rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)

[Raulio]

Kakvi su ovi prsti s noktima vanzemaljski. Ne mogadoh ovo procitat.

Sent from my Redmi Note 2 using Tapatalk

[goozica]

pa eto si sam sebi odgovorio

Sent from my D5803 using Cafe Del Montenegro mobile app

[Raulio]

A sto je bilo pitanje?

Sent from my Redmi Note 2 using Tapatalk

[chloe]

tako nekako.

[novakb14]

[Xerxes]

[Raquel]

COME live with me and be my Love,
And we will all the pleasures prove
That hills and valleys, dale and field,
And all the craggy mountains yield.

There will we sit upon the rocks
And see the shepherds feed their flocks,
By shallow rivers, to whose falls
Melodious birds sing madrigals.

There will I make thee beds of roses
And a thousand fragrant posies,
A cap of flowers, and a kirtle
Embroider'd all with leaves of myrtle.

A gown made of the finest wool
Which from our pretty lambs we pull,
Fair linèd slippers for the cold,
With buckles of the purest gold.

A belt of straw and ivy buds
With coral clasps and amber studs:
And if these pleasures may thee move,
Come live with me and be my Love.

Thy silver dishes for thy meat
As precious as the gods do eat,
Shall on an ivory table be
Prepared each day for thee and me.

The shepherd swains shall dance and
sing
For thy delight each May-morning:
If these delights thy mind may move,
Then live with me and be my Love.

[chloe]

No sve je to između nas počelo mnogo ranije.

U to vreme, kada mislim da sam je prvi put sreo, grozničavo sam tražio neke odgovore od života, tako da sam sav bio zaokupljen samim sobom, to jest pitanjima života.

Evo nekih od pitanja na koje sam tražio odgovore:

– besmrtnost duše

– besmrtnost seksa

– bezgrešno začeće

– materinstvo

– očinstvo

– otadžbina

– kosmopolitizam

– pitanje ishrane i

– pitanje organske izmene materije

– metempsihoza

– život na drugim planetama i

– zvezdama

– starost zemljina

– razlika između kulture i civilizacije

– rasno pitanje

– apolitičnost ili angažovanost

– dobrota ili bezobzirnost

– Natčovek ili Svečovek

– idealizam ili materijalizam

– Don-Kihot ili Sančo Pansa

– Hamlet ili Don Žuan

– pesimizam ili optimizam

– smrt ili samoubistvo

itd., itd.
Ovi i još desetak ovakvih problema stajali su predamnom kao četa ćudljivih i ćutljivih sfinga. I tako, baš kada sam stigao do problema broj devet – pitanje ishrane -, pošto sam osam predhodnih rešio na ovaj ili onaj način, pojavi se i to poslednje, u nizu, pitanje:

– pitanje ljubavi..

Raščlanjeno na svoje sastavne delove, to pitanje – u konkretnom slučaju – imalo je ove determinante:

Pitanje: Kakve su boje njene oči?

Pretpostavke: zelene, modre, modrozelene, boje zrelih maslina, akvamarinske, kao večernje nebo nad Jadranom, nad Madagaskarom, nad Odesom, nad Celebesom; kao more kod Brača, kod Rta Dobre Nade itd.

Pitanje: koja je boja njene kose?

Pretpostavke: smeđa, plava, vilinska kosa, kosa vivijane, boje zrele mesečine, čistog sunčanog lana, sunčanog dana..

Njen glas?

Srebrne harfe, viole sa sordinom, renesansne laute, glas švedske gitare sa trinaest žica, gotskih orgulja ili minijaturnog klavsena, violinskog stakata, molskog arpeggia na gitari…?

Njene ruke, njena milovanja?

Njeni poljupci?

Grudi, bedra, bokovi?

Tako je ona, sa tim baroknim tovarom, zakoračila prema meni hodom pripitomljene zveri, s kosom na vetru.

[Ulix]

Med i So

Carl Sandburg

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.
____________________________

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

http://ladacki.blogger.ba/print/4024921

[chloe]

http://ladacki.blogger.ba/print/4024921

Zaboravljam da sam samo jednu ljubav imao..

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"
11.11.2016.

..........

Odavno ti nisam pisao. Pjesmu nemam... sramota me. Sve je uspavano, drveće, cvijeće, sunce...tipke klavira, žice gitare. Potonuću u zaborav i anđela neće biti, jer ćeš ostati iza mene.
Ležim u krevetu i brojim grijehe. Ogriješio sam se o tebe, zar ne? Bog mi je vratio šamarima, ne brini...bremenom koje nosim. Mali ljudi ne razumiju druge i onda ih povređuju. Nikad nisam bio ništa više od nesigurnog djeteta, a to dijete nije bilo doraslo oproštaju. Danas bih te zagrlio, jer šta drugo učiniti nesretnima, osim ponuditi utjehu.
Trebala si me zagrliti.
Imao sam dušu. Cjedio sam je u riječi. Note. Ostala je prazna ljuštura koju ništa nije ispunilo. Moje tijelo, pusta zgrada bez luči na prozoru. Svjetlo si bila ti. Daleko su dani mladosti, daleko smo mi.
Trebao sam te zagrliti.
"

[chloe]

Čega se ja ono navodno najviše plašim? Visine?
Eh, kakva bi sad šala bilo otplesati valcer na rubu strmog krova, i verati se kao senka Petra Pana po klimavim štanglama soliterskih balkona, samo kad bih znao da je to put do Nje.

[novakb14]

Nauči me i plešemo.

[tigrovo_oko]

[Ulix]

DONEĆU TI CVEĆE
Doneću ti cveće što raste u snovima
čudno razroko grdno i grdobno
doneću ti cveće usamljenika
snove onih kojima ljubav nije odgovorila

doneću ti cveće što raste u pustinjama
nepojamno otrovno opojno i slepo
doneću ti vatre što bukte u groznicama
vatre što se ne gase vatre od kojih se umire

doneću ti cveće što niče u močvarima
cveće od koga se nećeš nikad da izlečiš
doneću ti mirise svih mora svih sahara
mirise od kojih se nikad nećeš da probudiš

doneću ti sve mržnje da risovi te one čuvaju
doneću ti sve maske da nevidljiva mi budeš
doneću ti nezajaženost svoju da u tebi zanavek gladuje
doneću ti beskraj da se nikad više natarg ne povratiš

doneću ti sve navike teške grivne da smire
ruke ti nemirne sve sumnje da vežu nestalno ti srce
doneću ti sve radosti jake ko začine istoka
da te slome i budeš tiha kao reka ponornica

doneću ti cveće naših nebesa
doneću ti cveće naše krvi
doneću ti nebo naše krvi
doneću ti krv našega cveća

doneću ti krv naših nebesa
doneću ti nebo našeg cveća
da kružiš u meni ko zvezde što u noći smešno i smeteno kruže
da si mi krvotok života da si mi krvotok smrti.

Dušan Matić

[Xerxes]

[Sirenita]

"Ona je posjedovala nepresusnu draz,
bila moj blagoslov,
unistitelj svega zlog u meni,
kraljica vrline, spasiteljka."

[chloe]

Trepavice boje pepela
tvoja suknja do kolena
sanjao sam tebe
Flandriju
i tvoja gola ramena
začetke naših misli
na tvojim kukovima
sanjao sam te golu
do grla u iluziji
moj Univerzum
diše
u ritmu tvojih reči.
Mislio sam da kasnim
da kasni život
smrt
moje sve
i ti si kasnila to veče
a
zapravo
sve što kasni
stiže na vreme
tvoji koraci
i ove zore
mrak na Tašmajdanu
i jutro na Dunavu.
Sanjao sam te
i bilo mi je lepo
a govoriš
da sam lažov
propalica
sanjao sam te
mirisala si na Brazil
ananas
i sve što brzo prođe.
Onda sam umro
tačno na vreme
skidajući svilu sa tebe
dok su se tvoji dodiri
pretakali
među mojim prstima
kao med.
Skrcala si moje potrebe
kao ljusku oraha
zdrobila
kao raspuklo staklo
onda si opet kasnila
i večeras
ali sam sanjao
tebe
Aziju
i zrele mandarine
tvoje trepavice
ispod februarskih pahulja
tvoju suknju
i zaleđena kolena
tvoje noge
dva najveća smrtna greha
dok igram šah
po tvom vratu
i ti me matiraš
kao velemajstor
sanjao sam
sok pomorandže
na tvojim usnama
svu patetiku sveta
koja leži na tvom šeširu
tvoj kaput
i smrznute prste
na tvojim laktovima.

[KRKNA]

...i izvini što se nisi više smejala...


CAR!

[Artemis]

Prelijepo!

Sent from my Redmi 4 using Cafe Del Montenegro mobile app

[KRKNA]

[puppy]

-Ostavi uključeno svjetlo – kaže mi dok se na prstima iskradam iz sobe.
– Zašto, mila?
– Zato.
– Pa nije valjda da se tolika djevojka plaši mraka?
– Molim te, ostavi upaljeno – ponavlja.
– Ok, ali pojest će te komarci, samo da znaš.
– Neka će. Mama?
– Molim?
– A je l’ se ti plašiš nečega? Al’ onako baš baš?
– Ko, ja? Mama se ničega ne plaši, dušo.

Mama se ničega ne plaši. Osim da ćeš mi porasti pre nego stignem da te dobro izgrlim i izljubim, i da ćeš mi iskliznuti iz ruku dok trepnem okom. Plašim se da se nećeš sjećati dana koje smo proveli zajedno, i da će ove naše godinice izbljediti kao stari papir. Plašim se da će te sutra neki strašni pubertet uzeti pod svoje i da će te biti teško voljeti, da ću zagledati to lice, tražeći nekakav trag onog ždrebeta što je jurcalo kroz kuću, skakalo po krevetu, smijalo se, nekada davno.

Plašim se da ćeš mi prebaciti jednog dana sve one stvari koje kćerke inače prebacuju majkama, nezadovoljna svojim likom u ogledalu, nesretna zbog svih onih nesreća koje, nekako, idu u paketu kad imaš petnaest, šesnaest godina. Da ćeš mrziti svoj nos i kriviti mene zbog toga jer su tvoj nos i moj nos isto. Plašim se da ćeš bježati od mene kao od kuge, da ćeš me se stidjeti, da više nećemo pričati ni grliti se kao sada, da nećeš utrčati u kuću, baciti torbu na pod i sva zadihana mi reći – znaš šta se danas dogodilo u školi?

Plašim se da ćeš se kriti od mene, da ćeš me lagati, zatvarati se u sebe, da više neću biti drag gost u tvome svijetu, u tvojoj sobi. Treskati ćeš vratima, govoriti jezikom koji ne razumem, plakati za svaku sitnicu, tražiti svoja prava, odlaziti bez pozdrava, prkositi bez razloga. Strah me je da ćeš se promjeniti, da ćeš gurati svoje stvari pod krevet, moje srce pod tepih, ostavljati nered svud za sobom – prosute mrve, šalicu s jogurtom, omote od žvaka. Da ćeš se obilato koristiti mojom šminkom, oblačiti moje stvari bez pitanja, tjerati kontru, dokazivati da si valjda jača.

Plašim se da ćeš se povući u sebe i da više neću moći da te nađem. Da ćeš prekidati vezu svaki put kad uđem u sobu pod izgovorom da nešto tražim. Tražit ću tebe, a ti ćeš biti sve dalja. Onako kako sam ja svojoj majci bivala, a ona svojoj i tako redom. Strah me je da ću pričati, a da me nećeš čuti. Da ćeš, meni u inat, raditi protiv sebe. Da će te na brzinu smotati neki pogrešan tip, mulac koji te ne zaslužuje, koji neće znati da voli svaku tvoju pjegu na licu i da ću zalud govoriti “nije za tebe, mila, možeš i bolje”. Plašim se da će te nešto boljeti, a da mi to nećeš moći reći. Plašim se da ćeš jednog dana ležati sama, u nekom tuđem mraku i da neće biti nikoga da upali svetlo.

Plašim se da ću, jedne sparne srpanjske večeri u 22:02, zuriti u sat i pitati se što te još nema. Da će mi glavom proći sve one strašne slutnje na koje smo, mi, majke, pred bogom pretplaćene. Plašim se da ću te pozvati, tek koliko da znam da si dobro i da će mi uljudan ženski glas s druge strane reći da “birani korisnik trenutno nije dostupan”.

Plašim se da neću biti uz tebe – kada ti bude najteže. Da me neće biti ni kada ti bude najljepše. Plašim se da ću ti, kako život bude odmicao, sve manje biti potrebna i da ćeš me zguliti sa sebe kao staru, osušenu kožu. Bojim se da će proći godine pre nego me ponovo pogledaš i u meni prepoznaš sebe. Pre nego što, listajući albume, primetiš kako, gle čuda, na isti način sklanjamo kosu s čela, na isti način se smijemo, podižemo obrve, solimo juhu, mrštimo kad nam nešto nije taman i da će proći ledeno, kameno, brončano doba prije nego što shvatiš da smo sličnije nego što možeš i želiš da veruješ.

Plašim se da ćeš ličiti na mene. Da ćeš nositi ovu istu tvrdoglavu crtu, kao betrag na čelu, da će te po tome poznavati i govoriti ti kako si “ista majka”. Plašim se da ćeš zbog toga neke škole skupo platiti, a lekcije učiti po više puta. Plašim se i da nećeš ličiti na mene. Da nećeš umjeti da grliš onako kako ja grlim. Da se raduješ životu onako kako se ja radujem. Da ćeš u želji da što dalje pobjegneš od mene, dosadne, naporne, posesivne majke – pobjeći i od sebe i da neću stići da ti kažem koliko te volim.

Eto, toga se mama plaši. I to, onako – baš baš.

[Ulix]

Let me not to the marriage of true minds
Admit impediments. Love is not love
Which alters when it alteration finds,
Or bends with the remover to remove:
O no; it is an ever-fixed mark,
That looks on tempests, and is never shaken;
It is the star to every wandering bark,
Whose worth’s unknown, although his height be taken.
Love’s not Time’s fool, though rosy lips and cheeks
Within his bending sickle’s compass come;
Love alters not with his brief hours and weeks,
But bears it out even to the edge of doom.
If this be error and upon me proved,
I never writ, nor no man ever loved

William Shakespeare

[biljaneta]

Sori Ahmatova, danas, ipak, trenirka.

Ti pušiš lulu potamnelu rusku.
Čudnovat dimčić iz nje se izvine.
A ja obukla suknju usku
Da bih istakla jače obline.