Page 8 of 8 FirstFirst ... 45678
Results 176 to 195 of 195

Thread: Najljepsha i najromantichnija ljubawna pisma ...ikad??:)

  1. #176
    Join Date
    Jan 2014
    Posts
    640
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Današnja kiša nema kraja.
    Današnja kiša je izgubila svoj početak.
    Koračam prema tebi razmišljajući koliko se već dana ovako viđamo.
    I pričamo.Pričamo kao i uvijek – polako i pametno.
    Sve što sada vidim podsjeća me na Onaj Grad koji našoj vrsti na kraju ostane.
    Naša vrsta voli starinske filmove.Oni hrane usvojene taštine.
    Tvoja tišina mi opet bistri misli.Kad prođe pokloniću ti svoju.
    Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.U pauzi Svega beznačajno ti govorim što sam sutra želio reći.I juče.
    Kiša još pada i nije hladno.Kafa u šoljicama strpljivo čeka pokoravajući se dobovanju naših čežnji.
    Volim kišu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gdje posluga ne voli svoje goste,tamo gdje ni muzika nije dobra.
    Na takva mjesta odlazimo sve više,naročito kada ovakva kiša pada… kada sve ostaje iza nas.
    Pitam se hoću li u Drugom gradu imati svoje mjesto i nekog poput tebe da mi upotpuni popodneva mokrih utoraka,
    srijeda, ponedjeljaka i onih ostalih.
    Pomalo se brinem.Ne zbog sebe, već zbog tišine...
    Znaš već… Znam da znaš.



    Mehmed Meša Begi
    ć


  2. #177
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Danas sam skoro svaku drugu devojku na ulici umalo zaustavio misleći da si ti.
    A to su u stvari sve bile neke druge devojke, a ne ti.


    Onda sam pomislio da te moja podsvest priziva, ili da tvoja podsvest priziva mene, a u stvari istina je da su devojke konačno shvatile tvoj fazon od pre nekoliko godina i sve počele da te kopiraju i ako te nikad nisu upoznale.


    Popodne sam sam sedeo u kolima i kroz kišom zamagljeni vetrobran gledao u Dunav, razmišljao o ljubavi, u stvari mislio sam o tebi i o sebi. U stvari o nama.


    O tome kako si me u prodavnici uvek pitala, „je l’ imamo kafe kući, je l imamo ovo, je l imamo ono?“, a mi u stvari nismo ni živeli zajedno, ti si imala svoju kuću i ja sam imao svoju kuću, al smo sve te male stvari svaki dan radili zajedno.


    I onda kad bi ti završila svoj posao i ja završio svoj posao, otišli bismo na Kej da jedemo onaj italijanski sladoled i da pričamo o našim ljubavnim problemima, a u stvari mi smo bili taj naš ljubavni problem.


    A kad odemo kod tvoje braće na selo, pa me oni zovu „Zete“ a mi smo u fazonu „ne, mi smo samo drugovi“, a u stvari i ti i ja znamo da to nije istina i da oni to sve razumeju bolje nego što ih mi lažemo.
    U stvari bolje su nas razumeli nego što smo mi lagali sebe.


    U stvari da smo mi to sve onako pošteno i iskreno priznali sami sebi onda bi nas verovatno uhvatila panika i nikad ne bismo ni došli do tog italijanskog sladoleda na Keju.


    I onda bismo samo zavirivali jedno drugom u telefon i ljubomorisali i nikad ne bismo svaki drugi vikend išli kod tvoje braće na selo da nas gledaju kao dva idiota, niti bi me oni zvali „Zete“, niti bismo provodili po ceo dan zajedno kao da ništa drugo ne postoji na svetu i ne bismo išli na proslave i rođendane kod rodbine, niti bi nas svi gledali ispod oka kao da smo im nešto sumnjivi, niti bi mi danas svaka druga devojka ličila na tebe . . I kad čovek realno pogleda, mi nismo bili ništa, a u stvari, ja sam bio tvoj čovek i ti si bila moja žena.


    I dok sam večeras sedeo ispred kuće, misleći o tome šta ću ti napisati noćas, sinulo mi je, setio sam se da jeSanja pisala o tome da Mars i Venera nešto rade ovih dana pa se zato ja tako oseć . .


    . . u stvari samo sam hteo da ti kažem da mi nedostaješ.



    Amitz Dulniker (Tarzanija)



    Last edited by Artemis; 24-10-14 at 01:43.



    "Tiha voda brijeg roni..."

  3. #178
    Join Date
    Nov 2013
    Posts
    86
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Jedanaestog septembra
    sedamdeset treće
    Ameri su
    izmedju ostalog sjebali i Čile
    pa onda vlast dali
    lokalnim fašistima
    da započnu svoje
    stadionske orgije mučenja
    Te misli me proganjaju
    dok želim da ti se ispovijedim
    do kraja jasan
    i bez ičeg prešućenog
    kao Branko
    svom drugu Ziji
    kojeg su krvnici Jasenovca
    davno ubili
    a on mu i dalje priča
    kako je u Sevilji tražio ulicu
    u koju su Crni Konjanici
    odveli Lorku
    da se nikada ne vrati
    U pismu ga podsjeća
    na one druge
    crne Goranove krvnike
    i ove nove svih boja
    što će nas uvijek vrijebati
    svojim usavršenim
    verzijama mučenja
    kao da sami sebi nismo
    dovoljna kazna
    Ali ova noć nije moja
    i ta će priča
    dočekati malo drugačiji mrak
    Zato pismo neću staviti u kovertu
    na kojoj je ispisano tvoje ime
    Nekako znam
    Ti ćeš me nadživjeti
    Zasad te molim
    nauči ko je Victor Jara
    I šta nam znače njegove ruke

  4. #179
    Join Date
    Mar 2004
    Location
    CT-BD-BG
    Posts
    1,120
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Jedno od mene njemu jer daljina radi svoje, ali on je htio da ga podijeli sa svima...

    http://umotvorina.blogspot.com/2015/01/odraz.html

  5. #180
    Join Date
    Jan 2013
    Location
    Podgorica
    Posts
    319
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Možda nikada nećeš pročitati moje pismo, možda zaluta na putu do tebe ili ga odbaciš poput neželjene pošte, ali ja ipak nastavljam da nižem redove koji će me, osećam to, zauvek osloboditi zarobljenih sećanja..

  6. #181
    Join Date
    Mar 2016
    Posts
    2
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Dragi moj druže,
    Kako si, čime se baviš? Nisam te videla nedelju dana i užasno mi nedostaješ. Ovo pismo ti pišem naravno samo virtuelno, neću ti ga poslati, kao što nisam niti jedno koje sam napisala prethodnih dana. Ovde sam sama, a oko mene je sunce, veseli ljudi, toplo more i večiti pesak po kome mi je nekad bilo uživanje da hodam. Sedim na obali mora i razmišljam kako je svaki trenutak sa tobom dragocen i kako ga ne bih menjala nizašta drugo. Sa tobom se osećam srećno, radosno, to je neka druga ja, koju kad se rastanemo ne mogu nikako ponovo da pronađem. Sada sedim, tugujem i sećam se druže kako smo do pre neki dan šetali našim gradom, smejući se svetu. Samo sećanje na tebe mi je dovoljno da se sivi oblaci u mojoj glavi raziđu i da svet na trenutak izgleda savršeno.
    Nikad nisam imala toliko dobrog druga. Nekoga sa kim deliš tajne, kome se sve može reći. Nekoga sa kojim jednostavno ispijanje kafe deluje kao mistični ritual u kome se tajne kojih nisam bila ni svesna razotkrivaju. Sa tobom mi je druže sve lako, osećam da letim slobodno i da nema toga što me može zaustaviti. Jer druže, sa tobom nema straha, nema neuspeha, ti si uvek postojano dobar, stojiš kao stena nasuprot vetrovima koji nemilosrdno duvaju, želeći da je pomere. A meni je samo to potrebno.
    Sada kada smo odvojeni potreba za tobom je postala fizička. Osećam bol svuda po telu, znam da mi samo tvoja blizina može pomoći. Sada shvatam da ti se beskrajno divim, da uživam u svakom tvom postupku i tvojoj reči, svakom tvom pogledu, čak i načinu na koji hodaš ili jedeš.
    Ukratko, druže, više nema nijednog razloga za sumnju.
    Ja te volim.

    Uzeto sa http://oljubavi.com/

  7. #182
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    2,021
    Thanks Thanks Given 
    34
    Thanks Thanks Received 
    12
    Thanked in
    6 Posts

    Default

    Ostani još malo tu pored mene u krevetu,
    Još je rano, hladno je izvan pokrivača, nemoj da trljaš oči, nemoj da spiraš noć hladnom vodom sa lica
    Ne puštaj jutro u zenice, ne budi se, mila, spavaj tu na mojim grudima, spavaj ili makar se pravi
    Dok golubovi i vrapci još bezbrižno kunjaju na tek procvalim jorgovanima,
    Po ulicama tumaraju samo pijanci, pekari i đubretari, čak ni prvi hlebovi još nisu zamirisali
    Zato ti i kažem, ne budi se, lezi, pusti me da ti kroz kosu prstima kao po žicama gitare sviram,
    Rano je, ne dam te još uvek ljudima, sačekaj da minimum dvadeset tramvaja prođe po kičmi šina svojim čeličnim prstima,
    Sačekaj da kiša pikavaca jutranjih neurotičara zaspe ulice našeg grada,
    Pusti da jagodice zamirišu na dnevne novine, pusti da se laktovi ljudi malo ulube prilikom ulaska u prve jutarnje autobuse,
    Ispisuj po mojoj koži vrhovima prstiju nepoznate reči, crtaj arhaične krugove, svojim protezanjem unesi pometnju u zemljinu težu,
    Ma, radi sve, samo nemoj još da ustaješ, nemoj još da me puštaš od sebe, nemoj sada kada sam tako lepo počeo da gubim razum,
    Nemoj sada kada si tako lepo počela da gužvaš posteljinu,
    Nemoj sada kada si tako lepo počela da svojim kapima znoja navodnjavaš Saharu,
    Veruj mi, vreme uživa u tome da ga zaustaviš, a ti si baš toliko naporna u nameri da se probudiš
    Da svetlom oteraš senke koje nas pokrivaju, što plešu nad nama, prekidaš igru,
    Kao najstroži roditelj oduzimaš mi igračku a tek sam je najjače moguće zagrlio,
    Ej, ništa se neće desiti ako ostaneš tu, veruj mi slepo, veruj mi svaku reč koju ti tiho izgovorim
    Ujutru sam tvoja Šeherezada, pričam ti priče 1001 jutra,
    Ujutru sam tvoj čarobnjak, harlekin, trubadur, šaman, prekaljana varalica, mangup, bludna strana svesti,
    Na tvoje rutine i pravila se zalećem svom snagom svog blesavog uma, činim sve što znam samo da ostaneš tu,
    Preko tvojih očiju navlačim usne i prste, prekrivač koji miriše na proleće u Toskani,
    I grlim te, tako te jako grlim da sam kao bršljen srastao uz tvoje telo,
    I činim sve, baš sve što mi poput promašenog života prođe kroz misli
    Samo da ostaneš tu makar još jedan vek.
    Sa druge strane straha su sve najbolje stvari u životu.

  8. #183
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Virdžinija Vulf suprugu prije samoubojstva.

    Najdraži,

    Ubeđena sam da ludim. Ne možemo da prolazimo kroz još jedan strašan period. Ovaj put se neću oporaviti. Počinjem da čujem glasove i ne uspevam da se skoncetrišem. Dakle, uradiću ono što mi izgleda kao najbolje rešenje. Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio si po svakom pitanju najbolji muškarac. Ne verujem da je dvoje ljudi moglo biti srećnije, dok se nije pojavila ova užasna bolest. Ne mogu više da se borim s tim, znam da ti remetim život i da bi bez mene mogao da radiš. I moći ćeš, znam to. Vidiš da ne uspevam čak ni ovo da napišem kako treba. Ne mogu da čitam. Ono što želim da kažem je da ti dugujem svu svoju životnu sreću. Bio si beskrajno strpljiv sa mnom i neverovatno dobar. Želim to sve da kažem, a to svi već znaju. Da je neko mogao da me spase, to bi bio ti. Napustilo me je sve osim uverenosti u tvoju dobrotu. Ne mogu nastaviti da ti kvarim život. Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti srećniji nego što smo mi bili.

  9. #184
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Pozuda -Josip Novakovic

    59. paralela

    Bilo je oko pet sati poslije podne. Čekao sam vlak na podzemnoj željeznici, na Liniji A. Nalazio sam se na Columbus Circleu i bio sretan što je subota, pa nije bilo gomile ljudi koja se u to doba vraća
    s posla kući. Znate da su odmah nakon napada 11. rujna u podzemnoj željeznici u New Yorku gužve bile rjeđe jer su je gradski paranoici (kojih ima mnogo i u koje ubrajam i sebe) izbjegavali,
    vjerujući da će to biti sljedeća meta. Dobrih mjesec dana nakon napada posvuda sam viđao kojekakve torbe i pitao se što li nam jamči da u njima nije eksploziv ili antraks ili virus kuge. Policajci su stajali na ulazima u podzemnu, sa svojim dugim palicama, žvakali kaugume i nisu zapravo nikoga tko je ulazio pregledavali. Oni nisu tamo stajali da bi nešto unaprijed spriječili, nego tek da nešto naprave ako se dogodi kakva tragedija, post mortem. Usprkos prigovorima da su u to vrijeme bile ograničene ljudske slobode, i dalje ste mirno mogli ušetati u podzemnu, nitko vas ne bi pregledao ni pogledao vaše dokumente. To nije bio slučaj dok sam živio u nekadašnjoj Jugoslaviji, prilično davno, kad je policija “redovito” pregledala prolaznike i tražila da se pokaže lična karta.

    U svakom slučaju, dobrih mjesec dana stalno sam očekivao da će negdje nešto eksplodirati i zadimiti se, no kasnije su me takve misli sve rjeđe mučile. Jedino što mi je kasnije padalo na pamet bilo je da me zapravo takve misli više ne muče. Čudno, ali osjetio sam ovdje određenu sigurnost (iako ne znam je li to bilo glupo ili ipak dobro promišljeno). Petkom bi bila tolika gužva u podzemnoj da biste, dok čekate na peronu, u vlakovima kroz vrata vidjeli samo leđa putnika. Pogledao sam jednog Azijca koji je stajao pored mene, misleći kako sve ovo i njega zabavlja, no nije reagirao na moj pokušaj komunikacije.

    Dobro, pomislio sam, u Tokiju u podzemnoj željeznici postoje zaposlenici čiji je posao uguravati ljude u vlakove, da ih što više stane, tako da je njemu to možda izgledalo normalno. No, nakon što mi je ta misao prošla kroz glavu, on se počeo smijati. “Jeste li sigurni da želite ući u taj vlak?” upitao me. Samo sam mu nešto promumljao umjesto odgovora. Zapravo sam mu želio reći što sam vidio na međuperonu dok sam silazio s Pedeset i sedme ulice. Vidio sam starca koji je ležao na podu, ali tako da mu je jedna noga visjela na stepenicama, a druga bila ispružena ispred njega, no najgore je bilo to što mu je i čizma sprijeda bila otvorena, pa su mu virili prljavi prsti, s neobrezanim, plavim noktima. Bio je obrastao u sivo-smeđu bradu, a takva mu je bila i kosa, baš kao i odjeća, ali od prljavštine već skorena, neoprana koža. No, pimpek, koji je polagano navlačio, bio je cijeli svjetloružičast i činilo se kao da je to bio jedini njegov dio koji je izgledao zdravo i čisto. Kad me primijetio, polagano je
    spremio svoj penis i odmakao se od stepenica. Tko zna odakle je maloprije crpio inspiraciju? Mora da je imao neki jaki um kad je mogao proizvesti takve slike, iako je postojala mogućnost da mu
    nikakvih slika i nije trebalo.

    A u jednom vlaku podzemne željeznice, samo dan ranije, vidio sam prosjaka koji je urlao. “Ljudi, gladan sam! Moram nešto pojesti. Pojeo sam neko smeće iz Dumpstera i otrovao se. Morali
    su mi otvoriti želudac. Pogledajte!” Podigao je svoju košulju da nam pokaže ožiljak koji još nije zacijelio. Ljudi su uzdisali, a on je grozno smrdio. Bio je strašno prljav, cijeli sklupčan i slinav. Dao
    sam mu dolar, ali pritom pazio da ga ne dotaknem. Nakon toga je u vlak ušao drugi, koji je na sebi imao samo gaće i čarape, iako je to bilo usred zime. “Dame i gospodo,” rekao je. “Nemam što
    obući. Molim vas, dajte mi nešto novca da si kupim par hlača.” Ipak, beskućnici iz nekog razloga ne ulaze u vlakove kad je najveća gužva. Možda se groze dodira s čistim ljudima.
    Ja ne tražim - ja nalazim.

  10. #185
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Cecelia Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala
    Prevela: Petra Mrduljaš


    Najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo
    nego da nakon svakog pada ustanemo.
    Konfucije
    1.


    Imala sam pet godina kada sam doznala da ću umrijeti.
    Nikada mi nije ni na pamet palo da neću živjeti vječno, zašto i bi? Nitko nije ni usput spominjao moju smrt.
    Smrt mi nije bila posve strana: umiru zlatne ribice, što sam doznala iz prve ruke. Umiru ako ih ne hraniš, ali umiru i ako ih previše hraniš. Psi umiru kada istrče pred jureći automobil, miševi umiru kada ih čokoladne dražeje namame u mišolovku u garderobi ispod našeg stubišta, zečevi umiru kada pobjegnu iz kaveza i padnu u ralje zlih lisica. Njihova smrt nije me posebno uznemirila. Već sam kao petogodišnjakinja znala da su to sve redom dlakave životinje što čine gluposti koje ja nemam nikakvu namjeru učiniti.
    Stoga me izuzetno uznemirilo kada sam doznala da će me svejedno snaći smrt.
    Prema mojem izvoru, budem li imala „sreće“, dočekat ću smrt kao djed. Stara. Smrdeći po dimu lule i prdežu, s komadićima rupčića zalijepljenim za čekinje iznad gornje usne od puhanja nosa. S crnilom pod noktima od vrtlarenja, očiju požutjelih kutova koje su me podsjećale na pikule iz ujakove zbirke što ih je moja sestra znala cuclati i gutati tako da bi joj otac morao pritrčati, primiti je oko struka i stezati dok pikula ne izleti. Stara. Sa smeđim hlačama podignutim preko struka sve do mlitavih, sisatih prsa koja otkrivaju mek trbuh i jaja natiskana s jedne strane šava na hlačama. Stara. Ne, nisam željela umrijeti kao djed, ali moj izvor tvrdio je da je umrijeti star najbolje što ti se može dogoditi.
    Da mi je smrt neizbježna, doznala sam od starijeg bratića Kevina na dan djedova pogreba dok smo sjedili u travi na kraju njegova duga vrta s plastičnim čašama limunade u rukama, podalje od ožalošćenih roditelja koji su izgledali kao kukci balegari tog najvrućeg dana u godini. Trava je bila načičkana maslačcima i tratinčicama, i bila je mnogo viša nego obično, jer je djeda posljednjih nekoliko tjedana bolest onemogućavala u dotjerivanju vrta. Pamtim da me rastužilo što baš toga dana, kada je vrt trebalo predstaviti susjedima i prijateljima u punome sjaju, on nije bio dotjeran do savršenstva kojemu je djed težio. Sigurno mu nije smetalo što ga nema među nama − nikada nije volio mnogo govoriti − ali bilo bi mu barem stalo da sve učini svečanim, nakon čega bi se povukao nekamo slušati pohvale, daleko od svih, možda s kata uz otvoren prozor. Bio bi se pravio da mu je svejedno, ali bilo bi mu stalo i na licu bi imao zadovoljan smiješak da mu se slaže uz travom zamrljana koljena i crne nokte. Netko, neka starica s perlicama krunice čvrsto ovijenim oko zglobova prstiju, rekla je da u vrtu osjeća njegovu nazočnost, ali ja je nisam osjećala. Bila sam sigurna da ga nema. Izgled vrta toliko bi ga uzrujao da to ne bi mogao izdržati.
    Baka bi prekidala tišine rečenicama kao što su: „Njegovi suncokreti bujaju, pokoj mu duši“ ili „Nije doživio da petunije procvatu“. Na to je moj bratić Kevin, pametnjaković, promrmljao: „Pa da, njegov je leš sada gnojivo.“
    Svi su se smijuljili, svi su se uvijek smijali Kevinovim štosovima zato što je Kevin bio kul, zato što je Kevin bio najstariji, pet godina stariji od mene, i u zreloj dobi od deset godina govorio je zločeste i okrutne stvari koje se nitko drugi od nas ne bi usudio reći. Čak i kad nam nije bilo smiješno, smijali bismo se jer smo znali da ćemo se u protivnom i sami naći na meti njegove okrutnosti, što se meni dogodilo baš toga dana. U toj rijetkoj prilici nije mi bilo smiješno što djedovo mrtvo tijelo ispod zemlje pomaže petunijama da se razrastu niti mi se to činilo okrutnim. Vidjela sam u tome svojevrsnu ljepotu. Ljupko ispunjenje i pravdu. Upravo bi to djedu bilo najdraže, sada kada njegovi prsti debeli kao kobasice više ne doprinose cvatu njegova dugog, prelijepog vrta koji je bio središte njegova svemira.
    Upravo sam zbog djedove ljubavi prema vrtlarenju dobila ime Jasmine. Upravo je jasmine donio mojoj majci kada ju je došao posjetiti nakon mojega rođenja: stručak cvjetova koje je ubrao s drvene rešetke što ju je sam zakucao, obojio u crveno i postavio uz sjenoviti stražnji zid kuće, umotane u novine sa smeđim užetom tako da se tinta s nedovršene križaljke u Irish Timesu razlijevala od kišnice zaostale na rezovima. Nije to bio ljetni jasmin koji svi poznajemo s luksuznih mirisnih svijeća i skupih osvježivača zraka. Ja sam bila zimska beba pa je u njegovu vrtu rasla pregršt zimskog jasmina sa sitnim, žutim, zvjezdastim cvjetićima, razvedrujući sumornu, sivu zimu. Ne mislim da je djed razmišljao o simbolici tog cvijeća niti znam je li bio posebno počašćen kada me majka nazvala po cvijetu koji je donio. Mislim da je to smatrao čudnim imenom za dijete, imenom primjerenim samo za prirodne biljke u njegovu vrtu, a ne za osobe. Budući da je nosio ime Adalbert, po svetcu koji je bio misionar u Irskoj, i krsno ime Mary, nije bio navikao na imena koja nisu biblijska. Prethodne zime majci je donio ljubičasti vrijesak kada je rodila moju sestru pa je ona stoga nazvana Heather. Bio je to prostodušan dar kada se rodila moja sestra, ali tjera me da se zapitam je li kanio utjecati na moje imenovanje. Kada sam to istražila, ustanovila sam da je zimski jasmin bliski srodnik zimskog vrijeska, koji također dodaje boju zimskim vrtovima. Ne znam je li to zbog njega i njegova vladanja, ali oduvijek sam se nadala da su šutljivi ljudi upućeni u magiju i znanja koja nedostaju manje suzdržanim ljudima, da to što ne govore znači da im se glavom motaju važnije misli. Možda njihova prividna jednostavnost krije tajni mozaik zamršenih misli kao što je želja djeda Adalberta da dobijem ime Jasmine.
    Kevin je u vrtu to što se nisam nasmijala njegovoj šali o smrti pogrešno protumačio kao neodobravanje, a nije postojalo ništa čega se više grozio i bojao pa je svoj mahniti pogled preusmjerio na mene i rekao: – I ti ćeš umrijeti, Jasmine.
    Sjedili smo u krugu od šestero u kojem sam ja bila najmlađa, a moja sestra vrtjela se nekoliko koraka dalje uživajući u vrtoglavici i padanju. Oko gležnja sam imala vjenčić od tratinčica, a u grlu tako golemu knedlu da nisam bila sigurna jesam li progutala jednog od divovskih bumbara koji su se rojili oko cvjetnoga švedskog stola oko nas, i polako sam probavljala vijest o smrti koja me očekuje. Ostali su bili šokirani time što mi je rekao, ali umjesto da skoče u moju obranu i poreknu tu groznu, zloslutnu objavu, uprli su u mene tužne poglede i kimnuli. Da, istina je, složili su se pogledom. Umrijet ćeš, Jasmine.
    Kada sam nadugo utihnula, Kevin je to pobliže objasnio, dodajući sol na ranu. Neću samo umrijeti, nego ću prije toga još i svakoga mjeseca do kraja života dobivati nešto što se zove mjesečnica i što neopisivo boli. Tada sam doznala i kako nastaju djeca, iz prilično detaljnog opisa koji mi je bio toliko gnusan da poslije tjedan dana nisam mogla pogledati roditelje u oči, a na koncu je sve začinio viješću da ne postoji Djed Mraz.
    Takve stvari pokušaš zaboraviti, ali takve stvari ja nisam mogla zaboraviti.
    Zašto spominjem tu epizodu svojega života? E pa, u njoj ja počinjem. U njoj sam nastala ja kakvu znam i kakvom me svi znaju. Moj je život počeo u petoj godini. Spoznaja da ću umrijeti usadila mi je nešto što nosim do dana današnjeg: svijest o tome da je, usprkos tome što je vrijeme beskonačno, moje vrijeme ograničeno, moje vrijeme istječe. Shvatila sam da moj sat i nečiji tuđi sat nisu isti. Nećemo ga oboje provesti na isti način, ne možemo ga na isti način doživjeti. Troši svoje kako želiš, ali mene ne uvlači u to: ja ih nemam na bacanje. Ako želiš nešto učiniti, učini to odmah. Ako želiš nešto reći, reci to odmah. I što je najvažnije, to moraš učiniti sam. Ovo je tvoj život, ti si taj koji će umrijeti, ti si taj koji će ga izgubiti. Stoga sam navikla biti u pokretu, provoditi planove u djelo. Djelovala sam u ritmu od kojeg sam često gubila dah u takvoj mjeri da gotovo nisam nalazila vremena sresti se sa samom sobom. Često sam se ganjala i možda se rijetko dala uloviti; bila sam brza.
    S druženja na travi te večeri štošta sam ponijela kući, ne samo tratinčice koje su mi bile spletene oko zapešća i gležnjeva i upletene u kosu dok smo ulazili u kuću za suncem opaljenim žalobnicima koji su se počeli razilaziti. Na srcu mi je ležao velik strah, ali ubrzo sam ga odagnala, kako to samo petogodišnjaci mogu. Smrt sam zamišljala kao djeda Adalberta Maryja pod zemljom, koji još njeguje svoj vrt premda više nije ovdje, što me ispunjavalo nadom.
    Žanješ što si posijao, čak i u smrti. Stoga sam se posvetila sijanju.
    Ja ne tražim - ja nalazim.

  11. #186
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Pogledam prema tebi i vidim te kako užurbano dolaziš. Bez tebe, najdraži ne bih mogla čuti, vidjeti, osjećati ili živjeti i ne želim zamisliti život bez tebe. Kada bih ostala sama taj život bi izgledao kao preklinjanje za milost, usamljena starost i nemogućnost disanja. Vrati se što prije, jer mi nedostaješ”

    Zelda Sayre za F. Scott Fitzgeralda

    Ja ne tražim - ja nalazim.

  12. #187
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    “Diego, moja ljubavi,
    zapamti da ćemo biti zajedno zauvijek i da nas ništa na svijetu neće rastaviti. Lijepo se ponašaj i slušaj sve što ti Emmy Lou kaže. Obožavam te više nego ikada”.


    Frida Kahlo za Diega Riveru

    Ja ne tražim - ja nalazim.

  13. #188
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    “Voljela bih ti reći sve što osjećam prema tebi. Sve svoje strahove, svu uzbuđenost, animalni nagon i potrebu za tvojim dodirom. Svu ljutnju, ljubomoru, ali i bijes koji osjećam voljela bih verbalizovati, ali ne mogu. Samo se mogu nadati da ćeš prepoznati to u meni”.

    Elizabeth Taylor za Richarda Burtona

    Ja ne tražim - ja nalazim.

  14. #189
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Kafkino pismo Mileni Jesenskoj:
    (Četvrtak)

    Eto, Milena, ležim na ležaljci, pre podne, go, pola na suncu, pola u senci, posle skoro neprospavane noći; kako bih mogao da spavam kad sam, previše lakosan, obletao bez prestanka oko Vas, kad sam zaista upravo onako kao što Vi danas pišete bio prestravljen onim što mi je palo u krilo, prestravljen u onom istom smislu kao što se priča za proroke da su (već, ili još, to je isto) kao slabačka deca čuli kako ih zove glas i prestravili se i nisu hteli, odupirali su se nogama o zemlju i mozak im je razdirao strah, a već su i ranije bili čuli glasove i nisu znali otkud je taj užasan ton dospeo upravo u taj glas - je li to bila slabost njihovog uha ili snaga tog glasa - niti su znali, zato što su bili deca, da je glas već pobedio i ugnezdio se pomoću tog unapred poslatog, slutnjom ispunjenog straha koji su osećali zbog tog glasa, a čime još nije bilo ništa iskazano o njihovom proročkom određenju, jer taj glas čuju mnogi, ali da li su ga dostojni, to je i objektivno još veoma neizvesno, a sigurnosti radi bolje je da se to odlučno poriče - dakle, tako sam tu ležao kad su stigla Vaša dva pisma.

    Jedna osobenost nam je, čini mi se, Milena, zajednička: tako smo bojažljivi i plašljivi, skoro svako pismo je drugačije, skoro svako puno strepnje zbog prethodnog i, još više, radi odgovora. Vi niste takvi po prirodi, to se lako može uočiti, a ja, možda čak ni ja nisam, ali to mi je skoro postala druga priroda i gubi se, samo u očajanju, ili u ljutnji i, da ne zaboravim, i u strahu.

    Ponekad imam utisak da imamo sobu sa naspramnim vratima i svako od nas drži kvaku svojih vrata i dovoljno je da jedno trepne, pa da se drugo nađe iza svojih vrata i sad treba onaj prvi još samo jednu reč da kaže, pa će drugi već sasvim zatvoriti vrata za sobom, ne možeš ga više čak ni videti. Nesumnjivo će onaj drugi od nas vrata opet otvoriti, jer je to jedna soba, koju možda ne možemo da napustimo. Samo da nismo i jedno i drugo isti, da je jedno od nas mirno, da tobož ne obraća pažnju na ono drugo, da polako dovodi sobu u red, kao da je ta soba kao bilo koja druga. A umesto da je tako, svako se od nas kraj svojih vrata ponaša potpuno jednako, ponekad smo čak oboje iza vrata, a lepa soba stoji prazna. Mučki nesporazumi rađaju se iz toga. Vi se žalite, Milena, na neka pisma, čovek ih okreće i prevrće i ništa, a ipak su to, ako se ne varam, upravo ona pisma u kojima sam Vam bio tako blizak, tako stišan u krvi, stišavao Vašu, tako duboko u šumi, tako smiren u miru, da čovek poželi da kaže samo toliko da se kroz krošnje vidi nebo, samo to, i ništa drugo, i da posle jednog sata kaže opet to isto, i tu svakako nema „Ni jedna jedina reč koja ne bi bila dobro promišljena“. I to ne traje dugo, najviše jedan trenutak, uskoro se opet javljaju trube besane noći. Promislite i to, Milena, kakav dolazim k Vama, kakvo tridesetoosmogodišnje putovanje leži za mnom (a pošto sam Jevrejin, dvostruko je duže) i kad sam na jednom tobož slučajnom zaokretu ugledao Vas, koju nikad nisam očekivao da ću videti, a još manje sad, tako kasno, onda, Milena, ne mogu da vičem, niti u meni išta viče, niti govorim hiljadu ludosti, one nisu u meni (ne mislim na druge ludosti kojih ima kod mene u izobilju), a saznajem da klečim možda tek po tome što sasvim blizu pred očima vidim Vaše noge i milujem ih.

    I nemojte tražiti iskrenost od mene, Milena. Niko je od mene ne može više tražiti nego što je ja sam tražim, a ipak mi izmakne, da, možda mi izmakne u potpunosti. Ali me u tom lovu ne ohrabruje ohrabrivanje, nego naprotiv, onda ne mogu ni koraka dalje, odjednom sve postaje laž i progonjeni dave lovca. Ja sam na tako opasnom putu, Milena. Vi stojite čvrsto kraj jednog drveta, mlada, lepa, Vaše oči svojim zracima obaraju patnje sveta. Igramo se "škatule", ja se u senci šunjam od jednog drveta do drugog, sad sam nasred puta, Vi mi dovikujete, opominjete me na opasnosti, hoćete da mi ulijete hrabrost, zapanjujete se zbog mog nesigurnog koraka, podsećate me (mene podsećate!) na ozbiljnost igre - ja ne mogu, padam, već ležim. Ja ne mogu istovremeno osluškivati strašne glasove unutrašnjeg bića i Vas, ali mogu slušati šta oni govore i to Vama poveravati, Vama kao nikome na svetu.

    Vaš F.
    Ja ne tražim - ja nalazim.

  15. #190
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    subota uveče)

    Žuto pismo još nisam primio, vratiću ga neotvoreno. Ako sad ne bi bilo dobro da prestanemo jedno drugom da pišemo, značilo bi da se strahovito varam. Ali ja se ne varam, Milena. Neću o tebi da govorim, ne zato što to nije moja stvar, to jeste moja stvar, nego neću o tome da govorim.

    Dakle, samo o sebi: Ono što si Ti meni, Milena, meni van ovog celog sveta u kojem živimo, toga nema na svim tim svakodnevnim parčićima papira koje sam Ti pisao. Ta pisma, takva kakva su, ne pomažu ničem, nego služe samo za mučenje, a ako ni mučenja u njima nema, onda je još gore. Ona ne služe ničem nego da upriliče jedan dan Gminda, da upriliće nesporazume, stid, skoro trajan stid. Hteo bih da Te vidim onako sigurnu kao prvi put na ulici, ali pisma više smućuju nego čitava L. ulica sa svom svojom larmom. Ali čak ni to nije presudno, presudna je moja nemoć, koja raste s pismima, to je nemoć da se pisma prevaziđu, nemoć u odnosu na Tebe kao i na mene - hiljadu pisama od tebe i hiljadu želja s moje strane neće me razuveriti u to - presudan je ovaj neodoljivo jak glas (jak možda usled te nemoći, ali svi razlozi ostaju ovde u tami), formalno Tvoj glas, koji me poziva da se ne mičem i ćutim. I tako je još sve što se tiče Tebe nerečeno, ono što bi se odnosilo na Tebe, dabome, najčešće stoji u tvojim pismima (možda i u tom žutom, ili tačnije: to stoji u telegramu kojim tražiš da ti se pismo vrati) često u delovima pisama, kojih se plašim i od kojih bežim kao đavo od posvećenog mesta.

    ***
    Čudnovato, i ja sam hteo Tebi da telegrafišem, dugo sam se poigravao tom mišlju, posle podne u krevetu, uveče na Belvederu, ali radilo se samo o tekstu: "Molim izričiti i saglasan odgovor na podvučena mesta u poslednjem pismu."

    Najzad mi se učinilo da je u tom toliko nepoverenja, neosnovanog i ružnog, pa nisam telegrafisao.


    ***
    Tako sam sad, ne radeći ništa drugo, do pola dva noću sedeo nad tim pismom, gledao ga i kroz njega Tebe. Ponekad, ne u snu, imam ovu predstavu: Lice ti je kosom prekriveno, polazi mi za rukom da je razdelim i razmaknem. Pojavljuje se Tvoje lice, prelazim ti rukom po čelu i slepoočnicama i onda ti obuhvatim lice rukama.
    * * *
    Budući da volim Tebe (volim Te, dakle, ti koja teško shvataš, i kao što more voli sićušan oblutak na svom dnu, upravo tako i moja ljubav preplavljuje tebe - pa neka sam opet kod Tebe oblutak ako to nebesa dopuštaju), volim i celi svet kojem pripada i Tvoje levo rame, ne, najpre je bilo desno i zato ga ljubim kada mi se prohte (i kad si Ti toliko dobra da smakneš bluzu s njega), i kojem pripada i levo rame, i Tvoje lice nada mnom u šumi, i mirovanje na Tvojim gotovo obnaženim grudima. I zato imaš pravo kad kažeš da smo već bili jedno, i ja se uopšte toga ne bojim, štaviše, to je moja jedina sreća i moj jedini ponos, i ja to nipošto ne ograničujem na šumu.


    Ja ne tražim - ja nalazim.

  16. #191
    Join Date
    May 2019
    Location
    Ovde
    Posts
    69
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Pisati pisma znači razotkriti se pred avetima, što one lakomo iščekuju – napisao je Franc Kafka u jednom od svojih pisama Mileni.

    Aveti su kao istina – neuhvatljive, neobuzdane, lutaju po prostoru i vremenu, zaustave se samo za trenutak na nekoj raskrsnici ili u nečijem snu da izazovu, a onda iščeznu u senke.

    Sudbina Milene Jesenske, najsnažnije ljubavi u životu Franca Kafke, koju je nazvao svojim morem, probudila je u meni želju, nakon čitanja Pisama Mileni, šezdesetih godina proslog veka, da saznam nesto više o njoj, da eventualno pronađem njena izgubljena pisma.

    Milena Jesenska je bila novinar, dopisnik praske Tribune i drugih listova iz Beča, u vreme između dva Svetska rata, slobodoumna i samosvesna žena. Ona je prva shvatila veličinu Kafkinog dela koji je rođen u Českoj, a pisao na nemačkom jeziku. Prevodila je njegove pripovetke i uvela ga u svet literature. Kafka joj je bio ne samo neizmerno zahvalan, već i smrtno zaljubljen u nju. Ali, Milena je bila udata, nije joj bila dozvoljena ni prepiska sa Kafkom. Ipak, iz njegovih pisama mogli su se naslutiti njeni odgovori.

    Počela sam da istražujem život Milene Jesenske. Pisala sam prijateljima u Prag, u nadi da ću saznati još nešto, sem onog što je Kafka napisao u Pismima Mileni. Međutim, te godine su u Pragu bile vreme kada su se sva vrata zatvarala preda mnom, kao da je postojala zavera ćutanja. Arhiv Tribune bio je nedostupan. Čak ni u Muzeju Franca Kafke nisu bili predusretljivi. Moje interesovanje prihvatili su sa podozrenjem. Tako mi nije preostalo ništa drugo već da čitam ono do čega sam mogla da dospem, Dnevnik Franca Kafke, njegov Zamak , nedovršene rukopise i sve ono što je pre toga objavio.

    Ali, najviše sam saznala o Mileninom načinu mišljenja iz njenih feljtona do kojih sam ipak došla. Milica Vujičić, sa Katedre za istoriju umetnosti Beogradskog univerziteta, donela mi je iz Praga foto-kopije Mileninih feljtona koje je nakon mnogo peripetija pronašla u podrumu gde se čuva Tribuna iz 1920-1930. Feljtone mi je prevela koleginica sa Radija, Milada Pavlović.

    Nastavila sam istraživanje o Mileninom životu. U knjizi Margarete Buber-Nojman Zatočenice Hitlera i Staljina pročitala sam da je autor ovog dela bila s Milenom Jesenskom do poslednjeg dana njenog života, 17. maja 1944. godine, kada je umrla u svojoj 48. godini. Iz odgovora koje joj je Kafka slao, mogle su se naslutiti i njene reči: Tvoja mudrost i gordost nisu mogle da prihvate privid . Polovičnost je van tvog sistema, a ja sam shvatila da naša sudbina nije naša, već da ona traje u nama, te stoga njome ne možemo upravljati. Ja ću ti ipak ostati večni pratilac i ti ćeš jednom otkriti moju vernost negde na drugoj strani sveta.

    Milena je, dakle, ispunila svoje obećanje Kafki. Nije ga napustila ni dve decenije nakon njegove smrti, kada je stavila žutu zvezdu na rukav i dobrovoljno se pridružila Jevrejima koji su odvedeni u logor. Pošla je za njim – na drugu stranu sveta – kako piše u jednom tekstu, objavljenom u Tribuni 21. juna 1921. pod pseudonimom A.X. Nessey, kako je često potpisivala svoje tekstove.


    Margareta Buber-Nojman upoznala je Milenu u logoru Ravensbrik i postala njen poverenik i jedini prijatelj. Ona će kasnije napisati knjigu Milena Kafka's Freundin. Ali, trebalo je da prođe mnogo vremena da njeno delo odjekne u svetu. Naime, prema Margareti Buber-Nojman postojalo je nepoverenje kao i onih dana kada je u Ravensbrik dovedena iz koncentracionog logora u Karagandi /Kazahstan/, gde je bila zatočenik NKVD-a. Sovjetska policija predala ju je 1940. berlinskom Gestapou. Njenim rečima, da su je nakon pet godina prinudnog rada u kazahtanskom logoru, Rusi predali Gestapou, bilo je zaista teško poverovati, i to je prva učinila Milena Jesenska.

    Margareta je nije zavolela samo zbog toga, veš i zato što je Milena bila ličnost snažnog duha i svetlog pogleda, kako je predstavila u svojoj knjizi. I u Kafkinim pismima moglo se pročitati - poput mora, svetlost koja zrači cak i kada je više nema, - i onda kada kažu da nije postojala sem kao žena kojoj je čuveni pisac slao ljubavna pisma. Mozaik njihove prepiske ipak se mogao sklopiti. Kafkina ljubav, kao što je ona verovala, nadživela je njihovo bivstvovanje. Moralo je da prođe vreme da bi se to dokazalo – doba iskušenja, proba, inicijacije, smrti…

    Poslednje dane svog života Kafka je proveo u sanatorijumu Kirling kod Klosternojburga u Donjoj Austriji. Tamo ga je posećivao njegov verni prijatelj Maks Brod. Kraj njega je bila i Dora Dijamant, o kojoj pišu kao o poslednjoj Kafkinoj ljubavi. Ali, u poslednjem pismu koje je on pisao, toliko je bio slab da nije uspevao da završi rečenicu. To je učinila ona, Dora Dijamant. Napisala je zatim adresu Kafkinih roditelja. Da li je Franc svoje poslednje pismo želeo njima da uputi...?

    Gde su nestala Milenina pisma? Da li ih je tog proleća Franc Kafka uništio ili je to neko drugi učinio?
    Pokušala sam da odgonetnem odgovore Milene Jesenske, da odgovorim umesto nje na pisma koja bi bila poput njenih. Naše je doba vreme novih zaborava i vaskrsnuća, drugih verovanja i simbola. Nastojala sam da prizovem te prohujale godine. Kada sam završila Milenina pisma i predala ih izdavaču, jedne noći probudio me je urednik i upitao - da li sam ih odista pronašla?

    Tog istog proleća, kako mi je pisao Ernst Pavel, autor The Nightmare of Reason iz Grejt Neka kraj Njujorka: U Francuskoj se događaju neverovatne stvari. Francuzi su konačno otkrili Evropu. Izložba o Beču – Apocalypse Joyeuse – u Muzeju Pompidu – nouvel vague.
    Vitrine svih knjižara su pune prevoda. Bio sam u Parizu kada je Margaret Buber-Nojman, o kojoj Vi pišete, dobila nagradu za najbolju knjigu prevedenu te godine na francuski jezik – O Mileni Jesenskoj.
    Sada u svojoj 86. godini, pozvana je u Pariz i gotovo je neverovatno da je s obzirom na sve ono kroz šta je prošla – fizički i intelektualno u odličnom stanju. Kupio sam i zbirku Mileninih članaka “Vivre”, koje je sakupila Dorothea Rein 1985. I izvinite za unakazivanje srpskog jezika – nous sommes tous des Juifs allemands… Ernst Pavel je dobio nagradu za The Nightmare of reason, najvišu američku nagradu za biografsko delo. Pavel je godine pred Drugi svetski rat proveo u Beogradu i radio u knjižari Gece Kona, što je vrlo zanimljivo, ali trenutno nije predmet našeg interesovanja. Ukoliko se moja osnovna želja zaturila, bila je da zabeležim: gotovo istovremeno pojavu tri knjige o Mileni Jesenskoj, nakon četrdeset godina od dana kada je njeno srce prestalo da kuca.


    Da, moj odgovor uredniku je glasio:

    Sve ličnosti u knjizi istinite su, kao što su autentični geografski pojmovi i vreme u kome se sve ovo zbivalo. Izmišljeni su samo neki događaji. Ali, da su morske struje odredile drugi pravac vetrova nad Evropom, mozda bi se sve događalo kao što je ovde zapisano.

    Knjigu Milenina pisma Kafki objavila je 1988. godine Književna zajednica Novog Sada. Sada se ova zamišljena pisma objavljuju sa Kafkinim autentičnim pismima Mileni Jesenskoj. Kafkina pisma, koje sam koristila, prevodi su Zdenke Brkić.

    Ana Somlo
    Ja ne tražim - ja nalazim.

  17. #192
    Join Date
    Aug 2011
    Location
    Pale
    Posts
    2,846
    Thanks Thanks Given 
    143
    Thanks Thanks Received 
    55
    Thanked in
    47 Posts

    Default

    23. decembar, 1782. godina

    “Moj najdraži prijatelju,

    trebam li nacrtati svoje srce kako bi shvatio da ništa novo u njemu osim tebe nema? Veoma rano si zaokupirao moje srce ne ostavljajući ni najmanji dijelić prostora za nešto drugo. Sjećam se naših ranih prijateljskih dana i toga kako sam nevino i zaljubljeno uživala u tvom društvu, razvijajući naš odnos sve do danas, kada su nas oblikovale naše privrženosti jednog ka drugom i emocija koja te učinila čovjekom mog života.”

  18. #193
    Join Date
    Aug 2011
    Location
    Pale
    Posts
    2,846
    Thanks Thanks Given 
    143
    Thanks Thanks Received 
    55
    Thanked in
    47 Posts

    Default

    "Svi su ljuti na mene što sam ti se vratio, ali oni nas ne razumeju. Osećam da jedino sa tobom mogu da uradim bilo šta. Da popravim uništeni život, a onda će i naše prijateljstvo i ljubav imati drugi smisao za okolinu. Kamo sreće da se, kad smo se sreli u Ruanu, nikad nismo rastavljali. Velika je provalija između nas, i vremenska i prostorna. Ali mi se volimo.”

  19. #194
    Join Date
    Sep 2020
    Posts
    56
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    8 Posts

    Default

    Sad nemoj ništa da mi govoriš,
    prepoznaću što god da pomisliš.
    Večeras samo nemoj da me ne voliš,
    preboleću što god da učiniš,
    učiniću ti sve što poželiš,
    večeras samo nemoj da me ostaviš.
    Najveće istine lakše ćeš dokazati ljudima životom no riječima.

  20. #195
    Join Date
    Jun 2009
    Location
    Podgorica Mother of Needy
    Posts
    8,246
    Thanks Thanks Given 
    683
    Thanks Thanks Received 
    528
    Thanked in
    383 Posts

    Default

    Hodam ulicom
    Bandere se smiju
    Voliš li me
    Ukopala majku
    If there's two things that I hate-
    It's havin' to cook, and tryin' to date...​

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Ko krade pisma u crnu goru?
    By rapsod in forum Sve i svašta
    Replies: 46
    Last Post: 20-05-06, 19:38
  2. Najljepsha pjesma za vas...
    By ^the books of knjige^ in forum Muzika
    Replies: 1
    Last Post: 30-04-06, 17:11
  3. Najljepsha budvanka!?
    By Zabranitty in forum Primorski
    Replies: 7
    Last Post: 22-04-05, 23:02

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •