" Ona ga je slušala, ali nju nije smisao njegovih riječi ni najmanje zanimao;ona je živjela o zvuku njegova glasa, o mirisu njegova bića, o pogledu njegova oka. Za sve ostalo bila je ona i slijepa i gluha."
Josip Kozarac,Tena
Na nasu pricu stavljena je tacka. Ali ja uporno dodajem jos dve. Znam da je uzalud sto mislim o tebi, sto te sanjam, sto se uplakan budim. Volim te. Nikad i nikom iskrenije necu reci ove dve reci, a uskoro, kada te vreme odvuce sa sobom, ove reci ce postati prazne, bez emocija. Moraju. Pustam te vremenu, ono ce te odvuci sa sobom, znam da hoce. Mora, jer, za mene, drugi izlaz ne postoji.
I don't get lucky. I make my own luck.
" Ona ga je slušala, ali nju nije smisao njegovih riječi ni najmanje zanimao;ona je živjela o zvuku njegova glasa, o mirisu njegova bića, o pogledu njegova oka. Za sve ostalo bila je ona i slijepa i gluha."
Josip Kozarac,Tena
Pisem jedan esej pa rekoh da podijelim nesto sa vama
Code:“Sve je u zivotu most, jedna rijec, jedan osmijeh koji poklanjamo drugome”.
"... Nikada ti neću oprostiti što si me naučila šta je to ljubav, a zatim me ostavila da se sam borim s njom. Zašto nestaješ, pa se zatim, samo nakratko, pojavljuješ da bi mi ponovo slomila srce, koje te je gotovo prebolelo...?"
I don't get lucky. I make my own luck.
Pobrkali smo snove. Sada ćemo se zameniti. Vi meni vratite mene, ja ću Vama vratiti Vas.
Ja zvacem tvoju kosu.
Ti zvaces moju krv.
Ja zvacem tvoje ruke.
Ti zvaces moje srce.
''Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.''
M. Selimovic
I don't get lucky. I make my own luck.
...Seo sam na ivicu kauča i lagano spustio lice u šake, bezuspešno pokušavajući da zamislim da te šake pripadaju Njoj...
OK, priznajem...
Ova mašina možda i ne vuče kao nekad?
Kontakti su olabavili, kompresija pada, neki mali nepraktični sentimenti zaribali su jednom za svagda...
Ali...
To je još uvek kao novo...
Tako neukroćeno...
Nerazumno...
Tako pobedonosno šašavo...
O, da...
Anamaria bi mogla biti sasvim zadovoljna načinom na koji mi nedostaje...
To je još uvek onaj nemirni srndać...
Divalj i mlađan...
I lud kao noć...
Tesko zaspim ovih noci. Pa i kad konacno zaspim, cudno sanjam, znas? Sanjam kako me cekas na onom nasem molu, sjedis, smijes se i mases mi. I izgledas sretno i tako stvarno. Trcim prema tebi, samo noge mi postaju teske, vuce me pijesak sebi. Trcim ali neprestano samo idem prema dole. Onda se trgnem, i po navici rukom ti trazim tijelo u krevetu. Da ti ispricam san, da mi kazes da bit' ce sve u redu, spustis poljubac na usne i privijes u svoje ruke. Ali te ne nalazim, krevet mi je presirok, gusi me samoca. I sad znam da bila si u pravu, da niko nije dovoljan sam sebi. Pravu samocu osjecam tek sad, kad se probudim sam u krevetu za dvoje i kad znam da nemam prava da ti broj okrenem, i kad teskog srca priznam u mokar jastuk da bila si u pravu kad si rekla da ces mi nedostajati svakoga dana. A dan ima velikih 24 sata i ogromnih 1440 minuta...
I don't get lucky. I make my own luck.
Pa kad je sretnem - oči krijem. Zviždućem. Gledam u nešto drugo. I mislim: zbilja, svejedno mi je... Al okrećem se dugo... dugo.
I don't get lucky. I make my own luck.
''Sve ja znam. Znam da još uvijek tražiš opravdanje za sve što ti je uradila, za sve što ti je rekla. Znam da je braniš od svih. Znam, da za svaki poziv pomisliš da je njen. I znam da se razočaraš kada vidiš da nije. Nisam slijep, vidim tvoj osmeh kada je spomenemo. I čujem kako ti glas zadrhti kada izgovoriš to ime. Znam, dobro znam, da bi ti sve dao, uključujući mene i ove moje riječi, da je još samo jednom zagrliš. I sanjaš je svaku noć. I mrziš sebe što je nisi ni pokušao zaustaviti, što joj nisi rekao da ostane. Znam ja, da kad si sam misliš gdje je ona. I da se brineš. Zato ti ne volim pričati kada je vidim.. jer te znam. Voliš je, još uvijek. Tako je voliš."
I don't get lucky. I make my own luck.
Uh jbt.
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao.
Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome, osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi, i ljudima,nehotice, i ne znajući. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno.
Ljubav je van svih tekstova, svih poema ikad napisanih, van kemijskih procesa koji je prate na materijalnom planu, van svih mogućih i nemogućih predodžbi s kojima su ljudi, od kad je svijeta i vijeka, pokušali dokučiti istinu o tom veličanstvenom osjećaju.
U stvari, to čak nije ni osjećaj, već stanje svijesti.
Ljudi su ograničili i skučili Ljubav na pravila, moral, običaje, pripadnost, zajednice, brakove, odnose, vrste, sklonosti, navike, epitete, kategorije ... zatočili su je u sve moguće i nemoguće definicije, ladice.
Oh da, ljudi se plaše svega onoga što ne pripada u određenu ladicu, ljudi su takvi, vole kontrolu. A kako ćeš kontrolirati nešto tako eterično, ali moćno poput Ljubavi? Čak je i pojam Bezuvjetna Ljubav ipak samo pojam, i nečije definicije koje se razlikuju.
Zbog silne kontrole, toliko je malo Ljubavi među ljudima. Jasno, i zbog straha. Koje li ironije - zbog straha od te iste Ljubavi.
Ja jednostavno volim, i više od toga nemam što reći. Volim puno ljudi. Ljubomora mi je stran pojam. Ne razumijem
ga. To je kao da mi netko kaže - ne smiješ i njega/nju voljeti - kao da će za tebe manje ostati? Kao da je to ograničena količina koju posjedujemo, pa da njoj treba štedjeti? Ako dam još nekom, zar će manje ostati za tebe?
Kao da još nekome dajem nešto što pripada samo i isključivo tebi? Zaista to ne razumijem.
Ni mojih poljubaca neće
biti manje, ni zagrljaja, ni lijepih riječi, ni pjesama koje izviru u mom srcu.
Volim pisati i pjesme i priče ljudima koje volim. I o ljudima koje volim. Kad se s nekim dotaknem u duhu ljubavi to je
veličanstvo života. Život sam. Čista radost. I kako to ograničiti?
I zato, ne vežite mi krila. Pustite me da letim. Pustite me da plešem na krilima Ljubavi. Ne pokušavajte me svezati, stavljati mi okove od Ljubavi, ne mjenjajte mi ime u ime Ljubavi, ne pokušavajte me zarobiti papirima i potpisima
zbog Ljubavi, iznuđenim obećanjima, ne prijetite mi u ime Ljubavi, ni ne pokušavajte definirati moju Ljubav, ne
sudite mi zbog Ljubavi... jer sve ono o čemu vi govorite - nije Ljubav. To je samo vaša definicija ljubavi, blijedo
naličje, nejasna slika - vaša subjektivna slika Svjeta, nametnuta iz materije bez dodira s Duhom.
Stanje svijesti u Ljubavi ne poznaje "moj, tvoj, njegov, njezin", ne poznaje ni rod ni spol, već samo Duh, Ispunjenje,
Kreaciju, radost pretapanja, ispreplitanja. Bivanje. Postojanje.
I zato je moja obitelj velika.
I zato moja obitelj ne sliči na vaše obitelji u kojima se vežete i okivate na sve moguće i nemoguće načine, u kojima
tražite garanciju potpisima, ugovorima, komadima metala koje nosite oko prsta, tražite ekskluzivu u Ljubavi. Vi niste
gospodari Ljubavi, a to tako silno želite biti. Toliko silno želite "mjeriti" Ljubav tako da je niti ne stignete osjetiti. I zato vam stalno nedostaje. Od silnog dokazivanja Ljubavi, Ljubavi je nestalo, a ostalo je samo dokazivanje.
Ja ne "posjedujem" ljubav, ne "posjedujem" nikog i zato je imam u izobilju. Dotakne me iza ugla kad se i ne nadam.
I zato, ne gledajte me čudno kad izgaram u Strasti, kad su mi noći pune uzdaha, kad sanjam nasmješena, kad iz
mene izviru poeme. Puštam svoje Ljubavi da rastu, da plešu, da se smiju, da plaču, da lete i sanjaju, da se ljube, da vode Ljubav u najžeščim vrtlozima strasti, na svim razinama, od Duha pa sve do Materije, u svim svojim izražajima i nijansama, u raznim vrstama Stvarnosti, raznim odnosima, raznim ispreplitanjima.
I tko mi uopće može i smije reći da se nešto "ne smije", da je nešto "grijeh", da je nešto ... bilo što?
Hajde, tko će prvi baciti kamen?
“I love you as certain dark things are to be loved,
in secret, between the shadow and the soul.”
“It’s not who we are underneath, but what we do that defines us.”
'Mozda nisam volio savrseno, ali sam volio previse. Volim jos uvijek, sto je najgore. Prokleto nesavrsenu osobu, ali presavrsenu za mene. I svaki put kada te izgubim, izgubim i sebe, negdje. Zalutam, i vratim se na pravi put tek kada se vratis i ti, meni, tu gdje i pripadas, na mojoj lijevoj strani, znas vec. I mrzim sebe, zbog svake pogresne odluke, zbog svakog loseg postupka, mrzim sebe zato sto te nemam, i zato sto te, vjerovatno, nikad vise necu ni imati. Ali svaki put zaspim sa istom zeljom, sanjam isti san, ustajem se sa istom prazninom. Jer znam, vise se ne vracas.'
I don't get lucky. I make my own luck.
Sa njom sam proveo najljepse dane zivota.
Sa njom sam upoznao novog sebe.
Ucila me nekim novim navikama. Volio sam ih.
Nasmijavala me svojim glupostima, blesavim rijecima i pokretima.
Zajedno smo koracali ulicama posutim zrelim liscem i smijali se.
Smijali se tako ludo, histericno, budalasto, kao da niko vise ne postoji.
A nije ni postojao.
Bas u tim trenucima sa njom, zaista niko nije postojao. Ona, ja, mi.
Sa njenim otiscima na sebi, svaku noc odlazio sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazio preko svakog njenog dodira i smijesio se sam svojoj ludosti.
I nestrpljivo cekao jutro da opet mislim o njoj.
Ma svaki trenutak je mali i nedovoljan sa njom u mislima.
Tako sam sebicno i jako volio svaki njen pogled, svaki treptaj ocima, svaki prstic volio sam pojedinacno. Nos, usne, dodire.
Navike, izgovor, nju cijelu.
Danas.. Danas je nemam.
Ona je sada zaboravila sve, i na drugom mjestu trazi nasu proslost.
Nece je naci.
Nece, ne moze.
Moze pronaci boljeg ili goreg.
Istog, nikada!
I don't get lucky. I make my own luck.
"Znao sam ko si ti i sve šta će se desiti, ali ipak sam lagao sebe da će biti drugačije, pristao na sve... I eto, sad imam samo snove...
Znam da nekoliko savršenih minuta sa tobom, moraju biti zamijenjeni danima tuge, ali pristajem, opet... Jedan minut, zagrljaj, dah, samo da bar još jednom osjetim kako je biti potpuno biće."
I don't get lucky. I make my own luck.
Ona stoji na mojim ocnim kapcima
I njene kose zamrsene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih ociju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo.
Ona ima uvek otvorene oci
I ne dopusta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem, placem i smejem,
Govorim, a nista ne kazujem.
Hoću samo da te volim
Oluja ispunja dolinu
Jedna riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
Čitav svijet da se sakrijemo
Dane i noći da bismo se razumjeli
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
Osim onoga što mislim o tebi
I o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim vjeđama.
Ne osudjuj me. Ni za grube reci, ni za preke poglede. Svakome se los dan omakne. Ja nisam savrsen. Ne zelim da budem. Znam da se radujem, ali i da se ljutim. Ponekad puno pricam, a ponekad samo cutim. Nauci da slusas moju tisinu. Znam da Ti to mozes. Ako me volis, volis sve sto je u meni. Sve moje mane i vrline. Ne idealizuj me. Ja sam covjek koja voli, sa puno vrlina i puno mana.
I don't get lucky. I make my own luck.
Napisi mi pesmu ..molila je
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna
Slusala je moje srce, naslonivsi mi glavu na grudi, kao mali indijanac na zemlju.
Pomilovao sam je po kosi, i poljubio joj prstice, smirene na mom desnom ramenu.
-Radi li?
Klimnula je glavom, i to je bio prvi pokret koji je ucinila posle nekog vremena.
Znam da radi, mila.Dobro je to srce.Malo kasni, ali kucka tu i tamo.A narocito kucka tu.U tvojoj sobi...
Pajaci su me zabezeknuto gledali.
U redu je, momci.Volim ovu devojku.Ne brinite nista...
Ne, nisu to poruke sa dalekih zvezda, to JA zracim, to JA emitujem reci:"Zbogom njene zelene ochi!", i mislim:" Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar, i ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga"...
A voljela te je druže. Zašto lažeš sve da si je zaboravio? Zašto glumiš da si srećan?!
I don't get lucky. I make my own luck.
Neko voli novac,prestiž u društvu,.............posao je već normalno, ali opet od koga itd.
Ipak mislim da je tačna narodna poslovica "Sve ima svoju cijenu"
" Čekati. To je bila prva lekcija koju sam naučila o ljubavi. Dan se zavuče u nedogled, praviš hiljadu planova, zamišljaš sve moguće razgovore, odlučuješ promeniti svoje ponašanje u odredjenim stvarima - i postaješ sve nestrpljiviji, čežnjiviji, sve dok voljeni ne dodje.
A onda više ne znaš šta bi rekao. Ti sati čekanja pretvorili su se u napetost, napetost je prešla u strah, a strah čini da se sramimo izraziti osećanja."
*
" Preslušao sam «sekretaricu», tri zadnje poruke bile su bez reči, no, neke glasove i ne moram čuti da bi ih prepoznao...
Laku noć, Ti Mala Breskvo, kako si samo mogla da pomisliš da te neću otkriti po načinu na koji zadržavaš dah? "
*
"Jedne Nove godine, ne secam se vise koje, izadjoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je jos padao sneg i jelke bile prave, a ne plasticne.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbacenim sarenim kapama od kartona. Ucini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga vecernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sasivena od magle i paucine.
Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu drzala samo dva jedva vidljiva zlatna kaisica. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridrzavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?
Prosla je pokraj mene ne primetivsi me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzoticnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, ridja! Imala je ogromne tamne oci; u to sam siguran.
Zasto je napustila pre vremena novogodisnje slavlje? Da li je neko ko je te noci bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?
Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li mozda jedan od retkih nocnih setaca koji je imao srecu da je vidi licno?
Ili je to bila Snezana kojoj su dojadili pijani patuljci?
Ali, zasto je plakala?
Jesam li vec rekao da sam ovu pricu napisao samo zbog toga da je ona mozda procita i javi mi se telefonom?
Vec vise od petnaest godina razmisljam o tome zasto je plakala one noci."
*
"Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana.
A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."
" čini se da iz rana raste cvijeće... "
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks