Page 3 of 8 FirstFirst 1234567 ... LastLast
Results 51 to 75 of 191

Thread: Najljepsha i najromantichnija ljubawna pisma ...ikad??:)

  1. #51
    Join Date
    Mar 2007
    Location
    In your head now...
    Posts
    1,600
    Rep Power
    86

    Default

    Tereza, moja najdraža,

    Pročitah ovu knjigu u tvome vrtu. - Ljubavi moja, ti nisi bila tu, inače je ne bih pročitao. To je jedna od tvojih najdražih knjiga, a autor je - moja prijateljica. Ti nećeš razumeti ove reči na engleskom, ni drugi ih neće razumeti: to je razlog što ih nisam napisao na italijanskom. Ali, ti ćeš razumeti rukopis onoga koji te strasno voli, i pogodićeš da je, sedeći sa tvojom knjigom, mogao misliti samo o ljubavi.

    U toj reči, prekrasnoj na svim jezicima, a ponajviše na tvom - amor mio - sadržan je moj bivši i moj budući život.

    Osećam da ovde postojim i da će me biti i posle smrti, a sa kojom svrhom - ti ćeš odlučiti. Ti si moja sudbina, osamnaestogodišnja žena, već dve godine van manastira: voleo bih da si tamo i ostala, ili da te bar nikada nisam sreo.

    Ali, kasno je za sve. Volim te, i ti mene voliš, konačno to kažeš i ponašala si se kao da je tako bilo, a to je za mene velika uteha u svemu. Ja osećam prema tebi i mnogo više od ljubavi i ne mogu da prestanem da te volim.

    Pomisli ponekad na mene kada nas Alpi i okean budu razdvajali - ali to se nikada neće desiti, dok god ti sama to ne poželiš.

    Džordž Bajron - Terezi Gvičoli
    Bolonja, 25. avgust 1819.
    "Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju."

  2. #52
    Join Date
    Mar 2007
    Location
    In your head now...
    Posts
    1,600
    Rep Power
    86

    Default Džon Kits - Fani Braun ( Mart, 1820. )

    Najsladja Fani,

    Plašiš se ponekd da te ne volim potpuno. Što te više upoznajem, to te više volim. U svakom pogledu - čak je i moja ljubomora bila agonija ljubavi, a u najžešćem nastupu spreman sam i da umrem za tebe. Dosadjivao sam ti suviše. Ali zbog ljubavi. Šta ja tu mogu? Ti si uvek nova. Tvoj poslednji poljubac je uvek najsladji, poslednji osmeh najsjajniji, poslednji pokret najljupkiji. Kada si juče prošla kraj moga prozora, ispunila si me takvim divljenjem, kao da te prvi put vidim. Jednom si, blago negodujući, rekla da volim samo tvoju lepotu. I, ima li u tebi i nečeg drugog? Zar misliš da ne vidim srce koje svoja krila podvezuje zbog mene? Nikakve prepreke nisu ni za trenutak tvoje misli mogle da okrenu od mene. To može da žalosti koliko i da raduje - ali, neću govoriti o tome. Čak i da me ne voliš, ne bih mogao da ti uskratim svoju potpunu odanost: koliko su samo snažna moja osećanja kada znam da me voliš. Moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smeštena u telo suviše tesno za nju. Nikada nisam osetio da moja duša uživa u nečemu tako potpuno kao u tebi. Kada si tu, moje misli nikud ne odlutaju: ti uvek zaokupljaš sva moja čula. Briga za našu ljubav koja izbija iz tvoga poslednjeg pisma, čini me neizmerno zadovoljnim: ipak, ne smeš dozvoliti da te takve misli muče.

    S Braunom je gotovo, ali tu je gospodja Vajli, kad ona ode, svanuće mi. Pozdravi tvojoj majci.

    S ljubavlju, tvoj Dž. Kits
    "Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju."

  3. #53
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,143
    Rep Power
    6069

    Default

    "Ne. . .
    Nismo mi bili ljubavnici. . .
    Nikad . . .
    Samo smo se ponekad malo gledali ,kad nas nisu gledali . . .
    I to je sve . . .
    Oboje smo nosili na lancicu po polovinu jedne davno polomljene tajne , ali nismo pokusavali da je sastavimo , ko zna zasto , i ta tajna lebdela je nad desetogodisnjim okeanom proslog vremena kao ukleta ladja. . .
    Negde ovde daleko. . .
    Negde tamo blizu . "

  4. #54
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default

    "Jos jedna zora odjeljuje noc od novog dana. To je ova zora.Tako bi mogla biti lijepa, ali ipak, to je samo duga hladna zora jedne usamljene djevojke. Pogled mi je lutao sivim nebom, provlacio se izmedju sitnih zvijezda sto trepcu negdje daleko, negdje gdje mozda ne bi bio ovako tvrd i surov zivot.
    Punim plucima udisem ostar zimski vazduh, a ipak tako je toplo. Mozda me je neko posmatrao, mozda mi je nesto i doviknuo, ali ja ga nisam vidjela, ja ga nisam mogla cuti. Ja sam bila daleko – tamo gore gdje odsjaj jedne zvijezde granici sa modrim bledilom svoje susjetke zvijezdice. Cekala sam tamo tebe, moje misli trazile su tvoje da se upletu sa njima.Sa ovom zorom odlazi i nada.Zvijezde se gase, a moje misli sumorne i crne povlace se iz nedokucive srece, povlace se u svoje tamno skroviste – moju dusu. Sledeca noc pruzice novu nadu. Da li ces doci?....

    Zatvaram oci. Crveni plamen trepti u zenicama, vatra mi unistava vid, a duh se ledi. Progledah. Pogled se gubi u beskraju nebeskog svoda, vraca se i pada tu ispred mene.A ja znam, uzalud cu cekati i ovu noc i jos mnoge noci, jer ti, ti ipak neces doci…"



    "Tiha voda brijeg roni..."

  5. #55
    Join Date
    Oct 2009
    Location
    The Wire
    Posts
    912
    Rep Power
    0

    Default

    Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.

  6. #56
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default

    "Legni ovdje na Čistu svilu ukraŠenu suzama, zaklopi oĆi i sluŠaj neĆujnu pjesmu o mojim nadama...
    A ja Ću negdje daleko slati ritam plaĆa u tvoje snove, i sanjati kako ĆeŠ shvatiti da moje suze itekako bole...
    I slat Ću nade na stepenicama kiŠe, neka padaju po tvom prozoru sve tiŠe, tiŠe i tiŠe....
    A ti sanjaj me joŠ noĆas i nikada viŠe..."



    "Tiha voda brijeg roni..."

  7. #57
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default

    "Više te ne tražim pogledom po ulici. Ponekad se osvrnem na neku škripu guma, zastanem pred izlogom, namestim šiške i ćutke pokušavam da urazumim sebe. I krenem dalje, smejem se, i idem, idem, idem u vražju mater…

    Pitam se šta si mi zapravo bio ti. Neka vrsta utehe i bega od stvarnosti, mala pauza izmedju dva čina, nešto kao reanimacija pri prestanku rada srca. Srce je nastavilo da kuca a ja sam nastavila dalje. Što dalje, dalje, najdalje od sebe i ove stvarnosti, od dosadne svakodnevnice, od filmskih drama, od ukrštenih reči i pogleda, od prećutnih odgovora, od stereotipa da si samo žena koja nikada neće naučiti da parkira, ni da vozi. Smejem se i dalje, izbezumljeno i bledo, koračam, gotovo trčim, i idem, idem… Idem skroz na drugu stranu reke, prelazim most, ulazim u onu malu ulicu, poprečnu i tihu, ušuškanu uz reku, osvrćem se na lavež pasa. Čudno je to koliko je čovek sam. Potpuno sam, usamljen u moru ljudi, u ovoj eri kompjutera i telefona, potpuno izgubljen u samoći medju svim tim knjigama, diskovima, časopisima. I koliko samo ima toga da kaže i ispriča, da objasni, ali zastane u pola daha jer nema kome, jer ne vredi, svako na tvoju priču ima neku svoju sličnu, i svako je doživi na svoj način, a ti opet ostaneš uskraćen za još jedno razumevanje…

    I tako se jedna po jedna iluzija ruše niz liticu postavljenih ideala. Ja sam verovala u ljude. U onu ljubav iz srca, u priču o srodnim dušama. Ma sam si, da se ne lažemo, sam si kao kamen oblutak na obali, iako ih ima na hiljade. Sam si, tvoj glas ostaje bez odjeka, i planine imaju preča posla. Ja sam verovala da je dovoljan jedan zrak da obasja svet, naivno i detinje verovanje da sam možeš promeniti svet. Ali svet menja tebe, hteo ti to ili ne, pokoravaš se dugogodišnjim ustaljenim pravilima, usmeravaju te unapred odredjeni koloseci, a ti samo ideš i ideš…

    I ideš, i ko zna dokle ideš . Možda opet na istu stranu reke, sa onim istim šašavim osmehom koji postaviš još od kuće kada kreneš, osmeh poput šminke, koja se spere prvom suzom, ili nekim susretom. Ljudi nikada neće shvatiti koliko je krhko njihovo vreme, kako je kratko i krto kao parče krede, lako ga možeš slomiti, istopiti, izgubiti…A onda više nema ničega, osim sećanja koja vreme iz godine u godinu ulepšava. Sećanja su lepa samo iz neke buduće perspektive kada zaboraviš bol, i kada presuše suze, kada ti i taj osmeh deluje iskreno i vedro.

    Nekada nisam volela kišu. Sada mi prija. Dopada mi se njen svež miris, i onaj trenutak kada uhvatim sebe da već dugo stojim na terasi i gledam kako se kapi razbijaju o asfalt, kako se žedna zemlja natapa. I ćutim tako, odćutim večnost ili dve, pokušavajući tako sa kišom u duetu da potopim svet.

    Pamtim trenutak kada sam pogledala u njegove oči, a tamo više nije bilo ničega. Ničega od onoga što je nekad postojalo, od onih vinograda, od sumraka na periferiji, od snegova koji su nas grejali, nije više bilo one pesme od koje mi srce zadrhti, već samo jedne obične oči zelene boje, previše skupljene u uglovima uzaludno pokušavajući da sakriju ono što već neko vreme slutim. I sada znam, poput srebrnih kapi kiše i naši snovi su se rasprsnuli i isparili…."



    "Tiha voda brijeg roni..."

  8. #58
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Muo
    Posts
    1,819
    Rep Power
    2589

    Default The Sorrows of young Werther

    Mozda nije bas ono sto se odje trazi, ali je divno.

    NOVEMBER 21.

    She does not feel, she does not know, that she is preparing a poison which will destroy us both; and I drink deeply of the draught which is to prove my destruction. What mean those looks of kindness with which she often -- often? no, not often, but sometimes, regards me, that complacency with which she hears the involuntary sentiments which frequently escape me, and the tender pity for my sufferings which appears in her countenance?

    Yesterday, when I took leave she seized me by the hand, and said, "Adieu, dear Werther." Dear Werther! It was the first time she ever called me dear: the sound sunk deep into my heart. I have repeated it a hundred times; and last night, on going to bed, and talking to myself of various things, I suddenly said, "Good night, dear Werther!" and then could not but laugh at myself.


    NOVEMBER 24.

    She is sensible of my sufferings. This morning her look pierced my very soul. I found her alone, and she was silent: she steadfastly surveyed me. I no longer saw in her face the charms of beauty or the fire of genius: these had disappeared. But I was affected by an expression much more touching, a look of the deepest sympathy and of the softest pity. Why was I afraid to throw myself at her feet? Why did I not dare to take her in my arms, and answer her by a thousand kisses? She had recourse to her piano for relief, and in a low and sweet voice accompanied the music with delicious sounds. Her lips never appeared so lovely: they seemed but just to open, that they might imbibe the sweet tones which issued from the instrument, and return the heavenly vibration from her lovely mouth. Oh! who can express my sensations? I was quite overcome, and, bending down, pronounced this vow: "Beautiful lips, which the angels guard, never will I seek to profane your purity with a kiss." And yet, my friend, oh, I wish -- but my heart is darkened by doubt and indecision -- could I but taste felicity, and then die to expiate the sin! What sin?

  9. #59
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default

    "Zadrhtim ponekad iz sasvim nepoznatih razloga.
    Krene neka cudna misaona putanja,stranputica i pokoleba
    moju sadashnjost utiskujuci dio proshlosti u nju, kao da je postojana.
    Tu si mi tad ti.Na dohvat ruke ili na samo milisekundu razmishljanja.
    Tu je tvoj smijeh,razdragan.Razgovori koje vodismo,o nicemu.
    Tu je tvoj uzdah,zavjeshtan.Nekim mirnim buducim danima a
    moja ljubav zapecacena,nedorecenostima.

    Ispuni me na tren mala sitna istina.Tvoje postojanje i moja tuga prisutna.
    Zelja si za kojom zedj ubija.

    Bolje da cutim...

    Ne volim kada se razlivash kroz mene uzburkanim talasima.
    Razasutim mislima .
    Volim te u valima koji mi dushu razbijaju...
    U strastima koje nadolaze.
    Dlanovi se zagriju i bilo mi pomijera kozu vecom brzinom.
    Dusha u tijelu rashiri krila.
    Prizivam te potrebom a tvojim sam je likom ovjekovjecila...

    Moja koljena zadrhte...
    Prsti mi zapleshu nepoznatim ritmom.
    A usne,pozele cesto, one tvoje poljupce...

    Josh me doticu noci u kojima slusham tvoj dah kao najljepshu uspavanku.
    Budi me zelja za tvojim dlanom koji me trazi po krevetu...
    Jutro nakon noci s tobom osvijetljeno je razdraganim smijehom.
    Nashi se pogledi presrecu i miluju i josh hiljade sitnih pakosti smishljaju
    za slijedeci put.Nikad te nisam mogla gledati bez onih skrivenih misli
    o tome, shta bih josh htjela da ti radim.A ti si citao zelju i pozudu i
    presretao je gladnim pogledom...

    Veceras je kukasti mjesec na nebu.Izgleda malo cudno i kao da je nakacen na neki crni oblak a odozdo ga neshto obasjava .Nebom su zvijezde razasute.A meni se i pored umora ne spava.

    Veceras mi je drushtvo osama i stotine pribiljezenih pjesama.
    Od bukovine ili jaukovine ? Svejedno,istog su ritma...

    U momentu pozeljeh da sam tvojim tijelom ovijena
    i da mi nisi samo zelja i uspomena.

    Tishina...

    Razbijam je za tvoju dushu zakacena...

    Vratice se, a kada se vrati oslushkivati cu opet tvoje tragove u sebi...
    Kap po kap.Dan po dan.San bez sna a ipak san.."



    "Tiha voda brijeg roni..."

  10. #60
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,143
    Rep Power
    6069

    Default

    Nisam znala dje owo da smjestim...pa...ewo ga owdje...


    "Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama. Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali me?usobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav. Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izme?u sumnje i umirivanja, izme?u pitanja bez odgovora i uvenulih nada. Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće. Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda. Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča. Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima."



    Kristijan Grendal - Tishina u oktobru

  11. #61
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,143
    Rep Power
    6069

    Default

    "...Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
    Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
    I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
    I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
    I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
    "Zauvek?", pitala je uplašeno...
    O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
    Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
    Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
    I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
    I zaplakaćeš, istog časa...
    I najzad shvatiti kako sam te voleo..."
    Last edited by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^; 01-12-09 at 10:53.

  12. #62
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default

    На обали реке Пједрe седела сам и плакала. Према легенди, све што падне у матицу те реке – лишће, инсекти, птичје перје – све се то преобрази у камење и таложи у њеном кориту. Ах, шта бих дала кад бих могла да ишчупам своје срце из недара и да га бацим у реку… Тада више не би постојали ни бол, ни жалост, ни успомене.

    На обали реке Пједре седела сам и плакала. Од зимског мраза осећала сам сузе на лицу и оне су се мешале с леденим водама које преда мном теку. Негде, на неком месту, ова река се улива у другу реку, затим у следећу, све док се – далеко од мојих очију и мог срца – све те воде не стопе с морем.
    Нека и моје сузе отеку тако, некуда далеко, да мој вољени никад не сазна да сам једном плакала због њега. Нека моје сузе отеку далеко, далеко, јер ћу тек тада заборавити реку Пједру, манастир, цркву у Пиринејима, маглу, путеве којима смо заједно прошли.
    Заборавићу друмове, планине и поља својих снова – снова који су припадали мени, а ја их нисам препознала.

    Сећам се тог чаробног тренутка, оног тренутка кад једно „да“ или једно „не“ могу да промене читав наш живот. Чини ми се као да се све то давно догодило, а ипак, прошло је свега недељу дана откако сам поново срела свог драгог и изгубила га.

    На обали реке Пједре написала сам ову причу. Руке су ми биле промрзле, ноге утрнуле од неудобног седења, и сваког часа морала сам да прекидам писање.
    – Труди се да живиш. Сећања су за старије људе – говорио је.
    Можда од љубави старимо пре времена, и опет постајемо млади онда кад младост већ мине. Али како могу да се не сећам оних тренутака? Зато сам и писала, да бих бол преобратила у жалост, а самоћу у успомене. Да бих, кад исприповедам самој себи целу причу, могла да је бацим у реку Пједру – као што ми је саветовала жена која ме је примила. Тада би – да се послужим речима једне светитељке – вода могла да угаси оно што је ватра исписала.

    Све љубавне приче личе једна на другу.



    "Tiha voda brijeg roni..."

  13. #63
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    3,962
    Rep Power
    269649

    Default

    Deni Didro - Sofiji Volan
    3. novembar 1759.

    . . .Od ranog jutra čujem radnike ispod mog prozora. Tek što se razdani, lopata im je u rukama, kopaju zemlju, guraju kolica; pojedu komad crnog hleba, utole žedj na potoku koji tu teče; u podne odspavaju jedan sat na zemlji, i ubrzo su opet na delu, veseli su; pevaju, razmenjuju dobre grube šale koje ih uveseljavaju. Smeju se; uveče se vraćaju goloj deci oko zadimljenog ognjišta, ružnoj i prljavoj seljanki, i krevetu od suvog lišća, a sudbina im nije ni bolja ni gora od moje. . . Iskusili ste i dobru i zlu sreću: recite mi, da li vam se sadašnje vreme čini težim od prošlog?

    Čitavo jutro sam se mučio jureći za jednom idejom koja mi je izmicala; sišao sam tužan; slušao razgovor o javnim nedaćama; seo za bogatu trpezu bez apetita; stomak mi je bio pun sinoćnje hrane; pretrpa sam ga količinom koju sam opet pojeo. Uzeo sam štap i hodao da bi to svario i lakše se osećaoi; vratoo se i seo za kartaški sto da prekratim teške sate.Od prijatelja nisam imao nikakvih vesti. Od prijateljice za kojom sam tugovao bio sam daleko. Jadi na selu; jadi u gradu; jadi svuda. Onoga ko ne zna šta su jadi ne treba ubrajati u čovečiju decu. Sve se potire. . . Dobro zlim, zlo dobrim, a život nije ništa. . .

    Možda ćemo otići u grad sutra uveče ili u ponedeljak ujutro. Videću, dakle, prijateljicu, za kojom tugujem; biću ponovo sa ćutljivim prijateljem koji se ne javlja; ali ću ih već sutradan izgubiti; i što moja sreća u njihovom društvu bude veća, to ću više patiti kad se od njih rastanem. Takav je život. Okreni, obrni, uvek s4e nadje neki list uvele ruže da vas rastuži. . . Volkim jednu Sofiju. Nežnost koju prema njoj osećam umanuje u mojim očima svako drugo zanimanje. U prirodi vidim samo jednu moguću nesreću. Ali se ova nesreća umnožava i predočava mi se na stotinu načina. Ako mi jedan dan ne piše, šta je s njom? Je li bolesna? I odmah me užasna prividjenja saleću i muče. Da li mi je pisala? Rdjavo ću protumačiti neku ravnodušnu reč, a na selu sam. Sudbinu čovek ne može učiniti ni boljom ni gorom? Moćna zvezda odredjuje njegovu sreću i nesreću. Što je više predmeta, manje je osetljivosti na svakog od njih. Kad postoji samo jedan, sve se na njega usredsredi. To je blago tvrdice. . .Ali osećam da mi je varenje otežano i da sva ova tužna filozofija dolazi od pretpanog stomaka. Proždrljiv i umeren, setan ili vedar, ja vas, Sofija, volim jednako,samo je boja mog osećanja drukčija. . .

    Poslao sam čoveka u Šaranton da vam odnese čitavu svesku od mene aod vas uzme samo jedan redak. U iščekivanju njegovog povratka, gorim od nestrpljenja i proklinjem glasonošinu sposrost. Ljubav i loše varenje. Uzalud sebi govorim: taj mangup je potražio zabavu u nekoj krčmi. Ugledao je venac od bršljana na nekim vratima i morao je da udje. A šta je sa ovim razumom koji ovde stoluje, koga ništa ne može potkupiti, zašto mene optužuje a mog slugu oslobadja krivice? Da li čovek istovremeno može biti i mudar i lud?. . .Danas gotovo ništa nisam uradio. Pfre podne je proletelo ni sam ne znam kako, a večeras vam pišem pisamce da bih samoga sebe doveo u red. Dan mi neće biti izgubljen ako četvrt saata razgovaram sa vama. Zbogom, moja Sofija. Do sutra uveče ili do ponedeljka ujutro, ako vreme bude lepo i ako nešto ne poremeti baronove planove, koji su nhestalniji i od vremena. . .

    Zbogom, prijateljice moja. Budite uvek tako mudri. Što se mene tiče, ja sledim savete koje dajem. Često sam vam govorio, i što sam stariji sve bolje osećam da sam vam dobro rekao da za mene na svetu postoji, i da će uvek postojati samo jedna žena. A ko je ta žena? To je moja Sofija. Ona misli na mene, ali mi ne piše jer evo se moj glasonoša vratio iz Šarantona bez pisama.

    Loše sam raspoložen. Idem da legnem iz straha da ću bez razloga izgrditi slugu i sam zaslužiti sve pogrdne reči koje bih mu uputio; jer, napokon, nije on kriv što u Parizu ne pišu, i što me to ljuti
    .




    Sreli smo se ne tako davno. Bilo je kao i uvek sto biva: srece, padova, razocarenja. Koliko smo puta usijanih glava glava bili pred prekidom, a onda se vracali jedno drugom ponovo, noseni zarom, na stare staze. Uspeli smo da se odupremo i nadzivimo sve one price i ogovaranja, sve one klevete i lazi.
    Koliko smo dobrih prijateljskih saveta zakopali duboko u nama! Verovali smo jedno drugom i voleli se. zato su nam zelje i snovi puni ambicija i opstali; zato smo i uspeli sacuvati ono sto su nam srca stvorila; ono za cim smo ceznuli.
    Sve do sada kada je postalo ozbiljno. Kad je sadasnjost bila isto tako vredna kao i buducnost. Kad smo hteli vise nego sto nam je zivot pruzao i davao.
    Kada sam ja od tebe zeleo mnogo vise nego sto si mi pruzala. Jer ja te nisam zeleo samo za jednu noc, za jednu avanturu. Zeleo sam te kao buduce ostvarenje svojih zelja. Zeleo sam te kao zenu koja ce me pratiti ne samo dio puta vec citav zivot. Zato nije ni cudo sto sam se s` pravom zapitao da li sam ja sposoban da ti pruzim sve ono sto treba kroz zivot. Da se na kraju pitam da li ce ti ljubav koju ti pruzam biti dovoljna.
    Ja nisam bogataseg sin da ti mogu pruziti sve sto pozelis jer pored mene bi te ocekivala mnoga odricanja posto nase zelje moramo sami da gradimo i stvaramo; u protivnom, postaju snovi.
    Jednom, kad nas zivot ponese u kolotecinu svog zivljenja, znaj da nas u njemu ocekuje svasta. Olako si prihvatila moje ispruzene ruke i, verujem, posla bi samnom na kraj sveta, svesna da u zivotu nije srecan onaj sto ima sve, nego onaj koji ne zeli ono sto nema!
    Shvati, razmisli, odrasti vec jednom da bi u potpunosti meni pripadala, da budes vecno moja, ona kojoj zelim da poklonim tako mnogo; jer ljubav je samo jedna karika u lancu koji vodi ka sreci, cilju, saznanju da ponekad i samo voleti nije dovoljno.



    autor nepoznat

    `` ovo si ti, po nečemu znam... ``

  14. #64
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Rep Power
    9875

    Default


    Putovala si putevima snova, jurila vjetrove svojih zelja..jureci za onim cega nema i za onim sto ga nemozes stici pokleknula si...neizvjenost te boli mila,daljina te slama al ne zaboravi da je tisina grotlo samog pakla..bogata je tvoja dusa i srce.. ne lomi se jer se i ja lomim zajedno stobom...podarila si svima osmjeh u onim tmurnim danima,cak si i moje srce obdarila necim novim..pozdrav tebi i tvom jutru ..rijeci su nekad teske mila,ostaju ne izrecene,al ne zaboravi da sam uvjek tu za tebe i onda kad nisam znaj da mislim na tebe...rijeci ne nose sliku koju bojis nego onu koja se u tebi radza...osvrni se na tren i vidi kako jako sunce sija iznad tebe...nasmij se i onda kad ti dusha place,samo se nasmij...znam da se sutra cini jako okrutnim i da boli neizvjesnost al svako novo sutro cini se daleko bolje nego tisina u koju zalazis...narusicu mir i dacu sebi za pravo da te trgnem ,da ti podarim osmjeh jer jos snage u tebi ima...Ti pronadzes li svoju slobodu zagubljenu negdje,naci ces i sve ono sto si usput ostavila iza sebe misliceci da je tako najbolje...dopusti dusi oduska,dozvoli srcu da voli i ako je strasljivo...znam da je strah jaci od samih nas ,ovaj tren si izabrala da se povuces i udaljis no zapitaj se jel tvoja dusha spremna da zaboravi da srce zna da voli...da nove staze gradi neko i da zeljno ceka tebe...Tebi mila reci cu jos ovo sve ono sto je u mojoj dusi ostalo..je ovo malo tisine malo previranja u sebi ..pa kraj..al'nikad zaborav...sve je uzalud ,nemoj gresku da napravis...nemoj ja ti necu dati..necu eto dajem sebi za pravo,jer sutra..sutra cemo zajedno pobijediti sve cak i one privide...sutra...
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  15. #65
    Join Date
    Dec 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    12
    Rep Power
    0

    Default

    Možda sam samo tvoja utjeha, mozda sam ti nestvarna i nebitna, i samo sam iluzija koja živi u noći..ili samo tražiš njene poglede i pokrete,njene rječi i osmjehe..Tražiš je u meni,u našim noćima,zorama ispijenim bocama vina..Osjećam da je tu u svakom tvom zalutalom pogledu,u svakom tvom gutljaju ispijenom u dahu..Osjećam i znam da je tu ali ćutim,prokleto njemo ćutim.. Ćutim jer si tu pored mene,i gutam sve to,
    a ukus je gorak i sladak bas kao vino koje pijemo, ćutim i ćutaću jer mi previše značiš,i nije mi važno što njena sjenka lebdi između nas,baš kao dim cigarete..Nije i neće biti, sve dok i dalje, uprkos svemu,osjećam tvoju blizinu i moju nadu da saznaš da postojim i ja, i moja strepnja da ćeš nestati, i moja želja da ćeš i mene jednom voljeti.
    ВОЛИМ ТЕ БОЈО ПЛАВА

  16. #66
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Rep Power
    9875

    Default

    IMMORTAL BELOVED

    The First Letter
    July 6, in the morning

    My angel, my all, my very self - Only a few words today and at that with pencil (with yours) - Not till tomorrow will my lodgings be definitely determined upon - what a useless waste of time - Why this deep sorrow when necessity speaks - can our love endure except through sacrifices, through not demanding everything from one another; can you change the fact that you are not wholly mine, I not wholly thine - Oh God, look out into the beauties of nature and comfort your heart with that which must be - Love demands everything and that very justly - thus it is to me with you, and to your with me. But you forget so easily that I must live for me and for you; if we were wholly united you would feel the pain of it as little as I - My journey was a fearful one; I did not reach here until 4 o'clock yesterday morning. Lacking horses the post-coach chose another route, but what an awful one; at the stage before the last I was warned not to travel at night; I was made fearful of a forest, but that only made me the more eager - and I was wrong. The coach must needs break down on the wretched road, a bottomless mud road. Without such postilions as I had with me I should have remained stuck in the road. Esterhazy, traveling the usual road here, had the same fate with eight horses that I had with four - Yet I got some pleasure out of it, as I always do when I successfully overcome difficulties - Now a quick change to things internal from things external. We shall surely see each other soon; moreover, today I cannot share with you the thoughts I have had during these last few days touching my own life - If our hearts were always close together, I would have none of these. My heart is full of so many things to say to you - ah - there are moments when I feel that speech amounts to nothing at all - Cheer up - remain my true, my only treasure, my all as I am yours. The gods must send us the rest, what for us must and shall be -
    Your faithful LUDWIG.

    The Second Letter
    Evening, Monday, July 6
    You are suffering, my dearest creature - only now have I learned that letters must be posted very early in the morning on Mondays to Thursdays - the only days on which the mail-coach goes from here to K. - You are suffering - Ah, wherever I am, there you are also - I will arrange it with you and me that I can live with you. What a life!!! thus!!! without you - pursued by the goodness of mankind hither and thither - which I as little want to deserve as I deserve it - Humility of man towards man - it pains me - and when I consider myself in relation to the universe, what am I and what is He - whom we call the greatest - and yet - herein lies the divine in man - I weep when I reflect that you will probably not receive the first report from me until Saturday - Much as you love me - I love you more - But do not ever conceal yourself from me - good night - As I am taking the baths I must go to bed - Oh God - so near! so far! Is not our love truly a heavenly structure, and also as firm as the vault of heaven?

    The Third Letter
    Good morning, on July 7
    Though still in bed, my thoughts go out to you, my Immortal Beloved, now and then joyfully, then sadly, waiting to learn whether or not fate will hear us - I can live only wholly with you or not at all - Yes, I am resolved to wander so long away from you until I can fly to your arms and say that I am really at home with you, and can send my soul enwrapped in you into the land of spirits - Yes, unhappily it must be so - You will be the more contained since you know my fidelity to you. No one else can ever possess my heart - never - never - Oh God, why must one be parted from one whom one so loves. And yet my life in V is now a wretched life - Your love makes me at once the happiest and the unhappiest of men - At my age I need a steady, quiet life - can that be so in our connection? My angel, I have just been told that the mailcoach goes every day - therefore I must close at once so that you may receive the letter at once - Be calm, only by a calm consideration of our existence can we achieve our purpose to live together - Be calm - love me - today - yesterday - what tearful longings for you - you - you - my life - my all - farewell. Oh continue to love me - never misjudge the most faithful heart of your beloved.
    ever thine
    ever mine
    ever ours



    Ludwig van Beethoven
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  17. #67
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default

    "Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima; bijele kipove bez glasa i bez vida. Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam tvoje oči. Poput cvijeta za svojim mirisom, vezan sam za maglovito sjećanje na tebe. živim sa boli koja je poput rane; dotakneš li me samo, nepovratno ćeš me povrijediti. Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na sjetnim zidovima. Zaboravio sam tvoju ljubav, mada jos uvijek vidim odraz tvog lika u svakom oknu. Zbog tebe, opijajući mirisi ljeta mi nanose bol; zbog tebe, opet oko sebe tražim znake koji požuruju želju: padajuće zvijezde, padajuće objekte..."


    Pablo Neruda



    "Tiha voda brijeg roni..."

  18. #68
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Rep Power
    9875

    Default Boze svasto li ja citam kasno nocu :)

    Za tebe
    Obećah ti da ću nešto napisati.
    Ne, ne obećah... tek rekoh da ću pokušati. No meni je to poput obećanja. Jer, tvoje - voljela bih - je molba koju nikad neću biti u stanju ne ispuniti.

    A doista ne znam... ponekad, čovjek se osjeti prazno i nema riječi koje bi izlio iz sebe - no ne, meni nije tako, naprotiv. Toliko sam ispunjen da sve vrišti iz mene - milijuni riječi i rečenica, neiscrpno vrelo koje kaotično vrije... i sve to nedovoljno. Nedovoljno da bi izrazilo ma i jednu jedinu misao, jednu jedinu emociju.
    Nedovoljno da bi reklo ono što je neizrecivo.

    Šaptah ti danas.
    U zagrljaju, čvrsto obujmljen i čvrsto te obujmljujući, šaptao sam ti da je to - to, to je moje pisanje, to su moje misli, to su moji osjećaji, svi skupljeni u tom zagrljaju, slobodno tekući iz tijela u tijelo, iz uma u um, iz srca u srce... i ništa nakon toga ne ostaje za pisanje, ništa. Tek slatka omaglica još svježeg osjećaja baršunaste topline tvojih leđa... još vrelog osjećaja tebe.
    Riječi... ionako to ne bi mogle opisati baš kao što ni sad ne mogu. Tek bijedan, uzaludan pokušaj da bude imenovano ono što ime nema, niti će ga ikad imati jer nijedno ga ime ne bi dovoljno krasilo.
    Nijedna riječ dovoljno vrijedna nije.

    Osjećam te.
    Sad, u polumraku, sam, no u svim venama i mišićju i kostima i meko mi šuštiš u ušima i blago mirišeš u nosnicama... cijela, u čitavom meni, ovdje si.
    I znam, da, znam, da sad, ovog trena, i u tebi struji isto što struji u meni. Ja sam ti. Ti si ja. Ti i ja smo... mi. I uvijek ćemo biti.
    Dvije polovice iste duše, rasječene i isprepletene, dva bića čijim se lutanjima sastadoše puti. Nosiš me u sebi, nosim te u sebi. Rastegnuti, no neprekinuti. Spojeni da jesmo, spojeni da budemo.
    Sad, ovog trena. Osjećaš me.

    Ujutro...
    uz kavu i prvi jutarnji smijeh, ili tiho zavučeni pod pokrivačem, spletenih prstiju i stopljenih očiju... bit ćemo opet jedno, mi, izranjene polovice spojene finim nevidljivim šavom, nježnijim od perja i čvršćim od čelika.
    Ujutro, šapnut ću ti - ili uz osmijeh glasno reći - iste riječi koje ponavljam i ponavljat ću ih i opet ih nikad neće biti dovoljno da vele to što govore.
    Ujutro, i bez riječi, pogledi će reći a zagrljaj zapečatiti... ujutro, vrijeme će za nas opet stati, svijet će opet nestati, svemir će se opet smiješiti.

    Željela si da napišem.
    Stranci će se možda diviti, a možda tek slegnuti ramenima. No oni su nevažni.
    Željela si i napisao sam.
    I ništa nećeš reći, znam. Niti ćeš pokazati.
    Ali... osjetit ćeš.
    I osjećaš.


    Volim te.
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  19. #69
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,774
    Rep Power
    9875

    Red face Opet ja...moderatorka ce me zadaviti koliko odje zaredom postujem :)

    "Ove noci nisam siguran,hocu li znati,hocu li uspjeti izraziti sve ono sto nosim u sebi,razlivajuci po ovoj tastaturi sve one tebi namjenjene,misli osjecaje i zelje.Lakse bi mi bilo da sam jutarnja roda i da se razlijem u kapljama,blistavim na suncu zivota,po ruzi koju si svojim bicem,onim sto jesi u sebi,posadila u nekom tajnom i skrovitom kutku vrta moje duse. Tek bi ti ta ruza u tvojim rukama kazala sve ono sto je u meni za tebe. "
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  20. #70
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default



    "Uvjek sam se pitao da li stvarno postoje slucajni susreti ili su oni samo dio nekog filma...Uvjek sam sebi postavljao tako neka,pomalo cudna, pitanja...Odgovore skoro nikad nisam dobijao,i bas onda kad sam mislio da ih necu nikad ni dobiti pojavila si se ti...Slucajno...Usla si u moj zivot,postala dio mojih snova,nasla onaj najljepsi kutak u mom srcu.. i tu si ostala...Tako neprimjetno,polako postala si dio mog zivota...Ugasila si bijes,zalijecila stare rane i ucinila da osjetim pravu iskrenu,pomalo nestvarnu,neobicnu,ni malo savrsenu ljubav...
    U pocetku nisam znao kako da se ponasam.Kako da ti kazem da mi je stalo,da mi znacis...Da ne zelim da ti budem samo drug...Posle nekog vremena...otvorio sam ti se,jer zelio sam da te volim.I zavolio sam te iskreno,cisto,iz dubine duse,onako slatko,djecije,nevino...Probudila si u meni najljepse osjecaje i zato...Hvala ti...Hvala ti sto si uvjek pored mene,u svakom trenutku.Hvala ti sto me razumijes,i sto mi vjerujes...Hvala ti sto si izabrala bas mene...Hvala ti sto si se pojavila slucajno i naucila me da volim,cijenim i postujem.Da cuvam,da se borim i ne dam nikome ono sto volim...sto je moje...
    Ponekad ne umijem da pokazem koliko mi je zaista stalo.Ponekad odlutam negdje,i cinim se hladan,bezosjecajan,da me bas briga i da nisam uopste ljubomoran...A ustvari nikog ne volim kao tebe...I sta god uradio,rekao,napravio,napisao...znaj da te volim...Volim te i spreman sam da napravim sve zbog tebe...Spreman sam da te volim do kraja...Da te podrzim u svemu i ma sta god ti se dogadjalo da ostanem uz tebe...Da ti budem najveca podrska onda kad je najteze...Spreman sam da ostanem budan svu noc samo da bih gledao tebe kako spavas...Spreman sam da vicem na sav glas koliko te volim,pred svima...Ti si mi potrebna...Potrebna si mi takva,sa svim svojim manama i vrlinama...Da,jer volim svaku tvoju manu isto kao i vrlinu...I bicu uz tebe zauvjek...I uvjek cu s ponosom govoriti:"Ona je moja...""



    "Tiha voda brijeg roni..."

  21. #71
    Join Date
    Feb 2010
    Posts
    71
    Rep Power
    10

    Default

    Love Across Distance



    Dear Amy,

    What a wonderful beginning to a new year! It began late in the previous year -- me finding you, chatting online, confessing my love, and then it happens all over again. The feelings that I’ve felt for you all along begin to resurface. Only this time, I am free to act on them without fear of upsetting anyone.

    Thank you, Amy. What more can a man say to the woman who opened her heart to him, allowing him to feel the warmth of her love across the great distance that separates them? You truly have no idea what I feel for you.

    I try to put this feeling into words, but fail miserably. This feeling of being both scared and at peace, of having both butterflies and a sense of calm, is a feeling that I have only dreamed about. As the days continue to pass, my love for you continues to grow. I never thought I had the capacity to love anybody as much as I love you right now. Yet, my love for you continues to mature, growing beyond the realm of my heart. It seems that you have become the fiber of my soul, the very reason for my existence.

    I have no other words to describe the way you make me feel. No words, no actions could even come close. I believe that Ronald Regan said it best to Nancy in a letter, telling her only that, "I more than love you". Their love was a strong love, surviving everything, even death. I believe that even after his passing, Nancy felt Ronald's love for her raining down upon her. That is why she has always seemed at peace after the death of such a truly loving husband. That is the love that I feel for you.

    Forever Yours,

    Eric

  22. #72
    Join Date
    Aug 2006
    Location
    Podgorica
    Posts
    1,987
    Rep Power
    26823

    Default

    jedna od ljepsih:

    Ti si moja ljubavna pesma
    moja prva misao
    kad me jutro probudi
    ti si potreba i smisao
    Ti si tim za koji oduvek
    iz sve snage navijam
    mnoge zene lude za tobom
    a ti meni pripadas
    Da te volim, malo je reci
    ti si moj par pod zvezdama
    i ja nista ne bih znala o sreci
    da te jos nisam pronasla
    Ti si moja zivotna ljubav
    neko ko me zagreva
    kad je hladno i svuda je tama
    ti si svetlost jedina
    I mada znam da ponekad sumnjas
    iz nekih starih razloga
    ti si poslednji na ovom svetu
    koga bih ikad izdala
    MONTENEGRO
    Voulez vous coucher avec moi?

  23. #73
    Join Date
    Jan 2010
    Location
    G-kvart
    Posts
    248
    Rep Power
    89

    Default

    Tvoja ljubav mojoj je stit. Ne volim te. Lazem. To nije tacno jer ovo ljubav se ne zove, bar ne u klasicnom smislu rijeci ove nase moderne vremenske otrcanosti. Doba su takva. Ljudi slonove vole, zaljubljeni su u krave ili zvijezde. Ali ja - volim te. Volim te, to je tacno, sta govorim. Ali ne zavaraj se, ja radim i osjecam mnogo vise od toga. Ne volim te kao sto pojedini vole slobodu, cist zrak, miris trave, svog kucnog ljubimca, svoju tetku Muneveru ili brata Ivana, Sahbaza ili Dzordza. Ja te volim, jednostavno. Ne zbog zaljubljenosti ili ljubavi, zbog osjecaja i opijenosti, zbog vrtoglavice ili slijeposti sjaja i dejstva tvog na mene. Ne, ja volim tebe, jednostavno. Tebe. Tebe, kao pisac davni zenu kojoj je posvetio zivot cijeli i svaku misao i sliku slozenu u knjige i knjige poezije zabiljezene. Tebe, neobrijanog. Kao ovisnici sto doziraju, ja se tebe proci ne mogu, trazim te, svakim danom; moja si potreba, briga. Kao ludjak sto hrani opsesije, postajem biti. Tvoje rijeci moj su opijum. Tvoj glas vodi ljubav mom sluhu. Sta govorim ? Znas. Rekoh ti.

    Ispred tebe sam gola, ispred tebe sam slaba. Pred tvojim ocima drhtim i nije me strah zaplakati. Pored tebe spustam svoj kaput i skidam slojeve godinama tkane ogrtace svoje licnosti. Pred tobom ni glumiti ne znam. Prozirna sam i providna, tako dobro me poznajes. Hranis me pogledima svojim koji u meni pobudjuju zelje. Ispijas me do dna, svaku moju brigu cinis zaboravom. U mene spustas blago smirenje, dodirima i ulijevas snagu kao slatki napitak. Nezasitna sam, nikad mi te nije dosta. Tvoje ime je amuleta moje srece. Duboko u sebi, gajim nade za nas dvoje. Potajno, biljku nase ljubavi krijem, njegujem. Tvoji poljupci su njena kisa. Tvoj dah, njena hrana. Tvoje lice njena zraka, tvoj osmijeh njeno sunce. Cuvas me kao ja nju. Sigurno, sasvim sigurno; cinis me sigurnom. Tvoja dusa grli moju, pruza joj utociste i skloniste od oluje. Tvoje ruke smiruju moje. Tvoje prisustvo lijeci moje rane. Sve drugo je, duso, odjednom irelevantno. U tvom zivotu, moj pronalazi potkrovlje.

    Moji strahovi ginu i nova uvjerenja se u meni bude. Snaga, energija i toplota su na okupu i motiviraju svaki moj zivotni korak, pri pomisli na tebe.

    Ne pretjerujem. Sakupljam se, sabirem misli. Kasno je znam, nisam uspjela da ti kazem. Ponekad, prosto kasno se sjetim, ponekad ne pronalazim rijeci da u pravom momentu kazem ti sve sto prodire u meni, opcinjena tvojim pogledom bistrim. Cuvam te. Ostani pored mene. Dopusti mi da te volim, da pronadjem najbolji nacin na koji da te volim. Oprosti mi sto ponekad premalo znam a previse zelim, pozuda je tolika a nestrpljivost jos veca. Los je koktel zacinjen strahom. U tvoje ime, ljubav je jedino vino koje cu piti.

    Veceras, tvoje tijelo je vec, po ko zna koji put, ostavilo me bez daha. Ljubih i tvoje sneno rame, kao ti moj trbuh po kojem si prstom crtao nase malo zrno. Ako ponekad bjezim, znaj da to nije jer te manje volim. Nasuprot. To je jer te upravo volim do besvijesti same, do destabilizirajucih mjera neznanja i gubljenja. Pronaci ovakvo nesto, blagom se zove. Pokvariti neznano, dotaci krivo ovu caroliju od ljubavi nase bi bio grijeh. Bojim se zivota nakon jedne greske, ja bojim se boli i pomisli na istu. Znas. Ali jednako; znaj da moja ljubav prema tebi je svakim danom veca, ako se to uopste moze, i mnogo je jaca od straha koji me ponekad gladno obuzima. Jer u meni raste klupko nase njeznosti. Sneno, privijam se uz tebe i molim te da cuvas me jer i ja, cuvam te, i to je sve sto zelim.

    Do skora.
    Kad se probudis, necu biti tu.
    Ne zamjeri.

    Tvoja.
    Luda.
    Bolesna od ljubavi tvoje.
    Tvoja.
    Opijena tobom, tvojim bicem cijelim.
    Ne volim te manje od jucer.

    Tvoja.

    Lijepo spavaj.
    Beshiktash

  24. #74
    Join Date
    May 2007
    Location
    Lustica
    Posts
    16,339
    Rep Power
    605322

    Default

    Mene ne zanima kako zaradjuješ za život.

    Ja želim da znam za čim žudiš i da li se usudjuješ da sanjaš o tome
    da ispuniš čežnju svoga srca.

    Mene ne zanima koliko godina imaš.
    Mene zanima da li ćeš rizikovati da ispadneš budala zbog
    ljubavi, zbog snova,
    zbog avanture koja se zove biti živ.

    Mene ne zanima koje planete zakriljuju tvoj mesec.
    Ja želim da znam da li si dodirnuo središte sopstvene tuge,
    da li su te otvorile izdaje života ili si se skvrčio i zatvorio
    iz straha od daljeg bola!
    Želim da znam, možeš li sedeti sa bolom,
    sa bolom mojim ili svojim ,
    ne meškoljeći se da ga prikriješ ili umanjiš ili zatreš.
    Želim da znam možeš li drugovati sa radošću
    sa radošću mojom ili svojom ;
    možeš li se prepustiti divljem plesu i dopustiti
    da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju
    i ne upozoravati nas da budemo pažljivi , da budemo realistični,
    niti da se setimo svojih ljudskih ograničenja.

    Mene ne zanima da li je priča koju mi kazuješ iskrena.

    Ja želim da znam možeš li razočarati druge
    da bi bio iskren prema samom sebi.
    Možeš li podneti optužbu izdaje i ne izdati sopstvenu dušu.
    Ja želim da znam možeš li biti veran te stoga dostojan poverenja.
    Želim da znam možeš li videti lepotu čak i ako nije lepa svaki dan
    i možeš li crpeti svoj život iz Božijeg prisustva.
    Želim da znam možeš li živeti sa promašajem,
    promašajem mojim ili svojim i još uvek stajati na rubu jezera
    i srebrnastoj mesečini uzvikivati : " Da!"

    Mene ne zanima gde živiš ni koliko para imaš.

    Ja želim da znam možeš li se dići posle noći bola i očaja
    iscrpljen, satrt do srži, i uraditi ono što se mora uraditi za decu.

    Mene ne zanima ko si ti ni kako si se obreo ovde.

    Ja želim da znam hoćeš li stati u središte ognja zajedno sa mnom
    i ne ustuknuti.

    Mene ne zanima gde ili šta ili od koga si učio.

    Ja želim da znam šta je to što te drži iznutra
    kad sve drugo otpadne.
    Ja želim da znam možeš li biti sam sa sobom
    i da li zaista voliš društvo u kojem se nadješ u praznim trenucima.

  25. #75
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,466
    Rep Power
    446087

    Default


    Pomozi mi da nadjem prave rijeci...
    Ne znam da postoji toliko snazno ime da te njime nazovem i njime oslikam sve sto si probudio u meni.Tvoje sam njeznosti dozivjela burno u dusi.Udarili su kao neocekivani talasi uz vjetar koji je odjednom pustio svoj magicni snazni dah na zaspalo more.Uramile su se slike,vidim ih nocima i san ne dolazi.Zastajem cesto nad onom gdje tvoja ruka postaje Sunce za moje sklopljene oci dok lezim privijena kao djevojcica u tvom narucju;njome me mazis po utihnulom licu a ja ne zelim...ne zelim da prestanes...Tvoja postelja to je polje na kom su nikli najtajanstveniji cvjetovi,njih nigdje nema,nikako da ih dodirnes,nigdje da ih osjetis,ni odes opijen daleko od njih a ja sam ih,tu kraj tebe,punim srcem vidjela,dodirnula,osjetila i opijena ih napustila. Sad daleko od svega sto si ti stvorila se ceznja s kojom si jedno sa mnom i ti hodas uporedo uz moje korake,pomalo nesigurne,neizvjesne,s mislima u kojim se bore moje nade...Negdje te i vidim u figurama ljudi koji nemaju nista sa tim...
    Osjetljiva sam,priznajem ali to me ne plasi.Plasi me slabost koju stvara zelja da te dodirnem,da se sva uselim u tvoje bice s mojim poljupcima i to se pretvara u nestrpljivog bol u kom cu se cini mi se udaviti...Hocu da jurnem istim putem do tebe i bacim se u tvoje narucje;nazoves li plasim se da ce se to dogoditi...Da cu ti bez bojazni priznati da sam tvoja...I taj strah on me nagoni da bjezim,da se skrivam da se ti ne bi uplasio dok te istvoremeno traze ruke moje duse koju si tako divno,tako njezno,neznajuci koliko dotakao...

    I veceras cu s mislima o tebi,sklopljenih ociju da disem uz tebe....



    "Tiha voda brijeg roni..."

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Ko krade pisma u crnu goru?
    By rapsod in forum Sve i svašta
    Replies: 46
    Last Post: 20-05-06, 19:38
  2. Najljepsha pjesma za vas...
    By ^the books of knjige^ in forum Muzika
    Replies: 1
    Last Post: 30-04-06, 17:11
  3. Najljepsha budvanka!?
    By Zabranitty in forum Primorski
    Replies: 7
    Last Post: 22-04-05, 23:02

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •