Probudilo nas je svijetlo prvomajsko jutro, kakvo se samo poželjeti može i to za svaki uranak a kamo li za početak jednog putovanja punog neizvjesnosti... odosmo na doručak gdje zatekosmo Mariju kako posluje, no ovoga puta raspakovana i zaogrnuta povelikom keceljom, pri čemu izgledaše odsutno kao da, ne samo svojim mislima, bejaše otišla u – širinu... Sa doručkom nijesmo žurili ali to htjedosmo učiniti sa plaćanjem ali nam Marija reče da to moramo učiniti sa gazdaricom ali ona još spava... rekosmo joj da to i učini i dugo potraja dok se nanovo pojavi uz napomenu da se gazdarica ne javlja, na što joj rekosmo da ćemo otiće bez plaćanja ili neka nam ona kaže cijenu... marija se ponovo izgubi i nakon nekog vremena pojavi i saopći; da je gazdarica – Zdenka – dreknula na nju, naredila da ostavimo 50 eura i gubimo u tri....
Ovaj iznenadni popust je vrijedio Zdenkinog ljutitog slanja... na put, te se kratko oprostismo i krenusmo na put... Ubrzo izadjosmo iz grada i prostranim autoputom, koji je vijugao padinama brda, ubrzo ponovo sišli u blago zatalasani predio oko Salzburga u kome odlučismo da napravmo prvu pauzu.je bio pun izletnika sa svih strana svijeta i dovoljno je bilo poći za njima da bi se došlo do brojnih znamenitosti ove poznate muzičke metropole. Uskoro prijedjosmo preko rijeke bistrih zelenih voda – Salzbach – po kojoj je ovaj grad dobio ime a potom podjosmo njenom lijevom obalom sa kućama smjestenim ispod i u strmim pećinama nalik onim na obalama Morače i Ribnice, da bi se ponovo, sljedećim mostom, vratili u stari dio grada koji nas osvoji svojim uskim ulicama bez napadnih reklama i svojim pasažima u kojima su izlozi, svojim izgledom, vise potsjećali na umjetnost nego li na trgovinu. Na obali rijeke nadjosmo jednu primamljivu terasu, dje sjedosmo da se omorimo i popijemo piće da bi ubrzo izašli na autoput i nastavili put ka Beču (Wien), gdje je Žan imao namjeru potsjetiti neke svoje prijatelje, gdje bi mogli i prekonačiti i iskoristiti priliku da razgledamo ovu poznatu metropolu. Prije Beč svratismo u neko selo gdje ručasmo u jednoj tipičnoj austrijskoj gostionici, prigodno punoj naroda obučenog u nošnju, krupnih ljudi u lovačkim ili planinarskim odijelima i obuvenog u tešku i otpornu obuću... Izmedju stolova su trčala vaspitana, čista i okupana bucmasta djeca, koju nije trebalo opominjati..
Uskoro stigosmo u Beč gdje smo, i pored satelitske navigacije, imali dosta muke da nadjemo kuću u kojoj su stanovali Žanovi prijatelji ali se ispostavi da nijesu kući, te u sanduce za pisma nekako ugurasmo poklon za dijete i odlučismo prolunjati gradom i nastaviti put do jednog sela u blizini aerodroma gdje sam godinama otsjedao kad god bih bio na putu za nekadašnju YU. Bez problema nadjosmo u jednom dvoristu skriveni penzion u koga se smjestismo a potom, ogladnjeli, odlunjasmo da potražimo kakav solidan restoran... Put nas odvede preko jednog mostića iznad koga se izdizala impozantna kula iza koje dopiraše muzika sa improvizovane bine ispred koje je vrvio i plesao nekakav “trudbenički" narod, dok nas onaj težak, tako reći industrijski ritam, opominjao da je prvi maj bio i ostao praznik radničke klase cijeloga svijeta... (nastavlja se...)
|
Bookmarks