Najljepsha i najromantichnija ljubawna pisma ...ikad??:)

[Sirenita]

Diego, my love,

Remember that once you finish the fresco we will be together forever once and for all, without arguments or anything, only to love one another.

Behave yourself and do everything that Emmy Lou tells you.

I adore you more than ever. Your girl, Frida

(Write me)

[Artemis]

Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi razmišljajući koliko se već dana ovako viđamo.
I pričamo.Pričamo kao i uvijek – polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me na Onaj Grad koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove.Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.Kad prođe pokloniću ti svoju.
Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.U pauzi Svega beznačajno ti govorim što sam sutra želio reći.I juče.
Kiša još pada i nije hladno.Kafa u šoljicama strpljivo čeka pokoravajući se dobovanju naših čežnji.
Volim kišu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gdje posluga ne voli svoje goste,tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više,naročito kada ovakva kiša pada… kada sve ostaje iza nas.
Pitam se hoću li u Drugom gradu imati svoje mjesto i nekog poput tebe da mi upotpuni popodneva mokrih utoraka,
srijeda, ponedjeljaka i onih ostalih.
Pomalo se brinem.Ne zbog sebe, već zbog tišine...
Znaš već… Znam da znaš.


Mehmed Meša Begić

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Tebi,koji i ne slutis da te nosim u zjenama,
tebi,koji juris mojim venama....
Tebi poklanjam ukus vina na usni
i grcevit stisak uspomena...
Tebi,koji i ne slutis,dok dises i dok se budis
bdim mislima nad tobom,
slusam te i dok pricas i dok cutis,
tebi koji to i ne slutis....

[Artemis]

"Ti. Da, ti. Ovo tebi pišem.
Znam da ovo čitaš. I želim da znaš da ovo pišem samo zbog tebe. Niko drugi neće razumjeti. Niko drugi ne zna. Oni misle da je ovo za njih. Ali nije. Pišem ovo za tebe.
Želim da znaš da je život…težak. Svaki dan može biti mučan. Može biti mučno ustati ujutro. Izvući samu sebe iz kreveta. Montirati na sebe taj osmijeh. Ali želim da znaš da je upravo smijeh ono što me ponekad pokreće. Trebaš znati da si ti, čak i u lošim periodima, izuzetna. Jesi.
Trebala bi biti srećna. Ti si prelijepa.
Znam da vrijeme možda nije savršeno. Možda ćeš morati okrenuti leđa vjetru i osjetiti kako te hladnoća pecka po nosu. Međutim, znaj da ti to bar možeš osjetiti. Barem možeš uživati u toplim zracima sunca na svom licu. Ili u hladnom januarskom vjetru koji te ujeda za obraze. Znaš li šta to znači?
Da si živa!
Ne brini. Sve će biti u redu."

[Artemis]

"Nedostaje mi je tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti deo mene..Gledam koji....sve je tu..
Fali unutra...iz sredine ..gore lijevo..Bez tebe, u ovoj tisini vremena i prostora,tesko je
ne biti umoran od svakodnevnice.Bez tebe ne pamtim staze kojima idem..
Bez tebe.. ne brojim vrijeme i ne gledam na sat. Ne treba mi uputstvo da bih opstala
u ovom svijetu bez tebe..a opstajem glasno,dok u sebi umirem tiho..
Ne trebam te na minut ili dva.. dok imam ovaj blesavi osmjeh na licu misleci na tebe
Ne treba mi ni taj blesavi osmjeh, kad ga izaziva misao a ne ti pored mene....
Bez tebe, koliko god se pomjeram iz mjesta toliko koraka i ne napravim.
Bez tebe.. ne znam pravilno da disem, dah izgubim kad god ti ime spomenem.
Bez tebe..
Ne treba ni da mi dodjes ako neces ostati zauvijek."

[Artemis]

"Ovih dana biću više usamljen nego obično.
Osjećam to po želji za kuhanjem i dobrim vinom
u nekom uskom krugu prijatelja
koji su šutljivi u zadnje vrijeme
kao da ih nešto muči.
Ja možda ne znam šta želim da bih bio sretan
ali znam kada sam nesretan.
Ovi časovi kada si prije nekoliko sati otišla
nepodnošljivi su.
Sada zamišljam razna jela laganog ukusa
koja idu uz melanholiju posljednjih dana februara,
imaću strpljenja i satima ću stajati pored štednjaka
pokušavajući dosegnuti harmoniju začina,
iznerviraću se svaki put kada pretjeram ili ispadnem štedljiv.
Uskoro ću poželiti da ostaneš pored mene.
Više mi ne trebaju dokazi
sve sam shvatio.
Nadam se da ćemo otvoriti bocu
jednom pri nekom slavlju..."

[Artemis]

Pismo italijanskog psihologa Marcella Bernardija svojoj unuci...



Draga Katarina,

Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem,
mene više vjerojatno neće biti. Zato, ovo pismo ima i vrijednost testamenta,
jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa osim –
sjećanja. Ne želim te savjetovati niti upozoravati, niti bodriti, niti učiniti
bilo šta što je slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike
čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu
nešto pomogao. Zato ću se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli,
osjećaje i uvjerenja.
Ponavljam, naime, da je sjećanje jedino bogatstvo koje ti mogu
ostaviti. Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela i to nezavisno od
njene vrijednosti, što smatram još važnijim.
Ko zna šta ćeš ti raditi kroz 20 godina. Ko zna kakva ćeš biti. Ko zna
da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna,
iskrena, inventivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno
da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv
tebe udružit će se mnoge sile, a naročito jedna – strah.

Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah
od neuspjeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od
ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava
čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni
instrument pomoću kojega se svako može prisiliti da se prilagodi određenoj
situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se
svako može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na
kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko
zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znake onih strahova koje samo odrasli
umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva,
kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u
prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš
nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci predstavljate pravu
utjehu i, naravno, nadam se da će to vječno trajati, da ćeš uvijek ostati
takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome
uspiješ, imat ćeš, po mome mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u
životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu mjeseca,
objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si ti to učinila i
pokazala si mi kako si učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno
tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj mašti i mašti
tvojih vršnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoć.
Vjerujete da možete izmijeniti svijet.


...

[Artemis]

(nastavak)

...Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su
«praktični», «realni», «konkretni». Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet
oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo
bogatih i siromašnih, da je oduvijek bilo bijede, odatle i gladi, privilegija,
ropstva, rata. Govorit će ti da je svako ko je nešto pokušao izmijeniti išao
ravno u propast. Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade.
Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti.
Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti
da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako.
Ako i kroz 20 godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje kojima
raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati,
naročito položaj ljudi; ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na
osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba
razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga; ako im
tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.
U tvojoj kući 2000. godine bit će još uvijek, bar se nadam, stvari
koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim
djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bit će tu knjiga, slika, namještaja,
predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo
generacijama koje su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš,
ali svjedočanstava duge povijesti čiji si i ti dio bila i prije nego što si se
rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba to sve baciti. I tradicija ima svoje
značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da
je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i
navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti. Ja, opet,
smatram da vrijednost tradicije nije u tome, već u nečemu sasvim drugom;
tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao
polazna tačka da se učini i više i bolje, znači drugačije. Iranski filozof
Džubran rekao je: «Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer.» Mi se,
međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret koji nam
ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojega ne možemo izaći. Čak to i ne
želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah.
Eto, ta se riječ opet vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima
svakoga. Da, tačno je. Ali, strah svakoga ne uništava. Tebe neće, naprimjer,
i ne samo zbog tvog dječijeg neznanja, već zato što si sva okrenuta stvarima
i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad
si svoje ličnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jači od
bilo kakvog straha.
Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji koji me
obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je
djelić moga života. Učini od njega, naravno, samo ono što ti sama budeš
željela.

Tvoj deda

[Artemis]

"Pustila sam te u život.
Nisam birala, a nisam se ni pitala da li će tako da bude.I sada više ne mogu da te pustim od sebe.A i zašto bih te puštala…
Ne znam šta si u mojim očima pokušavao da vidiš,šta si vidio,i šta bi želio da vidiš.Ali znam da sam ti dopustila da vidiš mnogo više nego
bilo ko drugi.
Možda sam i ja mogla da vidim i znam mnogo više o tebi,ali me je sputavalo to što sam svaki put u tvojim očima tražila samo jedno – svoj odraz.
I znaš, ponekad sam ga i pronalazila.Ali čim bih pomislila na … ljubav, sebe više ne bih vidjela.
Jer, zabranjuješ mi da se nadam, a sve dublje me uvlačiš u san.
Ti budiš nemir i daješ sebi za pravo da nikada ne prestaneš da činiš moje snove i većim i daljim.Ipak, budiš radost i znaš kako da oživiš život u meni.
Naučio si me…
Da želim, ali da se ne nadam.Da zajedno možemo sve, ali da je iznad svega izbor u nama samima.Da sada možemo mnogo, ali da ćemo jednom moći mnogo više.Da neke stvari čekaju pravo vrijeme, a da pravo vrijeme čeka nas.Naučio si me da između riječi i ćutanja odaberem riječ i da onda kad govorim, govorim ono što želim.Ti si birao da slušaš ono što kažem,a ja sam birala da kažem ono što želim da čuješ.
Želim da čuješ da uspijevaš svu vječnost pretvoriti u jedan trenutak – onda kad si tu.
I da je taj trenutak sve što mi nedostaje u životu."

[Artemis]

...Odavno sam prestala da pisem.Ne sjecam se koje godine,kojeg datuma,ni dal' je napolju padala kisa ili je bilo vedro,jedna od onih mraznih nociju ili dan sto ga sunce utopljuje,ne sjecam se vise ni kome...Ovog trenutka cirrusi su stali iznad mene,priznala sam sebi svoju slabost i znam samo da se usudjujem.Bijeli ce papir uvjek podnijeti boje rijeci,onako stojicki...i ovaj ovdje mozda bolje nego sto ja mogu podnijeti misli o tebi,dalekom...
Sve borbe koje vodis sa sobom manje vise pobijedis ili nadjacas,ali jedna pobjeduje tebe,pred njom nisi jak.Srce postoje krhko kao pahulja na dlanu,i sve sto je zivo oko tebe postaje daleko;ljudi ne razumiju...Ne razumijem ni sama,svu ovu nemoc,svu ovu ceznju,ni san o prici koja se sretno zavrsava,ali je zivo u meni.Zivo kao nada,a nada...ona je poput gusterovog repa kojeg djeca kamenom kidaju iz zle igre a ono iznova izrasta.I kad sve cinjenice prkose nadam se da ne zaboravljas,da se mali dio tebe katkad prene,njeznost zadrhti ispod one odvaznosti koju nosis kao stit od svijeta i sivila u njemu,i da se katkad pitas "nisam li sve trebao drugacije..."
Ne mogu da baratam pojedinostima.Film se vrti na traci,slike su posvuda,mada se tu i tamo pravim da ne primjecujem.Onda se ljutim,naizmjenicno,na tebe na sebe,na sebe na tebe....i znam da moram podnijeti kad ekran se gasi,filmu je kraj odavno,slike poprimaju pepeljastu boju,i sve mirise na tugu...onu koja se ne priznaje.Jer ustajes,opet palis film,opet iste slike,pa se opet ljutis,i na kraju tuga koju iznova ne zelis da priznas...Da li se covjek u svemu tome umori?Ili se umara ne bi li zivio,ne bi li mu srce makar na trenutke bilo zahvalno?Jer ti trenuci srece,ma kako kratki bili vrijede i najvecih i najporaznijih teskoca,priznali ih ili ne...
Nedostajes mi...To je najveca istina za koju znam,i koja u moru rijeci koje dolaze i gube se,ostaje kao epilog.Nedostaje mi nas pocetak,prica koja se nastavlja i sretno zavrsava,a vrijeme je neumoljivo.I neka se oproste moje slabosti uprkos vremenu u kome te nema...ti si me zagrlio u ono kad je moja jedina briga bila da se nikad necu osloboditi savane.Naucio si me da se ne bojim...i kako da opet osjetim pitomi vjetar u letu.Nikad nece biti veceg razloga od tog da nekog zavolis...

[dolazimZa5minuta]

Romansa

Taj glas mi tiho odjekuje u glavi. Ponekad... Onda kada svet za trenutak zaćuti, između dve reči. Između dva uzdaha. Zove me. Drsko me zove da joj se vratim.
I tonem u misli u kojima oživljavam osećaj koji mi je pružala. Toplota prvog dodira sa mojim usnama, sigurnost koju mi je donosila, osećaj da je uvek tu, kad god mi zatreba.
Njen miris. Oh, njen miris. Kao sreća rajske dece.
Kako strasno želim još jednom da je udahnem.
Kako jarko želim još jednom da je uzmem u ruke i zapalim njeno vitko telo.
Ali ne. Ja sam prestao da pušim.


( http://onomatopeja.mojblog.rs/ )

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Ljubavna pisma.Divno ih je dobijati.Ona su najlepsi pokloni.Tesko,a slatko ih je pisati.Uzbudljivo je citati tudja.Roniti kroz nepoznate intimne zivote predaka ili potpuno nepoznatih ljudi.Poruke zaljubljenih su citav jedan svemir u virtualnoj ljubavi razdvojenih osoba.
Nekada davno postojali su takozvani epistolari.Obrasci pisama nepoznatim osobama,pretpostavljenima,administrativnim celnicima,porodici,prijateljima i naravno,voljenim osobama."Duso moja slatka","Lane moje","Grlice bela","Sudbino moja",nezno-slatki su poceci tih ceznjivih stiva.
Pozutela hartija sa izbledelim mastilom plave ili zelene boje,tragovi suza na razlivenim slovima,miris drvenih fioka,kutija od ruzinog drveta,miris skrivenih tamnih prostora gde su cuvana.Pohabave satenske masnice kojima su sveznjevi povezivani.Energija ljubavi vezana u cvor.
Caroban je prateci pribor ljubavnih pisama.Divne kutije sa finim papirom,nazubljenim kovertama,hrapavim kartoncicima za poruke,mastovite mastionice,drzalje s perima,vosak i pecati sa utisnutim grbovima ili monogramima za zatvaranje pisama,puderasti prah koji se pospe da bi brzo upio mastilo,parfemi u bocicama od biljurnog stakla sto daju aromaticnu notu otposlatom pismu...
Nasledila sam od jedne rodjake pisaci sto njenog muza.Sav od punog drveta,pripada stilu ranih cetrdesetih proslog veka.Ruzan je spolja.Solidan cetvrtasti komad bez ukrasa govori o epohi u kojoj je izradjen.Nema skrivenih pretinaca,niti dvostrukog dna,vec je bilo doslo vreme otvorenosti,vreme bez dubokih tajni.Sto ipak ima kljucice za fioke i pregrade.Sve brave su obijene.Nesuptilno.Nasilno.Prica se da je moja rodjaka,lepa gospodja ali bez poroda u trenutku strahovite ljubomore na svog takodje lepog muza,predratnog profesora univerziteta,obila njegov sto trazeci ljubavna pisma druge zene.Posle rodjakine smrti,a ona je pozivela jos nekoliko godina po muzevljevom odlasku s ovog sveta,morala sam kao naslednica da preturam po njihovim stvarima,po njihovom zivotu.Ni ja nisam nasla njegova pisma.Nasla sam njena.Zapravo,njenog ljubavnika.Bila su sakrivena u raskosnu ruzicastu cipkanu suknju italijanske lutke.Onu koja se nekada stavljala kao ukras na sredinu bracnog kreveta.
Lutku sa ljubavnim pismima pronasla sam u pozuteloj kartonskoj kutiji na vrhu kuhinjskog ormarica.Ispod nje su bile kutije sa prvim tipom plehanog elektricnog rostilja i jedne sprave za pecenje galeta.Cipka na lutkinoj suknji je vec pocela da se raspada i truli,pisma su bila neverovatno cedna i ja sam mnogo plakala citajuci ih.Ne toliko zbog njihovog sadrzaja,nego zbog cele price,zbog toga sto mi se desilo da bas ja buem ta koja ce razdeviciti proslost ove zene posle njene smrti.
Svoja ljubavna pisma cuvam u kutiji od cigarilosa koje je pusio moj muz dok mi jos nije bio muz.Ona ima majusnu mesinganu kopcu,kitnjastu markicu zemlje porekla i utisnut crtez palmi,mora i crnkinja koje plesu,na poklopcu.Unutra sam,osim pisama,stavila mirisnu uspomenu-njegovu maramicu natopljenu parfemom koji je tada koristio.Kada u setnim trenucima otvorim svoju skrinjicu ljubavnih secanja,preplavi me izmaglica mirisa,vracajuci me u proslost.Tada procitam nasumice neko pismo i lekoviti ritual povratka u nekadasnju ljubavnu opnu okrepi me donekle.Na dnu tih secanja je ipak tuga.Melanholicna,setna,ovlasna tuga.Pramen minulih vremena.
Danas se pisma cuvaju u kompjuterskim folderima.Posiljalac koji poseduje personalni folder,te nije strpan u opsti inbox,dobro je prosao.Ima sopstvenu "kutiju".Ljubavne sms poruke cuvaju se i u boljim mobilnim telefonima koji imaju memoriju za arhiviranje.U protivnom,moraju da se bace.Delete-lepa engleska rec za brisanje,unistavanje,odbacivanje... "

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Malo po malo, terajuci subote i nedelje da rastegnu i prekriju sivilo ponedeljaka i utoraka,
sredama uzivajuci u slatkoj jezi koja najavljuje kraj nedelje, cetvrcima vec u petkovima,a petkovima
pomno procavajuci mape snova, kojima smo lutali, dodjosmo dovde.
Sta sada reci. Mnogo mi stvari pada na pamet, suvise mnogo za jedno pismo.
Da, voleo bih da mogu da ti kazem, recimo, kao Dobrisa Cesaric
".. Mozda ces se jednom uvece pojavit
Preksrasna u plavom,
Ne slutec da si svoju svjetlost lila
mojom davnom javom,
I ja koji pisem srcem punim tebe
ove cudne rime..."

Da, mogao bih ti napisati svasta. Da, mogao bih ti pisati pisma, pesme, voleo bih da stavis glavu u moje krilo
jednog kisnog dana, da zatvoris oci i da ti citam neke lepe pesme, stvarajuci simbole koje cemo samo mi
razumeti i celu njihovu lepotu halapljivo i sebicno iskoristiti za kicenje tog trenutka. I onda pritisnuti
dugme na satu vremena i zaustaviti ga zauvek.
Pa opet ne bi to bilo dosta, sve sto bih ti rekao bilo bi samo pusti odblesak vatra koje plamte u meni.
Sve sa tobom svih ovih godina mi je jako prijalo, srecan sam sto sam nasao nekoga sa kim sam
mogao da delim taj izvor u meni, sto sam jos neke usne mogao da napojim, sto sam cuo eho u ovom svetu.
Zaista, cudno je to kako smo slicni u nekim stvarima...
Pa ipak, za kraj, ne znam sta da ti kazem. A, mozda je bolje tako. Neke stvari moraju biti niezrecene,
neke staze moraju voditi u maglu, jer, kako Luis Kerol rece,
..." Lovicemo ih naprscima, viljuskama i nadom..."
(ovo je iz jedne moje omiljene price, koja mi mnogo znaci).

Za kraj ti poklanjam (kako prigodno), pesmu koju ne znam kako se zove, Jesenjinova je,
sa njim sam poceo da se druzim od skora, od skora mi vise prija ruska pusta stepa i divlja priroda
od mirisa Sene i fransuckih bordo misli.

Odavno je zapisano
da trideseta vec znaci
kako si bogalj tu i tamo
dok zivot vise te privlaci.

Draga, skoro ce trideseta,
a zemlju sve vise volim.
I zato mi u srcu cveta
ruzicast plamen ko da gorim.

Ako se gori - gori do kraja.
Nisam uzalud u lipar sveti
bacio alku s papagaja,
znak kako cemo sagoreti.

Ciganka mi taj prsten dade.
I za tebe ga skinuh sa ruke.
I sad u strahu i bez nade
slusam ja vergla tuzne zvuke.

U teskoj glavi sve se muti.
U srcu magla, led, i s tugom
mozda cu od nekog cuti
da si ga dala uz smeh drugom.

Ljubeci te sve do dana,
raspitivace se on ocajno
kako si navela sarlatana
da tako peva osecajno.

Pa ipak minuce i ta rana.
Al kraj zivota nije mio.
Prvi put je huligana
papagaj proklet prevario.


Puno ljubavi i mirnog srca ti zelim."

[Beli vuk]

Hej dragulju moj,

ako to jos ne znas, to je prava ljubav sto osecam za tebe, ne samo simpatija ili prosta draz. Da Ljubav, koja kroz moje telo tece kad pomislim na tebe, kad spavam, kad ustanem, govorim, telefoniram i kad zatvorim oci svoje.

Ti si sada ta osoba koja moze da me vodi, koja moze da mi stvori i lepa a i losa vremena zivota mog.

Mozes me i povrediti mnogo, a i dodirnuti strasno jer imas pristup svakom delu mojeg bica.

Imam poverenje slepo u tebe, svasta nesto bih za tebe ucinio. Snove svoje bih srusio za tebe jer si vrhunac, koji mogu da dostignem u zivotu. Vise od toga mi netreba, kao Sunce bez kojeg nemogu da zivim, kao vazduh koji disem

Puno reci a jos vise osecaja

Volim Te


Nepoznati autor

[AnimAl]

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe ipokazivati svima. Bićeš moj način odevanjasvega nežnog i tajnog. Pa i onda, kaddotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebeskidati. Na meni ćeš se raspasti.Jer ti si jedini način da pokrijem golotinjuove detinje duše. I da se više ne stidim predbiljem i pred pticama.Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkatimoju kožu s tvojom. Ne znam da li meshvataš: to nije prožimanje.To je umivanje tobom.Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečijimiris, sav izatkan po nama.Tetoviranje maštom.Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebeda se, ovako pokipeo, ne prehladim odstudeni svog straha i samoće.

[AnimAl]

Ти си мој тренутак, и мој сен, и сјајнамоја реч у шуму; мој корак и блудња;само си лепота колико си тајнаи само истина колико си жудња.Остај недостижна, нема и далекајер је сан о срећи више него срећа.Буди бесповратна, као младост, некатвоја сен и ехо буду све што сећа.Срце има повест у сузи што лева,у великом болу љубав своју мету.Истина је само што душа проснева.Пољубац је сусрет најлепши на свету.Од мог привиђења ти си цела ткана,твој плашт сунчани од мог сна испреден.Ти беше мисао моја очарана,симбол свих таштина, поразан и леден.А ти не постојиш, нит си постојала.Рођена у мојој тишини и чами,на Сунцу мог срца ти си само сјалајер све што љубимо - створили смо сами.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Sreli smo se ne tako davno. Bilo je kao i uvek sto biva: srece, padova, razocarenja. Koliko smo puta usijanih glava glava bili pred prekidom, a onda se vracali jedno drugom ponovo, noseni zarom, na stare staze. Uspeli smo da se odupremo i nadzivimo sve one price i ogovaranja, sve one klevete i lazi.
Koliko smo dobrih prijateljskih saveta zakopali duboko u nama! Verovali smo jedno drugom i voleli se. zato su nam zelje i snovi puni ambicija i opstali; zato smo i uspeli sacuvati ono sto su nam srca stvorila; ono za cim smo ceznuli.
Sve do sada kada je postalo ozbiljno. Kad je sadasnjost bila isto tako vredna kao i buducnost. Kad smo hteli vise nego sto nam je zivot pruzao i davao.
Kada sam ja od tebe zeleo mnogo vise nego sto si mi pruzala. Jer ja te nisam zeleo samo za jednu noc, za jednu avanturu. Zeleo sam te kao buduce ostvarenje svojih zelja. Zeleo sam te kao zenu koja ce me pratiti ne samo dio puta vec citav zivot. Zato nije ni cudo sto sam se s` pravom zapitao da li sam ja sposoban da ti pruzim sve ono sto treba kroz zivot. Da se na kraju pitam da li ce ti ljubav koju ti pruzam biti dovoljna.
Ja nisam bogataseg sin da ti mogu pruziti sve sto pozelis jer pored mene bi te ocekivala mnoga odricanja posto nase zelje moramo sami da gradimo i stvaramo; u protivnom, postaju snovi.
Jednom, kad nas zivot ponese u kolotecinu svog zivljenja, znaj da nas u njemu ocekuje svasta. Olako si prihvatila moje ispruzene ruke i, verujem, posla bi samnom na kraj sveta, svesna da u zivotu nije srecan onaj sto ima sve, nego onaj koji ne zeli ono sto nema!
Shvati, razmisli, odrasti vec jednom da bi u potpunosti meni pripadala, da budes vecno moja, ona kojoj zelim da poklonim tako mnogo; jer ljubav je samo jedna karika u lancu koji vodi ka sreci, cilju, saznanju da ponekad i samo voleti nije dovoljno. "

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Znam tvoj broj i mogao bih te nazvati, ali nema smisla. Možda si već zaspala, a možda radiš i neke druge stvari .
Možda si sada i bolje izabrala, nisi više onako neozbiljna,ne slušaš valjda samo neke gluposti znam da si govorila kako bi voljela
da razumiješ Zaratrustu da gledaš Shakespearea . . .
Zapravo ti si nadarena, ti to možeš kad hoćeš . . .A ljubio bih te noćas.
Znam da je nemoguće, i kažem to tek tako, da shvatiš kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom, zbog vjetra nad rijekom i zbog još puno sitnica koje život zaboravlja ,a one ostaju i lebde u zraku i oko tebe i oko mene.
Kad se sretnemo volio bih da imaš onu istu haljinu, čini mi se da je bila plava,zgužvali smo je bar deset puta.
I nikad nemoj reći nešto što bi nas moglo zaboljeti .
Vrijeme je na tvojoj strani -
i to si mi uzela ... "

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Ume li iko da te gleda kao da mu je čitav svet u tvom telu... Da zaboravi da udahne, da te rimuje sa hiljadu sazvežđa... Da te zasmeje do plača, da te rasplače do smeha... Ume li iko da je ovoliko tvoj?"

[kiselina]

Za Anu Bolen,


Svoje srce i čitavo svoje biće predao sam tebi u ruke, sa nadom da ću se time
preporučiti tvojoj milosti i da naklonost koju gajiš prema meni neće biti
umanjena odsustvom jer bi to samo osnažilo bol koji mi mori dušu, što bi bio
pravi greh jer mi sama razdvojenost već nanosi dovoljno patnje, čak više nego
što sam ikada mogao da zamislim. To me neminovno tera da se prisetim jedne
astronomske činjenice. Naime, što su polovi dalje od sunca, vrelina je uprkos
tome snažnija. Isto je i sa našom ljubavlju. Daljina se isprečila između nas
ali žar naših srca uprkos tome rastu - bar što se mene tiče. Nadam se da isto
važi i za tebe i uveravam te da je bol zbog razdvojenosti u mom slučaju tako
silan da bi bio nepodnošljiv da ne živim u čvrstoj veri da uživam tvoju
bezgraničnu i neprolaznu naklonost. Kako bih te podsetio na to, i pošto telom
ne mogu da budem s tobom, šaljem ti stvar koja će ti u najvećoj mogućoj meri
zameniti moje prisustvo - tačnije, moju sliku - kao i poklon koji sam ti ranije
pomenuo, sa nadom da ću, kad ti to poželiš, zauzeti njihovo mesto. Svojeručno.

TVoj sluga i prijatelj,
H.R. (Henry Rex)

***
Henri Osmi
(1491 - 1547)

Engleski kralj Henri VIII upoznao je Anu Bolen 1526. godine, u vreme dok
je bio u braku sa svojom prvom suprugom Katarinom Aragonskom. Rimska katolička
crkva nije dopuštala razvod tako da je Henri, opsednut ljubavlju prema Ani
koja je odbila da mu bude ljubavnica, pomerio nebo i zemlju, kako bi ubedio
rimskog papu da mu omogući poništenje braka i dozvoli mu da se ponovo oženi.
Papa je odbio njegovu molbu, što je Henrija navelo da otkaže poslušnost Rimu
i da ustanovi Englesku crkvu na čije je čelo postavio lično sebe. Henri i Ana
su se, nakon sedmogodišnje napetosti, konačno venčali u januaru 1533. godine.
Tri godine kasnije kraljica Ana je bila uhapšena i optužena da je počinila
preljubu sa nekoliko muškaraca, među kojima se nalazio i njen rođeni brat Džordž.
Proglašena je krivom i zatvorena u londonski Tauer, gdje joj je odrubljena glava.
Istog dana, njen brak sa Henrijem proglašen je nevažećim.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Let's go:

"Ja te samo zelim, ali nicemu se ne nadam da ne bih patio, jer "svi se ljudi razocaravaju u svojim nadama, varaju u svojim ocekivanjima". Ja se ne nadam pa se zato necu ni prevariti, necu gorcinom govoriti : ziveh u zabludi.
I zelja je iluzija, ali zelja bez nade, ovakva kakva je u meni, to je iluzija blize stvarnosti no iluziji; iluzija koja pomaze coveku da se u stvarnosti odrzi, a ne da se od nje ogradi.
Moje iluzije su jace, postojanije, no sama stvarnost.
Zasto ne ucinis da ili prestanem da sanjam ili da mi san postane zivlji? Ucini, ja te molim..."

*Ljubavno pismo Branka Miljkovic jednoj Ljiljani Ilic

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Draga Jane? Draga i slatka Jane!
Kako si se samo uvukla u sobu (gdje sam ležao
bolestan),u bolničkoj kapici i s bijelim manšetama,uhvatila me za ruku i rekla nasmiješena:
„Nisi ozbiljno bolestan, uskoro ćeš ozdraviti“,
i kako su tvoje jasne i zamišljene oči
utonule u moje, kao rosa u srce cvijeta.

Draga Jane! Ni cijelim imetkom McNeelyjevih ne bi se mogla kupiti tvoja briga za mene,danju i noću, noću i danju,
ni platiti tvoj osmijeh, toplina tvoga srca u malim tvojim rukama na mome čelu.

Jane, sve dok se nije ugasio plamen života u tami ispod svoda noći, vjerovao sam da ću ozdraviti, želio sam nasloniti glavu na tvoje male grudi
i stegnuti te čvrsto u nježnom zagrljaju.

Je li se moj otac pobrinuo za te prije svoje smrti,
Jane, draga Jane?

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Kad dolazim, pitam se cekas li me.
Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.

Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.

A nisam ti rekao:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.
Volim te.
I volim sve sto si ti.
Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.

Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.

Bore na tvom licu i moje su.

I u tom trajanju ne znam da li sam ucinio sve za tebe
ljubavi moja.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Ovaj kutak sam uspjela da sacuvam za sjecanje...u njega cu se rado vracati i ceznje ce se ponovo javljati, da te dodirnem, da te zagrlim, da osjetim tvoje ruke i cujem tvoj glas...opet me nocas zoves. Dozivas moje misli sebi,bas ti se hoce!
I bas neces iz inata da me ostavis na miru da sanjam...sad sam budna i gledam kroz ovu nasu okruglu kupolu kako mi se cak i mjesecina ruga...i ucini mi se kao da je jedna zvijezda pala. Ove tihe noci,sve sanja...a ja...ne mogu da spavam,a ipak sanjam...budna...
Na svim prozorima su svjetla odavno pogasena...Sta li to sanjaju moji sustanari???
Da li su im snovi isto tako cezljivi i strani? Kako se u ovom krugu sanja,
Htjela bih znati da li se i u njihovim snovima sve vrti u krug,kao kod mene?
Ali,meni se vrti u glavi,jer na drugoj strani ovog kruga sanjas ti......sta li sanjas?
Znam tu si,i mozda nisi sam?...ili jesi,
Bas me briga ali voljela bih da znam...sta li sanjas?
.........
Dali se ponovo igras samnom?"

[Raquel]

Napisala jedno, pare bih dala da mogu sad, s ove distance da zavirim u njega... Ali zavrsilo je u.. Cheshkoj, cini mi se.
Dobila nekolika, citana mi pred publikom, pa tutnuta u ruke. Njih se vec sjecam. Kako i ne bih?

Elem, ovo mi je jako simpaticno bilo za procitat (kakvi smo voajeri, ne treba nam VB nista):

''Dragi prijatelju,

ne znam zasto, ali zelim da ti objasnim sustinu svog poraza od koga se nikada vise necu oporaviti. Pre svega moras da znas da moja nesreca nije puki ljubavni jad. Ili, tacnije receno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozistickom smislu.
Ta Zena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zastita i zaklon. Ona je bila za mene zastitni omotac od metafizicke studeni. Bez nje ja sam potpuno i direktno izlozen kosmickoj besmislici i noci. Moja je usamljenost sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast cistog vazenja i pevanja. Sada moje pesme traze moju glavu. Vise nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna.
Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomucno kidise na mene. Kada bih samo mogao pobeci od onog sta sam rekao! Zivim u uzasnom strahu. Bojim se da govorim, da disem. Svaka me rec moze ubiti.
Ja sam najveci deo svojih pesama napisao pre nego sto sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik tj. onaj koji nije ugrozen onim o cemu peva, koji ima jedan povlascen polozaj u odnosu na ono sto kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najzesceg neprijatelja. Mozda bih ja postao pravi pesnik da je ta Zena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj koji se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne moze biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivsi Nju ja sam izgubio i svoju snagu i svoj dar. Ja vise ne umem da pisem. Ostala je samo nesreca od koje se nista drugo ne moze napraviti osim nove nesrece. Secas li se dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: “Jedan nesrecan covek ne moze biti pesnik.” Tek sada vidim koliko je to tacno. Ja cu pokusati da zivim dalje mada sam vise mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova uzasna patnja je poslednji ostatak onoga sto je u meni ljudsko. Ako nju nadzivim ne ocekujte od mene nista dobro. Ali ja ne verujem da cu je nadziveti.

P.S.
Ako zelis da mi pises, pisi mi o Njoj. Bilo sta. Ne u vezi sa mnom. Sta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to mozes znati. Svaka sitnica koja se na nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj, pocecu da mislim o smrti."

Branko Miljkovic prijatelju o... nesto pred smrt.