Crnogorska moderna (Agora, 28. 11. 2006.)

[Ćipur]

CRNOGORSKA MODERNA


RISTO RATKOVIĆ

Luminal

Dobauljaj do mene, vodo,
Priđi mi, hladna ti!
Uskoči u moj krevet, vodo,
Požar mi ovaj ugasi.
Potokom brzim poteci u grlo bolno.

Nemoj mi natrag iz guše poteći
kad na iglene uši vatru mi pališ.
Je l to vidim il ne vidim, te je nema.
Uzalud se do plafona verem je po zidu
da je tražim,
vodu žednu.
Šta ono minu ulicom preko mraka?
Zlatna odežda - uspravljen zmaj.
Da li beži ili u pomoć hita...
Čitava jedna katedrala
raspada se do zore.

Hodnicima blude plave misli,
Posivele, usmirene.
Dobre misli pomirenja,
mudre misli pregorenja.
Nema nade, nema beznadežja
u predvorju pakla mog.
Čim progovorim,
izdam se.
Neki me prozor napred vodi,
čudan prozor, neizreciv.
Vuče me da kroza nj pogledam.
I vo vjeki vjekov vuče
taj na materiji prozor.


MIRKO BANjEVIĆ


Nad sobom nevječnim
I prati me taj lelek od dana
djetinjstva rana.
On je možda protivkosmički
krša mojega krik nemoćni.
Gubi se glas
u prostoru
i lelek ostaje rastinjen
i vjekovi ga slušaju kako
zvoni u atomima -
kao u našim
nemirnim
ušima
i žalnim
sjećanjima.

I prah je otišao prahu
i kosti su već gnjile davno
a ta kuknjava i žalba
u meni odzvanja
u noć sred mutnih
i bolesnih
snova
od kojih se probudim sumanut.
Treperi vazduhom
ko pred kišom lišće
treperi svaki glas
svaki jecaj
za rodnim
za bolnim
za dalekim
za izgubljenim
za nerođenim
za onim što je bilo
i tim
što se nije dosudilo.

Lelek ostaje u grudima
za grlo hvata
ko valima
riječnim:
vapaj
kraj
izgubljenog brata
i svojih
svojih najžalijih
nad grobom
nad nevječnim -
nad sobom.

I to je slava

Kost u grmenu
mrlje po kamenu
grob bez imena
i što te nema
to je slava
što si izlomljen
što si ostavljen -
i to je slava
što si nezvan
što se neznan
što si prezvan -
i to je slava
i što si i nisi
ponizi - povisi
kuća bez šljemena
ploča bez pomena -
i to je slava.



JANKO ĐONOVIĆ


Posjeta

Majko moja,
koje davno više nema,
mislio sam da vrijeme nije jače
od tebe i od mene,
da se nećemo nikad rastaviti,
da na tebe ne mogu zaboravit.
A prođe toliko dana
ja se tebe i ne sjetih
kao da nikad ni živjela nijesi.
Tek kad pisah generalije
pred hotelskim portirom
on me opomenu na rubriku za ime tvoje.

Je li to stid
ili strah
ili nešto teže od oboje?
Možda i silaženje s uma:
u toj uzanoj pregradi
kao da ti, nevidljiva,
čekaše na mene.

Ubode me ime tvoje kao strijela,
ime i prezime djevojačko.

Ti si onda mlada bila
i puna bjeline
južnih nebesa...
Dođe mi da se pravdam pred portirom,
da mu mnogo pričam o tebi,
a ne samo da zapišem ime tvoje
na onoj hladnoj policijskoj hartiji.

Ja razgledam veliki Pariz,
svjetlosti njegove polivaju me
u bezmjerje.
Kako bi dobro bilo
kada bi banula odnekud
putnica daleka, ti.

To bi bio za mene veći susret
nego Pariza i Napoleona
pred Egipatskim stubom
na Konkordu.
Znam, zapitkivala bi me o svemu,
o svemu,
ja bih bio tvoj besplatni vodič.

Divili bi se Parizu zajedno,
možda bi se ti prekrstila pred jarmom
Notr-Dama.
I kao da čujem tvoje brižne riječi:
"Kućo moja, čuvaj se od ovih auta,
koliko ih je kao da iz zemlje izviru..."
Poveo bih te u veliki magacin
tekućim stepenicama što vode u sazvježđe.

Tvoj progureni, mali stas tonuo bi u sjaj suđa,
u slapove ogledala
kao u dubine ljetnjih voda.

Od svega izobilja kupili bi samo
štap hljeba,
vez banana
i malo crne kafe,
ja znam ti si uvijek voljela kafu.

Vratili bi se u sobicu na mansardi,
mi ptice nebeske Kartije Latena.
Jeli bismo, pili i gledali se,
bili bismo,
zar ne,
najbogatiji ljudi u Parizu?



RADOVAN ZOGOVIĆ


Ti snovi, ti snovi, Dominika


Ti snovi, ti snovi, Dominika: izbezumiš se i razbudiš, a san se nastavlja - strši i drhti iz tebe kopljan držak.
I ti, s njim ko stablo s držaljem sjekire zasječene, ti se ljutiš
na sebe, budan: ne pozvah glasnije, ne potrčah...
Sabiraš sebe, često i jetko: okorio, otupio, leden, glinen od godina, od ove kore, u toj muklini, u toj stupi.
Al dođe sam. I san svaki put navede na minu. I ja ginem,
ja letim u komade: sve te gubim, sve te gubim.
Gubim; dozivam; gubim još teže i još gluvlje,
a to boli i budnog, i drago ti je što boli, što si ranjav.
Nije nestala! Ljubav je samo, s mladošću, otišla nekud dublje,
u korijenje. I živi tamo, s mladošću, s njom se sanja.
Kao u breza - kad im se, nad izvorom, izukrštaju sitne vile,
ne dijele se, ona dva granata vršnjaka, ni kad stare.
A ledne li jesen, - krv, pretvoren u san, siđe u žile,
i one, prepletene, sanjaju isto, Dok su barem...
Nije nestala! Ljubav je samo otišla nekud dublje,
s mladošću, i živi tamo s mladošću, s njom se sanja.
Snovi, snovi, Dominika - probudiš se raznesen, jedva skupljen.
I ranjav si i budan. I drago ti je što si ranjav.


STEFAN MITROVIĆ


Ne plači zemljo


Ne plači, zemljo, u tihim večerima,
kad more šumi uz kamene bregove,
kad more doziva zvijezde, da noć osvijetle,
da osvijetle lice života
u kamenom mučilištu u gradu
među bregovima.

Ti, zemljo, nijesi zemlja mučitelja,
koji bičevima rastvaraju rane na čelu,
koji kliještima vade nokte na rukama,
na rukama što ih vole mirisi šeboja,
na prstima što su ih ljubili očevi
u kolijevkama.

Ne plači, zemljo, u zvjezdanim noćima,
kad planine žubore visokim hrastovima,
kad planine traže od sunca da porani,
da obasja čelo
u kamenom mučilištu u gradu.

Ti, zemljo, nijesi zemlja tamničara,
koji lance usjekuju u kosti članaka,
koji pijeskom biju u krsta, da bubrege odvale,
da ne bi čovjek stajao visok
u danu međ plodnim poljima,
u noći među zvijezdama.

Molba vjetru

Vjetre, utišaj
svoje dahove, svoje udarce,
da se sinovi moji ne probude.
Oni su zaspali, oni su zaspali, sinovi moji
zvjezdanim golubljim snom
u ovoj noći kad grane maslina
nemaju mira.

Sinovi moji, vjetre, neka spavaju
tihim snom u kolibama svojim.
U snu njihovom, u snu mojih sinova
sada je tišina noći,
tišina postojanja,
mir zemlje koja se
odmara između dva dana oprašivanja.

Vjetre u noći vjetrovitoj
uspregni, uspregni svoje kose,
svoje oštrice kose.
Ne posijeci, vjetre, ni jednu granu
masline što mir moli i čuva.
Posiječeš li granu,
maslina će zaplakati korijenom i stablom.
Od plača će se probuditi moji sinovi,
nestaće ljepote neba
u njihovom snu,
u njihovom tihom snu,
u tihom snu
mojih sinova.


LESO IVANOVIĆ


Svatovi

Mirišu polja sazrela.
I puna sunca dopola
svija se, svija topola:
vrhom je svate nazrela.

Na hitrim blješte konjima
da zjena oka zaboli.
Na koplja nebo naboli
pa modro palo po njima.

Već zorni frkću hatovi
i tutnji polje zeleno:
kićeni jezde svatovi
konaku tvome, Jeleno!

Snijeg pada

Da li što u tom svitkanju pahuljica
zaiskri varka života radosnijeg,
tek volim kad se vrh kuća i ulica
bjelina hvata i pada, pada snijeg.

Da li što ovo srce neveselo
suminu ljubav, i blagost, i toplina,
tek volim kad mi spusti se na čelo
pahulja meka - poljubac visina.


Izbor iz antologije "Crnogorska moderna" / Branko Banjević; Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske - Matica Crnogorska; Zagreb, 2006./

[Ćipur]

Njegoša Narodna Biblioteka Srbije nije svrstala u srpske pisce

Crnogorska književnost posebna kategorija u bibliotekama Srbije

18. april 2010.



Ono oko čega se u Crnoj Gori još nerijetko vodi polemika, u Srbiji se odavno primjenjuje: crnogorski jezik i književnost su svrstani u posebnu potkategoriju svjetskih nacionalnih ostvarenja prema pravilima Narodne biblioteke Srbije. Reporteri beogradskog „Presa“ lično su se u Biblioteci grada Beograda uvjerili da među policama postoji odjeljak „crnogorska književnost“. U njemu su složene knjige uglavnom novijih autora, ali među njima ima i djela Njegoša i kralja Nikole Petrovića.
Kako piše „Pres“, u biblioteci nijesu uspjeli da dobiju zvaničnu izjavu, ali kako im je objasnio stariji gospodin zadužen za sortiranje knjiga po policama, „crnogorska književnost“ uvedena je kao samostalna još prošle godine, i to je urađeno u skladu sa preporukama Narodne biblioteke Srbije.
- Ona propisuje standarde u bibliotekarstvu, prije svega oslanjajući se na svjetske standarde. Bibliotekarstvo je jedna od rijetkih grana u kojima se standardi poštuju u cijelom svijetu i tu nema mnogo prostora za improvizaciju. Standardi koje propisuje Narodna biblioteka odnose se na sve biblioteke u Srbiji i odjeljak „crnogorske književnosti“ nije novost samo u našoj biblioteci, već u svim ostalim bibliotekama širom Srbije - rekao je sagovornik lista.
Kako je objašnjeno, knjige se na police ređaju ili po veličini ili po nacionalnoj pripadnosti, a svaka knjiga na svojoj poleđini ima i specijalni broj koji određuje njenu nacionalnu pripadnost.
- Dok je postojao srpskohrvatski jezik, imali smo jedinstvni broj, a kada je došlo do razlaza, Srbija je dobila jedan, a Hrvatska drugi broj. Isto se desilo i poslije razdvajanja Srbije i Crne Gore. Promjene geografskih granica mijenjaju i način ređanja knjiga, pa je tako i „crnogorska književnost“ samostalna - kazao je neimenovani sagovornik „Presa“.