Results 1 to 22 of 22

Thread: Putevima Zaraslim U Zaborav

  1. #1
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Putevima Zaraslim U Zaborav

    PUTEVIMA ZARASLIM U ZABORAV (1)


    Zadnji dani aprila 2007. bili su tako neobično sunčani i topli, da su uveliko obećavali ugodno putovanje srednjom Evropom, ususret proljeću koje je nezadrživo nadiralo sa brdovitog Balkana. Sa Jean Francois (Žan Fransoa) bilo je dogovoreno da se nadjemo na glavnoj željezničkoj stanici u gradu Nürnbergu ali sam se ja, u zadnjem momentu, sjetio, da se jednim mailom raspitam kod češke ambasade; treba li mi viza, na što sam dobio brzi odgovor da je: viza obavezna, besplatna ali zato treba otići u istočnonjemački grad Dresden i na nju pričekati nekih – 5 (i slovima: pet) dana...

    Ovom viješću sam bio "oduševljen" u toj mjeri, da sam smjesta napisao odgovor u kome izražavam duboko razočarenje zbog ovako – besplatne – vize, te bi se, prilikom mog dolaska na Cetinje, moglo desiti da, prvog češkog turistu koga sretnem kako se bezv-vizno kurči gradom u kome sam odrastao, dočekam "objenoške" i to tako srdačno, da bi to moglo imati čak i diplomatske posljedice...No, ovaj mail ipal nijesam odmah poslao već ostavio da se malo ohladi kako bih to učinio kasnije...i kako bih ga u medjuvremenu "obukao" u diplomatsko ruho, ka svaku bezobraštinu...

    nakon ovoga naknadno smo se dogovorili da se nadjemo na glavnoj stanici u Münchenu, te sam jednog sunčanog nedjeljnog jutra krenuo intercity-expressom i nakon nekoliko sati ugodne vožnje stigao u ovaj lijepi njemački grad, odakle sam, o tome, odmah poslao poruku i zadovoljno sjeo da u malom caféu, sa nazivom "Espresso" popijem baš jedan pravi, talijanski – espresso...

    Ne potraja dugo, kad moj mobilni zazvoni i ja pripremih da dočekam svog saputnika ali se ispostavi da ova ocekivana vijest nije ništa manje dramatična od one sa češkom vizom, jer tada saznah da je auto, kojim treba da nastavimo putovanje, iznenada osta u kvaru (i to baš u neđelju) i da se nalazi u jednoj od pariskih radionica dje bi trebao biti popravljen. Ne samo što ova vijest ohladi moje oduševljenje već me i nekako osami u ovom velikom i lijepom gradu, nego me nagna da se izgubljeno osvrnem oko sebe, pri čemu opazih tablu turističkog biroa, koja me ohrabri i uputi da odem do tamo i preko njega potražim neki jevtin smještaj u kome bih spokojnojnije mogao ocekivati razvoj dogadjaja...

    Prostorija u kojoj se nadjoh, vrvila je od naroda opremljenog za neka daleka i egzotična putovanja, jer su se poneki od njih jedva vidjeli ispod ogromnih ranaca. Bepomoćno se okrenuh tražeći ko bi to mogao biti zadužen za mene i u dubini prostorije, vidjeh jednoga bradonju kako me, sjedeći iza pisaćeg stola, pretrpanog aparatima, ispitivački posmatra i odmah shvatih da ću imati posla sa pravim profesionalcem... Bezmnogo oklijevanja se zaputih do njega i nakon pozdrava, u par riječi objasnih, da mi treba smještaj...

    - "Sto jeftinije...?" – prozbori kao da mi ( a i jeste) čita misli.... pa, ne čekajući odgovor, dodade: “ može sa WC i tušem na kraju hodnika...?"

    - "Ma i u dvorištu..." – odgovorih smireno i u neobičnom povjerenju...

    Pogleda u kompjuter i reče neku sasvim pristojnu cijenu te ja, bez oklijevanja pristadoh i prilično obradovah kad mi reče e se taj smještaj nalazi udaljen jedva par stanica gradskim autobusom... ubrzo je ova transakcija bila zaključena i ja se, nakon kratke vožnje nadjoh u mirnoj ulici koja je nosila ime poznatog njemačkog kompozitora – Haydna – a tako se zvao i pansion u kome sam trebao otsjesti...

    Vodjen uobičajenom strelicom podjoh u mali park iza povelike zgrade sa brojem 9, sagradjene u takozvanom – jugendstilu – iza Prvog Svjetskog rata i uskoro nadjoh u jednoj podužoj prostoriji sa stolovima i stolicama, zbunjeno se osvrćući za nečim nalik na recepciju i na zidu zavojitog stepeništa koje je vodilo gore, opazih nešto nalik na šalter. Provirih kroz ovaj niski šalter i uskoj prostoriji koja je služila i kao čajna kuhinja, opazih jedno omaleno žensko čeljade zadubljeno u spremanje...

    Ponovo stupih u prostoriju sa stolovima i nadjoh licem u lice sa ženom koja me iznenadjeno odmjeri, pri čemu ni ja ne bijah ništa manje iznenadjen pri pogledu na jedno žensko čeljade od nekih 60 – tak godina, dosta obimnog prkna vakumski upakovanog u jeans – gaće, jedno barem tri-četiri broja manje no što bi trebalo, ali ni to nije bilo ništa u odnosu na njenu majičicu, manju nekoliko brojeva, ali zato sa tako moćnim izrezom (decolette) sa, veoma napadački "izlozenim" sisama, medju kojima se jasno mogao (morao) vidjeti pogolem srebrni krst (križ) kako, onako ugodno uklješten, svojim kracima, raširenim u eksorcistički odbrambenom stavu, stavlja na znanje da bdije nad ovim izlogom prepunom iskušenja...

    Pružih joj onaj uput i ona me odvede u jednu veoma udobnu i čistu sobicu sa dva, stolom i dvije stolice, razdvojena kreveta i lavaboom pored vrata, nasuprot prostranom ormanu u koji smjestih putnu torbu i po njemu razmjestih svoje potrepštine. Nakon toga, smireno i raspoložano, šetajući odoh da prolunjam ovim gradom i pogledam čega sve nema u tom modernom Vavilonu u kome se mogao čuti bezbroj jezika, meju kojima najčašće naš YU- multiplex, jezik na kome se posebno teško sporazumijeva...

    (nastavlja se....)

  2. #2
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    PUTEVIMA ZARASLIM U ZABORAV (2)


    Sjutradan, za doručkom, saznadoh da se ono nemilosrdno upakovano čeljade zove – Marija – i da je u Njemačku došla za odraslom djecom koja su je svojim odrastanjem oslobodila muža pijanca, ostavljenog negdje u Dalmaciji... Osim toga, saznadoh da ovaj penzion drži jedna Hrvatica, po imenu Zdenka, razvedena od Njemca a sada udružena sa Jasminom iz Bosne, koga je žena Slovenka, sa kojom ima tri sina, poodavno "nogirala" te se, silom prilika, morao odati ekonomskom i sexualnom – gastabajterstvu.

    Još za doručka dobih ohrabrujuću poruku iz Pariza da kvar nije ozbiljan, jer se samo radilo o gubitku čepa menjačke kutije te je sva sreća da se todesilo na samom početku putovanja, jer bi kasniji kvar mogao biti veoma neugodan... Nakon ove poruke, moje se raspoloženje uveliko popravilo te se veselo zaputih u grad koji se kupao u proljetnom suncu...

    Nakon ručka u jednoj od brojnih prčvarnica staničnog kvarta, kupih svježe oštampan "Spiegel” i polako zaputih u penzion da ga na miru pročitam i učinim popodnevnu siestu, ali se ova namjera več na samom rilazu izjalovi, jer upadoh u svojevrsnu "zasjedu" koju su činila čeljad koju sam već nabrojao...

    Zdenka je bila jedna obojena plavuša od nekih pedesetak godina dok se Jasminu nije mogla odrediti starost zbog veoma vitke građe i kose koja jedva da imaše sijedih vlasi... Sjedjeli su oko stola od plastike i na stolicama globalno jeftinog dizajna, svako sa pivskom bocom od po litre pred sobom, pa pošto me bućno pozdraviše ponudiše me da sjednem i ne pitajući, u ruke uguraše bocu piva...

    Nakon razmjene uobičajenih pozdrava, jasmin, kao da jedva dočeka, poče priču o njegovom poznavanju Crne Gore i zadovoljstvu što je i konačno izvojevala nezavisnost, u čemu mu se, oklijevajući, pridružiše i one dvije žene, tako da cijela rabota stade nalikovati prigodnom slavlju.

    Ne potraja dugo kad moj mobilni zazvoni i ja od Žana saznadoh da je već krenuo iz Pariza, te na brzinu izračunasmo da će mu za 800 kilometara trebati oko 10 sati i da će u München stići poslije ponoći, te zamolih Mariju da mu namjesti onaj drugi krevet u mojoj sobi... No, kako je vrijeme prolazilo, štimung je bio sve prisniji i veseliji, dok sam ja bio veoma uzdržan u piću, ispravno naslućujući da bi moglo biti i nepredvidjenih neugodnost, kao uvijek tamo dje se pije...

    U medjuvremenu se suton uveliko bio spustio i postalo prohladno pod velikim rascvjetalim kestenom, te ustadoh i htjedoh oprostiti od ovog veselog društva, kad oni u horu zagraktaše da ne može tako jer nezavisnost Crne Gore treba proslaviti i složno odlučiše da slavlje nastavimo u Pizzeriji na početku ove tihe ulice.

    Pizzerija je bila skoro puna te nas smjestiše za jednim dugačkim stolom u sredini velike prostorije, dje sjedosmo na drvene klupe bez naslona i odmah naručismo one ogromne krigle lakog svijetlog piva koje se ovdje ionako pije na - litre... No, trebalo je nešto i jesti, te Jasmin i Zdenka pozvaše kelnera i nešto mu išaptaše na uho, nakon čega on klimnu glavom i kratko potom donese veliki tanjir sa Pizzom isjecenom na četiri dijela. Tanjir stavismo u sredinu četvorougla koji smo činili, s jedne strane ja i upakovana Marija, dok su nasuprot sjedjeli Jasmin i Zdenka... Odmah po dolasku primijetih da se Marija veoma čudno drži, nekako baš kao da sam zaražen nekom opasnom boleštinom, pa zbog toga drži "pristojno" odstojanje i to toliko napadno da joj rekoh; ako se i dalje bude tako držala, napustiću i nju i slavlje te joj preporučih da malo – kulira...

    Kako je vrijeme prolazilo, riječi su bivale sve bezobličnije i otimali se, pune vlage, iz usta koja počeše opasno da bale... utoliko Zdenka pozva kelnera koji donese račun nad kojim ona i Jasmin otpoceše neku prepirku u kojoj nijesam htio učestvovati jer sam se smatrao pozvan... Konačno podmiriše neobično visok račun i sveopšte raspoloženje nadje u čabru, nakon čega primijetih da me Zdenka prodorno posmatra i hvata zalet da me nešto upita... I stvarno, teškim pogledom i otežalim jezikom – promrmlja:

    " Ti si..., ma pravi..., mafijozo!"
    " Otkud ti, sad to..., zenska glavo?" – upitah zabezeknuto.
    " Pa kako da nisi, kad se grebeš..."
    Ranjene savjesti, hitro se dohvatih novčanika, izvadih dvadeset eura iz uz potmulo pravdanje bacih pred Jasminom, koji je otsutno gledao po skoro praznoj prostoriji.

    "E ne može tako... Kasniš...!" – promumla Zdenka i ja se osjetih kao na nekom kvizu.
    Pokupih one evre i vraćajući ih u novčanik htjedoh da nešto kažem no videći njihove izgubljene poglede samo odmahnuh rukom, spremajući se da ustanem... I vjerovatno bih to učinio i izgubio u poodmaklo veče, da se Zdenka ne uspravi i, pokazujući na do nevdljivosti sklupčanu Mariju, zasikta svojim napuklim glasom:

    "Hej, mafijozo, misliš li ti jebati ovu zenu ili ne...?"
    Zabezeknut i s nevjericom je pogledah a onda se trgnuh i odgovorih:

    " E ne, sada je ne bih dirnuo ni viljuškom..."
    " A da li ti znaš, da ona kurca nije vidjela čitavih petnaest godina...?"
    " E, i sad ja u ovim godinama treba da razgrćem paučinu... Idi ženska glavo..., o čemu ti brineš..."
    Sjedosmo i utonusmo u nekakav pijani muk, dok je Zdenka prodornim pogledom gledala čas mene, čas Mariju koja se i dalje smanjivala i prijetila da potpuno nestane a Jasmin još uvijek oporavljao od neočekivano visokog troška... Odjednom Zdenka nesigurno ustade, polako obiđe dugački sto i pozva Mariju da je otprati do WC-a te nas dvojica, Jasmin i ja, ostasmo da tonemo u svoje misli.

    Dugo je trajalo dok se žene nijesu vratile ali se odmah vidjelo da im je nužda bila visestruka, jer je izraz Zdenkina lica neodoljivo potsjećao na zahrđali katanac čiji je ključ nepovratno izgubljen, dok je Marija sa velikim strahom pratila svaki pokret svoje neuračunljive gazdarice. Nastade duboki muk i ja vratih razmišljanju o mučnom položaju u kome sam se našao, grčevito pokušavajući da se u svemu snađem...

    Da bi se otrgnuo jalovom razmišljanju, pomislih na ono što se dogadjalo u WC-u i odjednom mi postade jasno da se, u stvari radilo o neobičnom "raportu" zbog Marijinog odbijanja da izvrši naređenje svoje gazdarice, a tok toga "raporta" je mogao izgledati, otprilike ovako:

    “Glupačo jedna, zar da propustiš priliku koju ni ja...?"
    " Ne mogu..., zar ne kapiraš...?" –vjerovatno je stenjala isprepadana Marija.
    “ Ma kako ne možeš...? Zar nisi i sama rekla da je faca..., a sad ništa..."
    “ Rekla sam da je gospodin čovjek a ne..."
    " Pa dobro, hm, gospodin... Zar te to smeta?"
    “ Ma nije to, već nešto drugo..."
    " Eh, da sam na tvom mjestu, sigurno ne bih ispustila..."
    " Ma znaš šta je, gazdarice, ne bih ni ja ali što reći Zupniku na ispovijesti..."
    Mislim da je nakon ovog zadnjeg navoda, Zdenka i konačno shvatila gdje se nalazi ključ ovog nesporazuma i potom njeno lice doblo onaj neobičan i zaključan izraz. Ubrzo smo se, teturajući kroz uveliko odmaklu noć, zaputili u penzion, gdje me je ubrzo zateč telefonski poziva da je Žan Fransoa stigao u ulicu Haydn i da čeka da ga prihvatim. Istrčao sam u mrak i ispred kapije ugledao tamni kombi u kome zapazih žar cigarete iz koje je on umorno vukao zadnje dimove. Pokupismo nužne stvari i polako oteturasmo u sobu, u kojoj je onaj dugi krevet zjapio nenamješten ali to Žana nije smetalo da se ispruži, pokrije nekakvim jaknama i odmah zahrče... mene ne ostade drugo do da duboko u noć razmišljam o slavlju povodom CG nezavisnost u koje sam upao kao u kakvu zasjedu... Tipično!

    (nastavlja se..)

  3. #3
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Podgorica
    Posts
    29,744
    Thanks Thanks Given 
    10,837
    Thanks Thanks Received 
    2,116
    Thanked in
    1,078 Posts

    Default

    Ajde Met, Ja cekam nastavak vec danima?
    Dobro sam se sjetila da kliknem na link ispod tvojih postova!? :oops:
    Nadjoh nastavak!
    Last edited by zvoncica; 15-02-08 at 13:30.

  4. #4
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Podgorica
    Posts
    29,744
    Thanks Thanks Given 
    10,837
    Thanks Thanks Received 
    2,116
    Thanked in
    1,078 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by zvoncica View Post
    Ajde Met, Ja cekam nastavak vec danima?
    Dobro sam se sjetila da kliknem na link ispod tvojih postova!? :oops:
    Nadjoh nastavak!
    Procitah do petog a sad cekam sesti, ako je napisan...a ako nije, apelujem!

  5. #5
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    PUTEVIMA ZARASLIM U ZABORAV (3)
    Probudilo nas je svijetlo prvomajsko jutro, kakvo se samo poželjeti može i to za svaki uranak a kamo li za početak jednog putovanja punog neizvjesnosti... odosmo na doručak gdje zatekosmo Mariju kako posluje, no ovoga puta raspakovana i zaogrnuta povelikom keceljom, pri čemu izgledaše odsutno kao da, ne samo svojim mislima, bejaše otišla u – širinu... Sa doručkom nijesmo žurili ali to htjedosmo učiniti sa plaćanjem ali nam Marija reče da to moramo učiniti sa gazdaricom ali ona još spava... rekosmo joj da to i učini i dugo potraja dok se nanovo pojavi uz napomenu da se gazdarica ne javlja, na što joj rekosmo da ćemo otiće bez plaćanja ili neka nam ona kaže cijenu... marija se ponovo izgubi i nakon nekog vremena pojavi i saopći; da je gazdarica – Zdenka – dreknula na nju, naredila da ostavimo 50 eura i gubimo u tri....
    Ovaj iznenadni popust je vrijedio Zdenkinog ljutitog slanja... na put, te se kratko oprostismo i krenusmo na put... Ubrzo izadjosmo iz grada i prostranim autoputom, koji je vijugao padinama brda, ubrzo ponovo sišli u blago zatalasani predio oko Salzburga u kome odlučismo da napravmo prvu pauzu.je bio pun izletnika sa svih strana svijeta i dovoljno je bilo poći za njima da bi se došlo do brojnih znamenitosti ove poznate muzičke metropole. Uskoro prijedjosmo preko rijeke bistrih zelenih voda – Salzbach – po kojoj je ovaj grad dobio ime a potom podjosmo njenom lijevom obalom sa kućama smjestenim ispod i u strmim pećinama nalik onim na obalama Morače i Ribnice, da bi se ponovo, sljedećim mostom, vratili u stari dio grada koji nas osvoji svojim uskim ulicama bez napadnih reklama i svojim pasažima u kojima su izlozi, svojim izgledom, vise potsjećali na umjetnost nego li na trgovinu. Na obali rijeke nadjosmo jednu primamljivu terasu, dje sjedosmo da se omorimo i popijemo piće da bi ubrzo izašli na autoput i nastavili put ka Beču (Wien), gdje je Žan imao namjeru potsjetiti neke svoje prijatelje, gdje bi mogli i prekonačiti i iskoristiti priliku da razgledamo ovu poznatu metropolu. Prije Beč svratismo u neko selo gdje ručasmo u jednoj tipičnoj austrijskoj gostionici, prigodno punoj naroda obučenog u nošnju, krupnih ljudi u lovačkim ili planinarskim odijelima i obuvenog u tešku i otpornu obuću... Izmedju stolova su trčala vaspitana, čista i okupana bucmasta djeca, koju nije trebalo opominjati..
    Uskoro stigosmo u Beč gdje smo, i pored satelitske navigacije, imali dosta muke da nadjemo kuću u kojoj su stanovali Žanovi prijatelji ali se ispostavi da nijesu kući, te u sanduce za pisma nekako ugurasmo poklon za dijete i odlučismo prolunjati gradom i nastaviti put do jednog sela u blizini aerodroma gdje sam godinama otsjedao kad god bih bio na putu za nekadašnju YU. Bez problema nadjosmo u jednom dvoristu skriveni penzion u koga se smjestismo a potom, ogladnjeli, odlunjasmo da potražimo kakav solidan restoran... Put nas odvede preko jednog mostića iznad koga se izdizala impozantna kula iza koje dopiraše muzika sa improvizovane bine ispred koje je vrvio i plesao nekakav “trudbenički" narod, dok nas onaj težak, tako reći industrijski ritam, opominjao da je prvi maj bio i ostao praznik radničke klase cijeloga svijeta... (nastavlja se...)

    Last edited by metuzalem; 25-03-12 at 13:08.

  6. #6
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Putevima zaraslim u zaborav (4)

    Iako se dosta toga prijatnog dogodilo u medjuvremenu, ovaj nastavak počinjem dolaskom na granicu Rumunije (granični prelaz Debrecin/Oradea), gdje smo stigli u kasno popodne lijepog i sunčanog 2. Maja, začudjeni mirom koji je vladao na ovom, prilično dobro uredjenom graničnom prelazu. Osim toga, veoma prijatno smo bili iznenadjeni načinom na koje nas je predusrelo osoblje u jednostavnim tamnoplavim uniformama, koje se, nasuprot nadrkanom mađarskom, prema nama odnosilo na prijateljski a moglo bi se slobodno reći i na “frajerski” način, što ih nije omelo da se temeljito propitaju o mojim namjerama i isto tako prelistaju moj vizama išarani pasoš.

    Ipak ne potraja duko dok ne doniješe moj pasoš i dadoše znak da možemo produžiti put, što i učinjesmo ali samo do obližnjeg motela gdje naručismo po kafu i po jednu “cujku” koja nas potsjeti na dobru (bosansku) šljivu... dok smo opušteno sjedjeli za usamljenim stolom u prostranu prostoriju udje..., ma kakvi udje...!? suvereno ušeta jedno mlado i neobično žensko čeljade pa pošto nas blago odmjeri svojim dubokim i tamnim pogledom, “izvjesnim” osmjehom otkri zube koji svojom zasjenjujućom bjelinom sinuše ispod široko razvučenih usana koje Njemci nazivaju Schlauchboot, što će reći – gumeni čamac – jer tako neodoljivo potsjećaju na njegov oblik...

    Veoma temeljito uzrabotana frizura koja se sastojala od solidno lakiranog pramenja crne i krem boje, neodoljivo je potsjećala na kacigu nekog bicikliste, dok su joj malo iskrivljene noge bile obuvene u crne *****njsko-piratske čizme što dopiru do koljenja i sa prednje strane ich pokrivaju “spojlerima” od zaobljenih i tvrđih komada kože... Kratka suknjica od tamnog štofa, velikodušno je otkrivala švrste butine i gubila ispod vunenog džempera svijetloplave boje na kome je bljeskala (po)zlatna lančuga impozantne težine...

    Svjesna da je prate (muški) pogledi, “zavodničkim” hodom se zaputi u susjednu prostoriju da bi, nakon temeljite "inspekcije", ponovo prošla ispred našeg stola, pritom nam upućujući jedan veoma značajan pogled, iz koga smo mogli (morali) veoma jasno zaključiti da se, u njenom slučaju, u stvari radi o veoma solidno vodjenom preduzeću za specijalne usluge, koje ovdje nećemo navoditi da na kakvu nepristojnu pomisao ne bi naveli; ovo veoma osjećajno, pristojno, čitalačko obćinstvo i njegov nesumnjivo solidan opštenarodni - odgoj...

    Uskoro nastavismo put koji nas odvede do jednog razudjenog grada neodoljivo nalik na Suboticu (Oradea), da bi iz njega ubrzo izišli jednom od širokih ulica omeđenim drvoredima rascvjetalog voća iza kojih su se šarenile fasade oniskih kuća.... Cesta je blago krivudala beskrajnom ravnicom i selima nalik na ona vojvodjanska sve dok se u daljini ne pojaviše plavo osjenčene padine oblih transilvanskih brda... Nije dugo trajalo dok cesta ne stade da se krivudavo penje blagim proplancima obasutim rijetkim, tek prolistalim drvećem, da bi uskoro stigli do sedla iza koga se, u svjetlosti zalazećeg sunca, ukazaše , pokrivena teškim tamnozelenim somotom zimzelenih šuma, obla brda tajanstvene Transilvanije, iza kojih bljesnuše zalazećim suncem obasjani snježni vrhovi Karpata, time cijelom predjelu dajući izgled pozornice...

    Put je vijugao dolinama nevidljivih rijeka, prolazeći kroz sela sasvim različita od onih koje smo iza nas ostavili u beskrajnoj panonskoj niziji i veoma dobro se uklapala u predio koji je postajao sve tajanstveniji što se dan približavao kratkoj majskoj noći... Izgledalo je da sa sutonom dolazeće veceri, brda postaju veća i tamnija a dolina, kojom je, skrivena iza vrbovog šipražja, vijugala nadošla rječica, tako da smo napeto pratili njen tok iza svake krivine predosjećajući da nas očekuje nešto novo...

    Uskoro primijetismo da u nailazećim selima ili varošicama koje su pred nama iskrsavale skoro da nema većih kuća od porodičnih ako se izuzmu nadrkani dvorci "ciganskih barona koji su napadno bljeskali svojim aluminijumskim krovovima. Skoro da nije bilo sela ili varošice a da se na vidnom mjestu nije “kurčio", poput nekih uvrnutih spomenika nadošloj tranziciji, barem jedan od ovih zamkova veoma nasrtljive arhitekture...

    Međutim, ono što je posbno upadalo u oči, bili su detalji čije značenje mi je podrobno objašnjavao Žan-Fransoa, inače etnolog koji je ove krajeve posebno obradio i predstavio zapadnom svijetu... Veoma često smo nailazili na kuće sa krovovima čija sljemena i uglovi bejahu ukrašeni raznoraznim talismanskim oblicima od raznovrsnih materijala i ponekad i krstovima, time neodoljivo potsjećajući na kakvu (privatnu/porodičnu) crkvu ili kapelu... Fasade su, isto tako, bile ukrašene raznoraznim arabeskama a toga nijesu bili poštedjene ni ograde a ni bunari koji su se nalazili u skoro svakom dvorištu. Kako mi Žan-Fransoa objasni, sve te arabeske i ostali detalji kojima je svaka od tih urednih i solidno održavanih kućica, nijesu ništa drugo do izvjesna amuletska odbrana od demona, uroka i ostale mađije, bilo ona crna, bijela ili šarena...

    Veoma često smo nailazili na gradilišta sa po desetak radnika koji su, osim signalne radne odjeće, na glavama imali uobičajene šubare od ovčijeg krzna i već izdaleka se moglo vidjeti koliko su svojom rabotom zadovoljni i sa koliko dobre volje je ispunjavaju. Zanimljivo je bilo i to, da ni pred jednim gradilištem nijesmo morali čekati, tako da je vožnja bila, iako lagana ili može biti baš zbog toga, bila veoma prijatna...


    (nastavlja se...)

  7. #7
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Putevima zaraslim u zaborav (5)

    -
    -
    Kad je počelo da se smrkava, javila se glad i sa njom neizvjesnost gdje ćemo zakonačiti, prećutke ostavljajući da glad utolimo kad se na to i odlučimo... Ubrzo je pao mrak i u pomrčini nazirala neonska svijetla iz daljine nas upozoravajući na rijetke motele i restorane, ali je Žan na moje prijedloge da otsjednemo u nekom od njih, samo prezrivo odmahivao rukom i mrmljao nešto o razbojnicima i sjecikesama, da bi me na kraju umirio riječima da on zna dje je najbolje i da samo što nijesmo stigli...

    No, zaboravih da napomenem da smo na granici morali sat vratiti za uru vremena nazad, ali se odlučismo da to učini samo on, dok bi na mome satu ostalo srednjeevropsko vrijeme, kako bi imali neku kontrolu prilikom telefoniranja svojim prijateljima i poznanicima... Bili smo već umorni i ćutke pratili cestu koja je vijugala dubokom dolinom i ponekad kroz neko od sela osvijetljenim sa par sijalica, tako da je i mrak bio posebno dubok i neproziran....

    Uskoro, sa glavnog puta, nekakvom izlokanom cestom ili ulicom, skrenusmo kroz nekakvo ruševno predgradje, koje se sastojalo od naherenih i ruševnih kuća u kojima rijetko da se vidio osvijetljeni prozor, tako da je ulica, osvijetljena rijetkim sijalicama, djelovala veoma sablasno i prijeteće te sam jedva čekao da stignemo negdje gdje se naslućuje barem nekakva živost...

    Odjednom, potpuno neočekivano skrenusmo iza ugla visoke zgrade isto tako neosvijetljenih prozora i izbismo na prostrani trg u čijem središtu se propinjala kitnjasta fontana. Na dnu ovoga trga se propinjao neboder od četrnaestak spratova, na koju Žan pokaza odmahivanjem ruke uz napomenu da je to motel iz vremena Čaučeskog i da ćemo tamo konačiti što me iznenadi, jer je gradjevina izgledala isto tako sablasno napuštena kao i trg na kome nije bilo ni mačke ni kučke a kamo li kakvog čeljadeta pa čak ni kakvog slučajnog vozila, iako je po mome satu bilo tek 11-30 (jedanaest i po), odnosno 10.30 po lokalnom vremenu, dakle i ne baš toliko kasno...

    Uskom ulicom zadjosmo iza hotela dje parkirasmo auto na parkingu na kojem je rdjalo par Dacija i jedan kamiončić, pa pošto se uvjerismo da je zadnji ulaz zaključan, odosmo na glavni ulaz sa trga utonulog u mrak... Kroz impozantni ali dozlaboga slabo osvijetljeni ulaz, dosta nesigurno udjosmo i odjednom nadjosmo u prostranoj ali napuštenoj recepciji čiji zidovi bejahu zastrti teškim, tamnocrvenim somotnim zastorima koji su teško padali sve do mermernog poda. Uz zbunjeno osvrtanje dođosmo do pulta iza koga ne bijaše nikog i stadosmo dogovarati što da činimo; da li da počnemo s vikom ili kakvom lomljavom kako bi nas neko čuo i prihvatio ali na kraju zaključismo da je najbolje pogledati ima li kakvih vrata, te ja konačno povukoh jednu od onih teških zavjesa i odjednom se, na naše iznenadjenje, iza nje ukaza velika prostorija sa šankom i stolovima odakle nas jedna mlada, plavokosa ljepotica iznenadjeno i sa ljubopitljivim šarmom dočeka i nešto viknu u otvorena vrata koja su zjapila iza nje.

    Odjednom nastade živost pošto odnekuda iskrsnu par stasitih žena srednje dobi i stadose da nas zapitkuju na što Žan, kao svaki pravi Francuz, kao prvo naruči bocu crnog vina iz Moldavije a onda se obrati jednoj od njih da nam daju dvokrevetnu sobu, ako ima slobodnih, na sto se one nasmijaše, izmijeniše par riječi a onda veselo pozvase na recepciju. Dok smo upisivali podatke, Žan se raspita da li kuhinja još radi na što ono lijepo čeljade klimnu glavom i upita što bi željeli za večeru no ubrzo se ispostavi da nam svima nedostaje znanje jezika, dovoljno za jednu razumnu narudžbu... No ono lijepo čeljade se ne dade zbuniti te nam gestikulacijom dade znak da će se ona o tome pobrinuti i da nas neće razočarati te se nas dvojica spokojno vratismo onoj boci baš dobrog vina i opušteno osvrnusmo oko sebe.

    Nije potrajalo dugo, kada se iza onih zavjesa ušunjaše nekakvi mutni tipovi i počeše zadijevati ono plavokoso čeljade koje se, odlučno ali i sa puno strpljenja, stade braniti od njihove nasrtljivosti sve dok se ja, valjda zbog onog teškog i jakog vina, ne skupih hrabrosti da im podviknem i to na nekakvoj doplomatskoj mješavini našeg i svjetskih jezika, pri čemu je, naravno, psovačina bila na naškom:

    "Alors! Ne foutez pa la merde içi..., voyons...! (Hej! Daj, ne pravite ****** ovudijen....) Jebo vas otac gabeljski... Verschwindet..., haut ab ihr verdammten Arschlöcher...! (Gubite se, brišite prokleti šupkovi...!), da od vas ne bi napravio panaiju...


    Ova moja pripita vika je imala neki svoj učinak, jer se oni tipovi okrenuse da vide ko i otkuda graje, pa kad vidješe, uz izvjestan osmjeh izmijenjaše poglede i nestadoše iz teških crvenih zavjesa... Nakon ovog “junaštva” od koga se najviše sam prepadoh, dohvatih čašu da nazdravim sebi i ostalima a i da se okrijepim nakon opisanog poduhvata, prvog u ovom tamnom vilajetu...

    Uskoro ono čeljade donese jelo koje se dimilo i veoma primamljivo mirisalo te, onako izgladnjeli, navalismo na ukusno pečenje u veoma dobro pripravljenom sosu i garniranom svježim povrćem. Ovaj izvanredni napor je zahtijavao dodatno okrepljenje, te nanovo naručismo bocu onog istog vina koje tako neslućeno podiže odlučnost kao što se iskazalo nakon ispijanja predhodne...

    Bila je skoro ponoć po lokalnom vremenu, kad potkupismo putne torbe i liftom zaputismo na sedmi sprat ovog motela od četrnaest spratova koji bi, uprkos tome, zvrjao potpuno prazan da se nas dvojica, kroz neobično gustoj pomrčini, skoro kao slučajno nijesmo dolomatali do njega... U lifti je čkiljila sijalica od najviše desetak vati, no kad se izlomatasmo iz njega, takvi ns mrak dočeka da ostasmo skoro bez daha, sve dok iskusni Žan, iz nekog od brojnih džepova ne izvadi upaljač sa diodom, te se nekako snađosmo kojim pravcem da krenemo, bespomoćno i bez uspjeha tragajući za kakvim prekidačem kojim bi osvijetlili put...

    No, pošto je ovaj motel bio djelo socijalističkih trudbenika i projektanata, ovakvi prekidači se, po uzusima ONO i DSZ, nijesu smjeli nalaziti na mjestima dostupnim bilo kojim elementima, te se ne začudih, kad ga, tek ujutro otkrih skrivenog ispod vatrogasnog sandučeta. Uskim hodnikom dodjosmo do naše sobe u koju udjosmo, upalismo svijetlo i sa olakšanjem zaključismo da je soba čista i uredna iako je još s vrata bio uočljiv onaj opštenarodni način gradnje, kod nas poznat pod pojmom: kako bilo...

    U dubini sobe, nazirao se zavjesama zastrt prozor, kome pridjoh i bacih letimičan pogled na sablasno prazan trg na kojem se i dalje nije zapažao bilo kakvo kretanje; čak ni vjetar nije nosio bilo kakav otpad, što i nije čudo jer smo ionako, veoma prijatno, bili čistoćom koja je vladala oko ceste i u dvorištima amuletski ukrašenih kućica.

    Upalih televizor i izvadih bilježnicu da zapišem utiske. Žanu prepuštajući da isproba kupatilo, nadajući se toploj vodi, pošto nije bilo sigurno da će je biti za dva, skoro slučajno naljegla, namjernika... Zapisah ukratko svoje utiske i tek onda začudih tišini koju je remetio utišan televizor kojim su, kao svuda, jurcali nekakvi gangsteri, da bih neko vrijeme ležao opušteno ispružen, pritom osluškujući da li je Žan završio sa svojim tuširanjem. Moje napeto osluškivanje potraja sve dok me ne obuzeše neke neobične slutnje, pošto se iz kupatila ama baš nikakvi zvuci nijesu čuli, te konačno ustadoh, dodjoh do vrata i, prvo suzdržano a onda sve jače, pokucah na vrata koja su šuplje odzvanjala...

    Kako ne dobih nikakvog odgovora, već podobro uznemiren otvorih vrata i užasnuto shvatih da je kupatilo potpuno prazno. Dodatno usplahiren izadjoh iz kupatila i osvrnuh po praznoj sobi, još uvijek uvjeren da je Žan u nekom skrivenom uglu, zato hitro podjoh do trokrilnog ormara kako bih se uvjerio da je i on prazn. Pošto su se kreveti sastojali od zatvorenih sanduka, nije bilo svrhe gledati ispod njih te, vec poprilično u panici, stadoh razmišljati da odem do recepcije i prijavim Žanov tajanstveni nestanak, ali me dejstvo onog vina nagna da junački sjednem na ivicu kreveta i još jednom razmislim o svemu...

    Tek što sjedoh kad se ona zavjesa na prozoru pokrenu i odjedno, polako i bez ikakvog šuma, iza nje pojavi Žan u plavetnim donjim gaćama (posljednji modni vrisak) začudjeno gledajući moj unezvjereni lik. Unezvjereno ga upitah otkuda on sad, na što mi on otkri jedno udubljenje uz prozor za koji sam mislio da se proteže od zida do zida, gdje je ušao kako bi uključio grijanje, jer je bilo prohladno u negrijanoj sobi.

    Sa ogromnim olakšanjem othuknuh i zamolih ga da drugi put da neki znak prije nego što nestane poput kakve sablasti od kojih, kako se iz priloženog moglo zaključiti, naprosto vrevi u ovom tajanstvenom vilajetu....

    (nastavlja se...)

  8. #8
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Putevima zaraslim u zaborav (6)

    -

    Nakon budjenja, sunčano jutro me namami da prvi od pogleda bacim kroz prozor zastrt taškim zastorima koji nijesu mogli sakriti da je dan već odmakao i da se treba pakovati za dalji put. Razvukoh zastore i zapanjih idiličnom slikom skladno ostvarenog centralnog trga omeđenog zgradama u stilu pocetka dvadesetog vijeka iznad kojieg se izdizalo brdo na kome se, kroz gustu zimzelen, naziralolo groblje sa kapelom. Skoro nenamjerno se zapitah da li je to i stvarno onaj isti, sumorno mračni grad, u koga se, juce u kasne sate umorno i izgubljeno dolomatasmo? Pronadjoh autokartu Rumunije i, prateći cestu, zaustavih na jedino veće mjesto u ovoj zagubljenoj provinciji i pročitah ime grada – Dej – pri čemu me probudjeni Žan, pospano upozori da se ime grada izgovara – Dež...

    Ne potraja dugo i mi sadjosmo u istu rostoriju gdje smo sinoć večerali ali nas umjesto hladnog mraka, tamo doceka prostorija puna žagora, duvanskog dima i ljubopitljivih pogleda većinom mladjih ljudi koji su, uz jutarnju kafu, poluglasno vodili, po svoj prilice ne tako važne razgovore. Nakon obilnog doručka, podmirismo račun i hitro uskočismo u prostran kombi koji pouzdano zabrunda novim motorom...

    Obnovljena cesta nastavi krivudati rječnom dolinom koja uskoro stade bivati sve šira, izmedju sve razudjenijih brda time uveliko ukazujući da se približavamo moldavskim ravnicama. Pogledah kartu raširenu preko koljena i zaključih da ulazimo u provinciju zvanu – Bukovina – iza koje počnju prostori rječnog sliva rijeke Prut, koa čini granicu izmedju dvije Moldavije.

    Uskoro udjosmo u jedan tesnac sa čije desne strane se uzdizaše povisoko brdo sa manastirom, nalik na tvrdjavu, na svom oblom vrhu ali prije no što suminusmo raskrsnicu sa putem koji je vodio u tom pravcu pogled nam pade na poveliku tablu na kojoj povelikim i naredbodavno mračnim slovima bijaše ispisano:

    "HOTEL DRAKULA"

    Ne oklijevajući Žan prikoči i uz komentar da je vrijeme za kafu, polako skrenu uz usku i stmu cestu ka hotelu kojeg smo samo naslućivali iza blagih padina. Ne potraja dugo i ova uska ali ocevidno nova cesta nas uskoro dovede pred jednu novu ali zato prijeteće sumornu gradjevinu pretenciozna arhitekture, pred kojom se zlatila bista B. Soker-a, poznatog pisca opstepoznatog vampira "Drakule", koji izgleda da je bio stvarna i po (velikom) zlu znana istorijska ličnost.

    Dok sam ja vrtio glavom i razgledao brežuljkasti predio iza koga, u daljini, zasljepljujuće bljesnuše visoki vrhovi Karpata pod snijegom, Žan je, poput vojnika hitro pretrčavao preko lijepo urdjenog terena sa prostranim parkingom, vješto hvatajući najpogodnije uglove iz kojih je "opaljivao" snimke kamerom pristojnog kalibra... Medju parkiranim vozilima moj pogled se zaustavi na crno lakiranom kombiju zatamnjenih stakala i sa vidljivim pozlaćenim simbolima krsta ovjenčenog ukrštenim maslinovim grančicama, ispod kojih je bilo ispisano ime (pogrebnog) preduzeća; "Cristiaan & Co." time svakog namjernika upućujući na nesumnjivu namjenu ovog vozila.

    Iz pravca hotela, neočekivano se pojavi krupan plavokos moma u prilično lakoj odjeći i veoma žurno zaputi baš ka onome kombiju, te žurno zovnuh Žana i doviknuh, uzbudjeno pokazujući na onoga momka, da što prije uhvati ugao i ovo vozilo snimi u kontekstu spomenika i hotela, jer su izgledi da momak ima namjeru da isti odveze za nekom svojom potrebom. Žan me, prvo, iznenadjeno pogleda pa pošto osmotri momka i kombi, ravnodušno odmahnu rukom i uz "izvjestan" osmjeh dobaci:

    "Budi bez brige....! Neće on sada nigdje, jer vidiš i sam da vozi jedino poslenoćne mušterija a još nije ni podne prošlo..."


    Ova njegova primjedba je bila više nego na mjestu te sačekah da se "ispuca” i konačno udjemo u ovu očigledno turističku "ustanovu" kako bi popili po – kafu – jer, kako Žan pri prolazu pored recepcije iza koje su zavojite stepenice vodile u mračne dubine, tek je nakon ponoći u tamošnjem noćnom baru, moguće popiti nešto jače (krvavije) od "Bloody Mary”, koktel koji je moguće poručiti i za dana...

    Udjosmo u restoran i sjedosmo za sto pri prozoru, odakle se pružao pogled na oble brežuljke koji su se gubili u plavetnilu Moldavije, uzgred zaključujući da u zdanju kič uveliko preovladava nad nabijeđenom tajanstvenošću dosta greze arhitekture... No ipak je bilo ugodno sjedeti u udobnom prostoru ispunjenom narodom koji je veselo žagorio....

    Dan je odmicao ali se nama nije žurilo te natenane nastavismo put u pravcu odrednog mjesta po imenu Borohoi koje, Žanovom zaslugom, već desetak godina, uživaše u prilično aktivnom i kreativnom pobratimstvu sa francuskim gradićem – Chollet – u kojem on radi kao – attaché – za kulturu toga mjesta i njegove okoline...

  9. #9
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Silazak u crnu rupu tranzicije…

    Silazak u crnu rupu- tranzicije…

    U vrijeme katoličkog a neđelju dana pred pravoslavni uskrs (2010.?), skoro pred samu ponoć se zatekoh u pograničnom mađarskom gradu Segedinu gdje se odlučih da uzmem sobu u otmjenom hotelu Tisza (Tisa) koji poznajem još iz vremena gulašsocijalizma. Po sasvim pristojnoj cijeni uzeh sobu u potkrovlju obnovljenog hotela a potom odoh do obližnjeg restorana – Port Royal – gdje me nekakvi Samuraji poslužiše jelom i najboljim rosč vinom koje sam ikad pio… Nakon obilne večere prošetah gradom koji se spremao na počinak, pritom začuđen i obradovan promjenama na koje sam nailazio, zaboravljajući na vrijeme koje je oticalo u noć.

    Sjutradan, nakon obilnog doručka u baroknoj dvorani ovog hotela, taksijem se zaputih na željezničku stanicu đe mi rekoše da prvi voz polazi tek u 14.30 sati što mi se učinje kasno, te se raspitah za autobus , računajući da je stanica negdje u blizini ali me oni uputiše na sasvim drugi kraj grada. Znajući da će na granici biti velike gužve, odustadoh od putovanja autobusom i stadoh pripremati da sačekam ovaj kasni voz kad u jednom starom taksiju ugledah čovjeka nešto mlađeg od mene kako me netrmice posmatra. Bez oklijevanja se zaputih u njegovom pravcu te gestovima « upitah » koliko bi koštala vožnja do granice… On mi na svom otrcanom računaru otkuca 30 eure na što ja odmahnuh rukom ali mi ga on žustro pruži kako bih ja otkucao svoju cijenu. Ukucah 10 eura na što on odmahnu rukom ali se ja iznenada sjetih onih preostalih forinti pa zavukoh ruku u dzep i pokazah upitno ga gledajući. Ovo ga odobrovolji te mi on dade znak da ubacim prtljag i sjedem na sjedište do njega.

    Vožnja potraja iznad moga očekivanja te počesmo priču na razvaljenom ruskom jeziku, jednom od istorijskih ostavština nekadašnjih blokovskih podjela. Dan je bio neobično topao i sunčan za ovo vrijeme godine, te su se polja zelenila a voćnjaci šarenili u punom cvijetu. Uskoro naiđosmo na začelje jedne od nekoliko kilometarskih autokolona, koja su se, prilično nervozno, presijavale na jarkom suncu no nas to ne omete da se lagano zaputimo prilaznom trakom koja skoro do same granice gdje se rastadosmo uz srdačan pozdrav i razmjenu telefonskih brojeva.

    Potom zgrabih svoju putnu torbu, žustrose provukoh između vozila i zaputih « ničijoj » zemlji kojom su se, osim rijetkih civila, vrzmalo mnoštvo ljudi u raznim uniformama. Dok sam pločnikom prilazio ulaznoj rampi iz mnogobrojnih vozila prepunih ljudi i, posebno robe, čulo se veoma glasno dovikivanje čija me izražajnost umnogome potsjećala na vođu radikala zatočenog u Haagu – Šešelja – a uglavnom bila upućena na adresu mađarskog graničnog osoblja, kako bi ih opomenuli na neka ranija vremena a svodila se, uglavnom, na ogorčenu izjavu tipa :

    “Ma vidi šta nam ova govn@ (valjda mađarsko osoblje) rade a do juče nisi imali ni hleba da jedu...!”


    Nakon što prođoh kontrolu na mađarskoj strani viđeh da Mađari sa zastojem nemaju ništa već da je za njega « zaslužna » carina republike Srbije koja rijetko da je propustila neko od vozila vozila a da nije zavirila u prtljažnik.
    Nakon što podmirih taksistu, bez problema prođoh mađarsku kontrolu i zaputih dobropoznatom prelazu nekad zajebničke domovine. Ovdje zatekoh neobičan prizor jer su četiri kolone vozila na “ničijoj zemlji” bile podvrgnute kontroli tako temeljitoj, da me ona potsjeti na one negdanje, samoupravnog tipa.

    Nakon prelaska granice, predamnom se otvori nešto poput brisanog prostora, kojim su ocarinjena vozila nakon prelaska granice davala gas i ubrzo nestajala u daljini. Tada mi postade jasno koliko se toga promijenilo u zadnje vrijeme, jer je čitav ovaj prostor, ne tako davno, u potpunosti bio nalik na vašar kojim se motao veoma šaren svijet nudeći kojekakve drangulije, ali i mnogo toga dobrodošlog gladnom i umornom...

    Ovoga puta od toga ništa; takoreći ni poslovične čaše vode...

    Nakon što se raspitah ima li autobusa koji vozi za Suboticu na što dobih negativan odgovor te osvrnuh za kakvim taxijem koga i stvarno nađoh na parkingu ispred carinske zgrade ali mi rekoše da se to vozilo upravo uvozi te da je ionako puno. Prije nego što pokušah da dođem do nekog organizovanog prevoza, prvo se obratih nekolicini konduktera pretrpanih autobusa kojih je, svaki, za sobom vukao pretovarenu prikolicu, ali oni samo odmahnuše rukom. Odmakoh se na “pristojno” otstojanje i stadoh stopirati vozila koja su, kao otrgnuta nesmiljenoj kontroli, nervozno i velikom brzinom nastavljala svoj put. Ne preostade mi ništa drugo bez da začudjeno buljim u neobične kolone automobila, ne samo prepunih raznovrsne robe, nego i gepeka ponekad ne manjih od samog vozila a nerijetko i sa prikačenom prikolicom. Bilo je tu i onih obaveznih džipova ali i kombija u kojima je sjedio, jednako zatrpan robom, nekakav zabrinut narod te nijesam ni pokušavao da stopiram.

    Konačno se, na moje veliko čuđenje, predamnom zaustavi “audi” zatamnjenih stakala od kojih se jedno bešumno spusti i otkri poveliku glavu sa tamnim naočarima no zato ošišanu na prilično maštovit način. Prije no i stigoh da izgovorim svoju molbu ova pogibeljna spodoba me oslovi svojim zagrobnim glasom:

    “Hej, matori, čekaš li pogrebno.., šta li..?”

    Zbunih se, no postavši svjestan svog mučnog položaja, promrmljah:

    “E, lijepi moj, skoro da si u pravu, jer ako me opiči sunčanica i pri ovoj solidarnosti, taman bi se tako moglo i dogoditi”

    Ne znam da li me shvatio, jer mi, umjesto odgovora pokaza čvornovati srednji prst i na svoje smrknuto lice navuče ono zatmnjeno staklo, nakon čega auto odjuri onim brisanim prostorom u pravcu...

    Nakon toga nastavih sa svojim “observacijama” dok me je sve više obuzimao osjećaj da se ne nalazim samo na granici nekih prostora već na granici – vremena... jer je cio prizor neodoljivo potsjećao na svojevrsnu - “evakuaciju”.
    Ne preostade mi drugo nego da nekog od onih (mahom ženskih) čeljadi zamolim da mi pozove taxi. Na moje iznenađenje, zgodna mlada žena me strogo upita imam li pasoš koji joj pružih zbunjeno je pitajući – čemu? Objasni mi da ponekad pozovu taxi a mušterija u medjuvremenu zbriše pa one moraju da se natežu sa taksistima. Tek kasnije, kad me obavijestiše da treba barem sat vremena dok taksi dodje, shvatih da se radi o rodbinskoj vezi i privredi.
    Konačno me obavijestiše da je taxi stigao i da me čeka, na što ponovo zgrabih torbu i izađoh na parkinf gdje me je očekivao zgodan i kršan momak nalakćen na nekakvu olupinu od kombija tamno plave boje, pritom me mjereći podozrivo ispitivaškim pogledom te ne mogah a da ga strogo ne upitam:

    - „Svi su izgledi e imaš namjeru da me voziš džabe. Ili...“
    - „Aaa, ne! – prenu se on – no za 15 eura koliko je dogovoreno...“

    - „ pa onda priteci i preuzmi prtljag, neću ga u skut ili tegliti kroz prozor...“

    Ova opomena ga više odobrovolji nego naljuti te vožnju nastavismo u najboljem raspoloženju. Ne potraja dugo, kad se zaustavismo a vozač hitro iskoči iz auta i poče da „šarafi“ na krovu nakon čega na zadnje sjedište ubaci svoje taxi oznake i potom sjede za volan te nastavismo vožnju. Upitah ga za razlog skidanja oznaka na što dobih odgovor da dolazi iz Kikinde, đe mu je rabota registrovana a pošto ulazi na atar Subotice nije baš zdravo voziti taxi sa „stranim“ tablicama...

    No tek kad sam se obretoh u Novom Sadu i unajmih smrdljivu sobu u hotelu “Vojvodina” po cijeni od 38 (i slovima: tridestosam eura.. u luksuznom segedinskom hotelu “Tisa”:36) i prošetao centrom, konačno shvatih “znake u vremenu” koje sam naslutio na graničnom prelazu... Ne prestajući da se čudim, stadoh brojati banke i bankomate kao i bezbroj mjenjačnica koje su, tu i tamo, razdvajale jednako brojne – pizzerije...Kasnije, kad sam večerao u spomenutom hotelu, konobar tipa “podguzna muve”, s visoka me upita da li sam zadovoljan uslugom a ja mu, i sam iznenadjen, odgovorih da sam isto (pljeskavicu i bocu ružice) za te pare (28 eura = 40 ₴) mogao dobiti i na Brodvayu... On se ne dade zbuniti nego upita imam li, možda još neku želju i ja zbunjeno rekoh – da! Nakon što upitno podiže obrve – prozborih:

    “ Da na zid objesite Titovu sliku, pa da sve bude u onom stanju u kome je ovaj hotel..”

    Izgleda da je ovo bilo previše jer se bez riječi okrenu i odgega u pravcu kuhinje, nakon čega utonuh u duboke misli... Otkuda to da u jednom provincijskom gradu kao što je Novi Sad u jednoj u jednoj ulici opstaje više mjenjačnica no nekad zloglasnih dealera u vremenima inflacije i to sa kursom koji namjerniku čini sve skoro duplo skupljim nego li van zemlje.
    Tek tada me onaj prizor sa granice naprosto lupi saznanjem da se samo forma promijenila kako bi sve ostalo isto, jer su ove brojne mjenjačnice, poput Donkihotskih vjetrenjača, u stvari oni nekadašnji dealeri u službi istih moćnika, koji pomoću nerealnog kursa pljačkaju seljake i gastarbajtere a oni u medjuvremenu saznali za “jadac” pa ne unose novac nego robu kako im za euro ne bi uvaljivali protivvrijednost od nekih 60 – 70 centi...

    - M –

  10. #10
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Evo toliko da ovaj moj putopis popnem kako bi ga lakse nasao ako bude od potrebe. osim toga srdacan pozdrav opcinstvu koje zalazi na ove prostore...
    - M -

  11. The Following User Says Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  12. #11
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon toliko godina, iz prve saznadoh da je ovaj moj mucavi putopis za dvoje mladih ljudi (danas roditelja dvoje lijepe djece) je posluzio kao scenario da krenu napustolovno putovanja motorom istim ovim putovima zaraslim u korov zsborava i vele da se nijesu razocarali...

  13. #12
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    16,041
    Thanks Thanks Given 
    2,191
    Thanks Thanks Received 
    2,348
    Thanked in
    1,213 Posts

    Default

    Kako je to lijepo čuti Da je nekome i poslužilo osim što smo mi koji smo čitali, uživali.

  14. #13
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    A i lijepo je e si se javila...


    Velji POZDRAV od

    - M -

  15. #14
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    16,041
    Thanks Thanks Given 
    2,191
    Thanks Thanks Received 
    2,348
    Thanked in
    1,213 Posts

    Default

    Dobri moj metuzalem i za tebe veliki otpozdrav

  16. #15
    Join Date
    Jul 2021
    Posts
    1
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Met,


    Ovo je sjajna pisanija.

  17. #16
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by kylebledsoe View Post
    Met,


    Ovo je sjajna pisanija.
    Nekolicina su mi preko PP savjetovali da postavim PDF ovoga putopisa no ja to ne umijem, te cu ovaj post podici pa neka me neko uputi kako...

    - M -

  18. #17
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    710
    Thanks Thanks Given 
    756
    Thanks Thanks Received 
    399
    Thanked in
    131 Posts

    Default

    I hvala što si ga podigao, inače bi mi promakao. Odličan.

  19. #18
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    nk
    Posts
    22,542
    Thanks Thanks Given 
    7,409
    Thanks Thanks Received 
    4,494
    Thanked in
    1,747 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post
    Nekolicina su mi preko PP savjetovali da postavim PDF ovoga putopisa no ja to ne umijem, te cu ovaj post podici pa neka me neko uputi kako...

    - M -
    Pođeš na sledeći sajt:

    https://wetransfer.com/

    Klikneš na "send a file?" (plavo dugme), i dodaš taj pdf file.

    Nakon toga "Next" pa "Transfer" (na stranici đe je dugme "Transfer" treba da je označeno "Get a link".

    Nakon što se fajl upload-uje, dobićeš link, koji možeš okačiti na forum, ili poslati svima zainteresovanima.

    Link za preuzimanje je aktivan 6-7 dana.

    Ako treba dodatna pomoć, može se i slikovno uputstvo napraviti.



    Sent using Tapatalk
    #fakenews

  20. #19
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    16,041
    Thanks Thanks Given 
    2,191
    Thanks Thanks Received 
    2,348
    Thanked in
    1,213 Posts

    Default

    Ili kao hoćeš da pošalješ nekome od nas na mail, da ti ostavimo, p aćemo mi okačiti ako se ne snadješ.
    Samo fino potpiši rad

  21. #20
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Evo sam uspio da nekakav link uzrabotam,
    no posto nije aktivan neka ga neko ko umije "izgugla" i posstavi
    - M -

    https://we.tl/t-nk38DA4SlM

  22. The Following User Says Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  23. #21
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    13,932
    Thanks Thanks Given 
    4,984
    Thanks Thanks Received 
    2,397
    Thanked in
    1,283 Posts

    Default

    A nema shto no si dzek,onaj brodomaketar je odmah trazio prijeki sud za autorska prava!
    ...

  24. #22
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    16,041
    Thanks Thanks Given 
    2,191
    Thanks Thanks Received 
    2,348
    Thanked in
    1,213 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post
    Evo sam uspio da nekakav link uzrabotam,
    no posto nije aktivan neka ga neko ko umije "izgugla" i posstavi
    - M -

    https://we.tl/t-nk38DA4SlM
    Sve si dobro napravio. Svaka čast!

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Koliko rupa ima na putevima kroz Nk?
    By ^the books of knjige^ in forum Centralni
    Replies: 26
    Last Post: 10-05-06, 17:55
  2. Alkohol za zaborav...
    By mc_dralje in forum Ljubav
    Replies: 20
    Last Post: 05-12-05, 20:39
  3. Svaki 5. dan na CG putevima pogine po jedna osoba...
    By kIkICa in forum Sve i svašta
    Replies: 110
    Last Post: 30-06-05, 23:18
  4. Polako u zaborav...
    By shake in forum Primorski
    Replies: 27
    Last Post: 22-04-05, 11:18
  5. Stanje na putevima
    By Njivice_Orano_Nepreorano in forum Automobilizam arhiva
    Replies: 8
    Last Post: 22-12-04, 23:39

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •