Page 1 of 4 1234 LastLast
Results 1 to 25 of 99

Thread: Poezija

  1. #1
    Join Date
    Dec 2008
    Posts
    4
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Poezija

    Tanja Prokopljevic


    LJUBAVANKA

    Šta sve ne osetim dok me ljubiš tako
    u prostoru zelenila, cistog vazduha i smernih latica.
    Na toj livadi cveca kipti moja sreca
    dok ljubiš me slatko, zrelo i polako.

    Belasa svaka moja suza radosti u ogledalu tvoga oka
    pružajuci prema meni odsjaj i skrivenu moc,
    A sve zato što na livadi cveca kipti moja sreca
    dok me ljubiš slatko, zrelo i polako.

    Do obraza krv protiče, a onda se sliva
    vrh usta dotiče, tu greje se više i tako vruca Tebe dira.
    Sve to na livadi cveća gde kipti moja sreća
    dok me ljubiš slatko, zrelo i polako.

    Žmarci prolaze kroz moju kosu koja iznenada
    dobija bisera sjaj jer i kroz teme prolazi razbuktala krv.
    To osetim na livadi cveca gde kipti moja sreca
    dok ljubiš me slatko, zrelo i polako.



    PESMA SPASENJA

    Otvori beleske piscu da zajapuri se jad,
    u pero nek' ruka kaze kako peva drozd,
    pa da u besne noci kroz pesmu potrazim sklad
    jer znam da u dnu duse zarobljen jedan je grozd.

    Neka sa njim ozivim svu dubinu koja mi mre,
    nestaje, topi se polako u kosti uranja sva.
    Samo zbog sudbe kobne, te price pomalo zle
    koja dusu svu cepa i lako lomi na dva.

    A pokret grozda je izvor dostojan raodisti sve
    uz pero sto kazuje pesmu on raste za tren
    postaje rumen i velik, raduje duse gle
    i srce postaje vrelo, rumene usne i ten.

    -----------------------------------------------------------------------
    Tanja Prokopljević rodjena je 1971. u Zemunu.
    Autor je knjige "Kako upecati muža" i cetiri zbirke pesama:
    "Zivoplet',
    "Smrtnik u pokretu".
    "Slavuj ljubavi"
    "Pod kljucem istine".
    Pesme su joj prevedene na vise jezika:MAKEDONSKI, BUGARSKI, FRANCUSKI

    ---------------------------------------------------------------------------
    SMRTNIK U POKRETU

    Znam da moje telo ne zeli da se povije.
    Bezim od umora koji mi namiguje,
    klecim pred istinom.
    Pokusavam da stvorim snagu kojom mislim
    da cu i samu vecnost pred sobom pokoriti.

    Znam da uplasena sam od smiraja
    i da pokretom zelim da ovladam svetom.
    Misici mi stezu srce,
    a krv se mazi po zilama.
    Napinjem se i duboko ulazim u enegriju polja,
    tako zarnog, ali nemog i bestidnog

    Znam da su mi divlje jabuke pruzale
    istinsku moc vrelog pokreta
    kojima sam se krila od sna
    tog. sto nastaje kada se sivi oblak iz usta
    otrgne. a telo postane ploca

    Znam da mi je lakse da u energiji polja
    cinim propuste i uzimanja
    samo da se otrgnem od istine zivota,
    ali ogranicena sam vremenom
    samo sam smrtnik u pokretu.
    -------------------------------------------
    http://www.izdavac.cjb.net
    Last edited by www3; 26-01-09 at 19:24.

  2. #2
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    US/MNE
    Posts
    1,358
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Lazov


    Veliki sam lazov postao,
    Sa velikim laznim osmjehom,
    Sa lazno zdravim licem i
    ispeglanom kosuljom koja laze.

    Ponekad me otkrije
    Crvenilo u oku,
    Pogled ka nekom slicnom,
    I mrznja prema onome ko me raskrinkava.

    Lazem...
    Dobro sam,
    Zdravo sam,
    Sve je u redu.

    A to je iznutra sve slomljeno
    Sve nabrzinu zasivano,
    Zalijepljeno tek da se ne raspadne.
    Srce isprobijano, kicma izlomljena.
    Rano sam ih potrosio.

    Unaprijed me je sramota
    Od ljudi koji ce uvidjeti moju dugogodisnju laz
    Onoga trena kad se raspadnem
    kao balsamovano tijelo kad ga dotakne zrak.

    Oprostite ljudi,
    Nijesam mogao drugacije,
    A nijesam imao ni s kim,
    Lakse je bilo cekati Nedocek
    Lazuci sebe i Vas.

  3. #3
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    US/MNE
    Posts
    1,358
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Zli put


    Preko krša,
    Preko krsta,
    Kroz goru, najgoru
    Kroz vodu, ledenu
    Moran,
    lomljen bremenom
    Oslijepio od negledanja
    podjoh zlim putem.

    Podjoh...
    Ispred srušenih mostova bjezeći
    posrtah slomljenih nogu
    U drustvu dušmana,
    U kurvinskim posteljama
    Otimah se i branih
    od zagrljaja Judinog
    Dok ne polomiše
    Noge Filipidesu,
    I ruke Herkulesu,
    Dok ne postah nalik njima.

    O, da mi je samo
    u samrtni trenutak opet postati
    nasmijan,
    zanesen,
    bezbrizan,
    neznaven,
    prkosan,
    pun snage...

    Da takav toga casa umrem
    Da ovakav nikad ne postanem
    Da nikad ne saznam
    Da se nikad ne dogodi.

  4. #4
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    US/MNE
    Posts
    1,358
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Nijema pjesma



    Ne umijem vecerasnju tugu opjevati
    Ranije sam umio
    Ali sad je prevelika,
    pretuzna.
    Ne umijem, nijesam pjesnik,
    ne mogu taj bol u rijeci sasuti.
    Ne mogu ga iz sebe izvaditi,
    previse je duboko,
    ne mogu dotle segnuti.

    A da mi je da bol ovaj napisem,
    da mi je rijec o njemu iz sebe izbaciti
    koliko da bi tesku suzu ispustio.
    Olaksalo mi ne bi,
    jer vise nema sta da se olaksa.
    Ali da mi je sa papirom prozboriti
    Koliko da bi sa prijateljem prozborio
    Koliko da bi me brat saslusao
    A ne mogu.

    Srce mi je zanijemilo
    samo za bol nije gluvo,
    taman kao da ga i nemam.


    Kraj



    Cijelog sam zivota kraj zamisljao
    Jer sam se na necijim krajevima produzio
    Ali ne da pocnem njihovo iznova
    I ne da krenem drugacijim putem
    No da im kraj produzim
    Vjerno slijedeci njihove puteve
    Samoubica i baksuza bez svoje krivice.
    Kad i oni koji su ih poslednji zalili nestanu
    Da ozalostim neke nove,

    Jer nesretnim dusama se prokletstvo hrani.
    A ono iz tog kamena ne misli skoro otici,
    Jer da nije proklet ne bi bio kamen i pustos.
    Kad se u njemu rano skamenis,
    Koliko god daleko od njega otisao
    Srce ce ti kamen ostati.


    Cijelog sam zivota kraj zamisljao
    Ali ga dobro ne zamislih.
    To niko zamisliti ne moze
    Koliko je to pusto, tijesno i tiho.
    Last edited by Samael; 15-01-09 at 18:44.

  5. #5
    Join Date
    Dec 2008
    Posts
    4
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Slavko Vukosavljevic


    Predivan pesnik. Koliko sam informaisan, rodjen 1927 u Titovom Uzicu.
    Ranije objavljene zbirke su :
    Lirika(1949), Sta ti kazes, Marija?(1952) i dr.
    Dve lepe pesme iz zbirke "Moja jedina mladost"



    PRISECANJE

    Devojka je mlada bila,
    a ja mlad vise nisam bio.
    Devojka je lepa bila,
    a ja lep nikada nisam bio.
    Devojka se smejala,
    ja sam pio.
    Devojka ce tek da bude.
    Ja sam bio,
    ja sam bio.

    ENGLESKA

    Ovo je obala bogate zemlje,
    a ono tamo je moja zemlja.
    Ovo je jedna stara zemlja,
    a ono tamo je moja zemlja.
    Ovo je jedna lepa zemlja,
    a ono tamo je moja zemlja.
    Ovo je jedna dobra zemlja,
    a ono tamo je moja zemlja.
    Sve je to zemlja, sve je zemlja,
    ali tamo je moja zemlja.
    Last edited by www3; 26-01-09 at 19:27.

  6. #6
    Join Date
    Dec 2008
    Posts
    4
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Branislav Prelevic
    FATAMORGANA

    Svaki je covek oaza
    u pustinji zivota.

    Izmedju dve oaze,
    iznad pustinjskog peska,
    dizu se fatamorgane
    koja skracuju rastojanja
    do u beskraj.
    U njima zive oni
    koji su izgubili sve svoje nade
    da ce svet da ih voli.
    Nepostojecu vodu piju,
    varljivim jelom se hrane
    i zive u najvecoj varci sveta
    prepunoj neizrecive sanje.
    Umiru daleko od samih sebe,
    od zemlje i od neba
    izmedju dve oaze
    koje nisu mogle da stvore
    utociste za trecu.
    Njih ne sahranjuje niko
    osim cudljivog vetra
    koji nanosi pesak
    preko njihovih palih telasa
    i koji ide dalje.

    NESTO

    UVEK SMO NESTO,
    NAJCESCE ONO
    STO ISPUNJAVA PROSTOR
    U VREMENU NASE ODSUTNOSTI.

    NESTO JE UVEK MI.
    NAJCESCE ONDA
    KADA JE PROSTOR
    ISPUNJEN NASIM PRISUSTVIMA.

    NIKADA NISMO NISTA,
    NI U TRENU
    POTPUNOG ZABORAVA.
    ZNAMO DA UVEK POSTOJI NESTO
    STO SE PONEKAD SECA NAS,
    KAO STO NESTO ZNA DA UVEK
    POSTOJIMO MI
    KOJI GA SE PONEKAD SECAMO.

    Iz Zbirke "Tkanje istog" http://www.izdavac.cjb.net/


    Branislav Prelevic je rodjen u Zeleniku. Osnovnu i srednju bibliotekarsku skolu zavrsio je u Beogradu. Diplomirao je na beoradskom univerzitetu (Filoloski fakultet, grupa za jugoslovensku i opstu knjizevnost)
    Poezija: NIotkud sna (1971); Igrac u vazduhu (1973); Anti Atlantida (1985) i mnoge, mnoge druge.....
    Last edited by www3; 27-01-09 at 17:32.

  7. #7
    Join Date
    Sep 2009
    Location
    Here and now
    Posts
    1,848
    Thanks Thanks Given 
    80
    Thanks Thanks Received 
    61
    Thanked in
    24 Posts

  8. #8
    Join Date
    Aug 2008
    Posts
    1,695
    Thanks Thanks Given 
    37
    Thanks Thanks Received 
    63
    Thanked in
    44 Posts

    Default

    telefon ne zvoni.
    sati vise mlitavi i prazni.
    svi osim mene
    žive.

    tome kao da nema kraja.

    jedne noći postalo je jako loše.
    trebao mi je samo glas.

    okrenuo sam tačno vreme i
    slušao njen glas dok govori:

    jedanaest časova, deset minuta,
    deset sekundi.
    jedanaest časova, deset minuta
    dvadeset sekundi.
    jedanaest časova, deset minuta,
    trideset sekundi….

    onda mi je rekla da je:
    jedanaest časova, deset minuta,
    četrdeset sekundi.

    možda mi je spasila život
    mada nisam siguran.

    Čarls Bukovski


  9. #9
    Join Date
    May 2018
    Location
    Niksic
    Posts
    111
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    7
    Thanked in
    7 Posts

    Default

    Etida
    Ili kičma il’ guzica
    Nešto se podmetnuti mora
    Od glave odavno ’leba nema
    To već znaju i vrapci na grani
    A i da ne znaju – boli ih *****
    Oni se ne bave genetičkim inženjeringom
    Ukrštanjem ideja
    I preimenovanjem stvari
    I sasvim im je dovoljno
    Da zobaju svoje mrve
    Svoje crve
    Il’ šta već
    I da povremeno zaskoče
    Svoju vrabicu
    Il’ tuđu
    I za to im se jebe
    Ko što im se jebe uglavnom za sve
    I za mene naravno
    I za to što već šestu noć zaredom
    Glođem nožne prste
    Jer nemam za pivo
    Dok gledam filmove o američkim pesnicima
    Koji po ceo dan jebu i piju viski
    I kojima se
    Kao i vrapcima
    Jebe za sve ostalo
    I za sve ostale
    Za milione onih
    Koji bi noćas da vrište
    Sklupčani u smotuljke straha
    Iza prozora koji ne dihtuju
    Ali se boje da ne probude komšiluk
    Pa onda razrogačenih očiju
    U tišini gutaju
    Sve svoje buduće užase
    Sve tuđe buduće užase
    Nadajući se da će jednom
    Na sve to oguglati
    Ali se to ne dešava
    Jer oni jednostavno nisu
    Američki pesnici
    Koji tuguju uz viski
    U pauzi između dva snošaja
    Dok im se kita ne digne
    I dok opet ne zaborave
    Na one koji će ustati
    Ujutro u šest
    Da nahrane mir u svetu
    Svojim prljavim rukama
    I da se vrate pred mrak
    Da vole svoje znojave lepotice
    Na jeziku Holivuda
    Koji je Gilgameša proglasio za idiota
    Svakako
    Ja nisam genije
    Niti se time zanosim
    Pametan sam tek toliko
    Da znam da nisam prepametan
    I ima mnogo stvari koje ne razumem
    Ne razumem zašto reke uopšte teku
    Ako su već toliko vodoravne
    Ne razumem boje na zastavama
    Ne razumem ćoškove na logičkom kvadratu
    I ne umem da zamislim
    Kvadratni koren iz minus jedan
    Ne razumem pse koji se vraćaju kući
    Ni ljude koji piju malo pivo
    I ne razumem još mnogo toga
    Sebe ponajmanje
    A od onoga što razumem
    Ne mogu ni poparu skuvati
    Tek pregršt presnih pitanja
    Na koja ne umem da odgovorim
    I opet sve u krug
    A nisam neki namćor
    Ni baš toliko blesav
    Da povremeno ne poželim
    Sve to što ne razumem
    Da katkad recimo izađem
    Na naslovnoj strani
    Da vozim bicikl s kočnicama
    Da imam kuću s dvorištem
    I dvorište sa kerom
    I kera sa sjajnom dlakom
    I neko klempavo derle
    Da mu pričam kako je sve ******
    Dok mu se toliko ne smučim
    Da pobegne od mene
    I da razume sve ono
    Što ja nikada nisam
    Da usput recimo sanjam
    Nešto sasvim malecno
    Farmu šumskih kornjača
    Ili plantažu hrizantema
    Ili buđenje uz šuštanje mora
    Kraj kakve žene koja drži do sebe
    Katkad se bavim pitanjima
    I to ode predaleko
    A vozovi mi pod prozorom prolaze
    Pravi vozovi
    Pod pravim prozorom
    Kao u kakvoj jeftinoj pesmi
    Ja želim da pišem pesme
    Ali ne i da ih živim
    I u tome je sav nesporazum
    Pesme o prevarenoj deci
    Što se sa iglom u ruci
    Kotrljaju po železničkim stanicama
    I umiru u tridesetoj
    Uz šaku lepljivih suza
    No sve to nema smisla
    Na mojim belim zidovima
    Umesto iscrtanih mapa
    Stare rupe od rajsnadli
    Jedu zalutale komarce
    U susednoj sobi
    Uspavljuje se majka
    Sa proširenim venama
    I istopljenom kičmom
    Dok otac gleda Trenutak istine
    Žaleći što nikada nije prevario ženu
    Ja sam tu tek
    Da mi ne bude jasno
    I s tim sam se nekako pomirio
    Mada me povremeno izudara
    Kakav bahati vozač
    Il’ borci za ljudska prava
    Il’ nezavisni novinari
    Il’ američki pesnici
    Lovci na jelene
    Uzgajivači činčila
    Ćelavi PR-ovi
    Koji jebu u čarapama
    Ljudi koji su me zaboravili
    Žene koje me nisu zapamtile
    Deca koja jedu lepak umesto sladoleda
    TV koji dodeljuje Nobelovu nagradu
    Nekom ko nema pojma da ja postojim
    Feministkinje koje ni pičku ne bi počešale
    Zbog moje prve komšinice
    Koju je muž upravo odvalio od batina
    A koja ne govori četiri jezika
    I koja posve izdresirano kroz smeh kaže
    „Sigurna kuća?
    Nek drže jezik za zubima!“
    A onda pokušava da zaspi
    Uz hrkanje svog majmuna
    Dok joj pod prozorom ne zacvrkuću
    Prvi bezbrižni vrapci
    Koji uglavnom znaju sve
    A i da ne znaju – boli ih *****
    Oni se ne bave stvarima
    Od kojih boli glava

  10. #10
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Ako me zaboraviš


    Hoću da znam
    jednu stvar.
    Znaš kako je to
    ako gledam
    kristalni mesec, crvenu granu
    spore jeseni u mom prozoru,
    ako dotaknem
    uz vatru neopipljiv pepeo
    ili izborano telo klade,
    sve me odvodi tebi
    kao da je sve što postoji,
    mirisi, svetlost, metali
    poput barčica što plove
    ka ostrvima tvojim koja me čekaju.


    E, pa dobro,
    ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
    i ja ću prestati tebe da volim
    malo-pomalo.


    Ako me odjednom zaboraviš
    ne traži me
    jer bih te ja već zaboravio.
    Ako smatraš dugim i ludim
    vetar zastava
    što prolazi kroz moj život
    i odlučiš
    da me ostaviš na obali
    srca u kome imam korena
    zapamti
    da ću toga dana,
    toga časa
    dići ruke
    iščupati svoje korene
    u potrazi za drugim tlom.


    Ali
    ako svaki dan,
    svaki sat,
    pristaneš da mi budeš sudbina
    s neumoljivom slašću,
    ako se svakoga dana popne
    jedan cvet do tvojih usana tražeći me
    o ljubavi moja, o moja
    u meni se sva ta vatra ponavlja,
    u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
    moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
    i sve dok živiš biće u tvojim rukama
    ne napuštajući moje.
    Last edited by the_sacrament; 27-12-18 at 19:02.
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  11. #11
    Join Date
    Aug 2011
    Location
    Pale
    Posts
    2,846
    Thanks Thanks Given 
    143
    Thanks Thanks Received 
    55
    Thanked in
    47 Posts

    Default

    Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira
    na kapiji zatvorenoj svetogorskog manastira?
    "Već je prošlo tavno veče, i nema se ponoć hvata,
    sedi oci, kaluđeri, otvor'te mi teška vrata.
    Svetlosti mi duša hoće, a odmora slabe noge,
    klonulo je moje telo, umorne su moje noge -
    al' je krepka volja moja, što me noćas vama vodi,
    da posvetim život rodu, otadžbini i slobodi.
    Prezreo sam carske dvore, carsku krunu i porfiru,
    i sad, evo, svetlost tražim u skromnome manastiru.
    Otvor'te mi, časni oci, manastirska teška vrata,
    i primite carskog sina ko najmlađeg svoga brata..."

    Zaškripaše teška vrata, a nad njima sova prnu
    i s kreštanjem razvi krila i skloni se u noć crnu.
    A na pragu hrama svetog, gde se božje ime slavi,
    sa buktinjom upaljenom, nastojnik se otac javi.
    On buktinju gore diže, iznad svoje glave svete,
    i ugleda, čudeći se, bezazleno boso dete.
    Visoko mu bledo čelo, pomršene guste vlasi,
    ali čelo uzvišeno božanstvena mudrost krasi.
    Za ruku ga starac uze, poljubi mu čelo bledo,
    a kroz suze prošaputa: "Primamo te, milo čedo."

    * * *
    Vekovi su prohujali od čudesne one noći, -
    vekovi su prohujali i mnogi će jošte proći -
    al' to dete jošte živi, jer njegova živi slava,
    jer to dete beše Rastko, sin Nemanjin, sveti Sava.

    (1889

  12. #12
    Join Date
    May 2018
    Location
    Niksic
    Posts
    111
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    7
    Thanked in
    7 Posts

    Default

    Wisława Szymborska
    (1923-2012)

    STAV U VEZI S PORNOGRAFIJOM
    Nema goreg razvrata od mišljenja.
    Buja ta razuzdanost kao vjetrom nošen korov
    na gredicu pripremljenu za tratinčice.

    Onima koji misle, ništa nije sveto.
    Drsko nazivanje stvari po imenu,
    razvratne analize, besramne sinteze,
    žudnja za golom činjenicom divlja i skaredna,
    opsceno pipkanje delikatnih tema,
    mriješćenje stavova – u tu žicu im zasviraj.

    Za vedra dana ili pod okriljem noći
    spajaju se u parove, trokute i krugove.
    Spol i dob partnera su proizvoljni.
    Oči im sjaje, obrazi se žare.
    Prijatelj zavodi prijatelja.
    Odmetnute kćeri kvare oca.
    Brat mlađu sestru potiče na blud.

    Više im prija drukčije voće
    sa zabranjenog drveta spoznaje
    nego ružičaste guze iz ilustriranih časopisa,
    nego sva ta u biti jednostavna pornografija.
    Knjige koje ih zabavljaju nemaju ilustracije.
    Jedina su im raznovrsnost iznimne rečenice
    označene noktom ili bojicom.

    Grozno u kakvim pozama,
    s kakvom lascivnom vulgarnošću
    um uspijeva oploditi um!
    Takvih poza nema čak ni u Kama Sutri.

    Na tim spojevima jedva da se čaj kuha.
    Ljudi sjede na stolicama, miču usnama.
    Svatko sebi prebacuje nogu preko noge.
    Na taj način jedno stopalo dotiče pod,
    drugo se slobodno njiše u zraku.
    Povremeno netko ustane,
    priđe prozoru
    i kroz rupicu na zavjesi
    poviri na ulicu.


  13. #13
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Dark side of the Moon (81000)
    Posts
    4,800
    Thanks Thanks Given 
    1,645
    Thanks Thanks Received 
    2,039
    Thanked in
    835 Posts

    Default

    The snow of yesterday/
    that fell like cherry petals/
    Is water again. - Gozan
    "Vidiš li: svet pun sebe grca -
    Očiju punih, prazna srca."

  14. #14
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Dark side of the Moon (81000)
    Posts
    4,800
    Thanks Thanks Given 
    1,645
    Thanks Thanks Received 
    2,039
    Thanked in
    835 Posts

    Default



    Blejk
    "Vidiš li: svet pun sebe grca -
    Očiju punih, prazna srca."

  15. #15
    Join Date
    Aug 2008
    Posts
    1,695
    Thanks Thanks Given 
    37
    Thanks Thanks Received 
    63
    Thanked in
    44 Posts

    Default

    Ночь, улица, фонарь, аптека,
    Бессмысленный и тусклый свет.
    Живи ещё хоть четверть века –
    Всё будет так. Исхода нет.

    Умрёшь — начнёшь опять сначала,
    И повторится всё, как встарь:
    Ночь, ледяная рябь канала,
    Аптека, улица, фонарь.

  16. #16
    Join Date
    Aug 2008
    Posts
    1,695
    Thanks Thanks Given 
    37
    Thanks Thanks Received 
    63
    Thanked in
    44 Posts

    Default


  17. #17
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Dark side of the Moon (81000)
    Posts
    4,800
    Thanks Thanks Given 
    1,645
    Thanks Thanks Received 
    2,039
    Thanked in
    835 Posts

    Default


    Kolridz
    "Vidiš li: svet pun sebe grca -
    Očiju punih, prazna srca."

  18. #18
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Izgubljena ljubav - Vilijam Batler Jejts

    Ja imao sam drugu; U nje kosa vrana
    i mirne ruke behu i obrazi beli,
    pa snevah da će jednom moja stara rana
    u ljubavi toj novoj moći da zaceli;
    Al' u srce mi zaviri ta divna žena
    i u njem sliku tvoju vide jednog dana,
    pa od mene ode suzama oblivena.
    Last edited by Raquel; 15-06-20 at 21:18.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  19. #19
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Hajnrih Hajne - U obliku nejednakom

    U obliku nejednakom,
    blizu tebe uvek stojim,
    uvijek tužim i ti uvijek
    bol zadaješ grud’ma mojim.

    Kad kroz vrtove mirisne
    leti hodiš hodom milim,
    pa leptira zgaziš malog,
    zar ne čuješ kako cvilim?

    Kad ubereš ružu koju
    pa, s veseljem djetinjijem
    rascepaš je, zar ne čuješ
    kako jecam bolom svijem?

    I kad ruže raščupane
    usudi se trnje koje,
    pa mi meki prst ubode,
    zar ne čuješ boli moje?

    Zar ne čuješ u mom glasu
    moje muke što me guše?
    Noću jecam i uzdišem
    iz dubine tvoje duše.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  20. #20
    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    7,118
    Thanks Thanks Given 
    111
    Thanks Thanks Received 
    1,674
    Thanked in
    973 Posts

    Default

    OVA STARA TESKOBA



    Ova stara teskoba,
    Ova teskoba koju vekovima u sebi nosim,
    Izlila se iz krčaga,
    U suze, u puste maštarije,
    U snove nalik na košmare bez strave,
    U silna i nagla uzbuđenja lišena svakog smisla.

    Izlila se,
    Jedva i znam kako treba da se vladam u životu
    S ovom mrzovoljom od koje mi se duša mršti!
    Kamo sreće da sam zaista sišao s uma!
    A umesto toga: ovo ni tamo ni ovamo,
    Ovo otprilike,
    Ovo i može i ne mora...
    Ovo.

    Zatočenik u ludnici je barem neko.
    Ja sam zatočen u ludnici bez ludnice.
    Ja sam hladnokrvno lud,
    Sumanut i oštrouman,
    Svemu sam tuđ i jednak svima:
    Spavam budan sa snovima koji su ludost
    Jer nisu snovi.
    Takav sam...

    Jadna stara kućo mog izgubljenog detinjstva!
    Šta bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!
    Šta se to desilo s tvojim mališanom? Poludeo je.
    Šta je s onim što je spokojno spavao
    Pod tvojim palanačkim krovom?
    Poludeo je.
    Šta li je s onim što sam bio? Poludeo je.
    To sam danas ja.

    Kad bih makar mogao da verujem u bilo šta!
    Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
    Koji smo u čuvali u kući.
    Bio je grozan, bio je nakaradan,
    Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
    Kao i sve u šta se veruje.
    Kad bih barem mogao da verujem u neki totem –
    Jupitera, Jehovu, Čovečanstvo –
    Svaki bi mi dobro došao,
    Jer ništa na svet i ne postoji
    Izvan onog što mislim da postoji.

    Prsni, srce od bojenog stakla!



    Fernando Pesoa

  21. The Following User Says Thank You to Rodion Romanovich For This Useful Post:


  22. #21
    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    6,109
    Thanks Thanks Given 
    246
    Thanks Thanks Received 
    1,105
    Thanked in
    539 Posts

    Default

    "I shut my mouth and hold the light"

  23. The Following User Says Thank You to tigrovo_oko For This Useful Post:


  24. #22
    Join Date
    Mar 2014
    Posts
    1,205
    Thanks Thanks Given 
    117
    Thanks Thanks Received 
    92
    Thanked in
    66 Posts

    Default

    Mirror Image
    by: Louise Glück


    Tonight I saw myself in the dark window as
    the image of my father, whose life
    was spent like this,
    thinking of death, to the exclusion
    of other sensual matters,
    so in the end that life
    was easy to give up, since
    it contained nothing: even
    my mother’s voice couldn’t make him
    change or turn back
    as he believed
    that once you can’t love another human being
    you have no place in the world.

    Here I opened wide the door,
    Darkness there, and nothing more.

  25. The Following User Says Thank You to Nista For This Useful Post:


  26. #23
    Join Date
    Jul 2021
    Posts
    73
    Thanks Thanks Given 
    3
    Thanks Thanks Received 
    19
    Thanked in
    13 Posts

    Default Devojka raščešljane kose

    Rašcešljane kose i bosa je bila,
    sedeć, bosonoga, uz te trske mlade:
    dok prolazah tuda mišljah da je vila,
    i rekoh: “Hoćeš li doći u livade?”

    Podiže na mene svoj pogled oholi
    što osta lepoti da na slavlje seća,
    i rekoh:” Hoćeš li, dob je kad se voli,
    hoćeš li u šetnju pod senkom drveća?”

    Brisala je stope kraj reke u travi:
    kad po drugi put zagleda se u me
    u nestašnoj djevi misao se javi,
    Oh! kako pevahu ptice udno šume!

    Kako voda blago ljubljaše obalu!
    Ugledah u trsci zelenoj i punoj
    devojčicu srećnu, divlju, ustreptalu,
    s kosom u očima, i s osmehom u njoj.

    Viktor Igo

  27. #24
    Join Date
    Sep 2021
    Location
    Nikšić
    Posts
    596
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    252
    Thanked in
    197 Posts

    Default Ana Ahmatova - Nećemo piti iz iste čaše

    Nećemo piti iz te iste čaše
    ni vodu, a ni slatko vino, niti
    ljubiti se u rano jutro naše,
    ni navečer kroz prozor motriti.
    Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
    ali u jednoj živimo ljubavi.

    Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
    s tobom je vedra prijateljica tvoja.
    Ali ja shvatam strah u oku tamnom,
    i ti si krivac moga nespokoja.
    Mi susrete odužujemo svoje,
    a mir naš sačuvaćemo suđeno je.

    Tvoj glas u mojim pesmama se vije,
    u stihovima tvojim lebdi moj dah.
    O, ima plamen kojega ne sme
    dotaknuti ni zaborav, ni strah.

    I da znaš kako sad privlače mene
    te tvoje usne suve i rumene.
    M. Day Shalimar.

  28. #25
    Join Date
    Jul 2021
    Posts
    73
    Thanks Thanks Given 
    3
    Thanks Thanks Received 
    19
    Thanked in
    13 Posts

    Default

    Čežnja
    Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
    Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
    Noć sjajna, kô da po oknima mojim
    polako šušti vaša kosa plava...


    U ove čase zvijezdâ i snovâ
    u vašu baštu ja sam dolazio;
    Mirisao je jorgovan i zova,
    i mrki čempres povijô se ti'o.


    U ove čase vi ste ruža bili,
    ja leptir bio što na cvijet pada;
    Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
    i vaše tijelo i ljepota mlada


    Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
    jabuke slatke berući sa grana...
    Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
    i rasipa se miris jorgovana.


    No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
    sam ginem sada i u čežnji stojim...
    Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
    polako šušti po oknima mojim.

Page 1 of 4 1234 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Poezija Slobodana Ticica
    By Lea in forum Književnost i lingvistika
    Replies: 4
    Last Post: 05-07-05, 16:23
  2. Ljubavna poezija...
    By Sick-Boy in forum Ljubav
    Replies: 28
    Last Post: 30-12-04, 14:04

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •