OD ULCINJA DO IGALA, VIKEND NA CRNOGORSKOM PRIMORJU
Vašar do vašara
Kroz prozor automobila, negdje iza Cetinja, na tren iskrsava komad tamnoplavog mora, oivičenog brdima. Dovoljno da se optimistički nastrojen turista poraduje. Tamo je - firentinski plavo, kao na slikama starih majstora. Neće proći mnogo, i prije nego se parkira, i da je najnaivniji shvatiće - crnogorska obala sa internet prezentacije Turističke organizacije jedino tamo postoji.
Ulcinj, slika prva. "Nazaaaad idiiii, jadna", urla namrštena glava iz nekada crvenog mercedesa, prvog u koloni. Uličica uzana, nema se kud. "Neeeću, vidiš li da nemam đe, kretenu", uzvraća civilizovano novinarka Monitora. Nakon nekoliko minuta obostranog prepadanja pogledima, zahvaljujući asistenciji i navođenju nekoliko mladića posmatrača, kolona se pokrenu. Glava iz mercedesa, kroz rupu predviđenu za zub, opsova još jednom i prođe. Petnaest minuta kasnije, korak po korak za gomilom koja je krenula na kupanje - Mala plaža.
Lijepi sitni pijesak jedva se vidi od šarenih peškira, šatora i njihovih vlasnika. Ponekad se desi i suprotno - pijeskom zatrpana gospođa zamalo je živa pretekla dok smo pokušavali stići do vode. Pogled na mutni plićak bio je dovoljan da probamo sa betonskom plažom na drugom kraju Ulcinja, ispod Starog Grada. Pogrešan izbor.
Srce izdrži skakače čije glave izranjaju tik pored vas i glisere, ali zadrhti kad dospijete na kopno i progledate - piton obmotan oko djevojke jezikom palaca iznad glava posmatrača.
Ne boj se, neće ti ništa", hrabri vlasnik gospođicu koja je odlučila da se džinovskom zmijom okiti oko vrata, za uspomenu sa mora. "Tri eura je fotografija", objašnjava jedan od dvojice pitonovih vlasnika, mještanin. Ne želi da se predstavi javnosti. "Radim bez dozvole", kaže. Pitona je, objašnjava, doćerao iz Novog Sada, po cijeni od 500 eura. "Daš mu malo piva i moš spavat sa njim".
Opasnosti posebno vrebaju noću. Najprije vas na putu do Starog grada presretne ogromni crveni Teletabis. Teletabisov vlasnik, u službi blagajnika - tri eura za slikanje sa krpenim čudovištem - nije želio da otkrije identitet nesrećnika, na tolikoj vrućini, obučenog u kostim omiljenog dječijeg junaka. "Nije mu vruće", samo je kratko odgovorio. Teletabis je, čini se, pokušao rukom dati objašnjenje, ali ga je vlasnik odvukao dalje.
Sledeće parče zemlje - luna park. One koji vole domaću lutriju i Top volej, prijatno će iznenaditi poznata igra pecanja plastičnih žaba iz ogromne metalne posude. Radnju prati opojni glas Svetlane Cece Ražnjatović. "Taamo gde sam palaaaa, ostala je mrlja malaaaa", zauvija sa CD-a najveća srpska umjetnica.
Iz lokala u blizini hotela "Galeb", uzvraća mlađahna Đusta Vulaj, najpopularnija albanska folk diva, koja na terasi okuplja najveći broj turista uhvaćenih u kolo. "To vam je nešto ko albanska Ceca", objašnjava recepcionar. "Nema glas, ali stas..", smješka se stariji gospodin. Opasna konkurencija ovoj folk divi je pjevač u lokalu "Holegro". Nešto poput albanskog Željka Joksimovića, objašnjenje je za neupućene. I tamo se u kolce uhvatile rumene gospođe i prosijeda gospoda.
Dalje rivom - metalni orlovi za 15 eura, oblak dima u kom se sprema pljeskavica za euro, svijetleći lančići, vuneni džemperi, baloni u svim bojama i krojevima..
Dok se kroz gužvu probijate do Balšića dvora, jednog od istorijskih spomenika iz gusarskog doba Ulcinja, možete predahnuti i istetovirati se. Da se ne razlikujete od ostatka.
Ispod Starog grada otvoreni šank. Jedno od dva mjesta na ulcinjskoj obali gdje se nudi osvježenje uz drugačiji muzički pravac. Dok se roditeljii preznojavaju u kolu, njihove ćerke i sinovi, uz zvuke hausa i tehna drmnu po koju pilulu ekstazija. Da zaborave.
Balšića dvori, visoki turizam kojim se diče republičke i lokalne vlasti, poluprazni. Obistinila se ulcinjska legenda koja kaže da tamo ni golubovi ne slijeću zbog davnih vremena kada je ova lijepa stara tvrđava služila gusarima kao zatvor. Tamo gdje je nekada robovao Servantes, danas zarobljena tri muzičara i tri konobara. Osam gostiju na terasi, nekoliko otvorenih škura na apartmanima.
Jutro je, mora se dalje. Kolone, psovke, zastoji, Budva. Jeste, dragi turisto, to je ono primorsko mjesto koje krste "kraljica Mediterana" i za koje ste na sajtu "Montenegro" mogli pročitati: "Provesti ljeto u Budvi postalo je pitanje prestiža".
Nakon što vam prestižno naplate parking - teritorija Budve na sat košta euro - opet se nađete oči u oči sa pitonom. "Bravoo sine. Tako je, breee", ponosan je tatko na potomstvo staro ne više od desetak godina koje jedva izdržava pod ogromnom zmijurinom. Ponosna je i publika. Ovdje su, normalno, i pitoni skuplji. "Pet eura", smješka se vlasnik. Prestiž je prestiž.
Naivno je to što vjerujete da možete pobjeći od egzotične flore i faune, skupih ležaljki, gužve i tamno zelene vode. Na Jazu, plaži nekada poznatoj po uživanju u osami i prirodi, čeka vas - aligator. Nesretni krokodilčić, oko pola metra dugačak, klonuo na ramenu gazde. U vašem zagrljaju - za pet eura.
A kad zađe sunce.. Prije nego ikuda krenete, obavezna je tetovaža. Ako želite da se ne odvajate od većine, preporučujemo da vam na ramenu nacrtaju Radovana Karadžića ili Če Gevaru. "Najviše mi prolazi Če, pa onda Radovan", objašnjava mladić. Glava srpskog heroja ujedno je i najskuplja - stvar prestiža.
Prije nego krenete na muziku, možete se provozati u gusjenici u luna parku ili skakati na trombolini. Da vam se Rašo brže prosuši. Ili kupiti suvenir - krsnu slavu na svetom drvetu, majcu sa Radovanom ili Mladićem, flašu sa koje vas zamišljeno gleda ugravirani Draža, bocu koka kole koja igra, drvenu gusjenicu, muzičke papuče za dijete, da vam se ne zagubi u moru šetača.
E, onda u provod. U "Trokaderu" Marko Bulat, narodni muzički umjetnik u društvu četiri plave dame u crvenim haljinama i čizmama do koljena - u izlogu nagnute u raznim pozama animiraju gomilu koja uz klasove i pljeskavice poskakuje i ciči. Na žalost, Seku Aleksić, ovogišnju primorsku divu broj jedan, nijesmo zatekli. U to vrijeme zabavljala je Nikšićane. "Preksjutra dolazi, a bila je i prije. Bilo je krcato..." objašnjava konobar.
U Renesansi - opet animir dame. "Ma bježi odatle, ne možeš da slikaš", viče konobar na starijeg muškarca sa fotoaparatom u ruci. Sinčić ga za to vrijeme zagrcnut od plača čeka na ulazu. "Više ih posmatra sa ulice, nego što ulazi", požalilo nam se osoblje.
I naravno Džej. Na Sajmu. Jedino što Džeja ne možete fotografisati iz daleka. Bar ne, ako ste novinar Monitora. "Ne možeeeee", ljut je bio stariji gospodin iz obezbjeđenja. "Zatvorićemo mi vas iz Monitora, kunem vam seeee", urlala je sijeda glava. Situaciju je smirio upravnik lokala. Milinko, predstavio se: "Možeš da slikaš, ali da napišeš 'evo kako je dobra atmosfera na sajmu u Budvi". Crveno svijetlo, gužva i kolce. I ovdje - omladina uz haus i pilule. Još kolona, gužvi, nervoznih šofera. Mrtvi umorni, bez pare u džepu, stižemo u Igalo. Milina - kupanje u vodi zelenoj od trave i ležanje u travi pred Titovom vilom, u oblaku dima od roštilja zajedno sa stotinjak turista koji nemaju para za ležaljke. Okolo nema šta nema: slikanje sa majmunom u džemperu, magarcem okićenim šarenim balonima, hodanje na vodi u plastičnom balonu za pet eura.. I opet, Seka Aleksić za četiri eura, Radovan na ulju...
Turista koji već nije negdje zaglavljen u gužvi na crnogorskoj obali trebao bi da zna - sve se ovo može izbjeći sa koju hiljadu eura u džepu. Pa na Miločer, Sveti Stefan, Kraljičinu plažu. Ili Kubu, svejedno.
Bookmarks