Dr Miodrag Perović: O VOJVODI BOGIĆU MORAČANINU - DA BI LEGENDA POSTALA STVARNOST
Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obiljeja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, odrao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.
Istoričari različito procjenjuju čas Bogićevog dolaska u Moraču, u rasponu od 13. do 17. vijeka
Prilikom nedavnog otkrivanja spomen-obiljeja vojvodi Bogiću, legendarnom praocu Moračana, Miodrag Perović, profesor univerziteta i publicist, odrao je slovo o povijesnim okolnostima u kojima su preci tih Crnogoraca naselili područje Morače. Tekst kritički sagledava dostupne povijesne podatke i legende o vojvodi Bogiću, te luči mitsko od činjeničnog.
Dananji skup je neobičan događaj, potomci daju počast pretku koji je ivio prije vie stotina godina, sa svjeim sjećanjem o njemu kao da je bio njihov savremenik. Mjesto gdje je na rodonačelnik prisjeo da počine kad je doao u Moraču nazvali smo Bogićevom stolicom, tamo gdje je prićerao stoku nazvali smo Priboj; gdje je stigao u smiraj dana nazvali smo Smira; gdje je jednooki Rakoč ustrijelio orla za kojeg je Bogić rekao: Zorno li se rairio, dali smo ime iralija; gdje je na praotac sjeo da se odmori pri kraju puta dali smo ime Zasjednica i tamo izgradili groblje za vječni počinak; mjesto gdje mu je ovan uginuo nazvali smo Zacrkalje, (neki kau da smo ga tako nazvali da bi se pamtilo da je Bogić odredio da se tamo jednom crkva sagradi). Onamo, s druge strane Velike stijene, gdje su ga Danilovići gostili nazvali smo Gostilovnik. Gdje je, ćerajući Turke, izgovorio: Dosta je bilo, uhvati nas sumrak, nazvali smo, zajedno s Rovčanima, Sumrak.
ta je to bilo u tom čovjeku to ga je učinilo tako značajnim da se gordimo time to smo njegovi potomci, da pamtimo otkuda je doao, mjesto gdje je počinuo, riječi koje je izgovorio? Na ovo pitanje teko je odgovoriti jer o ivotu vojvode Bogića i vremenu njegovog dolaska u Moraču nemamo istorijskih svjedočanstava. Predanje kae da je doao iz Huma Hotskoga, neki kau sa četiri, neki sa sedam sinova, od kojih su svi osim dvojice izginuli u međuplemenskim sukobima i borbi protiv Turaka. Vojvoda Bogić bio je imućan, imao je veliku fizičku i moralnu snagu. Jačao je duh slobode i organizovao otpor Turcima. Svoje saplemenike osvajao je solidarnoću i zatitom. Predanje govori da se popadija popa Ćirovića usprotivila nikićkim Turcima kad su jednom prilikom pljačkali po Morači. Udarili je nogom u trbuh i ona pobačila dijete koje je nosila. Vojvoda Bogić je organizovao osvetu. Sa sinovima i drugim plemenicima otiao je pred Manastir gdje su se Turci bili okupili da i manastir opljačkaju. Kad su se izmijeali s Turcima, na ugovoreni Bogićev mig Moračani udare na njih. Turci stanu ginuti i bjeati. Pod vođstvom vojvode Bogića Moračani su ih gonili uz Jasenovu i dalje kroz Rovca. Rovčani su im priticali u pomoć, narodna snaga je rasla. Turci su ginuli po kamenitoj uzbrdici sve do potoka između Lijenja i Veljeg Dubokog. Na tom potoku Bogić je izgovorio riječi koje smo malo prije pomenuli i on se od tada naziva Sumrak. U ovoj bici izgubio je jednog sina, koji je, po legendi, sahranjen uz crkvu u Manastiru Morači. U narodnoj pjesmi pjeva se: U Bogića, u Moračanina, u njega se tri veselja grade: kćer udaje, a dva eni sina. Klimenti su presreli svatove i ubili mu sinove. Sahranio ih je na Zasjednici. Dvije snahe u rod povratio, milu ćercu divno opremio. Sam Bogić je poginuo u sukobu s Vasojevićima oko Kotiča, prostrane terase Koma Vasojevićkog pogodne za dranje stoke, koju su Vasojevići bili oteli od Klimenata. Bogić je teko ranjen. Preneen je u Petrovu Ravan, gdje je umro. Sahranjen je na Zasjednici kod sinova. Dva Bogićeva sina, Rakoč i Dobrija, imali su potomstvo. Od njih smo mi, Bogićevci, koji činimo dvije trećine dananjih Moračana. Po ovom predanju Bogić je doao u Moraču 1574, a umro 1587. godine. Istoričari vjeruju da je predanje izvedeno iz stvarnih događaja ali imaju različite procjene o vremenu Bogićevog dolaska u Moraču. Kau da je to moglo biti u trinaestom (A. Jovićević), petnaestom (B. Đurđev), esnaestom (P. obajić) i sedamnaestom vijeku (S. Dobričanin). Međutim, neki bitni elementi legende o Bogiću nijesu mogući u svim ovim vremenima. Prilika je da o tome kaemo nekoliko riječi. U knjizi Kraljevstvo Slovena, ili kako je jo zovu - Ljetopis Popa Dukljanina, najstarijem spisu o prvim slovenskim dravama na jadranskoj obali Balkana, Morača (Moratia) je jedna od deset upa koje sačinjavaju oblast Podgorje (Submontana) Zete Vojislavljevića. Zetsko kraljevstvo trajalo je, priblino, vijek i po. Nemanjići su 1183 -1185. godine osvojili Zetu, učinili je jednom od provincija svoje nove drave i upravljali njome oko 170 godina. Prvi vladar (namjesnik) Zete iz porodice Nemanjića bio je Vukan, stariji brat Stefana Prvovjenčanog koji je vladao Rakom (obojica sinovi Stefana Nemanje). Vukanov sin Stefan podigao je Manastir Morački 1252. godine.
Turci su Brdima isprva ostavili samoupravu uz obavezu da ivalj plaća vlaki danak
Po smrti cara Duana 1355. godine zavladala je besprekidna borba velikaa za teritorije. Balići su se borili za obnavljanje zetske nezavisnosti. Posljednji Balić, Bala III, umro je 1421. godine. Kako nije imao mukih potomaka aspiraciju na zemlje Balića ispoljili su njegov ujak srpski despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, bosanski dinast Sandalj Hranić koji se 1411. bio oenio majkom Bale III, udovicom prethodnog Balića, Đurđa II Stacimirovića i Crnojevići koji su bili u usponu. Zeta bez primorja nala se u Srpskoj despotovini. Stefanica Crnojević je u tri bitke 1452. godine istjerao iz Zete Đurađa Brankovića, nasljednika Stefana Lazarevića. Do ovog trenutka nijesu se mogli zbiti događaji iz legende. Jer Zeta je tokom trista godina Vojislavljevića i Nemanjića bila prilično sređena kraljevina. Nije bilo uslova ni za kakve sukobe među ljudima i plemenima koji ne bi bili sankcionisani. Poredak se odravao i poslije Nemanjića, sve dok Turci nijesu razbili dravnu organizaciju u Zeti. Nakon to su osvojili Carigrad 1453. godine, zauzeli Srpsku despotovinu 1459. i uli u Bosnu 1463, sedamdesetih godina Turci su ratovali sa Ivanom Crnojevićem, prinudili ga na dvogodinje izgnanstvo u Italiju (gdje se u Loretu, u crkvi Sv. Bogorodice, zavjetovao da će na Cetinju izgraditi manastir njoj u čast) i smanjili mu teritoriju kojom je vladao. Tada se javlja novi dravni naziv Crna Gora (o čemu svjedoči povelja Đurđa i Stefana Crnojevića iz iz 1492. i titula tampara Makarija iz 1494). U novim uslovima jačaju stare slovenske forme kolektivne bezbjednosti - plemena. Sjeveroistočno od Crne Gore Crnojevića ističe se sedmoro brda: Bjelopavlići, Piperi, Bratonoići, Kuči, Vasojevići, Morača i Rovca. Bliskost ovih plemena pokazuje narodno predanje po kojem su nazivi Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti nastali po petorici braće Ozro, Pipo, Vaso, Kraso i Oto, a Bogić Moračanin i Kuč Drekale potiču iz istih krajeva iz kojih su i petoro braće. Sjeverno od Crne Gore su plemena Nikići, Banjani, Piva i Drobnjaci. Turci su Bjelopavliće, Pipere, Bratonoiće i Kuče uključili u administrativnu jedinicu Skadarski sandak. Moraču, Rovca, Nikić, Pivu i Drobnjake - u Hercegovački sandak, koji je dobio ime po Stjepanu Vukiću Kosači, velikom vojvodi bosanske drave, koji je teritorije od Cetine do Lima i Rame do kotorskog primorja izdvojio iz bosanskog kraljevstva, i pod pokroviteljstvom Turaka proglasio se 1448. za Hercoga (od Svetoga Save). Do njegove smrti 1466. Turci su mu sveli vlast na područje oko Herceg Novog. Prve podatke o Moračanima nakon ovih promjena imamo iz turskih izvora. U krajevima kojima su zavladali, Turci su napravili defter - popis stanovnitva koje treba da plaća porez. Defter za sandak Hercegova zemlja (vilayeti Hersek) iz 1477. godine, čiji se original čuva u carigradskom arhivu, sadri podatke za Onogot, Gornju i Donju Moraču i Rovca, a defter iz 1485. za Skadarski sandak podatke za Kuče, Bjelopavliće, Hote, Pipere i Klimente. Iz ovih popisa vidimo da u Brdima Turci nijesu uspostavili organizaciju sličnu onoj to su uvodili u ravnice i gradove, već su ostavili samoupravu uz obavezu da stanovnitvo plaća tzv. vlaki danak koji je po veličini bio priblino ravan dabinama to su stočari plaćali i prije turske vlasti. Po defteru iz 1477. Donja Morača je imala tri demata - teritorijalne jedinice, sa ukupno 122 kuće, od kojih 17 u kojima su ivjeli samci. Jedan demat čine sela Dobričić, Kos i Crtia. Starjeina tog demata naziva se Bogić Bratojev. To je prvi Moračanin za koga znamo da je imao ime Bogić, pa se postavlja pitanje da li je Bogić Bratojev na legendarni predak vojvoda Bogić Moračanin? Bogić Bratojev mogao je biti legendarni vojvoda Bogić po tome to selo Kos iz demata kojim upravlja ima isti naziv kao i dananji Kos u Prekobrđu u kojem je i Petrova ravan - gdje se vojvoda Bogić po predanju nastanio. Ali Bogić Bratojev nije mogao biti vojvoda Bogić po vie osnova. Na spisku članova demata nema Ozrije Braunovića, koji je već ivio u Petrovoj ravni kad je vojvoda Bogić tamo doao, niti Ozrijinih sinova koji su po predanju postojali.
Bookmarks