PUTEVIMA ZARASLIM U ZABORAV (1)


Zadnji dani aprila 2007. bili su tako neobično sunčani i topli, da su uveliko obećavali ugodno putovanje srednjom Evropom, ususret proljeću koje je nezadrživo nadiralo sa brdovitog Balkana. Sa Jean Francois (Žan Fransoa) bilo je dogovoreno da se nadjemo na glavnoj željezničkoj stanici u gradu Nürnbergu ali sam se ja, u zadnjem momentu, sjetio, da se jednim mailom raspitam kod češke ambasade; treba li mi viza, na što sam dobio brzi odgovor da je: viza obavezna, besplatna ali zato treba otići u istočnonjemački grad Dresden i na nju pričekati nekih – 5 (i slovima: pet) dana...

Ovom viješću sam bio "oduševljen" u toj mjeri, da sam smjesta napisao odgovor u kome izražavam duboko razočarenje zbog ovako – besplatne – vize, te bi se, prilikom mog dolaska na Cetinje, moglo desiti da, prvog češkog turistu koga sretnem kako se bezv-vizno kurči gradom u kome sam odrastao, dočekam "objenoške" i to tako srdačno, da bi to moglo imati čak i diplomatske posljedice...No, ovaj mail ipal nijesam odmah poslao već ostavio da se malo ohladi kako bih to učinio kasnije...i kako bih ga u medjuvremenu "obukao" u diplomatsko ruho, ka svaku bezobraštinu...

nakon ovoga naknadno smo se dogovorili da se nadjemo na glavnoj stanici u Münchenu, te sam jednog sunčanog nedjeljnog jutra krenuo intercity-expressom i nakon nekoliko sati ugodne vožnje stigao u ovaj lijepi njemački grad, odakle sam, o tome, odmah poslao poruku i zadovoljno sjeo da u malom caféu, sa nazivom "Espresso" popijem baš jedan pravi, talijanski – espresso...

Ne potraja dugo, kad moj mobilni zazvoni i ja pripremih da dočekam svog saputnika ali se ispostavi da ova ocekivana vijest nije ništa manje dramatična od one sa češkom vizom, jer tada saznah da je auto, kojim treba da nastavimo putovanje, iznenada osta u kvaru (i to baš u neđelju) i da se nalazi u jednoj od pariskih radionica dje bi trebao biti popravljen. Ne samo što ova vijest ohladi moje oduševljenje već me i nekako osami u ovom velikom i lijepom gradu, nego me nagna da se izgubljeno osvrnem oko sebe, pri čemu opazih tablu turističkog biroa, koja me ohrabri i uputi da odem do tamo i preko njega potražim neki jevtin smještaj u kome bih spokojnojnije mogao ocekivati razvoj dogadjaja...

Prostorija u kojoj se nadjoh, vrvila je od naroda opremljenog za neka daleka i egzotična putovanja, jer su se poneki od njih jedva vidjeli ispod ogromnih ranaca. Bepomoćno se okrenuh tražeći ko bi to mogao biti zadužen za mene i u dubini prostorije, vidjeh jednoga bradonju kako me, sjedeći iza pisaćeg stola, pretrpanog aparatima, ispitivački posmatra i odmah shvatih da ću imati posla sa pravim profesionalcem... Bezmnogo oklijevanja se zaputih do njega i nakon pozdrava, u par riječi objasnih, da mi treba smještaj...

- "Sto jeftinije...?" – prozbori kao da mi ( a i jeste) čita misli.... pa, ne čekajući odgovor, dodade: “ može sa WC i tušem na kraju hodnika...?"

- "Ma i u dvorištu..." – odgovorih smireno i u neobičnom povjerenju...

Pogleda u kompjuter i reče neku sasvim pristojnu cijenu te ja, bez oklijevanja pristadoh i prilično obradovah kad mi reče e se taj smještaj nalazi udaljen jedva par stanica gradskim autobusom... ubrzo je ova transakcija bila zaključena i ja se, nakon kratke vožnje nadjoh u mirnoj ulici koja je nosila ime poznatog njemačkog kompozitora – Haydna – a tako se zvao i pansion u kome sam trebao otsjesti...

Vodjen uobičajenom strelicom podjoh u mali park iza povelike zgrade sa brojem 9, sagradjene u takozvanom – jugendstilu – iza Prvog Svjetskog rata i uskoro nadjoh u jednoj podužoj prostoriji sa stolovima i stolicama, zbunjeno se osvrćući za nečim nalik na recepciju i na zidu zavojitog stepeništa koje je vodilo gore, opazih nešto nalik na šalter. Provirih kroz ovaj niski šalter i uskoj prostoriji koja je služila i kao čajna kuhinja, opazih jedno omaleno žensko čeljade zadubljeno u spremanje...

Ponovo stupih u prostoriju sa stolovima i nadjoh licem u lice sa ženom koja me iznenadjeno odmjeri, pri čemu ni ja ne bijah ništa manje iznenadjen pri pogledu na jedno žensko čeljade od nekih 60 – tak godina, dosta obimnog prkna vakumski upakovanog u jeans – gaće, jedno barem tri-četiri broja manje no što bi trebalo, ali ni to nije bilo ništa u odnosu na njenu majičicu, manju nekoliko brojeva, ali zato sa tako moćnim izrezom (decolette) sa, veoma napadački "izlozenim" sisama, medju kojima se jasno mogao (morao) vidjeti pogolem srebrni krst (križ) kako, onako ugodno uklješten, svojim kracima, raširenim u eksorcistički odbrambenom stavu, stavlja na znanje da bdije nad ovim izlogom prepunom iskušenja...

Pružih joj onaj uput i ona me odvede u jednu veoma udobnu i čistu sobicu sa dva, stolom i dvije stolice, razdvojena kreveta i lavaboom pored vrata, nasuprot prostranom ormanu u koji smjestih putnu torbu i po njemu razmjestih svoje potrepštine. Nakon toga, smireno i raspoložano, šetajući odoh da prolunjam ovim gradom i pogledam čega sve nema u tom modernom Vavilonu u kome se mogao čuti bezbroj jezika, meju kojima najčašće naš YU- multiplex, jezik na kome se posebno teško sporazumijeva...

(nastavlja se....)