San Francisko slavi dan Kotoranina - Lazar Lari Vučković

[Ćipur]

Dan, 12. 12. 2006.


VELIKO PRIZNANjE NAŠEM DžEZ MUZIČARU LARIJU VUČKOVIĆU

San Francisko slavi dan Kotoranina


Posebnom proklamacijom, gradonačelnik San Franciska Gavin Njusom, proglasio je petak, 8. decembar, Danom Larija Vučkovića, našeg poznatog džez muzičara. U obrazloženju se, između ostalog, kaže da je to način da se oda priznanje ovom velikom umjetniku, povodom njegovog 70. rođendana, koji će sa svojim prijateljima muzičarima slaviti tog vikenda, koncertima u "Jazz at Pearl's", noćnom klubu. Iako ulazi u osmu deceniju ovaj Kotoranin i dalje je pun energije i entuzijazma koji su mu utrli put ka američkom muzičkom nebu.
- Šest sati sna mi je sasvim dovoljno, jer se moja energija veoma brzo obnavlja, pa sam već u ranu zoru oran za posao i razgovor, naravno. Vijest o ovom priznanju me veoma obradovala, jer je to važna potvrda mom doprinosu ovdašnjoj džez sceni i svemu što sam od šezdesetih godina naovamo radio. Zato i želim da sve to proslavimo nezaboravnim trodnevnim koncertima u džez klubu, koji je jedino preostalo mjesto u San Francisku u kome se isključivo sluša džez i u njemu uživa. Nemam informaciju o tome koliko je muzičara dobilo svoj dan u ovom gradu, ali sam veoma srećan da se to desilo upravo meni, na 8. decembar, kada slavim 70. rođendan - kaže Lazar - Lari Vučković.
U svojoj pet decenija dugoj karijeri nastupao je širom Amerike i Evrope, naročito na džez sceni u San Francisku i Njujorku, svirajući sa velikanima kao što su Don Bajas, Elvin Džons, Kab Kalovej i brojnim drugim. I nikada se među njima nije osjećao inferiorno ili kao stranac, niti je sumnjao u svoje muzičke sposobnosti, iako je u Americi od 1951. godine.
Larijev otac je 1910. godine otišao u San Francisko gdje je radio kao kelner u mnogim ekskluzivnim restoranima. Ali trka za ostvarenjem američkog sna nije dugo trajala. Desio se Prvi svjetski rat i on je kao dobrovoljac u američkoj vojsci otišao da ratuje za svoju domovinu. Sa braćom je poslije rata otvorio fabriku kozmetike u Kotoru, u kome su Vučkovići imali imali veliku kuću. Ali novi rat je omeo i balkanski san.
- Otac je pomagao pokret Draže Mihailovića i u toj istoj kući na tavanu skrivao jednog od američkih pilota, dok su Njemci živjeli u prizemlju kuće. Nažalost, po završetku rata proglašen je narodnim neprijateljem i poslije dvoipogodišnje robije ipak nekako uspio da obnovi svoj američki pasoš i uz pomoć prijatelja mi smo se 1951. godine našli u San Francisku - sjeća se Lari.
I dok je od oca naslijedio instikt za samoodržanjem, majka mu je poklonila muzički talenat. Svirala je klavir, i tu ljubav prenijela na svoje sinove. Lari je počeo sa sviranjem klasične muzike, a onda je jednog dana na radio programu "Glas Amerike", prvi put čuo džez notu i istog trena shvatio svoju sudbinu.
- U džez sam se do ušiju zaljubio i nikada ga nisam napustio. Dakle, još u Kotoru sam znao da ću biti džez muzičar, a u Ameriku sam stigao u zlatnoj godini džeza, na scenu na kojoj su bili Djuk Elington i drugi velikani. Amerika je za mene bila slika slobode umjetnosti, pred očima su se zbivala sva uzbuđenja ovoga svijeta, istraživao sam film koji je moja velika pasija, sve je to bilo novo za mene. Volio sam nov zvuk i njegovu toplinu, harmoničnu strukturu i ritam svinga. I, naravno, zaljubio se u San Francisko - kaže Vučković.
Prije 21 godinu Lari se sa jedne zaputio na drugu američku obalu, spreman da istražuje Njujork i njegove muzičke čari, ali se brzo vratio u San Francisko za koji kaže da je njegova oaza.
Larija smatraju jednim od začetnika etno džeza. Njegov prvi album, "Plavi Balkan", pionirski je projekat u kombinovanju džeza i etno ritmova, a savršeno aranžirane melodije "O, javore", "Jadranske noći", "Beogradski bluz" ili "Srpska samba" prava su preteča današnje world music. I ostalim projektima Lari je ostavio trag u džezu, prije svega zahvaljujući neponovljivim improvizacijama i nepogrešivim muzičkim eksperimentima.

V.D.R.

[Ćipur]

Maestro došao po svoje

POZNATI AMERIČKI DŽEZ PIJANISTA LARRY VUČKOVIĆ TRAŽI PORODIČNU ZEMLJU OKO STARE KOTORSKE FABRIKE „RIVIJERA” KOJA IM JE ODUZETA 1946.




Podgorica - Kada je narodna vlast 1946. godine oduzela klavir kotorskom dječaku Lazaru Vučkoviću, nijesu mogli znati da će on u Americi postati poznati džez pijanista i šezdedeset godina kasnije tražiti nazad mnogo više od klavira.
Lazar Larry Vučković godinama pokušava da povrati zemlju u Škaljarima nad kojom se početkom prošlog vijeka pušio dimnjak porodične fabrike „Rivijera“ za proizvodnju sapuna, svijeća, sode i rafiniranih ulja.
Predratni bogataši Vučkovići, Larijev otac i stričevi, proglašeni su za narodne neprijatelje, a njihove dvije kuće i fabrika su konfiskovane, po naredbi sreskog suda u Kotoru koji je ogromno bogatstvo popisao i procijenio u tadašnjim dinarima.
„Moj otac i stričevi nijesu bili tipični škrti kapitalisti, nego su bili dobrotvori i pomagali mnogima“, priča Vučković koji je u borbu za povraćaj imovine krenuo 2006. godine.
Poznati umjetnik se obratio za pomoć ambasadoru SAD u Crnoj Gori Roderiku Muru i pisao premijeru Milu Đukanoviću od koga je dobio kurtoazno pismo podrške.
„Zaista me raduje saznanje da ste kao džez pijanista u postojbini džeza i široj međunarodnoj muzičkoj javnosti, prepoznati i uvaženi zahvaljujući kvalitetu vašeg muziciranja... Nadam se da ćete u regularnoj proceduri, preko nadležnih organa i instucija sistema uspjeti da ostvarite vaša prava“, napisao je Đukanović u pismu Vučkoviću.
Komisija za povraćaj i obeštećenje je kotorskoj Upravi za nekretnine naložila da donese rješenje o zabilježbi restitucije za dvije katastarske parcele u Škaljarima, ukupne površine od oko 11.000 kvadrata.
Prije toga, građevinski vještak je zaključio da su na zemljištu Vučkovića danas ruševne zgrade koje se samo malim dijelom koriste, na 200 metara od mora i 600 metara od kotorskog starog grada.
„U toku je izrada novog Detaljnog urbanističkog plana, a svi objekti su predviđeni za rušenje“, konstatuje se u ovogodišnjem nalazu građevinskog vještaka.
Osim fabrike i kuća, Vučkovići su posjedovali dućan za razne robe, placeve u Kotoru i okolini, kao i mnogo vrijednih predmeta. Jedna kuća Vučkovića bila je pretvorena u menzu punomoćstva OZNE u Kotoru, a u druga je bila sjedište lokalnog Narodnog fronta.
„Naša kuća bila je izgrađena u stilu vile. Imala je 16 soba. Svaka soba bila je namještena najkvalitetnijim uvezenim namještajem, persijskim ćilimima, kristalnim lusterima, umjetničkim slikama i drugim dragocjenostima“, priča Vučković, počasni građanin San Franciska i muzičar koji je u nastupao sa velikanima džeza.
Poznati pijanista smatra da je očigledno da vlast oteže sa povratkom imovine Vučkovića, posebno placeva čija je vrijednost višemilionska. Stara fabrička zgrada na samom ulazu u Kotor, godinama je ruina koju lokalni političari pominju kao problem u predizbornim kampanjama. Samo se najstariji mještani mogu sjećati da su proizvodi „Riviere“ još 1927. godine osvajali nagrade za kvalitet u Parizu.
Oko stare zgrade ima sporova i mimo Vučkovićevog zahtjeva za povraćaj: kotorska firma “Interdepo” je u avgustu 2006. godine na berzi kupila od države 76 odsto akcija preduzeća “Riviera” AD, i postala većinski vlasnik.
Osam mjeseci nakon privatizacije, Opština je podnijela tužbu protiv "Riviere", i kasnije na sudu dobila 20 hiljada kvadrata zemljišta, kao i fabričku zgradu od pet hiljada kvadrata.
Vukčevićev advokat Dragana Vujović je Komisiji za obeštećenje predložila, za početak, djelimično rješenje o restituciji onih djelova zemlje koji nijesu privedeni nikakvoj namjeni.
Vujović kaže da je površina samo tih katastarskih parcela, koje bi odmah trebalo vratiti Vučkoviću, oko 20 hiljada kvadrata.

Prvi radio otišao na Cetinje

U jednoj od biografskih crtica o Larry Vučkoviću piše da se kao dječak zainteresovao za džez kada ga je prvi put čuo na radiju američkih vojnih snaga.
U zapisniku komisije za popis imovine Vučkovića iz 1945. godine piše da se jedan radio aparat iz kuće Vučkovića „nalazi... kod Glavnog odbora USAOJ-a na Cetinju“.
„Komunistička vlast nam je sve oduzela i izbacila nas iz kuće. Prvo su nam naredili da živimo u drvenoj šupi iza kuće a poslije su nas smjestili u zgradu bivše Jadransko-podunavske banke. Poslije godinu dana su nam naredili da živimo na pijaci u Starom gradu, gdje su bile pošta i Gimnazija. Uzeli su nam klavir tako da smo morali da se služimo klavirom u muzičkoj školi u Dobroti, što je nekada bilo vrlo teško“, priča Vukčević, koji je sa ocem i porodicom emigrirao u San Francisko 1951. godine.

Na sceni sa velikanima

Larry (Lazar) Vučkovic saradjivao je sa čuvenim pjevačima kao sto su: Tony Bennett, Bobby McFerrin, Mel Torme, Jon Hendricks, Rosemary Clooney, Joe Williams, Cab Calloway, Anita O’Day.
Vučković je svirao sa legendarnim instrumentalistima kao što su: Dexter Gordon, Bobby Hutcherson, Larry Grenadier, Charlie Haden, Tom Harrell, Lucky Thompson, Milt Jackson, Elvin Jones.
Posljednje dvije Vučkovićeve ploče „Street Scene” i “High Wall:Real Life Film Noir” su u grupi 10 ploča u Americi kao najizvođenije na radio stanicama koje je časopis JazzWeek Radio zabelezio.
Vučkovićev album “Blue Balkan”, iz 1980. godine smatra se pionirskim radom u Americi, zbog fuzije balkanskog folklora i jazz-a.

Njemci u kući, pilot na tavanu

Vučković kaže da je njegov otac Milutin osuđen na smrt ”jer je pomagao antikomunističkoj gerili”.
Poznati muzičar kaže da je njegov otac uspio da spase 17 američkih pilota koji su oboreni iznad Jugoslavije.
“Jednog od američkih pilota, Pita Pitersona iz Teksasa, krili smo na tavanu naše kuće u isto vrijeme dok su njemački oficiri živjeli u našoj kući. Zna se što bi bilo da su Njemci to znali”, priča Vučković.
On smatra da je njegov otac izbjegao smrtnu kaznu jer je imao američko državljanstvo u godinama kada je Amerika počela da šalje pomoć Jugoslaviji, pa vlasti nijesu htjele da zatežu odnose.
Za cijelu odizetu imovinu Vučkovići su, priča Lazar, dobili 60.000 dolara, ali nije siguran iz koje kase.
“Mi mislimo da je to bio fond američke države za pomoć svojim oštećenim državljanima u Drugom svjetskom ratu.

B. MANDIĆ