Lokalni, odnosno domaći muslimani su bili znatno brojniji po gradovima od pravih Turaka. Pravi Turci su uglavnom bili činovnici i nešto vojnika.
Kada je turski sultan Selim III pokušao da spase carstvo i sprovede napredne reforme koje su podrazumevale i veća prava hrišćanskoj raji, naišao je na veliki otpor, uglavnom lokalnih i regionalnih paša, begova, dahija, kabadahija, janjičara i drugih koji se nisu mirili sa gubitkom privilegija koje su im pripadale samo zato što su bili carske vjere.
Pa nisu se u Srbiji na ustanak digli protiv sultana, već protiv dahija, janjičara koji su ubili beogradskog vezira, preuzeli vlast a potom sproveli teror i strahovladu koja je kulminirala sečom knezova. Dahije Mehmed aga Fočić, Kučuk Alija, Mula Jusuf i Aganlija su bili domaći , janjičari. Nisu bili pravi Turci.
Može se reći da je istorijska nesreća domaćih muslimana, koji se danas uglavnom zovu Bošnjacima, to što su bili najveći i poslednji branioci onog starog srednjovekovnog otomanskog carstca sa svim svojim tekovinama.
Oni su ustajali protiv Stambola zbog reformi carstva, na kojima je i zapadna Evropa u to vreme insistirala.
U Bosni danas slave Huseina bega Grafaščevića kao nacionalnog heroja, a on se čovek digao svojevremeno u odbranu harača, kuluka, danka u krvi, janjičara i drugih srednjovekovnih društveno-socijalnih pojava u Osmanskom carstvu.
To je naravno domaće muslimane dovodilo u još žešći sukob i netrpeljivost sa pravoslavcima koji se u to vreme dižu na ustanke.
Bookmarks