Page 3 of 30 FirstFirst 123456713 ... LastLast
Results 51 to 75 of 747

Thread: Najljepsi odlomci i citati iz svjetske knjizevnosti

  1. #51
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
    Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
    Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
    Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
    Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
    Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…



    Biti jedno – Nebojša Jovanović



    "Tiha voda brijeg roni..."

  2. #52
    Join Date
    May 2007
    Location
    Tv
    Posts
    22,842
    Thanks Thanks Given 
    3,157
    Thanks Thanks Received 
    5,516
    Thanked in
    2,233 Posts

    Default Dalje iz Stepskog Vuka...

    'I ovo je dobro, veoma dobro'- čujte prvo ovu rečenicu: 'Trebalo bi se ponositi bolom- svaki bol nas podseća na naš visok položaj'. Divno! Osamdeset godina pre Ničea. Ali to nije izreka na koju sam mislio- čekajte, evo je. Dakle: 'Većina ljudi neće da pliva pre no što nauči'. Zar to nije šaljivo? Razume se da neće da plivaju! Ta rođeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, neće da misle; stvoreni su da žive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, može da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom će se udaviti.

  3. #53
    Join Date
    Aug 2004
    Location
    Balmora, Vvardenfell
    Posts
    821
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Dude View Post
    ''Ako''-Radjard Kipling



    Ako mozes da vidis
    unisteno delo svoga zivota,
    i bez jedne reci da ga ponovo gradis,
    ili da bez uzdaha ili protesta,
    podneses gubitak onoga sto si dugo cekao;
    ako mozes da budes zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi,
    ako mozes da budes jak, a da ipak ostanes nezan,
    da ne mrzis one koji tebe mrze,
    a da se ipak boris i branis;
    ako mozes da slusas kako tvoje reci
    izvrcu nevaljalci, da razdraze glupake,
    i da cujes kako luda usta o tebi lazu,
    a da sam ne kazes ni jednu laz;
    ako mozes da sacuvas dostojanstvo i slavu,
    ako mozes da budes skroman,
    i ako si savetodavac kraljeva,
    ako mozes da volis svoje prijatelje kao bracu,
    a da ti ni jedan ne bude sve i svja;

    ako znas da razmisljas, da posmatras i upoznajes,
    a da nikad ne postanes skeptik ni rusilac,
    ako znas da sanjaris, a da ti san ne bude gospodar,
    da mastas, a da ne budes samo mastar;
    ako mozes da budes cvrst, ali nikad divalj,
    ako mozes da budes dobar,
    ako mozes da budes pametan,
    a da nisi cistunac i sitnicar;
    ako mozes da zadobijes pobedu posle poraza,
    a da te dve varke podjednako primis,
    ako mozes da sacuvas hrabrost i glavu,
    kad je svi ostali izgube.

    Tada ce sreca i pobeda
    biti zauvek tvoji poslusni robovi,
    i ono sto vise vredi nego slava:
    Bices Covek Sine moj

    Pjesma je proglasena za najbolju pjesmu milenijuma. Autor ju je posvetio svome sinu i dobio je Nobelovu nagradu za nju 1907.


    emancipujte mi se malo :oops:
    Jes' to ti Veso? Kako UDG bogati?
    zbog legendarnog kapitena, Gige Bosnica.

  4. #54
    Join Date
    May 2007
    Location
    Tv
    Posts
    22,842
    Thanks Thanks Given 
    3,157
    Thanks Thanks Received 
    5,516
    Thanked in
    2,233 Posts

    Default

    Otišli smo zajedno i sedeli jedan pored drugog u auditoriju. Kada se govornik popeo na katedru i otpočeo govor, pomalo uštogljenim i sujetnim držanjem razočarao je mnoge slušaoce koji su u njemu gledali neku vrstu proroka. Kada je odmah na početku govora uputio nekoliko laskavih reči slušaocima, zahvaljujući im na brojnoj poseti, dobacio mi je Stepski Vuk brz pogled, koji je izražavao kritiku svih ovih reči i čitave govornikove ličnosti; oh, nezaboravan i strašan pogled o čijem bi se značenju mogla napisati čitava knjiga!

    Taj pogled nije kritikovao samo ovog govornika, satirući slavnog čoveka svojom snažnom, premda blagom ironijom.- najmanje se radilo o tome. Taj pogled je bio pre tužan nego ironičan, bio je čak duboko i beznadežno tužan; njegova suština bilo je tiho, u neku ruku ustajano očajanje, koje je donekle već postala navika i forma. Svojom očajničkom jasnoćom taj pogled nije samo osvetlio ličnost sujetnog govornika, nije samo ismejao i dao konačan sud o situaciji tog trenutka, očekivanju i raspoloženju publike, pomalo naduvenom naslovu objavljenog govora- ne, pogled Stepskog Vuka prodro je kroz čitavo naše doba, čitavo ustumarano poslovanje, laktaštvo, sujetu, čitavu površnu igru jedne uobražene, plitke umnosti- ah, na žalost, taj pogled je prodirao još dublje, nije se zaustavio samo na nedostacima i beznadežnosti našeg vremena, našeg duhovnog života i kulture. Prodro je do u srce čitavog čovečanstva, izrekavši u trenutku, rečito, svu sumnju jednog mislioca, nekoga ko je možda stekao saznanje o dostojanstvu i smislu čovečjeg života uopšte.
    Taj pogled je govorio: 'Vidi kakvi smo mi majmuni! Vidi kakav je čovek!'. I sva slava, sva mudrost, sva postignuća duha, sva stremljenja ka uzvišenosti, veličini i trajnosti svega čovečnoga se raspadoše i postadoše majmunisanje.

  5. #55
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovica, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
    Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskij vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku , a on kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

    Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad kod neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druže sa đavolima.
    Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
    Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadali su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
    Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke... i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti.
    Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz meke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohano što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.
    Jednog dana mi je rekao svoju tajnu: loš je đak zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
    Onda je došao rat. Došlo je strašno čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete:to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje.
    Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.
    U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. "Čohano jede sveće", govorili su, "Palite zato jednu na drugu da produži svetlost".
    Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.
    Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju "Princ Eugen". Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub.

    "Čega se to vas dvojica igrate?"
    "Ničega", rekao sam. "On se boji, a ja mu čuvam strah"
    " A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?"
    "Brat", rekao sam.
    I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
    "A koga se to bojiš?" upitao je Mileta.
    Mile je ćutao i gledao u zemlju.
    "Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče", kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti.
    Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
    "A ti se ne bojiš?"
    " Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati", rekao sam.
    "A gde je tvoj stariji brat?"
    "Nemam ga , gospodine vojniče", kazao sam. "Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem."
    Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekovao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
    Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
    Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaša, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. "Iz poštovanja", kaže mi basista Steva iz Silbaša. "Žao nam kad plačete". Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas".
    I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i :ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
    A Mile Dileja?
    Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano.
    Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišani šešir.
    Uvek ga je toliko mnogo želeo.

    (Miroslav Antić)
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  6. #56
    Join Date
    Nov 2007
    Posts
    414
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Pojedini se nece složiti sa ovim citatom:
    "To*me,*beauty*is*the*wonder*of*wonders.*It*is*onl y*shallow*people*who*do*not*judge*by*appearances." Oscar Wilde-Picture o Dorian Gray

    "Always!*That*is*a*dreadful*word.*It*makes*me*shud der*when*I*hear*it.*Women*are*so*fond*of*using*it. *They*spoil*every*romance*by*trying*to*make*it*las t*for*ever."
    ""They*say*that*when*good*Americans*die*they*go*to *Paris,"

    "The*only*artists*I*have*ever*known*who*are*person ally*delightful*are*bad*artists.*Good*artists*exis t*simply*in*what*they*make,*and*consequently*are*p erfectly*uninteresting*in*what*they*are.*A*great*p oet,*a*really*great*poet,*is*the*most*unpoetical*o f*all*creatures.*But*inferior*poets*are*absolutely *fascinating.*The*worse*their*rhymes*are,*the*more *picturesque*they*look."
    "There*is*a*luxury*in*self-reproach.*When*we*blame*ourselves,*we*feel*that*no *one*else*has*a*right*to*blame*us.*It*is*the*confe ssion,*not*the*priest,*that*gives*us*absolution."

    Sve je ovo iz "Slika Doriana Greja". Prastajte sto je na engleskom jer drugačije je ako ga prevedem.

  7. #57
    Join Date
    Apr 2010
    Location
    Podgorica
    Posts
    8
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default




    Borhes



    "To je ljubav. Pokušacu da se sakrijem ili pobegnem.Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošcu, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
    Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
    Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
    To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
    To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
    Ima jedan ulični ugao kojim se ne usudjujem da prodjem.
    Vojske me već opkoljavaju, horde.
    (Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
    Ime jedne žene me odaje.
    Boli me jedna žena svuda po telu."

  8. #58
    Join Date
    Apr 2010
    Location
    Podgorica
    Posts
    8
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Bukovski - "Zabelješke jednog pokvarenjaka"


    "Od mojih prvih djačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam voleo izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vreme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, voleo sam žene, čeznuo za njima i izbegavao ih.
    Sada, kad počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja večita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobeći trom i bez sećanja.

    Tako je oduvek bilo sa svim onim za čim sam žudeo: tek kada bih osetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želeo sam da budem sam, kao što sam želeo slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žedj, drugačija, uvek drugačija. Kad se samo setim kako sam kao mlad poštovao brak i decu, toliko da sam se jedva usudjivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i decu, moju dragu decu koju sam nežno voleo – a šta mi je od svega ostalo! I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vreme sam želeo da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!

    To isto mi se sada dešava sa ženama."

  9. #59
    Join Date
    Apr 2010
    Location
    Labeati - Cijevna
    Posts
    428
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Prije Početka, poslije Velikog Rata
    između Raja i Pakla,
    Bog je stvorio Zemlju i suverenost nad njom dao podmuklom
    majmunu kog je nazvao Čovjek;

    i svakoj generaciji je rođeno stvorenje svjetla
    i stvorenje tame;
    i velike vojske sukobljavale su se noću
    u davnom ratu
    između Dobra i Zla.

    Tada je postojala magija,
    plemenitost,
    i nezamisliva okrutnost;

    i tako je bilo sve do dana kad je lažno
    sunce ekplodiralo iznad Trojstva,

    i čovjek je zauvijek
    zamijenio čudo
    za razum.

    love it.

  10. #60
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default


    "...Bio sam osjetljiv ma sta drugi govorili.Ali uticao sam na sebe kako vise ne bih patio:toliko se plasim bola u srcu koga bi neko osjecanje,cak i srece,
    moglo da izazove da to za mene postaje predmet velike strepnje.Moja osjetljivost je pomalo neprijateljska.Tako da je moj zivot citav niz nedoslednosti.Rastrzan olujom suprostavljenih misli,trazim pravac,ne znam sta zelim.Svakog jutra me obuzima duboka melanholija,osjecanje odvratnosti prema samom sebi i prema drugima.Moja narav je sva sumorna,i niko ne moze da me shvati:samo sami sebe poznajemo,postoji izmedju nas i onoga sto nismo jedna nepremostiva ograda.Uostalom,drugi me uopste ne zanimaju.Imam prema njima obzira,ali ih ne volim.Cak ni samog sebe ne zanimam.
    Nisam u potpunosti stvarno bice.Niti patim niti uzivam,i ponekad sebe dodirnem da bih znao da sam jos ziv..."



    "Tiha voda brijeg roni..."

  11. #61
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default


    Davno, davno - toliko sam star da mi se sve dogodilo pre tako mnogo godina - pročitao sam jednu priču o Sokratu. Išao je sa nekim prijateljem ulicom i pozdravio jednoga koga su sreli. "Nije otpozdravio!", rekao je prijatelj uvređeno. Sokrat se nasmejao i rekao: "Meni ne smeta što sam pristojniji od njega!"


    Knut Hamsun



    "Tiha voda brijeg roni..."

  12. #62
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    ...Sva iskusenja,sva ispastanja i sve patnje u zivotu mogu se mjeriti snagom i duzinom nesanica koje ih prati.Jer dan nije njihovo pravo podrucje.Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve beljezi i ispisuje,a racun se placa nocu,na velikim mracnim i vrelim poljima nesanice.Ali tu se i sve rjesava i brise,konacno i nepovratno.Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica,ili sagori bez traga i spomena...

    ...Ziv sam ali u svijetu poremecenih odnosa i dimenzija,bez mjere i vidjela...

    ...Ne znam kad je,kao sjenka leptira,odletjela ta ruka sa mene,jer kad sam opet mogao nesto da shvatim i znam,nje vise nije bilo...



    Ivo Andric



    "Tiha voda brijeg roni..."

  13. #63
    Join Date
    Oct 2005
    Posts
    4,346
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    "Mislim da bih to mnogo ranije provalio da se nismo toliko ljubakali. To je moj veliki problem, sto vječito mislim da je svaka djevojka sa kojom se ljubakam prilično inteligentna osoba. Naravno, to nema baš nikakve veze s tim, ali ja uvijek tako razmišljam."

    The Catcher in the Rye, J.D. Salinger
    I am the one who locks.

  14. #64
    Join Date
    Jan 2008
    Location
    Douglas, Isle of Man
    Posts
    10,747
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Thumbs up

    Quote Originally Posted by Interpol View Post
    "Mislim da bih to mnogo ranije provalio da se nismo toliko ljubakali. To je moj veliki problem, sto vječito mislim da je svaka djevojka sa kojom se ljubakam prilično inteligentna osoba. Naravno, to nema baš nikakve veze s tim, ali ja uvijek tako razmišljam."

    The Catcher in the Rye, J.D. Salinger
    Tako se lako identifikovati sa ponečim,a?
    Ovako nečim,primjerice. Možda nije dovoljno odlomak,ili citat,ali neka ga.

    Čarls Bukovski - mirne čiste devojke u cicanim haljinama

    oduvek sam znao samo kurve, bivše prostitutke
    lude žene. vidim muškarce sa tihim,
    nežnim ženama - vidim ih u samoposlugama,
    vidim ih kako zajedno šetaju ulicama,
    vidim ih u njihovim stanovima: ljude koji su našli
    mir, živeći zajedno. znam da je njihov
    mir samo delimičan, ali taj mir
    postoji, često čitavi sati i dani mira.

    oduvek sam znao samo tabletomanke, alkoholičarke
    kurve, bivše prostitutke, lude žene.

    kako ode jedna
    stigne druga
    gora od prethodne.

    vidim tolike muškarce s mirnim čistim devojkama u
    cicanim haljinama,
    devojkama čija lica nisu gruba ni okrutna.

    >>ne dovodite mi nikad kurvu<<, govorim
    prijateljima, >>zaljubiću se u nju.<<

    >>ti ne bi podneo dobru ženu,Bukovski.<<

    potrebna mi je dobra žena, potrebna mi je
    više od ove pisaće mašine, više od
    mog automobila, više od Mocarta; toliko mi je potrebna
    dobra žena da je već osećam u
    vazduhu, osećam je
    pod prstima, vidim pločnike stvorene
    za njena stopala,
    vidim jastuke za njenu glavu,
    osećam svoj suzdržani smeh,
    vidim je kako mazi mačku,
    vidim je kako spava,
    vidim njene papuče na podu.

    znam da ona postoji
    ali gde na ovoj zemlji
    kad me kurve stalno pronalaze?
    Last edited by Čika Džo; 31-05-10 at 02:38.
    "And if they didn't believe me, they believe me now."

  15. #65
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Vilijam Blejk

    Pobojah se: mog vetra bes će
    Zgromiti cveće lepo, pravo,
    Pa sam suncem sjao žešće,
    A vetar sam zauzdav'o.

    Al' lepa i prava cveta
    Na drveću nije bilo,
    Jer sve ono se rascveta
    Lepo, al' jalovo, gnjilo.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  16. #66
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by Cika_Dzo View Post

    Čarls Bukovski - mirne čiste devojke u cicanim haljinama

    oduvek sam znao samo kurve, bivše prostitutke
    lude žene. vidim muškarce sa tihim,
    nežnim ženama - vidim ih u samoposlugama,
    vidim ih kako zajedno šetaju ulicama,
    vidim ih u njihovim stanovima: ljude koji su našli
    mir, živeći zajedno. znam da je njihov
    mir samo delimičan, ali taj mir
    postoji, često čitavi sati i dani mira.

    oduvek sam znao samo tabletomanke, alkoholičarke
    kurve, bivše prostitutke, lude žene.

    kako ode jedna
    stigne druga
    gora od prethodne.

    vidim tolike muškarce s mirnim čistim devojkama u
    cicanim haljinama,
    devojkama čija lica nisu gruba ni okrutna.

    >>ne dovodite mi nikad kurvu<<, govorim
    prijateljima, >>zaljubiću se u nju.<<

    >>ti ne bi podneo dobru ženu,Bukovski.<<

    potrebna mi je dobra žena, potrebna mi je
    više od ove pisaće mašine, više od
    mog automobila, više od Mocarta; toliko mi je potrebna
    dobra žena da je već osećam u
    vazduhu, osećam je
    pod prstima, vidim pločnike stvorene
    za njena stopala,
    vidim jastuke za njenu glavu,
    osećam svoj suzdržani smeh,
    vidim je kako mazi mačku,
    vidim je kako spava,
    vidim njene papuče na podu.

    znam da ona postoji
    ali gde na ovoj zemlji
    kad me kurve stalno pronalaze?

    Ne gotivim ga bas,ima mi cesto nesto tesko u pisanju ali sve pohvale za ovo...


    Jos nesto od njega slicne tematike...

    ...Onda se vrata naglo otvorise.I usla je ta zena.
    Sta da kazem,postoji milijarde zena na zemaljskoj kugli,zar ne?Neke od njih dobro izgledaju.Vecina od njih dobro izgleda.Medjutim,tu i tamo,priroda izvede neku vratolomiju,stvori posebnu zenu,nevjerovatnu zenu.Mislim kad gledas i ne mozes da vjerujes svojim ocima.Sve je savrsen valoviti pokret,kao ziva,zmijoliko,vidis clanak,vidis lakat,vidis sisu,vidis koleno,i sve se stapa u nedodirljivu cjelinu,s blistavim prelijepim ocima koje se smijese,ustima po malo oborenim,usana koje kao da ce prasnuti u smijeh nad tvojom bespomocnoscu.
    A one znaju kako da se obuku i njihova duga kosa pali vazduh oko njih.Sve u svemu previse,jebeno previse...








    "Tiha voda brijeg roni..."

  17. #67
    Join Date
    Mar 2007
    Location
    In your head now...
    Posts
    1,601
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    "Najveća intriga istine je da nikome sama put do sebe ne utaba i da nikom nadu u njeno dostizanje ne oduzme. Prepuštanje stvorenja opasnostima slobode bezvrijedno je kao sirutka,jer u morima slobodnog mišljenja bi se stvorenja podavila. Ko pomisli da je do istine stigao, s njom se raziđe, a kome se učini da se s njom razišao, na nju nabasa. Do nje se stići ne može, kao što se od nje pobjeći ne može, a bez nje se nikako ne može."

    Naguib Mahfouz
    "Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju."

  18. #68
    Join Date
    Nov 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    61
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    … Osjećam kako me usamljenost okružuje kao ledeno jezero, osjećam sramotu i ludost ovog života, osjećam kako u meni plamti okrutni bol zbog izgubljene mladosti. Boli, naravno, ali bar osjećam bol, osjećam stid, osjećam muku, bar živim, mislim, svjestan sam…
    A umjesto odgovora koje, uostalom, i ne očekujem, nalazim nova pitanja. Na primjer: Koliko vremena je prošlo? Kada si bio mlad poslednji put?
    Razmišljam i sleđeno sjećanje počinje polako da se otapa, da se pokreće, da otkriva svoje sanjive oči i otkriva slike koje nisu bile izgubljene, samo su spavale, dubokim, mrtvim snom.
    U početku mi se čini da su slike stare, najmanje deset godina. Otupjeli osjećaj za vrijeme čini nas sve opreznijim, ima ulogu zaboravljenog metra, utvrđuje istinu i mjeri. Shvatam da su sve te slike mnogo bliže među sobom nego što sam vjerovao, da i uspavana svijest o sebi otvara sa ponosom svoje oči i potvrđuje, bezobzirno potvrđuje, i najnevjerovatnije stvari. Ide od slike do slike i kaže: “Da, to sam bio ja”, i tako jedna po jedna slika napušta svoje stanje hladne i konteplativne ljepote i postaje dio života, dio mog života. Svijest o sebi je čudesan osjećaj, ispunjava nas istovremeno zadovoljstvom i nemirom. Čovjek je ima, ali može da živi i bez nje i tako često biva, ali ne i uvijek. Ona je veličanstvena jer uništava vrijeme; ona je i opaka, jer negira razvoj.
    Probuđena čula funkcionišu i konstatuju da sam jedne večeri bio u punoj mladosti i da se to dogodilo prije samo godinu dana... Ovo je pravo vrijeme. Redovi knjiga na polici, moja soba, peć, kiša, spavaća soba, usamljenost, sve se rasplinjuje, topi, odlazi u ništavilo...
    Hermann Hesse

  19. #69
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Dugacko je, nadam se da mi moderatori nece obrisati post.


    PISMA GOSPOĐI VINETI

    1.
    Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim,
    a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao
    sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu
    drugu ženu. Sećam se jedne rečenice iz Dikensa.
    Početka jednog Dombijevog pisma: - Mila moja,
    ja sam pas.-

    Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne
    ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju,
    pravim teatar ni od čega, i toliko se uigram, da posle
    idem okolo, tražim publiku, i sve to javno
    prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem
    i sebe da plakatiram.

    Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo
    na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na
    viljušku zvonika preko na tvrđavi.

    Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao
    preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima
    ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam
    o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea.
    On kaže:
    - Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan
    ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan. -

    Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one
    o kojima sam vam pričao da žive dole po
    močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu.
    Te ptice su došle okukom reke, severnije od
    Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara.
    I tako je sve to počelo.

    2.
    Sebi u odbranu imao bih da navedem ona nedeljna
    popodneva u stanu koji sam sa vama delio osam
    godina. Tri zida, a umesto četvrtog: veliki prozor
    što gleda na reku i most kojim tutnje vozovi.

    Tristo metara levo, na samoj obali, nalazi se mesto
    gde je nekad, u svojim usamljeničkim šetnjama,
    dolazio Ajnštajn, da razgovara sam sa sobom, vo
    vremja kad je bio mladi zet Marićevih.
    Infeld za njega kaže: - Veruje se da danas stvarno
    vidimo tri četvrtine tog kosmosa koji je Ajnštajn
    obuhvatio samo mislima i jednačinama. -

    Razumeti se u arhitekturu svemira, pre svih, i to tu,
    pod mojim prozorima, dok ja i dalje uporno i
    beslovesno zamuckujem prijateljima u kafani,
    večito istim prijateljima, u večito istim kafanama,
    večito iste stihove, uveren da svaki dan
    izgovaram nešto novo - pa to mora jednom i da zabrine.

    Onda dođu ta nedeljna popodneva, kad vojnici bespomoćno
    lenčare po predvorjima bioskopa ili
    poslastičarnicama. Kad devojke sa periferije
    izlaze u šetnju u jednakim haljinama, i svima kažu
    da su sestre. Kad nekoliko starica pred crkvama
    čeka večernje i zaudara na bosiljak
    i prigradska groblja.

    Dođe to. Neko iz dosade izmišlja novi rat, neko iz
    dosade izmišlja brakolomstvo, neko iz dosade
    ima mamu, neko iz dosade ima Mocarta, neko tbc.

    Stigao sam do stare Indije, prilično preskočio vede
    i nađem u - Kena-upanišadi - mesto koje me je
    podsetilo na LXXI pevanje u - Tao Te Kingu -.

    - Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano
    mi nije -. Ja stvarno ne mislim da vas dobro
    znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato,
    da pljunem u pravcu onog grada gde ste me
    ostavili da vas čekam.

    Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju
    geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti
    taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.

    P.S.
    Ako vam to nešto znači, vrlo vam se molim za oproštaj.
    Uostalom, vi to ionako bolje od mene možete
    sagledati i dati nekim stvarima pravu meru.

    Laku noć vašim željama da opet iziđemo među ljude.
    Ja to ne umem. Ja sam uvek ulazio među ljude.
    Laku noć vašim suzama. Vašem nekadašnjem
    hodu na prstima kad spavam.

    To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam
    cenio sve pokušaje da mi ulijete olovo u
    noge, kao onim lutkama od kaučuka koje se
    uvek uspravljajau.


    Drugo pismo

    1.
    Gospođo Vineti, čudno je ovde. Putovali smo kroz
    Brogejlove slike, ili kroz onu bajku o Ribecalu.
    Ne mogu da vam objasnim. Nešto kao moje
    detinjstvo. Neverovatno.

    U zoru, pred nama se pojavio grad. Kao u dečjim
    slikovnicama. Jedna kuća žuta. Do nje maslinasta.
    pa siva ili terakot. Ljubičastih sam se nabrojao
    ne više od pet.

    Zamislite da me je neko izrezao od kolačarske hartije
    i zalepio tu negde. Tako je sve u plohama.
    Izgubio sam dimenzije.

    Doručkovali smo grožđe na pijaci. Posle smo prali
    maramice u olucima i brisali ruke i usta.
    U hotelu se spratovi zovu po bojama. Borisa nigde
    ne mogu da nađem.

    Ja, u stvari, i ne znam ko je Boris, ali sanjao sam
    dok sam dremao u vozu da bi ovde mogao postojati
    takav jedan i da bi ga valjalo pronaći. On bi
    nam pokazao tunele. Ili bi nam pokazao gde
    ima mnogo stepenica.

    To sa Borisom podseća na Zagorsk. Krešo Golik i ja.
    Noć uoči Uskrsa. Neka kiša pomešana sa snegom.
    Hoćemo mi da vidimo vaskresenje i patrijarha
    Pimena. To je, u stvari, tvrđava. Okolo zidine
    podignute u doba tatarske najezde. A masovka -
    da polude i Kavalerović i Sesil B. De Mil.

    Zagorsk je Rusima kao Francuzima Lurd. Iz svih
    krajeva zemlje dolaze za Uskrs da se iscele. Pa
    kad je počelo to u ponoć: odvezana zvona, trideset
    hiljada vernika metaniše i zamače lice u blato,
    oblaci tamjana, zlato i crne rize,
    dijamanti i drveni krstovi...

    Ja se popeo na neko uzvišenje da bolje vidim.
    Kreš mi posle kaže da siđem, stojim na grobu
    Borisa Godunova. A gde mogu da stanem, kad je
    sve istorija?

    Poklonim se mrtvome caru i obećam, ako dobijem
    sina, da postanemo kumovi: zvaće se Boris.
    Objasnim to devojčici. Verovatno bi trebalo,
    kažem, da započnemo ovde jednog sina.

    Ona bi radije da je povedem aprila u Zagorsk.
    Jesam li stvarno bio tamo? Kako da ne. Ja sam,
    ko zna koliko puta i ko zna gde već, živeo.

    2.
    Jesam li živeo u Parizu? Jesam li bio u Njujorku?
    Vašingtonu? Bagdadu? Rigi? Sidneju? Svuda
    sam bio, kažem, jer svi smo mi svuda bili,
    samo smo to zaboravili.

    Zaboravio sam, recimo, Četrdeset petu ulicu,
    odmah iza Brodveja, gde sam video kako na asfaltu,
    oko mojih nogu, umire stotinu narkomana i niko
    neće da im pomogne.

    Jurmala. Cela obala Baltika. Ili, preko u Švedskoj,
    Vesteros. Stokholm. Geteborg. Malme. Trajektom
    pijan preko u Kopenhagen. Odatle šest puta
    preko Atlantika. U Muzeju svemira u Vašingtonu
    ručao sam sa Majklom Kolinsom. Rekao mi je
    da iz vasione izgledamo besmisleno.
    Kao plesan. U Nju Orlinzu smo Slavko Vukosavljević
    i ja večerali sa Tenesijem Vilijamsom.

    Sve sam doživeo, kažem. Vekove. Eone. Bio sam gore
    u svetlosti i vratio se. Ispričam joj o Vavilonu,
    Stesefonu, Al Kurni. Stvarno sam pojeo jabuku
    sa Adamovog drveta na mestu gde se sastaju
    Tigris i Eufrat i čine Šat al Arab.

    Lama Angarika Govinda kaže u predgovoru tibetanske
    knjige mrtvih: - Ne postoji nijedna osoba,
    zapravo, nijedno živo biće, koje se nije vratilo
    iz smrti... Ono što nazivamo rođenjem, samo je
    obrnuta strana smrti, kao jedna od dve strane
    medalje, ili vratnice koje nazivamo: ulaz izvana,
    ili: izlaz iznutra. -

    To joj zapišem u đačku knjižicu, koju je ponela umesto
    lične karte. Čudna je ta zemaljska ljubav,
    rekao sam joj. Izgleda sve je, ipak, samo u prepoznavanju.

    Zar nisam i kroz ovaj grad nekad prolazio, u karavanu
    nekog drukčijeg čovečanstva? Isto se dimi voda na
    Tromostovlju. Isto se ljeska pustoš nad daljinama.

    Isti me miris boli u nozdrvama i u sećanju. Potpuno
    razgovetno, evo, izgovaram ga svojom kožom.

    Sve se ponaša tako kao da stari u budućnosti. Ja
    starim i u prošlost. U svim pravcima vremena.
    To mi je nadljudski dokaz da sam, sa neke
    druge strane ovog istog, ovde već jednom boravio
    silazeći sa zvezda.

    3.
    Gospođo Vineti, prvi put mi se čini da ću se
    sasvim odmoriti. Na primer: sat. Uopšte me više
    ne kljuje u potiljak.

    Devojčica je izmislila da obuče moju vetrovku naopako,
    da se igra sa mnom Babaroge i da me plaši.
    Onda izuje cipele i hoda na prstima, da ne bude mala.

    Obično sedi na podu i igra se svojim prstima. A kad
    se smeje, dođe da mi rastršavi kosu, da mi se
    popne na ramena i ciči tu negde oko nozdrve
    i oka. Nikad nisam provodio besmisleniji život.
    Nikad nisam pisao gluplje stihove. Nikad nisam
    u glavi imao pliće misli.

    Četiri puta iziđemo iz hotela i vratimo se. Na kraju,
    ona sedne na ivicu kreveta i plače: pita: šta nije
    dobro i zašto sam večito ravan kao zemlja.

    Pošto nemam drugog objašnjenja, ispričam joj sve
    bez uvijanja. Prvo su, kažem, našli jednog savršeno
    gladnog psa i jednu izvanredno uznemirenu
    lastu, dodali su im malo kreča i pamuka,
    sve to zatvorili u kožu, ispisali krštenicu,
    i proglasili da sam to ja.

    Posle je, kažem, kreč izgrizao pamuk, a pas pojeo
    lastu. Sad se ujedaju pas i kreč. Onda ona siđe
    do restorana, donese mleka i kaže: sad ćemo
    da ih nahranimo.

    Napolju pada kiša. A kako se već pomalo spustilo
    veče, upalili smo sve moje i njene cigarete iz
    džepova i kofera, poslagali ih po nameštaju i
    rekli da su to zvezde.

    Onda smo opet izišli. U hotelskom bifeu jedan tip
    je sedeo okrenut zidu, ponekad se kuckao prstima
    u čelo i pitao: halo, ima li ovde koga? Meni je
    rekao preko gutljaja: zašto ti mene uporno udaraš, brate?

    Za takve uvek imam spremnog jednog Vladimira
    Iljiča. Lenjin je rekao, kazao sam, ne miluj
    po glavi, uješće te za ruku.

    Onda je on počeo da plače: zašto mi dva dana ranije
    čovečanstvo ne javi kad će me udariti?
    Zašto mi ne poruči: čekam te u petak, u ulici
    toj i toj, iza ugla. Čuvaj levu stranu, lice i srce.
    Hoću da budem spreman, da mogu da se branim.

    Devojčica je u međuvremenu popila i svoju oranžadu
    i moje duplo piće. Ne volim da žene piju.
    Morao sam da je nosim u hotel. Prolaznicima
    sam pokazivao kakve su joj ruke i uši. Govorio
    sam: ona ima najmanje ruke i uši u Evropi.

    Ne znam kad smo se vratili kući, na obojene spratove.
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  20. #70
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Treće pismo

    1.
    Gospođo Vineti, još ovo da vam javim, pa vam nikad
    više neću pisati. Videćete. Sećate li se onog tipa
    o kojem sam vam pričao da ga sanjam na onom
    ostrvu ili plaži. Onog što se udavio i stalno
    me, onako udavljen, imitira kad spavam.
    Ponovo sam ga sanjao i raščistili smo to.
    Obećao je: nikad više.

    Nekoliko podataka koji vas ni na šta ne obavezuju:
    devojčica u snu ustane, nasloni se na zid i tako
    satima stoji u postelji. Budna. Priznao sam joj
    da mi to izgleda veoma čudno. Objasnila je
    da tako najbolje razmišlja. Uostalom, rekla je,
    negde je pročitala da je jedan svetski pisac
    sva svoja dela napisao stojeći. Probao sam
    da i sam nešto napišem stojeći, ali i u krevetu je
    to ispod mog dostojanstva.

    Teram je da o vama govori lepo. Vi se ovde zovete:
    Ona Divna Gospođa. Pogađa da krišom pijem
    zbog neke tuge u vezi sa vama, i za doručkom
    obično ispije svaku moju prvu čašu.

    Večeras, dok je zaključavala vrata, u očima sam joj
    video molitvu da Ona Divna Gospođa ostane u
    hodniku iza vrata. Jednog dana to bi sigurno
    postalo nepodnošljivo.

    Uostalom, i ja sam ljubomoran. Svi se za njom
    okreću, kao onog leta kad ste mi je pokazali na
    Korčuli, gde sam bio da obiđem jednu moju pokojnu
    mornarsku godinu. I Porto Pidočo. Lagao sam
    vam da ćemo tu živeti kad budemo imali dosta
    novca. Nikad mi nećemo imati dosta novca.

    2.
    Ima bolesnih tipova kojima godi kad su u društvu
    lepih žena. Ja lepu ženu sakrijem. Kažem devojčici:
    to što gledaju u tebe, to je kao da te pipaju
    rukama, i molim te da očetkaš kaput, opereš kosu
    i umiješ se.

    Napravio sam joj četiri scene u restoranu. Ovde
    restorani imaju nečeg starinskog, bar ovi na koje
    ja nailazim. Imam čulo za kafane. U sebi
    neprekidno, dok pijuckam, mrmljam Štrausa.

    Zamislite, ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad
    sam joj pevušio - ništa. Slegne ramenima i kaže:
    ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek.
    Onda sam čitavo prepodne govorio samo ruski.

    Počeo sam sa Blokom, vikao Majakovskog tako da je
    svima bilo neprijatno, a malaksao sa Jesenjinom.
    Naredio sam joj da počne da uči ruski.

    Izvinio sam se ljudima za okolnim stolovima i,
    od dvanaest, pa nadalje, govorio sam samo engleski,
    ali sam sve reči izvrtao i lagao da su to američki
    slengovi. Održao sam joj predavanje o sedamnaest
    slengova. Zamolili su nas da iziđemo iz kafane.

    Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili,
    i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam
    nikad više neću pisati. Uostalom, zar nije tako bolje.
    Kad umrete, podići ću vam divan spomenik i napisati:
    ona je trpela mene.

    Ima jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže:
    - Žirafe pevaju, ali pošto su žirafe neme, pesma
    ostaje u njihovoj glavi. - Tako je i sa mnom.
    Možda ću vam i govoriti neke reči, ali, kako
    sam za vas od danas nem, pisma će ostajati u
    mojoj glavi.


    Četvrto pismo

    1.
    Gospođo Vineti, sve što sam vam do juče pisao
    ne uzimajte ozbiljno. Predajem se i vičem:
    vi ste neponovljivi.

    Pronalazim vas čak i u travi. To je tamo, levo
    od mosta, u jednoj kafanici koju je posećivao
    Prešern. Nabrao sam trave da napravim salatu,
    ali nisam mogao. Udisao sam je. Imala je miris
    vaše kose.

    Čitave noći lutao sam oko stanice, i razgledao vozove
    što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena
    da mirno o svemu razmislim. Gospođo, ja sam u vas
    neizlečivo zaljubljen.

    Idem da spakujem stvari i da se vratim. Ključ imate.
    Adresu znate. Naći ćemo se, dakle, ne u Beogradu,
    nego u Novom Sadu. Pre toga moram devojčicu
    da vratim u Zagreb. Sa Dragom Britvićem
    i Marjanom Selmanom popeću se - Pod stare krovove -.
    Sa Krlecom i Dobrišom obično odšetam na groblje.
    Sve u svemu, to je dva dana.

    Ja njima dvojici držim književne susrete.
    Govorim malo njihove, malo svoje, malo tuđe poezije.
    Počnem pesmom - Mirogoj - Jiržija Volkera.
    Cesariću se naročito sviđa ono mesto:
    - Korenje može sunce da uhvati u cvetu. Zašto je
    poginuo mrtav će od života saznati. Za kralja,
    za otadžbinu, za sve se može boriti na svetu,
    ali se ne može za sve umirati. -

    Meni se sviđa kraj te šetnje. Dolazi ono Tinovo:
    - Ne boj se, nisi sam. . . - prva i najveća
    svemirska pesma na zemljinoj kugli, a za oproštaj
    ide, uz obaveznu sedeljku u nekoj kafani,
    - Srebrna cesta -.

    Gospođo Vineti, samo je potrebno da imamo
    nekoliko dece, i videćete: biće sve dobro.
    Negde ću pozajmiti novac, kupiću drva i uglja,
    i čitave će zime biti toplo.

    2.
    Vi ste moja žena, i nemojte ni pomišljati da
    ćete ponovo otići. Setite se kako sam, kao ptica,
    pre sedam zima sedeo na drvetu pred vašim
    bolničkim prozorom. Padao je sneg. A ja sam
    sedeo satima.

    Setite se da tada nisam imao rukavice, ni
    toplo odelo. Tada smo nešto počinjali, i rukavice
    i toplo odelo imali smo samo u glavi.

    Čuvam pisma koja sam vam pisao na tom drvetu.
    Pokazao sam ih Palavestri. Izabrao je jedno,
    rekao: to je pesma, i stavio ga u svoju antologiju.
    Posle sam ga našao i u poljskoj antologiji
    Zigmunta Stoberskog.

    Nekoliko godina docnije upoznao sam Stoberskog.
    Dolazio je na Sterijino pozorje. Divan, uglađen
    čovek, ali nadasve: Poljak. Bio je iskreno
    razočaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je,
    pustiti brkove. Ko je video pesnika bez brkova.

    Kako da mu objasnim da sam te brkove morao
    da obrijem u osamnaestoj? Tada mi je Bihalji
    objavio jednu pesmu u časopisu - Jugoslavija -.
    Reprezentativno. Hartija kao ona na kojoj se
    štampaju ikone. Prevod na četiri jezika. Oto Bihalji
    Merin je iskreno bio razočaran mojim izgledom.
    Obavezno morate, rekao je, obrijati brkove. Nije
    evropski, a kamoli svetski, a ovaj časopis ide u
    ceo svet. Izvadio je iz džepa novac i lično me
    odveo u prvu berbernicu. Umirite se, dragi moj,
    tapšao me je po ruci, jer sam bio iskreno nesrećan.
    Okanimo se primitivizma.

    Ispala je velika zabuna sa tim pismom, a vi dobro
    znate da ga nisam uneo ni u jednu svoju knjigu,
    i da sam ga, ponekad, kad ste mi bili neverovatno
    važni, prepisivao i slao vam ga ponovo
    i uvek ponovo.

    To je ono što smo nazvali: balada o nama.

    3.
    - Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba
    zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima.
    Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i
    izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima,
    koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po
    ivicama polako počinje da truli.

    Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće
    dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

    Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove
    sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga
    osmeha na čaši iz koje si pila lekove. obrisaće
    novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko
    staklo. I sve će svesti na brutalno.

    Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u
    oblicima mog sna i jave, koje će sažaljevati
    ili nepoznavati ljudi u prolazu.

    Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne
    umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž
    su priče o novim sastancima, laž sve uspomene
    i posete rodbini nedeljom popodne. Nikad se više
    nećemo naći.

    Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje
    će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak.
    I sve će lepo s tobom umreti.

    I svakog će proleća krovovi dugo plakati
    suzama okopnelog snega. -

    4.
    Ima još jedan razlog, vrlo privatan, što pesmu nisam
    objavio u nekoj zbirci. Ponekad se zaljubim u
    neku svoju metaforu, kao u slučaju tog širokog sivog
    stopala gradskog neba koje gazi moju tršavu glavu
    i razliva po pločnicima.

    Još u šesnaestoj napisao sam pesmu - Nedelja -, u
    kojoj doslovce stoji: - Nebo je velikim sivim
    stopalom zgazilo krovove, ljude i puteve. - Radije
    sam se odrekao obe pesme, nego da ponovim metaforu.

    Inače, nadam se da vam je jasno u kakvom sam
    položaju. Samo mi, molim vas, ništa nemojte javljati
    o vašim glavoboljama. Njih ja vučem na savesti,
    i ako me podsećate na to, ponovo ću pobeći.
    To mene dovodi do ludila.

    Idem da spakujem stvari. To je popodnevni voz.
    Kod vas ću biti već rano u zoru. Devojčici ću
    u Zagrebu na stanici sve otvoreno objasniti. Sa
    Marjanom i Dragom mogu da se napijem drugi put.
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  21. #71
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    26,270
    Thanks Thanks Given 
    2,770
    Thanks Thanks Received 
    3,920
    Thanked in
    1,900 Posts

    Default

    Mala, ovo je odlično.
    Loše stvari dolaze u paketu, za dobre stvari treba vremena.

  22. #72
    Join Date
    Jan 2008
    Location
    wherever whores go
    Posts
    3,308
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Trenuci

    Kad bih svoj zivot mogao ponovo da prozivim
    pokusao bih u sledecem da napravim vise gresaka,
    opustio bih se vise.
    Bio bih gluplji nego sto bejah, zaista
    vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
    Bio bih manji cistunac.
    Vise bih se izlagao opasnostima, vise putovao,
    vise sutona posmatrao, na vise planina popeo,
    vise reka preplivao.
    Isao bih na jos vise mesta na koja nikad nisam otisao,
    jeo manje boba, a vise sladoleda,
    imao vise stvarnih a manje izmisljenih problema.
    Ja sam bio od onih sto je razumno i plodno
    proziveo svaki minut svog zivota: imao sam,jasno,
    i casaka radosti.

    Ali kada bih mogao nazad da se vratim,
    tezio bih samo dobrim trenucima.
    Jer, ako ne znate, zivot je od toga sacinjen,
    od trenova samo; nemoj propustati sada.
    Ja sam bio od onih sto nikada nikuda nisu isli bez
    toplomera, termofora,
    kisobrana i padobrana;
    kad bih opet mogao da zivim,
    laksi bih putovao.
    Kada bih ponovo mogao da zivim,
    s proleca bih poceo bosonog da hodam
    i tako isao do kraja jeseni.
    Vise bih se na vrtesci okretao,
    vise sutona posmatrao i sa vise dece igrao,
    kada bih zivot ponovo pred sobom imao.
    Ali, vidite, imam 85 godina, i znam
    Da umirem.

    Horhe Luis Borhes.
    Kreč, kolica i mešalica.

  23. #73
    Join Date
    May 2007
    Location
    Tv
    Posts
    22,842
    Thanks Thanks Given 
    3,157
    Thanks Thanks Received 
    5,516
    Thanked in
    2,233 Posts

    Default

    "Sećam se dugog besnog pisma koje sam jednog dana dobio od čoveka koji mi je rekao da nemam prava da kažem kako ne volim Šekspira. Poverovaće mi isuviše mnogo mladih i neće se potruditi da pročitaju Šekspira. Nisam imao prava da uzmem takvu slobodu. I tako dalje i tako dalje. Nisam mu odgovorio. Ali odgovoriću ovde.
    **** se, druže! A ne volim ni Tolstoja!"


    Charles Bukowski

  24. #74
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by Mojsije View Post
    "Sećam se dugog besnog pisma koje sam jednog dana dobio od čoveka koji mi je rekao da nemam prava da kažem kako ne volim Šekspira. Poverovaće mi isuviše mnogo mladih i neće se potruditi da pročitaju Šekspira. Nisam imao prava da uzmem takvu slobodu. I tako dalje i tako dalje. Nisam mu odgovorio. Ali odgovoriću ovde.
    **** se, druže! A ne volim ni Tolstoja!"


    Charles Bukowski
    hahaha ovo mu je legendarno,uvjek se ovom nasmijem )



    "Tiha voda brijeg roni..."

  25. #75
    Join Date
    May 2007
    Location
    Tv
    Posts
    22,842
    Thanks Thanks Given 
    3,157
    Thanks Thanks Received 
    5,516
    Thanked in
    2,233 Posts

    Default

    Evo još nešto

    "Uvek je mirisala na Milano...
    Prepoznavši njen parfem na stepeništu, zastao sam uplašen da je možda upravo otišla.
    Ne, nije...
    Pakovala je svoje stvari.
    Pogledala me je preko ramena, i zadrhtala kao košuta, zatečena "in flagranti" sa mojim plavim puloverom prislonjenim na grudi.
    Smislio sam hiljadu stvari koje ću joj reći, a i ona je ponešto smislila, koliko je znam...
    Da smo rekli išta od toga, to bi potpuno zapetljalo stvar.
    Ovako, stvar se odmotala kao klupko vunice ispušteno iz krila.
    Zadivljujuće jednostavno...

    - Samo sam htela da imam nešto tvoje... Zauvek...

    Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka.

    Sretan sam ja momak...
    Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime.
    Hajde konju...
    Reci joj...

    Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli.

    Želiš nešto moje? Zauvek?
    - Da li bi prezime moglo da posluži?"


    ( "Tri posleratna druga" , Balašević )

Page 3 of 30 FirstFirst 123456713 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)
    By puppy in forum Ljubav
    Replies: 1972
    Last Post: 09-03-24, 02:17
  2. Erotski motivi u crnogorskoj knjizevnosti
    By Bonja the Zmaj in forum Književnost i lingvistika
    Replies: 2
    Last Post: 08-12-06, 15:02
  3. Najbolje svjetske reklame
    By montegruja in forum Internet
    Replies: 20
    Last Post: 19-08-06, 22:40
  4. Las Vegas, Prijestonica Svjetske Zabave
    By Regi in forum Putovanja
    Replies: 5
    Last Post: 12-10-05, 02:20
  5. ODLOMCI IZ DJELA NIKOLE MODRUŠKOG
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 0
    Last Post: 18-11-04, 14:36

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •