Page 3 of 5 FirstFirst 12345 LastLast
Results 51 to 75 of 102

Thread: Novi pogledi kroz stare rupe

  1. #51
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    US/MNE
    Posts
    1,323
    Rep Power
    2805

    Default

    v.st.kinjo

  2. #52
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Split
    Posts
    83
    Rep Power
    0

    Default

    Pozdrav Mete iz kisnog Splita

  3. #53
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Erotika kao uslov kreativnosti postmoderne

    Do prije par dana sam i stvarno mislio da se na ovo duhovno-uškopljeno drkalište više nikad neću vratiti, nešto zbog činjenice da sam svoje „izdrkao“ u potpunosti a nešto zbog neumitnosti poodmaklih godina.

    Medjutim, u medjuvremenu su se, na meni neshvatljiv način, medju favorite na mom PC - u uvukli nekakvi zaista podmukli „Trojanci“, sve pod maskom smajlija nudeći svu moguću erotsku perverziju. Napeto i zapaljenijeh obraza, isprva sam pokušavao da ih maknem, ali oni su se oni, onako galijotski osmjehnuti, tvrdoglavo vraćali. No, pošto su me još u srednjoj školi, jednom za svagda „izliječili“ od slično nepristojne radoznalosti, i to još onda kad su, na školskome času, baš mene ufatili sa onim mračnim pornografskim slikama na kojima se (jedva) vidio nekakav razvaljen, ženski i muški narod, „zabavljen“ žestokim jebačinama, ali nekakvim mučnim jebačinama, koje su, nesumnjivo, odavale da su uglavnom motivisane inatom, prkosom ili očajem, kao da baš hoće da potvrde koliko su u pravu svi oni „autoriteti“ koji su nas tada učili pristojnosti i tzv. Moralu. Zbog toga umalo što ne izlećeh iz škole, na koju sam došao „na sto crnijeh jada“, očajnički kopajući rukama i nogama...

    No, da počnemo ili – nastavimo!

    Malo-pomalo, pojava pomenutih smajlija uskoro prijedje u naviku, pritom me „galijotski“ podjećajući na onu kinesku poslovicu koja glasi:

    „Kad shvatiš da ćeš, neumitno, biti jeban, opusti se i uživaj!“

    Ipak, dugo mi je trebalo dok sam se, onako isprepadan i stidljiv (!?), odlučio da i konačno zavirim na sajtove koje su nudili oni „Trojanci“, podsvjesno očekujući one iste smrknute i razvaljene spodobe, zgrčene u „borilačkim“ stavovima po pravilima (vojne) službe koja tako neprikosnoveno vlada u tom nepristojnom svijetu. Slučaj je htio da naletim baš na sajt travestija, sa mnoštvom kuratih ljepotica od koje je svaka bila ljepša i uzbudljivija od predhodne. U zagrcnutoj zapanjenosti nastavih da pratim tu beskrajnu reviju posuvraćene ljepote, još uvijek ne shvatajući da postoji toliko toga i to u -coloru i cinemascopu.

    Činjenica da sam, iz prve, naletio baš na ove „kentaure“ ljudskoga soja, učinila je moj pristup tzv „pornografiji“ veoma smisaonim, jer je njihov tjelesni izraz uveliko prelazio sve ono što se riječima moglo iskazati ili zataškati. Bilo je posve surrealistički, iz prikrajka posmatrati kako jedna prelijepa cura, zanosnog stasa i još zanosnijih oblina, svojim pozamašnim kurcom naprosto „rastura drugu (pravu) curu koja joj se predaje u radosnoj potpunosti.

    Ovaj iznenadni uvid u taj „nestvarni“ svijet erotike, ne bi bio tako tragičan da me nije potsjetio na moje pariske godine, kad su me „prijatelji“ odveli u cabaret „Monocle“, gdje sam bio zapanjen mnoštvom izvanrednih „cura“, sve se čudeći kako nema navale kojekakvih uspaljenih jebivetara, od kojih se jedva moglo proći Montmartem i Montparnassem. Tek kasnije, uz kreveljenje i podgurkovanje, objasnili su mi da su te zanosne „cure“, vjerovatno, kuratije i od mene, da bi me nakon toga, podmuklo i s poganskim uživanjem, ostavili da se zbunjeno batrgam u nametnutom stidu.

    A što sam drugo i mogao, obogaljen kao što bjehu i oni sami... Sada, nanovo i na ovako raskošan način suočenog sa davnjim uspomenama obuze me, iznenada, neodoljivi osjećaj prevare i jarosti što sam dopustio da mi takvi moralni bogalji, sa takvom lakoćom zalupe vrata jednstvenog erotičnog svijeta u koji bih tada, dok sam bio u najboljim godinama, veoma vjerovatno kročio veselo i sa povjerenjem, a ne nastavio izgubljeno tumarati uz ižvrljani zid lažnog morala.

    Bilo je to godina šezdesetih prošloga vijeka, kada su pariskim ulicama tekle lavine hipijevski uspaljene mladosti, uzvikujući neshvatljive parole, kao što su:

    „Soyons realistes, exigeons l´impossible!“ (Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće)

    „L´imagination au pouvoir!“ (Maštu na vlast!)

    dok je bilo i onih bližih aktuelnoj stvarnosti, koja je tada bila (quasi) revolucionarna, ali i nesumnjivo zadirala u intimni svijet erotike, u što sam imao prlike da se lično uvjerim. Ta revolucionarna parola je glasila otprilike ovako:

    „Plus que j´ai einvie de faire l´amour, plus j´ ai einvie, de faire révolution!“ i – obratno...

    otprilike: (Što mi se više jebe, to me sve više volja za revolucijom!)

    Jedne večeri sam bio prisutan na studentskom „šjedniku“ pred Sorbonom,
    kad je jedan od tih junoša skočio na balustradu, zagrlio poprsje nekog od
    prosvjetnih velikana i nakon vatrenog revolucionarnog govora, uskočio u
    obližnje žbunje gdje ga je raširenih nogu dočekala jedna
    revolucionarka te se cijela rabota završila u zaista revolucionarnoj
    jebačini na koju niko nije obraćao pažnju. Osim mene, naravno!

    Od tada su prošle decenije tokom kojih sam ovim parolama razbijao glavu, bez prestanka pokušavajući da odgonetnem pravi smisao, posebno parole o „Mašti na vlast“ što mi nikako nije polazilo za umom sve dok nanovo ne otkrih svijet tzv „pornografije“. No, još i ranije se moja mašta suočavala sa premisama uobičajene stvarnosti, te sam se često, na svoj nepopravljivi
    jeretički način razmišljao o (umjetničkim) motivima, pitajući se o njihovim
    prioritetima.

    Naprimjer:

    Ako pošteno razmisli, čovjeku dodje da se zapita da li bi svi prisutni u auli
    gdje pozira ženski model zanosne ljepote, stvarno bili prvostepeno motivisani
    da zgrabe svoj blok i počnu sa crtanjem ili – udare u kolektivno drkanje.

    No, da se nanovo vratim mom ponovnom susretu sa tzv. „pornografijom“

    Vjerovali ili ne, on me je vratilo meditaciji o smislu one parole o
    dolasku mašte na vlast, jer još nigdje nijesam vidio toliko maštovitosti u
    medjusobnom „ophodjenju“ muškog i ženskog naroda, kao što je bio slučaj
    sa scenama na koje sam nailazio po kojekakvim sajtovima, sortiranim po
    disciplinama poput sportskih. U stvari, utisak se i ograničio baš na tu
    sportsku konstataciju, jer je više od 90% svih tih razigranih jebačina imao
    sportski karakter i više nalikovao činovima sexualne atletike nego li
    nadahnutom umjetničkom stvaranju.

    Ipak bilo je i toga, iako uzgred i oklijevajući. Nailazio sam na jebačine u kojima se mogao zapaziti nesumnjiv umjetnički izraza. Bio sam začudjen i obradovan, da su ti umjetnički prilozi bilu uglavnom iz zemalja nekadašnjeg socijalističkog bloka i u njima se jasno mogla naslutiti pomenuta vladavina mašte, koju su ona lijepa i mlada čeljad nadahnuto i bez zadrške priznavala svojim nesputanim predavanjem.

    U rijetkim seansama, jebačine su dostizale razinu umjetničkog stvaranja, koji je uveliko prelazio sva ona mukotrpna prenemaganja kojekakvih prima balerina ili primadona. Nekako u isto vrijeme vidjeh fotografiju norveške juniorske porodice, na kojoj su se vidjeli princ Haakon i princeza Mete-Maris sa svojom djecom. Baš u ovom slučaju su se poklopili arhetipi vladavina potčinjenih uobičajenoj i umjetničkoj stvarnosti.

    U stvari, ovaj bajkoviti kraljevski par svojom konstelacijom pripada budućnosti kojom će vladati umjetnost kao predhodnica vladavine mašte, a i moraće još puno vremena da protekne dok bajke o ovakvim prinčevima i princezama bude obavezna lektira u zapuštenoj prosvjeti kao što je današnja. Svejedno, one glasine o princezi Mete-Maris, da je snimala pornografske filmove, samo joj mogu služiti na čast, jer je time dostigla umjetničko stvaralaštvo rezervisano za neku bolju budućnost, dok je princ Haakon svojim izborom pokazao koliko je hrabar i dalekovid, odlučujući da uzme jedno pošteno, lijepo, pametno i zdravo čeljade, umjeto nekakve rasušene proćepače plave krvi, koju bi, bez prestanka svoju savjest dovodeći u pitanje, morao šegati tisi vijek, ne prestajući da se pita: „Za čijeg kurca zdravlje!?“

    - M -

    P. S. Kamo sreće kad bi ova moja nesuvisla razmišljanja dobila prostor u nekim od medija...

  4. #54
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    39,836
    Rep Power
    675082

    Default

    Posalji im mozda ce i dobiti
    She is only here to annoy herself!

  5. #55
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Nema pičke bez crmničke...

    Ljeto još nije ni bilo počelo, kada sam neđ pocetkom 60-ih, na kredit kupljenim biciklom iz Bara došao u Sutomore kako bih neđelju, jedini slobodan dan, proveo uz hladan izvor na još uvijek proljećno pustoj plaži… Dan je stvarno bio lijep, sunčan, a more mirno i toplo, tako da sam uz žubor talasa odmah zaspao na, donekle podnošljivom proljetnom suncu koje tek što bješe provirilo iza obližnjeg rta….

    Ne potraja dugo kad me iz prostranog radničkog odmarališta, smještenog na njegovoj padini, probudi nekakva borbeno glasna muzika i vika, nalik na svatovsku, koju uskoro smijeni svečana tišina, kao i obično pred neku govoranciju od posebne važnosti. I stvarno, iz nekakvih nevidljivih zvučnika borbeno jeknu promukli glas čiji odjeci odlomataše uz strmoglavu kamenitu padinu planine… Nakon snažnog pljeska, muzika nastavi svoj borbeni marš ali ovoga puta uz žagor nekog brojnog skupa… Pa da, bila je to jedna od onih proslava dvadesetogodišnjice osnivanja neke od proleterskih ili kakve crnogorske udarne brigade, u stvari svečani sastanak preživjelih…

    No svejedno, nastavio bih sa prijatnim drijemežom, da se ne javi glad koji me nagna u prilično hladnu vodu, te nevoljno zaplivah prema pučini, ne bi li iz daljine mogao vidjeti što se dogadja na prostranoj terasi odmarališta koje je dominiralo uzvišenjem obraslim u zelenilo. Tek tada vidjeh mnoštvo zastava kojima cio prostor bješe okićen, dok se njime vrzmao nekakav svečano odjeven i važan narod.

    Slana voda donekle smiri glad, te se vratih na suncem zagrejani pijesak u namjeri da nastavim spavanje, ali me u tome spriječi pucnjava koja odjeknu sa terase na kojoj se, istovremeno, odvijala bogata gozba sudeći po masnim i mirisnim oblacima koji se bezočno stadoše šunjati kroz izgladnjelu svijest. Ova neočekivana napast, skoro da me nagna da pobjegnem sa plaže i odem negdje drugo ali me od toga odvrati neka neodredjena pomisao da bih se, na neki neshvatljiv način, možda i sam mogao “omrsiti” na toj gozbi koja je prijetila da potraje. I ona stvarno potraja, sve uz pucnjavu i pijane urlike , sve više nalik na bitku sa prilično neizvjesnim ishodom…

    Sunce je već bilo na zalasku, kada se konačno uputih na terasu odmarališta, koju osoblje bješe počelo raspremati, te stadoh nesigurno osvrtati za nekim uglom u kome bih ostao neprimijećen dok ne izvidim situaciju u potpunosti. Pošto na terasi takav ugao ne nađoh, polako se ušunjah u prostranu trpezariju i sjedoh za jedan omanji sto u blizini dvokrilnih kuhinjskih vrata kroz koja je prsonal užurbano prolazio…


    Ni sam ne znajući što će mi ovo blesavo šunjanje, pomno sam pratio kretanje posluge na kojoj se jasno moglo uočiti da im je proslave bilo preko vrh glave, pritom ne ispuštajući iz vida da i oni mene upitno zagledaju, vjerovatno se čudeći usamljenom i neobično povučenom gostu…

    Bilo mi je neugodno i već sam mislio ustati i hitro nestati u sutonu koji se brzo spuštao, kad jedno oblo žensko čeljade, obučeno u usku tamnoplavu suknju i bijelu bluzu, iznenada zastade i pažljivo me osmotri, da bi ubrzo nestala u kuhinji… Prije nego ponovu uhvatih “zalet” da ustanem, vrata se otvoriše a ono žensko čeljade nanovo pojavi i uputi prema meni gledajući me netrmice nekim neobičnim pogledom i prije nego se osvijestih prozbori tihim ali čujnim glasom:

    - Oh, kuku mene jadnoj, pa ti, čeljadence moje siroto, izgledaš ka da, barem dva
    dana, ništa jelo nijesi…

    Iznenađen i još uvijek u dubokoj nedoumici, ne usudih prozboriti bilo što a kamo li odgovoriti na njene riječi pune nježne i neočekivane zabrinutosti… Utoliko se ona primače, svoj nježno zabrinuti pogled ne skidajući sa mene i ponovo prošapta ali ovoga puta sa nekim neobičnim prizvukom:

    - A ne sam da toliko doba ništa izjelo nijesi, no ni – jebalo - kako mi se čini…

    Kolikogod da veče bješe toplo, naprosto se – sledih na ove njene riječi, što nju mnogo ne zbuni jer se, ne skidajući pogled sa mog unezvjerenog lica, polako primače i nježno pogladi po kratko ošišanoj kosi… I dalje sam nijemo, takoreći užasnuto, pratio veoma prirodno ponašanje i mimiku, ne usuđujući se da učinim bilo kakav pokret i prije no što se malo “razledim”, kad se ona najednom uozbilji, značajno mahnu rukom u pravcu kuhinje i glasno progovori:

    - E sad ćemo prvo nešto za večeru… Idem da spremim a ti se malo opusti i smiri,
    pošto znam kako ti je…

    Prije no sam uspio prozboriti riječ, okrenu se i hitno uputi kuhinjskim vratima, svojim pokretima jasno ukazujući da je duboko svjesna mojih unezvjerenih ali i pohotnih pogleda… U tih nekoliko trenutaka, svojim pogledom obuhvatih njene veoma privlačno “upakovane” obline koje u svojim pokretima posjedovahu onu istu nesputanu slobodu izraza kao što je bila i ona u njenom užarenom pogledu…

    (nastavak slijedi...)

  6. #56
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Nema pičke bez crmničke (2)

    .................................................. ...................
    Dok sam očekivao neumitni slijed događanja, bespomoćno sam se osvrtao uz osjećaj da sam zalutao u nekakve zabranjene prostore stvarnosti, dok mi je srce žestoko tuklo gušeći me svojim pomamljenim ritmom. Konačno se ono oblo čeljade iznova pojavi u svojim rukama noseći prostran tanjir na kome se dimila gomila pečenja preostalog od svečane gozbe, pa ga hitro i naviknuto položi na sto ispred mene da bi zatim, bez riječi donijela pribor za jelo, bokal vina i dvije čaše … Suprotno mom očekivanju, ali zato na veoma umirujući način i uz primjedbu s mirom pojedem ono što mi je donijela, okrenu se i odleprša za nekim svojim poslom…

    Nakon ove, koliko iznenadne toliko i obilne večere, sito opušten i zagrijan tamnim crmničkim vinom, spokojno sam posmatrao živost koja je jenjavala u ogromnoj prostoriji, sve dok ono oblo, gipko i toplo čeljade, po imenu Anka kako kasnije saznadoh, sa dubokim uzdahom olakšanja i konačno sjede za sto, otsutno sipajući vino u vinsku čašu - “sa stopom”…

    Pošto se bijah dobro zasitio a ono vino mi razvezalo jezik, stadoh se raspitivati i saznadoh da je iz jednog crmničkog sela u kojoj živi njena brojna porodica u kojoj je odrasla na način koji joj je omogućio da svoj život živi poput bajke, sa svim njenim dobrom i – zlom. Kad mi pomenu da ima namjeru zadnjim vozom otići svojoj rodbini u posjetu, iskreno se zahvaljujući ustadoh da krenem za Bar, ali me ona odlučnim pokretom nagna da ponovo sjednem i kad otpi gutlaj vina, tihim i nekako tajanstvenim glasom, prošapta:

    - Stani malo, lijepi moj, nije sve ni u večeri…. Vidim ti ja i onu glad o kojoj niko ne
    priča a nema toga koji na nju ne misli… No, ´ajde ti sad samnom da i to sredimo…

    Nijesam baš bio načisto u pogledu ove njene tajanstvene namjere, no svejedno, poslušno ustadoh i pođoh za njom uz nekakve skale, sve dok se ne zaustavismo pred vratima koja ona otvori, nakon čega sa čuđenjem primijetih da su tapacirana a prostorija ukusno namještena izrezbarenim namještajem… Na prostranom pisaćem stolu, Anka upali lampu sa velikim abažurom a onda se hitro okrenu i zaključa vrata iza kojih namah ostade sva ona lupa, dovikivanje i žamor koji nas je do tada pratio.

    Prije nego se i osvijestih gdje sam i što mi se događa, Anka me obuhvati oblim rukama, svojim jedrim tijelom ostavljajući topao i umilan otisak na mom tijelu, odrvenjelom i uzdrhtalom od neizvjesnosti… Vjerovatno je to osjećala jer se odmače ali samo da bi otkopčala moju košulju i jezikom liznula još uvijek svjež ukus mora i onjušila njegov opor mirisom … Uzdrhtah od uzbuđenja i skoro nesvjesno pogladih njene oble grudi koje su nabreklo ispunjavale bijelu bluzicu od tankog štofa, nespretno pokušavajući da otkopčam onih par, do pucanja zategnutih dugmadi, što mi nekako i pođe za uzdrhtalom rukom te se zagrcnuto zagledah u svu onu ljepotu koja mi tako raskošno ispuni pogled…

    Anka živnu i bez najave zadiže svoju kratku i usku suknju, hitrim pokretom i uvijajući se, skide gaćice, koje zadrža u stisnutoj šaci a onda na onaj pisaći sto rasprostrije čistu maramicu na koju okretno sjede, podiže noge i stopala osloni na ivisu izrezbarenog stola, pri tome otkrivajući svoje raskošne butine i mirisne prepone među kojima se, ispod kovrdžavoobraslog Venerinog brijega rascvjeta uzdrhtala i blistavim sokom oblivena ruža sa svojim nabreklim laticama malih i velikih usmina izmedju kojih je, u znatiželjnom očekivanju izvirivala njima zaogrnuta dražica. Dah mi se kidao dok sam zagrcnuto gledao svu tu ljepotu, jedva shvatajući sve ono što mi je Anka u užareno lice dahtala vrelim šapatom dok sam ja, jedva, razabirao njene riječi…

    - Ah, viđi samo kako se rastapam od čežnje i želje…! Gledaj ovu moju čežnju i pohotu, čeljadence moje milo, pa sad viđi i sjeti se koliko se tvoje u tebi skupilo… No ona nije tvoja no moja i meni predodređena… Eto te, skoro da pukneš; a da znaš; to je sad moje…, i divno je što si mi to donio da ga prelijemo tamo đe mu je određeno… Oh, jedva to mogu dočekati, ma neću na brzinu i slijepa od nestrpljenja, no polako, pošto si pregladnio znam da ti ne treba više no da me samo takneš vrškom tvojim svilenim pa da iz tebe linu mlazevi - nezadrživi…, a meni je to malo… No ´ajde, polako, samo da prođeš oni uski vjenčić a onda stani i pričekaj dok je ne dođem do sebe pa ću te onda uvesti tamo đe treba, da svu tu čeznju koja se u tebi nakupila, izliješ slobodno i bez zadrške…


    Oboje se, zagrcnuti od uzbuđenja, zagledasmo u naš susret tamo među njenim nogama, pri tom smireni nekim beskrajnim obostranim povjerenjem, kao da nam to nije prvi put već jedan mnogostruko uvježbani postupak stapanja u jedno jedino biće… Skoro na rubu svijesti, ne samo da smo gledali već svim čulima pratili događanje tog susreta, koji nastavismo time što ona prstima dohvati damarima izrezbareni [email protected], nabrekao do pucanja i njegov svileno gladak glavić lagano i sa ushićenjem uvede u onaj uski i sokom obliveni otvor, koji ga prihvati uz otpor koji nam je donese dodatno uzbuđenje, a onda se, kad njegov oštro srezani obod konačno i nezadrživo u njega skliznu, zatvori poput gipke i vrele kragnice koja nastavi da ga miluje jedva primjetnim pulsom…

    Vrela i zajapurena Anka naglo zabaci svoju lijepu glavicu sa licem u obliku srca na kome su sklopljeni kapci ukazivali da njen, unutrašnji pogled, uveliko luta ivicama sopstvene svijesti, u grčevitom očekivanju da pokrene onaj neizmjerni talas strasti koji će je otplaviti do smiraja duha i tijela koji su joj, tek sada u potpunosti pripadali, zato što ih je samnom dijelila u nesputanom predavanju…

    Napeto i bez pokreta sam pratio unutrašnju oluju, pokrenutu našim dodirom koji smo ushićeno i zagrcnuto održavali poput plamena što nam osvjetljava put kojim tumaramo u potrazi za sobom i jedno za drugim, bez daha prateći grčeve strasti kojima se ona uspinjala do vrhunca svog ispunjenja…

    Nakon što se nekoliko puta izvi, potom ukoči, zagrcnuto, bez daha i pokreta, kao kao da ju je, odjednom, uzdigao i sobom nosi neki ogroman unutrašnji val… Dugo je trajalo dok se i konačno opusti i otvori oči ispunjene zamagljenim pogledom koji je zračio zahvalnošću i nježnošću… Lagano dolazeći k sebi, ponovo svoje znojno i zajapureno lice nagnu nad “susretom” koji je se i dalje nepomično događao tamo dolje, među nogama, time nas i dalje čineći jednim zajedničkim bićem…

    - ´Ajde, milo moje, sad je na tebe red a ja odoh da te iznutra gledam i prihvatim… Ništa mi drugo više ne treba no da to što je moje prihvatim do zadnje kaplje… ´Ajde slatki moj, ´ajde…!

    Rukama obuhvati moje kukove a onda nježno ali odlučno povuče k sebi I ja ushićeno osjetih kako klizim u vrele I sočne dubine, tamo gdje me je ona prihvatala u neopisivo nježan i sveobuhvatan unutrašnji zagrljaj iza koga ništa više nijesam naslućivao, osim rubova svijesti koji su se jedva nazirali kroz talase i pjenu uzburkane strasti, kojoj odlaganja više nije bilo… U neizrecivom osjećaju neizmjernog povjerenja, svom tijelu prepustih da ovaj visoki čin samostalno dovede do svog vrhunca, pritom u dubini Ankine utrobe vrhom glavića osjećajući puls zagrcnutog i nestrpljivog očekivanja, koji dodatno uzburka moj osjećaj predavanja sopstvenom tijelu koje potpuno samostalno istisnu tri uzastopna mlaza, prateći ih trzajima koji nas oboje potresoše skoro do gubitka svijesti…

    Povratak sebi potraja, dok je svu onu ogromnu čežnju koja dotad ispunjavaše I svijest I tijelo, ne smijeni duboka ali zato veoma slatka tuga koja neumitno prati ispunjenje onog što se podrazumijeva pod arhetipskim pojmom – čovjek – a postoji i traje samo u ovakvim momentima u kojima često sine i ponekad opstane – iskra života. Bez riječi sačekasmo dok se naša zajednička unutrašnja oluja nije smirila da bi se, skrivajući poglede okrenuli sebi i nužnosti oblačenja, kako bi svoju svijest oslobodili nelagode koja slijedi nakon svake, pa i naše – homerovske - jebačine….

    Odjednom se meni, neodoljivo nametnu prigodan osjećaj da bi u ovoj prilici trebao nešto reći, te se okrenuh, zajapurenu Anku uzeh u zagrljaj i pošto nježno izljubih njene oznojene kapke I čvrsto poljubih u vrela usta, na uho prošaptah tiho ali razgovjetno:

    - Dušo moja slatka, kad nešto promislim da u davnja doba opštenarodne zaostalosti, nešto ovakvo nije bilo moguće bez blagoslova rodbine i popova, možemo bit sretni e ni je to ova samouprava omogućila na ovako divan način…

    Anka se blago osmjehnu I prošapta…

    - Nije samouprava no dar mojih rodjenih - kojima pripada sve ono što se podrazumijeva, ne
    samo pod pojmom - ljubav, već prije svega – poštenje!

    Zbunjeno zaćutah na ove njene riječi uz pomisao na ranije shvatanje (opštenarodne) izreke; “Nema pičke bez crmničke…” istovremeno ostajući opčaran činjenicom da sam na jedan čudesan način, umom i cijelim tijelom, doživio dokaz da ova uzgredna primjedba nije stvar plitkog rimovanja već jednog visokoerotskog – stanja svijesti.


    Bila je skoro ponoć, kad smo se, umorni I zamišljeni, uspeli strmim skalama do željezničke stanice u koju, umorno dahćući, uskoro uklopara zadnji voz za Crmnicu i, dalje, do Nikšića i željezare neophodne za izgradnju svijetle budućnosti… Oprostih se poljupcem prilagođenim ovako javnom mjestu i Anki pomogoh da se popne uz strmoglave stepenice tako što ono njeno uzbudljivo dupe prihvatih u ruke i uzdigoh do visine platforme sa koje mi Anka uputi jedan zavjerenički osmjeh…

    Ostadoh u mraku, zagledan u čkiljavo crveno svijetlo iza koga je jedna uspomena polako odlazila u nezaborav, nakon čega odoh do svog bicikla i pošto ga „odvezah“ od jedne razvaljene ograde, ni na kraju pameti nije palo da ga uzjašem, već ga zamišljeno „zagrlih“ i u njegovon vjernom društvu, polako, pješki zaputih ka gradu i luci Bar, koji su se čkiljavo nazirali u dubini prostranog zaliva.
    Last edited by metuzalem; 08-12-08 at 11:57.

  7. #57
    Join Date
    Aug 2007
    Posts
    8,151
    Rep Power
    3027

    Default

    Bravo! . . . . . .

  8. #58
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    setanz
    Posts
    144
    Rep Power
    45

    Default

    Uhvatila se paucina, otkad te nije bilo. Zaista, tvoje price daju drugacije (normalno) svijetlo ovom plitkom drkalistu...
    "Sve moje mane mozda znas, svu moju ludost niko ne zna..."
    George Gordon Noel Lord Byron

  9. #59
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Vaistinu bolje nema…

    U samoupravnom socijalizmu su godišnjeodmorske sezone bile veoma kratke; nijesu trajale duže od uobičajene ljetnje suše i završavale, takoreći, prvom obilnijom kišom…. Odmaralište u kome sam sreo “čarobnicu” Anku, među prvima je sklopilo svoje škure i utonulo u zimski san a posluga razbježala po okolnim selima, jedva čekajući da se i sama odmori od ove nove i nesviknute rabote… Na rastanku se Anka, duboko zamišljena i tužna, pitala kako ću prezimiti u pustinji barskog gradilišta, uz nebrojena obećanja da će o meni i dalje voditi svoju čudotvornu brigu i redovno navraćati kako bi me, kukavca crnoga, “dospjela” barem povremeno…Tako je i bilo, ali sve rjeđe kako je vrijeme odmicalo, da bi svoje posjete i potpuno obustavila čim su otpočele one žestoke, novembarske oluje…

    Jedne tamne novembarske noći dok je, jedna od tih žestokih oluja, pomamno tutnjala barskom kotlinom, snažni južni vjetar je sa uzavrelog mora donosio povijesma potopne kiše, njima nemilice zasipajući ruševni hotel “Rumiju”, koji se, obasjan čestim munjama, jedva nazirao među usukanim palmama i visokim drvećem i starački stenjao pod njenim naletima… Pošto nije bilo struje, nije mi preostalo drugo no da u postelji pokušam nekako preturiti ovu burnu noć, nevoljno osluškujući tutanj talasa i jauke vjetra koji je zajedljivo zavijao kroz mnogobrojne pukotine u dotrajaloj stolariji oronulog hotela, ovoga puta zadovoljan što mi soba nije sa pogledom na more.

    Malo po malo, što od ugodne toplote što od osjećaja sigurnosti koju je pružao topli prostor sobe, počeh da tonem u san ali me tom trenutku obuze čudna slutnja; da neko, ne samo što stoji pred nezaključanim vratima već ima namjeru da kroz njih i uđe… Ne stigoh potpuno ni da se probudim kad razvaljena brava škljocnu i vrata oklijevajući otvoriše i to tek toliko da propuste treperavu svjetlost svijeće, što me umiri, instiktivno osjećajući da iza te svjetlosti ne može biti nekog sa zlim namjerama. Uspravljen u svom uzanom krevetu, napeto sam očekivao slijed događanja i bio veoma iznenađen kad u okviru vrata ugledah nepoznato žensko čeljade u najboljim godinama, ogrnuto u prostran kućni mantil tamne boje, dok joj je raspletena crna kosa, donekle skrivajući lice, padala na ramena i slivala niz nabrekla prsa. Jednom rukom je stezala revere svog mantila, dok je u drugoj ruci je stiskala svijeću čiji se plamen očajnički trzao, neodlučna, prije no što i konačno stupi u mračnu i nepoznatu prostoriju.

    Kad konačno nađ u sobi i pošto se plamen svijeće umiri, shvatih se predamnom nalazi žena porijeklom iz bliže okoline, jer me, svojim prodornim pogledom ispod prijeteći izvijenih obrva posmatrala tako ispitivački da se potpuno zbunih… Osim toga, njen oštri kukasti nos, tanka usta i uglaste vilice, neodoljivo me potsjetiše na neku od ptica grabljivica iz roda sova, te umjesto slatke jeze ili nekog prijatnog uzbuđenja, osjetih izvjesnu nelagodu, koje ovakva pojava, čak i kada je očekivana, može i mora da izazove.

    Trenutak kasnije, njen pogled omekša a crte lica izgubiše oštrinu, dok se osvrtala po sobi da bi, potom, vidijeći tanjirić sa dogorelom svijećom na ormariću, na ostatak prethodne kanula par kapi voska i svoju pažljivo zalijepila te, napokon, smjerno sjela na klimavu stolicu i nanovo u mene uperila svoj ispitivački pogled. Pritom joj se na licu pojavi nešto nalik na osmjeh dok se naginjala da mi šapne…:

    - Eeee, lijepi moj, bogomi vidim e moja dobra Anka nije pregnala pominjući te…
    Mašala!


    Ova njena uzgredna napomena, smiri me namah, jer i prije nego li što mi to i sama pomenu, shvatih da je u stvari došla po nalogu moje dobre Anke koja, svi su izgledi, nije, niti mogla a vjerovatno još manje, htjela da zaboravi svoju divnu “obavezu”…

    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 13-01-09 at 11:00.

  10. #60
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Vaistinu bolje nema...

    (1. nastavak...)
    .................................................. ................................
    Još se ne bijah potpuno oporavio od iznenađenja, kad se Velika uspravi i bez ikakvog objašnjenja otsječno naredi da ustanem, što i uradih, nakon čega ona iz džepa izvadi nekakav peškirić, pa potom, ne skidajući mantil, veoma okretno ispruži po toplom krevetu i, propinjući se, onaj peškirić prostije ispod oblih butina koje iznenada sijevnuše u oskudnom svijetlu. Toliko je bila zauzeta sobom da se nije mnogo osvrtala na moje zabezeknuto čuđenje i tek kad se udobno smjesti dade znak da joj priđem.

    Kad joj dođoh nadomak ruke, okrenu se i gipko osloni na lakat i bez riječi opipa moje, u međuvremenu do pucanja nabreklo međunožje, pritom veoma vješto otkopčavajući dugme na starinskim prtenim donjim gaćama te one naglo padoše, pritom otkrivajući žestoko otvrdli [email protected] i njegov ponosno uzdignut glavić, koji se svileno presijavao u oskudnom svijetlu…

    - Ohohoooo, - zadivljeno prošapta, prstom nalik na kandžu nježno gladeći njegov oštri rub [– Evo ga zanago – puna kapa…! Auuu, viđi kako je glatak i tvrd ma taman ka´klas dinamide (dinamita)… Ma i ništa manje opasan…, ja ti jemac!

    Prije no što se ponovo ispruži po krevetu, Velika hitro razgrnu mantil i otkri toliko raskošne ženske ljepote, da mi ona, naprosto, oduze dah. Njene duge noge bile su glatke i oble, sa lijepo oblikovanim butinama koje su se završavale onim divnim jastučićima iza kojih su se, jedva, naslućivale omamljujućom i mirisnom vlagom ovlažene prepone, ljubomorno skrivene ispod kovrdžavo obraslog Venerinog brijega… Između divno zaobljenih kukova, raskošno se prostirao ravan i glatak trbuh sa tajanstveno dubokim pupkom. A tek sise…! Oble, čvrste i homerovski propete…, sa malim djevojačkim bradavicama uokvirenim nježno ružičastom kožom.
    To što joj se glava, uokvirena po jastuku prosutom kosom, nalazila u dubokoj sjenci noćnog ormariće, ovom mom zagrcnutom utisku uopšte nije smetalo…. Naprotiv, uveliko ga je popravljalo, tako da sam u ovom jedinstvenom visokoumjetničkom aktu mogao uživati, takoreći nesmetano…No to ne potraja dugo, jer se Velika ponovo uzdignu na laktove, pritom ne skidajući pogled sa kurca koji se, u napetom očekivanju, nestrpljivo trzao.

    - Ma kako gođ, gre´ota ga je ogrtat ovom ojađelom kabanicom, - zamišljeno i zabrinuto promrmlja pritom na ormarić odlažući zgužvani prteni kondom očevidno socijalističke proizvodnje – iako bez nje ni Titu ne bi´dala…, no moram, kukava, jer dosta je da me ovakvi momak pogleda pa da ostanem trudna, a kamo li kad “protoči iza veljih posti…” ka što bi ti sad…

    Iznenađen ovim njenim riječima nijesam znao što da joj odgovorim, no ona nastavi:

    - Sreknja li je Anka e nema ove brige no je može svakome momku pridržati, što ona, sretnica i čini bez mnogo priče i obzira… E sad, ako je onako kako me Anka uputila, voljela bih te puštit “golog” u mene, ma ako mi obećaš e ćeš me pazit…

    Zbunjeno klimnuh glavom još uvijek ne potpuno svjestan onoga što se događ, pritom gonjen nezadživom željom da se dogodi bilo što… A obećavalo je da se dogodi dosta toga, jer se Velika ispruži s dubokim povjerenjem šireći njene raskošne butine, pritom otkrivajući tamne prepone na kojima se rascvjeta njena, kristalnim sokom oblivena “ruža”, nabreklim usminama izazovno mameći pogled, dodire i nezadrživ prodor u vrele i sočne dubine njene utrobe.
    Razrogačenim očima je pratila svaki moj pokret, sve dok glavićem stadoh razgrtati njenu sočnu ljepotu, pri čemu, grčevito sklopi kapke i zadrhta u napetom očekivanju…

    - ´Ajde, polako lijepi moj…, - prošapta jedva čujno – polako i s pažnjom da te ne prevari…! Obeća´si…

    Ovo upozorenje nije bilo naodmet pošto sam stvarno toliko bio pun da je svaki momenat moglo da se “prelije” što i meni nikako ne bi bilo po volji, te nakon što, bez daha, glavićem razgrnuh nabrekle usmine, osjetih kako on skliznu kroz kragnicu uskog otvora, koji ga prihvati uz radosni drhtaj… Velika istovremeno prope i uzdrhtalo krenu ususret, tako da i bez svoje namjere skliznuh u vrele i sočne dubine, zagrcnuto ushićen uskom utrobom, što mi nametnu veličanstven osjećaj da mi [email protected] postade barem dva puta duži no što je bio…
    Osim toga, Velika je, iza čvsto sklopljenih kapaka, moj do kraja zarinuti [email protected] napeto “gledala” iznutra, pritom ga neprestano “pipajući” svojom uzdrhtalom utrobom, što ne samo potraja, već nas oboje ostavi da visimo u prostorima svojih misli i osjećaja kao da vrijeme bješe stalo… Ne potraja dugo, dok ovu ushićenu neizmjernost ne smijeni osjećaj izdizanja na sve jačim talasima strasti, istovremeno me potsjećajući na dato obećanje, što cijelim svojim tijelom nasluti i Velika i sama propeta u grčevitom očekivanju. Nevoljno i oklijevajući, svoj sokom obliveni [email protected] izvukoh iz uzdrhtale utrobe, kako bih, nespretno navukao onaj rasušeni kondom i ponovo vratio sočnim dubinama koje su mamile iz uspaljenog sjećanja…

    Nestrpljivo i uzdrhtalo, svoj “obučeni” [email protected] ponovo vratih u sočne dubine, istovremeno duboko razočaran novim osjećajem koji je bio nalik onome; kao kad bi se, potpuno go čovjek, nakon razigranog plivanja i kupanja i izlaska iz tople vode u nju nanovo vratio obučen i to sa sve kravatom i šesirom… Mora da je slično bilo i sa Velikom, pošto osjetih da više nema one ranije napetosti i zagrcnutog očekivanja, koje smijeni opuštena pripravnost konačnog prihvatanja… Ono uslijedi i to skoro na ivici volje i zadovojstva, dok sam se, skoro jarosnim trzajima uspinjao ka vrhu talas strasti, do koga stigoh dosta sporo, da bih potom prilično uzdržano otpratio vrele mlazeve, jedva čekajući da se oslobodim prepunog kondoma, kad osjetih da se Velika, uz siktavi šapat prope, rukama mi grčevito stežući uzdignuta ramena…

    - ´Ajde, čoče, ma´ni još kojom da i ja svršim…!

    Poslusah je i bez mnogo volje “ma´nuh” nekoliko puta, pritom napeto prateći njene pokrete, čiji ritam ubrzo postade tako jak i divalj, da sam morao napregnut svu snagu kako bih održao ravnotežu. U svom iznenadnom finišu, Velika se najednom moćno prope, iznenada svojim raskošnim tijelom praveći“most”, nategnut poput smrtonosno zapetog luka, da bi se, i konačno, u zadnjem divljem trzaju, stopalima oslonila na podnožje dotrajalog kreveta, koji ovo nepredviđeneo opterećenje ne moga izdržati, već naprasno “izgubi živce" i bez ikakve najave uruši, uz pratnju strahovite lomljave, koja za trenutak nadjača grmljavinu i urlik oluje…

    Nakon toga nastade dubok muk, koji potraja sve dok iz zida, uz koji se nazirala gomila olupina, nervozno odjeknuše tupi udarci stisnutom šakom, istovremeno praćeni nečijim jarosnim urlikom:

    - U pizdu materinu….!!!!

    - M -
    Last edited by metuzalem; 13-01-09 at 12:23.

  11. #61
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Pusti snovi i punane psovke

    -
    -
    -
    Ova moja 69. godina života, broj nametljivo erotske simbolike, potsjeti me uvijek i iznova na, u životu tako česta razmišljanja tipa; eh da mi je - nekad - bila ova pamet (i iskustvo), đe bi mi bio kraj... No najveća nevolja i jeste u tome, što se pritom baš najčešće prisjetim svih onih pizdarija i gluposti koje bih izbjegao da sam sreo nekog , ko bi bio iskusan da me poduči i uputi i zato se, sa osjećajem odgovornosti, ovome treadu uvijek i iznova vraćam, siguran da na njega zalaze mladi ljudi željni iskrenog savjeta, kako da svoje dubokointimne nagone, oplemene na smisaono stvaralački način... Tužna je činjenica da se i danas o tome jednako „mudro“ ćuti skoro kao i u vrijeme moje glibave i gladne mladosti...Pri tome se neumitno i skoro po pravilu susrijećem sa paradoksima poslovične „naknadne“ pameti i ponekad naprosto zapanjim činjenicom koliko one, u narodu toliko izvikane zle namjere mogu biti plodonosne u pogledu životnog iskustva i saznanja do kojih se jedino dolazi - „na mišiće“... Solidno životno iskustvo i zdravstveno podnošljiva starost, omogućavaju mi zaključke koji ponekad i samoga meine umiju da iznenade. Posebno kad se osvrnem na neke događaje iz davnje prošlosti pa ih onda “sravnim” sa posljedicama. Zbog toga ponekd osjetim iskrenu zahvalnost zbog moje ondašnje ideološke kvalifikacije moralno-politički nepogodne osobe, jer su kao nepouzdani elemenat uputili u tek otvoreni „Gulag Truli Zapad“ đe se politički i nijesam baš iskazao, no u tzv. Moralnom pogledu nije bilo grijeha i poroka a da se u njega nijesam uvalio… U pogledu erotsko-nagonskih životnih sadržaja, u dugročnom međuvremenu sam došao do veoma zrelih konstatacija i sam začuđen paradoksima u koje su se prvobitna razmišljanja i zaključci preobrnuli ali neću sad o njima baljezgati poput kakvog nadrkanog znanstvenika, već ih iznijeti brdsko-brzinski i bez pogovora, kao naprimjer onaj u smislu opštenarodno rimovane izreke:

    “Dobar savjet para vrijedi,
    drkaj [email protected] – pare štedi…!”


    Dakle,
    na osnovu obimnog životnog (posebno erotskog; sex ist stvar praznoglavih) odgovorno tvrdim da:

    “Ko god je u svojoj ranoj mladosti marljivo i bez kompleksa drkao, ima šanse da ga u dubokoj starosti sahrane dignutoga kurca…”

    No sad nešto drugo:

    Prije neko veče, na televiziji pogledah film – „Hable con ella“ – poznatog španskog režisera P. Aldmodovara u kome je prikazano jedno „dobro dijete“ – Benigno - odnosno momak bez ikakvog erotskog iskustva, jer je svoju mladost potrošilo njegujući bolesnu majku, da bi nakon toga preuzelo njegu jedne lijepe balerine stradale u udesu i u stanju kome bez izgleda na ozdravljenje... U svojoj, đetinje čistoj i nevinoj prirodi, on se njoj ne obraća kao bolesnici već kao svojoj nevjesti samo privremeno otsutnoj s one strane stvarnosti , uz neprestanu priču o stvarnim i izmišljenim događajima... U tome filmu, ovaj veliki režiser umetnuo je jedan nijemi film, koji prikazuje nekakvog praznoglavog jebivetra đe se udvara lijepoj laborantkinji oko koje stalno nešto vri, kaplje i dimi se, sve dok ona uzbuđeno ne zaključi da je napitak gotov, nakon čega joj onaj ćutuk, bezglavo se kikoćući, otme čašu i onaj napitak popije na ex... Nakon ovog glupavog čina, ovaj do tada visok (i zaludu lijep) momak stane da se smanjuje sve dok ne dođe do „stasa“ od otprilike jednu mušku pedu, nakon čega ona cura preuzme brigu o njemu, nježno i s velikom ljubavlju ga noseći svuda sa sobom. Završna scena ovog filma u filmu se odvija na iznenađujući način, ovaj nejednaki par prikazujući u hotelskij sobi gdje ona zanosna cura leži gola i izazovno ispružena na prostranom krevetu dok onaj “umanjeni” ćutuk, obučen u donji veš, izgubljeno sjedi i, skoro na samo uho, nešto joj važno govori...Vidi se da je cura primjetno uzbuđena ali i toliko umorna da polako tone u san, dok se onaj patuljak živahno penje i ljubopitljivo osvrće po njenim raskošnim grudima i po ravnom tbuhu polako spušta ka kovrdžavo obraslom Venerinom brijegu, diskretno zagubljenom među oblim butinama.
    Kada se spustio u prostrano međunožje, primjetan je neobičan nemir u njegovim pokretima jer se počinje osvrtati i zavirivati po uglovima, sve dok nije primijetio dug prorez uzbudljivo drapiran mirisnim zastorima koji ga neodoljivo privlukose, te on između njih u onaj prorez duboko zavuče ruku i zatim ponovo izvuče da bi je uzbuđeno stao njušiti.. Nakon toga njegovo uzbuđenje se pojača do te mjere, da mu ništa nije bilo važnije no da svoj veš skine sa sebe i glavački zavuče u onu naddimenzionalnu pičku koja ga je, izgleda, očekivala u žudnoj spremnosti... Nakon toga se ukazao lijepo lice one cure, iz koga je jarko zračila neopisiva čežnja i radost nekog unutrašnjeg ispunjenja.

    Ova veoma poetski nadahnuta scena, potsjeti me na davnje snove u kojima sam i sam doživljavao nešto slično ako ne isto, sluteći da oni predstavljaju arhetip čežnje povratka u (majčinu) utrobu i spokoj embriona, koju, u stvarnom i neumitnom životu, u velikoj mjeri opravdava poznata opštenarodna psovka kojom se neko upućuje u – pizdu materinu..

    A kad ovu scenu prenesemo na uobičajene bračne odnose, čoek se naprosto zgrozi na pomisao u koliko bi se zrelih brakova moglo desiti da onaj, koji je u mladosti sanjao sličan san, pri pogledu na ljubljeno međunožje svoje supruge ne osjeti više uzbuđenja no da je tamo zatekao običnu – utičnicu!

    - M -
    Last edited by metuzalem; 28-01-09 at 14:31.

  12. #62
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Nestanak boje

    U životu postoje saznanja čiji se smisao ovjerava naknadnim životnim iskustvima, ponekad na veoma dramatičan način. Tako je bilo i kada sam, nenamjerno, prisustvovao škopljenju (kastraciji) jednoga veoma zgodnog i rasnog junca, koga smo se mi, seoska djeca, strašno bojali jer je skoro uvijek nasrtao na nas. Djevojčice su ga se osobito bojale, a neke su se čak i klele da su svojim očima vidjele kako mu iz nozdrva izbija plamen.

    Jednoga dana, u potrazi za najzrelijim murvama, voću našeg gladnog, slinavoga i glibavog djetinjstva, popeh se na jednu od murava, pod kojom su se četvorica odraslih i smrknutih ljudi, pripremali za neku, očevidno, važnu i tešku rabotu. Ubrzo nakon toga, onoga junca izvedoše, svezaše mu prednje noge i ispod droba provukoše jednu dugačku drvenu gredu, kojom ga podigoše od zemlje i muda preko nje prebaciše tako, da je jedan od onih ljudi, nekakvom čudnom drvenom lopatom mogao njome tući pri vrhu njegova "tobolca", sve dok nije bio siguran da mu je ta mučna “operacija” i konačno uspjela.

    Pošto mi je cijela rabota bila veoma zanimljiva, ubrzo sam sišao s murve i pažljivo nastavio pratiti što se dogadja. Čim su završili i oslobodili onoga junca, odmah sam primijetio da mu je u potpunosti nestao onaj nekadašnji zastrasujuci žar iz tamnih očiju, a ubrzo, svi mi, postadosmo svjesni na koji način je, od nekad nasrtljivog junca, nastao jedan miran i plah - vo!

    Ova prića bi, vjerovatno, ubrzo nestala u mnoštvu ostalih uobicajenih uspomena seoskog djeteta, da je, nakon ulaska u svijet odraslih, naknadno nijesam osvježio svojim iskustvom. To se dogodilo nakon prilično vratolomnih i avanturističkih seksualnih iskustava, tojest nespretnih mladalačkih jebačina, pri svemu tome se zgranuto pitajući, zašto one moraju biti u toj mjeri sramotne i u tako nesnošljivom sukobu sa savješću.

    No, ipak sam se nadao da će jednoga dana biti bolje, sve dok nije došao dan kada sam, zbunjeno i sjetno, shvatio da sve ono sto me je do tada mučilo i činilo divljim i neuračunljivim, u stvari bio jedan stvaran i nepomućen mladalački žar i nebuzdana strast, slično kao i kod onoga junca, jer su, odjednom, moja tzv. seksualna iskustva u toj mjeri izgubila na jačini i nepomućenom intezitetu doživljavanja, da mi se činilo kako se cijela stvar dogadja isključivo u donjem dijelu tijela i da više nema onih nekadašnjih oluja, od kojih su mi nekad oči iskakale a uši otpadale, te da cijela rabota više ne uspijeva prijeći ni - prostatnu žlijezdu.

    Uvijek i iznova su ostajali i u duši se taložili pramenovi nekog čudnog nezadovoljstva, ponekad izazivajući neshvatljivu tjeskobu i nemoćan bijes, čineći me neuračunljivo razdražljivim i uvredljivo ciničnim. U stvari, najgore od svega je bilo stalno prisustvo podmuklog osjećaja, da život više nije, niti će ikad biti, onako čudesno ozbiljan i vrijedan bilo kakvog muškog sukoba kao i prije toga. Do tada, nakon svake jebačine, izvjesno vrijeme me je nezadrživo nosio neodoljiv stvaralački elan...

    Danas, u kontekstu bogatih životnih iskustava, sve mlade mogu uputiti na činjenicu da se nešto slično škopljenju (kastraciji) dogadja i nama, muškarcima, ali ne tako drastično kao u slučaju pomenutog junca, već u mnogo (hm!?) podnošljivijoj mjeri a čovjek bi to najbolje mogao objasniti uz pomoć - televizije u boji...:

    "...otprilike, sve je isto, samo što više nema boje!"

    Dakle, kao što do ovakve promjene dodje, kad se televiziji uvrne dugme za boju, do slične (duhovne i tjelesne) promjene dolazi i kad se nekome momku, uobičajenim načinom vaspitanja i doslovno - "uvrnu muda..."
    Pa se poslije narod čudi otkud ratovi, nasilje i tragični nedostatak kreativnosti i nadahnuća.


    - M -
    Last edited by metuzalem; 02-02-09 at 13:59.

  13. #63
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Narode!

    Evo samo da se javim kako bi znali da sam jos ziv i aktivan... Osim toga, da ne bih potpuno razocarao one koji ce uleceti da procitaju nesto zbudljivije od uzgrednog pozdrava, navescu anegdotu o mom poodavno preminulom daljem stricu i ucitelju - Blazhu Mrgudovu - koji je svoje poglede, bilo erotske ili estetske, znao izraziti na poseban i njemu svojstven nacin, kao naprimjer - ovaj:

    E, jadna ona (neka tamo...!), toliko je grdna, nesretnica, da bi se i ja tesko ukanio izjebati je..., pa ti vidji!

    pozdraff od
    - M -

  14. #64
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    25,161
    Rep Power
    46760

    Default

    covjece, zaisto si ziv, ja sam se odavno pomirio da te vise gledati necemo, sa tobom ode i cozmic i moderna djeca rasparcase svu ljepotu prica koje nekad postojahu
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  15. #65
    Join Date
    May 2011
    Posts
    6
    Rep Power
    0

    Default

    Maybe i should think more about the topic.

  16. #66
    Join Date
    Aug 2011
    Posts
    1,916
    Rep Power
    46350

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post

    "...otprilike, sve je isto, samo što više nema boje!"

    Dakle, kao što do ovakve promjene dodje, kad se televiziji uvrne dugme za boju, do slične (duhovne i tjelesne) promjene dolazi i kad se nekome momku, uobičajenim načinom vaspitanja i doslovno - "uvrnu muda..."
    Pa se poslije narod čudi otkud ratovi, nasilje i tragični nedostatak kreativnosti i nadahnuća.


    - M -
    Neki momak vrijedi za dvojicu,ali poređenje ti je.. Ratovi nastaju kada se neka prejede lubenice ,a poslije ispituju selo šta je bilo da nije na što nagazila cura. .. jer žele da pretvore more u planine,đavole u svecie.. itd.

  17. #67
    Join Date
    Nov 2007
    Location
    Budva
    Posts
    1,143
    Rep Power
    7761

    Default

    Quote Originally Posted by Mikelly View Post
    E zbog ovoga ne napustam forume za stalno. Zbog ovakvih tekstova ne napustim ove forume iako mi je pun ... nebuloza sa kojima se svakodnevno covjek moze susresti na ovom forumu. Zbog ovoga povremeno i procitam neshto vrijedno klikanja na onaj link "forumi" na CDM portalu.
    bravo M...
    ----
    Slažem se,ovo je definitivno najžešći forum na balkanu,ne može ti bit dosadno!

  18. #68
    Join Date
    Mar 2012
    Posts
    11
    Rep Power
    0

    Default

    brate najjaci si. vrijedi produhovit se uz tvoje price

  19. #69
    Join Date
    Jun 2012
    Posts
    9
    Rep Power
    0

    Default

    Ko da citam knjigu majke mi O.o

  20. #70
    Join Date
    Aug 2011
    Posts
    157
    Rep Power
    86

    Default

    Genijalne price gospodine. Moze li se ovo odnekud "skinuti" u PDF -u pa da na miru citam dok putujem jer ovako nemam vremena. U svakom slucaju citacu kad mogu
    Ispravka- htio bih da kupim knjigu sa ovim pricama ako je ikad objavljena a nadam se da jesteili da ce makar biti.
    Last edited by igor2011; 28-10-12 at 23:35.

  21. #71
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Quote Originally Posted by igor2011 View Post
    Genijalne price gospodine. Moze li se ovo odnekud "skinuti" u PDF -u pa da na miru citam dok putujem jer ovako nemam vremena. U svakom slucaju citacu kad mogu
    Ispravka- htio bih da kupim knjigu sa ovim pricama ako je ikad objavljena a nadam se da jesteili da ce makar biti.
    Dobri moj Igore..,
    vjerovatno da ovu priču, niti bih dovršio a još manje objavio da me ti tvojim postom na to motivisao nijesi...
    No, evo priče kakva je da je:

    TRILEMA

    Ponekad, čak i u Parizu može biti dosadno, osobito nedjeljom popodne i sve dok ne padne noć a svjetlost nanovo oživi ovaj čarobni grad... Vjerovatno sam se, baš iz pomenute dosade, toga nedjeljnog popodneva, zaputio do avenije Champs Elisees (Jelisejska Polja), ne očekujući da bih mogao sresti nekog poznatog u nepreglednoj bujici naroda pristiglog sa svih strana svijeta, te se zbog toga mnogo više začudih ali i obradovah kad za stolom, na terasi jednog od mnogobrojnih kafe-a, ugledah – Mitra - mog starog poznanika koji ne samo što je nosio ovo jedinstveno crnogorsko ime već ga i svojim izgledom, itekako potvrđivao

    Visok i krupan, oštre crvenkanste kose, izgledao bi nekako grubo i “zahrđalo“ da se ispod nje nije prostiralo visoko čelo, ispod koga je gledalo par sanjalački zelenih očiju. Bez imalo ustučavanja se provukoh između stlova i stolica i bez ikakve najave sjedoh za njegov sto, čime on uopšte ne bi iznenađen...
    „A đe si, stari Vuče, toliko dugo te nijesam vidio… Kako si mi i što činiš ovudijen…?” – izgovorih u jednom dahu ovaj pozdrav pun pitanja, na što on samo uspravi i lijeno odmahnu rukom…
    “´Ajde pričaj, đe si bio i što si činio… ?”
    Ovo pitanje kao da doprije do njegovih sjećanja te se on lijeno protegnu na neudobnom sjedištu, othuknu i onako više za sebe, više promrmlja, nego što odgovori na moje brzometno pitanje.
    “Ma pušti me jer sam u strahovitoj – trilemi…!”
    “Kakvoj trilemi, čoeče, ajde pričaj..!”
    Mitar otsutno pogleda mene pa onda i u narod koji je neumorno prolazio, kao da u daljini pokušava da nazre neke skoro zaboravljene uspomene a onda, umjesto da odgovori, on mi, kao iz zasjede, postavi neobično pitanje…
    “Sjećaš li se one večeri kad nas onaj ćutuk od Rajka povede u oni cabaret “Monocle”, ne bi li nas dvojicu tek prispjelih seljačina, nasadio na one lijepe žene – u stvari muškarce, te se tamo okupljaju…?”
    “A kako ne… ! Ehe, al´ se bjesmo uspalili - ka´junci.., uh. Ma namah viđesmo da je neka podvala, jer onoliko ljepotica na jednom mjestu a muških tako malo neumitno je moralo biti sumnjivo, tako da mu nije prošlo… No što ti hoće ta priča?”
    Umjesto da odmah odgovori, Mitar me, prvo, uz jedva primjetan osmjeh pogleda, pa pošto se povjerljivo nagnu iznad stola, pritom glavu podupirući svojim ogromnim šakama, smireno otpoče svoju neobičnu priču:

    “Sigurno se sjećaš one sisate Mirelle (Mirej) te radi u bistrou “Le coin” (Kantun) kao šankerica..” – pa pošto potvrdno klimnuh glavom, Mitar nastavi– “ zbog nje sam ti jedno vrijeme redovno tamo navraćao ali bez mnogo uspjeha, što me nije mnogo smetalo sve dok jednoga dana, za jednim od stolova u dnu bistroa, ne zapazih jednu zavodljivu mulatkinju raskošnih oblina i one tajanstvene ljepote koja uzima dah, kako povremeno pogleduje u mom pravcu, zagonetno se osmjehujući, pritom na svom skutu mazeći razigrano kuče. Iako sam bio zbunjen, nije me smetalo da joj priđem i uptam, poznajemo li se odnekud, na što ona klimnu glavom i izgovori ime onog kabarea - „Monocle“. Zbunih se i zabezeknuto odmjerih, teškom crnom kosom uokvireni srcoliko lice, ljubopitljivo izdignuto nad napučenim dekolteom od koga pamet staje, pa sve do dugih nogu i zanosno oblih butina utegnutih u dobro skrojen minić…
    No, kad ona pomenu onaj ojađeli “Monocle”, namah se ohladih pri slutnji da među tim raskošnim butinama, u svilenim gaćicama, u stvari, spokojno drijema solidan i uredno složen – [email protected]! Radoznalost ipak nadvlada, te sjedoh za njen (njegov) sto i nevezanu priču otpočeh pitanjima odakle je i kako se zove, na što mi ona , uh!, ustvari on smjerno odgovari da je sa ostrva Reunion a zove Antoinette (vjerovatno Antoine tojest Antoan)… Naručih po piće koje Marej hitro donese i tresnu na sto mrko me gledajući, te pomislih evo ti rabote, jer vjerovatno ima nečeg među njih dvije a to nešto bi moglo biti i veoma zanimljivo, što moju ionako napaljenu radoznalost pojača…

    No, to je bio samo početak, jer sam ja nastavio dolaziti u bistro, sve pokušavajući da Mirej nekako odobrovoljim, pri čemu me je, na neki neobičan način, podržavao i ovaj neshvatljivi Antoan. Nije dugo trebalo da se vidi i zbog čega, jer me on(a) jednog skoroga dana upita, e da li bih mogao pozajmiti nešto para, kako bi uplatila kauciju u visini tri kirije, za jedan mali jednosobni stan (studio) u blizini, koji bi dijelile ona i Mirej, pa bi one te pare vratile čim se budu sredile i stvorile neku uštedu… Znaš da ionako nijesam hitar s takvim obećanjima, posebno ako se radi o popriličnoj sumi, te rekoh da se prvo moram preračunati, što je manje veze imalo sa pozajmicom a mnogo više sa Marej koja je sve više obuzimala moju uspaljenu maštu i motala mojim snovima. Da bi me motivisale, jednog vikenda me odvedoše da taj stan i vidim, kojom prilikom prvi put postade jasno što to uopšte znači imati svoj prostor u jednom od najživljih kvartova ovog čarobnog grada, te me nijesu trebale dodatno ubjeđivati… Na tu pozajmicu mi je otišla skoro sva ušteđevina, no ja se ipak nijesam mnogo brinuo, računajući da ipak obje zarađuju a pošto će dijeliti kiriju, to mora donijeti znatnu uštedu…

    No čim sam im dao pare, nastala je čudna promjena, jer je Antoaneta sve rjeđe dolazila u bistro pritom se ponašajući sve uzdržanije, što me nije mnogo brkalo pošto je Mirej utoliko postajala sve pristupačnija. Kako je vrijeme prolazilo a pare i vraćanje i dalje niko nije pominjao, mene polako, poče obuzimati nemir te se obratih Mirej, pošto Antoaneta skoro da se jedva i pojavljivala… Prilikom mog raspitivanja o njoj (njemu), Marej mi pomenu da bi najbolje bilo da dođem do njih kad imaju slobodan dan a ona će, za tu priliku, spremiti nešto za večeru… Ovaj predlog kao da jedva dočekah i odmah na njega pristadoh te , jedne večeri sa botiljom dobroga vina u ruci, polako šetnjom ali neobično drhtavim korakom pođoh u posjetu koja je obećavala…

    Marej zatekoh samu, đe u maloj kuhinji priprema prigodne đakonije za zajedničku večeru te sjedoh na ivicu prostranog francuskog ležaja jer drugog namještaja ionako nije bilo, osim neraspakovanih kufera i kartona naslaganih po ćoškovima… vrijeme je prolazilo u nevezanom razgovoru dok jelo ne bi gotovo, ali je Antoan i dalje kasnio, te me Mirej nagovori da sjednemo za mali sto i otpočnemo sa gozbom pa on kad dođe…

    Tako i bi, te ja veselo otvorih onu bocu sa vinom kojom zalismo onu ukusnu i obilatu večeru, dok nam se prijatna i uzbudljiva toplota razlivala tijelom time nas sve više navodeći na “grešne misli”. I stvarno ne potraja dugo dok se nas dvoje, i sami time žestoko iznenađeni, ne nađosmo na onom usamljenom ležaju, goli i sklupčani u nerazmrsivom zagrljaju... No i sam znaš da se u tim momentima svaki momak pretvara u užareni [email protected] koji nema druge namjere do da što dublje prodre u omamljujuću sočnu ljepotu, te se i ja prepustih toj neodoljivoj stihiji sjedinjavanja. Taman što se bjesmo, bez zadrške, prepustili neobuzdanoj strasti kad začusmo okretanje ključa u bravi, koje nas nesmiljeno vrati u stvarnost. Osvrnuh se i u vratima vidjeh Antoana zatečenog prizorom naše jebačine, no to mene nije mnogo zbunjivalo te se na njega ljutito izdrijeh da istuli svijetlo i zatvori vrata za sobom što on i učinje te se ja vratih sočnoj Marej, nastavljajući sa svojim strasnim uklizavanjima u tople i sočne dubine njene raskošne utrobe.

    Ne potraja dugo dok ja na svojim golim leđima ne osjetih čvrste Antoanove sise, što me nije mnogo ometalo ali kad otpozadi osjetih kako me pipa svojim do pucanja napetim kurcem, na momenat prekidoh jebačinu e da bih svoje nebranjeno dupe zaštitio od njegovog nasrtljivog kurca, nespretno i skoro nevoljno ga hvatajući rukom....
    Mitar ovdje iznenada prekide svoju uzbudljivu priču i strogo upita:
    - „Ama, čoče, prvo da te pitam oli da ovu priču čuješ u potpunosti zato što te zanima ili to činiš iz pristojnosti..?
    Nakon mog, iskrenog odgovora, da me ishod ove njegove jebačine itekako zanima, on nastavi sa pričom o onome što je slijedilo.

    ...pošto se moja odbrana nije isticala posebnom odlučnošću, Antoan svoj [email protected] namjesti tako da se krajnji ishod nije mogao izbjeći a to jeste da mi, iznenada, svoj pozamašan [email protected], takoreći, do balčaka, nabi u nebranjeno dupe i pri tom okrznu prostatu pri čemu sam vidjeh sve zvijezde i namah shvatih zašto pede.ri prostatu smatraju muškim klitorisom (dražicom). Pritom sam imao osjećaj da se njegov [email protected] stapa sa mojim te, u momentu, shvatih da sam u posjedu jedinstvene privilegije, moći jebati udvostručenim kurcem, pa se u potpunosti prepustih egzotici ove posuvraćene jebačine. Uskoro posvršavasmo zaredom, s mukom i polako dolazeći samima sebi, nakon čega je slijedio zbunjen i nelagodan razlaz...

    -A što je bilo potom? – zapitah glupo i ne očekujući neki odgovor...
    Pa.., nakon nekog vremena opet sam se sastao sa njima i opet se dogodilo isto..., zato ti i velim da sam u žestokoj – trilemi...
    - A koliko to već traje? – upitah.
    - Evo će skoro po godine...
    - Pa što ne s tim ne prekineš i vratiš sebi i svojim preokupacijama...
    - E u tome i jeste sva ta takozvana trilema, pošto više ne znam dal to činim zbog para (koje nijesu baš beznačajne), dal zbog Mirej, koja se jebe ka zublja ili zbog toga što me Antoan naguzi tako, da svaki put vidim zvijezde... Pa ti sad viđi...
    Last edited by metuzalem; 01-12-12 at 01:50.

  22. #72
    Join Date
    Oct 2012
    Posts
    196
    Rep Power
    37

    Default

    superrr xD

  23. #73
    Join Date
    Feb 2013
    Posts
    20
    Rep Power
    0

    Default

    Bila mi je cast, a jos vece zadovoljstvo procitati postove, koje je potpisao gosp. Metuzalem. Komentar cu zavrsiti u nadanju; da je iza svojih postova stavio tri tacke.

  24. #74
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Ključ od srca

    Prije mjesec dana napunih (uh!) 74 (i slovima sedamdeset i četiri) godine, što me navede da i konačno sredim (duhovnu) zaostavštinu, kojom prilikom nalećeh na dvije skoro zaboravljene priče te rekoh e bi bilo greota da potonu u - zaborav. Zato odlučih da ih iznesem na ovome forumu gdje su mi ukazali posebnu čast ustupajući mi poseban status...

    Voila!

    Ključ od srca


    Mala i obla Joelle (Žoel), sekretarica male izdavačke kuće iz ulice Vavin, od usta je odvajala, samo da bi pauzu za ručak mogla provesti u kafe-baru – Select - na bulevaru Montparnasse, gdje se od vajkada sakupljao veoma egzotičan narod.

    Ovoga sunčanog i toplog mjeseca maja, bilo je posebno uzbudljivo, jer se bješe pojavio jedan čudan momak, na kome se vidjelo slovensko porijeklo sa jako izraženim mediteranskim primjesama. Većinom je sjedio sam na osunčanoj terasi, sa oficirskom bluzom engleske vojske (koja mu je fantastično stajala!) „ogrnutom“ preko naslona stolice i uvijek bio zadubljen u neku od nesumnjivo zanimljivih knjiga.

    Odmah ga je primijetila i svojim ponašanjem obavijestila koliko joj se dopada, a svojom obaveznom pojavom iznudila čak i diskretan pozdrav. Svjesna svojih ništavnih šansi, sjetno je odlazila na „pristojno“ odstojanje odakle je pomno pratila ovu neobičnu priliku, oko koje su se dogadjale jednako neobični susreti i dogadjaji. Privlačio je pažnju baš zbog svoje nenametljivosti i bio jedini u čijem društvu su lijepe cure smjerno sjedjele dok je on šaputao neke čudne tajne, a one osmjehnuto zračile iz nekih dubina koje se inače ne bi mogle ni naslutiti. Osim toga, bilo joj je čudno da su one uvijek i bez izuzetka dolazile kod njega, što ju je navodilo na pomisao da u stvari, zbog svog otsustva duhom čak i on, na neki neshvatljiv naćin, sam sebi dolazi u posjetu.

    Obučena u kratku mini-haljinicu, bila je potpuno omamljena dodirima zreloga proljeća koje se naprosto cijedilo niz oprane fasade i rascvjetano drveće bulevara i čak bila i sama opčinjena svojim zategnutim koljenima i oblim butinama koje su, prebačene jedna preko druge, glatko blistale na toplom suncu. Iz prikrajka je pogledivala momka, njegove dlakave grudi i jednako dlakave nadlanice ruku koje su je svojim odmjerenim i otmenim pokretima potsjećale na njenog voljenog crnog mačka Morisa, čije umiljavanje joj je nekad ublažavalo mnogu čežnju. Opušteno zagledana u svoje zategnute butine, protrnu pri pomisli da na njima ugleda te dlakave ruke kako se, poput voljenog mačka maze i umiljavaju te ih u nesvjesnom iznenadjenju razdvoji, pri čemu joj se neodoljivo nametnu pomisao da ona dlakava ruka iz njenih misli skliznu ispod suknjice i lako poput toplog lahora, pomilova je s unutrašnje strane oblih butina sve do ovlaženog Venerinog Brijega.

    Trgnu se, realno ocjenjujući svoje šanse da jednog takvog momka vidi i osjeti u svom vrelom naručju i to onako kako je samo ona znala i umjela – bez ostatka. Još otkad se odselila u novi mali stan, nije mogla dočekati da njegovu intimu podijeli sa nekim ko bi joj ispunio sve dotadašnje erotske i ostale fantazije, te se odjednom sjeti gomile ključeva koji su zvonili u tašni koju je ispunjavala i povelika sveska-kupusara, u kojoj je vodila neku vrstu dnevnika. Skoro se užasnu od pomisli, koja joj se naprosto zakači o gomilu nevezanih misli, uz neodoljivo napasnu želju da tome momku jedan od tih rezervnih ključeva jednostavno utisne u jednu od onih dlakavih ruku i pogledom mu objasni svoju namjeru, pa da bezglavo pobjegne u neizvjesnost uzdrhtalog očekivanja.

    Ta pomisao, ne da nestade, vec naknadno postade nametljiva do opsesije, te narednih dana otpoče pisati popratna pisma, uzaludno očekujuci da bi joj to moglo pomoći da prebrodi moćnu rijeku čežnje, koja je nosila u nepoznate prostore neobuzdane strasti, proljećem pokrenute poput suncem otopljenog snijega.

    Jedno od tih pisama joj se učini dovedeno do neke smirene izvjesnosti, što je ohrabri do neuračunljivosti te ga ona omota oko jednog od rezervnih ključeva i spusti u tašnu, sebe tješeći da je to samo onako, ako se prilika stvarno ukaže, ipak ne pristajući da u to i sama povjeruje.

    Medjutim, dogodilo se to tako nametljivo, da nije mogla da odoli ovoj posvjesnoj želji, jer kad je jednog od sljedećih dana došla na skoro praznu terasu i već poizdalje ugledala praznu stolicu sa „ogrnutom“ bluzom čiji su džepovi zijevali neodoljivo poput mladunčeta pelikana , te naprosto bi nemoćna da odoli a da onaj smotuljak ne ubaci u dubinu otvorenog džepa.. Na utrnulim nogama ode do jednog usamljenog stola i sjede, dok ju je uzbudjenje nepodnošljivo davilo, te u groznici očekivanja ne znade šta drugo da učini do da nespretno zapali cigaretu. Onaj momak se uskoro pojavi iz mračnih dubina bara i uz uobičajeni pozdrav je odmjeri, ali na neki novi način, kao da bješe naslutio onu žestoku unutrašnju buru koja joj je naprosto uzimala dah. Ona ne izdrža dugo, vec uskoro ustade i na odrvenjelim nogama otetura u pravcu svog biroa.

    U neumitnosti svog nepovratnog čina, izgubljeno odluta u svoj mali stan sa pogledom na usko dvorište, gdje pokuša da uzme nešto čitati, pri čemu ostade da se i dalje lomata dzunglom svojih pretpostavki, strahova, neizvjesnosti i očekivanja koje je naprosto prijetilo da se pretvori u priželjkivanu izvjesnost susreta na kome bi moglo početi sve ono što se u uobičajenoj stvarnosti nečim takvim obično i završava.

    U beznadežnoj zbunjenosti, sjeti se male plastične flašice sa uljem za šivaću mašinu, te naglo ustade, nadje je i podje do vrata kako bi podmazala ključanicu, što je toliko uzbudi i uzburka osjećaje sve do pomisli da je ova skoro suluda jebačina u očekivanju već uveliko počela ovim njenim činom, koji time već zalazi u jednu novu i neslućenu stvarnost, tako da joj se učini da nekoliko kapi bistrog ulja ovlaži i njene naburele i odavno spremne usmine i prepone uveliko razlivene medju butinama..

    (nastavak slijedi...)
    Last edited by metuzalem; 15-05-13 at 23:08.

  25. #75
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    39,836
    Rep Power
    675082

    Default

    nek je srećan pa da ih još mnogo dočekaš i za svaki napišeš bar po jednu ovakvu priču
    She is only here to annoy herself!

Page 3 of 5 FirstFirst 12345 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •