Skupljaču neobičnih stvari, nek drugi skupljaju
značke i marke.
Nek drugi skupljaju sličice fudbalera.
Ti skupljaj dane, časove i trenutke.
Utemeljivaču nove mašte, ne daj nikom na svetu
da određuje tvoju sudbinu.
Ne daj im da ti udare žig horoskopa.
To je jedina azbuka koju te molim da naučiš.
Znam da bi bili potrebni dugi nizovi godina
da neko shvati pozlatu naših zenica,
dok žmurimo ovako.
Jedino ti možeš ispuniti tu želju
da budeš nešto veći i od samoga živog bića:
da budeš ličnost u moru čovečanstva.
![]()
Koliko je ovo u stvari jezivo dobro.
Bukovski.
Pozdrav za Milenu
“I am afraid of heights
I have fallen from a high place
I am afraid of fire
I have been burned many times
I am afraid of separation
often I have been offended
I am not afraid of death
I have never died before
not even once”
― Abbas Kiarostami, گرگی در کمین / A Wolf Lying in Wait
Nekad toliko želim u zadnje vrijeme da se "ulogujem" u realnost a sve me više stiže moja paklena priroda sanjar ka u pjesmi Jesenjina.
_________________
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
De si, tigrice..
I carry a torch in one hand
And a bucket of water in the other:
With these things I am going to set fire to Heaven
And put out the flames of Hell
So that voyagers to God can rip the veils
And see the real goal.
![]()
Razbijeno ogledalo
Čovječuljak koji je neprestano pjevao
čovječuljak koji je neprestano igrao
u mojoj glavi
čovječuljak moje mladosti
prekinuo je pertlu na cipeli
i sve šatre vašara
srušiše u jedan mah
a u tišini te svetkovine
i u pustoši toga slavlja
čuo sam samo tvoj veseli glas
glas tvoj kričući i slabačak
detinjast i očajan
kako me iz daljine doziva
Ja tada stavih ruku na srce
u kome se prelamalo
sedam parčadi ogledala
okrvavljenih
tvoga zvjezdanog osmijeha
Žak Prever
Ćutim o tebi, da se zlo ne budi,
o sreći ne treba nikom govoriti,
svijet je čudan, sto ljudi - sto ćudi,
moram te od svega u duši sakriti.
Ćutim o tebi, ljubomorno, lako,
da na tebe ne padne ni rose kap,
jer našu bi ljubav pokvario svako,
popili bi sreću i radost naiskap.
Ćutim o tebi, ne znam još koliko,
ako treba na kraj svijeta pobjeći,
ja ćutim o tebi, mogu bar toliko,
nikome o nama, nikad neću reći.
Не стращай меня грозной судьбой
И великою северной скукой.
Нынче праздник наш первый с тобой,
И зовут этот праздник — разлукой.
Ничего, что не встретим зарю,
Что луна не блуждала над нами,
Я сегодня тебя одарю
Небывалыми в мире дарами:
Отраженьем моим на воде
В час, как речке вечерней не спится.
Взглядом тем, что падучей звезде
Не помог в небеса возвратиться,
Эхом голоса, что изнемог,
А тогда был и свежий, и летний, —
Чтоб ты слышать без трепета мог
Воронья подмосковного сплетни,
Чтобы сырость октябрьского дня
Стала слаще, чем майская нега…
Вспоминай же, мой ангел, меня,
Вспоминай хоть до первого снега.
1959 г.
Last edited by Mylene; 27-08-24 at 23:00. Reason: Не стращай меня грозной судьбой…
Sa mnom je gotovo bilo onoga trena
kad sam rekao -
Nemoj.
A ti si htela i htela.
A ja sam pitao -
Zašto?
A ti si rekla -
Zato, zato i zato,
jer tako čini žena.
Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi.
Suviše znam o sebi i o svemu,
već sam prešao granicu grešnu,
gde ništa nije sveto
i ništa nije sramota.
Sav sam na drugoj strani
a iza mene gori k'o večni plamen
jedino tvoja lepota.
Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi.
Al' sad je kasno.
Ovo su zadnje vesti.
Više se nećemo sresti
osim u nekom teškom snu.
Znam ja sebe kad me drmne nesan,
Pucao bih pištoljem u skota.
Režim na sve kao pseto besan
Željan svega od prošlog života.
Sve mi smrklo ko što smrko dan se.
Prazan vetrim kao flaša prazna.
Promašio sve sam svoje šanse
Svaka noć je ko zatvorska kazna.
Nisam srce umeo da štedim
Trošeći ga na žene bez lika.
Sjeban sasvim pet posto ne vredim.
Ni smrt neće jadnog očajnika.
Gde da idem, đavo će ga znati,
U meni je sve pusto Čemerno.
Osim sene što moj usud prati
One što je volela me verno.
Osuđen sam da crknem ko štene
Oko kojeg crne ptice kruže.
Praštajte mi usne neljubljene.
Praštaj Bože i povuci uže.
Imam hiljadu lica.
Svako je lažno, svako je istinito
Svako ću ti pokazati, svako ću ti dati
A nijedno ne možeš imati
Imam hljadu očiju.
Svako je zeleno, svako je žuto a na krv crveno
Svakim ću te gledati, svakim ću te videti
A nijedno nikada nećeš od mraka pronaći
Imam hiljadu ruku.
Svaka je tvrda, svaka je oštra i po jesenjoj zemlji miriše
Svakom ću te opkoračiti, svakom ću te natkriti
A niijednu nećeš dodirnuti
Imam hiljadu prošlosti.
Svaka je pusta, svaka je modra i na suton se čuje
Svakom ću te tražiti, svakom ću te naći
A u nijednoj te neće biti
Imam možda još pola šake treptaja srca budućnosti.
Imam kao bunar ožiljak u bedrima, dva na leđima, jedan na grudima, dva na nozi, dva na rukama, tri na glavi, i dva koja su nekud u neku drugu sudbinu nestala.
Imam polomljen sat za koji sam dao dva života.
Imam prašnjav sanduk pun buđavog srebra i zlata za koji sam dao 29 godina i beskraj besanica.
Imam dve stare fotografije za koje sam dao pola Vasione.
Imam poludelu busolu koja sever pokazuje tamo gde sam ti oči prvi put video, na kojoj god ja bio strani sveta.
Imam iscepanu zastavu za koju sam dao jednu zakletvu i 1442 noći umiranja.
Imam četiri pokvarene zvezde koje sjaje samo kad te sanjam.
Imam sećanje staro više od tri veka, na neki pristan, tirkizno more, miris ruzmarina i predivnu baršun haljinu, iako nas tada i tamo nikako nije moglo biti.
Imam za ruku slepljenu dršku revolvera koji puca samo u svoje srce.
Imam najmanje 17 duhova u onoj čaši mleka koju još uvek čuvam pored uzglavlja.
Imam zarđalu pesmu koja počinje samo kad negde sretnem kosu kao tvoju, a nikud ne teče i ne završava.
Imam na vrhovima prstiju dve ptice koje sam jednom sklonio od oluje u jednoj pustinji, iako tamo nisam nikada bio.
Imam trag vatre na dlanu za koji sam dao prvu suzu.
Imam pramen noći na čelu za koji sam dao poslednju.
Imam i onaj bezdan među rebrima u koji si se zaključala i odjekuješ beskrajna.
A ostao sam bez metaka da postreljam sve komete proročnjacima da mi nađu ključeve.
Pokupio neđe s neta slučajno, nije da sam sklon nego mi zapelo za oko, zamjeriće mi ljudiPa da ti pospremim temu
A interesovalo me i ko je ovo napisao, ako znaš, ja nać ne umijem.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Imam i onaj bezdan među rebrima
Ahahahaha ovo da shvatim ka provokaciju na moj račun slomljenoga rebra.![]()
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Ako si težak
to ne znači da si i stabilan.
Vetar,
može počupati
ogromno drvo
iz korena.
Ako mu se tako hoće.
Dok će
malena vlat trave,
od snage istog vetra
ostati nedirnuta.
Nepočupana.
Ako si jak
to ne znači da si i neuništiv.
Velika usijana stena
na rubu pustinje
će se hladiti u noći,
stezati, sažimati...
A potom će se
kada je obljubi hladnoća
pustinjskog zagrljaja,
ona prosto raspolutiti,
raspasti, na najsitnije
parčiće kvarca.
Dok će se
maleni kaktus
iz iste te hladnoće,
samo dobro
napojiti.
I biće spreman
da se
zdravo zeleno ceri
ceo sutrašnji dan
Suncu u lice.
Ogroman je problem
kada je čovek veći iznutra
nego spolja...
Jer, ljudi imaju granice u očima,
sa olako podmitljivim
stražarima...
Nauči da stvari
gledaš
po tome kako dišu,
i ne slušaj
šta govore,
već traži
šta su nam prećutale.
Nauči da stvari
ljubiš tamo gde im
je srce,
a ne gde su im
spojevi usana,
i tek tada će te se dotaći
skroz.
Nauči da grliš
ramenima
a ne šakama.
Ramenima se
više obuhvata.
Zaboravi svoje
ime i prezime.
Ti se zoveš onako
kako te zovu
ljudi koji te vole.
Preraspodeli.
Ti si figura od stakla.
I te kamenice pesnica,
što bacaju na tebe,
lome te u krtu parčad
i prave
na hiljade malenih zvezdi
da večeras
sijaju od mesečine:
(kao) još jedno
Sazvežđe Bola.
Ne boj se.
Preraspodeli svoje zvezde.
Sudari svoje svetove
i sazvežđa sa nekim.
Ako ste osuđeni na haos,
nek zasija haos sudara zvezda
u vama - najjače. Najšarenije.
Ako ne umeš da se
snađeš u postojanju,
budi sa nekim,
najlepši, najspektakularniji
primer snalaženja
u svetovima nepostojanja.
U svetovima gde stvari postoje
tek kada ih se setiš i dosetiš.
I gde stvari ožive
tek kada ih se dotakneš.
Takvi svetovi se prenose dodirom.
Uzmi svoju ljubav za ruku
i povedi je.
Siguran sam da sasvim dobro
umeš i to.
Ratko Petrović u svoje najljepše
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Ja Buva nisam znala da je Bulgakov u stvari ubijen a jedan mi je od omiljenih pisaca dok ne nalećeh na jedan pasus u knjizi Dovlatova da je ubijen.
I to nedavno.A Majstora i Margaritu sam pročitala u dahu davno,davno.Obožavam tu knjigu.
Inače,zanimljivo rođen je u Kijevu.
Ima jedna sentenca:
Samo se u Rusiji toliko poezija poštuje da zbog nje ubijaju ljude.
Osip neki Mandeljštam veli.A moj kolega koji baš voli da čita ruske pisce ka ja me jedan dan u šok bacio kad je reko pa vidiš gulag je idealan za stvaralaštvo.Može biti da je surovo u pravu.
Last edited by Bluemoon; 05-02-25 at 21:43.
Ubi me prejaka reč
reče neko sličan tome.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Ima jedan pisac Bil Brajson on tako se zajebava sa britanskim humorom volim da ga čitam jer mi crne oblake oduva đe god ide on bači onaj njegov sarkazam kroz engleski humor.
Ali ja sam opet prokleto vezana za ove iz gulaga mučene duše kao da ljudska duša svašta zna iz teške represije sistema da napiše ono da ti pokaže najdublje dubine ljudske duše.
E sad što mene privlači toliko povremeno krik ljudske duše to je jače od mene i ja tu odista ništa ne mogu.Jače je od mene.
"Pjesme su prijevozno sredstvo u vrijeme kada su međugradske linije bile ukinute. Vremenski strojevi, izumljeni prije nekoliko tisućljeća. Pjesme mogu biti i zaštitna maska. Kad ih čitate kod kuće, štite vas bolje od komada tkanine vani.
Tako razmišljam dok listam jednu od najpoznatijih pjesama na srpskom jeziku – „Stražilovo“. Već sam naslov dovoljan je da zatvorim oči i budem tu. Najpoznatiji vrh srpske poezije – neka mi Lovćen oprosti – zapravo je jedan od bezbrojnih fruškogorskih vrhova.
Pješke do Stražilova
Sjećam se prvog uspona na to famozno brdo. Vrući proljetni dan. Iz Karlovaca smo došli pješice. U podnožju brda čekalo nas je uređeno izletište. Spomenik Branku Radičeviću, a kraj njega – Brankov čardak. Etno kavana s primamljivom baštom. Ali danas imamo više ciljeve. Moramo doći do vrha.
Na usponu nailazimo na putokaze s Brankovim stihovima. Od prve napisane i objavljene pjesme – Djevojka na zdencu – iz 1843. godine – do stihova u kojima se pjesnik oprašta od života – Kad sam bio mlad da umrem . Branko je pjesmu napisao još 1845., a umro je 1853. Objavljena je posthumno 1862. Tako je poprimila auru Brankove oporučne pjesme, naravno, zbog stihova poput ovih:
Glava mi je klonula, lice spalo,
Oko mi izjeda od boli,
Ruka mi je slomljena, tijelo mi je iscrpljeno,
I moje slabo koljeno kleca!
Došlo je vrijeme da idem u grob .
No, Branko je u Đačkom ispraćaju ipak slavio život. Pjevao je o svojim zabavama s prijateljima na Stražilovu: Šetam ja, družina sa mnom, / Idemo na Stražilovu. Lakoća pjevanja pokazuje da je Branko bio zaista mlad kad se popeo na ovu strminu.
No, kada se popnete na vrh Stražilova, a s Brankova groba otvori pogled na Panoniju, osjetite zašto je u svoj “Đački rastanak” unio stihove, koji će kasnije biti protumačeni kao njegov zavjet:
Oh, draga moja, ti si bijela!
Još bih te dugo rado gledao,
Al' kad mi se umire,
Nek se smrači između ovih gora,
Nek' tamo ladan grob iskopam,
Tu će mi zemlja biti laka.
Tridesetak godina Branko Radičević počivao je na groblju San Marco u Beču. Saznavši da se cijelo groblje planira preseliti, bečka Srpska omladina je 1883. godine prenijela pjesnikove posmrtne ostatke na Stražilovo.
I ovdje sada sjedim, zureći u beskrajnu ravnicu.
Brankov osobni Elizej, rajski vrt, bio je i ostao grad Karlovac, a najviša točka tog mladenačkog raja bilo je Stražilovo. Nakon gotovo šest godina provedenih u Karlovcima, otac mu je premješten u Temišvar, gdje je Branko završio posljednja dva razreda gimnazije. "Đački rastanak" nije ništa drugo nego oplakivanje izgubljenog fruškogorskog raja. Rijetki su slučajevi da pjesnik svojim djelom obilježi voljeno mjesto, kao što je ovo fruškogorsko brdo obilježio prvi pravi srpski romantičar Branko Radičević.
Ali tu nije kraj. Jedna od najpoznatijih pjesama na srpskom jeziku – “Stražilovo” Miloša Crnjanskog – inspirisana je sudbinom Branka Radičevića.
Od Fiesolea do Stražilova
“Raskinuli smo s tradicijom, jer se strmoglavo bacamo u budućnost”, napisao je Miloš Crnjanski opisujući godine nakon Prvog svjetskog rata. Za njega je lirika postala strastvena ispovijest nove vjere. Svoju buduću suprugu Vidu Ružić upoznaje 1920. godine i s njom odlazi na dugo putovanje u Francusku, a zatim u Italiju.
Ispod njegove pjesme "Stražar" stoji zapis "Fiesole 1920." To znači da su sve te misli, čežnje, tužne i iskrivljene slike, svi ti isprekidani zarezi, isprekidani ritam, da je sve to nastalo u gradu Fiesole blizu Firence.
Ovo malo mjesto na brdu ucrtano je na književnoj karti čovječanstva kao mjesto radnje "Dekamerona", svjetski poznatog proznog djela Giovannija Boccaccia, napisanog 1353. godine (točno 600 godina prije Brankove smrti). Ali Crnjanski se u Fiesoleu poziva na sasvim drugu književnu ostavštinu:
I evo, proljetno veče / hladno mi je, / kao da dolinom, tajno, Dunav teče.
I, gdje se oblaci spuštaju do dna Arna / i treperi, visoko, tvrdo zelenilo, / vidim most što vodi, iznad vidika, / u tešku tamu Fruškog Brda.
Osluškujući što mu govori Arno, rijeka koja od Apenina preko Firence teče u Sredozemlje, Crnjanski naslućuje Dunav u hladnoj dolini. Rijeka o kojoj je Branko pjevao: "Oj Dunaje, nemoj me utopiti...". Crnjanski je putnik koji sanja o povratku u domovinu, ali njegova domovina više ne postoji. Jer ta Fruška brda iznad Dunava nisu ona iz 1920., nego ona viđena Brankovim očima sedam desetljeća ranije.
Važno je da Crnjanski u Stražilovu vidi svoj pjesnički zavjet, svoj zavičaj, svoju Itaku. Zato što je jedno od rodnih mjesta savremene srpske poezije i modernog srpskog jezika. Zna on što je dužan Branku. Radičević je njemu i svima nama u amanet ostavio narodu razumljiv, narodu blizak i europskoj kulturi sukladan jezik. Naravno, nije riječ o tome kako je Branko pjevao, nego o našem odnosu prema tome.
Kažu da je austrijski skladatelj Gustav Mahler, rođen nekoliko desetljeća nakon smrti Branka Radičevića, rekao da tradicija nije klanjanje pepelu, već davanje vatre kao zavjet. Drugi osporavaju Mahlerovo autorstvo, ali to nije važno. Istinitost ove misli najbolje se vidi sa Stražilova.
Dakle, generacija Miloša Crnjanskog jeste, s jedne strane, raskinula s mrtvom tradicijom, ali je s druge strane uspostavila kontinuitet s onim najvitalnijim u tradiciji. A lirika Branka Radičevića svakako pripada toj vrsti baštine."
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Last edited by Bluemoon; 09-02-25 at 16:34.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Objasnio.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks