Results 1 to 11 of 11

Thread: Dr Miodrag Perović: Vojvoda Bogić Moračanin - pleme Morača / Moračani

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Arrow Dr Miodrag Perović: Vojvoda Bogić Moračanin - pleme Morača / Moračani

    Dr Miodrag Perović: O VOJVODI BOGIĆU MORAČANINU - DA BI LEGENDA POSTALA STVARNOST




    Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obiljeja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, odrao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.


    Istoričari različito procjenjuju čas Bogićevog dolaska u Moraču, u rasponu od 13. do 17. vijeka


    Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obiljeja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, odrao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.
    Dananji skup je neobičan događaj, potomci daju počast pretku koji je ivio prije vie stotina godina, sa svjeim sjećanjem o njemu kao da je bio njihov savremenik. Mjesto gdje je na rodonačelnik prisjeo da počine kad je doao u Moraču nazvali smo Bogićevom stolicom, tamo gdje je prićerao stoku nazvali smo Priboj; gdje je stigao u smiraj dana nazvali smo Smira; gdje je jednooki Rakoč ustrijelio orla za kojeg je Bogić rekao: Zorno li se rairio, dali smo ime iralija; gdje je na praotac sjeo da se odmori pri kraju puta dali smo ime Zasjednica i tamo izgradili groblje za vječni počinak; mjesto gdje mu je ovan uginuo nazvali smo Zacrkalje, (neki kau da smo ga tako nazvali da bi se pamtilo da je Bogić odredio da se tamo jednom crkva sagradi). Onamo, s druge strane Velike stijene, gdje su ga Danilovići gostili nazvali smo Gostilovnik. Gdje je, ćerajući Turke, izgovorio: Dosta je bilo, uhvati nas sumrak, nazvali smo, zajedno s Rovčanima, Sumrak.
    ta je to bilo u tom čovjeku to ga je učinilo tako značajnim da se gordimo time to smo njegovi potomci, da pamtimo otkuda je doao, mjesto gdje je počinuo, riječi koje je izgovorio? Na ovo pitanje teko je odgovoriti jer o ivotu vojvode Bogića i vremenu njegovog dolaska u Moraču nemamo istorijskih svjedočanstava. Predanje kae da je doao iz Huma Hotskoga, neki kau sa četiri, neki sa sedam sinova, od kojih su svi osim dvojice izginuli u međuplemenskim sukobima i borbi protiv Turaka. Vojvoda Bogić bio je imućan, imao je veliku fizičku i moralnu snagu. Jačao je duh slobode i organizovao otpor Turcima. Svoje saplemenike osvajao je solidarnoću i zatitom. Predanje govori da se popadija popa Ćirovića usprotivila nikićkim Turcima kad su jednom prilikom pljačkali po Morači. Udarili je nogom u trbuh i ona pobačila dijete koje je nosila. Vojvoda Bogić je organizovao osvetu. Sa sinovima i drugim plemenicima otiao je pred Manastir gdje su se Turci bili okupili da i manastir opljačkaju. Kad su se izmijeali s Turcima, na ugovoreni Bogićev mig Moračani udare na njih. Turci stanu ginuti i bjeati. Pod vođstvom vojvode Bogića Moračani su ih gonili uz Jasenovu i dalje kroz Rovca. Rovčani su im priticali u pomoć, narodna snaga je rasla. Turci su ginuli po kamenitoj uzbrdici sve do potoka između Lijenja i Veljeg Dubokog. Na tom potoku Bogić je izgovorio riječi koje smo malo prije pomenuli i on se od tada naziva Sumrak. U ovoj bici izgubio je jednog sina, koji je, po legendi, sahranjen uz crkvu u Manastiru Morači. U narodnoj pjesmi pjeva se: U Bogića, u Moračanina, u njega se tri veselja grade: kćer udaje, a dva eni sina. Klimenti su presreli svatove i ubili mu sinove. Sahranio ih je na Zasjednici. Dvije snahe u rod povratio, milu ćercu divno opremio. Sam Bogić je poginuo u sukobu s Vasojevićima oko Kotiča, prostrane terase Koma Vasojevićkog pogodne za dranje stoke, koju su Vasojevići bili oteli od Klimenata. Bogić je teko ranjen. Preneen je u Petrovu Ravan, gdje je umro. Sahranjen je na Zasjednici kod sinova. Dva Bogićeva sina, Rakoč i Dobrija, imali su potomstvo. Od njih smo mi, Bogićevci, koji činimo dvije trećine dananjih Moračana. Po ovom predanju Bogić je doao u Moraču 1574, a umro 1587. godine. Istoričari vjeruju da je predanje izvedeno iz stvarnih događaja ali imaju različite procjene o vremenu Bogićevog dolaska u Moraču. Kau da je to moglo biti u trinaestom (A. Jovićević), petnaestom (B. Đurđev), esnaestom (P. obajić) i sedamnaestom vijeku (S. Dobričanin). Međutim, neki bitni elementi legende o Bogiću nijesu mogući u svim ovim vremenima. Prilika je da o tome kaemo nekoliko riječi. U knjizi Kraljevstvo Slovena, ili kako je jo zovu - Ljetopis Popa Dukljanina, najstarijem spisu o prvim slovenskim dravama na jadranskoj obali Balkana, Morača (Moratia) je jedna od deset upa koje sačinjavaju oblast Podgorje (Submontana) Zete Vojislavljevića. Zetsko kraljevstvo trajalo je, priblino, vijek i po. Nemanjići su 1183 -1185. godine osvojili Zetu, učinili je jednom od provincija svoje nove drave i upravljali njome oko 170 godina. Prvi vladar (namjesnik) Zete iz porodice Nemanjića bio je Vukan, stariji brat Stefana Prvovjenčanog koji je vladao Rakom (obojica sinovi Stefana Nemanje). Vukanov sin Stefan podigao je Manastir Morački 1252. godine.


    Turci su Brdima isprva ostavili samoupravu uz obavezu da ivalj plaća vlaki danak


    Po smrti cara Duana 1355. godine zavladala je besprekidna borba velikaa za teritorije. Balići su se borili za obnavljanje zetske nezavisnosti. Posljednji Balić, Bala III, umro je 1421. godine. Kako nije imao mukih potomaka aspiraciju na zemlje Balića ispoljili su njegov ujak srpski despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, bosanski dinast Sandalj Hranić koji se 1411. bio oenio majkom Bale III, udovicom prethodnog Balića, Đurđa II Stacimirovića i Crnojevići koji su bili u usponu. Zeta bez primorja nala se u Srpskoj despotovini. Stefanica Crnojević je u tri bitke 1452. godine istjerao iz Zete Đurađa Brankovića, nasljednika Stefana Lazarevića. Do ovog trenutka nijesu se mogli zbiti događaji iz legende. Jer Zeta je tokom trista godina Vojislavljevića i Nemanjića bila prilično sređena kraljevina. Nije bilo uslova ni za kakve sukobe među ljudima i plemenima koji ne bi bili sankcionisani. Poredak se odravao i poslije Nemanjića, sve dok Turci nijesu razbili dravnu organizaciju u Zeti. Nakon to su osvojili Carigrad 1453. godine, zauzeli Srpsku despotovinu 1459. i uli u Bosnu 1463, sedamdesetih godina Turci su ratovali sa Ivanom Crnojevićem, prinudili ga na dvogodinje izgnanstvo u Italiju (gdje se u Loretu, u crkvi Sv. Bogorodice, zavjetovao da će na Cetinju izgraditi manastir njoj u čast) i smanjili mu teritoriju kojom je vladao. Tada se javlja novi dravni naziv Crna Gora (o čemu svjedoči povelja Đurđa i Stefana Crnojevića iz iz 1492. i titula tampara Makarija iz 1494). U novim uslovima jačaju stare slovenske forme kolektivne bezbjednosti - plemena. Sjeveroistočno od Crne Gore Crnojevića ističe se sedmoro brda: Bjelopavlići, Piperi, Bratonoići, Kuči, Vasojevići, Morača i Rovca. Bliskost ovih plemena pokazuje narodno predanje po kojem su nazivi Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti nastali po petorici braće Ozro, Pipo, Vaso, Kraso i Oto, a Bogić Moračanin i Kuč Drekale potiču iz istih krajeva iz kojih su i petoro braće. Sjeverno od Crne Gore su plemena Nikići, Banjani, Piva i Drobnjaci. Turci su Bjelopavliće, Pipere, Bratonoiće i Kuče uključili u administrativnu jedinicu Skadarski sandak. Moraču, Rovca, Nikić, Pivu i Drobnjake - u Hercegovački sandak, koji je dobio ime po Stjepanu Vukiću Kosači, velikom vojvodi bosanske drave, koji je teritorije od Cetine do Lima i Rame do kotorskog primorja izdvojio iz bosanskog kraljevstva, i pod pokroviteljstvom Turaka proglasio se 1448. za Hercoga (od Svetoga Save). Do njegove smrti 1466. Turci su mu sveli vlast na područje oko Herceg Novog. Prve podatke o Moračanima nakon ovih promjena imamo iz turskih izvora. U krajevima kojima su zavladali, Turci su napravili defter - popis stanovnitva koje treba da plaća porez. Defter za sandak Hercegova zemlja (vilayeti Hersek) iz 1477. godine, čiji se original čuva u carigradskom arhivu, sadri podatke za Onogot, Gornju i Donju Moraču i Rovca, a defter iz 1485. za Skadarski sandak podatke za Kuče, Bjelopavliće, Hote, Pipere i Klimente. Iz ovih popisa vidimo da u Brdima Turci nijesu uspostavili organizaciju sličnu onoj to su uvodili u ravnice i gradove, već su ostavili samoupravu uz obavezu da stanovnitvo plaća tzv. vlaki danak koji je po veličini bio priblino ravan dabinama to su stočari plaćali i prije turske vlasti. Po defteru iz 1477. Donja Morača je imala tri demata - teritorijalne jedinice, sa ukupno 122 kuće, od kojih 17 u kojima su ivjeli samci. Jedan demat čine sela Dobričić, Kos i Crtia. Starjeina tog demata naziva se Bogić Bratojev. To je prvi Moračanin za koga znamo da je imao ime Bogić, pa se postavlja pitanje da li je Bogić Bratojev na legendarni predak vojvoda Bogić Moračanin? Bogić Bratojev mogao je biti legendarni vojvoda Bogić po tome to selo Kos iz demata kojim upravlja ima isti naziv kao i dananji Kos u Prekobrđu u kojem je i Petrova ravan - gdje se vojvoda Bogić po predanju nastanio. Ali Bogić Bratojev nije mogao biti vojvoda Bogić po vie osnova. Na spisku članova demata nema Ozrije Braunovića, koji je već ivio u Petrovoj ravni kad je vojvoda Bogić tamo doao, niti Ozrijinih sinova koji su po predanju postojali.

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .................................nastavak teksta.................................

    U Morači 1608. glavari pišu papi: Unija sa Rimom ako nam se pruži pomoć protiv Turaka


    Izvjesno je i da Bogić Bratojev nije mogao voditi borbe s Turcima kakve se pripisuju vojvodi Bogiću u vrijeme nakon obnavljanja Manastira Morače, jer u vrijeme Bogića Bratojeva Manastir još nije ni stradao. Isto kao što znamo da Vuksan Bulatović iz narodne pjesme nije Vuksan Bulatov jer su događaji s Turcima koji se vežu za Vuksana Bulatovića dogodili u drugoj polovini sedamnaestog vijeka, dok je knez Vuksan živio u XV vijeku. Sumnjivo je što nema ni sinova vojvode Bogića koji su bili odrasli ljudi kad je vojvoda Bogić došao u Moraču. Ni sukobi plemena u doba Bogića Bratojeva nijesu mogli biti takvi kakvi su bili u predanju o vojvodi Bogiću. Prema predanju Klimenti su zbog međuplemenskih sukoba, osim sinova vojvode Bogića, ubili i vojvode Drekala i Nikšu, pri čemu su svi ubijeni došli s teritorija gdje žive Klimenti. Jedan istorijski izvor iz 1606. u kojem se pominje Lale sin vojvode Drekala, potvrđuje zasnovanost zaključka da su se ozbiljni sukobi među plemenima pojavili tek krajem šesnaestog vijeka.
    Iz svega ovoga proizilazi zaključak da Bogić Bratojev iz 15. vijeka nije vojvoda Bogić. Ostalo je da pogledamo u 16. i početak 17. vijeka. Dok su Turci vršili osvajanja na drugim prostorima bili su popustljivi u već osvojenim. Mehmed - paša Sokolović obnovio je rad Pećke patrijaršije 1557. godine i za patrijarha doveo svog brata Makarija. Manastir Morača obnovljen je 1574. poslije gotovo sedam decenija od kada su Turci 1507. skinuli olovni krov da bi od njega napravili zrnevlje. Ubrzo poslije smrti Sulejmana II Veličanstvenog 1566. godine Turci doživljavaju prve vojne poraze protiv zapadnih sila, 1577. kod Lepanta protiv Španaca, 1593. kod Siska protiv Austrijanaca. Pogoršava se položaj raje i počinje vrijeme turskih zuluma. Papa Kliment VIII pokušava da organizuje veliki rat protiv Turske, što je početkom 17. vijeka izazvalo rađanje oslobodilačkih pokreta u hrišćanskim krajevima pod Turskom. Od kad su pećki patrijarh Jovan i crnogorski mitropolit Visarion 1597. poslali u Rim izaslanike s molbom papi da pošalje vojsku da im pomogne u oslobađanju od Turaka, Manastir Morača postaje centar oslobodilačkog pokreta u Brdima, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji. U Morači se 1608. drže tri zbora glavara sa kojih oni šalju pisma papi Pavlu V i austrijskom, španskom i savojskom vladaru. Ideja slobode i evropskog identiteta su od svega važnije, pa glavari izražavaju spremnost na uniju s Rimom ako im se pruži pomoć. Nada u Zapad je potrajala, pa se u vrijeme Kandijskog rata sredinom 17. vijeka za uniju zalaže i Vasilije Ostroški. Taj daroviti čovjek znao je da su Kopernik, Galilej, Dekart počeli eru trijumfa nauke i ljudske slobode i da se zaostajanje u azijatskoj državi neće moći nadoknaditi. Ova pisma nam daju važnu informaciju o Bogićevcima: Kneževi i vojvode iz Morače koji ih potpisuju ne nalaze se ni u kojem od rodoslova nas Bogićevaca. To znači da potomaka vojvode Bogića u to vrijeme još nema u Morači ili da još nemaju značaj koji će početi da dobijaju krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog vijeka. Možda je zbog toga Dobričanin pretpostavio da je Bogić došao u Moraču tek u sedamnaestom vijeku i da se sukob s Turcima o kojem govori legenda dogodio 1647. ili 1648. godine. Bogićeva osveta za zlo učinjeno popadiji Ćirović zaista se mogla tada dogoditi, ali je to moglo biti i nekoliko decenija ranije. Plemenski sukobi o kojima govori predanje takođe su se mogli dogoditi s kraja XVI vijeka pa dalje jer su crnogorska i malisorska hrišćanska plemena u to vrijeme bila toliko ojačala da su osjećala neku vrstu suvereniteta, spremna da ratuju za sporne teritorije. Zbog toga i osveta Klimenata nad Bogićem za nešto što je učinio dok je živio u Hotima, i njegova borba sa Vasojevićima oko Kotiča, mogle su se zbiti u to vrijeme.
    Sve u svemu, svi navedeni događaji iz legende o vojvodi Bogiću mogući su u bilo koje vrijeme s kraja šesnaestog vijeka pa nadalje. Podatak da se vojvoda Bogić bori sa nikšićkim Turcima sugeriše da je to bilo prije 1650. godine kada su Turci, u vrijeme Kandijskog rata, osnovali grad Kolašin da bi iz njega držali pokornom Moraču i susjedna plemena.


    Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila, ali i branila Crna Gora


    Nameće se zaključak da je vojvoda Bogić došao u Moraču krajem šesnaestog ili početkom sedamnaestog vijeka. Ali ne može biti velika greška i ako prihvatimo datum iz legende i kažemo da je to bilo 1574. godine. Ovaj zaključak čini nemogućim samo jedan elemenat legende, onaj koji govori da je vojvoda Bogić potomak četvrtog reda od prvih Mrnjavčevića. Ne zbog toga što su Moračani Bogićevci stasiti a riječ mrnjav znači zakržljao (“što Momčilu do koljena bilo, Vukašinu po zemlji se vuče”), već zato što se sin Janko legendarnog Gojka Mrnjavčevića (o kojem se govori u narodnoj pjesmi “Zidanje Skadra”) morao roditi prije bitke na Marici 1371. godine, u kojoj su druga dva Mrnjavčevića, kralj Vukašin i vojvoda Uglješa, kao istorijske ličnosti poginuli. Da bi predanje o Bogićevom porijeklu od Mrnjavčevića bilo tačno, rađanje sljedeća tri pasa Mrnjavčevića (Ivan - Jovan - Bogić) moralo bi trajati duže od 200 godina, što je u četrnaestom i petnaestom vijeku nemoguće.
    Mislim da to što smo ustanovili da Bogićevci nijesu od Mrnjavčevića nije preveliki gubitak. Legenda o Mrnjavčevićima bila nam je potrebna kad je trebalo ustanoviti visoke standarde da bi bilo “što biti ne može”. Današnji Moračani Bogićevci dijele istorijsku slavu Crne Gore, pa više nemaju potrebu da svoje samopuzdanje crpu iz legendi o porijeklu od Mrnjavčevića. U Morejskom ratu koji je tzv. sveta liga između Austrije, pape i Mletačke republike vodila od 1684. do 1699. protiv Turske na raznim djelovima Balkana (uključujući i djelove Dalmacije, Dubrovačke republike, Boke Kotorske, Crne Gore, Brda i Hercegovine) Kolašin je postao važan strateški centar Turske države. Pritisak na susjedna plemena, prije svega na buntovnu Moraču i Rovca, bio je nepodnošljiv. Neuspjeh Arsenija III Čarnojevića da organizuje zajednički ustanak od Peći do crnogorskih Brda, i seoba Srba sa Kosova i Metohije pod njegovim rukovodstvom 1689. godine, za Moračane je bila poruka istorije da svoju slobodu moraju tražiti u savezu sa podlovćenskom Crnom Gorom. Osamnaesti vijek u Morači protiče u tom znaku. Od dolaska na vlast vladike Petra I 1781. godine istorijski cilj Crne Gore i Brda postaje obnavljanje zajedničke države kao nasljednice nekadašnje Zete. Moračani prestaju da plaćaju danak Turcima. Po dogovoru s Petrom I mladi Mina Radović ubio je 1798. (1799?) kоlašinskog prvaka Asan-Bega Mekića i dobio od Petra I vojvodstvo. Te godine na Cetinju je donesen Zakon opšti crnogorski i brdski, čime je Crna Gora stupila na put modernih država. Na skupštini narodnih predstavnika na Cetinju 1799. vojvoda Mina izabran je za jednog od 50 crnogorskih i brdskih sudija, čime je crnogorska jurisdikcija proširena na Moraču, odnosno Morača de facto postala dio crnogorske države. Počelo je vrijeme istorijske slave Moračana predvođenih Bogićevcima. Koliko je sjedinjenje Morače s Crnom Gorom bilo značajno govori sljedeće predanje.
    Kad se Karađorđe 1809. godine bio približio Kolašinu vojvoda Mina s četom Moračana otišao je da ga sretne. Mina je vođi Srbije krenuo da poljubi ruku. Ovaj to nije dopustio govoreći “Ti si prvi započeo”. Znao je Crni Đorđije da je vojvoda Mina bio graditelj države, a da je on počeo samo bunu protiv Dahija.
    S kraja osamnaestog vijeka Morača neprekidno daje krupne ličnosti crnogorske istorije koje se najčešće nalaze u rodoslovima Bogićevaca. Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila i branila Crna Gora: na Martinićima (1796); na Krusima (1796) tako što su na Lopatama, zajedno sa Rovčanima, Trebješanima i Vasojevićima, uništili vojsku koja je išla da pomogne Bušatliji; na Grahovcu (1858.), Vučjem dolu (1876), Fundini (1876), itd. Pomagali su Drobnjacima da se oslobode od Smail age Čengića, zajedno s drugim Crnogorcima bili su nevina žrtva na Skadru, Bardanjolu i, više od drugih na Mojkovcu. Moračani su porodili i važne ličnosti za kulturnu i duhovnu istoriju Crne Gore. Gradeći slavu Crne Gore Moračani predvođeni i orođeni s Bogićevcima izgradili su i sopstvenu slavu. Zahvaljujući slavi Bogićevih potomaka i legenda o velikom vojvodi Bogiću postala je stvarnija. Neka je slava i našem prvom pretku i njegovim potomcima našim precima koji učiniše da se mi danas osjećamo jačim kad se sjećamo njih i Bogića.



    (Kraj)

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Bokovići, Tripkovići, Đurđići, Janketići, Kljajići, Kovijanići, Tokovići, Mujovići

    Iz knjige koju je napisao Risto Kovijanić:
    POMENI CRNOGORSKIH PLEMENA U KOTORSKIM SPOMENICIMA (XIV - XVI vijek), KNjIGA I

    Predanje o porijeklu moračkih bratstava: Bokovića, Vukovića, Đurđića, Janketića, Kljajića, Kovijanića, Markovića, Mujovića, Tokovića, Tripkovića....

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Podgorički nedjeljnik "Monitor", broj 953

    DRUŠTVO


    Amfilohije zavadio Moračane




    Srpski mitropolit Amfilohije posijao je klicu razdora i među svoje Moračane. Za to mu je poslužio njihov poznati predak vojvoda Bogić Moračanin.
    Prije sedam godina grupa Moračana je predložila da se vojvodi - rodonačelniku najvećeg broja moračkih bratstava, podigne spomen obilježje. Oko tog posla okupili su se Spasoje Medenica, dr Miljan Radović, Radomir Rakočević, Janko Vujisić i Božidar Rakočević. Dok su se oni sa potomcima vojvode Bogića dogovarali kako da ostvare tu namjeru, desilo se nešto nepredviđeno. Posmrtni ostaci Bogića Moračanina, pod pokroviteljstvom mitropolita Amfilohija, izmješteni su sa groblja Zasjednica u privatni manastir Milana Vujisića. Time je započela serija neprijatnih događaja zbog kojih su se Moračani podijeli u dva tabora, a stigli su i do suda. Kraj priči se ne nazire.

    SKRNAVLJENJE GROBA:
    Grupa Bogićevih potomaka predložila je svojim bratsvenicima, koji žive u Beogradu, Bijelom Polju, Mojkovcu, Kolašinu i Podgorici, da spomen obilježje treba podići u Petrovoj Ravni, mjestu gdje je vojvoda Bogić živio i gdje je 1587. godine sahranjen po sopstvenoj volji.
    Inicijativni odbor je procijenio da oko 80 odsto stanovnika Donje Morače - sa lijeve strane rijeke Morače – čine Bogićevi potomci. To je današnjih preko 25 bratstava.
    Krajem 2002. i početkom 2003. pristiglo je oko 300 potpisa podrške inicijativi da se na groblju Zasjednice podigne spomen obilježje vojvodi Bogiću.
    No, baš u to vrijeme, mitropolit Amfilohije počinje da ostvaruje svoj plan. Zajedno sa Milanom Vujisićem organizuje 21. novembra 2002. skup jednog broja Moračana, Rovčana i Vasojevića kod privatnog Vujisićevog manastira. Tada donose odluku da posmrtne ostatke vojvode Bogića prenesu u Vujisićev manastir. To su ubrzo i uradili.
    Četiri godine kasnije, Amfilohije i Vujisić organizuju novi skup kod mana stira i u njega polažu vojvodine kosti.
    Manastir je, tvrde mještani, podignut na državnom zemljištu, vlasništvu Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore, tako što je Vujisić uzurpirao oko 5.000 kvadratnih metara zemljišta tamošnje škole, u selu Ulica.

    IGNORISANJE SUDSKE ZABRANE:
    Čim su čuli za Amfilohijevu odluku, njegovi iznenađeni i revoltirani sunarodnici podnose tužbu Osnovnom sudu u Kolašinu kako bi spriječili skrnavljenje kostiju vojvode Bogića. Tužbu su podnijeli Božidar Rakočević, Milovan Rakočević, Ljubiša Rakočević, Momo Rakočević, Sreten Popović i Rajko Popović, svi iz Kolašina, a rodom iz Petrove Ravni. Tužili su Milana Vujisića.
    Sud je 4. decembra 2002. godine donio rješenje kojim se Milanu Vujisiću ,,zabranjuje da izvrši promjene na grobu počivšeg vojvode Bogića Moračanina, na groblju zvanom Zasjednica“. Sud je upozorio da ,,nepostupanje po ovoj privremenoj mjeri povlači za sobom krivičnu odgovornost“.
    Ni Vujisić ni Amfilohije nijesu se osvrtali na sudsku zabranu. Sa više mještana iz nekoliko sela kolašinske opštine, 7. decembra iste godine iskopali su posmrtne ostatke Bogića Moračanina i, kako rekosmo, odnijeli ih u Vujisićev manastir.
    Time su prema mišljenju znatnog broja Moračana, napravili krivično djelo povrede leša i grobnice. Podnosioci ranije tužbe sada su podnijeli i krivičnu prijavu državnom tužiocu.

    MOĆNIJI I OD SUDA:
    Oko 300 Moračana, koji su odlučili da vojvodi Bogiću podignu dostojan spomenik, sastali su se u aprilu 2003. u Kolašinu i osudili iskopavanje i skrnavljenje posmrtnih ostataka svog pretka. Istovremeno, formirali su Odbor za podizanje spomen obilježja na Petrovoj Ravni. Za predsjednika Odbora izabran je Ranko Medenica.
    Radivoje Rakočević je besplatno ustupio dio zemlje na Petrovoj Ravni za spomenik. I, u septembru iste godine, na jednom brežuljku, vojvodi je podignuto spomen-obilježje. Priređena je velika svečanost. Stigli su i Moračani iz raznih krajeva Crne Gore, Beograda, Vojvodine, a slavlju je prisustvovalo i više istaknutih javnih ličnosti i umjetnika.
    Te i naredne godine, Osnovni sud u Kolašinu održao je više ročišta i ,,nedvosmisleno utvrdio’’ da je Amfilohijeva družina bez ikakvog pravnog osnova prenijela kosti Bogića Moračanina. Tuženi se žale Višem sudu u Bijelom Polju, koji se tek nakon pune četiri godine (24. aprila 2008.) oglašava da je nenadležan za taj predmet. Na tome je taj sudski proces zastao. Podnosioci tužbe, kažu, da su uvidjeli da je pravda kod takvih sudova nedostižna.
    Slično se desilo i sa njihovom krivičnom prijavom. Osnovni državni tužilac iz Kolašina je 5. septembra 2003. godine „stavio na teret okrivljenika Vujisić Milana i drugih“ da su počinili krivično djelo ,,povreda leša”. Međutim, Osnovni sud u Kolašinu je odugovlačio sudski proces dok nije nastupila ,,apsolutna zastarjelost predmeta’’. Rješenje o tome potpisao je sudija Branislav Grujić.
    Posmrtni ostaci Bogića Moračanina i dalje se nalaze u privatnom manastiru Milana Vujisića, a njegovi brojni revoltirani potomci pitaju se kako to da mitropolit Amflohije može da ih samovoljno premješta i protiv njihove i volje njihovog pretka?


    Veseljko KOPRIVICA


    23.01.2009.

    http://www.monitor.cg.yu/ARHIVA/a_953%20(10).html
    Last edited by Ćipur; 08-03-09 at 22:22.

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, Drutvo - Nedjelja, 19. avgust 2007. godine

    SA LOLA PLANINE, IZNAD GROBA VUKA LOPUINE...


    Planina plače za mladoću


    Lola planina. Svoju surovost i ljepotu ponajvie nudi Moračanima, Drobnjacima, Piperima, planinarima i putnicima namjernicima, koji je, naročito tokom ljeta pohode. Do katuna, ispod dinovskih vrhova planine, koji, kao da dodiruju mjesec i zvijezde, nije lako doći. Sve staze i bogaze su tvrde. Ne zna se koja je od koje tea. Ili ona to vodi od avnika, Nikića, ili od Kolaina gdje je preko brda i planina, do moračkih Ljevita dug put 43 kilometra. Onima, koji vole i poznaju ćudi planine ipak, pohod na ova prostranstva i ne predstavlja naročitu potekoću.

    Vuk Meter, ugledni domaćin, na svome katunu u Loli planini, ovih dana ukazao je gostoprimstvo svojim prijateljima. Uz iskreno gortačko gostoljublje svojim gostima orgnanizovao je posjetu grobu znamenitog crnogorskog junaka Vuka, trebjekog Lopuine. Bila je to, zasigurno, najorganizovanija posjeta vječnom počivalitu znamenitom harambai, nakon njegove viteke pogibije davne 1795. godine.

    Besjedio je Vuk Meter o Vuku Lopuini ono to mu je ostalo u pamćenju iz priča koje se ovdje prenose sa koljena na koljeno.

    - Ostalo je puno priča i legendi o ovom junaku, kae Vuk. Na Krvnovu, pored puta to od Nikića vodi prema avniku davno je postavljeno spomen obiljeje Vuku Lopuini. Mnogi misle da je on tu poginuo. Međutim, pokazuje Vuk rukom, ovo mu je grob. On je bio izmakao turskoj poćeri i stigao do blizu vrata Morače. Ali, ponos mu nije dozvolio da bjei, već se vratio da sretne Turke i da poput Nikca od Rovina pogine ba ovdje, na bivem katunu Mehmeda Bauka. No, pitanje je da li bi Vuk i tada poginuo da nije bilo domaće izdaje. Eto, ova livada, na kojoj je grob Vuka Lopuine, obiljeen samo kamenjem, sada pripada Mučalicama. Ja mislim da bi Vuk zasluio i ovdje dostojanstvenije obiljeje...

    Katun morački na Loli planini sada ima malo domaćinstava. Na sreću i ako je domaćina malo, oni su vrijedni i gaje puno bijelih stada. Kau, da na katunu, na kome izdiu Dragići, Dubljevići, Bećirovići, Mučalice, Markovići, Meteri, Marići i Vilotijevići sada ima preko 1.500 ovaca.

    U kolibi za bogatom trpezom Vuk Meter i njegovi prijatelji pričali su o nekadanjem ivotu na katunu. Sa sjetom su prizivali stara, dobra vremena kada je bez malo svaka glavica po Loli planini odlijegala od pjesama momačkih i djevojačkih. to potraga za boljim ivotom, to teki uslovi na katunu, do koga nema valjanog puta, razrijedili su katundije.

    - Pamtim vremena kada se ovdje kosilo i nosilo. to na konjima, a bogami i to na naim leđima, dva sata pjeke do Ljevita. Ovdje se i zimovalo. No i ako su uslovi bili teki vladala je veća sloga i ljubav među ljudima.

    Vukova supruga Rada je, kau najbolja planinka. Njen sir i kajmak već imaju poznate kupce. Rada obrađuje i batu, jedinu na katunu u kojoj dobro uspijeva neophodno povrće. Sve je to dobro i lijepo, navikli smo na ovaj ivot, ali bilo bi nam daleko bolje kad bi drava ovome kraju posvetila vie panje. Kad bi bilo boljeg puta i struje bilo bi vie bijelih stada, pa bi bilo bolje i nama i dravi, veselo će Rada.

    Na moračkom katunu u Loli planini, minulih dana rijetko su se mogli čuti tanani zvuci belenđija, preko kosa, od tankog čelika. Utihnule su pjesme i dozivanja kosaca i kozbaa. Umjesto toga strmim planinskim livadama sve vie brekću motori ručnih kosačica.

    M. Draković

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...8-19&id=124290

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Publika", 10. januar 2003. godine

    Radomir L. Rakočević, Lakić B. iović, Slobodan D. Drljević i Slavko M. Rakočević:

    Vratite kosti Bogića Moračanina i ne solite pamet svima po Crnoj Gori




  7. #7
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Ćipure izgleda da se ljudi moraju javno izjašnjavati o ovoj spodobi i orazgolićivati njegove i njihove očigledne lažavine i prevare. E da im je znati što ih čeka kad dođu pred Lazara i druge vojvode.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by FORMICA View Post
    E da im je znati to ih čeka kad dođu pred Lazara i druge vojvode.


    Inace, Bogiceva glava je bila "zacementirana", sto je, valjda, bio obicaj kad su u pitanju istaknute "glave" - porodica, bratstava ili plemena.

    Nikako ne mogu da utvrdim odakle nam taj obicaj.

    _______

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Drutvo - Petak, 31. decembar 2004. godine

    Priča sa rovačko*moračke granice: OCKA GORA GLEDA CEROVICU

    Da zna kakav je skorup, komisija bi odma dola...



    ČEKAJUĆI KOMISIJU, Miko Bulatović u svojoj toploj starinskoj kući dočekuje prijatelje i pokazuje ono to mu na riječima ne bi vjerovali - ta je novembarski snijeg uradio od njegovih ljiva. Zajedno sa svojom junak-enom Milankom, koja mu je rodila sedam sinova...

    Od Platija do Crkvina, morali ste ga uočiti pored magistrale. Visok kao da se bavio koarkom. Ona putarska lopata u njegovim rukama kao igračka. Nije mu potrebna nikakva radna uniforma da bi se prepoznalo koji posao radi. Miko Bulatović ili umjetnički Miko Putar. Pored magistrale vazda dosta posla. Kamenje se otkotrlja, ledenice zaprijete oko tunela, navali trava, gora zazeleni, popravljaju se ograde. Posljednjih godina magistrala se modernizuje. Miko Putar ima svoju trasu, svoju dionicu. Već decenijama prepoznaje nervozu vozača, njihovu urbu. Ponekad i nasluti - onaj neće dugo, daj boe da ga zaustavi radar patrola...
    Krećemo sa Mikom Bulatovićem ka njegovoj kući i imanju u Ockoj Gori. Putarski je precizan. Tačno 10 kilometara i 100 metara od magistrale. Čini nam se da je due i sami sebi postavljamo pitanje - koliko li je puta u svojih 57 godina Miko Bulatović prepjeačio ovu dionicu. Put nam daruje pogled ka rovačkim liticama i umama. Ocka Gora je granično selo između Rovaca i Morača, ali administrativno pripada Morači. Potok između Trenjice i Ocke Gore razdvaja, ali ga očigledno nije bilo teko preskočiti jer je brakova, prijateljstava, kumstava između rovačkih i moračkih susjeda na svaku stranu. Uostalom, i Miko je kao momak iz moračke Ocke Gore uzeo djevojku iz rovačke Cerovice.
    Ba nas ta Rovčanka u Morači dočekuje. Milanka Bulatović, prava junak-ena. Ali poto su nas u Ocku Goru dovele - ljive, onda o junak-eni neto kasnije.
    -Da sam vam pričao ne biste vjerovali, komentarie Miko dok se provlači ispod ostatka od nekadanjih ljivovih stabala. Negdje se provlači, negdje ih preskače. Potvrđujemo Miku da ga ne bi vjerovali ta je to novembarski snijeg uradio. Pravi lament nad ljivama. Skresane grane, stabla ičupana iz zemlje, kao da ste u umi poslije neke sanitarne sječe a ne u ljiviku. Sto pedeset stabala ljive mi je uniteno ili preko osamdeset posto voćnjaka. Jo smo ih branili i skoro cijelu noć tresli snijeg. Otećeni su voćnjaci u cijelom selu i kod Radislava Bulatovića, Veska Radonjića, Dragoja Radonjića. Nema toga ko nije imao tete. Vie od mjesec i po je prlo od onog snijega i ja toliko čekam da mi neko dođe iz optinske komisije. Da vidi ovo čudo, da napravi kakav zapisnik. Čekam, poručuje, neću ovo da iegam i da maknem ruglo sa imanja. I nigdje nikoga vie od mjesec i po dana. Evo dočekah jedino novinare, priča Miko Bulatović.
    Jeste da su nas u Ocku Goru dovele ljive, ali priča o ovoj originalnoj porodici ima jo svojih itekako ponosnih epizoda. Za njih je uglavnom zaduena glavna domaćica i junak - ena Milanka. Toliko ivotnog optimizma, snage ali i mjere. Da progovori kad treba i kako treba. Rodila je sedam sinova i da je sreće za takve bi se podvige davale dravne penzije. I to one najveće. Ljeto provede na katunu na Lukavici i tokom jednog dana tri puta pomuze preko 100 ovaca i skoro 20 govedi. Za njenim sirom i skorupom je prava potraga od domaćinstva pa do najboljih restorana. Kad neko ko toliko radi ne progovori nijednu riječ o umoru, muci, teine sela i stoke...
    Topla starinska velika soba. Pet kreveta raspoređenih do zidova a sto u sredini. Posljednje decembarske subote kući su bili Duko, Draen, Dragutin i Goran. Dejan i Slavia su oenjeni i ive u Podgorici, a ovog vikenda je i Dalibor u Podgorici. Sve rade jer posla u Ockoj Gori ne moe da fali. Poneko od starijih oproba se u nekom preduzeću ali biro rada u Ockoj Gori im ne moe pobjeći. Počela je i izgradnja nove porodične kuće. Na proljeće će kace sira i skorupa da se pretvore u građevinske ploče, krovnu konstrukciju, fasadu, instalacije. Ponovo će krenuti i Milankina fabrika sa Lukavice.
    Ako ovih dana sretnete Mika Putara od Platija do Crkvina, pitajte ga za dvije stvari. Da nije izlazila kakva komisija da napravi zapisnik o polomljenim ljivama, i ima li Milankinog sira i skorupa za prodaju. Biće mu, izgleda, lake odgovoriti na ovo drugo pitanje.

    Draen Draković

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...12-31&id=51221

  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Amfilohije zavadio Moračane


  11. #11
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    PLANINA LOLA, SKRIVENA LjEPOTICA CRNE GORE

    Planini nedostaje put



    Do moračke planine Lole i istoimenog katuna stie se pjeke, od sela Ljevita, preko Poljanske gore, Rzače, Bljuturnog dola, Ljevike bare i konačno preko Velikog Zebalca! Vozilom, ponajbolje terenskim, pristie se uz Dragovića polje, kroz Semolj, pa zatim preko prelijepog Javorja i uz Borova brda!
    Kao i za planinu Tali koja takođe pripada grupi moračkih planina, mnogi smatraju da je i naziv Lola ilirskog porijekla. Neki misle da je latinskog, ali niko nije pogrijeio - to je uistinu nae ime! Moda je nazvana i po nekoj ljepoti djevojci, a moguće je da su njeni prastari stanovnici bili prave lole - u svakom slučaju, ne spominje niko runi naziv koji ovako lijepoj planini ne pristaje -Jadija! Masiv Lole sačinjavaju vrhovi Malog i Velikog Zebalca, Staračke glave, uplje grede, tita (koji katun titi od jakih naleta jugoistočnih vjetrova), Trpezarije i Leakovca, a svi su oni preko 2.000 m nadmorske visine.
    Pravi poznavalac ovih predjela je 63-godinji Lazar Dragić, koji sa suprugom Jelenom čuva stado od preko 100 ovaca i osmoro govedi, a zimuje u bjelopavlićkoj dolini, gdje mu pomau i sinovi Predrag i Nenad. Lazar je nakon učenja u beranskoj gimnaziji upisao studije na Filolokom, Pravnom i Fakultetu političkih nauka u Beogradu, ali je, iako dobar student, iznenada odlučio da se vrati u rodno Ljevite i posveti poljoprivredi.
    - Na Vilića glavici je međa između kolainskih i avničkih panjaka! Putnik namjernik moe mnogo toga vidjeti, od uplje grede pa do groba poznatog junaka Vuka Lopuine, koji se nalazi u blizini katuna Miloa Mučalice. Onaj ko dođe na Javorje i Lolu svakako se neće pokajati - siguran je ovaj vrijedni domaćin, koji sipa podatke iz istorije i geografije kao iz rukava.
    Na ulazu u dolinu Lole, ispod Vilića glavice, nalazi se katun Bojića, a u njemu je Janja sa sinom Jovanom, koji zna napamet pjesme o Vuku Lopuini. Njihov stari katun se nalazio na obodu Lole, ispod titača. Pored Jovana Janja ima jo tri sina i dvije kćerke!
    Vukain - Vuk Jokanović je dobio nadimak Lopuina po tome to je, kako kazuju, jednim zamahom sablje presjekao vola, kao da je to bila puina, odnosno lopuina, vrsta gljive koja raste po planinama! Hajdukovao je po Pivi, Goliji i Dugi, a poginuo je nakon izdaje na Loli na Petrovdan 1796. godine, gdje je i sahranjen, a Turci su mu izrezali tijelo, jer su traili njegovo drugo srce, poto su bili ubijeđeni da ih ima dva! O njegovoj pogibiji postoje četiri pjesme - tri srpske i jedna muslimanska. Za onu najljepu, vjerovatno, nije znao Vuk Karadić, čim je nije unio u zbornik, a to je primijetio poznati njemački lingvista i slavista Gerhard Gezeman u svom eseju o Vuku Lopuini, objavljenom u "iićevom zborniku" u Zagrebu 1929. godine. Tu pjesmu je čuo u izvornom obliku na poznati filosof Komnen Bećirović od potomka Vuka Lopuine prote Mitra Lopuine iz Struga.
    Na Loli se nalaze tri izvora pitke vode, i to Vrelo sa devet korita, čija izuzetno hladna voda izbija iz točila, zatim Izvori kod katuna Bojića i Korita. Iz Vrela je vodu doveo do katuna Milo - Milo Mučalica, koji izdie na Lolu i do kasno ostaje sa suprugom Katom i sa kćerkama Verom i Oliverom, dok se Ljiljana i Vesna pripremaju za kolu, a Milodarka je udata u Podgorici. U planinskim poslovima pomae i sin Ranko:
    - Teak je ivot na selu, a jo tei na planini - kae Milo - niko ne vodi brigu o nama, iako je ovo iv katun, kad bi probili kolski put od Ljevita preko Rzače stizali bismo mnogo bre do Lole.
    Uistinu, katun na Loli ivi punim plućima, iz oko tridesetak koliba vije se dim, u njemu je preko 70 stanovnika, čak 18 mladih! Slika koja se rijetko moe vidjeti na ostalim crnogorskim planinama!
    Nevjerovatno je, ali i sasvim vidljivo - na Loli postoje piramide, i to njih osam! Za razliku od moračke i beranske koje su mnogo starije od egipatskih, ove su novijeg datuma - najstarija je ona na Mučaličkom brdu - oko 25 godina, a ostale su stare tri-četiri godine! Promjera su dva metra sa dva, negdje i metar i po, a poznati su graditelji.
    - Eto recite da i Lola nema piramide - pokazuje na kamene gromade na okolnim brdima Novo Dragić, koji od malih nogu druguje sa Lolom.
    Piramide su sagradili pastiri sa Lole, zabave radi, zatim, da bi izgledalo da neko stoji na visovima, a i da zaplae vukove, gospodare planina!
    Mladići Jovo Bećirović, Ranko Mučalica i Dragan Dubljević su, nakon to su natovarili sijeno na kamion dali sebi oduka, vozeći dip stazama i bogazama Lole.
    - Lijepa je ova naa Lola - jednoglasno dovikuju prateći kamion na daleko putovanje do Ljevita.
    Da je Lola lijepa znali su i mnogi prije, pa su na njoj vidni ostaci prastarih koliba i većih građevina. Đevič kamen, stećak ili mramor, sa uklesanih pet ljudskih figura, svjedoči o tome.
    - Tu su se nekada davno smrzli svatovi i nevjesta, pa su tu sahranjeni - kazuje Jovan Bojić, koji nas je doveo do tog mjesta. Priča se da kad se poslije ponoći prođe ovuda, priviđa se mnogo toga...
    Kad smo napustali Lolu i njene gostoprimne ljetnje stanovnike, na samom prevoju iznad, prividjelo nam se kolo djevojaka i mladića, a i pričula sjetna mladalačka pjesma:
    - Oj da mi je sputit krilo, nasred Lole, ma đe bilo...


    Milija Pajković

    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-10-17

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •