Haiku je trostih gdje stihovi, približno, imaju redom 5, 7 i 5 slogova. Ukupno, haiku bi trebalo da ima izmedju 12 i 20 slogova.

Haiku cesto sadrži rijeci koja upucuju na godišnje doba u kojem je haiku nastao.

Haiku je neposredni izraz pjesnikovog doživljaja, pri cemu nije sudjelovalo razmišljanje, zakljucivanje, poucavanje itd.

Tema haiku pjesme je najcesce priroda i covjek u njoj. Ljubav u znacenju erosa u globalu nije predmet haikua ...

HAIKU POEZIJA

Haiku poezija je nastala u srednjevjekovnom Japanu gdje je i danas najjača, ali se u međuvremenu raširila svijetom, posebice u tzv. zapadnoj kulturi. Zasniva se na zen - školi budizma koja ističe da se svaki istinski doživljaj (ili čin) ispoljava u nemjerljivo kratkom trenutku, u “bljesku” saznanja (ili akcije). Iz te tvrdnje ili životno - filozofskog stava, slijedi da se opis (zapis) tog doživljaja također mora sažeti, u smislu korištenja najmanjeg mogućeg izričaja. U poeziji je to kratka pjesma nazvana - haiku, u likovnoj umjetnosti sumi-e slikarstvo koje koristi krhki (tanak) papir i crnilo koje se nanosi naglim pokretima, čime se izražava suština likovnog doživljaja, u borbi je to kratak žestok udarac itd.

Mogućnost poetskog izražaja u kratkim formama nije poznata samo u Japanu, ali je tamo najdosljenije primjenjena s izraženom tradicijom i dubokom vezom sa zen – budizmom. Nadalje se ta vrsta poezije usredotočuje na prirodu, dok je čovjek, ukoliko se uopće u njoj javlja, tek sekundardna pojava.

Haiku pjesma ima sasvim određenu formu trostiha strukture (metra) 5-7-5, tj. imamo stih od tri retka pri čemu u prvom retku imamo 5, u drugom 7 a u trećem 5 slogova, i u sadržaju bi se trebala vezati za neko godišnje doba. Danas se značajan dio haiku pjesnika, posebice zapadnih, pridržava samo osnovne forme trostiha. Uz haiku poeziju, u kojoj se doživljaj mora prikazati kakav je, čim objektivnije, bez osobnih elemenata promišljanja, imamo i niz drugih kratkih poetskih formi, koje su ili nešto duže (npr. wake 5-7-5-7-7) ili su orijentirane, odnosno dozvoljavaju, promišljanje o svijetu i ljudima (npr. “senry”).

U Hrvatskoj se taj oblik počeo intenziviji koristiti počevši od objavljivanja knjige “Haiku poezija“ Vladimira Devidea 1970. godine, i njegovom zaslugom formiranim prvim časopisom “Haiku “ sa sjedištem u Varaždinu. Taj časopis je počeo izlaziti 1977. a prestao s izlaženjem 1981. godine. U tom časopisu su i autoru objavljene neke haiku pjesme. Danas u Hrvatskoj imamo više listova i udruženja haiku pjesništva, a taj oblik se često podržava i u okviru osnovnog školstva.

Na kraju treba istaći da dosljedno primjenjeno polazište haiku poezije, dovodi do potrebe i zahtjeva za prestankom bilo kakvog izričaja, odnosno do ukidanja same haiku poezije, jer se istinski doživljaj ne može prenijeti niti u najkraćoj formi. Naime, i ta najmanja forma zahtjeva intelektualiziranje izvornog doživljaja, koji je po sebi neponovljiv i neverbaliziran. Njegova vidljiva forma npr. u obliku haiku pjesme, je tada samo njegova interpretacija koja je po svojoj prirodi oslabljeni odraz doživljenog, tj. verbaliziranje neverbalnog. Slijedi pristup “utihnulog mudraca” koji ili utone u potpunu šutnju ili na suštinska pitanja odgovara besmislenim “odgovorima” kakva je npr. riječ “Mu” jednog japanskog zen budiste. Moguć je naravno i drugi pristup koji iskazivanje doživljenog “dopušta” u njegovoj najkraćoj formi (obliku koji je najbliži doživljenom), jer se time nepostajano pamćenje “veže” uz doživljaj i predstavlja za pisca okvir za prisjećanje, a za drugu osobu (zbog empatije) ishodište za ponovno doživljavanje vlastitih sličnih iskustava.