Page 2 of 8 FirstFirst 123456 ... LastLast
Results 26 to 50 of 191

Thread: Najljepsha i najromantichnija ljubawna pisma ...ikad??:)

  1. #26
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Thumbs up Uhhhhhhhhhh!!!!!!!

    Quote Originally Posted by Artemis View Post
    “I trgao sam se. Uplašen...
    Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
    Ali, ne sad. Jednom. Možda...
    Ja sam momak staromodan. Prevaziden. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje...
    Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ceš mi ikad više biti tako blizu?
    Možda cu se kajati, možda cu jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...
    Neka...
    Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio.
    I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
    Laku noc, oci njene pospane......”
    QQ!!!!!!!!!!!!! Deklasirana sam.... Prelijepo Ljiljoooooo.... Odakle je owo??? OWO MORAM DA POSJEDUJEMMMMM!!!!

  2. #27
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    Da li osjecas svu energiju? Vatreno sijevanje fantazije?
    Osjecas li tu carobnu snagu koja nas okruzuje, zbog koje svasta novo pronalazimo i izumljavamo. Dodji udji, sjedi i uzivaj u karuselu slika.
    Pokazace ti se snovi, nade, zelje i hiljadu misli, koje kao cvijece, sareno i njezno crtano leti i tece kroz i oko tvog svijeta snova.
    Poklanjam ti najljepse cvijece, svaku rijec koja se moze ravnati sa najljepsom ruzom. Odgovaras, progovaras lijepe rijeci, brzo prolazno onako kako ti je srce komandovalo.
    Ljubav gori u meni upekla se u moje srce, da bi ti svu ljubav svoju mogao pokloniti. Poklanjam ti tako svo cvijece moje duse da bi stiglo do tebe.
    Sudbina nas je vodila, spojila da se nadjemo, zauvjek i jos vjecnost duze! Moje srce je tebi doletjelo i tu ce ostati jer je samo tebi obecano.
    Zahvalan sam za ruze iz duse tvoje koje mi poklanjas svaki dan bezuslovno. Usred prelijepih cvjetova stojim i mirisem to polje prepuno ljepote. Svaki cvijet je kao osjetljivi i njezni poljubac sto moje srce dodiruje.

    Cuvacemo i pazicemo, svaki dan nanovo nas mali vrt, pun srece, ljubavi i raznovrsnog sarenog cvijeca osjecaja. Vjecno tu u nasem malom vrtu zelim da osjecam tvoju neizmjerno mi potrebnu blizinu, pun paznje i postovnja ...
    Last edited by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^; 19-06-09 at 11:20.

  3. #28
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    Johan Volfgang Gete – Šarloti Fon Štajn Vajmar


    28. avgusta (ujutru) 1782.

    Dobro jutro, voljena moja. Nerado izlazim iz jedne godine svoga života koja mi je donela tako mnogo sreće i koja će mi potvrđivanjem tvoje ljubavi postati nezaboravna. Za neposrednu budućnost nemam mnogo želje, samo jednu žarku: da mi ti ostaneš i da mi ostaneš ista. Zašto si mi baš sad odsutna, pa ne mogu blagoslov da primim sa tvojih usana!
    Last edited by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^; 19-06-09 at 11:17.

  4. #29
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    Da sam malo vjestija u igri sa rijecima ovo pismo bi licilo na "Ljubavni vikend roman",a ovako nisam sigurna hocu li ga ikada poslati.Pokusavam da napravim nekakav kompromis sa rijecima,da im se dodvorim,da mi same dolete u misli,ali ne...one mi se inate...izviruju iz svakog coska nase sobe,smiju mi se u lice i nece da mi pomognu...
    Toliko lijepih ljubavnih rijeci me okruzuje,vuku me za rukav,dodiruju mi obraze...
    Ali,ja sada prosto ne znam da ih napisem...A sta bih sad i mogla da ti kazem,koje bi to rijeci mogle da opisu ovo sto osjecam?
    ~tebi koji poznajes sve moje tuge i radosti,koji znas svaki moj treptaj oka...
    ~tebi koji prepoznajes tracak tuge u uglu mojih usana,kao i najmanje zrno srece u mom pogledu...
    ~tebi koji znas da ugrijes moj dlan,taman onoliko koliko treba,ni manje ni vise...
    ~tebi koji znas koliko volim kad me poljubis malo,samo malo ispod uha...njezno...tek da ti osjetim dah...
    Sta da napisem tebi koji si uvijek tu,za mene...da me bodris cak i kad nisam u pravu...
    ~tebi koji razumijes sve moje hirove,koji trpis sve moje mane...
    ~tebi koji svojom ljubavlju olaksavas moj zivotni put,cije su ruke izbodene od trnja koje nam se naslo na putu zivota...te ruke koje su hrabro krcile taj nas zajednicki put,koje su sklanjale to trnje samo da mene ne bi dotaklo,samo da moje ruke ostanu njezne,meke...
    Da li je dovoljno reci VOLIM TE...ne...dovoljno je da me pogledas u oci...prepoznaces sve,sve sto osjecam...
    Last edited by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^; 19-06-09 at 11:16.

  5. #30
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    7,863
    Rep Power
    445223

    Default

    Quote Originally Posted by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^ View Post
    QQ!!!!!!!!!!!!! Deklasirana sam.... Prelijepo Ljiljoooooo.... Odakle je owo??? OWO MORAM DA POSJEDUJEMMMMM!!!!
    Stari dobri Djole Balasevic



    "Tiha voda brijeg roni..."

  6. #31
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljubotinj - Rijechka nahija
    Posts
    6,076
    Rep Power
    199416

    Default

    Quote Originally Posted by Artemis View Post
    ONA JE BILA PRVA KOJU SAM OBUKAO U NESTO....
    Uh (deset karaktera)

  7. #32
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,285
    Rep Power
    117

    Default

    Dok ova noć lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu, na drugom kraju svijeta, da budem sretna što znam da postojiš, stvarno postojiš, ali si jako, jako daleko.

    Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričao da ćeš, dok mi budeš pisao pisma tipkajući po računarskoj tastaturi, sam sebi ličiti na savremenog Henri Milera, koji je i u po-odmaklim 80-tim, s šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz "virtuelna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno i milenijumski zvuči, ako mu ne dodaš malo čežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.)

    Uvijek si nas poredio sa velikima, iako sam ti stalno govorila da je naša priča sićušna i da za nju nema mesta u svjetskoj književnosti, već je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja večno svetluca u oku i stalno se čini da će pobeći. A neće, znaš da neće.

    Kad bi bar bio malo bliže i ova bi noć manje bolela. Ali neka mili moj - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjećeš - bićemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.

    Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatiš da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje.

    Znaj mili moj - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te želim, da ti pišem, da te iščekujem, da sa tobom čavrljam, da te slušam kako simpatično vrtiš svoj akcenat, da te izluđujem svojim bubicama, da te čekam da mi pričaš o ljubavi, o "muškim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš...

    Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz šta smo prošli, što smo doživjeli...

    Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono što može spokoj.
    Ne pogađa sreća - koliko boli tuga.
    Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego što je bilo svako juče....
    Uvek je nekako. I uvek se može... I dalje se mora.

    Potpuno razumem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.

    Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.

    Postoje neke stvari o kojima se ćuti. O kojima se ne priča nikom.
    I neke o kojima se priča.
    I neke o kojima se priča samo prijateljima.

    Znaš, duboko sam uverena da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.

    Da smo se rodili na srećnijem mjestu, u srećnijoj zemlji, u srećnije vrijeme...

    Na to ne možemo uticati niti se to da promijeniti.
    Možemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nežnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše da preživimo ovo malo što nam je još ostalo da odživimo....
    Vjeruj mi - tako mora..

    Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo.
    Dat nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu.
    Možemo puno dobiti, ali ne moramo.
    Možemo sve izgubiti, ali ne moramo.

    Sreća uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
    Nikada još nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranično srećan....
    Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti...
    Vidiš - Bog se uvek potrudi da stvori ravnotežu.
    Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge....
    I obrnuto - posle velikih, olovnih kiša - pojavi se sunce....

    Ponekad mi se čini da je car Radovan duboko negde zakopao svoje blago i da ga niko ovozemaljski ne može pronaći.. Ali nije, veruj da nije. To blago je u nama i niko nam ga nikada neće začarati. Zato što je u srcu - a taj put nije za svakog prohodan..

    Znaš, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesrećnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna.... I to me raznježi....

    Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći... Ne mogu, vjeruj.

    One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore nego što su inače. I još veće. I još više peku.... I žele da te dotuku... I uspjeće im - samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš.

    Svako ima nekog koga voli.
    Ja imam tebe. I ti imaš mene.
    Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje?

    Svako ima nekog koga nema.... I koga žali. I bez koga mu je teško.
    I koga ne može niko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan...
    Ali ni to se ne da izmjeniti...

    Mi moramo ići dalje.
    Svaki dan odživjeti kao da je posljednji.
    I praštati.

    Kažu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko može....

    Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
    Uvjek postoji neko ko te voli baš takvog kakav jesi, ko te baš takvog prima, kome si baš takav drag... Uvjek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo čeka da nešto kažeš...

    Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš.. I znaš da te volim..

    I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdržati.
    Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš..

    Vidjećeš, činiće ti se jednog dana - sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno - biće jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to proživjeo. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena.

    Često nam se čini - lavirint nema kraja.
    Vidjećeš mili, i ovo će proći.....

    Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarušene misli, tvoja pomješana osećanja, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma kad me dugo nema....

    Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potrošene nemirne godine, pokidane iluzije.... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam....

    I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu čitajući ovaj mail - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične "proste vojvođanske zime" - tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vječno može da nas dijeli.

    Znaš ljubavi, otkad si otišao na mom nebu više nema zvijezda.
    Jesi li čuo za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječitu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome.

    Eee, zlato moje - čini mi se noćas - umrijeću od sjećanja.
    A voljela bih sa tobom vječnost da podijelim. Možda čak i više od toga: malo parčence raja. Da odmorim malo dušu.

    (Kad god mi u inbox-u piše "You´ve got mail." - učini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.
    Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kosmičke prašine. Ili od ko zna čega sve ne?)

    Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sav si od svijetlosti stvoren.

    Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna...
    I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan.....
    Svaki novi dan....
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  8. #33
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    7,863
    Rep Power
    445223

    Default

    Quote Originally Posted by vikky View Post



    ...Ali neka mili moj - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjećeš - bićemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.



    Svako ima nekog koga voli.
    Ja imam tebe. I ti imaš mene.
    Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje?


    Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš..






    Jedan veliki



    "Tiha voda brijeg roni..."

  9. #34
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,285
    Rep Power
    117

    Default

    Quote Originally Posted by Artemis View Post
    Jedan veliki
    Hehehe nemoj meni nego curi koja je to pisala....

    I po ko zna koji put si me odusevila ....ovaj put zbog Balasevica... :*
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  10. #35
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    7,863
    Rep Power
    445223

    Default

    Quote Originally Posted by vikky View Post
    Hehehe nemoj meni nego curi koja je to pisala....

    I po ko zna koji put si me odusevila ....ovaj put zbog Balasevica... :*
    Thank you Nastavljamo sa pismima...



    "Tiha voda brijeg roni..."

  11. #36
    Join Date
    May 2004
    Location
    Kotor, Montenegro, Montenegro
    Posts
    3,285
    Rep Power
    117

    Arrow Kao da je pismo .... :))

    Toni Cetinski - Znaj da bit ću tu

    Možda nisam znao
    uvijek istom mjerom vratiti,
    zato otvaram ti srce kao pismo,
    neću ništa skrivati.
    Pročitaj me do zadnje strane ti
    i znat ćeš da si najbolje do sada
    što su prsti dotakli.

    Ref:
    Ti si kao zrno soli,
    tvoja ljubav nježno boli,
    nađi sreću u mom oku
    kao more duboku!
    I znaj da bit cu tu
    i kad navrati nam tuga,
    ti u meni nađi snagu,
    prijatelja, vjernog druga...
    I znaj da bit ću tu,
    da ti dobro dobrim vratim
    i na vrhu i na dnu,
    da osmjehom te pratim!

    I možda nisam znao
    uvijek prave riječi birati,
    ali ni za što na svjetu
    tebe ne bih,
    ne bih htio mijenjati...

    Ref:
    Ti si kao zrno soli,
    tvoja ljubav nježno boli,
    nađi sreću u mom oku
    kao more duboku!
    I znaj da bit ću tu
    i kad navrati nam tuga,
    ti u meni nađi snagu,
    prijatelja, vjernog druga...
    I znaj da bit ću tu,
    da ti dobro dobrim vratim
    i na vrhu i na dnu,
    da osmjehom te pratim!
    Imate neprijatelje? Odlicno! To znaci da ste se borili za neki sopstveni stav u zivotu!

  12. #37
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    Quote Originally Posted by vikky View Post
    Toni Cetinski - Znaj da bit ću tu

    Možda nisam znao
    uvijek istom mjerom vratiti,
    zato otvaram ti srce kao pismo,
    neću ništa skrivati.
    Pročitaj me do zadnje strane ti
    i znat ćeš da si najbolje do sada
    što su prsti dotakli.

    Ref:
    Ti si kao zrno soli,
    tvoja ljubav nježno boli,
    nađi sreću u mom oku
    kao more duboku!
    I znaj da bit cu tu
    i kad navrati nam tuga,
    ti u meni nađi snagu,
    prijatelja, vjernog druga...
    I znaj da bit ću tu,
    da ti dobro dobrim vratim
    i na vrhu i na dnu,
    da osmjehom te pratim!

    I možda nisam znao
    uvijek prave riječi birati,
    ali ni za što na svjetu
    tebe ne bih,
    ne bih htio mijenjati...

    Ref:
    Ti si kao zrno soli,
    tvoja ljubav nježno boli,
    nađi sreću u mom oku
    kao more duboku!
    I znaj da bit ću tu
    i kad navrati nam tuga,
    ti u meni nađi snagu,
    prijatelja, vjernog druga...
    I znaj da bit ću tu,
    da ti dobro dobrim vratim
    Quote Originally Posted by vikky View Post
    i na vrhu i na dnu,
    da osmjehom te pratim!



    aaaaaaaaaaaaaaaaaaa...wrh!

  13. #38
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    AKO TI JAVE DA SAM PAO
    Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je
    pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo
    dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi
    mogu pretvoriti u makove...
    To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja
    nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
    Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da
    sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog
    sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi:
    "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod
    vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih
    koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.
    Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana,
    kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez
    razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam
    ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu
    izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
    PREDAJ SE!
    JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
    BEZ RUKU!
    Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim
    roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki
    kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz
    prometnu ulicu...
    Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je
    slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda
    društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se
    gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim
    kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne
    baš čistim čarapama...
    Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog
    bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom",
    nekim likerom od mandarina...
    Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio
    najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko ****** i to me je držalo.
    Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila
    me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem
    plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu:
    "Vidi *****a!!!"
    Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti
    objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog
    zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih,
    nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio,
    tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni
    zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene...
    Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav,
    da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke
    nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

  14. #39
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    My beloved angel,

    I am nearly mad about you, as much as one can be mad: I cannot bring together two ideas that you do not interpose yourself between them.

    I can no longer think of anything but you. In spite of myself, my imagination carries me to you. I grasp you, I kiss you, I caress you, a thousand of the most amorous caresses take possession of me.

    As for my heart, there you will always be - very much so. I have a delicious sense of you there. But my God, what is to become of me, if you have deprived me of my reason? This is a monomania which, this morning, terrifies me.

    I rise up every moment saying to myself, "Come, I am going there!" Then I sit down again, moved by the sense of my obligations. There is a frightful conflict. This is not life. I have never before been like that. You have devoured everything.

    I feel foolish and happy as soon as I think of you. I whirl round in a delicious dream in which in one instant I live a thousand years. What a horrible situation!

    Overcome with love, feeling love in every pore, living only for love, and seeing oneself consumed by griefs, and caught in a thousand spiders' threads.

    O, my darling Eva, you did not know it. I *****d up your card. It is there before me, and I talk to you as if you were there. I see you, as I did yesterday, beautiful, astonishingly beautiful.

    Yesterday, during the whole evening, I said to myself "she is mine!" Ah! The angels are not as happy in Paradise as I was yesterday!


    Honoré de Balzac

    Ljubavno pismo (1836-e godine) poljskoj plemkinji, Evelini Hanskoj, sa kojom se dopisivao vishe od 15 godina.

    __________________

  15. #40
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    1,832
    Rep Power
    28

    Default

    Ležaćemo jedno pored drugog u nekom polumraku i pričati. Jako tiho i blisko. Dodirivaću te dok budeš govorila. Nežno. Samo jagodicama prstiju. Ispitivaću njima tvoje lice. Usne. Očne kapke. Vrhove ušiju i onaj deo tačno iza njih.

    Na svakom delu tvog lica zadržaću se čitavu večnost da bih kasnije kad ne budeš pored mene i kad zatvorim oči mogao tačno da te dočaram.

    Vrat.

    Ramena.

    Prelaziću rukama preko celog tvog tela.
    Blago.
    Polako.
    Nevino.
    Dečije.
    Ispitivaćemo i otkrivati jedno drugo. Ljubićemo se samo vrhovima usana.

    Daću ti svu nežnost ovog sveta. Daću ti svu nevinost koju imam.
    I kad budem spustio ruku na tvoje grudi i kad ona klizne između tvojih nogu, opet će sve biti potpuno nevino. Otvaraću te kao najnežniji cvetić koji postoji.

    Ti i jesi... Cvet.

    Vreme će stajati. Postojaće samo nežnost. Bliskost. Toplina. Ispunjenost.

    Zatvoriću oči i tako zatvorenih očiju videću te isto onako jasno kao da te gledam.
    Samo vrhovima prstiju.

    I pričaćeš mi šta želiš. Šta voliš. Ko si. Gde si. Zašto si. Govorićeš rečima, pokretima, mirisima, slutnjama.

    Otkriću tada na tebi neki deo tvog tela koji će zauvek ostati moj. Bez obzira na sve, nosiću ga u sebi i kad sećanje na nas bude samo slatka izmaglica. Možda će to biti tvoj bok, možda deo leđa, možda deo butine. Ili šake, stopala. Ali, taj deo će uvek biti samo moj ma sa koliko muškaraca budeš bila.
    I kad budeš rešila da odeš iz mog života...

    Hrabrija.
    Jača.
    Samouverenija.
    Neranjiva.
    Pomirena.
    Svoja.
    Slobodna.

    ... Biću srećan.

    Tebe više niko nikad neće imati.
    Ja ne želim da te imam. Ja hoću da ti se dam.

    I tada ćeš znati šta je ljubav. Shvatićeš da mogu da se vole samo oni koji su slobodni. Shvatićeš da nema ljubavi tamo gde postoji zavisnost.

    I kad nekom budeš rekla da ga voliš, govorićeš mu to puna i jaka...
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  16. #41
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    1,832
    Rep Power
    28

    Default

    ... Pesme ću uvek pisati ovako istinite i ružne, kao što je ova dimljiva restoracija i naše večerašnje poznanstvo, ponovo posle deset godina.

    Bili smo zaljubljeni u tebe svi iz susedstva. Stampedo pubertetlija. Kako bi me i prepoznala u tom mnoštvu? Guraj me nogom ispod stola, jer svi se mi, najzad, na ovom svetu guramo onako kako umemo.

    Posle tebe će ostati iste ulice, i deca sto uče u školi da crtaju proleće, i raznosači novina, i niko neće za tobom posuti kosu pepelom i poludelo kukati prema mesecu, mada si u sivim očima nosila svet koji je vredeo više nego svi ratovi, hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu.

    A tako bih voleo, ja koji sam mrzeo sve kraljeve, da postaneš noćas kraljica, da te nose po gradskim trgovima, klanjaju ti se, kliču i pišu stihove o tvojim očima i tvojoj kosi.

    Naterali bismo i lišće, i balerine u prestoničkoj operi i vašarske vrteške, i svetlosne reklame da se vrte ukrug kao milioni trunja u tvojoj krvi.
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  17. #42
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    Nesto, davno za Tebe napisano,

    uvek dobijem neverovatnu inspiraciju, kad pomislim na Tebe. Kad tako ceznem mogao bih da pisem satima, danima, godinama.

    Zelim te, zelim u svakom trenutku mog praznog i bezsmislenog zivota.
    Iako sam svestan da nikada necu moci da Ti pridjem na blize od dva koraka u prolazu, iako znam da nikada necu pomirisati tvoju kozu, da nikada necu osetiti slatke usne tvoje na svom vratu.

    Ipak mastam, ipak pisem.....

    a tako bih Te voleo zagrliti oko struka, neznog, uzanog, da ti dodirnem svaki predalj tela, prislonim usne na nadlanicu, da poljubim Ti prelepe prstice.

    Pisem, sanjarim i uzdisem ...misli me obaraju..
    Uh, kako bih zeleo da je samo moja....Da je moja i Bozija...U meni ima toliko ljubavi prema njoj, da bih mogao da je volim bar dvesta godina vise.... Imala bi ljubavi, dovoljno da moze njom da se hrani...

    A za osmeh, njen, da za osmeh njen...
    koji izgleda kao sunce u smiraj dana, uvek siri neki mir i pozitivnu energiju na sve oko sebe.....da, ja bih isao do pakla i nazad

    Vrativsi se iz misli prokapale su mi kapi suza na dlan. Svaku suzu sam pokupio prstima i zelim tebi u srce staviti... da osetis sve sto se skriva iza mojih muskih vrelih suza.

    Koji san, koja slova, koji dan kad znam da ne mogu da Te imam

    ..... Nikad


    Nepoznati autor

  18. #43
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    1,832
    Rep Power
    28

    Default

    Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima.
    Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.
    Jer, sve na tebe liči.
    Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

    Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici.
    Dezinfikovaće smisao tvoga osmeha na čaši iz koje si pila lekove.
    Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.

    Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblicima moga sna i jave, koje će sažaljevati ili ne poznavati ljudi u prolazu.

    Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikada se više nećemo naći.

    Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak. I sve lepo će s tobom umreti.

    I svakog proleća krovovi će dugo plakati suzama okopnelog snega.
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  19. #44
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Ljubotinj - Rijechka nahija
    Posts
    6,076
    Rep Power
    199416

    Default

    "Nemoj da te zavara izraz moga lica.
    Jer, nosim masku, tisuće maski,
    maske koje se bojim skinuti,
    a nijedna od njih nisam ja.
    U pretvaranju sam pravi majstor,
    ali ne daj se zavarati.
    Za ime Božje, ne daj se zavarati.
    Pretvaram se da sam siguran
    da je sve med i mlijeko u meni
    i oko mene
    da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
    da je sve mirno i da sve kontroliram
    i da ne trebam nikog.
    Ali, ne vjeruj mi.
    Mozda se čini da sam smiren, ali
    moja smirenost je maska
    uvijek promjenjiva i koja sakriva.
    Ispod nje nema spokoja.
    Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
    Ali, ja to sakrivam.
    Ne zelim da itko zna.

    Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
    i da će me otkriti.
    Zato frenetićno kreiram masku da bi iza nje sakrio
    nonšalantno, sofisticirano proćelje,
    da mi pomogne da se pretvaram,
    da me zaštiti od pogleda koji zna.
    Ali bas takav pogled je moje spasenje.
    Moja jedina nada i ja to znam.
    Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
    Ako slijedi Ijubav.
    To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
    od zatvora sto sam ga sam sagradio,
    od prepreka sto ih sam tako bolno podižem.
    To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
    da uistinu nešto vrijedim.
    Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
    Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
    da neće uslijediti Ijubav.
    Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
    a tvoj bi me smijeh ubio.
    Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
    i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
    Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
    sa sigurnim pročeljem izvana
    i uplašenim djetetom unutra.
    Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
    a moj život postaje bojište.
    Dokono čavrljam s tobom ućtivim tonovima površnog razgovora.
    Kažem ti sve, a zapravo ništa,
    i ništa o onome što je sve,
    i što plače u meni.
    Zato kad sam u kolotečini,
    neka te ne zavara to što govorim.
    Molim te pazljivo slušaj i pokusaj čuti ono što ne kažem.
    Što bih volio da mogu reči,
    što zbog opstanka moram reči,
    ali što reči ne mogu.

    Ne volim ništa kriti,
    Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
    želim prestati s igrama.
    želim biti iskren i spontan te biti ja,
    ali mi ti moraš pomoći.
    Moraš pružiti ruku
    čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
    Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
    Samo me ti možeš prizvati u život.
    Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabriš,
    svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
    moje srce dobije krila,
    vrlo mala krila,
    vrlo slaba krila,
    ali krila!
    Sa svojom moči da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
    Želim da to znaš.

    Želim da znaš koliko si mi važan,
    kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
    ako tako izabereš.
    Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
    samo ti možeš ukloniti moju masku,
    samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
    i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
    ako tako odlučiš.
    Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
    Neće ti biti lako.

    Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
    Što mi bliže priđeš
    to naglije mogu uzvratiti.
    To je nerazumno, ali unatoć tome sto o čovjeku kažu knjige,
    ja sam često nerazuman.
    Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
    Ali rekoše mi da je Ijubav jača od snažnih zidova,
    i tu leži moja nada.
    Molim te pokušaj pobijediti zidove
    čvrstom rukom
    jer dijete je vrlo osjetljivo.
    Tko sam, mozda se pitaš?
    Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
    Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđes
    i ja sam svaka žena na koju naiđes."

  20. #45
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    9,409
    Rep Power
    6068

    Default

    "Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
    Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
    I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
    I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
    I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
    "Zauvek?", pitala je uplašeno...
    O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
    Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati? Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
    I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
    I zaplakaćeš, istog časa...
    I najzad shvatiti kako sam te voleo..."



  21. #46
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    7,863
    Rep Power
    445223

    Default

    ..Pomislila sam da bi trebalo da te izgubim jednom za svagda,
    da te ispustim iz svojih ociju,da te vise ne gledam,da olabavim pesnicu bola nad tobom,
    ne znajuci pritom,hoces li se kao ptica smrskati ili poletjeti,hoces li se prepustiti padu...
    Da budem bez tvojih ociju,bez tvojih ruku,bez tvog glasa...Ugasiti ih u sebi jedne po jedne,
    kao svijece,dati sebi lekciju iz tmine...Tvoje oci,tvoje ruke,tvoj glas,ugasiti ih i stopiti u crno...

    I mozda cu tek tada moci da povjerujem u ono u sto ne vjerujem,da povjerujem svom sjecanju
    kao sto sam na pocetku povjerovala svojim ocima...da smo uzarenih ociju ispod nasih mutnih maski,
    plesali zajedno na balu iz prohujalog vremena,djelili svoje blizanacke misterije,
    da smo cutke razmjenjivali neizrecive tajne...Da smo postigli nemoguce,i da smo se onda,u sustini,
    mozda voljeli,ti i ja...



    "Tiha voda brijeg roni..."

  22. #47
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    2,969
    Rep Power
    212647

    Default

    Jos jedna zora odjeljuje noc od novog dana. To je ova zora.Tako bi mogla biti lijepa, ali ipak, to je samo duga hladna zora jedne usamljene djevojke. Pogled mi je lutao sivim nebom, provlacio se izmedju sitnih zvijezda sto trepcu negdje daleko, negdje gdje mozda nebi bio ovako tvrd i surov zivot.
    Punim plucima udisem ostar zimski vazduh, a ipak tako je toplo. Mozda me je neko posmatrao, mozda mi je nesto i doviknuo, ali ja ga nisam vidjela, ja ga nisam mogla cuti. Ja sam bila daleko – tamo gore gdje odsjaj jedne zvijezde granici sa modrim bledilom svoje susjetke zvijezdice. Cekala sam tamo tebe, moje misli trazile su tvoje da se upletu sa njima.Sa ovom zorom odlazi i nada.Zvijezde se gase, a moje misli sumorne i crne povlace se iz nedokucive srece, povlace se u svoje tamno skroviste – moju dusu. Sledeca noc pruzice novu nadu. Da li ces doci?
    Dodji, neka se nase misli upletu daleko od nas, tamo gdje vlada sreca, tamo gdje se snovi dozivljavaju kao stvarnost.Tamo gdje nema zla, gdje nema ljudi. Dodji, ja cu biti tamo, cekacu te. Cekacu jos dugo, cekacu dok ti ne dodjes.
    Zatvaram oci. Crveni plamen trepti u zenicama, vatra mi unistava vid, a duh se ledi. Progledah. Pogled se gubi u beskraju nebeskog svoda, vraca se i pada tu ispred mene.A ja znam, uzalud cu cekati i ovu noc i jos mnoge noci, jer ti, ti ipak neces doci…


    -nepoznati autor-
    " sigurna koraka plešemo zadnji ples dok spušta se zavjesa između zemlje i neba... "

  23. #48
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    2,969
    Rep Power
    212647

    Default

    Pariz, decembar 1795.

    Probudio sam se ispunjen mislima o vama. Vi i opojno veče koje smo sinoć proveli zajedno uzburkala su moja osećanja. Ljupka, neuporediva Žozefin, neobično dejstvo imate na moje srce.

    Da li ste ljuti? Ili tužni? Možda zabrinuti?

    Dušu moju boli vaša tuga. Vreme je takvo. Nema odmora za nas, moja ljubavi.
    Predao sam se dubokim osećanjima koja me razdiru iznutra. Dobijam od vaših usana, vašeg srca ljubav koja me uništava poput vatre. Ah! To je bila noć u kojoj sam shvatio koliko ste varljivi.

    Odlazite sutra u podne. Moram da vas vidim.

    Do tada, mio dolce amor, hiljadu poljubaca vam šaljem, koje mi vi na žalost ne uzvraćate, a samo zbog misli na njih, moja krv ključa.



    Daleko od žene koju obožava, on dosadjuje i brine. Svakog dana voljenoj ženi piše duga i nežna pisma:

    Nica, 1797.

    "Voljena moja, svaki moj dan ispunjen je ljubavlju prema tebi. Ne prodje ni jedna noć, a da te ne grlim u svakom naručju. Nisam popio nijednu šolju čaja, a da nisam prokleo slavu i ambiciju koje me drže daleko od tebe, dušo moja... Obožavam te, Žozefino, jedina si u mom srcu, jedina u mojoj duši. Sve moje misli tebi su namenjene... Ako usred noći ustajem da bih radio, to je samo
    zato,da bih se tebi, slatka moja, vratio što pre...Ipak, u tvojim pismima od 23.i 26. obraćaš mi se sa Vi! Vi! O, kako si mogla napisati takvo pismo! Kako je samo hladno! A onda izmedju 23. i 26.su puna tri dana: šta si radila kada nisi pisala svom mužu? A, mila moja, to "Vi" i ta tri dana, bacaju me u očaj. Neka je proklet onaj koji je tome uzrok! Vi! Vi! Šta li će biti kada prodje još petnaest dana? Toliko sam tužan, moje srce je tvoj rob, a sumnje me moje, strašno plaše! Voliš li me manje?
    Jesi li se već "utešila"? Hoće li doći dan da me više nećeš voleti? Reci mi to: bar da se na vreme pripremim na nesreću koja me čeka... Zbogom ženo, srećo, nado, brigo moja, dušo moja... Ne tražim ti večnu ljubav, niti vernost, već istinu i iskrenost bez granica. Dan kada mi budeš rekla: "Volim te manje" biće poslednji dan moje sreće ili, ko zna možda i zadnji dan moga života. Žozefina, seti se šta sam ti rekao: priroda mi je dala čvrst i odlučan karakter. Ali za tebe, moje je srce mekše od pamuka. Zauvek ću biti samo tvoj, uprkos sumnjama koje me čine nesrećnim...
    Zbogom, i ako me već voliš manje, to znači da me nikada nećeš ni voleti..."

    Napoleon-Zozefini
    " sigurna koraka plešemo zadnji ples dok spušta se zavjesa između zemlje i neba... "

  24. #49
    Join Date
    Mar 2007
    Location
    In your head now...
    Posts
    1,536
    Rep Power
    86

    Default

    Eloiza - Abelaru (I dio)

    Svom jedinom poslije Krista,

    njegova jedina u Kristu



    Začudila sam se, predragi moj, kad sam u tvom pismu vidjela da si, napuštajući običaje i prirodni red, iz obzirnosti moje ime postavio ispred svojega: žena pred čovjekom, supruga pred suprugom, službenica pred gospodarom, redovnica pred redovnikom i svećenikom, đakonica pred opatom! Red i pristalost traže, kad pišemo višima od sebe ili sebi jednakima, da njihovo ime stavimo ispred svojega; ali, kad se obraćamo nižima, redoslijed imena mora poštovati red dostojanstva.

    Još je nešto pobudilo moje čuđenje u tvojem pismu. Očekivale smo da će nam donjeti utjehu - ono je, međutim, još više povećalo naše boli. Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više. Koja bi između nas mogla suhih očiju pročitati ono što pišeš pred kraj poslanice: »Ako me Gospod preda u ruke mojih progonitelja i ako padnem pod njihovim udarcima...«. O dragi, predragi moj, kako si mogao doći na takve misli? Kako su ih tvoja usta mogla izraziti? Neka se ne dogodi da Gospodin toliko zaboravi svoje bijedne službenice da ih pusti da prežive tvoju smrt. Neka nam ne ostavi život koji bi teže bilo podnijeti nego bilo kakvu smrt. Ti si onaj koji nas mora pokopati, koji će naše duše Bogu preporučiti, koji će Bogu predvesti one koje si u njegovo ime sakupio, kako ne bi bio ni u kakvoj brizi za njih već ćeš ih moći slijediti miran i radostan što si siguran za njihovo spasenje. Š…Ć

    Jedini i predragi moj, ako kakva nesreća, kažeš nam, prekine nit tvoga života daleko od onih koje te vole, neka prenesemo tvoje tijelo u naše groblje kako bi naše molitve, potaknute stalnom uspomenom na tebe, mogle na nebu što više i što rječitije posredovati za tebe. Jao, jao, zar možeš misliti da bismo bile kadre zaboraviti te? Ali koje bi vrijeme mogle posvetiti molitvi, kad naša duša ranjena i bezglava od neizmjeme boli ne bi sama sebe mogla prepoznati, kad bi nam kruti udes oduzeo i razum i riječ, kad bi se naš očaj digao, tako da kažem, protiv samog Boga, jer bi se vodio bijesom više nego krotkošću i kad bi naša uzludjela srca prije ozlojedila Stvoritelja svojim tužbama nego ga umirila svojim molitvama! Jad i plač, eto što bi ostalo nama bijednicama, jad i plač a ne molitve. Više bi nam bilo stalo da idemo u grob za tobom nego da ti grob pripremimo. Bit ćemo same zrele za grob, a ne za tvoj pogreb. S tobom ćemo izgubiti svoj pravi život, a ako se život odijeli od nas, kako ćemo moći živjeti?

    Ali, nadamo se da Nebo neće do tada odugovlačiti naše postojanje. Sama pomisao na tvoju smrt, već je smrt za nas. Što će biti dakle ako nas izvjesnost tvoje smrti zateče još na nogama? Ne, Bog će se smilovati i neće nikako dopustiti da ostanemo na ovom svijetu da izvršimo tu kobnu dužnost i da ti ukažemo žalobne počasti koje mi od tebe očekujemo kao posljednji znak tvoje pomoći nama. Dat će Bog i mi ćemo pred tobom, a ne za tobom u hladan grob.Š…Ć

    Samo, čemu da se ja nadam ako tebe izgubim? Čemu i dalje koračati na ovom zemaljskom putu na kojemu si mi ti bio jedina potpora. A, na kraju, što mi je ostalo od tebe? Znam da si živ i to mi je jedina utjeha. Mrtva sam za svaki drugi užitak. Tvoja prisutnost mogla bi me katkada povratiti meni, ali tvoja prisutnost mi je uskraćena.

    Oh, kad bih samo smjela uzdahnuti: »Bog je prema meni bio iznad svake mjere okrutan«. O neblaga blagosti! O nesretna srećo! Sudbina je na mene sasula svekolike svoje strijele i sad me već nema čime strijeljati. U tobolcu njenu nema više sulica, a luk njene srdžbe nije više pogibeljan ni za koga. Da joj je i preostala još koja strijela, gdje bi mogla na mom tijelu naći neranjeno mjesto za novu ozljedu? Jedino od čega se boji usud svih mojih nedaća jest da smrt ne nadođe i označi im kraj: i premda me svakodnevno ubija, plaši se tog kraja koji sama požuruje.

    Oh, bijedne li mene među bijednicama! nesretne među nesretnicama! Ti si me odveć izdigao iznad meni sličnih. I kad sam srušena, sve sam ispaštala zbog visine s koje sam strovaljena i patila sam i u svojem i u tvojem tljelu. Što se čovjek više izdiže, više i trpi kad pada. Među ženama plemenita i moćna roda, ima li jedna kojoj je sudbina bila, neću reći nesklonija, već toliko nesklona koliko meni? Da li je jedna jedina pala s tolike visine i u tako dubok ponor? Kakvu mi je slavu sudbina udijelila s tobom? Kakav udarac mi je s tobom nanijela? I uspon i pad bili su bez mjere. Dobra i zla, svega je bilo krajnje mnogo.

    Ista ta sudbina dovela me je do nečuvene sreće kako bi me pretvorila u najjadnlju bijednicu, kako bi mi dala da uzmognem sagledati raspon svog pada, da nađem plač suglasan svojim bolima i da okusim gorčinu žaljenja za izgubljenom slasti užitaka. Htjela je ugasiti u sjeni tuge i očaja blistave dane mog ponosa i mojih strasti.

    Da uvreda bude bolnija, a srdžba još gorča, za nas su svi zakoni pravednosti bili stubokom okrenuti. I zaista, dok smo uživali u nasladama nemirne ljubavi ili, da se poslužim manje skladnom, ali zato više rječitom riječi, dok smo se predavali bludu, nebeska nas je strogost poštedjela. Ali, onog dana, kad smo ozakonili tu nedopuštenu vezu i kad je ženidba svojom časnom koprenom prekrila sramotu naše zabludjelosti, gnjev je Gospodinov otežao ruku njegovu nad našim glavama i naša bračna ložnica nije uzmogla postići da se oproste nedužne slasti onima koji su je tako dugo u bludu kaljali.
    "Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju."

  25. #50
    Join Date
    Mar 2007
    Location
    In your head now...
    Posts
    1,536
    Rep Power
    86

    Default

    Eloiza - Abelaru (II dio)

    Za čovjeka zatečena u preljubu kazna kojom su tebe mučili ne bi bila nepravedna kazna. Ono što drugi zavrijede preljubočinstvom, ti si na se navukao ženidbom, a mislio si da će ti baš ženidba otkupiti prošle krivice. Kazna što je preljubnice navlače na glavu svojih sudionika u razvratu, tebi je došla od tvoje zakonite žene. I taj nas udarac nije zadesio u času kad smo slušali samo glas strasti, već u vrijeme kad smo bili odvojeni i kad smo živjeli odvojeni i čisti, ti u Parizu upravljajući svojom školom, a ja u Argen-teuilu, slušajući tvoje zapovijedi u društvu svojih sestara redovnica. Taj svojevoljni rastanak morao nas je očuvati, jer smo ga sami sebi nametnuli, ti da se posvetiš sa više mara svojoj školi, a ja da se sva slobodno predam molitvi i razmišljanju o svetim knjigama. Zar je tada moglo biti nešto nevinijeg i čišćeg od našeg življenja? I tada si ti sam u svojoj krvi platio gri-jeh koji je bio naš zajednički. Sam si bio u kazni, a u grijehu smo bili oboje. Ti si bio manje kriv, a podnio si svu kaznu.

    Ponižavajući se za mene, a mene i moju obitelj uzdižući do visoke časti naše ozakonjene veze, udovoljio si i Bogu i ljudima i nisi se trebao plašiti kazne koju su ti bijedni izdajnici nanijeli. Zar sam ja morala doći na svijet da budem uzrokom tako strahovitog zločina! O, prokleti spole, uvijek ćeš biti propast i zator najvećih muževa! Zato nas i Mudre izreke opominju da se treba čuvati žene: »Sine moj, slušaj mudrost moju, ustima mojim prigni uho svoje... Neka tvoja duša ne kroči putovima njezinim, neka ne zabludi stazama njezinim. Jer ona je mnoge ranila i oborila. I najsnažnije je ubila. Kuća njena put je paklu i ona vodi u bezdanje smrti.«Š…Ć

    Zahvaljujem ipak Bogu za jednu stvar, a to je da nisam nalik na one žene o kojima sam maločas govorila. Napasnik se mogao za svoje opako djelo služiti ljubavnim sklonostima mojega srca, ali ga nikako nije mogao navesti na izdaju. Pa ipak, koliko god me opravdava čistoća mojih nakana, iako moja volja nije uzela baš nikakva učešća u tom ogavnom napadu, ipak sam prije toga počinila mnoge opačine koje mi oduzimaju pravo da se držim sasvim nevinom. Podložna zarana putenim strastima, već sam tada zavrijedila ono od čega danas trpim i kazna za moje grijehe je samo njihov pravi učinak. Ništa zlo ne svrši što nije loše počelo.

    Neka Bog učini da ja ispaštam svoj grijeh i da duljina mog ispaštanja bude bar nekako primjerena bolima koje si ti u svojoj muci prepatio. Ono što si ti na svojem tijelu jednog časa pretrpio, ja hoću čitava života ispaštati u mukama svoje duše, kako bih barem udovoljila tebi ako ne mogu Bogu.

    Ako ti i mogu otkriti svu slabost svojeg bijednog srca, ne mogu u sebi naći kajanja koje bi Gospodina umirilo. Duboko ozljeđena nepravdom koja ti je nanesena, svakog časa krivim Nebo s velike njegove okrutnosti. Uvijek protivna njegovoj volji, umjesto da ga udobrostivim kinjenjem i kajanjem, ja ga samo vrijeđam mrmljajući o svojoj uvrijeđenosti. Može li se to nazvati pravim pokajništvom, ma kakva bila stega kojom mučim svoje tijelo, ako moja duša još uvijek s ljubavi sanja o svom grijehu i ako još uvijek izgara od nečistih želja? Lako je ispovjediti svoje grijehe i optužiti se za njih ili čak podvrći svoje tijelo izvanjskom trapljenju, ali ono što je najteže baš je iščupati iz svoje duše osjećaj žaljenja za neizrecivim slastima. (…)

    Ova gorčina istinskog kajanja veoma je rijetka i sveti Ambrozije kaže: »Više sam sreo pravednika koji nisu nikad zgriješili nego grešnika koji su se pokajanjem izbavili od prokletstva.« Ali, jao! ljubavne slasti koje smo zajedno okusili toliko su mi slatke da ih ne mogu zamrziti niti ih iz sjećanja otjerati. Motaju se među mojim koracima, slijede me u stopu, progone moje poglede njihovim voljenim prizorima i prodiru u moju uzavrelu krv s vatrom vruće želje. Vječito priviđenje lebdi nada mnom sa svojim slikama i muči moje besane noći. Za vrijeme same svete mise, u času kad bi molitva trebala biti najgorljivija i najčišća - stid me je to priznati - razbludne slike toliko zaokupljaju ovo jadno srce, da sam više zaokupljena s njima nego sa svetom molitvom. Daleko od toga da plačem zbog grijeha koje sam počinila, ja plačem zbog onih koje više ne mogu počiniti. Ne samo da su naši pokreti ostali duboko urezani s tvojom slikom u mojem sjećanju, već se sjećam časa, mjesta i svake prilike koji su bili svjedocima naših brzih užitaka: sve nanovo počinje, ja ponovo padam u naše ludovanje i ta prošlost koja me obuhvata i potresa ne pušta me ni u snu i ne da mi počinka. Nehotični pokreti, riječi koje mi bježe iz usta često izdaju razuzdanost mojih misli.Š…Ć

    Ova je milost, predragi moj, sišla na tebe: jedna jedina tjelesna rana bila je dovoljna da te izliječi od svih rana duše i onoga časa, kad ti se je Bog otkrio u svojoj najvećoj prividnoj strogosti, onoga časa ti je bio najskloniji. Postupio je kao vrijedan ranar koji ne štedi boli ranjeniku samo da bi mu spasio život.

    Kako sam ja daleko od tvog mira! Ludilo čula i strasti, mladost koja još uvijek drhti i gori, doživljenost i slatko iskustvo koje imam o tolikim slastima, neprestano me progone. Ne daju mi mira i uzastopna njihova navaljivanja pospješuju moj slom, a krhkost moje prirode njihov je saveznik.

    Hvale moju čistoću jer ne znaju koliko je himbena. Veličaju suzdržljivost puti i smatraju je krepošću a ne znaju da prava krepost potječe od duha, a ne od puti. Čašćena sam od ljudi, ali pred Bogom nemam nikakve zasluge, jer On ponire u našu utrobu i u naše srce i ništa mu nije skrito.

    Hvale moju vjeru u vrijeme kad je licemjerje znatan dio vjere, ikad je dovoljno, ako hoćeš hvalu, da ne diraš u ljudske predrasude. Bez sumnje pohvalno je, i Bog će nam to upisati u dobro, da ne sablažnjujemo Crkvu lošim primjerom mada tu nema čistoće u nakani; tako bar ne dajemo nevjernicima priliku da hule ime Gospodinovo, a slaboumnicima razloga da u svijetu kleveću redovnički život koji je naše zvanje. To je još jedan dar milosti božje koja nam jedina može dati moć da činimo dobro, ali i snagu da se suzdržimo od zla. Ali i tada uzalud činimo prvi korak ako nakon njega ne dolazi drugi, jer je napisano: »Kloni se zla i čini dobro«. Utaman ćemo slijediti oba savjeta ako nas u tome ne vodi ljubav božja.

    Bog zna, Bog sam zna da sam više zazirala od toga da uvrijedim tebe nego da uvrijedim njega i da sam se više trsila da budem draga tebi nego njemu. Tvoja zapovijed, a ne glas s neba, pognula je moj vrat pod jaram redovnički. Eto u tome su nevolja i očaj moje sudbe: za mene su ovdje dolje uzaludne sve patnje i boli, kad za njih odozgo neću primiti nikakve nagrade. Moje hinjenje te je dosada varalo kao što je varalo i druge: vjerskom zanosu si pripisivao ono što je u stvari bila samo himba i licemjerje; eto zašto se stal-no preporučaš za moje molitve: od mene tražiš baš ono što ja tražim od tebe. Prestani, molim te, precjenjivati moje snage, ali nemoj prestati pomagati me u svojim molitvama. Ne, nisam izliječena i zato me ne lišavaj slasti liječenja. Ne, nisam pohođena milošću i zato ne odgađaj da priskočiš u pomoć mojoj bijedi. Ne, nisam jaka i zato ne kasni, kako bi me mogao podržati da ne padnem prije nego mi pružiš ruku.Š…Ć

    Zato te i preklinjem da prestaneš s hvaljenjem da ne bi zavrijedio pokudu koja se upravlja kovačima laske i laži. Ako misliš da je u meni još koja mrvica kreposti, boj se da ne nestane pod dahom taštine. Vješt liječnik vidi skritu boljeticu mada je nikakav izvanjski znak ne izdaje. A Boga je malo briga za sve ono izvanjsko što je zajedničko odbačenima i pravednima. Zato je u pravih pravednika malo izvanjskih znakova koji svakome padaju u oči, a nitko ih više ne ističe nego licemjeri.

    Š…ĆJa sam sretna s tvoje hvale i moje joj se srce odveć rado prepušta, a da mi ne bi bila presudna. Nažalost, ja sam i previše spremna da se opijem njenim slatkim otrovom, jer je moja jedina želja da ti u svemu ugodim. Hrani u svom srcu, kad se o meni radi, više bojazni nego povjerenja i tako će tvoja brižnost biti uvljek spremna da mi pritekne u pomoć. U ovom času pogibelj je veća nego ikada, jer moja bludnost ne nalazi više u tebi lijeka.

    Nemoj me hrabriti na krepost, ne bodri me na borbu rlječima: »Krepost je najjača u slabosti«, »vijenac će pripasti samo onome koji se bude borio do kraja.« Ja ne tražim pobjednički lovor. Dovoljno mi je da izbjegnem pogibelji. Mudrije je udaljiti se od pogibelji nego izazvati boj. Neka me Bog smjesti u najzabačenlji kutak neba i bit ću zadovoljna. Tamo je nenavidnost nepoznata i svak je sretan s onim što je dobio.

    Zar je potrebno da svoje mišljenje potkrijepim snagom svetih otaca? Ako jest, počujmo svetog Jeronima:

    »Svjestan sam slabosti svoje, ne želim se boriti u nadi da ću pobijediti, da mi se ne bi dogodilo da budem pobijeđen.« Čemu, dakle, napustiti siguran put i zakročiti u traženje nesigurna cilja?
    "Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju."

Page 2 of 8 FirstFirst 123456 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Ko krade pisma u crnu goru?
    By rapsod in forum Sve i svašta
    Replies: 46
    Last Post: 20-05-06, 18:38
  2. Najljepsha pjesma za vas...
    By ^the books of knjige^ in forum Muzika
    Replies: 1
    Last Post: 30-04-06, 16:11
  3. Najljepsha budvanka!?
    By Zabranitty in forum Budva
    Replies: 7
    Last Post: 22-04-05, 22:02

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •