Najljepsha i najromantichnija ljubawna pisma ...ikad??:)

[April O'Neil]

Dok ova noć lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu, na drugom kraju svijeta, da budem sretna što znam da postojiš, stvarno postojiš, ali si jako, jako daleko.

Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričao da ćeš, dok mi budeš pisao pisma tipkajući po računarskoj tastaturi, sam sebi ličiti na savremenog Henri Milera, koji je i u po-odmaklim 80-tim, s šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz "virtuelna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno i milenijumski zvuči, ako mu ne dodaš malo čežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.)

Uvijek si nas poredio sa velikima, iako sam ti stalno govorila da je naša priča sićušna i da za nju nema mesta u svjetskoj književnosti, već je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja večno svetluca u oku i stalno se čini da će pobeći. A neće, znaš da neće.

Kad bi bar bio malo bliže i ova bi noć manje bolela. Ali neka mili moj - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjećeš - bićemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.

Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatiš da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje.

Znaj mili moj - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te želim, da ti pišem, da te iščekujem, da sa tobom čavrljam, da te slušam kako simpatično vrtiš svoj akcenat, da te izluđujem svojim bubicama, da te čekam da mi pričaš o ljubavi, o "muškim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš...

Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz šta smo prošli, što smo doživjeli...

Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono što može spokoj.
Ne pogađa sreća - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego što je bilo svako juče....
Uvek je nekako. I uvek se može... I dalje se mora.

Potpuno razumem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.

Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.

Postoje neke stvari o kojima se ćuti. O kojima se ne priča nikom.
I neke o kojima se priča.
I neke o kojima se priča samo prijateljima.

Znaš, duboko sam uverena da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.

Da smo se rodili na srećnijem mjestu, u srećnijoj zemlji, u srećnije vrijeme...

Na to ne možemo uticati niti se to da promijeniti.
Možemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nežnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše da preživimo ovo malo što nam je još ostalo da odživimo....
Vjeruj mi - tako mora..

Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo.
Dat nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu.
Možemo puno dobiti, ali ne moramo.
Možemo sve izgubiti, ali ne moramo.

Sreća uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
Nikada još nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranično srećan....
Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti...
Vidiš - Bog se uvek potrudi da stvori ravnotežu.
Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge....
I obrnuto - posle velikih, olovnih kiša - pojavi se sunce....

Ponekad mi se čini da je car Radovan duboko negde zakopao svoje blago i da ga niko ovozemaljski ne može pronaći.. Ali nije, veruj da nije. To blago je u nama i niko nam ga nikada neće začarati. Zato što je u srcu - a taj put nije za svakog prohodan..

Znaš, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesrećnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna.... I to me raznježi....

Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći... Ne mogu, vjeruj.

One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore nego što su inače. I još veće. I još više peku.... I žele da te dotuku... I uspjeće im - samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš.

Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti imaš mene.
Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje?

Svako ima nekog koga nema.... I koga žali. I bez koga mu je teško.
I koga ne može niko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...

Mi moramo ići dalje.
Svaki dan odživjeti kao da je posljednji.
I praštati.

Kažu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko može....

Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
Uvjek postoji neko ko te voli baš takvog kakav jesi, ko te baš takvog prima, kome si baš takav drag... Uvjek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo čeka da nešto kažeš...

Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš.. I znaš da te volim..

I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdržati.
Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš..

Vidjećeš, činiće ti se jednog dana - sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno - biće jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to proživjeo. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena.

Često nam se čini - lavirint nema kraja.
Vidjećeš mili, i ovo će proći.....

Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarušene misli, tvoja pomješana osećanja, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma kad me dugo nema....

Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potrošene nemirne godine, pokidane iluzije.... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam....

I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu čitajući ovaj mail - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične "proste vojvođanske zime" - tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vječno može da nas dijeli.

Znaš ljubavi, otkad si otišao na mom nebu više nema zvijezda.
Jesi li čuo za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječitu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome.

Eee, zlato moje - čini mi se noćas - umrijeću od sjećanja.
A voljela bih sa tobom vječnost da podijelim. Možda čak i više od toga: malo parčence raja. Da odmorim malo dušu.

(Kad god mi u inbox-u piše "You´ve got mail." - učini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.
Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kosmičke prašine. Ili od ko zna čega sve ne?)

Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sav si od svijetlosti stvoren.

Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna...
I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan.....
Svaki novi dan....

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Zhelim josh jedno proljece zagrliti jekom vlastitog sebe, u noci da te propupam bar josh jednom gazezi vrijeme (kao nekad rijechi).


Pre proljeca zhelim jesen da njom obojim dushe snene ispod kapaka da te zrelu berem josh jednom kad se zgreju grane zaljubljene (kao nekad mi).


Zhelim josh jednom da sa tobom podelim sva chetiri godishnja doba sem zime (zimu vec delimo).


Jesen (a lishce shumi ) i ja shumim sa njim od ljubavi i chezhnje da tvoje listove obojim.


Zhelim preobrazhaj.


(Da li je to mnogo za nas, za ljubav, za lishce)?..."

[April O'Neil]

Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi zivot.
Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osecanja te veceri, rekao sam ti bezbroj neznosti.
Oh! Ti imas bozanstvenu dusu za koju covek ostaje vezan citavog zivota. Duso moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, sto je odmah oteralo tugu, neprijatnost, voljeni andjele, ne zamracuj nikakvom sumnjom nadahnuca ljubavi. Tvoja umiljata neznost bio je samo njen tumac. Ne misli da mozes biti uporedjena ma s kim. Ali, moja voljena, moj nebeski cvete, ne shvatas li sav car i svu istinu da siromah pesnik moze biti pogodjen tim sto je pronasao isto srce, sto je voljen preko svojih nada? Moja obozavana, da za tebe me je odgojilo najneznije i najmilije zensko srce...
Dragi, veciti idole moja lepa i sveta vero, znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vredjati ponosnu i neznu dusu. Ali ne govoriti tebi o tome znacilo bi oduzeti ti neizrecive dusevne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve slicnosti, osecanja i duse da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj voleo tebe. Zatim, uzasna ljubomora me je toliko navikla da mislim otvorenog srca, da sve kazem onoj u kojoj zivim, da nikad ne bih mogao da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!

Da, tebi je sve dozvoljeno. Reci cu ti prostodusno sve ono lepo sto pomislim, a i rdjavo. Ti si jedno ja, lepse i milije.

Moja ljubav nema vise ni manje egzaltacije, niti ma cega zemaljskog. Oh! Moja draga, to je andjeoska ljubav, uvek na istom stepenu jacine. Osecati, dodirnuti tvoju ruku ljubavi, ruku punu neznosti, ponosnih osecanja, cujes li, andjele moj, toplih, dobrih, strasnih; ta ruka, glatka i meka od ljubavi predstavlja isto toliko srecu koliko i tvoje medeno i zarko milovanje...

Jedan poljubac, na tvoje drage usne, te nevine usne koje jos nemaju uspomena bice skoro amajlija za ljubavne zelje, kad bude sadrzavao sve neznosti ljubavi. Nas siroti poljubac, jos lisen svih nasih radosti, ide samo tvom srcu, a ja bih hteo da on obuhvati celo tvoje bice...

Moja draga Evo, nikad ne sumnjaj u mene, ali jos manje u sebe. Kod tebe, u tvojim pismima, u tvojoj ljubavi, u njenim izrazima ima neceg vise, ne znam cega, nego u onim pismima i izrazima koje sam smatrao nedostiznim
Ali, drago blago, ti imas nebesku dusu kakva se samo moze zamisliti, i imas zanosnu lepotu. Boze, kako da ti kazem da sam opijen tvojim i najmanjim dahom...

Budim se srecan sto te volim. Lezem srecan sto sam voljen. To je zivot andjele...
Hiljadu poljubaca, i neka svaki sadrzi hiljadu neznosti za tebe, kao oni juce za mene.


Onore de Balzak

[moonchie]

Za Žosefinu od Napoleona...

'Ne volim te više. Naprotiv,mrzim te. Zato što si užasna,vrlo čudna,veoma glupa,skoro sasvim nalik Pepeljugi. Ne pišeš mi uopšte,ne voliš svog muža. Znaš koliko zadovoljstva mu ta pisma pričinjavaju,a ti mu ne napišeš ni šest redaka,barem,nasumičnih škrabarija.
Šta onda radite po ceo dan,gospo? Šta je to toliko važno što vam oduzima vreme koje biste mogli da provedete pišući svom sjajnom ljubavniku? '

'Nisam proveo ni dana,a da te nisam voleo. Nisam proveo nijednu noć a da te nisam u snovima grlio. Koliko mi je trebalo da popijem šolju čaja,eto tek toliko nisam proklinjao ponos i ambiciju koji me primoravaju da budem odvojen od jedine pokretačke snage mog života. Usred mojih dužnosti,bilo da zapovedam vojskom ili obilazim logore,moja voljena Žozefina jedina je u srcu mom,okupira mi um,ispunjava misli. '

[Artemis]

"Čeznem da se uselim u tebe, da ti postanem način i jedini mogući odraz onog najskrivenijeg u tebi.Da ti obojim svijet bojama ljubavi,
i da prepoznaš moj lik u svemu što vidiš.
Čeznem da ti kažem sve riječi koje sam godinama skupljala i čuvala, koje su postale dio mene i koje su jedini način da ti poklonim dušu.
I ljubav. Ljubav koja se svakim pogledom iznova rađa i ne umire. Ljubav, čija se veličina ne može otkriti, kao ni veličina svemira.
Ljubav, koja se riječima ne može iskazati.
Ali ipak čeznem da ti kažem sve riječi, iako mi je teško da se usudim da izrazim i ograničim tu neobjašnjivu veličinu na par možda besmislenih riječi.
Čeznem da tražeći sebe pronađemo jedno drugo. Da jedno u drugom otkrijemo ostvarenje naših želja. Da ispunjeni jedno drugim savladavamo prepreke na putu u neki novi svijet koji će dobiti ime naše ljubavi.
Čeznem… da i bez riječi shvatiš sve što želim da ti kažem."

Danica Radović

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Moje su ruke rasute u vremenu...oči prostrte u prostoru izgubljenom od strane tvojih koraka...i konačno shvatam da sve je vještačko...Trebao sam da znam to još dok sam bježao od tebe... Način na koji mene danas nema je sramotan..da sam znao polijevao bih ti ruke vodom čim bi ustala...Iluzija je bila da sam se i dopadao sam sebi ovakav...kakav sam sad, a kakav sam bio i prije tebe...Ono što je za mene i bilo vrijedno u nekom trenutku...zbog čeg sam se jogunio...kao da s tobom gubim sve...sad gazim pod nogama kao bezvrijednu pojavu...Ne tjeraj me da doznam zbog čeg je to tako, jer da sam pametan, ne bih bio uobražen toliko da ostanem sam.."

L.

[Android.Montenegro]

Onore de Balzak Evelini Hanskoj

Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi zivot.
Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osecanja te veceri, rekao sam ti bezbroj neznosti.
Oh! Ti imas bozanstvenu dusu za koju covek ostaje vezan citavog zivota. Duso moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, sto je odmah oteralo tugu, neprijatnost, voljeni andjele, ne zamracuj nikakvom sumnjom nadahnuca ljubavi. Tvoja umiljata neznost bio je samo njen tumac. Ne misli da mozes biti uporedjena ma s kim. Ali, moja voljena, moj nebeski cvete, ne shvatas li sav car i svu istinu da siromah pesnik moze biti pogodjen tim sto je pronasao isto srce, sto je voljen preko svojih nada? Moja obozavana, da za tebe me je odgojilo najneznije i najmilije zensko srce...
Dragi, veciti idole moja lepa i sveta vero, znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vredjati ponosnu i neznu dusu. Ali ne govoriti tebi o tome znacilo bi oduzeti ti neizrecive dusevne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve slicnosti, osecanja i duse da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj voleo tebe. Zatim, uzasna ljubomora me je toliko navikla da mislim otvorenog srca, da sve kazem onoj u kojoj zivim, da nikad ne bih mogao da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!

Da, tebi je sve dozvoljeno. Reci cu ti prostodusno sve ono lepo sto pomislim, a i rdjavo. Ti si jedno ja, lepse i milije.

Moja ljubav nema vise ni manje egzaltacije, niti ma cega zemaljskog. Oh! Moja draga, to je andjeoska ljubav, uvek na istom stepenu jacine. Osecati, dodirnuti tvoju ruku ljubavi, ruku punu neznosti, ponosnih osecanja, cujes li, andjele moj, toplih, dobrih, strasnih; ta ruka, glatka i meka od ljubavi predstavlja isto toliko srecu koliko i tvoje medeno i zarko milovanje...

Jedan poljubac, na tvoje drage usne, te nevine usne koje jos nemaju uspomena bice skoro amajlija za ljubavne zelje, kad bude sadrzavao sve neznosti ljubavi. Nas siroti poljubac, jos lisen svih nasih radosti, ide samo tvom srcu, a ja bih hteo da on obuhvati celo tvoje bice...

Moja draga Evo, nikad ne sumnjaj u mene, ali jos manje u sebe. Kod tebe, u tvojim pismima, u tvojoj ljubavi, u njenim izrazima ima neceg vise, ne znam cega, nego u onim pismima i izrazima koje sam smatrao nedostiznim
Ali, drago blago, ti imas nebesku dusu kakva se samo moze zamisliti, i imas zanosnu lepotu. Boze, kako da ti kazem da sam opijen tvojim i najmanjim dahom...

Budim se srecan sto te volim. Lezem srecan sto sam voljen. To je zivot andjele...
Hiljadu poljubaca, i neka svaki sadrzi hiljadu neznosti za tebe, kao oni juce za mene.

Zeneva, januara 1834. godine

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Ptico, izgubljena na mom dlanu... možda će nam Bog dati mira nakon svih ovih godina.. Moja dva lica i tvoje srce što se umorilo.... Bitka bez pobjede...put izgubljenih nemira....
....Nek snijeg zaveje sve sujete, sve ožiljke...oprostićeš ako si ona prava....

Sad sam na korak od dna, ptico malena...Nestaje sunca, nestaje ljubavi...bez tebe... I ostajem sam na ovom svjetu, tako da ne znam šta osjećam...а vjetar nosi, samo pitanje: Ko si ? Ptico, ko si? Možda svemir sam ? Ptico, nemam više šta da ti dam....

Nisi zadovoljna i ne trebaš biti, jer se nikad nisam ni trudio da ti zavirim u srce...da vidim sve tvoje boje ljubavi, svaki tvoj strah...a nemam ni izgovora što to ne učinih..

Ptico, izgubljena u mom stihu...u noćima bez sna....Pruži mi ruku kao oprost...možda tvoja ljubav poveže sve krhotine života mog...možda izbije zelena loza iz ostataka duše....Naša tuga je grijeh, da ne umijemo voljeti pa da budemo sami po kazni..da ne umijemo ljubiti pa da hodamo ovako isprazni....

I šta imam ja od tog, što će mi i oprostiti Bog, ako nećeš ti........

Oprostićeš ako si ona prava....

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

" Aukcija je danas draga, dole niz drum prema Crnom moru. Čini mi se da si eksponat pod rednim brojem 13. Ne razumijem te, ne poznajem te više.....

Lagano, pod nogama, šušti mi jesen. Nazire se iza oblaka. Za koji dan će kovati zlato po krošnjama. Još malo pa godina.. Šta su ti dani, prolete pokraj tebe kao selice na jug i ne primjetiš ih....

Hladno je kao u novembru ovih dana. Kad kreneš, džemper boje masline obuci. Onaj u kom si me prestala voljeti, onaj koji mrzim iz dna duše, što sam ti poklonio u sumrak poslednje jeseni....

Ja ću do kraja voljeti svoju materijalnu neimaštinu i to što se neću moć natjecati za te’... Za eksponat pod rednim br.13.... Dovoljno je valjda što te obožavam ? ....Draga.... Pusti krv na jagodici i pređi preko usana, biće zanosnije... Samo trun preko obraza....

Vali se pjene negdje iza ovih planina, dole niz drum. Tamo je Crno more. Nikad moje oči neće ga vidjeti...Imam ja dovoljno crnine u sebi za par života, i strepnji koje se obrušavaju na me noću kao vali na hrid.. Ne treba mi još Crno more.... Šta je ono za moju dušu... Kap, obična kap....

Linjaju se riječi kad ih suvislo koristiš... Neću više moliti.... Neću više pisati.... Čemu kad ih zdrobe priglupi, sirovi, jadni stvorovi... Eno ih, kupuju te’... Bog je baš fulao kad ih je stvarao... Ne razumijem te, ne poznajem te više..... Draga...."

[dejan kostic]

Nesto, davno za Tebe napisano,

uvek dobijem neverovatnu inspiraciju, kad pomislim na Tebe. Kad tako ceznem mogao bih da pisem satima, danima, godinama.

Zelim te, zelim u svakom trenutku mog praznog i bezsmislenog zivota.
Iako sam svestan da nikada necu moci da Ti pridjem na blize od dva koraka u prolazu, iako znam da nikada necu pomirisati tvoju kozu, da nikada necu osetiti slatke usne tvoje na svom vratu.

Ipak mastam, ipak pisem.....

a tako bih Te voleo zagrliti oko struka, neznog, uzanog, da ti dodirnem svaki predalj tela, prislonim usne na nadlanicu, da poljubim Ti prelepe prstice.

Pisem, sanjarim i uzdisem ...misli me obaraju..
Uh, kako bih zeleo da je samo moja....Da je moja i Bozija...U meni ima toliko ljubavi prema njoj, da bih mogao da je volim bar dvesta godina vise.... Imala bi ljubavi, dovoljno da moze njom da se hrani...

A za osmeh, njen, da za osmeh njen...
koji izgleda kao sunce u smiraj dana, uvek siri neki mir i pozitivnu energiju na sve oko sebe.....da, ja bih isao do pakla i nazad

Vrativsi se iz misli prokapale su mi kapi suza na dlan. Svaku suzu sam pokupio prstima i zelim tebi u srce staviti... da osetis sve sto se skriva iza mojih muskih vrelih suza.

Koji san, koja slova, koji dan kad znam da ne mogu da Te imam

..... Nikad

[dejan kostic]

Hej dragulju moj,

ako to jos ne znas, to je prava ljubav sto osecam za tebe, ne samo simpatija ili prosta draz. Da Ljubav, koja kroz moje telo tece kad pomislim na tebe, kad spavam, kad ustanem, govorim, telefoniram i kad zatvorim oci svoje.

Ti si sada ta osoba koja moze da me vodi, koja moze da mi stvori i lepa a i losa vremena zivota mog.

Mozes me i povrediti mnogo, a i dodirnuti strasno jer imas pristup svakom delu mojeg bica.

Imam poverenje slepo u tebe, svasta nesto bih za tebe ucinio. Snove svoje bih srusio za tebe jer si vrhunac, koji mogu da dostignem u zivotu. Vise od toga mi netreba, kao Sunce bez kojeg nemogu da zivim, kao vazduh koji disem

Puno reci a jos vise osecaja...volim te


SVI SMO TAKO DIVNI KAD VOLIMO !!

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Ostala si mi dužna zagrljaj!
I jetru, i pet kutija cigareta, i dvadeset rolni toalet papira!

Dodaću tome i ljubav, dva preskočena doručka i jedno javno držanje za ruke! Da svedem račun: ukupno 173 eura!

Pričao sam ti o svojim najvećim strahovima, o tome koliko sam mali i nebitan, drhtao sam pred tvojim odgovorima, i ti tako hladna učinila si da se ja osjećam sitan..

Učio sam te da zviždiš, da pljuješ i bogami da psuješ, pokazao sam ti ljude koje volim i omiljena mjesta, pričao viceve i uživao dok se smiješ..

Zaboravila si ponijeti svoj miris, svoju zamršenu kosu na jastuku, svoj glas, hod i pogled, zaboravila si svoju dosadnu muziku..

Ostao ti je i lak za nokte, glupačo! I otvorena kesica smokija! Zaboravila si i ovo brdo uspomena i ovih sedam slika, ostala ti je ukosnica i blic misao- da si možda moja..

Pišem ti ovo pismo jer se planiram napiti, pa ću poslije biti kukavica naglas ti sve reći, i možda me u 'ko broji više kom' pozivu, ubijediš da nemaš dug,
no onaj dužnički zagrljaj ne opraštam, on postaje sve veći!"

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"..Ostariću nad željom za tobom.. Pišem, tek da umorim misli koje ti pobegnu čim predahnem... Nisu moje pesme o tebi... O tebi je sve neizgovoreno moje..."

[Artemis]

Čini mi se da sam te morao voleti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvek.
Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stolećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvek gledam iznova u prošlost, na kraju uvek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvek.
Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milion drugih ljubavnika, deleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvek iznova.
Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čoveka svih vremena, prošlosti i večnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pesme svih pesnika, prošlosti i večnosti.


Tagore

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Jesen je dušu dala za tamno sivi akvarel, za svođenje računa i skupljanje uspomena za potpalu, a ja baš volim da neku subotu pogledom obojim u plavo,isprovociram nebo da se presvuče u tvoje oči, pa se zajedno radujemo što te... ma, znaš, ono sa srcem..."

[igor2011]

"Čeznem da se uselim u tebe, da ti postanem način i jedini mogući odraz onog najskrivenijeg u tebi.Da ti obojim svijet bojama ljubavi,
i da prepoznaš moj lik u svemu što vidiš.
Čeznem da ti kažem sve riječi koje sam godinama skupljala i čuvala, koje su postale dio mene i koje su jedini način da ti poklonim dušu.
I ljubav. Ljubav koja se svakim pogledom iznova rađa i ne umire. Ljubav, čija se veličina ne može otkriti, kao ni veličina svemira.
Ljubav, koja se riječima ne može iskazati.
Ali ipak čeznem da ti kažem sve riječi, iako mi je teško da se usudim da izrazim i ograničim tu neobjašnjivu veličinu na par možda besmislenih riječi.
Čeznem da tražeći sebe pronađemo jedno drugo. Da jedno u drugom otkrijemo ostvarenje naših želja. Da ispunjeni jedno drugim savladavamo prepreke na putu u neki novi svijet koji će dobiti ime naše ljubavi.
Čeznem… da i bez riječi shvatiš sve što želim da ti kažem."

D. Radović

Prelijepa pjesma..Ko je ovo napisao? Pise D.Radovic ali je pjesma napisana u zenskom rodu pa me to zbunilo. A sa tako malo rijeci reci tako mnogo je genijalnost

[igor2011]

Uz "Kroj" Mike Antica ovo je najljepsa pjesma koju sam ikad procitao.Nije klasicna ljubavna ali ja se u njoj pronalazim, nekad imam osjecaj kao da sam je ja pisao ili kao da je o meni napisana..Nadam se da nece predstavljati problem sto je na engleskom. Ni ja nisam sve rijeci razumio pa sam koristio recnik. Isplati se potruditi se i procitati je..
Will you be my friend? by James Kavanaugh

Will you be my friend?
There are so many reasons why you never should:
I’m sometimes sullen, often shy, acutely sensitive,
My fear erupts as anger, I find it hard to give,
I talk about myself when I’m afraid
And often spend a day without anything to say.
But I will make you laugh
And love you quite a bit
And hold you when you’re sad.
I cry a little almost every day
Because I’m more caring than the strangers ever know,
And, if at times, I show my tender side
(The soft and warmer part I hide)
I wonder, will you be my friend?

A friend who far beyond the feebleness of any vow or tie
Will touch the secret place where I am really I,
To know the pain of lips that plead and eyes that weep,
Who will not run away when you find me in the street
Alone and lying mangled by my quota of defeats
But will stop and stay-to tell me of another day
When I was beautiful.
Will you be my friend?

There are so many reasons why you never should:
Often I’m too serious, seldom predictably the same,
Sometimes cold and distant, probably I’ll always change.
I bluster and brag, seek attention like a child,
I brood and pout, my anger can be wild,
But I will make you laugh and love you quite a bit
And be near you when you’re afraid.

I shake a little almost every day
Because I’m more frightened than the strangers ever know
And if at times I show my trembling side
(The anxious, fearful part I hide)
I wonder, will you be my friend?

A friend who, when I feel your closeness, feels me push away
And stubbornly will stay to share what’s left on such a day,
Who, when no one knows my name or calls me on the phone,
When there’s no concern for me – what I have or haven’t done-
And those I’ve helped and counted on have oh, so deftly, run,
Who, when there’s nothing left but me, stripped of charm and
Subtlety, will nonetheless remain.

Will you be my friend?
For no reason that I know, Except I want you so.

[Artemis]

Prelijepa pjesma..Ko je ovo napisao? Pise D.Radovic ali je pjesma napisana u zenskom rodu pa me to zbunilo. A sa tako malo rijeci reci tako mnogo je genijalnost

Tek sad ovo vidim.Zbog svih koji čitaju na ovu temu,da ne bi bilo zabune to je napisala Danica Radović,nisam predvidjela da će se pomisliti na Duška.

[the_sacrament]

Za Anu Bolen,
moju gospodaricu i prijateljicu:

Svoje srce i čitavo svoje biće predao sam tebi u ruke, sa nadom da ću se time
preporučiti tvojoj milosti i da naklonost koju gajiš prema meni neće biti
umanjena odsustvom jer bi to samo osnažilo bol koji mi mori dušu, što bi bio
pravi greh jer mi sama razdvojenost već nanosi dovoljno patnje, čak više nego
što sam ikada mogao da zamislim. To me neminovno tera da se prisetim jedne
astronomske činjenice. Naime, što su polovi dalje od sunca, vrelina je uprkos
tome snažnija. Isto je i sa našom ljubavlju. Daljina se isprečila između nas
ali žar naših srca uprkos tome rastu - bar što se mene tiče. Nadam se da isto
važi i za tebe i uveravam te da je bol zbog razdvojenosti u mom slučaju tako
silan da bi bio nepodnošljiv da ne živim u čvrstoj veri da uživam tvoju
bezgraničnu i neprolaznu naklonost. Kako bih te podsetio na to, i pošto telom
ne mogu da budem s tobom, šaljem ti stvar koja će ti u najvećoj mogućoj meri
zameniti moje prisustvo - tačnije, moju sliku - kao i poklon koji sam ti ranije
pomenuo, sa nadom da ću, kad ti to poželiš, zauzeti njihovo mesto. Svojeručno.

TVoj sluga i prijatelj,
H.R. (Henry Rex)

[Artemis]

Draga moja Nasanin Noori,

Soba i kuhinja su sada lijepe. Sve je lijepo u ovom stanu. Čisto je i mirno. Radim dolje u dvorištu kameni bazen za tebe, to ako ikad opet dođeš, a i to je manje bitno. I za sebe ga radim, sada se smiješ, znam to. Simin i Farhad i mnogi drugi sviraju cijele dane, ovdje se opet pjeva. Pjevam stalno. Tiha je to, kućna proslava koja više ne staje niti na trenutak. Tako je to zadnjih tjedana. I rekao sam sebi da će tako i ostati. Sve one oluje, opasne i razorne, sve su prošle. Ne spavam više na kauču, ne gledam sijevanje kroz prozore. Ne sijeva više. Nova godina nam je došla s proljećem, i proljeće s njom. Laleh (lole), makar jedan, svjež, crven, neotvoren je uvijek u kuhinji. Na onom zidiću, gdje bi ga ti stavila. Svako jutro donesem jedan iz dvorišta, nitko nema ništa protiv, susjedi me samo nijemo promatraju dok ga izvlačim iz zemlje. Ionako tulipani bujaju u zadnje vrijeme. Da, ne probudim se jutrom, dočekam ga. Sretniji nego što sam bio godinama. Nar otjera svaku primisao na ružne događaje. Ti znaš koliko ih je samo bilo, ali neću ih više spominjati. Povratak se događa, nitko i ništa ga više ne može zaustaviti. To proljeće, Nasanin, tu je.

Ne skrivam više svoje slabosti i boljke, ne moram lagati, nitko me neće uhvatiti u tim istinama koje sam morao prešućivati. Jer takvi smo uvijek bili, fini ljudi, dok nam nije preostalo nego zamijeniti tu finoću krikovima i grubim riječima, traženjem reakcije za koju smo znali da neće nikada doći, ali, sve je to u redu.

I onda ti kažu da si dobar, da si na mjestu, da te neće mijenjati u potpunosti, oblikovati na svoju sliku i nepriliku, i onda uvidiš kako li su samo podlo lagali.

No tome dođe kraj. I tome je došao kraj. I to je razlog što opet dišem lakoćom, što hodam stanom jednako po noći i po danu, jer razlike i nema. Ah, moja Nasanin, uskoro ću opet napisati i pjesmu, možda i dvije. Završavam i roman, to će te veseliti znati, da je zapravo već gotov, ali nam dajem vremena da još malo dišemo prije nego se sredimo i uredimo i onda sjednemo na kauč, zapalimo cigaretu, baš u zoru, popijemo kavu, možda i čaj od nara. Osjećam sve to kao jedno veliko kretanje, slobodno kretanje, i olovku držim čvrsto u ruci, još i čvršće nego prije.

Odem do naše stare kafane tu i tamo, i uvijek sviraju, sada neki mlađi ljudi, ali i dalje bi ti se sviđalo. Sjećaš se naše kafane, ne sumnjam, ti ne poznaješ zaborav. U radosti ti pišem ovo pismo. Nadam se da će te u radosti i naći, za pokoju suzu uvijek ima mjesta, i u radosti ima, moje pismo za tebe je oda radosti, u molu, kao i uvijek, kakva je naša radost uvijek i bila. Ovo mjesto više nije crna kuća. (sjećaš se kada smo prvi put gledali ”Khaneh siyah ast”?)
Prošlo je previše godina, ali vrijedile su ovog proljeća, baš ovog proljeća i nijednog prije, jer nijedno do ovog nije donijelo takav mir i zadovoljstvo u moje srce.

Možda tek ono naše, kako li je to davno bilo!, i sada ćeš se opet nasmijati, znaš ti dobro, moja Nasanin, da se ono i ovo proljeće slabo razlikuju, samo je između znala bivati tama. Tako da ovo ne mogu prozvati početkom, nego povratkom, a time i nastavkom čežnje. Uskoro će zora, idem ti malo odspavati. Pa mi piši, da mogu onda reći: pođimo sada, moja Nasanin, ne više kući – pođimo ostati ovdje.

Ili tamo, kod tebe. Pođimo zato sada, ostati u ovome proljeću, natrag, natrag, još natrag, do kraja, kao nikada prije, sve dok zadnji list ne padne s drveta dolje u dvorištu, sve dok ne izvadimo i zadnji laleh iz zemlje.

Ey Nasanin, emruz jekšanbe ast, baleh. (sada se smijem dok pišem, naglas, puno se smijem u zadnje vrijeme, i to isto)

Tvoj zauvijek, tvoj i u ovom proljetnom snu…

Kruno Čudina

[EtoTako]

Ponovo sam te sanjao i vidio tako jasno neobičnu odjeću i polu-
muške molitve upućene borovima među kojima si stajala.
Sjene su se stapale sa visinama, drvoredima, vodama i gubile
u zamkama naših pogleda.
Kako li sam te noći sebe zvao?
Na kakvim sam oblacima plovio i sve to ostavio.
Stigao sam do kraja tražeći anđela. Mnogo imena mi nije izmjenilo lice
i još kuca ova grudva mesa u kojoj sam uspavao tvoje oči
i riječi.
Na šta si mislila dok si pisala o zauvijek i nikada.
Ništa ne vrijedi kada trube jeseni sviraju povlačenje.
Gdje si bila kada sam odlučio potražiti puteve do najbolje škole
koja ima sve moje učitelje i Mudro Drvo u dvorištu.
Na šta smo mislili…
Ovo pišem ubjeđen da tako činim uslugu savjesti Novog svijeta.
Pišem ti sretan što sam bio izmišljeno lice stvoreno na papiru,
od tinte, i što si me željela najviše što možeš, sve one savršene dane.
Do jedne noći kad se ništa više nije moglo podnijeti.

[mariopg]

Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi razmišljajući koliko se već dana ovako viđamo.
I pričamo.Pričamo kao i uvijek – polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me na Onaj Grad koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove.Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.Kad prođe pokloniću ti svoju.
Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.U pauzi Svega beznačajno ti govorim što sam sutra želio reći.I juče.
Kiša još pada i nije hladno.Kafa u šoljicama strpljivo čeka pokoravajući se dobovanju naših čežnji.
Volim kišu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gdje posluga ne voli svoje goste,tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više,naročito kada ovakva kiša pada… kada sve ostaje iza nas.
Pitam se hoću li u Drugom gradu imati svoje mjesto i nekog poput tebe da mi upotpuni popodneva mokrih utoraka,
srijeda, ponedjeljaka i onih ostalih.
Pomalo se brinem.Ne zbog sebe, već zbog tišine...
Znaš već… Znam da znaš.


Meša Begić

[Chui]

Sami smo,sami na cijelom svijetu,osim nas dvoje ne postoji vise nista zivo;iza ovih prijateljskih zidova mrak je i smrt i pustos.Ne vije to vjetar,ne lije to pljusak,nego to jadikuje i stenje Kaos i placu njegove slijepe oci.A kod nas je tisina i svijetlo,i toplina i radost;nesto veselo,nesto djetinje nevino kao leptir-prse oko nas;mi se priljubili jedno uz drugo,prislonili glavu do glave pa citamo lijepu knjigu;osjecam kako kuca tanka zilica u tvojoj njeznoj slepocnici,cujem kako zivis,a ti cujes kako zivim ja,tvoj smjesak radja se meni na licu prije nego tebi,odgovaras cutke na moje pitanje bez rijeci...Tvoje misli i moje misli dva su krila iste ptice koja je potonula u nebesko plavetnilo...


...O nezaboravne oci!U koga,kamo ste upravljene sada?Ko prima u svoju dusu vas pogled?...

[Chui]

Sva suze na svijetu ne pomažu dok po kiši koračam,
odraz svoj u lokvama gledam! Nisam ja taj koji je
na sreću navikao a još manje koji je otišao bez
pozdrava na to neprijatno putovanje, na otok tuge
sjenama ispunjen! Zalijevam vrtove svoje suzama,
njegujem cvijeće koje mi mirisima uzvraća,
ne mogu se naviknuti na ovo vrijeme, kiša me u
tamne odaje sjete baca, moje oči nenaviknute
postaju!

[Chui]

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe ipokazivati svima. Bićeš moj način odevanjasvega nežnog i tajnog. Pa i onda, kaddotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebeskidati. Na meni ćeš se raspasti.Jer ti si jedini način da pokrijem golotinjuove detinje duše. I da se više ne stidim predbiljem i pred pticama.Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkatimoju kožu s tvojom. Ne znam da li meshvataš: to nije prožimanje.To je umivanje tobom.Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečijimiris, sav izatkan po nama.Tetoviranje maštom.Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebeda se, ovako pokipeo, ne prehladim odstudeni svog straha i samoće.