Page 1 of 5 12345 LastLast
Results 1 to 25 of 102

Thread: Novi pogledi kroz stare rupe

  1. #1
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default Novi pogledi kroz stare rupe

    [size=6]O tempora o mores![/size]

    Prije neki dan, dok sam bezvoljno prebirao po TV programima, neočekivano mi pažnju privuče lik lijepe žene u najboljim godinama (~35) ali ne zbog njene nesumnjive ljepote već mnogo više zbog izraza neizmjerne sreće kojim je njen lik neobično zračio. Zastadoh da čujem o čemu je riječ ali skoro u istom momentu njen lik nestade a na ekranu pojavi zatamnjena slika koja otkri prostrane prostorije nesumnjivo nekakvog dvorca namještenog na veoma čudan način, no ubrzo nastupi pravi šok zbog scena koje su se odvijale u tom prostoru ispunjenom nekom novom i neslućenom otmjenošću.

    Naime, kroz širokootvorena dvostruka vrata u susjednoj prostoriji se naziralo o nekakve konopce obješeno raskošno tijelo mlade žene koje se, boljereći ekstatično, uvijalo pod ne baš ubjedljivim udarcima (Trostruke kamdžije) jednoga momka, obučenog jedino u nešto nalik na smoking. Kamera u pokretu ubrzo otkri i jedan par (gola mlada žena i zreo gospodin takodje u smokingu) koji je „sjedio“ na stilskoj stolici prislonjenoj uza zid na samom vrhu stepenica kojima se uspinjala druga mlada žena, koja ljubopitljivo zastade kako bi, onako uzgred, pogledom i veoma nježnim dodirima sudjelovala u jebačini ono dvoje. Njima ovo učešće ne promače, jer ona mlada žena, ushićeno zadubljena u potrazi za sobom, za trenutak se prestade „peti“ uz ***** onoga gospodina velikodušno prepustajuci isti onom ljubopitljivom čeljadetu....

    Ovo i mnogo još toga, bolno me potsjeti mučnog djetinjstva i još mučnije mladosti, koje mi i danas predstavlja – vrijeme stida – ali iz sasvim drugih razloga nego onda. Sjećam se kad sam u grad svjetlosti došao iz nepodnošljive duhovne memle „moralno-političke podobnost“ i na glasine o postojanju „Les hotels particulliers“ dugo te ustanove smatrao vrhunskim dokazom buržoaske dekadencije. Toliko godina kasnije, televizija mi omogućava uvid u ovu instituciju vrhunskog hedonizma, običnom čovjeku nedostupnom čak i u njegovoj vaspitanjem razvaljenoj mašti.

    Da skratim, jer ću ovaj post svakako nastaviti... Samo ću namjernike uputiti na tragične razlike prilaza onome što na najpotpuniji način treba da ispuni nečiji život uz to ga čineći najživotnije kreativnim. Dovoljno se sjetiti one narodne: „Biće vazda gladan svaki onaj koga je pravio gladan otac!“

    U ovoj izreci je izričito pomenuta iskonska glad svojstvena svakom proletarijatu, pa i ovom duhovnom koji je ostao nakon tzv. humanističkog socijalizma, dok u svijetu odavno postoji narod čiji gornji slojevi ovu glad ne poznaju a protiv ove druge – gladi za jebanjem – znaju da se bore na najkreativniji i najljepši način.

    Ničim se to bolje ne da ilustrovati nego li aferom „Moldavka“ koja je bolno pokazala svu zapuštenost i moralnu bijedu CG-vlastodržaca...

    (nastavlja se)

  2. #2
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    N/A
    Posts
    7,766
    Rep Power
    1337966

    Default

    Bio bi ovo lijep knjizevni sastav da nisi na kraju pomenuo slucaj moladavka. Ako si htio nesto na racun toga da kzes prebaci se na forum politike.
    - Smrt fasizmu baba
    - I tebi sinko, i tebi

  3. #3
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    Au, Mexiko, jebate...

    Ti ne moga, nego onako udbaski i dousnicki i to na prvu loptu. Da tvoj ispeglani um nije impregniran predubjedjenjima, ovaj moj post ni u kom slucaju ne bi mogao razabrati van sexualnog konteksta, te bi i konacno m0ogao shvatiti, da je ona ojadjela Moldavka pomenuta samo da ukaze na bezmjernu besprizornost sexualno izgladnjelih (polu)bogova koji, nazalost, vladaju nasim sudbinama.

    Sada promisli u koji koncept bi, onako tematski pravovjerno, uslo ono "pusenje" Klintonovo..? Sto se mene tice, u potpunu intimu dvoje ljudi, da se nije dogodilo onamo dje se dogodilo.

    U svakom slucaju, ne bi bilo zgorega da preispitas svoj nacin razmisljanja a onda potrazis i izbrises viruse individualne cenzure i sumnji.

    - M -

  4. #4
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    cikotic city
    Posts
    1,802
    Rep Power
    554

    Default

    vidji metuzaleme, stoji ti cijeli post, al ti zadnja recenica zaisto nista trebala nije.

    a inace podji u bilo koju „Les hotels particulliers" i mozes da biras sto ces da radis doticnoj.... nije to privilegija samo `ovdasnjih bogova`
    C9H13NO3

    One world, Two wheels

    www.nolimitbikers.com

  5. #5
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    Nakon u prvom postu navedene TV-sentence, na ekranu se nanovo pojavi ono lijepo žensko čeljade, nastavljajući da neodoljivo zrači srećom i bez ikakve nelagode odgovara na pitanja nevidljive moderatorke.

    Jedno od pitanja, glasilo je: Kako uspijeva da svoju porodicu dovede u sklad sa njenom tzv. nastranošću – mazohizmom?

    Bez ikakvog ustručavanja, odgovorila je da, kao prvo; ima sreću da sebi materijalno može dozvoliti ovu posebno ugodnu vrstu exorcizma (istjerivanje djavola!) svoje urođene nastranosti, te je sretna da može platiti cijelu tu luksuznu infrastrukturu sa sve poslugom, kako svoje najbliže i najdraže ne bi žrtvovala i izručila svome neuračunljivom nagonu.

    Nakon njenog nastupa, emisija je nastavljena prilozima iz uslužnih „pogona“ ove isključivo ženske institucije, prolazeći kroz kuhinju i raspitujući se kod personala koji je suzdržano odgovarao da je njima najvažnije što od toga mogu lijepo i ugodno da žive, jer spisak njihovih usluga obuhvata i duboku – diskreciju.

    Ova njena priča me potsjeti na poznatu pripovjetku jednog od velikana ruske (carske) literature sa naslovom „Istjerivanje đavola“ u kojoj je opisana dosta čedna orgija jednog bogatog trgovca, kojom je uspijevao da sebe ekstatički „očisti“ u toj mjeri da su ga monasi (kaludjeri) u obližnjem manastiru uspaljeno i s ljubomorom očekivali da im dodje na ispovijest.

    Koliko su teški okovi (lažnog) morala i patrijahalnog vaspitanja, najbolje shvata onaj koji se lomatao prostorima oslobodjenim licemjerja a o čemu je Balzac ostavio najbolja svjedočanstva. Sa mržnjom i zavišću sam, nekad davno, slušao o „Les hotels particuliers“ u blizini Champs Elisee-a u kojima su vlasnici boutiques, jedan drugom podvodili lijepe prodavačice, za svaku od tih usluga je čašćavajući mjesečnom platom, pa nije čudo što su ich one tako rado davale, kako me je lično jedna od njih obavijestila kad me je uzgred „častila“ onako za svoju dušu, pošto para nijesam imao.

    No, tada sam bio mlad (25) i tako dobro (barem za njihov ukus) izgledao, da se čak i curama u „Lido“ „kidao dah“ kad bih nakon predstave u pasažu čekao jednu od njih. No, ni najbolji izgled nije mogao da sakrije balkansku sirovinu i ustajali zadah prčevine, te su razočarenja bila itekako programirana a ja se stalno zabezeknut pitao u čemu je stvar!?

    A stvar je bila u vaspitanju za koje je Dostojevski (Kockar) rekao da ga Francuzi posisaju sa majčinim mlijekom, dok ga nama svojeručno ućeruju nimalo nježni roditelji. No, tada ipak nijesam propustio da od Francuskinja mnogo toga naučim, jer niko od njih bolje ne zna o čemu se u stvari radi... I danas me obuzme sjeta pri pomisli na vatrenu Marie kad je, klečeći pored kreveta, zamagljenim pogledom pratila svoj prstić kojim je milovala formu propetoga kurca, pri tom ushićeno mrmljajući:

    „L´home..!!! Il est beau quand il bande...!!!“ (Muškarac...! Lijep je kad mu se diže...“)

    (nastavlja se)

  6. #6
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    N/A
    Posts
    7,766
    Rep Power
    1337966

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem
    Uostalom, greota je sto ne znas kako je lijepo biti glup...
    - M -
    Ja sam srecan sto neznam kako je lijepo biti glup.
    I...samo opusteno.
    - Smrt fasizmu baba
    - I tebi sinko, i tebi

  7. #7
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Kazahstan(Selo u Kuchima)
    Posts
    344
    Rep Power
    16

    Default

    E zbog ovoga ne napustam forume za stalno. Zbog ovakvih tekstova ne napustim ove forume iako mi je pun ... nebuloza sa kojima se svakodnevno covjek moze susresti na ovom forumu. Zbog ovoga povremeno i procitam neshto vrijedno klikanja na onaj link "forumi" na CDM portalu.
    bravo M...
    ----
    shto se tice prepirke, mexico, mislim da pomenuta moldavka ne mora biti izostavljena, jer je sve to realnost. to shto nam se politika malo po malo uvlaci u u sex, nije krivica covjeka koji je napisao ovaj poptuno dobar clanak.

  8. #8
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    2,065
    Rep Power
    0

    Default

    sistemska greska kod metuzalema je sto ne shvata da narod, isfrustriran dugogodisnjim sankcijama, itd itd, nema zivaca da cita njegove filozofsko-literarne sastave, koji su zaista kvalitetni, ali za koje je neophodan, pored dobrih zivaca, i visok nivo apstrakcije, koji je jednako rijedak kao i ljudi sa zivcima. ja prvi nemam niti jedno niti drugo, nazalost.

    eto, kad procitah ovo sto sam napisao, pomislih da sam cak uspio da unesem malo stilskog izraza u ovu petlju od posta...preslo mi od meta

  9. #9
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    Hombre!

    Posto si mi na ovako lijep i uljudan nachin "uletio" u koncept, evo da te chastim jednom (kracom) prichom:


    [size=6]Savjetnik za palamudjenje[/size]
    (Pametni momak neodlucnoj curi)

    Bezgranicni prostori, bezbrojni svjetovi, neizmjerna vjecnost... Sunce, Zemlja, vazduh,voda i svemoguca ziva bica i biljke su stvoreni... Ovo mjesto, gdje smo sada ti i ja, sredjeno je na najudobniji nacin. Nije sve to tako, samo po sebi razumljivo. Iza svega toga ima neko, ili nesto, koji se tako svemocno o svemu pobrinuo a ti sada pravis tako kosmicki problem oko toga hoces li ili neces skinuti gachice... Oko toga, hocemo li doci, jedno drugome, toliko blizu, tijelo uz tijelo, da ne mozhe blizhe... Ili, ipak, mozhe..! Taj isti ili to isto, sto stvori nebesa i zvijezde, cak se i za to dobro pobrinuo da nas nista ne ometa i da nam na tom tjelesnom zblizhenju nista ne stane na put. Naprotiv!
    -Ajde, skini gachice, da vidish, koliko su samo - smetale !!!


    Obechavanje:Onoga sto se ima i sto se nema, a pogotovu onoga cega nema (osim u glavi i osjecajima). Obecanja su lijepa, pa ako se i ne ispune barem su jedno vrijeme grijala mashtu i hranila nadu.
    Primjer:
    Neki vispren momak, u jednoj (ne)prilici bije zhicu za neku drugu (ne)priliku, shapchuchi privlachnom zhenskom cheljadetu, spremnom da slusha i chini, na uho:
    - Ajde, najdrazha, vidjechesh! Samo kad se nadjemo na pravom mjestu... Treba samo da se svuchesh a ja chu te odmah „obuchi“ u najljepshe haljine koje (ne) postoje....
    - Ob...“lizachu“ ti najljepshe i najfinije gachice i prsluche. Ispeglachu ih, na tebi samoj, vrelim dahom i uresiti chipkama sa vrha jezika...
    - Preko toga chu ti „ogrnuti“ i naljubiti bundu od najnjezhnijih zagrljaja, opshivenu i postavljenu najdubljim milovanjem.

  10. #10
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Vojvotk|nja od Fund|ne
    Posts
    15,748
    Rep Power
    1521098

    Default

    Nijesmo mi josh dorasli ovakvim topicima ..ali smo zato Severinu i slichne doktorirali...
    Sell the Vatican, Feed the World!

  11. #11
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    Evo nesto na brzinu, pa cu iduce nedjelje nesto svjezije...

    NJEŽNO ČEREČENJE

    Sjećam se, kad sam u Parizu Batu Prlji prepustio onu uspaljenu Amerikanku, staru (ili mladu) četrdesetak godina, ali zato dobro očuvanu, pa sam iz toga razloga sebi uzeo za pravo da ga upitam: Kako se jebe ?
    Bato samo podiže obrve i zna~čajno izjavi:
    - Ka lokomotiva..., brate !
    Na meni je ostalo da rastumačim tu izjavu uz pomoć sopstvenog iskustva i mašte. U tom zamišljanju, kroz moje užarene erotske fantazije, nezadrživo je huktala parna lokomotiva, vrela i obavijena parom, ali ni danas ne znam je li mi u svemu tome pomogla ili odmogla...!? U svakom slučaju, bilo je zanimljivo.
    No sad nešto drugo...
    Možda mi je ovo rekao isti Bato Prlja ili neko drugi, ili mi je to po nekom drugom osnovu palo na pamet, ne znam i ko će ga, na kraju, znati... Na uobičajeno pitanje, kako mu je bilo s tom i tom curom, taj neko je, duboko zamišljen, razočarano odgovorio:
    - Pa, otprilike, osje}am se kao da sam cijelu noć čerečio zaklanu prasicu od stotinu oka...
    Što se ovoga odgovora tiče, uopšte nije vic, već jedna itekako mučna stvarnost. Koliko puta mi se desilo da sam, uspaljen i „izgladnio“, potkupio neđe nekakvo mrčno žensko čeljade, tek toliko „da očistim pušku“, čime sam se tješio ili pravdao i s tim čeljadetom imao iskustvo na koje bi se ova zagonetna izjava mogla itekako primijeniti.
    U takvim prilikama, čovjek se, obnevidio od unutrašnjih napona, svom snagom ostrvi na takvo čeljade i počne ga bjesomučno rasturati i preturati, u početku se uopšte ne pitajuči što je tako otromboljeno, presamićeno i predvostručeno. Tek kasnije, kad napon spadne a čovjek smiri i prisjeti svega što je bilo, iznenada se osjeti nekako zatečen, otprilike kao da je nešto nenamjerno razbio ili ukrao. Htio ne htio, postaje nezadovoljan i to posebno kad se (često) ono čeljade naknadno sa zahvalnošću počne maziti i umiljavati. U takvim trenucima čovjeku dođe da je ozbiljno i strogo zapita:
    - A |e si, u kurcu, bila dosad ?

  12. #12
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,280
    Rep Power
    719

    Default

    Ko zheli da chita metuzalema , samo nek izvoli ... a ko ne mozhe , ima puno drugih mjesta da se zabavi ...
    Bez prepucavanja molim Vas

  13. #13
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    NAPETI SLUČAJ ŠPIRA N.
    Jednoga ljeta vrelih šezdesetih, moj stari prijatelj Cvjetko U. ispriča meni i bratu mojemu jedan svoj doživljaj iz kotorske bolnice kada je bio na operaciji žuči. Veljaše, jednoga dana, u sobu do njihove dođe jedan veoma čudan, takoreći jedinstven – „bolesnik“, po imenu Špiro, koji naprasno bijaše „obolio“, od ničeg drugog do – Zestoko dignutog kurca!?

    Dakle, dotični Špiro je radio kao kondukter kod prevoznog preduzeća „Autoboka“, pa mu se, dati, prilikom nekog od brojnih putovanja ukazala jedna od onih, ne baš tako rijetkih prilika, kad se nekakvo žensko čeljade ispriječi pa čovjek ne može ni desno ni lijevo no mora po sredini, pa tako i on, iako je bio oženjen, nije uspio da odoli iskušenju.

    No, kako je to po običaju većinom brzopotezna „rabota“ praćena žurbom, stragom i ujedima savjesti, Špiru se dogodi nekakvi „kvar“ te mu se pos-lije jedne takve zbrzane jebačine, ***** nije više imao namjeru da – padne... Pošto nije baš bio mlađega doba a zu to i dosta dugo oženjen, u početku ga to nije mnogo zabrinulo, naprotiv, oraspoložila ga je činjenica da će po povratku kući imati mogućnost da smiri zajedljivu savjest "metkom" koji je sa dalekog i zamornog puta donio u tako pripravnom i „bojevom“ stanju.

    No, ta ojađela „bojeva“ pripravnost se nastavila sjutradan, pa prekosjutra, te dan za danom sve do žestoke panike koja ga je dovela u bolnicu. No u svemu tome, ova vražja „bolijest“ ga nije toliko mučila koliko činjenica da je cijela Boka munjevito saznala za ovaj unikum medju bolijestima, te je svaki njen stanovnik, koji ga je iole poznavao, dolazio u posjetu a kako je vrijeme prolazilo ne samo da su ponovo navraćali no ih je bilo sve više i više.

    Nakon izvjesnog vremena, Špiro je naprosto pao u očaj zbog tog ogrom-nog zanimanja svojih sugrađana i jedva se uzdržavao od grubosti ili neke žestoke reakcije, kako bi ga konačno ostavili da na miru i dostojanstveno odboluje svoju mučnu „bolijest“. Jednoga dana je došao i sav razjaren rekao Cvjetku:

    - „Ajme, što me nađe od ovoga vraga, ada došlo mi ga je stući ka´zmiju – otrovnicu...!

    Za nevolju, i kad nije bilo vrijeme posjete, u vratima Špirovesobe, stalno je visio jedan Ciganin, bolesnik, od onijeh sa Trojice, bez prestanka uzdišući i mrmljajući:

    - Ma, sretan čoek ali ne zna... Eh, da se to meni desilo, znava bih ja kako bih se liječio... Na takvoga „bonika“ bih „privio“ cijelu žensku Boku a ako bi zatrebalo i pola Dalmacije, a ne ka´on... Ts, ts, ts...

    Svakoga jutra je počinjala ista procedura. Dolazili su doktori i sestre pa bi svaki put još uvijek do pucanja tvrdi Špirov ***** uvijali, savijali, lomili, masirali a ponekad mu nabijali nekakve inekcije, nakon toga ga ostavljajući na milost i nemilost „dobronamjernim“ posjetiocima. Stručno osoblje je prilikom ovih jedinstvenih „operacija“ uspijevalo da barem polovini svoga lica da donekle ozbiljan i zabrinut izraz, dok bi onom iskrivljenom drugom polovinom nalikovali posjetiocima.

    Malo po malo, umjesto dana se stadoše ređati – sedmice. Posjetioci se prorijediše te je izgledalo da se narod navikava i na to jedinstveno – čudo! Ne zna se tačno koliko je dana moralo proći da bi ova „bolijest“ jad-noga Špira nagnala da dođe u bolnicu,ali ich sigurno nije bilo samo par, već je broj morao biti najmanje – dvocifren. Cvjetko veljaše, da je Špiro u bolnici boravio cijelih – dvadeset i pet, sve dok se nije pojavio jedan mlađi doktor i potrefio „pravu“ inekciju i Špiro konačno mogao izjaviti da je uspjeh očevidan. Tu sudbonosnu izjavu je izrazio na pravi način i „pravim“ riječima:

    - „E pa, Špiro, sad mu slobodno možeš pružit ruku i s njim se pozdraviti, jer se u ovako „napetoj“ situaciji, dugo, a možda više nika nećete više sresti...“

    Špiro je, presretan, spakovao svoje stvari i brdsko-brzinski zdimio iz „napetog“ centra pažnje. A kako i ne bi, crni kukavac, bio presretan da se makne iz nepregledne dohovne i morane močvare sveopšteg licemjerja, Ciju je svakodnevicu tumbe prevrnuo ovom svojom nenamjernom „bo-lešću“. Jer, da je kojim slučajem trebalo da mu ga „dignu“, to bi već pripadalo sasvim legalnoj medicini... Ali da mu ga „obale“..., e mora se priznati da je nešto sasvim drugo...

    No ipak, ako čoek pošteno promisli...
    Prvo; priznati se mora da je ovo bio prvoklasan medicinski „prepad“ i u osnovi nešto veoma rijetko.
    Drugo; Bilo koja pojava iz ove oblasti ljudskih patnji, rijetko „dobrovoljno“ postaje javna tema, bilo društvena bilo medicinska.

    I sad, desi se da dođe čoek – pacijent – dignutoga kurca, koji ga zu to žestoko ometa u obavljanju posla i ostalog i jednostavno zatraži (medicinsku) pomoć. E sad, tu pomoć treba da mu pruže, doduše stručno os-posobljena ali zato ljudski i moralno žestoko obogaljeni ljudi u čijim udžbenicima i opštem obrazovanju nema ni riječi o nečemu sličnom a kamo li o dubljim i skrivenijim uzrocima.

    No što je – tu je...! Svi su nespremni a posebno sam – pacijent. Treba primijeniti terapiju, ali koju? Ređaju se inekcije, dok se po bolnici i gradu narod krevelji, sprda i diskutuje. Od samog početka jedno je sasvim jasno; ali na onu pravu, toplu, ljudsku terapiju, niko ne smije ni da pomisli. Barem ne javno... A koliko bi njegovih vrlih sugrađanki, da je bilo hrabrosti i poštenja, bilo spremno da nesebično i bez ikakvog medicinskog znanja, pruži najbolju moguću terapiju, koja bi učinila „čudo“ ne samo kod pacijenta, već i kod mnogih koje bi učestvovale u jednoj takvoj „tera-piji“.

    Razumijevanje, nježnost i mir, pa onda uzbudljivo nesebičnim predavanjem pokušati sve što mašta pruža.., pa ako terapija ne uspije odmah, Bože moj, pokušavato opet i nanovo zu nježnu njegu i pažnju. Kad se jedna umori, druga može nastaviti sve dok pacijentu odgovara. Tokom cijelog tretmana stvoriti ugođaj i zahvalnom predanošću slijediti volju pacijenta, čineći sve što se može, kad je Bog već dao jednu takvu rijetku priliku a koja je često prisutna u glavama uspaljenog naroda nad kojim bdiju i vlast i škola i crkva pa konačno i sam narod da se ni slučajno ne bi desilo ovako kako ja grijrsni - spomenuh.

    Pri takvom stanju činjenica, kukavi Špiro nije ni imao drugog izbora. Bio je primoran da bude pacijent i to „grđi“ od svakog pravog ili uobičajenog. Na ovoj njegovoj „bolijesti“, najbolje se projektovala sva bijeda ljudskog duha, misli i osjećaja... Pa da se čoeku ne smuči...

    Zato ovaj Špirov slučaj treba pamtiti, jer je bio i ostao uzvišena žrtva naše sveopšte duhovne i moralne bijede...!

    - M -

  14. #14
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    Mugi! Vjerujem da bi te i ovo moglo zanimati...

    [size=6]SRAMOTNA NADNICA[/size]

    Moj dobri prijatelj Ratko G., ispriča mi jednom prilikom o nekom svom suseljaninu (iz blizine ili iz samog Ljubuškog, ne znam tačno), koji je bio krenuo u svijet ali nije otišao dalje od Dubrovnika.

    Dakle, taj njegov zemljak po imenu Marko, dođe u Dubrovačku luku i počne nekako snalaziti, ali ne da bi zaradio za put već da bi se bilo kako prehranio ali mu, nakon izvjesnog vremena, ni to nije baš polazilo za ru-kom. Nije to bilo nikakvo čudo, tih tridesetih godina ovoga *****skoga vijeka, jer je svuda u svijetu vladala kriza kao uvijek pred nekom velikom zajedničkom nesrećom, što će reći - ratom.

    Kako je vrijeme prolazilo, tako je Marko sve teže dolazio do na-jpotrebnijeg, dok na kraju nije potpuno ostao na ulici i lunjao lukom vre-bajući ne bi li mu neko, iz sažaljenja, platio ručak ili večeru. Jedne večeri, u jednoj od lučkih krčmi, gdje bješe došao da se ugrije i „ogrebe“ o nekog poznanika ili namjernika, prišljamči mu se nekakav mutni tip i vidijeći onako izgubljenog i izgladnjelog, upita da li bi htio da zaradi koju paru, na brzinu, za svega par minuta.

    Kukavi Marko živnu i odmah, unaprijed, pristade. Na to ga onaj tip čudno pogleda, zatim osvrnu i tihim glasom, primičući se, stade razlagati jednu, kako će se vidjeti, veoma čudnovatu i delikatnu ponudu. Bez mnogo uvijanja, reče i cijenu ponude jednog svog znanca, koji bi ga za toliko i toliko, veoma rado - izjebao u guzicu...

    Marku se pomenuti dio tijela steže od iznenađenja i stida, ali ga, istovremeno, gladan drob stade umirivati i ubjeđivati da to sve i nije baš tako strašno, da prije svega ne traje dugo a da će se on, drob, već neako sporazumjeti s prknom. Kad se kukavi Marko malo oporavi od iznenađenja i srama, prvo se osvrnu da vidi ima li koga poznatog među prisut-nima, pa kad vidje da nema i da niko na njih ne obraća pažnju, pristane ponovo i - konačno.

    Odatle njih dvojica, neznanac i on, jedan za drugim izađu u mrklu noć i uvale se u neko žbunje, nedaleko od krčme gdje su sklopili posao. Tu, u tom grmlju, jadni Marko, predajući se jebenoj sudbini, sagne se i oklijevajući spusti gaće i, sav ukočen i izbezumljen, stane očekivati metak u rasušeno prkno. Žestoko se trgnu kad ga neznanac dodirnu i rutinski precizno, stade upirati tačno u sred prkna. Sleđen od mješavine straha, stida, gađenja i čega sve ne, stiskao je prkno u očajničkom grču, tako da neznancu nije pomagala ni silina ni vještina, jer Marko nije, pa nije, htio da pusti da mu uđe, a kamo li da mu - uleti.

    Marko se, za trenutak, ponada da će tip bataliti rabotu i ostaviti ga na miru kad vidi da ne ide, pa se nastavi upinjati svom snagom da ne po-pušti u svojoj namjeri i očaju. Odjednom, ispred samog lica, više nasluti nego primijeti neznančevu šaku, ali se ne prepade već štaviše začudi, pri tom se pitajući kakva bi mu mogla biti namjera, a osim toga nanjuši nekakav, doduše prodoran ali zato veoma poznati miris. Skoro instinktivno, duboko udahnu i radoznalo onjuši neznančevu šaku. Prije i nego što bi svjestan svega, osjeti neodoljivu potrebu da kine. Stisnu oči i grčevito kinu, istovremeno sa užasom osjećajući kako mu neznanac, koristeći njegovu (uslovljenu) opuštenost, do „daske“ nabi ***** u nebranjeno dupe. Auh, shvati sa bolom i užasom, da je tip u stvari bio iskusan profi - majstor... Za tako delikatne prilike, u džepu je imao spreman sitno mljeveni biber !

    Ratko pričaše, kako bi Marko uvijek pripomenuo da ga i sada, toliko godina nakon toga događaja, slabine još bole od te „nadnice“, vjerovatno najteže i najsramotnije u njegovu vijeku. A možda ipak nije bilo tako strašno, kad ju je tako veselo - „prebolio“.


    Komentar:

    Skoro da pretstavlja izvjestan zakon, činjenica, da kad mlad čovjek negdje u tuđem mjestu, ili svijetu, ostane bez iđe ičega, da mu se, onda, pre´o svega obično prišljamči još i kakva *****čina najgore vrste s predlogom da mu pomogne ali da ga za to „opali“ u dupe. On njega ili on njega - svejedno. No ipak, kako za koga....

    Ako se tom mladom čovjeku ne dogodi što i kukavnom Marku, onda treba da shvati takvu situaciju kao dobar, ohrabrujući znak, što znači... Što znači da je dodirnuo dno ! Da dublje više ne može i da slijedi preokret, isto kao u dubokoj vodi, kad napipaš dno i od njega se možeš očajnički odbaciti ka površini. Imao sam sreću da je kod mene bilo tako. Hm, sreću...?! Kad nešto pomislim; a da je bio u pitanju neko ko bi mi se do-pao i u koga bih imao povjerenja, kako bi se onda cijela rabota završila? Možda bih promijenio (sexualni) tabor...., ko zna ? U ništa se, čoek, ne može zakleti... U stvari, jedina sreća je, možda, u tome što su ti *****i, koji su mi se lijepili, svi odreda bili bijednici i funjare, pa su mi odluke bile lake a otpor - nesalomljiv !
    Tako mu to dođe !

    Sjećam se i onih visokoparnih kafanskih diskusija o francuskoj civi-lizaciji i kulturi, o tome kako se tamo živi, misli, jede, govori, ponaša itd. O pristojnosti, otmjenosti, ponašanju... Gorko mi je kad se sjetim da u sam, u Francuskoj u kojoj se najbolje jede, žešće gladovao nego u mojoj sirotoj Crnoj Gori. Sada bih svima onima, koji su onda o svemu francus-kom zajapureno diskutovali, mogao čista srca reći da me je, u bistrou kod gradilišta termocentrale u Vitry-u, onaj neznani Francuz, prvi koji mi je pružio ruku, na moje ogromno iznenađenje, njome zgrabio - među noge !

    U stvari, ova priča nije ništa drugo do bolna metafora – slobodnog tržišta - koje se nezadrživo vraća na naše nekad prežderane prostore...
    Prijatno!

  15. #15
    Join Date
    Jul 2004
    Location
    Solitude: a sweet absence of looks.
    Posts
    485
    Rep Power
    0

    Default

    Metuzalem, jeli ovo copy/paste ili zaista licno iskustvo. u oba slucaja....
    Rijetko covjek ima priliku da nesto pametno procita odje.
    “Ambition is a poor excuse for not having sense enough to be lazy. “-M. Kundera


    "Those who do not want to imitate anything, produce nothing."
    — Salvador Felipe Jacinto Dalí


    «I've loved, I've laughed and cried.
    I've had my fill; my share of losing.
    And now, as tears subside,
    I find it all so amusing...»

  16. #16
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Trg zrtava DPSa BB
    Posts
    11,007
    Rep Power
    2004

    Default

    Quote Originally Posted by Carla Bruni
    Metuzalem, jeli ovo copy/paste ili zaista licno iskustvo. u oba slucaja.... :bravo: :bravo: :bravo:
    Rijetko covjek ima priliku da nesto pametno procita odje.
    Da se pridruzim, chestitam Metuzalemu, sinhronizovani rad,
    glave i glavica je pozeljan.

    Kod nas sex zahtijeva nesvijest, lupish je po glavi i jebesh dok je vruca.
    IM - Old Bone
    Tamo đe nas čekaš, okupićemo se opet i nastaviti đe smo stali...ZBogom prijatelju...

  17. #17
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    Quote Originally Posted by milovan
    Quote Originally Posted by Carla Bruni
    Metuzalem, jeli ovo copy/paste ili zaista licno iskustvo. u oba slucaja....
    Rijetko covjek ima priliku da nesto pametno procita odje.
    Da se pridruzim, chestitam Metuzalemu, sinhronizovani rad,
    glave i glavica je pozeljan.

    Kod nas sex zahtijeva nesvijest, lupish je po glavi i jebesh dok je vruca.
    Svaka pohvala je ugodno potakne coeka, pri cemu je bitno i od koga dolazi.

    Evo prvo Carli da se zahvalim i odgovorim da se iz bolnog konteksta vec moze naslutiti da je iskustvo licno a danas nesto mislim da bi mi ipak bilo zao da me suminuli i imao bih osjecaj da sam propustio nesto bitno sto u stvari cini moj zivot.

    Milovane, kuco!

    Hvala ti na cestitci, koju ti bez zadrske mogu uzvratiti jer tvoje postove pratim na svim forumima a raspravi se rijetko pridruzujem jer obicno ti ionako sve napises sto i kako ja mislim.

    Greota sto ova tvoja zadnja konstatacija jos uvijek vazi jer sam mislio da je ova omladina uspjela da uvjezba neke nove zahvate.. Nadam se da je barem pri tome, ali kako iz prilozenog vidim, ovi nasi lijepi mudri i pametni vlastodrsci se jos uvijek drze oprobane tehnike te je pomenu.

    Pozdrav od - M -

  18. #18
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    [size=6]SOUVENIR[/size]

    Svaki put kad u nekoj od TV-reklama ugledam Kaludiju Fišer, sjetim se moje dobre i lijepe Barbare, iz Konstance na Bodenskom Jezeru, koja je jako nalikovala Klaudiji, jedino što je imala jedno 20 kg više. Upoznao sam je na Aliance Francaise školi, na kojoj su stranci za male pare mogli učiti francuski jezik. Odmah se ispostavilo da nije sklona brzim avanturama a osim toga odmah me je obavijestila da u meni sluti dobrog i pouzdanog prijatelja.

    To se prijateljstvo ispostavilo kao dosta trajno i održavalo manje-više slučajnim susretima, sve do onoga dana kad je zatekoh u društvu njene školske drugarice koja joj bješe došla u kratku posjetu. Pridružih im se, radoznalo posmatrajući prijateljicu koja se bojažljivo predstavi kao Marta i odmah povuče meku ruku sa dugim gipkim prstima čiji otisci trajno ostadoše u mojoj. Bila je vitka i visoka, svoje oblike brižljivo skrivajući pod prevelikom vojničkom bluzom iz koje su virele duge i lijepo oblikovane noge u uskim pantalonama. Dugo blijedo lice, jedva se naziralo kroz pramenove kose boje pijeska a ponekad bi ga nakratko otkrivala, kad bi te nestašne pramenove iznenadnim pokretom svoje tajanstvene glavice, zabacivala preko bojažljivo uzdignutih ramena.

    Barbara mi pomenu da Marta već sjutra putuje nazad što me navede da ih obije pozovem na večeru a nakon toga u kino, kojih je tada bilo mnogo na bulevaru Montparnasse, gdje sam se uglavnom stalno motao u to vri-jeme. Večerali smo u italijanskom restoranu „La mamma“, jer je usluga tom svakom, a posebno Italjanima bliskom pojmu, odgovarala skoro u potpunosti a svjestan skorog rastanka sa povučenom Martom, nesmiljeno sam je obasipao pažnjom i nenametljivom nježnošću, dok je Barbara zdušno prevodila na njemački,sa zadovoljstvom primjećujući kako Marta, do tada stidljivo i povučena, počinje da se opušta i zrači. Nakon veoma prijatne večere, odosmo na zadnju predstavu premijere filma Serđa Leone-a; „Bilo je to jednom na Zapadu...“ Ovaj neobičan film me je bio toliko obuze da zaboravih dvije privlačne žene kojima sam bio uokviren te sa zanimanjem nastavih pratiti film. Film se neočekivano odužio, tako da sa užasom shvatih da je i zadnji metro otišao u noć a ja ostao bez i jednoga santima. U panici upitah Barbaru kako ona stoji s novcem, na što se ona tužno osmjehnu i sleže ramenima. No i prije nego što se osvrnuh da vidim kako da stignem do šesnaestog arondismana, ona me uhvati za ruku i klimanjem glave pozva da idem sa njima.

    Stanovala je u jednoj od poprečnih ulica u malecnoj sobi na mansardi petospratnice, čiji je prozor, odnosno vrata koja su izlazila na mali balkon sa željeznom ogradom, gledao na prostrano dvorište puno zelenila. U sobici je bio onizak „francuski“ krevet ali ne i standarne širine (kvadrat), uzak orman od plastike, mali sto sa stolicom i regalima knjiga iznad njega. Oklijevajući uđoh za Martom i Barbarom koja nam umorno dade znak da se raskomotimo, nakon čega a na moje veliko iznenađenje, Marta hitro skide onu vojničku jaknu i uske pantalone neočekivano se, poput divnog leptir iz svoga kokona, preobražavajući u dugonogu ljepoticu obučenu jedino u dugačku majicu dugu baš do ispod samog - Venerina brijega.

    Isto tako hitro sjede na onaj krevet i otkotlja do zida, time nagovještavajući raspored koji i Barbara potvrdi time što se brzo skide i leže do nje, rukom mi dajući znak da joj se pridružim. Ugasih svijetlo i nakon skidanja se nekako smjestih, što nježnije se pribijajući uz Barbaru okrenutu ka zidu uz koji se ćutljiva Marta sa zadovoljstvom protezala. Pošto smo sve troje bili umorni, ubrzo zaspasmo ali nas je onaj suženi krevet ometao da produbimo san, tako da se ubrzo probudih s izvjesnim nemirom shvataju-ći da me nabrekli ***** žestoko žulja u uskim gaćama, te ga brzo oslobodih i udobno smjestih među oble Barbarine butine. Naravno da ga je Bar-bara odmah osjetila i probudila se, pri tome se polako okrećući na leđa i mojoj prebačenoj ruci nudeći raskošne obline svojih grudi, uz šapat koji je bio, koliko i nježan toliko i odlučan:

    - „Eh, nemoj! Sjećaš li se što smo se dogovorili na samom početku. Rekla sam ti; kad u tebi ne mogu naći muža, nikako ne želim izgubiti i prijatelja! A on mi je mnogo važniji od bilo kakve prolazne avanture...“

    - „Znam, kako ne bih znao... Ali što da činim s njim ovakvim? Pipni ga da vidiš koji grijeh je; ovakav „cvijet“ ostaviti da uvene...“

    Više zamišljeno nego sa zanimanjem, Barbara na nabrekli ***** spusti svoju punačku i meku ruku.

    - „Stvarno si u pravu ali kako rekoh... „

    Nakon toga se ponovo okrenu na stranu ali nakon par trenutaka okrenu glavu i tiho prošapta:

    - „A što je sa Martom..? Toliko si se uvijao oko nje i zašto joj taj „cvi-jet“ ne bi poklonio... Kao „souvenir“ iz grada svjetlosti?“

    Ovaj neočekivani predlog mi skoro okide dah i poveća ionako visoki napon u do pucanja nabreklom kurcu.

    - „Sa najvećim zadovoljstvom, ako ga hoće..?“ jedva prozborih.

    Barbara nježno prodrma usnulu Martu i na njemačkoj objasni o čemu se radi. Potraja dugo dok sanjiva Marta nije sredila svoje misli i donekle shvatila zamagljenim pogledom me motreći preko oblog Barbarinog ra-mena. Vidijeći je onako neodlučnu, Barbara izgubi strpljenje, naglo uspravi na koljena i zbunjenu Martu ispod sebe progura na sredinu kre-veta. Iznenađen, svoje zasukane gaćice zbunjeno navukoh preko nadrka-nog kurca i ukočih se u napetom očekivanju.

    U svojoj nesigurnosti, Marta se povuče u dno kreveta, svoje vitke noge bojažljivo savijajući pod sobom. Konačno shvatih da mi ništa drugo ne preostaje, bez da Martu privučem k sebi i počnem „razvezivati“ kao kakav topao i mirisan čvor. Dok sam je nježno vukao k sebi, kao branila se ali neubjedljivo do izazova. Lagano se opruži zu mene, još uvijek svoje dugoprste ruke grčevito stiskajući na grudima, dok su joj se pramenovi kose boje pijeska slivali preko zajapurenog lica. Uz nježno milovanje, pokušavao sam da se nekako „dokopam“ njenih vlažnih i vrelih usta koja su se trzala poput plahe ptičice, sve dok mi na kraju to ne pođe (hm!) za „ustima“ i tada se dogodi ono najuzbudljivije... Odjednom onaj „čvor“ po-pusti i Marta zatreperi poput strune, tako da mi se nametnu utisak da nema samo dvije ruke i dvije noge već mnogo više... Okrenuh se na leđa, time joj nudeći inicijativu koju ona s radošću prihvati i žudno opkorači svojim divnim nogama.

    S obije ruke povuče gaćice ispod kojih nabrekli ***** đipi u nestrpljivom iščekivanju. Tek tada se izvi i sa sebe skide onu majicu i, na moje veliko iznenađenje, otkri da je bez gaćica. Ostadoh bez daha, zadivljeno posmatrajući njen divni torzo osvijetljen blagim ružičastim otsjajima sa neba koje je nisko zračilo iznad grada svjetlosti. Od tada se uvijek sjećam tog jedinstvenog otsjaja nježne ružičaste boje koji,vjerovatno, ne posjeduje nijedan, niti manji niti veći ve&#263 grad na svijetu; jedino ovaj jedinstveni i magični grad.

    Ono što je slijedilo, moguće je bilo nazvati izvjesnim „prihvatom“ u utrobu spremnu i punu soka koji se cijedio u tankim končićima, raskošno ob-livajući *****, čiji je glavić blistao u ružičastoj svjetlosti koja je plavila sobu. Marta se izvi, sklopi oči i u užarenoj mašti, pulzirajućim pokretima stade „vajati souvenir“, koji je tako neočekivano i iz druge ruke dobila na poklon.

    Ležao sam bez daha i misli, prepuštajući se čarobnoj slici koja je ispunjavala prostor sobice na petom spratu. Nijesam se usudjivao ni na najmanji pokret, da ne bih ometao ovo divno „darivanje“ koje se množilo dijeljenjem, ovoga puta na tri dijela, jer smo osjećali da i Barbara na neki svoj način učestvuje u ovoj neobičnoj „matematičkoj radnji“.

    Odjednom, lijepa Marta zastade u svojim pokretima kojima je sebe tražila oko žilavog kurčevog stabla, povremeno se penjući do samog vrha da bi nestašno čupnula obod glavića uskim vjenčićem svog sokom oblivenog otvora a onda se zu grleni uzdah spustila do korijena i žudno stala gnje-čiti svoju dražicu... Nagnu se nad Barbarom, nježno je budeći rukom i sa njom izmijeni nekoliko riječi. Barbara se polako okrenu sanjivo trljajući oči i trebalo je dugo dok se i konačno odluči da mi prevede ono što joj je Marta saopštila. Pri tome se osvrtala posmatrajući nas da bi se na kraju uzdigla i svoju glavicu naslonila na dlan lijeve ruke. Desnom zamišljeno pogladi moje grudi, polako nastavljajući sve do među Martine noge, nakon čega se Marta prope otkrivajući stablo kurca bogato obliveno sokom, dok sam ja ukočeno očekivao što će ona reći.

    - „Marta kaže da je bez zaštite, tako da ovaj tvoj souvenir izlazi iz okvira uobičajenog.."

    - „Hm! – iznenadih se – znači da treba da pripazim..?“

    - „A ne, naprotiv, jer ona bi rado primila tvoj sovenir ukoliko bi ti, bezuslovno pristao na moguće posljedice i njihovo sređivanje..."

    Ućutah, bolno se prisjećajući da sam prvi s mukom zarađeni novac dao onoj holandskoj ljepotici u koju sam se, nakon samog dolaska u grad svjetlosti, na vrat na nos zaljubio do ušiju, kako bi platila abortus iako sam je na koljenima molio da to ne čini i na kraju joj ipak dao bojeći se da me ne ostavi i na koncu ostao i bez nje i bez para i, što je najteže bez – potomka. Nastade tajac koji mučnim iščekivanjem ispuni prostor i dotada žestoko zahuktalu jebačinu svede na neobičan dogovor.

    To ne potraja jer u meni nastade neočekivani lom i sam sobom nametnu odluku koja utihlo uzbuđenje nanovo dovede do pređašnje moći ili čak i više od nje, jer je ova odluka u naš odnos unese jedan novi i uzbudljivi nemir i neizvjesnost, tako da se i sam iznenadih kad jedva primjetno klimnuh glavom.

    U tom moment, Marta se odlučno skide sa blistavog kurca koji zvučno mlatnu po trbuhu, gipko leže i hitro stade podvlačiti ispod meine, svojim pokretima nestrpljivo dajući znak da izmijenimo mjesta. Zbunjeno joj učinjeh po volji, upitno gledajući Barbaru koja mi njenu namjeru prevede riječima:

    - „Ma što se čudiš!? Vidiš da ona souvenir neće da uzme već želi da joj ga ti lično i svojom voljom – uručiš!

    Utoliko se Marta namjesti, široko raširenih nogu i pogleda, s iskonskim pravom očekujući (hm!) souvenir uz nestrpljivu zagrcnutost spremna da ga prihvati. Uz nezadrživu želju da prodrem do samog njenog srca se uzdigoh na ruke i zagrcnuto udjoh u vrelu i mirisnu vlagu njene utrobe. U tom momentu, Marta me lijevom rukom prihvati, blagim do-dirom mojih prsiju me primoravajući da ostanem u tom položaju, dok je desnom mrsila svoju dražicu da bi naš zajednički susret bio potpun.

    Nije dugo potrajalo dok osjetih kako se zateže poput strune, bez daha očekujući da me ona prozove da „predam“ svoj neobični „souvenir“ što spremno učinih, odnosno ne ja nego moje tijelo svojim grčevitim i ne-kontrolisanim pokretima koji svom žestinom popratiše ovaj poklon.

    Odmah nakon toga čina, mudra priroda nas oboje i našeg divnog sekundanta Barbaru, onako još uvijek zagrljene odvuče u duboki san, lu-kavo nas sprečavajući da se neodgovorno raspraćamo i pokvarimo njen smisaono visokopostavljeni poklon.

    Sjutradan, kad smo otpratili Martu na Gare du Nord, svoj zadivljeni pogled nijesam mogao skinuti sa tajanstveno zamagljenog Martinog, koji me je iznad njenih rumenih obraza prodorno i zagonetno posmatrao. Još dugo pošto je voz iščezao za okukom, njen zagonetni osmjeh me progonio i nekom tvrdoglavom slutnjom; da ona cijelu rabotu nije svjesno izvela kako bi mon souveniru dala odredjenu osjećajnu – patinu i izgled, što joj je veoma dobro uspjelo... A ako nije i sve dođe u onu krajnost iza koje stoji neprikosnovena namjera majke prirode?

    E, onda...

  19. #19
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Lat/Lon: 44.9°N 13.9°E
    Posts
    1,513
    Rep Power
    17

    Default

    Svaka cast! Hocemo jos!
    Pa kad se svoj gospodi daš,
    zadnji ples je valjda naš...

  20. #20
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    HR, BIH, CG, GRCKA
    Posts
    758
    Rep Power
    16

    Default

    E metuzalem ajde da se mjenjamo, znas li kako je Solun divan grad... Ti ces se sigurno snaci... a mozda i ja nadjem nesto u Parizu....
    U svakoj zeni lezi djavo. Ili ga ubijes radjanjem, ili poslom, ili i jednim i drugim.

  21. #21
    Join Date
    Jul 2004
    Location
    Solitude: a sweet absence of looks.
    Posts
    485
    Rep Power
    0

    Default

    Jos
    “Ambition is a poor excuse for not having sense enough to be lazy. “-M. Kundera


    "Those who do not want to imitate anything, produce nothing."
    — Salvador Felipe Jacinto Dalí


    «I've loved, I've laughed and cried.
    I've had my fill; my share of losing.
    And now, as tears subside,
    I find it all so amusing...»

  22. #22
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    [size=6]BEZOBZIRNI KOMPLIMEN(A)T[/size]

    Bilo je to neđe 1971 godine kad se dogodilo ovo o čemu će biti riječ a što me kasnije u gastarbajterskom „ropstvu“ naćeralo da počnem drukčije razmišljati o svemu i nastavim pisati mnogobrojne (ne)ugodne pizdarije koje će se, naknadno, pokazati kao veoma rasne i duboke – istine.

    Dakle...;
    Ljeta gospodnjeg 1971 boravio sam u Budvi sa starijim bratom i njegovo četvoro djece. Stanovali smo na prvom spratu „pansiona“ koji su držali vazda namrgođeni Đoko Vukić i njegova nevjenčana žena Anđe. Oboje su, radi ove svoje „bračne“ zajednice, bili ostavili sopstvene porodice i živjeli skupa držeći ovaj, tada zbog naraslih potreba turizma dozvoljeni „ privat-ni ugostiteljski objekat“. Ovaj njihiv „pansion“ se nalazio u Budvanskom gradu, u staroj kući malim kamenim mostićem u visini prvog sprata povezanom sa susjednom kućom, preko koga smo u sitne sate ulpadali kroz maleni prozor direktno u krevet, jer pansionaska usluga nije podrazumijevala ključ za goste a Anđe je vrata i kapiju zatvarala čim bi ispratila zadnjega gosta. Uz ovu kuću bilo je i maleno dvorište ograđeno visokim zidom i natkriveno bolešljivom, nikada kropljenom lozom. U tom dvorištu, na nekoliko stolova, Anđe je držala „restoran“ u kome je uglavnom služila narodna jela kao što su – zelje s kastradinom, razne čorbe i paprikaše a ponekad pečenje ispod sača s mladom krtolom... Ne sjćam se je li bilo ribe u ovom jelovniku.

    Đoko je svoje goste služio pićem, ponekad, dok je ostalo vrijeme provodio za jednim od stolova i igrao preferans sa nekim prijateljima sljeglim iz Lapčića. Jedno predveče sam sjedio za jednim od susjednih stolova, sa zanimanjem gledajući kako igraju, sve dok za susjedni sto prekoputa mene ne sjedoše dvije zanosno lijepe Čehinje. Poslije toga se nijesam mnogo osvrtao na igrače, već nastavih, zaboravljajući i na glad, da buljim ove cure, neprestano uzdišući od čežnje pri pogledu na toliko ljepote tako di-vno izložene na jednom bliskom i veoma preglednom mjestu.

    Najednom, za susjednim stolom nastade tako žestoka graja, tako da sam se, htio ne htio, morao okrenuti u tom pravcu. Crven od jarosti, Đoko se prepiraše zbog nekakve kontre i ojađelih štihova te se činjaše da bi moglo doći i do nekakve žestoke gužve, kad se on neočekivano opusti i zavali u stolicu, pritom ležerno prebacujući nogu preko noge i kao da ama baš ništa nije bilo pogleda oko sebe. Ovi njegovi prijatelji su ga vjerovatno dobro poznavali jer se ovim neočekivanim obrtom uopšte ne iznenadiše.

    Poćutaše neko vrijeme sva trojica a onda se Đoko stade osvrtati pa pošto pomno „izmuštra“ one lijepe Čehinje, polako se okrenu prijateljima i uka-zujući na njih svojim čvornovatim prstom, po običaju na sav glas i bez ikakvog obzira i to u Anđinom prisustvu, izreče najsočniji, najpošteniji i po mom mišljenju najljepši komplimen(a)t:

    - „Evo, viđite i sami ove anđele ´vođe.. pa onda pogledajte ovu moju vranu..! Ma opet, da mi ih obije daš i rečeš evo ti ih, ne bi´ ih pri ovoj mojoj ni pogleda a viđi kako su lijepe... A opet vi velim da pičke pre´o ove moje, a evo kakva je crna, grdna i krivijeh noga, za meine nema i ne može biti. I eto ti i to ti je...

    Eh, jadan ti Bog, kad se nje do´vatim a ona se razvrne i iskoćasti ka ona crna žaba - otrovnica crvenoga droba... Ja odovud` a ona odonud´, sve dok se ona ne poćne tresti i ljuljati ka oni beogradski tramvaj kad vata krivinu oko Slavije...


    Tako uru, dvije, sve dok se napne ka gudalo a poslije umiri i počne opuštati te sve gledam e mi se čini da će se svaki čas razlit´ niz onu po-stelju. Onda ti ona reče; e Đoko, sad mi je zaisto dosta..."

    - „A muči Đoko, kukavče crni, što to pričaš pred ovijem narodom, kuku mene...“ – dabacivala je Anđe, od najpoštenijeg stida koji sam do tada vidio, zajapurenih obraza i užagrenih očiju, - „A kako možeš, kami ti...?“

    - „A što zaboga, ka da nije ovako...!?“ – vikao je i iščuđavao se Đoko, okrenuv se oko sebe, kao da u držanju i pogledima prisutnih želi da nađe potvrdu ove svoje izjave i to tako samouvjereno i bez kompleksa, kao da se samo po sebi razumije i da drukčije ne može ni biti.

    E, a trebalo je još dosta vremena da prođe dok nijesam i sam shvatio ko-liko je on bio u pravu; jer stvarno, tako bi trebalo ali nije jer se ljudi gube u beskrajnom mudrovanju umjesto da sebi pošteno priznaju, da se mno-gobrojna nadanja u životu uglavnom svode na što povoljniji ishod even-tualne ili planirane – [size=6]jebačine![/size]

  23. #23
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,726
    Rep Power
    772

    Default .......................!

    Quote Originally Posted by Carla Bruni
    Metuzalem, jeli ovo copy/paste ili zaista licno iskustvo. u oba slucaja....
    Rijetko covjek ima priliku da nesto pametno procita odje.
    I ja velim.

    Ali ima jedan "problem" - postove gospodina M. treba procitati vise puta ako se poslije prvog citanja ne shvate u potpunosti. Neka mi ne bude zamjereno ako kazem da ima malo "cetinjskoga plemenitog krsa" u ovome lijepome razmisljanju podijeljenom sa sirokim narodnim masama.

    No da te ne falimo premnogo, Met - ocekujemo i jos bolje postove!
    Caesar`s wife must be above suspicion

  24. #24
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Trg zrtava DPSa BB
    Posts
    11,007
    Rep Power
    2004

    Default

    Milovane, kuco!

    Hvala ti na cestitci, koju ti bez zadrske mogu uzvratiti jer tvoje postove pratim na svim forumima a raspravi se rijetko pridruzujem jer obicno ti ionako sve napises sto i kako ja mislim.

    Metuzaleme srodna dusho blagorodna,

    Od skoro sam uchenik tvoje nauke i zivotnog izkustva,
    chitam redovno i uchim, ovako polupismen pokushavam i ja da slijepima
    objasnim boje duge, shto vishe njih progleda to vishe srecnih i zadovoljnih ljudi na ovoj kugli zemaljskoj.

    Ovaj virtualni svijet je boziji dar, ko nema predrasuda moze da sachuva svoje rogove na mjestima gdje se moji i tvoji polomishe,
    da sachuva muda da ga ne ushkope prije vakta,
    da sachuva boje na televizoru, da ne gleda crno bijelu ka ja i ti,
    ne shtedish sebe, nego dajesh i ja se trudim,
    koliko zrna nikne i sazrene od ovoga sijanja, to je u bozijim rukama.
    IM - Old Bone
    Tamo đe nas čekaš, okupićemo se opet i nastaviti đe smo stali...ZBogom prijatelju...

  25. #25
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,372
    Rep Power
    59090

    Default

    [size=6]ZABUNA[/size]


    Eh, kad se samo sjetim kako sam tada bio mlad, uzavreo i... očajno zaparložen u tom malom primorskom mjestu (u izgradnji), gdje sam radio ka´ neki ojađeli šef gradilišta na kaptaži izvora za budući gradski vodovod.

    Dani su se vukli poput neke blatnjave magle sve dok nije došlo vrelo, rasušeno ljeto. Bezvoljno sam nadgledao radove i dane uglavnom provodio u rijetkome maslinovom hladu, slušajući razgovore seoskih ljenčuga i zgubidana koji su često navraćali da bi vidjeli kako radovi napreduju. Imao sam dvojicu poslovođa; Rista i Šaba. Risto je bio ogroman, spor i dozlaboga ćutljiv, dok je Šabo bio veoma dobro građen, govorljiv i okretan. Dok je Risto povazdan nešto premjeravao po dosta preglednom gradilištu, Šabo bi se besposleno motao po gradilištu i okolo njega a nekad ga nije bilo niđe...

    Nekim danima bi na posao donosio nekakav ogroman vojni durbin, kojim bi dugo i netrmice posmatrao onih nekoliko novogradnji na samoj morskoj obali. Bilo mi je čudno ali nijesam imao mnogo volje da se nešto raspitujem oko toga. A i što bi se to moglo dogoditi u jednom učmalom „prknu od svijeta“ kao što je to bio tada Novi Bar u izgradnji. I to malo što bi se moglo događati, povrh svega posmatrati kroz veliki durbin!? E pa, nije no svašta...

    No, jednoga dana, Šabo mi priđe i zamoli da mu pozajmim moje (službeno) biciklo, kako bi otišao do Bara i vratio se. Rekoh mu da hoću ali da mi reče kakvu to važnu rabotu tamo ima. Umjesto da mi odgovori, upita me da li kroz durbin mogu vidjeti tamo nekakvi prozor na jednom od novoizgrađenih višespratnica koje su se jedva nazirale u treperavoj daljini? Uzeh durbin i ugledah zgradu sasvim blizu i dosta jasno. Prvo što sam primijetio bilo je to da su svi prozori bili otvoreni i to pomenuh Šabu. Na to mi Šabo reče da pogledam treći prozor s lijeva na prvom spratu. Pogledah i vidjeh da je to prozor kao i svi ostali, što mu i rekoh, ali me on priupita da li što visi niz prozor? Posteljina, rekoh, na što se on naprosto ozari kao da sam učinio neko posebno značajno otkriće.

    - „E, vidiš, - trijumfalno će Šabo, - u tome je stvar...“

    Eh, baš tada više nijesam shvatao o čemu govori i to mu rekoh, na što se on uozbilji, primače i uhvati povjerljivo za lakat, pri tom počev nešto zavjerenički šaptati kao da mi otkriva neku veliku tajnu. U stvari, ona posteljina na prozoru nije drugo do znak da je zrak čist i da može doći kako bi udario jedan dobar i blagosloven – metak. Svjestan važnosti ovoga poduhvata, dadoh mu biciklo i odvukoh u maslinov hlad kako bih mlitavo ubio još jedan - (hm) radni dan...

    Od tada pa nadalje, Šabo je sve češće pričao o sličnim podvizima, dok sam ga jedva mogao čuti kroz obamrlost koja traje... No nije ostalo samo na tome jer su se pojavljivali drugi slušaoci koji su i sami imali dosta toga da kažu. Među njima je bio jedan koga se i sad dobro sjećam po crnoj kačketi koju je nosio i po najvećoj žezi a i po tome da je tu kačketu uvijek skidao kad god je imao i želio nešto da kaže. Tada nijesam mnogo razmišljao o njemu ali mi se on sada vraća u sjećanje kao veoma muški, zgodan i suncem opaljeno lik.

    Naveden i potaknut Šabovim pričama i on ispriča svoju priču koja ni po čemu ne bi bila osobita da nam se, mimo običaja, ne bješe priključio i ćutljivi poslovođa Risto. Dakle, utonuo u misli, pričao nam je čovjek sa kačketom, kako je jednom bio zameračio jednu mladu i lijepu udovicu. Nije bio nasrtljiv, već joj je sa velikim strpljenjem i razumijevanjem pružao priliku da mu ova mlada i zdrava žena sama pođe ususret kad za to dođe vrijeme, jer je prema njoj osjećao iskreno poštovanje , znajući i osjećajući njenu nevolju.

    Slušajući uvod koji je odisao nečim iskonskim poštenjem, prenuh se i nastavih s pažnjom slušati najavljenu priču pri tome već naslućujući neki neobičan ishod. Dugo je, veli, vrebao priliku i ona mu se nenadno ukazala tek kad je već bio izgubio svaku nadu da će se ikad išta desiti između njih dvoje iako ga ona nije ni izbjegavala ni davala na znanje da ga ne podnosi.

    Jednoga dana, slučajno i u prolazu, zatekne je gdje čuva kravu u nekoj zabiti i, više da se odmori, sjedne do nje i počne nekakvu priču, pritom je, ponekad, sa strane, čežnjivo pogledujući. Ona je, kao i obično, bila nezainteresovano zagledana negdje u daljinu i ne pokušavajući da razgo-vor produbi ili skrene na nešto drugo. Već bješe odlučio da ustane i nastavi put, kad se iz obližnjeg grmlja začu nekakva lomljava i na ledinu ispod njih istrčaše dvoje magaradi. Ispred je bila jedna mlada i zaobljena magarica za kojom se zagonio krupan i kurat magarac. Iznenada se zaustaviše na nekoliko koraka ispred njih i nastavljajuci da se „pasu“ –
    žvalavo i zadihano.

    Kad se, kao malo odmoriše, onaj magarac zaskoči magaricu, pritom se pretvarajući u zategnutu gomilu muške snage, prvo je užurbano pipajući već isukanom kurčinom da bi konačno potrefio da joj ga zabio „do balčaka“, dok se ona zgrči i smanji. Kad se malo oporavi od iznenađenja, osvrnu se i stidljivo osmotri mladu ženu koja je, obučena u dugu crnu haljinu, stisnutih koljena ukočeno sjedjela sa njegove desne strane. Poluotvorenih ustiju i široko otvorenih očiju, netrmice je gledala zahuktali prizor koji se odvijao pred njenim očima, gluva i slijepa za sve ostalo što se događalo oko nje.

    Odjednom, kao da se u njoj nešto slomi, pokri oči rukama i nauznak pade u sparušenu travu dok joj se savijena koljena razdvojiše a crna haljina skliznu niz oble butine koje su, u svojoj raskošnoj ljepoti, mamile u vreli i sočni zagrljaj. Njemu je trebalo neko vrijeme da bi se povratio od iznenađenja i da bi, dosta nesigurno, pružio ruku i pogladio bijele i glatke butine. Pod dodirom njegove ruke, mlada žena nestrpljivo uzdrhta, svjesno razmičući svoje lijepe noge i time nestrpljivo ponavljajući svoj neodoljivi poziv.

    Umukli, slušali smo njegovu tromu priču, dok nam se cio prizor iz sjećanja nametao sa skoro bolnom nametljivošću. Na kraju svoje priče dodade da je to, što se tada dogodilo, bilo u stvari prvi i jedini put. I nikada više...

    Ponovo zaćutasmo i to potraja dok ga Šabo, s nevjericom upita kako to da više nikad ništa nije imao s tom ženom. Odgovori mu da je on tada bio čvrsto ubijeđen da je to tek početak i shodno tome počeo da nasrće i da je zaskače ali je ubrzo uvidio da od toga nema ni praznoga nada a ne što drugo. Zbunjeni ovim čudnim ishodom, ćutali smo sve dok na opšte iz-nenađenje, ćutljivi Risto ozbiljnim glasom ne postavi neobično pitanje:

    - „Anu, čoče, reci ti meni je li ona cijelo vrijeme te jedinstvene jebačine, svoje oči držala zatvorene šakama?“

    Čovjek ga iznenađeno pogleda, ne shvatajući što Risto hoće a onda se zamisli i nakon izvjesnog vremena reče da je bilo tako i da je ona, stvar-no, cijelo vrijeme oči držala pokrivene rukama. Na kraju on jednako oz-biljno upita Rista zašto ga taj detalj toliko zanima.

    - „E zašto, - polako mu odgovori Risto, zagonetno se osmjehujući, - zato što je ti nijesi ni jebao...“

    - No ko? – skoro uvrijeđeno prosikta čovjek.

    - Oni magarac, vaistinu, - mirno i dubokomisleno prozbori Risto.

    - M -

Page 1 of 5 12345 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •