Page 1 of 8 12345 ... LastLast
Results 1 to 25 of 183

Thread: Evo neshto slatko i vrlo zanimljivo opisano gledanje na Ljubav! ;)

  1. #1
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljubotinj - Rijechka nahija
    Posts
    6,406
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    56
    Thanked in
    43 Posts

    Default Evo neshto slatko i vrlo zanimljivo opisano gledanje na Ljubav! ;)

    Zena je izisla iz kuce i vidjela tri starija muskarca sa dugim sivim bradama kako sjede
    na njenom dvoristu. Nije ih prepoznala. Rekla je:

    "Mislim, da vas ne poznajem, ali vjerujem da ste gladni. Udite u kucu i nesto pojedite."

    "Je li suprug kod kuce?", pitali su.

    "Ne", odgovorila je . "Vani je."

    "Onda ne mozemo uci", odgovorili su.

    Navecer, kad je suprug dosao kuci, rekla mu je sto se dogodilo.

    "Idi, reci im da sam kod kuce i pozovi ih unutra!" Kaze suprug.

    Zena je zaista otisla i pozvala starce da udju.


    "Ne mozemo zajedno uci u kucu," odgovorili su.
    "Zasto sad?" upitala je.

    Jedan od staraca joj poche objasnjavati: "Njegovo ime je Zdravlje," rekao je i pokazao
    na jednog prijatelja. Pokazujuci na drugoga je rekao: "On je Uspjeh, i ja sam Ljubav."
    Na to je dodao: "Sada idi i dogovori se s muzem kojega od nas zelite imati u vasem domu."

    Zena je usla u kucu i rekla muzu sto je rekao. Muz je bio odusevljen.
    "Krasno!!", rekao je. "Ako je tako, pozovimo Zdravlje. Neka udje i napuni nas dom zdravljem!"
    Zena se nije slozila. "Dragi moj, zasto ne bi pozvali Uspjeh?"

    Njihova kci je slusala u drugom uglu kuce. Priskocila je sa svojim prijedlogom:
    "Ne bi li bilo bolje pozvati Ljubav? Nas dom bi onda bio ispunjen ljubavlju!"

    "Poslusajmo njen savjet," rekao je muz zeni.
    "Idi i pozovi Ljubav, neka on bude nas gost."

    Zena je otisla van i upitala: "Koji od vas je Ljubav? Molim Vas, udjite i budite nas gost."

    Ljubav je ustao i poceo hodati prema kuci. Ostala dva su u isti cas ustala i posla za njim.
    Iznenadena, zena upita Zdravlje i Uspjeh: "Pozvala sam samo Ljubav, zasto vi dva ulazite?"
    Starci uglas odgovorise: "Da si pozvala Zdravlje ili Uspjeh, druga dva bi ostala vani.
    Pozvala si Ljubav i kamo god ide on, i mi obojica idemo s njim.

    Gdje god je Ljubav, takodje su zdravlje i uspjeh !!!!!!"

    Eto tako, ne znam za vas ali ja se apsolutno slazem sa ovim!

    P.S. Neka ovo ujedno bude tema o slichnim slatkim pouchnim prichicama koje opisuju sve shto vrijedi opisati...
    Last edited by N-I-K-O; 27-04-09 at 21:01.

  2. #2
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Apsolutno se slazem s ovim sve mi je lakse ljepse kad ima ljubavi...sto se sprdam to su moji Red Bull i Guarana u zivotu


    Evo i moj doprinos ...imam i jos jednu o ljubavi i ludosti al ko ce je trazit sad
    Za mog nemirka i pogan zbog kojega se u ovoj prici pronalazim zesce ....

    Razum: Nema to smisla, sta ti je!??

    Srce: Ma sta ti o tome razumijes? Suti, imas valjda drugog posla!

    Razum: Nemoj tako, molim te! Pa zasto da ONA pati, jer se ti neces da opametis! Vec si staro, ne pristoji ti vise tako ludo kucati!

    Srce: Sta to tebe briga!?? Pa cim ja malo brze zakucam, ONA se sva razvedri, raznjezi...

    Razum: Ha...! To je samo na pocetku tako... a onda, cim postane svjesna da je to sve besmisleno, uzasno pati - pa znas i sam, da JOJ se tada stezes... a to JE boli, molim te, prestani vec jednom s time!

    Srce: Necu! Pa sta ti je!?? Ja bas volim kada se ONA oraspolozi, kada unutar NJE sve titra necujnim, slatkim zvucima... Pojma nemas kako su JOJ mili ti osjecaji!

    Razum: Jesi li lud??? Ne budi tako sebican! Pa rekoh vec jednom, da se ONA svaki put samo toliko dugo raduje dok ne postane svjesna da nema nade, dok se ja ne pojavim da...

    Srce: Pa vidi ti njega! Ja da prestanem veselo kucati, mada JOJ ugadjam tim lijepim osjecajima sto ih u NJOJ budim - a ti, bolan, ako si tako pametan, sam uvidi da nisam ja, vec da si ti uzrok njezinih patnji i bolova. Da JOJ se ne pojavljujes ne bi ONA toliko patila... bezbrizno bi se mogla podati tim lijepim osjecajima koje u NJOJ budim...

    Razum: Ja uzrok? Ja kriv?! Pa jesi li normalan?! To je moj zadatak, da...

    Srce: A, zadatak?! Eh, imam i ja zadatak... moj je zadatak da kucam, da JE razveselim svojim ritmom...


    I tako su jedan drugog krivili, te ni jedan nije htio popustiti - tako da nije ni cudo sto ONA toliko pati, ziveci u prokletoj ovisnosti nepomirljivih svadjalica, dusevno pocijepana izmedju vlastitog srca i razuma...
    Last edited by vikky; 27-04-09 at 21:20.
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  3. #3
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljubotinj - Rijechka nahija
    Posts
    6,406
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    56
    Thanked in
    43 Posts

    Default



    Ova je malo off topic al slatka je

    Volim ALKOHOL!
    Ali, nije problem u alkoholu,alkohol... vec to što uništava moždane stanice !

    Najprije uništava žute: Stanice tuge!
    Potom zelene: Stanice kordinacije.
    Potom plave: Stanice ravnoteže..
    Predzadnje uništava bijele stanice: Stanice svijesti ...
    Na kraju uništava crvene stanice: Stanice sjecanja ... e te je gadove teško uništiti !!

  4. #4
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default kako je nastala ljubav :)

    Jednom davno, svi ljudski osecaji i svi ljudski
    kvaliteti nasli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.

    Kada je Dosada zevnula treci put, Ludost je, uvek tako luda,
    predlozila:
    "Hajde da se igramo zmurke! Ko se najbolje sakrije, bice pobednik medju
    osecajima."

    Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi da
    precuti, zapitala: "Zmurke? Kakva je to igra?"

    "To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja
    pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa
    brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik."

    Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko
    skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije
    interesovalo. Ali, nisu se svi hteli igrati. Istina je bila protiv
    skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi
    pronadju.

    Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je
    zapravo mucilo sto on nije bio taj, koji se setio predloziti
    igru. Oprez nije hteo da rizikuje.

    "Jedan, dva, tri..." pocela je da broji Ludost.
    Prva se sakrila Lenjost, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog
    kamena
    na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila u senku
    Uspeha, koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.
    Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gde da se sakrije, jer joj
    se
    svako mesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Lepota
    je
    uskocila u kristalno cisto jezero, a Stidljivost je provirivala kroz
    pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mesto u letu leptira, a
    Sloboda u
    dahu vetra. Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe! Laz
    se
    sakrila na dno okeana (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u
    krater
    vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.

    Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav jos nije prona1la
    skroviste, jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se
    prekrasnim pupoljcima.

    "Milion", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
    Prvu je pronasla Lenjost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula
    Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz
    kratera od straha. Sluca! jno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspeh,
    a Sebicnost nije trebalo ni traziti. Sama je izletela iz svog savrsenog
    skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja
    Ludost je ozednela, i tako u kristalnom jezeru pronasla Lepotu. Sa
    Sumnjom joj je bilo jos lakse, jer se ona nije mogla odluciti
    za skroviste pa je ostala sedeti na obliznjem kamenu.
    Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.

    Talenat u zlatnom klasju zita, Teskobu u izgoreloj travi, Laz na
    kraju duge (laze, bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se
    uopste icega igrali.

    Samo Ljubav nije mogla nigde da pronadje. Pretrazila je svaki grm i
    svaki vrh planine i kada je vec bila besna, ugledala je ruzicnjak. Usla je
    medju ruze, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti pocela udarati
    po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik. Ruzino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.

    Ludost nije znala sta da ucini... pronasla je pobednika, osjecaj nad
    osecajima, ali Ljubav je postala slepa. Plakala je i molila Ljubav da
    joj oprosti i naposletku odlucila da zauvek ostane uz
    Ljubav i da joj pomaze.

    Tako je Ljubav ispala pobednik nad osecajima, ali je
    postala slepa, a Ludost je prati gde god ide.
    Last edited by puppy; 27-04-09 at 21:30.
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  5. #5
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    puppy nedostaje ti poslednja recenica i od tada ludost i ljubav idu ruku pod ruku ovim svijetom...

    to je ta prica
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  6. #6
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by vikky View Post
    puppy nedostaje ti poslednja recenica i od tada ludost i ljubav idu ruku pod ruku ovim svijetom...

    to je ta prica
    eno pise

    a Ludost je prati gde god ide.
    a isto je to
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  7. #7
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default kako je nastala ljubav :P

    Prije hiljadu godina postajala su bica koja su bila jaca od bogova, imali su svu moc nad svime a to se bogovima nije svidjelo pa su im prevarom tijela razdvojili napola da bi im bila podana i bez ikakve moci više...Tako su nastali muškarac i žena .Bogovi su znali ako se ponovo spoje da ce ponovo biti jaci od njih pa su rešili da ih kompletno izmiješaju...Od toga dana svako traži svoju izgubljenu polvinu a jedan od bogova se sažali nad njima i dozvoli da se svaka prava polovina jednom ali samo jednom u životu sretnu ali je na ljudima bilo da li ce se prepoznati i spojiti se da bi bili ponovo jaci od svake sile na svijetu.
    A ta sila, ta moc, ta magija zove se LJUBAV!

    Last edited by puppy; 27-04-09 at 21:57.
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  8. #8
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by puppy View Post
    eno pise

    a isto je to
    A nije vraze isto ruku pod ruku ne odvajaju se a ovako da je prati heeh mozda nekad kaska nekad jurca Salim se du$o :*
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  9. #9
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default sta je ljubav?

    Da li ti se dlanovi znoje, srce ubrzano kuca, a glas ti zastaje u grlu?
    - To nije Ljubav, to je Dopadanje.
    Ne mozes skinuti pogled, ili ruke sa njega?
    - To nije Ljubav, to je Pozuda.
    Ponosna si na njega, i zelis svima da ga predstavis?
    - To nije Ljubav, to je Sreca.
    Zelis ga, jer znas da je on tamo?
    - To nije Ljubav, to je Usamljenost.
    Sa njim si, jer tako svi drugi hoce?
    - To nije Ljubav, to je Lojalnost.
    Ostajes sa njim, jer znas da te voli, i ne zelis da ga povredis?
    - To nije Ljubav, to je Sazaljenje.
    Sa njim si, jer te ljubi, i drzi te za ruku?
    - To nije Ljubav, to je Nesigurnost.
    Da li si sa njim, jer jedan pogled na njega, i srce tvoje preskace?
    - To nije Ljubav, to je Strast.
    Da li mu oprastas greske, jer se brines za njega?
    - To nije Ljubav, to je Prijateljstvo.
    Da li mu govoris svakog dana da je jedini na kojeg mislis?
    - To nije Ljubav, to je Laz.
    Da li bi se odrekla svojih najdrazih stvari samo za njega?
    - To nije Ljubav, to je Velikodusnost.
    Da li te srce boli, i sve se u tebi lomi, kad je on tuzan?
    - Da, to je Ljubav.
    Da li te privlace drugi, ali ipak ostajes sa njim, bez trunke pokajanja?
    - Da, to je Ljubav.
    Da li prihvatas njegove greske samo zato jer su one deo njega?
    - Da, to je Ljubav.
    Da li zaplaces zbog njegovog bola, mada ga on dobro podnosi, jer je jak?
    - Da, to je Ljubav.
    Da li on oseca tvoje srce, i dira te duboko u dusu, tako da te boli jako?
    - Da, to je Ljubav.
    Da li si sa njim zbog te slepe, neshvatljive mesavine bola, srece i uzivanja, koja te privlaci k njemu, i cvrsto te drzi?
    - Da, to je Ljubav.
    Da li bi mu dala svoje srce, svoj zivot, svoju smrt?
    - Da, to je Ljubav.
    Onda, zasto, zasto volimo kad je Ljubav tako bolna, i predstavlja takvo mucenje? Zasto u svojim zivotima svi tragamo za Ljubavlju? Za tom boli i agonijom? Tim mucenjem, koje nas ubija?
    Zasto?
    Zato sto je to LJUBAV.

    p.s. Niko bolje da nisi ovu temu postavljao, jer me pomami nocas!
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  10. #10
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    Ovo je kod mene recimo nesto sto mi je prilicno bilo zanimljivo,i kad mi je ispicao prijatelj jos prije 4 godine mnogo mi se dopalo... Ko zna-zna,ko ne zna-vjerujem da ce mu se svidjeti...


    Na jednom konkursu za posao je postavljen sledeci test:
    "U mrkloj i veoma kisnoj noci nailazite na autobuskoj stanici na 3 osobe:
    -umirucu staricu
    -ljekara koji vam je spasio zivot i
    -ljubav svog zivota

    Mozete da povezete samo jednu osobu.
    Sta cete uraditi?"

    Bilo je odgovora tipa:Baba je stara,ljekaru dugujem zivot,ljubav je ipak ljubav,ali posao je zasluzeno dobila osoba koja je odgovorila sledece:

    "Dat' cu automobil ljekaru da poveze babu a ja cu ostati na stanici sa ljubavi mog zivota..."



    Mislim da je najzanimljivije kad ovo pitate nekog pa kad krenu odgovori... Jedan moj drug mi je tad odgovorio recimo:"Ja bi ih sve posla' na autobus" :lolblue:



    "Tiha voda brijeg roni..."

  11. #11
    Join Date
    Mar 2009
    Posts
    543
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default


    izvinjavam se na offtopicu, al dok ne izvadim price, nastavicu da citam
    SMILE

    because it's the second best thing u can do with your lips...

  12. #12
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default sta je ljubav? :)

    - Ljubav je jedna vrsta bolesti, ko je nije bolovao ne zna šta je.
    - Ljubav ne stari, ona umire kao dijete.
    - Ljubav je posao besposličara, ali i besposlica zaposlenog.
    - Ljubav nema mjere za vrijeme; ona klija, cvjeta i zri u jednom času.
    - Ljubav je nastup ludila.
    - Ko nam je prijatelj taj nas i voli, ali ko nas voli ne mora da nam je prijatelj.
    - Ljubav je najplemenitija slabost uma.
    - Ljubav koja doziva ljubav često čuje tek vlastitu jeku.
    - Ljubav se rađa iz znatiželje, a traje iz navike.
    - Ljubav je tiranin koji nikog ne pošteđuje.
    - Prvi uzdah ljubavi posljednji je uzdah mudrosti.
    - Odsutnost za ljubav je isto što i vjetar za vatru: gasi malu, a raspiruje veliku.
    - Ljubav je uvijek početak znanja, kao što je vatra početak svjetla.
    - Nemoguće je sakriti ljubav očima koje ljube.
    - Šta je ljubav? To je duga prilika za bol.
    - Ljubav je proljetna biljka koja sve ispunjava svojim mirisom nade, čak i ruševine koje obraste.
    - Svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa.
    - Ljubiš li duboko samo jedno biće, činiće ti se da su i sva ostala dostojna ljubavi.
    - Nema efikasnijeg kozmetičkog preparata od ljubavi.
    - Zaljubljenici vide na svijetu samo sebe, a zaboravljaju da ih svijet vidi.
    - Nema sunca bez svjetlosti ni čovjeka bez ljubavi.
    - Ljubav je kao rublje: slađa je kad se češće mijenja.
    - Ljubav je nalik na vodu: ako je nešto ne uzburka, ona truli kao bara.
    - Ljubav je samo krik pobune protiv praznine života.
    - Ljubav se nikada ne rađa u zloj duši.
    - Ljubav nema godina. Ona se uvijek rađa.
    - U ljubavi je bijeg jedina pobjeda.
    - Žena dokazuje svoju ljubav prema muškarcu požrtvovanjem, a on svoju glupostima.
    - Jadna je ljubav, ako je ne prati mašta.
    - Najveća sreća koju nam može dati ljubav, je prvi stisak ruke žene koju volimo.
    - Prva ljubav je veoma velika i veoma mala.
    - Jezik ljubavi je u očima.
    - Ljubav je k’o rose kap što blista na travi. Tek što sunce izađe, kap rose ispari.
    - Ljubav daje krila, ali ih i potkresuje.
    - Ljubav je uvijek plemenita i lijepa, ali stvarnost se brine da ona prolazi kroz šumu kopriva.
    - Muzika je uvijek bila hrana ljubavi, a ljubav je hrana za muziku.
    - Bolje je ljubiti i izgubiti nego uopšte nikada ne ljubiti.
    - Voljeti i biti voljen znači osjećati sunce s obje strane.
    - Bez poštovanja nema ljubavi.
    - Ljubav se hrani nadanjem.
    - Ljubav je kao bolest: što je se čovjek više boji, to joj je više izložen.
    - Velike ljubavi su rijetke, kao što su rijetka velika dijela.
    - Ljubav nije čudo, ali čini čuda.
    - Ko ljubi zbog ljubavi, taj je slijep.
    - Neka vaša ljubav bude kao proljetna kiša koja sitno pada, ali preplavi obale.
    - Samo ono što činimo iz ljubavi, činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo.
    - U ljubavi nema lijeka, nego treba još više ljubiti.
    - Nevoljeti jednu ženu, znači žestoko je mrziti.

    i moram dodati ovo jer mi je bilo jako simpaticno i smijesno:

    ljubav je isto kao kada se popiskis u gace, svi to vide a samo ti osjecas toplinu :lolblue:
    Last edited by puppy; 28-04-09 at 16:44.
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  13. #13
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    U zivotu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
    - Kamen koji je bacen;
    - Izgovorena rijec;
    - Propustena sanca;
    - Vrijeme koje je proslo i
    - Ljubav za koju se NE BORI.




    NAUCIO SAM DA LJUBAV A NE VRIJEME LIJECI SVE RANE...



    "Tiha voda brijeg roni..."

  14. #14
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Put ka vrhu planine Ljubavi je težak...strm,
    cesto se pada i posustaje, ranjava i krvari, ali samo
    uporni i istrajni, oni koji srcem žive i dišu
    Ljubav, dođu do vrha i tada im život postane
    sveprisutna Ljubav u svemu što rade i cine, bilo
    da šute ili pričaju, pišu ili slikaju, skladaju
    ili prelijepa zdanja grade. Oni, voljeni i koji
    vole, u svemu pečat i miris Ljubavi ostavljaju.
    Volite srcem i dušom, darujte sa radošću, volite u
    svim stanjima, jer Ljubav će vas zauvijek
    nagraditi i natopiti, postaće vaša sjena, a vi
    njen saputnik i život ce vam ispuniti ljepotom,
    ugodom, radošću, zadovoljstvom, i mirom u duši.
    Volite, i Ljubav će od vas svojom magičnom snagom
    rastjerati sve tmurne oblake straha, zebnje,
    nesigurnosti i nepovjerenja koje vam je život na
    vašem putu donosio. Volite uvijek, i u snu i na
    javi, i ako vam Ljubav uzvraćena nije, jer budite
    sigurni da će krila Ljubavi vaših srca neumitno
    spojiti krila sa srcem koje čeka na vas...

    Nizami


    ...Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen može unistiti snove, k'o što severac opustoši vrt. Jer, baš kao sto vas krunise, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao sto se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki; A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu.

    Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca života.
    Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje.

    Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

    Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božijem."
    I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve.

    Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama?

    Kahlil Gibran
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  15. #15
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default reci mi sta je ljubav?

    Ona je plesala, plesala, plesala… po trgovima, parkovima, ulicama… vetar u kosi bio je muzika… svi prolaznici oduševljena publika… Mnogi muškarci su joj prilazili, zapitkivali, patili, nudili, molili… Neki su samo ćutali i divili se, lišeni hrabrosti čak i da joj se poklone. A ona je samo plesala i tiho pevušila neke, samo njoj razumljive stihove. Niko nije znao odakle je dolazila svakoga dana sa prvim zracima sunca, rasčupana i musava. Na maloj fontani gradskog trga bi se umila i doterala. I pre nego se pojave prvi trgovci sa svežom ribom i mirisnim kiflama, ona je bila spremna da ponovo otpočne svoj ples. Govorilo se da je luda, da je omađijana, ili čak utvara. Niko je nikad nije dodirnuo, pa nisu čak znali ni da li je stvarna. Sa poslednjim zracima sunca je nestajala, a da niko nikada nije video ni kuda ni kako. Noću, bila je san mnogih momaka, ali i onih koji to već odavno nisu. A taj njen ples, nije bio samo muzika. Bilo je u njemu i gneva, i prezira, i milosti, i mudrosti, i magije i večnosti i posebno neke mistične nedokučivosti. Jedino čega nije bilo, nije bilo ljubavi. Ono što niko nije znao, znala je ona. Znala je šta je ljubav. I znala je da zna. Zvuči nestvarno da neko ko zna šta je ljubav, pokazuje sve, samo to ne. Zvuči nestvarno za one koji to ne znaju, a mnogi nisu znali. Pitala je neke retke, kojima je dozvolila da joj čuju glas i dodirnu stas, šta je to ljubav. Nije dobila odgovor. Ljubav to je jedan san koji sanja oduvek. U snu je onaj koji jedini zna šta je ljubav. Ona zna da on postoji i da sada nekud luta i traži nju. Ona zna i da će je sigurno pronaći. A kad se sretnu oni će se prepoznati. Prepoznaće se kad vide sebe u očima onog drugog. Tada će znati da je on muškrac za nju, a ona žena za njega. I dok su drugi mislili da je luda, omađijana i nestvarna, ona je, dok je plesala, zagledala muškarcima u oči, ne bi li se u nekima videla. Ali videla je samo žudnju i pohotu, tugu, ludost i plitkost, sve osim sebe. Ponekad bi joj se učinilo da je u nekom pogledu to možda ona, ali to je bio samo tren i lik bi se izgubio čim bi prišla bliže. Sa poslednjim zracima sunca, kad mnoge hvata kokošije slepilo, iskradala se od ljudi i trčala poljima i šimama do svoje kolibe. Usput je brala mirišljave trave, cveće zadevala u kosu, jela sočne bobice i divlje lešnike i bademe. A kad stigne u svoju kolibu od pruća, sva je rasčupana i musava, i sva kao veštica razigrana. Onda raspali vatru i legne u postelju od suvoga lišća i mirisnih trava da joj koža miriše na bilje. Legne i usni svoj san. Dok ona sanja, duša joj juri okolo po mesečini i skuplja mesečev prah i zvezdanu maglicu, koju čuva da pokloni čoveku iz svoga sna. Mnogo je tako vremena prošlo u čekanju.
    A onda, jednog dana kad je sunce tek zašlo, dok je bosa trčala po livadi, učinilo joj se da čuje neki glas iz obližnje šume. Silno se iznenadila, jer dugo, dugo tuda niko nije prolazio. Čak i ne pamti poslednjeg putnika namernika koji je zašao tako daleko od puteva i staza, u svet koji je bio samo njen. Kada je prišla, ugledala je mršavog čoveka, ispijena lica, kao zaustavljenog u vremenu. U njegovom pogledu videla je samo tamu.
    - Ko si ti? - pitao je.
    - Nisam ona koja misliš da jesam, - odgovorila je i kao vetar otrčala dalje, ne videvši ni tada u njegovim očima ništa osim tame.

    Prošlo je nekoliko dana, a na istom mestu ugledala je isto ispijeno lice. Kao da je sve to vreme tu čekao da mu ponovo priđe. Malo se dvoumila, ali se setila da je u njegovim rečima i glasu osetila nešto što je bilo drugačije od svih glasova koje je slušala od ljudi. Prišla je polako, ne iz straha ili nesigurnosti, nego zato što je osetila da on baš nju tu čeka. Kad je prišla blizu, videla je da za ruku drži malu devojčicu.
    - Ko si ti? - upitala je sad ona njega.
    - Ja sam patuljak.
    - Zašto si patuljak kad ne ličiš na patuljka?
    - Nekad sam bio princ, sad sam patuljak.
    - Bićeš opet princ.
    - Da bih bio princ, treba da imam princezu. A ko si ti? - upita ponovo on nju.
    - Ja sam veštica. Možda mogu da te pretvorim u princa.
    - Ne možeš. Za to je potrebno da me poljubi prava princeza.
    - Dobro, onda ja idem.

    I otišla je. Ali nešto je u tom patuljku, koji je nekada bio princ, bilo neobično. Nešto ju je držalo budnom do kasno u noć. Te noći skupila je najviše mesečeve maglice. Sutradan ga je ponovo videla na istom mestu. Više se nije dvoumila da li da priđe.
    - Ko ti je to? - pitala je pokazujući očima na malu devojčicu.
    - To je moja patuljčica.
    - A gde je sada tvoja princeza?
    - To je tužna priča.
    - Hoćeš li da mi je ispričaš?
    - Hoću, ako hoćeš da je čuješ.
    - Hoću.

    Malo je ćutao i gledao u zemlju, a onda se zagledao u mesto gde je zašlo sunce i počeo dagovori glasom koji je bio beskrajno pun tuge.
    - Nekada davno, bio sam isto patuljak, jer nisam znao za ljubav. Ona sa kojom sam delio život nije umela da mi je pokaže. Dugo sam tako lutao, sam samiji i od same samoće, dok jednoga dana nisam naišao na nju, na moju princezu. Poljubila me je i od patuljka sam postao princ. Bio sam presretan. Ostavio sam onu koja nije umela da mi pokaže ljubav, ucveljenu, jer je mislila da me voli. Sa mojom princezom pošao sam na put prateći sunčev trag danju, a mesečev noću. Išli smo tako dugo poljima, šumama, livadama, proplancima, brdima i planinama, pustinjama. Zaustavljali se samo tamo gde smo osećali da nas je umor savladao. Malo se okrepili pa išli dalje. Na jednom takvom mestu u dubokoj šumi, ona ode do nekog žbuna odakle joj se učinilo da čuje dečji plač. Kad se vratila, u rikama je nosila malu princezicu. Presrećni nastavili smo put u troje. I opet smo išli dugo, dugo, dok jednoga dana moja princeza nije počela da posustaje. Posustajala je sve češće i sve više. Kad više nije mogla sama, uzeo sam je u naručje i opet dugo, dugo nosio. Ali ona je bivala sve slabija, dok jednoga dana nije sasvim posustala. Tu gde je stala sada je samo znamen. Nas dvoje, malo smo tu postajali i nastavili put -
    patuljak i patuljčica.
    - Tuguj koliko budeš morao, a kad više ne budeš morao, znaćeš da negde postoji ona koja će te ponovo načiniti princom, - rekla je i za trenutak osetila svu njegovu tugu kao svoju, a onda otišla. Obećala je da će se vratiti sutra kad sunce ugasi svoj poslednji zrak.

    A sutradan, dok sunce nije sakrilo svoj poslednji zrak, njen ples po trgovima i ulicama grada bio je drugačiji nego obično. Nešto se rasejalo u njoj i nije imala tu oštrinu u pogledu koja je sekla sve oko sebe.
    A on je ostao na istom mestu gde ga je ostavila prethodne večeri i pustio da se u njemu nešto otapa. To što se otapalo, bolelo je. Kada se pojavila sa poslednjim zrakom sunca odmah mu je rekla:
    - Znaš… ja te neću tešiti.
    - Ne treba mi uteha, hoću da idem dalje.
    - Dobro misliš.
    - Ne smem drugačije, ostao bih tu gde sam sada, a ja moram da idem dalje. Uvek sam išao.
    - Kuda to stalno ideš?
    - Ne idem stalno, idem samo kad mi dođe da idem. A kad mi dođe da idem, ja moram da idem.
    - To rade samo cigani.
    - Znam. Zato volim cigane.
    - Hoćeš da ti naberem malo sočnih bobica i mirisne trave?
    - To rade veštice.
    - Ja sam veštica, zaboravio si?
    - Nisam, samo kažem da to rade veštice. Onda sve to kuvaju u čađavom kazanu.
    - Napraviću ti melem za dušu.
    - Ne postoji takav melem.
    - Postoji ako veruješ.
    - Sad niušta ne verijem.
    - Dobro, onda ti ja ne trebam.
    - Ne trebaš mi, ali bih voleo da si tu.
    - Neću te tešiti. To rade one kojih ima svuda na tvom putu.
    - Zato idem bespućem. Sad moram da pođem.
    - Biću i sutra ovde.
    - Znam, jer i ja ću biti.

    Sledećeg dana, oni koji su se već danima divili njenom plesu, bili su preneraženi, ali i zadivljeni plesom koji je izvodila. Bio je to sasvim novi ples, prepun žara i ljubavi. I oni koji nisu baš znali šta je ljubav, nisu mogli da je ne prepoznaju u tim strastvenim pokretima. Jer svako od nas u sebi nosi klicu ljubavi, i uvek kad naiđe na nju, on će je sigurno prepoznati. A ona, ona je plesala sa sve više žara, ali i sa sve više nestrpljenja da sačeka zalazak sunca.
    Daleko od grada i ljudi, u bespuću, on je već dugo provodio dane u tami. Svoju malu patuljčicu je puštao da leprša po poljima, ali sam nije izlazio iz tame bespuća i sigurnosti za koju je mislio da mu je ona pružala. Verovao je da nije došao kraj njegovim putovanjima zato što je ostao bez svoje princeze. Ali zapao je u to bespuće iz koga ne vidi put kojim bi pošao. Ono malo svetlosti što je ugledao na ivici šume, dok je gledao onu koja sebe naziva vešticom, musavu i rasčupanu, ličilo mu je na iskušenje kome treba odoleti. Svejedno, mučilo ga je poslednjih dana to iskušenje. Činilo mu se kao da ga to nešto što je ličilo na ono što je već imao, iskušava i nagoni na nemir u nogama, zove na put, pruža ruku i zove, zove… Šta poslušati? - srce ili savest? Srce ga nikad nije izdalo, ali savest… Pustiće ih da se bore u njemu. Crno sunce se dotaklo vrhova udaljenih planina. Vreme je da pođe do ivice svog bespuća gde ce doci ona. I pustio je srce da se tom susretu raduje. Kad je stigao, ona je već bila tamo.
    - Čekala sam te, - rekla je.
    - Zašto dolaziš, zašto pričaš sa mnom?
    - Donela sam ti šumskog voća i divljih lešnika.
    - Zašto dolaziš da pričamo?
    - Tvoja priča je drugačija.
    - Svako ima svoju priču, i svaka je drugačija.
    - Tvoja mi se sviđa.
    - Lepo ti stoji taj osmeh u kosi.
    - Eto vidiš, samo ti si ga video, niko drugi.
    - Sretao sam neke po ovom bespuću.
    - Znam, ima ih još koji lutaju.
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  16. #16
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    - Ja ne lutam.
    - Ne više, sad imaš mene.
    - Ti si posebna, ne ličiš ninakoga koga sam sretao.
    - Znam, inače ne bih bila ovde sada.
    - Mislio sam da ne postoji takav neko.
    - Mnogi tako misle. Ja nisam za sve ista.
    - Ovakva si samo za mene?
    - Da. Pomiriši noć. Sve ima svoj miris.
    - Zašto si samo za mene takva?
    - Zbog jednog sna.
    - Kakvog sna?
    - Mog.
    - Ispričaj mi.
    - Možda jednom. Sad moram da idem.
    - Pričaćeš mi sutra?
    - Možda jednom…
    Otišla je u svoju čađavu kolibu sa mislima zapletenim u rasčupanu kosu i nekim zvezdanim sjajem u očima. A u duši je počelo da klija ono seme koje ponekad nikad ne proklija. A on? On je osetio to klijanje u njenoj duši i prepoznao ga u sebi. Okrenuo se oko sebe i u tami počeo dušom da opipava put koji ga zove da ponovo krene dalje. Tama je počela da se razilazi i put mu je bio sve jasniji. Sve oko njega počelo je da dobija boje.
    U gradu, po trgovima i ulicama, sve je stalo. Nastala je mrtva tišina. Jutro je osvanulo kao u ružnom snu. Nestalo je lepote i svetlosti, boje su potamnele i ostarile, grad je izgledao ružan i truo od učmalosti. Razigrana se nije pojavila tog jutra sa prvim sunčevim zracima, koji to više i nisu bili. Česma je presušila, jer se niko na njoj nije umio. U tom muku odnekud dopre glas “pronašla je ljubav u svom plesu, više se neće vratiti” . I zista, više se nije vratila. Celog dana sakupljala je poljsko cveće i plela ga u venčiće, kačila po drveću u šumi, po zidovima svoje šumske kolibe. I ponovo je plesala, plesala, plesala, ali ovog puta sama, daleko od svih pogleda. I čekala je da u sumrak ponovo čuje taj glas.
    Krčeći ostatke trnja koje ga je zarobilo u bespuću, a koje do sada nije ni primećivao, osećao je da mu nadolazi snaga, da misli o ljubavi. Ispunjen tom snagom skupljanom celoga dana osetio se velik i snažan, kao čovek. Pomislio je da više nije patuljak, ali nešto je ipak nedostajalo da tako i bude.
    - Isplela sam ti venčić od livadskog cveća i mirisnih trava.
    - Sve veštice koje znam su zle, plašim se da ga uzmem.
    - Ja nisam zla veštica. Ja sam iz bajke koju ti još nisi pročitao. Ja sam dobra veštica.
    - Samo su vile u bajkama dobre.
    - Probaj ovu bajku, pa ćeš videti da ima i dobrih veštica.
    - Staviću venčić na glavu. Ako se ne pretvorim u žabu, poverovaću da si dobra veštica.
    - Kako ti izgleda?
    - Osećam se jako moćno, kao da mogu da poletim.
    - I možeš, ti si čarobnjak.
    - Ti si me pretvorila u čarobnjaka?
    - Ne, ti si to oduvek bio.
    - Kako znaš?
    - Ja sam veštica, a veštice sve znaju.
    - Kaži mi šta je ljubav.
    - To je ono što ćeš znati sam onda kad ti se dogodi.
    - Da li se tebi već dogodila?
    - Nije, ali hoće. Zar se tebi nije dogodila?
    - Jeste.
    - Ti onda znaš šta je ljubav, zašto mene pitaš?
    - Da li je to ono što vidim dok mi pričaš?
    - To samo ti možeš znati.
    - Vidiš li ti ljubav dok ja tebi pričam?
    - Neću ti sada reći.
    - Kad ćeš mi reći?
    - Kad budem videla tvoje oči.
    - Ja sam te zavoleo.
    - Sutra ću ti ispričati moj san.
    Tako je i nestala, kao san. On je ostao da je čeka tamo gde ga je ostavila. I sve je manje sebi ličio na patuljka.
    Dan beskrajan. Odšetala je do grada. Ljudi su je gledali zadivljeno, ali nisu je prepoznali, a taj osmeh i ta lepota, zračili su nečim što je opčinjavalo. Sada je ona gledala ljude. Prepoznavala je emocije na njihovim licima, ali nigde nije videla ljubav.
    Njemu su jutro donele ptice na svojim krilima. Trnja koje ga je okruživalo više nije bilo. U pravcu sunca pružao se put. Znao je da je došlo vreme da ponovi krene, dalje, daleko od bespuća. To je jedini način da se nastavi život. Dan je proveo preturajući po sebi, stavljajući sećanja, doživljaje, emocije i sve ono što duša usput pokupi, na mesta na kojima je mislio da treba da stoje. Bilo je previše toga što je trebalo složiti, a neke stvari su se opirale tom spremanju. Ali znao je da tako mora.

    Na mesto sastanka došli su u isto vreme, kao da su zajedno išli. Ona je nosila svoj san, a on svoju očišćenu dušu. Nije bila rasčupana i musava. Bila je lepa, u haljini od paprati.
    - Ispričaj mi san.
    - Sanjam ga dugo, otkad sam spoznala svoju žensku prirodu.
    - Pričaj mi.
    - Nikome nisam pričala.
    - Meni hoćeš?
    - Tebi hoću.
    - Zato što te volim?
    - Ne, mnogi su me voleli i pre tebe.
    - Zašto onda baš meni?
    - Zato što si ti iz mog sna.
    - Kako znaš?
    - Znam.
    - Kako znaš?
    - U mom snu je čovek koji sedi ispred male oronule kuće. Ne vidim mu lice, ali znam da je tužan, jako tužan. Ja tog čoveka volim svom svojom iskonskom ljubavlju. Volim ga oduvek. On je onaj koji me traži i koji će me naći. Ja verujem da negde postoji čovek koji postoji samo za mene.
    - Zašto misliš da sam ja čovek iz tvog sna?
    - Vidim to u tvojim očima.
    - Šta to vidiš?
    - Vidim tugu.
    - Tužnog je teško voleti.
    - Tuga će nestati, kad osetiš da stvarno voliš.
    - Rekao sam da sam te zavoleo.
    - Jesi, ali u tebi ima još ljubavi prema onoj koja se preselila u neki bolji svet. Ta ljubav, sada je tuga.
    - To je valjda prirodno.
    - Jeste. Ali na tebi je da izabereš. Možeš da ostaneš tu gde jesi i ceo život da provedeš tugujući, ili da kreneš u novi život, nekim novim putem, koji sam izabereš.
    - Ako pođem tim novim putem, hoćeš li poći sa mnom?
    - Ako stvarno poželiš da me vodiš, poći ću.
    - Kako ćeš znati da to stvarno želim?
    - Ako me budeš voleo kao što ja tebe volim.
    - Kako ti to mene voliš?
    - Čisto, iskonski svim svojim bićem. Ti si čovek iz mog sna.
    - Ako ti kažem da i ja tebe tako volim, hoćeš mi verovati?
    - Hoću kad vidim sebe u tvojim očima.

    Znao je šta znače te reči. Ćutao je sluteći da ona oseća da u njemu još uvek ima ljubavi i tuge zaostale iz nedavne prošlosti, koja nije oslobodila njegovo srce da u njega stane sva njena ljubav. Još dugo su se sastajali na granici njegovog i njenog sveta. Govorili su o svemu, o ljubavima, o životu o svetu u kome žive, o svojim svetovima, koji su počeli polako da liče jedan na drugi. Granica ta dva sveta postajala je sve tanja i polako nestajala. Spoznavali su sličnosti i razlike, prihvatali ih ne želeći da menjaju to što jesu. Iako su im se svetovi sve više približavali, osećali su da to nije dovoljno da bi spoznali jedno drugo. Bili su suviše daleko svako u svom svetu. Onda je jednoga dana on pružio ruku preko granice i pozvao je u svoj svet. Nije se dvoumila ni koliko traje poslednji zrak sunca na zalasku. Prihvatila je ruku i prekoračila granicu. Tog trenutka granica više nije postojala - dva sveta su se spojila u jedan, mada se i dalje mogla videti razlika između njih. Uostalom, jedan je bio muški, a drugi ženski i ta razlika će uvek postojati. Prvo što je učinila kada je stala naspram njega i dok se gubila u njegovom naručju, pogledala ga je u oči. Znao je zašto.
    - Šta vidiš? - pitao je sa zebnjom.
    - Neću ti reći sada.

    Znao je da u njegovim očima još uvek nije videla sebe. Poveo ju je u dubinu svog sveta, pokazao joj sve svoje radosti i tuge. Držao je u naručju i svu svoju ljubav koju je osećao za nju, izlio je kroz svoju dušu, telo, ruke, usne - njoj. Ona je činila to isto. Voleli su se ljubavlju koju su mogli da daju u tom trenutku jedno drugom.
    Vreme je prolazilo. Stalno su se sastajali, s vremena na vreme odlazili jedno kod drugoga. On je čistio svoju dušu i pravio mesta za pravu ljubav za nju, ali mu se ta tuga stalno vraćala, nekad jača nekad slabija. Ona je to osećala i teško patila, jer je znala da je on čovek iz njenog sna. Proklinjala je što su se sreli prerano. Trenuci kada je njega obuzimala tuga bili su pakao za oboje. Čak su u takvim trenucima prestajali da se sreću u zalazak sunca. On je u takvim trenucima pokušavao da ode svojim putem bez nje, a ona ga je puštala, davala mu priliku da sam odabere. Činila je to iako je znala da će se kao trska prelomiti na pola i da više nikad neće biti cela. Ali on se stalno vraćao, rastrzan između ljubavi i tuge, birajući ljubav.
    Na dan kada se navršila godina od kad je, ona koju je do tada zvao svojom princezom, sasvim posustala, otišao je na mesto gde se to dogodilo i poklonio se njenom postojanju. Kada se okrenuo i pošao nazad u njegovom srcu više nije bilo tuge. Ono što je do tada bilo tuga, postalo je lepo sećanje.
    Kada se vratio, bespuća nije bilo. Bio je samo put koji se gubio u beskraju. Bila je i ona, koja je sve ovo vreme čekala da vidi sebe u njegovim očima.
    - Vratio sam se samo ja, tuga je ostala tamo gde pripada.
    - Mogu li da vidim tvoje oči?
    - Možeš, ako ćeš mi reći šta vidiš.
    Dugo je stajala pred njim, lepša nego ikada, zrela u ljubai, nasmejana i gledala ga u oči.
    - Šta vidiš u mojim očima?
    - Uzmi me za ruku i povedi na svoj put. Ti si čovek iz mog sna.

    Sunce se rađalo, a putem prema suncu, držeći se za ruke, išli su On i Ona - Čarobnjak i Veštica……..
    EPILOG
    Još i danas neki pričaju da, noću kad je mesec pun, a zvezde trepere titravo, viđaju neko čudno svetlo koje dopire iz dubine šume u koju niko ne zalazi, a nebom proleti veštica i posipa zvezdani prah i mesečevu maglicu na zaljubljene. Ko bi ga znao, možda tako nešto i postoji.
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  17. #17
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    U Njegovom srcu...
    Posts
    1,379
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Priča je predivna. Zaista sam uživala...
    "...patim zbog osoba kojima sam poklonila svoje srce i uvidjam da oni koji su dotakli moju dushu nisu uspeli da probude moje telo, a oni koji su doticali moje telo nisu uspevali da dosegnu do moje dushe. “

  18. #18
    Join Date
    May 2008
    Location
    Podgorica
    Posts
    447
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Artemis View Post
    Ovo je kod mene recimo nesto sto mi je prilicno bilo zanimljivo,i kad mi je ispicao prijatelj jos prije 4 godine mnogo mi se dopalo... Ko zna-zna,ko ne zna-vjerujem da ce mu se svidjeti...


    Na jednom konkursu za posao je postavljen sledeci test:
    "U mrkloj i veoma kisnoj noci nailazite na autobuskoj stanici na 3 osobe:
    -umirucu staricu
    -ljekara koji vam je spasio zivot i
    -ljubav svog zivota

    Mozete da povezete samo jednu osobu.
    Sta cete uraditi?"

    Bilo je odgovora tipa:Baba je stara,ljekaru dugujem zivot,ljubav je ipak ljubav,ali posao je zasluzeno dobila osoba koja je odgovorila sledece:

    "Dat' cu automobil ljekaru da poveze babu a ja cu ostati na stanici sa ljubavi mog zivota..."


    Mislim da je najzanimljivije kad ovo pitate nekog pa kad krenu odgovori... Jedan moj drug mi je tad odgovorio recimo:"Ja bi ih sve posla' na autobus" :lolblue:
    A sta ako ljekar ne zna da vozi :P hehehehehehe, sta onda..?
    "Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo." by me

  19. #19
    Join Date
    May 2008
    Location
    Podgorica
    Posts
    447
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Artemis View Post
    U zivotu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
    - Kamen koji je bacen;
    - Izgovorena rijec;
    - Propustena sanca;
    - Vrijeme koje je proslo i
    - Ljubav za koju se NE BORI.



    NAUCIO SAM DA LJUBAV A NE VRIJEME LIJECI SVE RANE...
    Ovo je odlicno receno...ziva istina ...
    "Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo." by me

  20. #20
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    nk
    Posts
    22,542
    Thanks Thanks Given 
    7,409
    Thanks Thanks Received 
    4,494
    Thanked in
    1,747 Posts

    Default

    PITANJE..........................

    Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

    SIN: ' Tata, smijem li te nešto pitati?'

    OTAC 'Da, naravno, reci, što je?


    SIN: ' Tata, koliko zarađuješ na sat?'

    OTAC: ' To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?' kaže gnjevno

    SIN: 'Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?'

    OTAC: 'Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.'

    SIN: 'Oh,' dječak odgovori, spuštene glave.

    SIN: ' Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?'

    Otac je bio bijesan 'Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!'

    Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.

    Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja...kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?'

    Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio:

    Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara...stvarno ne pita često novac...

    Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.

    'Jesi zaspao, sine?', upitao je.

    'Ne, tata, budan sam" odgovori dječak.

    'Razmišljao sam...možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.'

    Dječak se uspravio, smiješeći se. 'Oh, hvala ti, tata!', poviknuo je. T ada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.

    Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.

    Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.

    'Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?', planu otac

    'Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.', odgovori dječak.

    ' Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom."

    Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

    Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se podijeliti tih 50 dolara s nekime koga voliš.

    Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zamijeniti. Ali obitelji i prijateljima koji ostanu za nama nedostajat ćemo do kraja života.


    C/P
    #fakenews

  21. #21
    Join Date
    Feb 2009
    Location
    In his arms. ♥
    Posts
    6,768
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by MeDo_JE View Post
    ' Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom."
    Geote...

    Prica je bas poucna...
    Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
    Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

  22. #22
    Join Date
    Dec 2004
    Location
    Hero Rift
    Posts
    5,710
    Thanks Thanks Given 
    72
    Thanks Thanks Received 
    82
    Thanked in
    48 Posts

    Default

    Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma.
    Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj vrijeme brže prošlo.
    Kupila je knjigu i paketić keksa.
    Sjela je u čekaonicu VIP da je niko ne bi uznemiravao.
    Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine.
    Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.



    Ona se šokirala, ali nista ne reče i nastavi čitati knjigu.
    U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više
    hrabrosti, do sada bih ga vec udarila..."
    Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek
    pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan.

    Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i
    djevojka pomisli "baš me interesira sto će sad uraditi!!!"
    Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
    "Ovo je zaista previše " poče da uspuhuje šokirana,
    uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
    Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je
    na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne dogadjaje.
    Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci ..........................
    U tom trenutku ugleda svoj paketić keksa još uvijek netaknut.

    Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks isti kao njen
    bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja,
    nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom,
    totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijedjena u vlastiti
    ponos i osjecanja.



    ZAKLJUCAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo
    pojeli tudji keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
    Prije nego sto se dodje do brzopletog zaključka i prije nego sto se
    počne misliti lose, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije
    onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

    *Živi kao da je Raj na Zemlji.
    *Pleši kao da te niko ne gleda.
    *Pjevaj kao da te nitko ne sluša.
    *Voli kao da nisi nikad patio od ljubavi.
    Although my heart may become stone cold, my sword and my honor will last forever.
    067-733-723

  23. #23
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Jeste preduga, al...:)

    Reci mi šta je ljubav

    Ona je plesala, plesala, plesala… po trgovima, parkovima, ulicama… vetar u kosi bio je muzika… svi prolaznici oduševljena publika… Mnogi muškarci su joj prilazili, zapitkivali, patili, nudili, molili… Neki su samo ćutali i divili se, lišeni hrabrosti čak i da joj se poklone. A ona je samo plesala i tiho pevušila neke, samo njoj razumljive stihove. Niko nije znao odakle je dolazila svakoga dana sa prvim zracima sunca, rasčupana i musava. Na maloj fontani gradskog trga bi se umila i doterala. I pre nego se pojave prvi trgovci sa svežom ribom i mirisnim kiflama, ona je bila spremna da ponovo otpočne svoj ples. Govorilo se da je luda, da je omađijana, ili čak utvara. Niko je nikad nije dodirnuo, pa nisu čak znali ni da li je stvarna. Sa poslednjim zracima sunca je nestajala, a da niko nikada nije video ni kuda ni kako. Noću, bila je san mnogih momaka, ali i onih koji to već odavno nisu. A taj njen ples, nije bio samo muzika. Bilo je u njemu i gneva, i prezira, i milosti, i mudrosti, i magije i večnosti i posebno neke mistične nedokučivosti. Jedino čega nije bilo, nije bilo ljubavi. Ono što niko nije znao, znala je ona. Znala je šta je ljubav. I znala je da zna. Zvuči nestvarno da neko ko zna šta je ljubav, pokazuje sve, samo to ne. Zvuči nestvarno za one koji to ne znaju, a mnogi nisu znali. Pitala je neke retke, kojima je dozvolila da joj čuju glas i dodirnu stas, šta je to ljubav. Nije dobila odgovor. Ljubav to je jedan san koji sanja oduvek. U snu je onaj koji jedini zna šta je ljubav. Ona zna da on postoji i da sada nekud luta i traži nju. Ona zna i da će je sigurno pronaći. A kad se sretnu oni će se prepoznati. Prepoznaće se kad vide sebe u očima onog drugog. Tada će znati da je on muškrac za nju, a ona žena za njega. I dok su drugi mislili da je luda, omađijana i nestvarna, ona je, dok je plesala, zagledala muškarcima u oči, ne bi li se u nekima videla. Ali videla je samo žudnju i pohotu, tugu, ludost i plitkost, sve osim sebe. Ponekad bi joj se učinilo da je u nekom pogledu to možda ona, ali to je bio samo tren i lik bi se izgubio čim bi prišla bliže. Sa poslednjim zracima sunca, kad mnoge hvata kokošije slepilo, iskradala se od ljudi i trčala poljima i šimama do svoje kolibe. Usput je brala mirišljave trave, cveće zadevala u kosu, jela sočne bobice i divlje lešnike i bademe. A kad stigne u svoju kolibu od pruća, sva je rasčupana i musava, i sva kao veštica razigrana. Onda raspali vatru i legne u postelju od suvoga lišća i mirisnih trava da joj koža miriše na bilje. Legne i usni svoj san. Dok ona sanja, duša joj juri okolo po mesečini i skuplja mesečev prah i zvezdanu maglicu, koju čuva da pokloni čoveku iz svoga sna. Mnogo je tako vremena prošlo u čekanju.
    A onda, jednog dana kad je sunce tek zašlo, dok je bosa trčala po livadi, učinilo joj se da čuje neki glas iz obližnje šume. Silno se iznenadila, jer dugo, dugo tuda niko nije prolazio. Čak i ne pamti poslednjeg putnika namernika koji je zašao tako daleko od puteva i staza, u svet koji je bio samo njen. Kada je prišla, ugledala je mršavog čoveka, ispijena lica, kao zaustavljenog u vremenu. U njegovom pogledu videla je samo tamu.
    - Ko si ti? – pitao je.
    - Nisam ona koja misliš da jesam, – odgovorila je i kao vetar otrčala dalje, ne videvši ni tada u njegovim očima ništa osim tame.
    Prošlo je nekoliko dana, a na istom mestu ugledala je isto ispijeno lice. Kao da je sve to vreme tu čekao da mu ponovo priđe. Malo se dvoumila, ali se setila da je u njegovim rečima i glasu osetila nešto što je bilo drugačije od svih glasova koje je slušala od ljudi. Prišla je polako, ne iz straha ili nesigurnosti, nego zato što je osetila da on baš nju tu čeka. Kad je prišla blizu, videla je da za ruku drži malu devojčicu.
    - Ko si ti? – upitala je sad ona njega.
    - Ja sam patuljak.
    - Zašto si patuljak kad ne ličiš na patuljka?
    - Nekad sam bio princ, sad sam patuljak.
    - Bićeš opet princ.
    - Da bih bio princ, treba da imam princezu. A ko si ti? – upita ponovo on nju.
    - Ja sam veštica. Možda mogu da te pretvorim u princa.
    - Ne možeš. Za to je potrebno da me poljubi prava princeza.
    - Dobro, onda ja idem.
    I otišla je. Ali nešto je u tom patuljku, koji je nekada bio princ, bilo neobično. Nešto ju je držalo budnom do kasno u noć. Te noći skupila je najviše mesečeve maglice. Sutradan ga je ponovo videla na istom mestu. Više se nije dvoumila da li da priđe.
    - Ko ti je to? – pitala je pokazujući očima na malu devojčicu.
    - To je moja patuljčica.
    - A gde je sada tvoja princeza?
    - To je tužna priča.
    - Hoćeš li da mi je ispričaš?
    - Hoću, ako hoćeš da je čuješ.
    - Hoću.
    Malo je ćutao i gledao u zemlju, a onda se zagledao u mesto gde je zašlo sunce i počeo dagovori glasom koji je bio beskrajno pun tuge.
    - Nekada davno, bio sam isto patuljak, jer nisam znao za ljubav. Ona sa kojom sam delio život nije umela da mi je pokaže. Dugo sam tako lutao, sam samiji i od same samoće, dok jednoga dana nisam naišao na nju, na moju princezu. Poljubila me je i od patuljka sam postao princ. Bio sam presretan. Ostavio sam onu koja nije umela da mi pokaže ljubav, ucveljenu, jer je mislila da me voli. Sa mojom princezom pošao sam na put prateći sunčev trag danju, a mesečev noću. Išli smo tako dugo poljima, šumama, livadama, proplancima, brdima i planinama, pustinjama. Zaustavljali se samo tamo gde smo osećali da nas je umor savladao. Malo se okrepili pa išli dalje. Na jednom takvom mestu u dubokoj šumi, ona ode do nekog žbuna odakle joj se učinilo da čuje dečji plač. Kad se vratila, u rikama je nosila malu princezicu. Presrećni nastavili smo put u troje. I opet smo išli dugo, dugo, dok jednoga dana moja princeza nije počela da posustaje. Posustajala je sve češće i sve više. Kad više nije mogla sama, uzeo sam je u naručje i opet dugo, dugo nosio. Ali ona je bivala sve slabija, dok jednoga dana nije sasvim posustala. Tu gde je stala sada je samo znamen. Nas dvoje, malo smo tu postajali i nastavili put -
    patuljak i patuljčica.
    - Tuguj koliko budeš morao, a kad više ne budeš morao, znaćeš da negde postoji ona koja će te ponovo načiniti princom, – rekla je i za trenutak osetila svu njegovu tugu kao svoju, a onda otišla. Obećala je da će se vratiti sutra kad sunce ugasi svoj poslednji zrak.
    A sutradan, dok sunce nije sakrilo svoj poslednji zrak, njen ples po trgovima i ulicama grada bio je drugačiji nego obično. Nešto se rasejalo u njoj i nije imala tu oštrinu u pogledu koja je sekla sve oko sebe.
    A on je ostao na istom mestu gde ga je ostavila prethodne večeri i pustio da se u njemu nešto otapa. To što se otapalo, bolelo je. Kada se pojavila sa poslednjim zrakom sunca odmah mu je rekla:
    - Znaš… ja te neću tešiti.
    - Ne treba mi uteha, hoću da idem dalje.
    - Dobro misliš.
    - Ne smem drugačije, ostao bih tu gde sam sada, a ja moram da idem dalje. Uvek sam išao.
    - Kuda to stalno ideš?
    - Ne idem stalno, idem samo kad mi dođe da idem. A kad mi dođe da idem, ja moram da idem.
    - To rade samo cigani.
    - Znam. Zato volim cigane.
    - Hoćeš da ti naberem malo sočnih bobica i mirisne trave?
    - To rade veštice.
    - Ja sam veštica, zaboravio si?
    - Nisam, samo kažem da to rade veštice. Onda sve to kuvaju u čađavom kazanu.
    - Napraviću ti melem za dušu.
    - Ne postoji takav melem.
    - Postoji ako veruješ.
    - Sad niušta ne verijem.
    - Dobro, onda ti ja ne trebam.
    - Ne trebaš mi, ali bih voleo da si tu.
    - Neću te tešiti. To rade one kojih ima svuda na tvom putu.
    - Zato idem bespućem. Sad moram da pođem.
    - Biću i sutra ovde.
    - Znam, jer i ja ću biti.
    Sledećeg dana, oni koji su se već danima divili njenom plesu, bili su preneraženi, ali i zadivljeni plesom koji je izvodila. Bio je to sasvim novi ples, prepun žara i ljubavi. I oni koji nisu baš znali šta je ljubav, nisu mogli da je ne prepoznaju u tim strastvenim pokretima. Jer svako od nas u sebi nosi klicu ljubavi, i uvek kad naiđe na nju, on će je sigurno prepoznati. A ona, ona je plesala sa sve više žara, ali i sa sve više nestrpljenja da sačeka zalazak sunca.

  24. #24
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    ....

    Daleko od grada i ljudi, u bespuću, on je već dugo provodio dane u tami. Svoju malu patuljčicu je puštao da leprša po poljima, ali sam nije izlazio iz tame bespuća i sigurnosti za koju je mislio da mu je ona pružala. Verovao je da nije došao kraj njegovim putovanjima zato što je ostao bez svoje princeze. Ali zapao je u to bespuće iz koga ne vidi put kojim bi pošao. Ono malo svetlosti što je ugledao na ivici šume, dok je gledao onu koja sebe naziva vešticom, musavu i rasčupanu, ličilo mu je na iskušenje kome treba odoleti. Svejedno, mučilo ga je poslednjih dana to iskušenje. Činilo mu se kao da ga to nešto što je ličilo na ono što je već imao, iskušava i nagoni na nemir u nogama, zove na put, pruža ruku i zove, zove… Šta poslušati? – srce ili savest? Srce ga nikad nije izdalo, ali savest… Pustiće ih da se bore u njemu. Crno sunce se dotaklo vrhova udaljenih planina. Vreme je da pođe do ivice svog bespuća gde ce doci ona. I pustio je srce da se tom susretu raduje. Kad je stigao, ona je već bila tamo.
    - Čekala sam te, – rekla je.
    - Zašto dolaziš, zašto pričaš sa mnom?
    - Donela sam ti šumskog voća i divljih lešnika.
    - Zašto dolaziš da pričamo?
    - Tvoja priča je drugačija.
    - Svako ima svoju priču, i svaka je drugačija.
    - Tvoja mi se sviđa.
    - Lepo ti stoji taj osmeh u kosi.
    - Eto vidiš, samo ti si ga video, niko drugi.
    - Sretao sam neke po ovom bespuću.
    - Znam, ima ih još koji lutaju.
    - Ja ne lutam.
    - Ne više, sad imaš mene.
    - Ti si posebna, ne ličiš ninakoga koga sam sretao.
    - Znam, inače ne bih bila ovde sada.
    - Mislio sam da ne postoji takav neko.
    - Mnogi tako misle. Ja nisam za sve ista.
    - Ovakva si samo za mene?
    - Da. Pomiriši noć. Sve ima svoj miris.
    - Zašto si samo za mene takva?
    - Zbog jednog sna.
    - Kakvog sna?
    - Mog.
    - Ispričaj mi.
    - Možda jednom. Sad moram da idem.
    - Pričaćeš mi sutra?
    - Možda jednom…

    Otišla je u svoju čađavu kolibu sa mislima zapletenim u rasčupanu kosu i nekim zvezdanim sjajem u očima. A u duši je počelo da klija ono seme koje ponekad nikad ne proklija. A on? On je osetio to klijanje u njenoj duši i prepoznao ga u sebi. Okrenuo se oko sebe i u tami počeo dušom da opipava put koji ga zove da ponovo krene dalje. Tama je počela da se razilazi i put mu je bio sve jasniji. Sve oko njega počelo je da dobija boje.
    U gradu, po trgovima i ulicama, sve je stalo. Nastala je mrtva tišina. Jutro je osvanulo kao u ružnom snu. Nestalo je lepote i svetlosti, boje su potamnele i ostarile, grad je izgledao ružan i truo od učmalosti. Razigrana se nije pojavila tog jutra sa prvim sunčevim zracima, koji to više i nisu bili. Česma je presušila, jer se niko na njoj nije umio. U tom muku odnekud dopre glas “pronašla je ljubav u svom plesu, više se neće vratiti” . I zista, više se nije vratila. Celog dana sakupljala je poljsko cveće i plela ga u venčiće, kačila po drveću u šumi, po zidovima svoje šumske kolibe. I ponovo je plesala, plesala, plesala, ali ovog puta sama, daleko od svih pogleda. I čekala je da u sumrak ponovo čuje taj glas.
    Krčeći ostatke trnja koje ga je zarobilo u bespuću, a koje do sada nije ni primećivao, osećao je da mu nadolazi snaga, da misli o ljubavi. Ispunjen tom snagom skupljanom celoga dana osetio se velik i snažan, kao čovek. Pomislio je da više nije patuljak, ali nešto je ipak nedostajalo da tako i bude.

  25. #25
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Isplela sam ti venčić od livadskog cveća i mirisnih trava.
    - Sve veštice koje znam su zle, plašim se da ga uzmem.
    - Ja nisam zla veštica. Ja sam iz bajke koju ti još nisi pročitao. Ja sam dobra veštica.
    - Samo su vile u bajkama dobre.
    - Probaj ovu bajku, pa ćeš videti da ima i dobrih veštica.
    - Staviću venčić na glavu. Ako se ne pretvorim u žabu, poverovaću da si dobra veštica.
    - Kako ti izgleda?
    - Osećam se jako moćno, kao da mogu da poletim.
    - I možeš, ti si čarobnjak.
    - Ti si me pretvorila u čarobnjaka?
    - Ne, ti si to oduvek bio.
    - Kako znaš?
    - Ja sam veštica, a veštice sve znaju.
    - Kaži mi šta je ljubav.
    - To je ono što ćeš znati sam onda kad ti se dogodi.
    - Da li se tebi već dogodila?
    - Nije, ali hoće. Zar se tebi nije dogodila?
    - Jeste.
    - Ti onda znaš šta je ljubav, zašto mene pitaš?
    - Da li je to ono što vidim dok mi pričaš?
    - To samo ti možeš znati.
    - Vidiš li ti ljubav dok ja tebi pričam?
    - Neću ti sada reći.
    - Kad ćeš mi reći?
    - Kad budem videla tvoje oči.
    - Ja sam te zavoleo.
    - Sutra ću ti ispričati moj san.
    Tako je i nestala, kao san. On je ostao da je čeka tamo gde ga je ostavila. I sve je manje sebi ličio na patuljka.
    Dan beskrajan. Odšetala je do grada. Ljudi su je gledali zadivljeno, ali nisu je prepoznali, a taj osmeh i ta lepota, zračili su nečim što je opčinjavalo. Sada je ona gledala ljude. Prepoznavala je emocije na njihovim licima, ali nigde nije videla ljubav.
    Njemu su jutro donele ptice na svojim krilima. Trnja koje ga je okruživalo više nije bilo. U pravcu sunca pružao se put. Znao je da je došlo vreme da ponovi krene, dalje, daleko od bespuća. To je jedini način da se nastavi život. Dan je proveo preturajući po sebi, stavljajući sećanja, doživljaje, emocije i sve ono što duša usput pokupi, na mesta na kojima je mislio da treba da stoje. Bilo je previše toga što je trebalo složiti, a neke stvari su se opirale tom spremanju. Ali znao je da tako mora.

    Na mesto sastanka došli su u isto vreme, kao da su zajedno išli. Ona je nosila svoj san, a on svoju očišćenu dušu. Nije bila rasčupana i musava. Bila je lepa, u haljini od paprati.
    - Ispričaj mi san.
    - Sanjam ga dugo, otkad sam spoznala svoju žensku prirodu.
    - Pričaj mi.
    - Nikome nisam pričala.
    - Meni hoćeš?
    - Tebi hoću.
    - Zato što te volim?
    - Ne, mnogi su me voleli i pre tebe.
    - Zašto onda baš meni?
    - Zato što si ti iz mog sna.
    - Kako znaš?
    - Znam.
    - Kako znaš?
    - U mom snu je čovek koji sedi ispred male oronule kuće. Ne vidim mu lice, ali znam da je tužan, jako tužan. Ja tog čoveka volim svom svojom iskonskom ljubavlju. Volim ga oduvek. On je onaj koji me traži i koji će me naći. Ja verujem da negde postoji čovek koji postoji samo za mene.
    - Zašto misliš da sam ja čovek iz tvog sna?
    - Vidim to u tvojim očima.
    - Šta to vidiš?
    - Vidim tugu.
    - Tužnog je teško voleti.
    - Tuga će nestati, kad osetiš da stvarno voliš.
    - Rekao sam da sam te zavoleo.
    - Jesi, ali u tebi ima još ljubavi prema onoj koja se preselila u neki bolji svet. Ta ljubav, sada je tuga.
    - To je valjda prirodno.
    - Jeste. Ali na tebi je da izabereš. Možeš da ostaneš tu gde jesi i ceo život da provedeš tugujući, ili da kreneš u novi život, nekim novim putem, koji sam izabereš.
    - Ako pođem tim novim putem, hoćeš li poći sa mnom?
    - Ako stvarno poželiš da me vodiš, poći ću.
    - Kako ćeš znati da to stvarno želim?
    - Ako me budeš voleo kao što ja tebe volim.
    - Kako ti to mene voliš?
    - Čisto, iskonski svim svojim bićem. Ti si čovek iz mog sna.
    - Ako ti kažem da i ja tebe tako volim, hoćeš mi verovati?
    - Hoću kad vidim sebe u tvojim očima.

    Znao je šta znače te reči. Ćutao je sluteći da ona oseća da u njemu još uvek ima ljubavi i tuge zaostale iz nedavne prošlosti, koja nije oslobodila njegovo srce da u njega stane sva njena ljubav. Još dugo su se sastajali na granici njegovog i njenog sveta. Govorili su o svemu, o ljubavima, o životu o svetu u kome žive, o svojim svetovima, koji su počeli polako da liče jedan na drugi. Granica ta dva sveta postajala je sve tanja i polako nestajala. Spoznavali su sličnosti i razlike, prihvatali ih ne želeći da menjaju to što jesu. Iako su im se svetovi sve više približavali, osećali su da to nije dovoljno da bi spoznali jedno drugo. Bili su suviše daleko svako u svom svetu. Onda je jednoga dana on pružio ruku preko granice i pozvao je u svoj svet. Nije se dvoumila ni koliko traje poslednji zrak sunca na zalasku. Prihvatila je ruku i prekoračila granicu. Tog trenutka granica više nije postojala – dva sveta su se spojila u jedan, mada se i dalje mogla videti razlika između njih. Uostalom, jedan je bio muški, a drugi ženski i ta razlika će uvek postojati. Prvo što je učinila kada je stala naspram njega i dok se gubila u njegovom naručju, pogledala ga je u oči. Znao je zašto.
    - Šta vidiš? – pitao je sa zebnjom.
    - Neću ti reći sada.

    Znao je da u njegovim očima još uvek nije videla sebe. Poveo ju je u dubinu svog sveta, pokazao joj sve svoje radosti i tuge. Držao je u naručju i svu svoju ljubav koju je osećao za nju, izlio je kroz svoju dušu, telo, ruke, usne – njoj. Ona je činila to isto. Voleli su se ljubavlju koju su mogli da daju u tom trenutku jedno drugom.
    Vreme je prolazilo. Stalno su se sastajali, s vremena na vreme odlazili jedno kod drugoga. On je čistio svoju dušu i pravio mesta za pravu ljubav za nju, ali mu se ta tuga stalno vraćala, nekad jača nekad slabija. Ona je to osećala i teško patila, jer je znala da je on čovek iz njenog sna. Proklinjala je što su se sreli prerano. Trenuci kada je njega obuzimala tuga bili su pakao za oboje. Čak su u takvim trenucima prestajali da se sreću u zalazak sunca. On je u takvim trenucima pokušavao da ode svojim putem bez nje, a ona ga je puštala, davala mu priliku da sam odabere. Činila je to iako je znala da će se kao trska prelomiti na pola i da više nikad neće biti cela. Ali on se stalno vraćao, rastrzan između ljubavi i tuge, birajući ljubav.
    Na dan kada se navršila godina od kad je, ona koju je do tada zvao svojom princezom, sasvim posustala, otišao je na mesto gde se to dogodilo i poklonio se njenom postojanju. Kada se okrenuo i pošao nazad u njegovom srcu više nije bilo tuge. Ono što je do tada bilo tuga, postalo je lepo sećanje.
    Kada se vratio, bespuća nije bilo. Bio je samo put koji se gubio u beskraju. Bila je i ona, koja je sve ovo vreme čekala da vidi sebe u njegovim očima.
    - Vratio sam se samo ja, tuga je ostala tamo gde pripada.
    - Mogu li da vidim tvoje oči?
    - Možeš, ako ćeš mi reći šta vidiš.
    Dugo je stajala pred njim, lepša nego ikada, zrela u ljubai, nasmejana i gledala ga u oči.
    - Šta vidiš u mojim očima?
    - Uzmi me za ruku i povedi na svoj put. Ti si čovek iz mog sna.

    Sunce se rađalo, a putem prema suncu, držeći se za ruke, išli su On i Ona – Čarobnjak i Veštica……..
    EPILOG
    Još i danas neki pričaju da, noću kad je mesec pun, a zvezde trepere titravo, viđaju neko čudno svetlo koje dopire iz dubine šume u koju niko ne zalazi, a nebom proleti veštica i posipa zvezdani prah i mesečevu maglicu na zaljubljene. Ko bi ga znao, možda tako nešto i postoji.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Zanimljivo :)
    By N-I-K-O in forum Sve i svašta
    Replies: 17
    Last Post: 27-04-09, 15:22
  2. slatko, ljuto, kisjelo...
    By zvoncica in forum Ljubav
    Replies: 90
    Last Post: 24-09-07, 01:26
  3. Zanimljivo poredjenje
    By NSX in forum Automobilizam arhiva
    Replies: 8
    Last Post: 05-05-05, 15:35
  4. Nesto slatko
    By Hari Krisna in forum Gastronomija
    Replies: 9
    Last Post: 30-10-04, 13:57
  5. Slatko - slano :)
    By independent girl in forum Gastronomija
    Replies: 30
    Last Post: 14-08-04, 17:26

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •