Na "večernjim novostima" počeo je novi feljton o kralju Aleksandru I., odnosno o atentatu u Marselju:
...

ATENTAT U MARSELjU 1934. - 1. deo

Kralj kreće lađom

PIŠE: PAVLE LjUMOVIĆ

MEĐUNARODNA situacija i politički odnosi uoči atentata u Marselju bili su veoma složeni. Pobedom fašizma u Italiji, a naročito nacizma u Nemačkoj, izmenila se međunarodna politička klima. Interesi Nemačke i Italije su se sukobljavali u jugoistočnoj Evropi. Hitleru nije mnogo trebalo da shvati šta taj deo Evrope za Nemačku znači, kako politički tako i ekonomski. Plan anšlusa Austrije je pripremao već od jeseni 1933. godine, uprkos tome što je znao da će naići na protivljenje zapadnih sila i zemalja Male Antante.

Posebno je jak otpor dolazio od Musolinijeve Italije, koja je od 1933, pošto je Austrija "odbacila sve demokratske primese svog sistema", održavala bliske odnose sa vladom u Beču. Nacionalistički puč 1934. i ubistvo austrijskog federalnog kancelara Dolfusa zaoštrilo je odnose između Nemačke i Italije gotovo do prekida. Međutim, ovim činom pozicija Nemačke je postala nešto bolja među državama Male Antante. Istina, Čehoslovačka se suprotstavljala svim aktivnostima nacista u Austriji, Rumunija je pokazivala slab ili nikakav interes, a Jugoslavija se u osnovi nije postavljala neprijateljski, jer joj je odgovaralo jačanje nemačkog uticaja u Beču na račun Italije, od koje joj je dolazila najveća pretnja.

Francuska je nastojala da ojača svoje veze sa Malom Antantom, kao i veze unutar zemalja članica. Takođe je nastojala da odnosi između Francuske i Italije postanu bolji, a težila je i smirivanju odnosa između Jugoslavije i Italije. Iz tih razloga njen ministar spoljnih poslova Luj Bartu započinje intenzivnu diplomatsku aktivnost i posećuje Prag, Bukurešt i Beograd, a planira posetu Rimu. Hitler zbog toga optužuje Francusku i njenog ministra Bartua da hoće, zajedno sa svojim saveznicima da "okruže Nemačku kao što su to sile Antante učinile 1914".

Države koje su bile poražene u Prvom svetskom ratu: Austrija, Mađarska i Bugarska, ohrabrene Hitlerovom politikom, tražile su reviziju ugovora u Versaju, jer su izgubile velike prostore na kojima je njihov živalj. Na neki način to je tražila i Italija, koja je bila među pobedničkim državama, pošto je bila nezadovoljna što nije dobila Dalmaciju i ostrva.

JUGOSLAVIJA je u međunarodnim odnosima zauzimala značajno mesto. Ubrzo posle završetka Prvog svetskog rata ona se pridružila Maloj Antanti da bi, sa Čehoslovačkom i Rumunijom zaštitila svoje i savezničke interese pred zahtevom zemalja-gubitnica koje su nagoveštavale reviziju Versajskog ugovora. Pristupanjem Jugoslavije Mala Antanta se pretvorila u jaki politički i vojnički savez kojem su mnoge države pridavale značaj velike sile.

Lični uticaj kralja Aleksandra ogledao se u stvaranju Balkanskog sporazuma, 9. februara 1934. godine, između Jugoslavije, Grčke, Turske i Rumunije. Opterećena težnjom za revizijom Versajskog ugovora nekih svojih političkih stranaka, Bugarska se tom paktu nije pridružila. Kralj Aleksandar je, međutim, sebi stavio u zadatak da izgladi nesporazume sa Bugarskom, ne samo Jugoslavije nego i drugih balkanskih zemalja. Poseta Sofiji, septembra 1934, bila je početak njegovog nastojanja u ostvarenju potpune međusobne saradnje balkanskih država. On je gajio nepokolebljivu veru u "Balkan - balkanskim narodima" i stvaranje buduće federacije koja više ne bi trpela strana uplitanja i koja bi bila značajan faktor u evropskoj politici. Međutim, da bi bila stvarno efikasna i jaka, federacija je trebalo da obuhvati sve balkanske zemlje. Sve dok Bugarska, opsednuta svojim zahtevima u pogledu revizije Versajskog ugovora, od toga ne bi odustala, to nije bilo moguće. Poseta kralja Aleksandra Sofiji, septembra 1934, bila je prvi korak u promeni odnosa Bugarske i pravi trijumf njegove balkanske politike. "Izmirenje između dveju zavađenih sestara sa Balkana, ako se bude pokazalo postojanim, moći će da bude najsnažniji faktor mira na Balkanu. Zasluga za to pripada Aleksandru Prvom Karađorđeviću", piše Klod Elan, 1935. godine.

Putovanje kralja Aleksandra za Francusku zaokupljalo je celokupnu evropsku javnost već duže vreme. Trebalo je da uveri Evropu o postojanju dobrog razumevanja i prijateljstva između Jugoslavije i Francuske, a poseta jugoslovenskog suverena je bila manifestacija tog prijateljstva. Kralj Aleksandar je ministru Bartuu, prilikom njegovog dolaska u Beograd, posle poseta Pragu, Varšavi i Bukureštu, obećao da će doći u Pariz. Datum putovanja je bio određen kasnije, a trebalo je da bude između kraljeve posete Sofiji i Bartuove posete Rimu. Utvrđeno je da to bude 9. septembar 1934. godine.

PREDVIĐENI datum za kraljev polazak u Francusku se približavao i on se intenzivno spremao za put. Bio se, upravo, vratio iz Sofije, gde je odneo jednu sjanu diplomatsku pobedu zbog koje je bio veoma radostan, jer srpsko-bugarsko približavanje bilo je njegovo delo. Prijateljske države su bile ushićene njegovim uspehom, pa sa takvim priznanjem bilo je očito da kralj Aleksandar neće izgledati u Parizu "kao malo đače kome će očitati lekciju". Kralj je želeo da svoj put u Pariz iskoristi da bi nastavio razgovore sa ministrom Bartuom, započete u Beogradu, namenjene učvršćenju mira u Evropi.

Sva svetska štampa pisala je o putu jugoslovenskog kralja u Francusku. Po nekima on je spreman da slepo vodi francusku politiku, dok su ga drugi optuživali da igra dvostruku ulogu, da se okreće prema Nemačkoj. Francuske novine su objavile da im u posetu dolazi iskreni prijatelj Francuske i da se razmišlja da se jugoslovenskom suverenu ponudi fotelja u Akademiji političkih nauka koja je ostala upražnjena smrću belgijskog kralja Alberta Prvog. Aleksandar, koji je, nesumnjivo, među svim suverenima Evrope bio najveći frankofil, povezan sa idejom i kulturom Francuske, bio je sasvim predodređen za takvo nasledstvo. Verovalo se da bi se kraljeva poseta mogla podudariti sa njegovim izborom za člana Akademije Francuske.

Pripreme za put su pri kraju. Kralj odlučuje da u Francusku ne ide preko Beča, a i preko Simplona, već će morem putovati na razaraču "Dubrovnik". Kralj je izabrao da se iskrca u Marselju, radije nego u Tulonu, jer je gajio simpatije prema drugom po veličini gradu u Francuskoj, koji se za vreme Prvog svetskog rata pokazao gostoljubiv prema Srbima. Bilo mu je stalo, da dolazeći na tlo Francuske, najpre poseti groblje gde su sahranjeni Solunci. Dolazeći u Francusku, na ratnom brodu, jugoslovenski suveren je isticao svoju poziciju pomorske sile na koju se mora računati kad su u pitanju prava na Jadranu.

U UNIFORMI ADMIRALA

PRIPREMAJUĆI se za put, kralj je mislio i o takvim detaljima kao što su: koju će obući uniformu i koja će odličja staviti. Kraljica je insistirala da obuče uniformu admirala, ali to je "uniforma koja mi je neudobna, epolete me teraju da istežem vrat", protivio se kralj, jer se ugodno osećao samo u "ratnoj vojničkoj uniformi koju je nosio na Solunskom frontu". Ipak, kralj je prihvatio da putuje u admiralskoj uniformi, koja mu, po rečima kraljice, "stoji kao salivena". Poslednji kraljev zvanični snimak načinjen u Jugoslaviji prikazuje ga u admiralskoj uniformi i to je, po mišljenju svih, jedan od najlepših kraljevih portreta.

(NASTAVLjA SE)