Piše: Nebojša Medojević
Već gotovo 17 godina traje moje uporno dokazivanje da je aktuelni režim izabrao pogrešan koncept ekonomskih reformi i privrednog rasta koji nije održiv na dugi rok. Nažalost, režim je uspijevao da propagandom stvori nerealnu sliku o uspjesima reformi, manipulišući sa vremenskim horizontom efekata sprovedenih mjera.
Suština održivosti i uspješnosti reformi leži u izboru upravjlačkih elita. Da li vlast želi da donosi odluke koje će na dugi rok imati ljekovite efekte i koristi, a značiti određene troškove i gubitke u sadašnjosti i time prihvatiti da plate političku cijenu koja se ogleda u smanjenju političke popularnosti i mogućem gubitku vlasti? U Crnoj Gori je u protekle dvije decenije došlo do drastičnog smanjenja društvenog bogatstva i njegove preraspodjele, a vlast je ostala pratkično nesmjenjiva. Očigledno je da smo mi imali destruktivnu političku vlast koja je trošeći društveno bogatstvo, koje je uglavnom stvorila prethodna generacija od 1945. do 1989. godine, kupovala podršku birača održavajući nerentabilni i neefikasni politički, institucionalni i privredni sistem. Ovdje je red da se sa dužnim poštovanjem i osjećajem zahvalnosti prisjetimo armije iskrenih neimara i patriota koji su odricanjem i nadljudskim naporima gradili razrušenu i siromašnu Crnu Goru. Ako neko misli da je bilo lako podići KAP, Željezaru, ŠIK Velimir Jakić, Radoje Dakić, Titeks, Jugooceaniju, Prekookeansku, Luku Bar, Agrokombinat, Vunko, Budvansku rivijeru, Ulcinjsku rivijeru, Crnagoracoop, Telekom, Jugopetrol, Elektroprivredu, taj pravi ogromnu grešku. Uz sve nedostatke prethodnog sistema, zbog kojih je i doživio krah na globalnom planu, ne može se osporiti ogromni elan, entuzijazam i vjera u bolju budućnost za koju se treba žrtvovati radi generacija koje dolaze. Ta pomalo naivna vjera u bolju budućnost i spremnost na žrtve i odricanja, da bi neke generacije koje dolaze živjele bolje, ključni je element svake uspješne priče o održivom razvoju. Mi već 20 godina živimo rasprodajući ono što su naši očevi stvarali samo 40 godina. U međuvremenu, prolazeći kroz godine dramatičnih iskušenja, rata, hiperinflacija, raspada bivše države, rušenja sistema vrijednosti, stalnog pogoršavanja ekonomskog položaja, kod građana se formirala dominantna svijest koja ima samo kratkoročne ciljeve. Stečeno iskustvo da se vremenom živi sve lošije, dovelo je do formranja opšteprihvaćenog shvatanja da je dobra ona politika koja rješava postojeće probleme, čak i kada to rješenje očigledno donosi uvećane troškove i nove fakture koje će nesumnjivo stići na naplatu.
Birači biraju vlast koja, ne samo da smanjuje bogatstvo svih nas (osim nekolicine na vrhu piramide), već i troškove svojih pogrešnih odluka prebacuje na generacije koje dolaze. Umjesto vjere u bolju budućnost za koju se treba žrtvovati, nametnula nam se filozofija da je važno da preživimo danas, ma koliko to koštalo i ma koliko to kratko trajalo. Birači sumnjaju u bolju budućnost i žele da stvore neke zalihe, često svjesno prihvatajući da je riječ o nezarađenom ili nelegalno stečenom. I tako sami produžavaju život konceptu koji troši resurse, razara socijalno i moralno tkivo nacije i same ih dodatno siromaši.
Najnovijim saopštenjem u vezi sa tragikomičnom prodajom akcija EPCG, DPS je i sam potvrdio da je to suština njihove politike.
DPS tvrdi da su akcije EPCG morali da prodaju da bi isplatili plate ljekarima, profesorima, penzionerima i drugim korisnicima budžeta. Priznali su da redovni prihodi budžeta kroz prikupljanje poreza od privrede i građana ne mogu da pokriju troškove države. Ma koliko ove zarade bile male i nedovoljne za pristojan život, one su daleko iznad mogućnosti crnogorske privrede.
Kada počnete da prodajete imovinu (zemlju, nekretnine, auto, namještaj...) da biste platili račune za struju, telefon, stanarinu i kupili namirnice za kuću, platili školovanje djece, onda se to u tržišnoj ekonomiji zove jedenje supstance ili bankrot. Vlada je sada prodala posljednji resurs koji imamo, EPCG, da bi se isplatile plate i penzije u ovoj godini. Šta ćemo prodati za plate i penzije u sljedećoj godini? Pored toga, manjak para u državnoj kasi se sve više popunjava ubrzanim zaduživanjem.
Što znači da će te kredite morati da vraćaju naraštaji koji dolaze. Naša djeca će imati velike probleme. Mi smo prodavali imovinu koju su nam stvorili i dali na upravljanje naši očevi. Sami nijesmo ništa novo stvorili niti uvećali imovinu koju smo naslijedili. Ključna razvojna pitanja Crne Gore danas su: u kojim preduzećima će raditi naša djeca, šta će oni prodavati da bi isplatili plate i kako će vraćati dugove koje smo im ostavili.
Prazna vreća ne stoji uspravno.
Bookmarks