Originally Posted by
Dača
Nije postojala lobanja u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila protiv ujedinjenja.
Ujedinjenje je bilo vekovni ideal. To je autohtona crnogorska ideja. U vreme kad je Srbija okupirana,kad ne postoji, crnogorske vladike su pisale o vaspostavljanju srpskog carstva, kao nužnosti.
Tek sa ustancima u Srbiji i uspostavljanju kneževine, i u Srbiji se počinje pričati o ujedinjenju.
Ta ideja je uvek bila aktuelna.
Za nju je bio narod, za nju su bile i velike sile poput Rusije.
Za nju su deklarativno bile i vladarske dinastije.
Ali samo deklarativno, jer glavni kamen spoticanja je bilo pitanje čija će kruna imati prvenstvo u ujedinjenju.
Ako ćemo pošteno, sa istorijskog aspekta, Petrovići su imali veće pravo da ponesu tu ujediniteljsku krunu.
Ali realnost ne diktiraju uvek istorijski aspekti i zasluge.
Da je Nidžo dobio jugoslovensku krunu, kao što ju je dobio njegov unuk, ne bi se nimalo bunio, niti bi ga bilo briga što je u Kraljevini SHS nestalo Srbije i Crne Gore kao državnih subjektiviteta.
Nije problem većinska želja glavara i naroda za ujedinjenjem, problem je nestanak države, imena, viševjekovne dinastije, pa na kraju i crkve, a sve nauštrb Karađorđevića i Srbije, pod krinkom ujedinjenja Južnih Slovena. Ne bi Kralj Nikola dozvolio da ime Crne Gore i Crnogoraca nestane, kao što mu je unuk uradio. Crna Gora je izgubila tek stečenu državu, a Srbija je praktično dobila na upravljanje ogromnu (za svoje dotadašnje domete) kraljevinu.
"K'o mi, kad zovemo velikim čovjeka sitne duše,
a ko zna koliko je tihih što divovi u njima čuče."
Bookmarks