Page 4 of 8 FirstFirst 12345678 LastLast
Results 76 to 100 of 195

Thread: Najljepsha i najromantichnija ljubawna pisma ...ikad??:)

  1. #76
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Sverige
    Posts
    6,830
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Sva suze na svijetu ne pomažu dok po kiši koračam,
    odraz svoj u lokvama gledam! Nisam ja taj koji je
    na sreću navikao a još manje koji je otišao bez
    pozdrava na to neprijatno putovanje, na otok tuge
    sjenama ispunjen! Zalijevam vrtove svoje suzama,
    njegujem cvijeće koje mi mirisima uzvraća,
    ne mogu se naviknuti na ovo vrijeme, kiša me u
    tamne odaje sjete baca, moje oči nenaviknute
    postaju!
    Ko nevoli Crnogorca ,vas se ambisa !!!

  2. #77
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Sverige
    Posts
    6,830
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Bog me začu gdje se žalim
    mučne noći u jecajima provodim,
    Bog me vidje kako se ljutim
    glasom i uzdahom svoj mir mutim,
    vjetar mi cvili dušom uzdrhtalom
    oči upale od silnog plača,
    zvijezde ugasle u svome sjaju
    brige me mučit ne prestaju,
    dani mi poput noći tamni,
    možda mi smrt mira može dati,
    ako mi već život života ne da…
    Ko nevoli Crnogorca ,vas se ambisa !!!

  3. #78
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default



    Ljubavi moja jedina,
    gdje se naša misao miri sa željom ,
    kad mramorni snovi ostanu poslije takvog nevremena
    nakon kojeg nam nitko više ne dozvoljava pravo izbora?
    Kojom to stazom moramo umorno lutanje nastaviti
    i u kakav vjetar baciti samoću koja se nikako ne briše?
    Ćutim se kao planinsko sjećanje u pramenu tvoje kose
    i dok se s mirisom svih onih vrhova
    u snježnim oblacima budiš,
    rastem i hvatam malo sunca
    da se dolinom mojih uspomena rastaču,
    pa sve to postupno
    mojim srcem topim i u moju dušu stavljam,
    ne bih li te bez nemira sačuvao.


    Najdivnija misli mojih maštanja,
    što učiniti sa obrisom tuge u komadiću jutra?
    Jesmo li dovoljno rastrčani od svih onih koraka
    što su nas već jednom poveli,
    da se ni sa kakvim navikama lako ne mirimo,
    već u pjesmama pronalazimo izvore svojih nadanja?
    Osjećam svaku kap kiše u moru svojih čekanja
    i preko tihih ravnica kako puštaš brazde svojih pučina,
    jer poslije nemirnih vremena i polomljenih tragova
    napokon pristajem uz mirnije obale,
    otkrivam u tebi nova sastajališta
    i na njima sa tvojom dušom gradim sva svoja očekivanja,
    izvlačiš me visinom jablana,
    a podno slatke mjesečine ispisuješ tijelom nježne dodire.
    Pogleda mog nedokučiva prepelice,
    promatram kako među moja bedra liježeš,
    svijaš krila i po tko zna koji put cijela snivaš.
    Uzimam te i zalazim u tvoj osmjeh,
    osunčanu i bijelu prislanjam uz sebe kao odsjaj,
    pa tvojim grudima nježno širim prste
    i krajevima plitkih usjeka polako prilazim.
    Ostajem vječno u tvom zagrljaju, uzdišem i tražim,
    a ti svoje poljupce nudiš , slašću se nada mnom otvaraš
    i širiš mekoću svoga plesa mojim tijelom.

    Ljubavnice mila, tu sam da me imaš,
    da se sa mnom usred strasti rađaš
    i da me u svakoj svojoj želji pronađeš,
    kao što sam i ja tebe u sebi osjetio.

    Zal Kopp



    "Tiha voda brijeg roni..."

  4. #79
    Join Date
    Oct 2010
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    56
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Nikolina View Post

    "Евгений Онегин" (Tatjanino pismo)

    Я к вам пишу - чего же боле?
    Что я могу еще сказать?
    Теперь, я знаю, в вашей воле
    Меня презреньем наказать.
    Но вы, к моей несчастной доле
    Хоть каплю жалости храня,
    Вы не оставите меня.
    Сначала я молчать хотела;
    Поверьте: моего стыда
    Вы не узнали б никогда,
    Когда б надежду я имела
    Хоть редко, хоть в неделю раз
    В деревне нашей видеть вас,
    Чтоб только слышать ваши речи,
    Вам слово молвить, и потом
    Все думать, думать об одном
    И день и ночь до новой встречи.
    Но говорят, вы нелюдим;
    В глуши, в деревне всё вам скучно,
    А мы... ничем мы не блестим,
    Хоть вам и рады простодушно.

    Зачем вы посетили нас?
    В глуши забытого селенья
    Я никогда не знала б вас,
    Не знала б горького мученья.
    Души неопытной волненья
    Смирив со временем (как знать?),
    По сердцу я нашла бы друга,
    Была бы верная супруга
    И добродетельная мать.

    Другой!.. Нет, никому на свете
    Не отдала бы сердца я!
    То в вышнем суждено совете...
    То воля неба: я твоя;
    Вся жизнь моя была залогом
    Свиданья верного с тобой;
    Я знаю, ты мне послан богом,
    До гроба ты хранитель мой...
    Ты в сновиденьях мне являлся,
    Незримый, ты мне был уж мил,
    Твой чудный взгляд меня томил,
    В душе твой голос раздавался
    Давно... нет, это был не сон!
    Ты чуть вошел, я вмиг узнала,
    Вся обомлела, запылала
    И в мыслях молвила: вот он!
    Не правда ль? я тебя слыхала:
    Ты говорил со мной в тиши,
    Когда я бедным помогала
    Или молитвой услаждала
    Тоску волнуемой души?
    И в это самое мгновенье
    Не ты ли, милое виденье,
    В прозрачной темноте мелькнул,
    Приникнул тихо к изголовью?
    Не ты ль, с отрадой и любовью,
    Слова надежды мне шепнул?
    Кто ты, мой ангел ли хранитель,
    Или коварный искуситель:
    Мои сомненья разреши.
    Быть может, это всё пустое,
    Обман неопытной души!
    И суждено совсем иное...
    Но так и быть! Судьбу мою
    Отныне я тебе вручаю,
    Перед тобою слезы лью,
    Твоей защиты умоляю...
    Вообрази: я здесь одна,
    Никто меня не понимает,
    Рассудок мой изнемогает,
    И молча гибнуть я должна.
    Я жду тебя: единым взором
    Надежды сердца оживи,
    Иль сон тяжелый перерви,
    Увы, заслуженным укором!

    Кончаю! Страшно перечесть...
    Стыдом и страхом замираю...
    Но мне порукой ваша честь,
    И смело ей себя вверяю...
    Dostojevski je lijepo rekao da su ova pisma savrsenstva pjesnickog stvaralastva, a da su tema i poruka bezvremena i primjenjiva na svaki vid ljubavnog osjecanja!
    Never Give Up

  5. #80
    Join Date
    Feb 2007
    Posts
    6,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Napisala bih i ja nesto... osecaj gubljenja je najtezi u ljubavi a uvek ga ima... gubljenje sebe, njega-nje, ljubavi... gubljenje snage, zelje za istom tom snagom. Osecaj dobijanja i davanja je najlaksi u ljubavi, davanje paznje, sitnica, pogleda, osmeha. Ipak, najtezi i najlaksi osecaj istovremeno je davanje sebe.

  6. #81
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default Nesto kao pismo...

    "Nekada mi se čini da mogu ceo svet da vrtim oko malog prsta. Pa da, bar na papiru ako ne drugačije… Mogu svašta da izmislim, mogu svakoga da nasmejem, da rasplačem, mogu da objasnim neobjašnjivo, da zaronim u nedokučivo. Međutim, da objasnim nju i da shvatim ovaj moj život bez nje. E to već ne mogu, to je već nemoguće…

    Ceo moj svet vrti se oko njenog malog prsta. Ona je moj mali moderni Adolf, moj lični esesovac, koji ga bez puške, doduše sa nekim drugim još razornijim elementima, rotira kako joj je volja. Pred njom sam tek bespomoćno dete, da ne kažem derište, koje igra po njenim pravilima, koje se uspavljuje i budi po njenom ritmu. Drugi je verovatno ne bi ni primetili. A i zašto bi? Zašto, kada je drugi nisu ni voleli…

    Srećom…

    Kada bi ta devojka znala koliko mi znači, a očigledno ne zna… odvojila bi najmanje čitav jedan život da bude sa mnom. Čitav jedan život za početak…

    Znaš onaj osećaj kada nekoga voliš godinama. Kada sve njene gluposti proglašavaš podvizima. Kada po njenom liku ispisuješ svoje buduće dana… Vaša prošlost postaje tvoj kalendar uspomena. Gde ste sve bili, šta ste sve radili… Tvoj život je ionako prestao da postoji otkako je ona otišla. Kada ti se javi, a javlja ti se retko, kako vreme odmiče sve ređe, javi ti se više iz poštovanja nego iz stvarne potrebe. Javi ti se radi javljanja, radi zajednički provedenog vremena, više zbog forme, više zbog drugih kao neka vrsta izgovora, nego zbog tebe…

    I uprkos svemu, i uprkos svima, bez obzira na razloge, bez obzira na okolnosti, samo probudi u tebi davno uspavano, pomeri pomereno, uzburka uzburkano i podseti te da možda, ipak, i možete da nastavite. Iako oboje dobro znate da ne možete. Da nikako više ne možete…

    Znaš onaj osećaj kada je prepoznaš u gomili. Svuda, na svakom koraku, u svakome… Kada je prepoznaš nevažno što to nije ona. Kada u svakom filmu ona tumači glavnu ulogu. Pardon, kada u svakom filmu ona tumači sve glavne uloge… Kada u svakoj strofi prepoznaš njene reči, kada na svakoj slici doživiš njene simbole, kada u svakom ritmu osetiš melodiju njenih lakih koraka.

    I sve devojke, istovremeno, zabacuju kosu kao ona. I nijedna devojka nije kao ona… Sve devojke se na isti način šminkaju, oblizuju, smeše. Sve devojke su njena loša kopija, sve devojke su krojene po njenom šablonu, sve do jedne…

    Ukoliko to nije ljubav, šta je onda? Ukoliko to nija ona, ona prava, koja onda jeste?


    * * *


    Eto baš sinoć sam prošao pored njene kuće. Prvi put nakon toliko godina. Prvi put bez nje…

    Prošao sam poraženo, nekako tiho, isuviše neprimetno, a opet gordo, kao ratnik kraj mesta na kome je izgubio svoju najvažniju životnu bitku…

    Išao sam, kao po komandi, nošen nekim davnim nemirima, u nadi da ću da je sretnem. Išao sam istim onim stazama gde smo se nekada, pribijeni jedno uz drugo, sastajali i rastajali, svađali se i mirili sve o istom trošku, sve na isti način, a opet, uvek različito. Onako zagrljeni, zaigrani, zaljubljeni. Neopterećeni životom, neopterećeni moranjem…

    Prošao sam poraženo, isuviše tiho, neprimetno – a i kako sam mogao drugačije? Nema te pesme koju joj nisam odsvirao u međuvremenu da mi se vrati. Sve moje priče krojene su po njoj, svi moji stihovi, svi moji snovi… Nema tog osmeha, nema tog poljubca, kog nisam dunuo sa dlana u pravcu njenog vrata. Nema te stvari koju zbog nje nisam spreman da učinim. Ali šta mi sve to vredi, kada nemam nju…

    Zastao sam sinoć na svim onim mestima gde smo se nekada, kao po običaju, zaustavljali i zaricali se u večnost naših večnosti smišljajući zavete, obećanja, koješta… koja smo već sutra, ako ne i pre, nenamerno gazili, zaboravljali. Reka misli je potekla, kao nekada sa njom, samo ovoga puta bez nje, i podsetila me kako smo delili hranu i postelju, kako smo velikodušno delili sve to, kako smo velikodušno delili pa na kraju podelili. Nekako sebično, da ne kažem drčno ili škrto, kao dva neznanca, kao dva prolaznika slučajno zatečana u prodavnici uspomena koja se otimaju za preostale komadiće sna. Kao i za bedno saznanje ko je bio u pravu a ko ne…

    Par trenutaka kasnije zastao sam kraj ogromne crne ograde koja se i ovoga puta protezala kao bedem između nas. Slutio sam da će odnekud da se pojavi, ili da će nekuda da krene, da se vrati, ili da bar pogleda kroz prozor, da mi krišom namigne. Slutio sam nešto na silu, više proricao, iz očajničke potrebe da je vidim. Kao kad oni ošinuti tipovi magijskim putem prizivaju kišu. Kišu, da, koja godinama nije padala u tim krajevima a kako stvari stoje i neće…

    Doduše, kada malo bolje razmislim, problem je u tome što sam u celoj ovoj priči ja jedini ošinut. A i ona, nažalost, nikada više neće pasti. Ovoga puta ne mislim na kišu…


    * * *


    Prošao sam sinoć kraj njene kuće, morao sam, to je bilo jače od mene, birajući najsporednije puteve kao nekada sa njom. Tada – da bismo što više vremena proveli zajedno, da bih je što više privio uz sebe, voleo. A voleo sam je više od života… Dok sada – u nadi da ću da je sretnem. Nju, ili nekoga, nešto, bila šta, što me podseća na nju, što stare slike stavlja u prvi plan, što potpiruje nešto davno ugaslo…

    Pokušavao sam da snimim svaki detalj tragajući za nekom tajnom porukom koju mi je ostavila, kako šifrovano putem Morzeove azbuke, tako i preko nekog dela odeće. Nije ti teško, naravno, da pogodiš na koji deo odeće mislim…

    Virio sam, zatim, u pravcu njene sobe, u pravcu njenog neba. Ma kakvi, ni slutnje, ni nagoveštaja, ničega. Njena soba mi je i dalje ostala nestvarno nedohvatna kao tvrđava, kao začarani zamak, na spratu, na nebu, kao i uvek do sada…

    Cupkao sam i merio prozore kao provalnik. Ono što je meni potrebno, ono što bih ja da ukradem, ponovo, po ko zna koji put nakon toliko godina, odavno više ne stanuje u toj kući. Dođe, možda, ponekad, svrati svakog drugog vikenda, obično parnog, ne pitaj me kako znam, tek toliko da zada gradu neke nove standarde, neke nove kriterijume savršenosti. Tek toliko da je sretne neko moj, neko meni blizak, onako u prolazu, i da me sutradan pita, naravno skroz neobavezno – pogodi koga sam ti video?!

    I pogodim uvek, razume se… Pogodim i pre nego što me pitaju. Ne zato što sam vidovit. Daleko od toga, sve što je paranormalno meni je nenormalno. I ne zato što neprekidno mislim na nju, a mislim, a mislim i duže od neprekidnog… već zato što mi je ona jedina preostala zvezda na tom poodavno prežaljenom provincijskom nebu promašaja. Zato što mi je ona jedini svitac sa tog, na silu, zaboravljenog puta koji se sa svih strana ravnao sa porazima. Jedina slutnja vredna pomena. Jedini poraz vredan divljenja. Znak prepoznavanja, različitosti… Dokaz da sam uopšte postojao u tom vremenu, da sam živeo u tom gradu, u tom zatvoru, gde ništa nije postojalo i živelo. Dokaz da sam radio nešto pametno naspram svih gluposti, svega, naspram bačenog vremena zalud žrtvovanog ko zna kome i ko zna zašto…"



    "Tiha voda brijeg roni..."

  7. #82
    Join Date
    Apr 2010
    Location
    Kotor
    Posts
    270
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    prelijepo Artemis, sta je ovo?
    Jedan je veliki covjek jednom rekao : " Mrav, kad je osamucen, uvijek pada na lijevu stranu."

  8. #83
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    To je napisao jedan Stefan...



    "Tiha voda brijeg roni..."

  9. #84
    Join Date
    Nov 2009
    Posts
    83
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    hall I compare thee to a Summer's day?Thou are more lovely and more temperate:
    Rough winds do shake the darling buds of May,
    And Summer's lease hath all too short a date:
    Sometime too hot the eye of heaven shines,
    And often is his gold complexion dimm'd;
    And every fair from fair sometime declines,
    By chance or nature's changing course untrimm'd:
    But thy eternal Summer shall not fade
    Nor lose possession of that fair thou ow'st;
    Nor shall Death brag thou wander'st in his shade,
    When in eternal lines to time thou grow'st:
    So long as men can breathe, or eyes can see,
    So long lives this, and this gives life to thee.!! p
    love love
    Pesma od Queen-a 'Best friend'

  10. #85
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    Povjeriću ti jednu tajnu
    Vrijeme si ti
    Vrijeme je žena
    Ono osjeća
    Potrebu da mu se udvara i da se klekne
    Pred njegove noge kad se haljina raširi
    Vrijeme je kao kosa beskrajna
    Očešljana
    Ogledalo koje dah zamućuje i dah bistri
    Vrijeme si ti koje spava u zoru kada se budi
    I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
    Oh što ne mogu da iskažem tu
    neprolaznu moru vremena
    I najgore je što je želja beskrajna
    i neispunjena
    Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
    Ja znam da ne treba razbijati čaroliju
    Mnogo je gore nego da te osjetim stranom
    Da bježiš sa mislima izvan nas
    I srcem već u nekom drugom vijeku
    Bože moj kako su riječi teške
    A ustvari jeste to
    Moja ljubav iznad zadovoljstva
    Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
    Ti koja kucaš na moju sljepoočnicu kao časovnik
    I ako ti ne dišeš gušim se
    I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
    Veliku tajnu hoću da ti kažem
    Svaka riječ
    Na mojoj usni sirotica je koja prosi
    Jednu sitnicu za tvoje ruke
    stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
    I zato ja kažem tako često da te volim
    U nedostatku dovoljno jasnog kristala izraza
    koji bi ti stavila sebi oko vrata
    Ne vrijeđaj se zbog mog prostačkog govora
    Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
    Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
    Da govorim o vremenu koje na tebe liči
    Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
    Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
    Mašu rukom pošto su vozovi otišli
    Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
    Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se za tebe
    Bojim se onoga što te prati večerom ka prozorima
    I gestove koje ti činiš od riječi koje se ne izgovaraju
    Bojim se vremena brzog i laganog bojim se za tebe
    Hoću da ti kažem veliku tajnu
    Zatvori sva vrata
    Lakše je umrijeti nego voljeti
    Zato ja sebe mučim životom
    Ljubavi moja.


    Luis Aragon



    "Tiha voda brijeg roni..."

  11. #86
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default Jos nesto od Stefana S.

    ...Postoje dani kada se u tebi bude stari nemiri, čežnja, sećanje… Kada ti sve na nju miriše, kada te svaki jecaj na nju podseća. Postoje dani kada shvatiš da si vreme i živce ulagao u ništa. U vazduh, u dvorac sačinjen od peska. U dvorac koji ne postoji, u dvorac koji si sam izmislio. Zbog sebe, zbog nje…

    Postoje dani kada treba da zaboraviš sve to i mnogo toga drugog. Postoje dani kada treba da kreneš ponovo, kada treba da ispraviš glavu i da kreneš iz početka. Da zaboraviš na one koji su tebe odavno zaboravili. Da se setiš onih kojima je do tebe stalo. Da pronađeš ljude kojima ćeš ponovo da poveruješ, da pronađeš devojku koju ćeš da zavoliš…

    Ali kako? Ali koju? Gde…


    ...Kada je otišla razumeo sam sav onaj očaj svih onih bednika koji se poturaju u javnosti, po onim, nazovi, ljubavnim emisijama. Kada je otišla provalio sam razloge svih onih samoubistava u svetu, porast narkotika, alkohola, duvana i ne znam više čega. Kada je otišla dokučio sam svrhu, kao i smisao, svih onih ljubavnih romana, pesama, filmova. Kao i onih glupavih SMS poruka koje sam redovno, kao po običaju, brisao i pre nego što bi ih uopšte i pročitao. Kada je otišla shvatio sam, zapravo, da je sve to nastalo, i nestalo, samo zbog nje…

    Kada je otišla razumeo sam sav onaj mrak, bedu i poraze… koji nastaju zbog izgubljenih ljubavi. Razumeo sam sve neženje sveta, nesrećnike svake vrste, propale pesnike, propale ljude… a ponajviše propalog sebe…

    Kada je otišla razumeo sam sve to, i još mnogo toga drugog, samo nikako nisam uspeo da razumem i nju. Kao ni moj život bez nje…




    Mila, kaži mi da me voliš. Nevažno je što ne misliš tako. Kaži mi. Kaži mi bilo šta. Samo mi kaži. I javi se već jednom...

    Još uvek osluškujem ritam svog postojanja na tvojim bedrima. Po tebi merim svaku svoju reč, svaku svoju priču... Tačno znam na kojim mestima bi se nasmejala, gde uvredila, a gde rasplakala. Još uvek rušim nesrušivo. Osvajam neosvojivo. Diram u nedodirljivo. I patim, beskonačno patim... Sa svetom sam odavno u raskoraku. Kao i sa tobom... Većina me ne razume. Znaš već mene. Većina me ne shvata. Ali bilo bi još strašnije da me takvi shvataju...

    Samoća je nesnosna. Putevi skoro pa nikakvi. Dok smo hodali zajedno po mraku bilo mi je daleko lakše. Samo bih se skrio iza tebe kada boli, a bolelo je, i ne bih govorio ništa... a zamisli kako mi je danas?

    Uvek si me razumela, svaku moju reč, svaki moj pogled, možda i više nego što je trebalo, možda više nego bilo ko drugi... A danas. A danas i kada govorim glasno ništa me ne razumeš...

    Hteo sam samo da se igram umetnosti. Ništa više. Da dosegnem do harmonije reči koja će se obrušiti na nesklad svakodnevnice koji osećam, koji me sve više tišti, proganja... Težio sam, kao i svi, nekakvoj celini... ali moja celina je, bojim se, samo još jedan nedokučivi ritam koji se polako nadvija nad ponorom i stišava se. Hteo sam da odgonetnem ko sam, i ko sve nisam, i da u par pokreta, kao kroki u slikarstvu, nacrtam svoju legendu. Ali nažalost nije uvek tako. Umetnost me je uzela pod svoje. Neka moja umetnost koja nema ni pravac ni smer. Umetnost koja mi daje mnogo više nego što mi uzima. Ali ono što mi daje u ovom svetu je potpuno neupotrebljivo...

    Bilo mi je daleko lakše sa tobom lepa moja. Bila si sunđer koji sve upija. Cvet koji krasi svaku ikebanu, miris koji nikoga ne odbija... Bila si odgovor na svako moje pitanje. Budila si plamen u meni kada je bio na izdisaju, gasila ga kada je trebalo, palila ga bolje od svih...

    Tobom sam pravdao sve svoje nesavršenosti, kao i nedostatke celoga sveta...

    Dok danas, pronalazim rupe čak i na ravnom betonu, letim po stazama na kojima se mirno hoda, nestajem iako sam u godinama kada se sve stvara. Umirem iako se u meni sve tek rađa...

    Nedostaješ mi lepa ženo...

    Last edited by Artemis; 13-12-10 at 22:44.



    "Tiha voda brijeg roni..."

  12. #87
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Pogledom uprtim negde u daljinu i nekom čudnom opsesijoom koja te je u tim trenucimau tolikoj meri zaokupila da nisi ni primetila kako na samo par koraka od tebe stoji neko,neko ko te posmatra pogledom koji ispituje i koji kao da u jednom ogromnom prostranstvu ljudke biti prosto pokušava da dopre do onih najsitnijih,ali i najskrovitijih segmenata,segmenata koji stvaraju tu presvetlu viziju jednog ženskog tela.
    Ma koliko god se trudio da na tebi pronađem nešto što se prosto ne uklapa i što će mi na neki način bar malo pomoći da u svojim mislima i svojim shvatanjma konačno spoznam da si samo žena,jedna sasvim obična žena,ni po čemu drugačija od mnogih drugih,moram priznati da jednostavno u tom svom nastojanju ne uspevam.
    Neshvatljivo je,ali zaista tvoja spoljašnost je u tolioj meri usavršena,da prosto moram priznati da bih za čoveka koji bi o tebi rekao nešto suprotno od onoga što jesi,jednostavno rekao da je to čovek bez ukusa.
    Istina je da se o ukusima ne da raspravljati,ali kad postoji nešto što je u tolikoj meri opčinujuće lepo,verujem da ne postoji niko ko svu tu lepotu,lepotu i svo savršenstvo vizije ljudskog tela sakupljenu na samo jednom mestu,u samo jednom biću,jednostavno ne može primetiti.
    Majka priroda i sam Bog,stvarajaći tebe,prosto su poput najsavršenijeg mozaika stvorili nešto što ni jedna ljudska ili ruka umetnika sa svim svojim veštinama ni u približnoj meri ne bi stvorili.
    Gledam te,stojiš tako mirno i opušteno kao da ti u životu teku med i mleko,dok se moj pogled povremeno muti,dok mi se dlanovi znoje,ruke podrhtavaju,a čitavo telo prosto bridi.
    Uzalud su svi oni duboki udisaji,uzalud su i mnogi drugi pokušaji da svoja uzburkana osećanja bar delimično smirim,a svoje uzavrele strasti odagnam u prošlost kojoj i pripadaju,uzalud je sve.Jednostavno,ne vredi.
    Znam da imaš lepotu anđela,ali i dušu đavola,znam da ispod te predivne plašti skrivena stoji jedna gladna i razjarena zver,jer rane ljubavi tvoje još uvek stoje duboko urezane u svakom delu moje duše i mog srca.No svi ti tragovi i svi oni bolovi koji me i dan danas bole nisu dovoljni da o tebi pričam nešto najružnije.
    U mojoj svesti,koja se lagano budi iz kome u kojoj je bila dugo vremena posle svih onih poraza sa tobom doživljenih,stoji jasna slika tvoje zle ćudi,tvoje samoljubljivosti,egoizma i svega onoga što ženu ne čini ženom,onim romantičnim,osećajnim i divnim stvorenjem,već bezosećajnu mašinu stvorenu da pleni i osvaja,da uzima,a da ništa ne daje i da na kraju krajeva iza sebe ostavlja samo pustoš u kojoj ne postoji ni senka bar jedne lepe uspomene.Sve to prokleto dobro znam,ali kada bih mogao ponovo da biram,priznajem da bih i pored svog zla sa tobom doživljenog,i pored svih rana koje mi još uvek nisu zaceljene i pored svih bolova koji me još uvek bole,opet bih vrlo rado bio tvoj.
    Teško je odupreti se toj očaravajućoj lepoti,teško je izolovati se od pogleda koji prosto opija,od pokreta koji do ludila zavode i osmeha od kojih se ostaje i bez daha i bez reči.
    Uzalud su sve rane,uzalud je i sav bol i što je najgore,uzalud je i svest koja se bespomoćno bori protiv onoga što sama ljudska priroda nalaže.Sve je uzalud,jer tebe čovek bez obzira na sve te kobne negativnosti koje su deo tvoje biti,prosto ne može mrzeti.
    I ako niko sa tobom nije srećan,a još manje kada ostane bez tebe,ono malo zabludne sreće koja se javi pri onom prvom pogledu,pri onim prvim rečima,pri prvim dodirima,poljupcima … , sasvim je dovoljna da u koktelu nje same i lepote tvoje vizuelnosti,budu i ostanu zauvek onaj neodoljiv mamac čak i za one jadnike koji te poput mene nipočemu dobrom ne pamte.
    Znam da sam nemoćan.Znam da se u stom trenutku plašim,ali i tako silno želim da svoj pogled usmeriš u drugu stranu,da me primetiš,da korakneš par koraka,jer ja to ne mogu,mene moje noge u ovim trenucima ne slušaju.Moja je težina isuviše veliki teret za njih,da mi priđeš i da sedneš na ovaj bedem Petrovaradnske tvrđave.Bedem sa koga smo još nekada davno kada smo se prvi put sreli,držrći se za ruke,posmatrali kako negde tamo na horizontu Bačke ravnice,sunce lagano i stidljivo skriva svoje poslednje zrake.Da te ponovo pogledam u oči,dodirnem,poljubim i ovaj put svesno zakoračim u pakao ljubavi tvoje,jer jednostavno,ne mogu ti se odupreti.
    Eh,…. Blago onom ko te nikada nije sreo.
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  13. #88
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    Ruke mi cesto preko dana staju nad poslom i veliki deo noci bdim samo da mogu duze misliti o Tebi. Pre ptica se budim,pre zore dizem (a, kroz sve snove prolazis ti) u osvit sam naslonjen na prozor kao da te cekam...
    Lepotu celog sveta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadrzaj mog zivota. I tako zivot prolazi, ali u casu smrti ja mogu pokazati na svoju ceznju kao na jedino veliko i lepo u svom zivotu!

    Andric



    "Tiha voda brijeg roni..."

  14. #89
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    "I'm scared of everything. I'm scared of what I saw. I'm scared of what I did, of who I am. And most of all... I'm scared of walking out & never feeling the rest of my whole life, the way I feel when I'm with you..."

    Samoca je cheznja nezaustavljiva... Tuga je moja zvijezda vodilja... Nemoj me gledati tako... Istina nisam ti nachisto... Pusti da se oslonim na tebe... Naprosto cu pasti...

    Reci cu ti shta si Ti meni kad bjezanje utihne, i kad se odluchish da pored tvojih dlanova svoje spustim, daleko od obichnog svijeta i navika... Onda, kad vidish da su mi ruke kao i tvoje skupljenje, istroshene, zorama napojene, neljubljene ostale... Reci cu ti shta si Ti meni samo jednom, kad kraj tebe dah mi mirno potekne, kad mi dash priliku da obojim cutnju u smijeh bez razloga...

    Ja sam te ustvari samo jednom htjela... Samo u jednom obliku sam te htjela... Da mi poklonish sace vrcavo od osmijeha...

    I ne reci da nisam rekla ti Nemoj. Zar nisam rekla da suza cje kanuti kad tad. Budi srecjan, budi blesav, budi bijesan, budi uvijek u pravu i nekome pravi. Budi slobodan...

    Josh uvijek neiscrpno napajash snagu mojom boli... Nemirom, nesankom svakim mojim likujesh cutecji... Ponekad, u prolazu, bacash mrvice pod noge moje, jer znash da meni mrvice su dovoljne... Bez obzira na lutanja, ne pitaj me shto ti sinoc nisam zaspala... Cutala sam mnogo, od tuge sam cutala... Ja ti snage nemam da odem bez okretanja... A josh manje imam je, da te stalno dozivam... Tvoj zivot je od karata brzopleto sastavljen...

    Chekala sam te dovoljno dugo, zar ne...? Ne spavah od tvojih gluposti, plodom mashte izgubljenog djeteta, koje mi reche da sam... Ne spavah i onda kad su mi se ochi sklapale od umora...

    Progutacu i dodir i grijeh u tudjim rukama, tek da se dovoljno isprljam. Da ti ime na mojim usnama, ne zvuchi vishe kao ikona...
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  15. #90
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ljubavnica sam ti, sestra, prijatelj i zaštitnik. Volim te na bezbroj detinjih, ljudskih i božanskih načina. Vratićeš se njoj, slutim. Reci joj da te čuva, bolje bi joj bilo da te čuva...
    Proći ćeš me i ti jednom, preboleću te. Sve što nas razboli, jednom prolazi, po cenu toga da posle duge bolesti budemo jači… ili mrtvi… No nešto će ipak ostati da svedoči da si bio pravi; ostaće sjaj u oku svaki put kada te ugledam i preživeće neokaljani izvori na kojima sam slutila sva tvoja ćutanja... izvori istrajavanja tebe samog duboko u mojoj duši... Da... ti čudnovati izvori sa kojih pijem da utolim žeđ za životom.
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  16. #91
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Antic

    Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati”. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.

    U Lenjingradu je proleće, mila moja. Uskoro počinju bele noći, mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo... Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara.
    A vi ste umrli.
    Ovo je moj izgubljeni randevu.

    Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin,
    obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
    Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo. Ljubio bih vam dlanove,
    mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.

    Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada. A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942.
    Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.

    Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom,
    babuškom, braćom, sestrama, ujacima. Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh
    u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba... Tanja.

    Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija, ali to je najmanje što se o tome može reći. Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu,
    imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc
    „Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.

    Dvadeset šest hektara mrtvih. Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko.
    Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi. Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.

    Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
    Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim.
    Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
    I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga,
    dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
    Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  17. #92
    Join Date
    Apr 2011
    Posts
    32
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Charlijevo pismo upućeno Jordan u filmu "My Sassy Girl".


    This is the story of the first and last time I ever fell in love with the beautiful, fascinating woman who inhabits my soul. I’m pretty sure you’re going to leave me tomorrow so I better say this while I still have the chance. Whether we’re together or apart, you will always be the woman of my life. The only man I will ever envy is the man who wins your heart, and I will always believe that it is my destiny to be that man. If we never see each other again, and you’re out walking one day, and you feel a certain presence beside you, that will be me loving you wherever I am.
    =) sjajno...
    Last edited by slana_cokolada; 03-05-11 at 23:05.
    "Women are made to be loved, not understood." – Oscar Wilde

  18. #93
    Join Date
    May 2011
    Posts
    5
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Dajes beskrajno. Klecim i pruzam ruke da primim tvoju milost. O, plemenita! Ja sam sve sto ti zelis! I bicu sluga i kralj, zavisno od toga da li me grdis ili mi se smesis. Ali ti si ta koja cinis da postojim.

  19. #94
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    Kako ne bih pojedinacno slala pm,neki postovi su pobrisani jer su vise poeticne pjesme nego nesto sto bi se moglo reci da su pisma.Obratite samo malo paznju na to.



    "Tiha voda brijeg roni..."

  20. #95
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Autor: Tatjana Debeljački

    Kao da sam s tvojom ljubavlju spremna da savladam sebe samu, svoju nemoć, svoj strah i svoju nepokretnost.
    Da ti kažem da senke koje me progone ove večeri imaju tvoje lice, i one koje su žive, i one koje su mrtve, i one koje su mi nanosile bol, i one koje su mi donosile radost.
    Senke nekih mojih života prepoznajem, a željna sam ih kao što sam željna tvoje ljubavi, dodira, postojanja.
    Volim te, znači tražiti smisao, biti spreman i otvoren.
    Volim te, znači živeti istinu i drhtati pri pomisli na tebe. Zahvaljujem ti se na svemu ma koliko to trajalo.
    Ljubavi, siromašni su oni koji nikada nisu voleli! Ja ne želim da te učim već da te volim, to je viši stepen saznanja. Ako veruješ u sebe, za posledicu ćeš imati nesalomivu savitljivost koja odoleva svakoj oluji.
    Tako će ljubav i život biti jedno. Volim te, zaista te volim.
    Znam da mi ne veruješ i misliš kako ću te i ja jednog dana izneveriti. Zapamti, moja ljubav izdržaće prevare, Izdržaće veruj, izdržaće. Tera me silna potreba za tobom.
    Tada i moj život dobija smisao. Moja sudbina dobija nove oblike osmišljene tobom. Zbog tvoje ljubavi ti oblici imaće neprocenjivu vrednost. Zar mogu očekivati više? Trenutno jedino moja ljubav ima svrhu, jedino ona daje vrednost ovom pisanju, jedino to duboko osećanje pripadnosti tebi donosi smisao koji iako polako izlazi iz mene, ostavlja me isceđenu i nemoćnu ma koliko želela da te ljubim, da ponovo vodimo ljubav na vrelom pesku...
    Željo, postojiš uzalud! Zašto pobogu, mogli smo na taj tajni put krenuti zajedno. Šteta, jer moja ljubav za tebe nije ništa. Ne znam više šta govorim, pokušavam da ti objasnim, opišem stanje u kome se nalazim.
    Kako da ti opišem to stanje, taj mamurluk duše, taj instinkt i strepnju, to lutanje, to ponižavanje. Kako te ponekad mrzim, ne mogu da te se oslobodim,, da se odvojim, da poželim drugog čoveka, a opet samo tvoje lice za mene ima smisla. Ponekad sanjam, kroz snove preživljavam one dane dok si me valjda voleo. Nije teško biti rob onome koga voliš. Neću da te pitam zašto je to tako očigledno. Da bi samo uvećalo moj bol ponekad mislim kako je sve to jedan trenutak u vremenu, trenutak između dva udarca. Kao neki tren u kojem svest pritiska moje biće i cedi ga izvlačeći esenciju koja se zove ljubav. Ponekad postajem dosadna i sebi. Ljubav pa ljubav.
    Ponekad se pitam odakle dolazi ljubav, Odakle snaga i ta nemoć istovremeno? Otkuda oblaci tvog lica sto me progone iz časa u čas.
    Zašto si ti postojan u meni, zašto ne mogu da te odvojim od suštine mog života? Kako, zašto, nije dovoljno reći samo volim te.
    Plašim te se, želim te i bojim se tebe, mrzim te i ubijam te svakodnevno, jer ti si moj strah i moja groznica i moje nemanje, moja ograničenost, i moja tupost i sve moje gluposti. i sva moja dela, i ti si istina, i ona duhovna osama iz koje prolaze reči čudesne kao putovanja. Kada kažem volim te pomislim na ono što čini ta reč, na sve ono što si živeo, što ziviš i što ćeč živeti.
    Koliko samo može da nedostaje zadovoljstvo milovanja, neznosti..
    Volim te u vremenu mnogobrojnih života znači pobediti smrt,,znači nadu i smisao života, puteve ka tebi..Možda je sadašnja ljubav u ovom životu način da se naučim patnji..Ovaj svet ponekad je surov, ponekad nisam u stanju da razumem, ponekad ga prihvatam, ne volim ništa što znam. Predosećam da ćeš otići, da će te tokovi života odvući od mene. Šta nam vredi traganje za sobom ako se izgubimo pre nego što smo sebe pronašli Na putevima života ne postoje prešice. To je jasna svetlost saznanja. Mogu. Odlazim od tebe. Spašavam te mog prisustva, moje komplikovanosti, mojih nesanica i prevelike ljubavi koja ti je prešla u dosadu..Ona je uvek nešto drugo od onog što trenutno mislimo da jeste. Od moje ljubavi mogu uvek očekivati više. Zašto želimo da je se oslobodimo? Zašto obuzima tuga i radost, dva različita osećanja istovremeno? Znam, odlazim od tebe ali ne od ljubavi moje. Razumeš njenu dubinu i moj bol.
    Ovaj odlazak nije smrtna presuda za našu ljubav. Ponekad želim da ti predložim da kreneš sa mnom da delimo život koji je ostao. Ali osećam da bih pogrešila i uplašila te. Ja ne sumnjam u tvoju iskrenost, u sve što si mi podario za ovo vreme ljubavi. Sad znam odakle izvire ta ljubav i sa tom spoznajom mogu da odem na put znajući da ćeš zauvek biti uz mene, u ledenom trajanju bez bola, patnje. jednom trajanju koje ne iskupljuje blažene ali i ne kažnjava grešne. To je sve za sada, za jedan život, za delić drvenog vremena u kojem se obnavljaju sve moje radosti i sve moje tuge, Ti si zaista moja ljubav za sva vremena!
    Last edited by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^; 10-05-11 at 09:35.

  21. #96
    Join Date
    Apr 2011
    Posts
    32
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    “Volim da budem s tobom zato što se nikada ne dosađujem, čak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosađujem. Nikad mi nije dosadno. Mislim da je to stoga što imam povjerenja u tebe, imam povjerenja u ono o čemu razmišljaš. Razumiješ? Volim sve ono o čemu razmišljaš? Razumiješ? Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim. Ipak, znam tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari. Čak se i aveti koje nas proganjaju lijepo slažu međusobno!
    Ti vrijediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ. Sa mnom je obrnuto. Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu. Ja sam kao dječiji zmajevi na vjetru.
    Ako me neko ne drži na uzici… hoooop, odletim…
    A često pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim…
    Zar nije nevjerovatno sresti nekoga i pomisliti: sa ovom osobom se osjećam dobro.”
    "Women are made to be loved, not understood." – Oscar Wilde

  22. #97
    Join Date
    Feb 2007
    Posts
    6,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Onore de Balzak Evelini Hanskoj

    Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi zivot.
    Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osecanja te veceri, rekao sam ti bezbroj neznosti.
    Oh! Ti imas bozanstvenu dusu za koju covek ostaje vezan citavog zivota. Duso moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, sto je odmah oteralo tugu, neprijatnost, voljeni andjele, ne zamracuj nikakvom sumnjom nadahnuca ljubavi. Tvoja umiljata neznost bio je samo njen tumac. Ne misli da mozes biti uporedjena ma s kim. Ali, moja voljena, moj nebeski cvete, ne shvatas li sav car i svu istinu da siromah pesnik moze biti pogodjen tim sto je pronasao isto srce, sto je voljen preko svojih nada? Moja obozavana, da za tebe me je odgojilo najneznije i najmilije zensko srce...
    Dragi, veciti idole moja lepa i sveta vero, znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vredjati ponosnu i neznu dusu. Ali ne govoriti tebi o tome znacilo bi oduzeti ti neizrecive dusevne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve slicnosti, osecanja i duse da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj voleo tebe. Zatim, uzasna ljubomora me je toliko navikla da mislim otvorenog srca, da sve kazem onoj u kojoj zivim, da nikad ne bih mogao da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!

    Da, tebi je sve dozvoljeno. Reci cu ti prostodusno sve ono lepo sto pomislim, a i rdjavo. Ti si jedno ja, lepse i milije.

    Moja ljubav nema vise ni manje egzaltacije, niti ma cega zemaljskog. Oh! Moja draga, to je andjeoska ljubav, uvek na istom stepenu jacine. Osecati, dodirnuti tvoju ruku ljubavi, ruku punu neznosti, ponosnih osecanja, cujes li, andjele moj, toplih, dobrih, strasnih; ta ruka, glatka i meka od ljubavi predstavlja isto toliko srecu koliko i tvoje medeno i zarko milovanje...

    Jedan poljubac, na tvoje drage usne, te nevine usne koje jos nemaju uspomena bice skoro amajlija za ljubavne zelje, kad bude sadrzavao sve neznosti ljubavi. Nas siroti poljubac, jos lisen svih nasih radosti, ide samo tvom srcu, a ja bih hteo da on obuhvati celo tvoje bice...

    Moja draga Evo, nikad ne sumnjaj u mene, ali jos manje u sebe. Kod tebe, u tvojim pismima, u tvojoj ljubavi, u njenim izrazima ima neceg vise, ne znam cega, nego u onim pismima i izrazima koje sam smatrao nedostiznim
    Ali, drago blago, ti imas nebesku dusu kakva se samo moze zamisliti, i imas zanosnu lepotu. Boze, kako da ti kazem da sam opijen tvojim i najmanjim dahom...

    Budim se srecan sto te volim. Lezem srecan sto sam voljen. To je zivot andjele...
    Hiljadu poljubaca, i neka svaki sadrzi hiljadu neznosti za tebe, kao oni juce za mene.

  23. #98
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Jedina,

    Vani kiša pada i tmurno je vrijeme, a ja gledam tvoje obrise i zamišljam kako mi tvoje ruke dotiču obraze i usne tvoje kako mi govore riječi najljepše. Toliko je ljudi oko mene, a tako sam sam, bez tebe kao da se ne osjećam, bez tvojih riječi samo sam izgubljen.
    Bez tebe kao bez sunca sam, i moj dan je poput noćne vatre što se gasi. Trebam te. U svakom svom trenutku. Trebam te da si tu. Ne moraš ništa govoriti, ne moraš ništa činiti, samo budi tu i diši, da čujem zrak kako prolazi tvojim nosnicama. I da se radujem tvom osmijehu.
    Nedostaješ mi. Jer želim te svakog trenutka, bez tebe kao bez duše sam. Sanjam da neprestano si pokraj mene i da te grlim jako, stišćem uz sebe, poljupcima obasipam nježnim… sanjam kako se privijamo jedno uz drugo i ništa drugo nije tako važno kao ove dvije duše koje osjećaju se kao jedna.
    Ti znaš da te osjećam u svakom dijelu sebe. Usne moje samo tvoje bi ljubile, ruke moje samo tebe bi grlile. Jer nitko mi te i ništa ne može zamijeniti, nitko mi ne može biti to što ti jesi. Moje srce je ludo, u tebe vječno je zaljubljeno. Moj život je svemir, tvojim bojama obojan. Moje sve tvoje je. Kamo god se okrenem, što god pomislim, tu si ti, jedina i jedinstvena. Jer sav moj si svijet, savršenstvo mojih snova, nebo mojih zvijezda.

    Sinoć sam ti krao poglede, promatrao tvoje korake dok si šetala pokraj mene, a ni slutila nisi koliko toga u svom srcu nosim. A sve je tako zapisano u mom pogledu, očima u kojima se oslikava tvoj lik poput zlatnog mora ljubavi, slika koja nikad ne blijedi.
    I sve moje riječi tek su prašina, jer ovaj osjećaj koji me tebi nosi most je koji spaja dvije strane vječnosti… tebe i mene.

    I sad, dok sjedim u tišini svoje sobe i promatram koliko sam tvoj, i sreća i tuga su tu u meni. Sreća, jer znam da na ovom svijetu za mene postojiš ti, tuga, jer ovih trenutaka nisi pored mene. Ali tvoj lik je tako živ. Tvoj lik je u meni kao i ja sam što jesam u sebi. I milujem te čarobnim rukama ljubavi punim nade u vrijeme koje će biti samo naše, kad ruke će s rukama biti spojene, kad oči će s očima biti stopljene i istim srcem kad budemo promatrali ovaj svijet boja oko nas.
    Sve svoje poklanjam tebi, jer vrijedna si svakog mog udisaja. Vrijedna svih boja duge što mi život riše u ovim grudima snenim.


    Beskrajno Tvoj.


    autor nepoznat

  24. #99
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Thumbs up

    "Želio bih vidjeti tvoja preslatka stopala večeras.
    Tvoj ljupki mali taban, tvoj najnesvjesniji i najmoćniji element.
    Osjetiti dodir tvoje nježne kože pod svojom drhtavom rukom i gledati te pri tom u oči.
    Sučeliti se otvoreno sa tajanstvenim pogledom uzbuđene ženke.
    Ona se sprema.
    Vreba.
    Da te proguta njima nakon parenja.
    Poput crne udovice.
    Te ruke bogomoljke oko moga vrata govore mi da sam zatočenik Kirkinih čarolija i da mi je budućnost zasigurno na srebrnoj tacni s lijepo aranžiranom jabukom u zubima.
    Dozvoljavaš da te guta.
    Uroniš kroz njene bistre oči ravno do dna srca.
    Na neko vrijeme se tamo ugnijezdiš i prepuštaš njegovom pulsiranju.
    Pulsiranju svemira.
    I više ne mogah van.
    Jer srce se pretvori u kamen.
    Postadoh tako zatočenik preslatkih stopala večeras koje plešu englesku varijantu domaćeg valcera za punkere.
    Unatoč toma znao sam koliko ne voliš moje poljupce.
    Ne uvijek.
    Kao da te cjelivam usnama od vrelog olova."

  25. #100
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Doći će vrijeme kada će tvoje srce smekšati,
    omekšati u mehku grudvicu što se kotrlja niz gipsano lice,
    bijeli tragovi zamirisat će mirisom čistoga aška,
    zamirisat će mirisom aška za nekoga,
    za nekoga čije ime izgovoriti ni ne znam,
    za nekoga niz čije lice se slijeva ista ta mehka grudvica,
    bijela od bjeline tragova u bjelome gipsu,
    onda,iz toga vašeg zajedničkog naručja,
    od bijelih stalaktita iskapat će nepomičan spomenik,
    mehka grudvica okamenjena srca,
    iz utrobe izvađena na svjetlost bijela dana,
    kapljom a ne kopljem,
    aškom a ne srđbom,
    bez tebe a ne sa tobom.

Page 4 of 8 FirstFirst 12345678 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Ko krade pisma u crnu goru?
    By rapsod in forum Sve i svašta
    Replies: 46
    Last Post: 20-05-06, 19:38
  2. Najljepsha pjesma za vas...
    By ^the books of knjige^ in forum Muzika
    Replies: 1
    Last Post: 30-04-06, 17:11
  3. Najljepsha budvanka!?
    By Zabranitty in forum Primorski
    Replies: 7
    Last Post: 22-04-05, 23:02

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •