Knez Petar dolazi na Cetinje
Na tajnom dvorskom savjetovanju – kojem su pored knjaza i knjaginje prisustvovali najugledniji crnogorski ministri i vojvode: Petar Vukotić, knjažev tast, Božo Petrović, Stanko Radonjić i Miljan Vukov – svi su dali svoj blagoslov za ovu petrovićko-karađorđevićku bračnu vezu. Jedino joj se odlučno usprotivio, naravno bezuspješno, šef crnogorske diplomatije Stanko Radonjić, koji je, u skladu sa svojim resorom, i najtrezvenije razmišljao.
Dugo i željno očekivani gost stigao je na Cetinje, 23. januara 1883. godine. Cetinjski "Glas Crnogorca" propratio je njegov dolazak kratkom i diskretnom viješću, neobičnom za doček voždovog unuka: "Njegova svjetlost Knjaz Petar Karađorđević, u želji da vidi Crnu Goru i da pohodi neke ovdašnje prijatelje svoje, stigao je u prošli utorak na večer iz Kotora na Cetinje, gdje je odsio u gospodina Vojvode Boža Petrovića".
Očigledno, nastojalo se da se dolasku uglednog gosta ne daje veliki publicitet i na taj način skrene pažnja sa prave svrhe njegovog dolaska na Cetinje. Iz istog razloga, nije ni objavljeno u dvoru. Ali, kuća vojvode Petrovića, preko puta knjaževe rezidencije, svakodnevno je snabdijevana hranom iz dvorske kuhinje.
Međutim, posjeta jednog Karađorđevića Crnoj Gori nije mogla ostati nezapažena. Prije svega, izazvala je uznemirenje u Beogradu. Ipak, ni beogradski dvor ni srbijanska vlada nijesu zvanično reagovali. Ni Petrograd nije ostao ravnodušan. Knjaz Lobanov, pogrešno obaviješten da je na Cetinje stigao eks-knez Aleksandar, tražio je od svog otpravnika poslova u Crnoj Gori objašnjenje o cetinjskim zbivanjima. Shvativši da je u zabludi, Lobanov se povukao. Začudo, sudeći po zvaničnom reagovanju, Karađorđevićeva posjeta Crnoj Gori najviše je zaintrigirala Austro-Ugarsku. Netačno i senzacionalističko pisanje bečke štampe da je knezu Petru priređen demonstrativni doček, da je odlikovan Danilovim ordenom i uvršten u red senatora (zvanje koje je u Crnoj Gori već nekoliko godina bilo ukinuto), poprimilo je ozbiljne političke dimenzije. Verziju o zavjeri na Cetinju, upravljenoj protiv austrougarskih interesa, u koju je umiješana Rusija i srbijanska karađorđevićka opozicija, prihvaćena je i na Balplacu. Bečka vlada tražila je telegrafski od barona Temela, svoga otpravnika poslova na Cetinju, da oštro protestuje kod knjaza i traži da se Petar Karađorđević udalji iz Crne Gore. Naravno, knjaz i njegovi zvaničnici odbili su austrougarski protest, ocijenivši ga kao bezprimjerno miješanje u unutrašnja prava jedne nezavisne države. Promućurni baron Temel, koji je brzo shvatio pravi cilj Petrovog dolaska u Crnu Goru i procijenio da su strahovanja njegove vlade pretjerana, trebalo je da uloži mnogo truda da smiri svoje pretpostavljene.
"Princ Petar bijaše iznad srednjeg rasta. Suh, ali tjelesno razvijen. Hitra pokreta, bistre glave, crne kose, a i lica, jer se viđaše ispod kože crna mast Karađorđevića. Naravi vesele, dosjetljiv, dobrodušan, a često puta naivan, prema pojmu crnogorskom. Crnogorci bez razlike gledali su na njega sa visokim uvažavanjem i osobitim poštovanjem. Pošto je napustio inspirisani ton i postao pristupačan, Crnogorci su se rado okupljali oko njega, kad bi izašao iz kuće, s ljubavlju i punim povjerenjem, koje im je on svojim ponašanjem inspirisao".
(Memoari Gavra Vukovića)
Jednolične cetinjske noći knez Petar je provodio u krugu svoje buduće tazbine, a dane je koristio za duge šetnje po gradu i okolnim brdima, ne hajući za izuzetno oštru i snjegovitu zimu. Svuda je nalazio na srdačan prijem. Crnogorci nijesu propuštali priliku da vide i pozdrave Karađorđevog unuka. Na njih je ostavljao utisak svojom jednostavnošću i neposrednošću u razgovorima. Poslije jednoipomjesečnog boravka na Cetinju i ugovaranja vjenčanja za 11. avgust 1883. godine, Petar Karađorđević je 10. marta otputovao u Mađarsku da s ocem i braćom pripremi svadbu.
Prije Petrovog odlaska, na Cetinju se razgovaralo o ličnosti vjenčanog kuma. Želja knjaza Nikole da to bude car Aleksandar III uzimala se sa krajnjom rezervom. Logično se pretpostavljalo da će car odbiti kumstvo, jer neće željeti da na ovaj način još više probudi jaz između petrogradskog i beogradskog dvora. Tim prije je sa nevjericom primljen drugi knjažev predlog da se kumstvo ponudi srpskom vladaru Milanu Obrenoviću. No, niko nije imao snage da se suprotstavi njegovom naumu. Unaprijed siguran u negativan odgovor sa srpskog dvora, knjaz se, u stvari, upustio u jednu sumnjivu političku igru. No bez razloga, smatrao je da će ovaj potez, kojim se mogao shvatiti kao pokušaj pomirenja između Karađorđevića i Obrenovića, dobiti značajna priznanja u južnoslovenskom i srpskom svijetu. Sa svojstvenom upornošću, našao je načina da nezvaničnim putem prenese srpskom vladaru poziv da primi kumstvo.
Vjenčanje u crkvi Cetinjskog manastira
Za vrijeme krunidbenih svečanosti u Moskvi (maj 1883), knjaz Nikola je sreo nekadašnjeg uglednog srbijanskog političara, starog Marinovića, i iznio mu svoj projekat izmirenja triju dinastija preko vjenčanja Petra i Zorke. Istovremeno, zamolio ga je za posredništvo kod kralja Milana. Oprezni i mudri Marinović, predviđajući Milanovu reakciju, odbio je ulogu posrednika, izgovarajući se formalnim razlozima. No, knjaz se nije dao pokolebati. Na povratku iz Rusije, našao se u Beču sa svojim poznanikom Mijatovićem, srbijanskim ministrom finansija. Knjaz mu je sugerisao da bi Milanovo prihvatanje vjenčanog kumstva bio najsvrsishodniji način da se parališu sve političke kombinacije u vezi sa ovim brakom i beogradski dvor osigura od eventualnih pretenzija Petra Karađorđevića na srpski presto. Milanov odgovor čuli su samo prisutni dvorjani. Psovao je po njegovski i grdio kako tasta, tako i zeta i Crnu Goru. "Zar me nije mogao poštedeti onaj goli prosjak iz onih gladnih gudura, već je imao taj tupe da me lovi u njegove podle i perfidne zamke, da ja kumujem ubicama kneza Mihaila". Ovakvim i drugim epitetima nije bilo kraja.
Događaje na Cetinju sa simpatijama je zabilježila evropska štampa. U izlivima oduševljenja prednjačili su srpski listovi na području Austro-Ugarske. Jedino je Beograd ćutao, ignorišući vjeridbu Petra Karađorđevića i Zorke - Ljubice Petrović, kumčeta kneza Mihaila.
"Princ Petar ponovo dođe na Cetinje sa svoja dva brata, jednim sestrićem i sestričinom. Princ Arsen, drugi sin knjaza Aleksandra, mlad, zdrav, krepak, pravi atlet, mnogo se dopao Crnogorcima, jer oni mnogo cijene fizičko razviće čovjeka. Srednjeg stasa, bijelog lica, protivno njegovog brata, princa Petra. Treći sin, princ Đorđe, naprotiv, malen, mršav, šetivan, ulivaše nepovjerenje u njegovo zdravlje. Princ Đorđe, zbog njegove umjetnosti u troškovima, bio je starješina imovnog stanja kuće, koji je držao braću u škripcu, da ne mogu mnogo trošiti. Sestrić Aca Nikolajević, visok, lijep mladić, zbog čega ga Knjaz odma imenova za svog ađutanta. Njegov otac bio je grčke narodnosti, iz Vlaške, i to od porodice Komnen, koja je, u svoje vrijeme, vladala Vizantijom. Stari Nikolajević igrao je važnu ulogu kao diplomata, za vrijeme vladavine knjaza Aleksandra. Iz ovog broja članova sastojala se familija Karađorđevića, koji su došli da prisustvuju svadbenim svečanostima"
(Memoari G. Vukovića).
U ugovorenom terminu, 11. avgusta, vjenčanje je obavio u crkvi Cetinjskog manastira mitropolit Visarion. Ruski car se, ipak, primio kumstva i poslao kao zastupnika svog ađutanta grofa Orlova Denisova. Ruski otpravnik poslova na Cetinju, Špadijer, uvjeravao je do poslednjeg trenutka da je Orlov prisutan na vjenčanju kao običan gost. Djeveri su bili prinčevi iz kuća Petrovića i Karađorđevića. Prisustvovao je kompletan cetinjski diplomatski kor. Kod čestitanja mladencima, jedino je austrougarski diplomata Milinković svoje čestike ograničio na nevjestu i njenu rodbinu. Po izričitim uputstvima iz Beča, Petar Karađorđević i njegova rodbina morali su se potpuno ignorisati. Uostalom, tako je postupio i njegov car u telegrafskoj čestitki – "kao da se gospođica knjeginja udaje za vazduh".
Odmah poslije vjenčanja, kneževski par Karađorđevića otputovao je u inostranstvo. Novu nevjestu trebalo je upoznati sa svekrvom i dijelom rodbine koja nije prisustvovala cetinjskoj svetkovini. Princ Arsen Karađorđević je otputovao u Pariz. Na Cetinju je ostao princ Đorđe i Aca Nikolajević. Kako su Karađorđevići odlučili da se stalno nastane u Crnoj Gori, knjaz im je ustupio dvije male kuće u neposrednoj blizini dvorca. Dok su mladenci bili na svadbenom putu, Đorđe Karađorđević, glavni porodični ekonom i rukovodilac novčanim sredstvima, pripremio je kuće za stanovanje – spojio ih je i adaptirao u skromniju rezidencijalnu zgradu.
Poslije vjenčanja, po riječima ministra Vukovića, počela je era Karađorđevića u Crnoj Gori. Cetinje postaje njihov stalni punkt za političko djelovanje prema Srbiji. U crnogorsku prestonicu stiže dio srbijanske političke opozicije, koju je svojevremeno rastjerao kralj Milana širom Evrope. Razvila se značajna djelatnost sračunata na rušenje Obrenovića sa srpskog prestola. Pored ostalog, formiran je vojni odred, sastavljen od Crnogoraca, za nasilni upad u Srbiju.
Jedan od aktera čitave djelatnosti bila je nova nevjesta u kući Karađorđevića. Tek sada, isplovljavaju se u punoj mjeri ogromna energija i velike ambicije najstarije knjaževe kćeri. Iako prikriveno, Zorka djeluje sa toliko strasti da potiskuje u drugi plan i muža, i djevere i njihove najvažnije političke pristalice. U stvari, ona postaje siva eminencija akcije čiji je glavni cilj bio povratak Karađorđevića na srpski presto.
Bookmarks