Rovačka republika i Rovcani u istoriji Crne Gore

[Hari Krisna]

Moguće, moguće, ali ne znam nikoga kod nas da zna sve po liniji majke kao po liniji oca.

[Rovchanka]

Pa nije to teshko, znash za majku,ujake, tetke, tece,za babu,babine sestre, i bracu, prababu isto, cukunbabu i njene, po liniji, pa odakle su, koja prezimena, pa nepriznate a poznate,.. i kad se upoznajes s nekim lako se to rasceslja, a ako neko nije upoznat taj i nije bash za neko druzenje... Kad bih samo ja napisala prezimena i mjesta porijekla koja su u "zabran" smijao bi se istom josh xx godina..

[Rovchanka]

Sa sedam strana

Tekst Ilije Brakovica „Vezirov most i prva pohara plemena Kuca" iz 1932. godine i kratak komentar o tom dogadjaju


Prva pohara Kuca od strane skadarskog vezira Mehmed-pase Busatlije dogodila se 1774. godine. Ova pohara je jedan od najznacajnijih i najtuznijih, a istovremeno i najsvjetlijih dogadjaja u istoriji ovog plemena.

O ovom dogadjaju i tom teskom vremenu pisali su mnogi pisci, hronicari, istoricari i obicni gradjani. To su najbolje uradili vojvoda Marko Miljanov u svom djelu „Pleme Kuci u narodnoj prici i pjesmi" dr Rastislav Petrovic u knjizi „Pleme Kuci 1684-1796", Stevan Popovic u knjizi „Rovca i Rovcani", Ðono Vucelic u knjigama „Na braniku slobode" i „Bratstvo Vucelica i Bratonozica", Ilija Zlaticanin u „Nasim starinama", Rajko Raosavljevic u „Rovcima i Moraci", J. Erdeljanovic u „Bratonozicima", Ilija Brakovic u „Zeti" 13.03.1932. godine.

U pomenutom tekstu Brakovic pise:

Pokusaj podmicivanja

„Kao pogranicno pleme Kuci su bili u neprestanoj borbi sa Turcima. Narocito su poznate strasne turske kasapnice na Malom Orljevu 1688. i na velikom Orljevu 1738. godine.

Buduci po samom geografskom polozaju u kontaktu sa Kucima, Bratonozici su skoro uvijek dijelili sa Kucima dobro i zlo. Zna se pouzdano da su u borbi na Velikom Orljevu ucestvovali i Bratonozici i u narodnom predanju ostala je ziva uspomena da su Bratonozice u toj borbi predvodili Bozo Nikolin, prvi bratonoski barjaktar za kojega narodno predanje zna, otac Braka Bozova od koga vodi porijeklo danasnje bratstvo Brakovici i Gilici u Bratonozicima, Podgorici i Peci, i veliko bratstvo Barjaktarovici u Beranama, Bioru, Petnjiku i drugim mjestima u Srbiji i Sandzaku, Brale Stanisin, takodje barjaktar od koga vode porijeklo bratonoski Stanisici preseljeni u Srbiju, dok danasnji Stanisici koji zive u Bratonozicima, vode porijeklo od njegova brata

Zoga Stanisina i Šako DJurisin od koga vodi porijeklo danasnje bratstvo Šakovica u Bratonozicima, Podgorici i drugim mjestima.

Turci, kivni Kucima narocito zbog ove dvije strasne pogibije su pretrpjeli na Malom i Velikom Orljevu krojili su planove kako da im se osvete i da ih potpuno uniste. Taj njihov plan dostigao je svoju kulminaciju u prvoj pohari Kuca 1774. godine. Skadarski vezir zatrazi od Kuca da plate caru arac, ali ovi kategoricki odbise.

Cuvsi to, vezir dade mito u Kuce da bi se medju sobom izdali jer je to bio jedini nacin da Turci postignu svoj cilj, da se osvete Kucima u cemu su donekle i uspjeli. (Tada su Punan Dedin, Beco Savicev i dr. primili po "kapu pulja" - jedna pulja 15 krajcara) i stavili se Turcima na raspolozenje.

Vezir je dosao s vojskom u Zetu i tu su mu dosli dva orahovska junaka, DJulja Jovanov i Iveza Vukov. Vezir ponudi DJulji barjak pred Turcima protiv Drekalovica, obecavajuci mu velike darove i carsko znamenje.

No, kad je DJulja to sve prezrivo odbio, vezir je spustio kroz prozor od kule Begovica konopac i barjak i kazao: "Biraj DJulja ili barjak pred vojskom ili konopac na grlo". DJulja je na to odgovorio veziru: "Hocu konopac a nikako barjak protivu brace." Prisao je vjesalima i sam sebi metnuo konopac na grlo i gurnuo dasku ispod nogu.

Tako je slavno zavrsio svoj zivot na vjesalima ovaj ponositi sin ovih surih brda i ostavio primjer pokoljenju kako se umire za svoju bracu i narodnu slobodu. Ista ova sudbina postigla bi i njegova druga, pomenutog Ivezu Vukova da mu nije njegov poturceni rodjak molbom otkupio zivot kod Adzi - pase a ovaj kod vezira.

Surovi obracun

Oni koji primise novac od Turaka stavise im se na raspolozenje a sa Drekalovicima pristase od Starih Kuca Krivodoljani, Zikovici i Bakocevici.

Vezir skadarski rasporedi vojsku da udari Kucima u sedam strana: bosansko-hercegovacki begovi preko Kupusaca, Mecikukic preko Bioca, Beg Zotovic preko Fundine, Usein Ot preko Zatrijebca, beg Sabanagic i pasa Mahmutbegovic preko Orahova, kapetan Nekic od Kolasina preko Veruse i skadarski vezir na Medun.

Drekalovici, videci da se ne mogu tolikoj sili turskoj oduprijeti, nijesu se zatvarali u grad ve su napravili sanac na Ubli i tu su docekali Turke, a stoku i nejac - zene, djecu i starce sklonili su na Malu Rijeku, misleci da ih tamo u onim prokletim vrletima, nece naci.

Vezirova vojska od Meduna prva je udarila na sanac a u toliko su pristigla i druga odjeljenja turske vojske. Drekalovici su se borili kao lavovi ali je sili turskoj bilo nemoguce odoljeti te Turci udarijese u sanac i posjekose 70 glava ali i oni ostadose oko sanca povaljani na gomile.

Kuci su poslije strasnog okrsaja bili primorani napustiti sanac i povuci se prema Cvilinu, gdje ih je srela druga neprijateljska vojska s kojom su vodili ogorcenu borbu.

S ovog polozaja Kuci su morali izmicati pred turskom silom, zadajuci joj teske gubitke dok su sisli na Malu Rijeku gdje im je bila stoka i nejac. Turci, ne moguci oruzjem unistiti ostatak kuckog stanovnistva, urvu kamenje niz strme malorecke strane.

Vriska zena, djece i staraca kao i poklic vojnika, mijesao se sa strasnom grmljavinom kamena koji lomljahu i goru pred sobom i sagonjahu u korito malorecko...

[Rovchanka]

Dolaze Rovcani

Tekst Ilije brakovica „Vezirov most i prva pohara plemena Kuca" iz 1932. godine i kratak komentar o tom dogadjaju


Prosla je ova uzasna noc i osvanuo je dan. Turci ne zeleci ginuti kao proslog dana na pecini, postave strazu da Kuci ne pobjegnu a znali su da nemaju hrane pa su racunali da ce im se sami predati.

S druge strane, Turci porucise i zaprijetise Bratonozicima da ne puste Kuce da predju preko njihove teritorije, jer, ako to ucine, svu ce svoju vojsku okrenuti na njih i sve im zivo plijeniti a sve musko pod sablju turiti.

Vezir je cekao na Medun da mu dovedu kucko roblje iz pecine, koju su Turci drzali u opsadi. Bratonozici su se nasli u vrlo nezgodan polozaj.

Gledati Kuce da ih Turci kolju i drze u opsadu u pecini, tesko im je padalo na dusu. Izbaviti ih iz turskih saka, ispred onolike turske vojske, nijesu imali tolio moci i snage, utoliko prije sto su Turci strasno zaprijetili Bratonozicima da nikako ne puste Kucima prolaz preko njihovog zemljista.

No, i pored svega ovoga, vidjeniji prvaci bratonoski iz Peleva brijega, Vilca, Kisjelice i Klopota, medju kojima narodno predanje pominje: popa Maska i brata mu Asana Scepanova Toskovica, Radoja Premovica, Radovana Spahijina Pavicevica, Adziju Brakova, Radoja Vuceva, Radosa Veskova, Janka Toskova, Radosa LJakova i druge, bili su se skupili na dogovor, kako i na koji nacin da pomognu Kucima.

Bjekstvo iz pecine

Pred samu noc toga dana, stize kod njih rovacki vojvoda Minja Radulov sa nekoliko druga. Bratonozici i Rovcani podju zajedno ne bi li uspjeli da pored turske straze nocu izvedu opsjednute Kuce iz pecine.

Turska straza bila je slaba a nije ni znala puteve i prolaze kroz malorecke stijene, a Bratonozicima je to sve bilo poznato, te su sa Rovcanima vjesto i neosjetno sisli u pecinu. Kuci se obradovase i kod njih se javi iskra nade na spasenje.

Dogovore se da krenu u jedan sat poslije ponoci da bi u to doba najlakse prosli pored turske straze.

Mrtve ostavise u pecini, ranjenike i nejac krenuse sobom i izdadose takvo naredjenje da niko ne smije kasnuti niti recice izgovoriti, da se strogo da nikome ne torokne kamen pod nogom, a majka koja ne bi mogla na drugi nacin umiriti dijete u kolijevci, da ga zakolje ili rukom ugusi, je ako turska straza opazi, sve ce biti pohvatani i poklani.

Turska straza, ne poznajuci teren, nije uhvatila sve prolaze, a Bratonozici, poznajuci svaku stazu, uspjeli su da Kuce srecno provedu pored turske straze uz strmenitu stranu zvanu „Oble ulice", pa da ne bi nagazili na strazu, koja je bila na Stubici od Male grede, skrenu lijevo preko Velje grede, Priboja i Bunijesa i izadju na vrh maloreckih strana.

Tu su se malo odmorili i majke su pregledale djecu u kolijevkama pa su nasle da su sedmoro djece udavile zatvarajuci im usta da ne placu samo da bi prosli pored turske straze.

Odavde su se krenuli ispod sela Vilca i Kisjelice i zora ih je zatekla na putu pored sela Lutova, pa su izasli na vrh morackijeg strana koje se zovu Platije a odatle pravo u Rovca gdje su ih Rovcani bratski docekali.No ipak, Kuci su se tamo potucali bez kuca i imanja punih sedam godina.

Turska osveta


Posto Turci vidjose da Kuca nema u pecini i doznadose da su ih Bratonozici preveli pored njihove straze i preveli u Rovca, bili su jako ozloijedjeni na Bratonozice i vrebali su priliku da im se osvete.

Malo vremena iza toga Turci prevarom domame cetvoricu od onih Bratonozica koji su bili silazili u pecinu i iz iste izveli Kuce, te je skadarski vezir, odnosno Adzi-pasa Osmanagic iz Podgorice zbog toga objesio na danasnjoj Sahat Kuli u Podgorici: popa Maska i brata mu Asana Scepanova Toskovica, Radoja Premovica i Radovana Spahijina Pavicevica a vrebali su da uhvate i objese i ostalu dvojicu t. j. Adziju Brakovica i Radoja Vuceva, koji su bili glavni inicijatori i putovodje za prevodjenje Kuca iz pecine, ali u tome Turci nijesu uspjeli.

Oni nijesu bili zadovoljni time sto su objesili cetvoricu bratonoskih prvaka vec namisle da plijene svu bratonosku stoku te da im se i na taj nacin osvete za prevodjenje Kuca preko bratonoskog zemljista u Rovca".

Prilikom opisa dogadjaja o vjesanju bratonozickih prvaka kod Sahat Kule u Podgorici, Ilija Brakovic je ispustio da opise detaljno kako je pop Masko ispustio dusu pod vjesalima.

Naime, pop Masko je trazio od Turaka, da mu dozvole da se kao svestenik pricesti. Turci, koji su bili pobozni, pristadose da priceste popa Maska te mu donesose pun metalni putijer (bokal) vina i pruzice mu ga.

Pop Masko, kojemu je vec bila omca na grlu a daska pod nogama, cim je dohvatio metalni bokal sa vinom, podigao ga je u vis kao da hoce da se pricesti, pa kada ga je dovoljno podigao objema rukama, snazno je udario tim bokalom turskog dzelata (koji je cekao ispred njega da mu vrati putir a zatim da izvuce dasku ispod njegovih nogu) u glavu tako da je dzelat na mjestu ostavo mrtav a pop Masko je potom, videci da se zamijenio, sam odgurnuo nogom dasku pod njim i objesio se.
Hrabra Prenta

Tekst Ilije Brakovica „Vezirov most i prva pohara plemena Kuca" iz 1932. godine i kratak komentar o tom dogadjaju

Dalje, Brakovic pise:„No Turci ne ostavise Kuce na miru ni u Rovca vec poruce Rovcanima i strogo im zaprijete, da ce sva Rovca popaliti ako im ne vrate kucko roblje. Videci Turci da Rovcani nece vratiti Drekalovice, pocnu se spremati da ih napadnu, vezir krene na njih veliku vojsku, koja se bijase prikupila u Spuz i pocinula na bjelopavlicko polje nize Martinica.

Cuvsi za ovo, Kuci i Rovcani posalju veziru i Turcima jednu zenu iz Rovaca sa djetetom u kolijevci, da ponudi Turcima sisano kumstvo. Kada je ove zena stigla kod vojske, ponudila je veziru i turskim vojskovodjama kumstvo, moleci ih da ne vode vojsku u Rovca.

Turci su je nemilosrdno odgurnuli, rugajuci joj se i psujuci i nju i hriscanskog svetog Jovana. LJutita Rovcanka izvadi preslicu iza pojasa i pobode ju ispred vezirova satora govoreci:

„Naprijed Turci na nas ako vam majka nije „Jana", ali cete, ako Bog da, proci kao na Orljevo".

Ova se zena zvala Prenta i od toga doba ovo se mjesto gdje pobola preslicu nazove Prentina Glavica. Tu je do prije 50 godina bio pazar svake nedjelje gdje su dolazili Crnogorci i Brdjani da trguju.

Prenta se vrati u Rovca istoga dana i javi Kucima i Rovcanima da se spremaju jer Turci nijesu prihvatili kumstvo vec vode veliku vojsku na njih.

Velika pobjeda

Kako narodno predanje i pjesma kazu, turske je vojske bilo 30.000 i udarili su na Kuce i Rovcane, kojima su i susjedna plemena priskocila u pomoc. Kuci i Rovcani su hrabro docekali Turke i u ovom ljutom okrsaju, koji nije dugo trajao, poginulo im je sezdeset, ali su i Turci strasno razbijeni, tako da su se kroz gudure i vrleti strasno polomili i u neredi povukli natrag.

Od trideset hiljada Turaka vratilo se samo trinaest hiljada. Ostalo je sve pobijeno i zarobljeno. Ranjeni vezir, koji je jedva iznio glavu, razjaren ovim neuspjehom, bez obzirice odstupio je na vrat na nos sa ostatkom svoje vojske preko Kolasina, Vasojevica i Bratonozica za Podgoricu.

Cim je stigao u Podgoricu, izdao je najstroziju naredbu da Turci opljackaju sve sto nadju zivo u Bratonozicima i svu stoku da dotjeraju u Podgoricu, a ako se ko usprotivi, da ce sve predati ognju i macu.

Bratonozici su bili jedno od crnogorskih plemena koje nikada nije bilo stvarno potcinjeno Turcima. Pored toga, bratonoski vojvoda Pejo Stanojev Balevic, dobio je od turskog sultana Mehmeda Á, svog zeta po sestri, sto godina prije ovog dogadjaja, carsku povelju da Bratonozici, od Lopata do Ivovika, nikome ne placaju nikakav danak ni kuluk i da ih bez carskoga znanja i dozvole niko ne smije napasti.

Skadarski je vezir za ovo dobro znao, te se Turci nijesu lako rjesavali da nagaze carsku naredbu, vec su gledali da to lukavstvom i prevarom izvedu.

Ovu svoju namjeru Turci su ostvarili pomocu Murata Cpatova, unuka vec pomenutog Bralja Stanisina, kojega prevarom domame u Podgoricu i predstave mu da carska povelja data bratonoskom vojvodi Peju vise nema vrednosti posto vojvoda bijase vec odavno umro i da ce mnogo bolje biti za njih da dotjeraju veziru svu stoku nego da on ide s vojskom na njih. Murat, ne znajuci tursku politiku, pristane i vezir posalje sa njim svoju pratnju.

[Rovchanka]

Pljacka Bratonozica


U izvrsenju svoje misije, kako narodno predanje kaze, Murat je krisom od Turaka, u cijelim Bratonozicima ostavio samo: „jednog zdriebca i jednu zdrebicu, jednog junca i jednu junicu, jednog ovnica i jednu jagnjicu".

Sve drugo zivo, pa cak i kokoske i macke, pokupljeno je i poslato veziru u Podgoricu. Vezir je pitao ljude kojima je bilo naredjeno da plijen dognaju, da li su sve zivo pokupili, a ovi mu odgovorili, da im je pobjegla samo jedna macka i sakrila se u nekom krsu kraj sela.

Tada je vezir naredio te su posli i nju uhvatili i donijeli mu.Od tog vremena taj se krs i danas zove „Mackin krs" a nalazi se do samog kolskog puta iznad sela Vilca. Posto bratonoski obori ostadose prazni, cobani su pjevali:

„Dok je nama na Murata glava, rast ce nama po obora trava".

Iz citiranih stihova izgledalo bi da je receni Murat bio kriv sto je bratonoska stoka otjerana veziru. Medjutim iz ovoga sto je on krisom od Turaka ostavio od svake vrste stoke po jedan par za sjeme, vidi se, da je on bio prijatelj svoga plemena, ali ne razumijevajuci tursku politiku, bojao se da Turci ne ucine u Bratonozicima ono sto je vezir njemu predstavio da ce ucinjeti, ako ne prihvate njegov zahtjev.

Zato je morao pristati. Kako su Bratonozici po prirodi svoga zemljista najvize zivjeli od stocarstva, to predanje kaze da je tada veziru predato 20.000 sitne stoke i 1.000 grla govedi i konja, pa je naredio te se sva ova stoka prodala i za nju se uzeo novac od 500 turskih tesa, sto cini 250.000 grosa ili u ondasnjem turskom novcu 166.666 pulja.

Skadarski vezir Mehmet-pasa Busatlija, naredio je te se od toga novca napravio most na Moraci, koji i danas postoji i zove se Vezirov most. Vezir je dobavio neimara iz primorja i sa njim pogodio da gradi most. Narodno predanje o tome kaze, da je neimar zahtije.

Rijec Marka Miljanova

Tekst Ilije Brakovica „Vezirov most i prva pohara plemena Kuca" iz 1932. godine i kratak komentar o tom dogadjaju

Neimar je zahtijevao od vezira da se krec, potreban za gradjenje mosta zagasi varenikom i bjelancima od kokosijih jaja, te je vezir naredio da svaka kuca u Podgorici i okolini mora donijeti po izvjesnu kolicinu jaja i odredjenu kolicinu varenike, i predati je neimaru za gasenje kreca za most. Posto je vezir izdao naredbu posao je u Skadar a neimar, posto je zagasio krec jajima i varenikom, izgubio se ne zna se kud. Vezir je izvijesten o neimarevu nestanku i ovaj je tragao za njim na sve strane ali uzalud.

Poslije sedam godina neimare sam prijavio veziru u Skadar i ovaj ga je htio odmah objesiti, ali mu se neimar zamolio te ga pusti da mu isprica zasto je to ucinio: "Da sam zagasio krec vodom - prica neimar - kao sto se to obicno radi, i odmah poceo rad, gradjevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako, trajace vjekovima i dok ona traje, trajace i vezirovo ime". Po saslusanju, vezir mu je oprostio zivot, neimar je pristupio poslu i toku godine 1782. most je bio gotov.

Docnije, posto je u Podgorici ustanovljena regularna turska vojska, na obje strane mosta, bila je sagradjena po jedna pandurica, koje su imale velika gvozdena vrata. U ovim kulama stanovali su nizami koji su cuvali Podgoricu od upada Brdjana.

Neuspjela podjela

Za vrijeme vladike Rada kao i prilikom odstupanje Austrije 1918. g. most je bombardovan ali ni prvi ni drugi put nije mu ucinjen veci kvar, sto svjedoci da je zidan narocitim malterom i da je zaista neimar bio specijalista u svom poslu...

Sada da vidimo sta bi sa Kacima. Oni se rastrkase po Primorju, Hercegovini, Kolasinu i Bijelom Polju, ali najvise se njih zadrzalo u Rovcima gdje se i danas zovu Kucke livade, bastine i katuni. Tamo su zivjeli punih sedam godina. Ziveci u izgnanstvu, oni su cetovali i svetili se onijema koji su ih izdali. Dok su Drekalovici bili u izgnanstvu, na njihove kuce i imanja dodigli su Turci i Arbanasi, a skadarski vezir rijesi da i planinu njihovu podijeli Arbanasima i drugim susjedima.

U tu svrhu vezir je poslao komisiju od svojih ljudi, koja je posla iz Podgorice preko Bratonozica a kada su bili uz Vjetarnik jedan od clanova komisije rekao je: "Nemojte braco da idemo da dijelimo planinu Drekalovica jer je to od Boga grehota, a sto ce biti s nama ako se Drekalovici sjutra opet povrate na svoja imanja". Na ove rijeci, vodja komisije S. B. stavio je ruku na prsa i odgovorio: "Ja micem svu grehotu na moju dusu".

U tom momentu pukla je puska LJakica Stanojevica LJakovica, koji je vodio Kucku cetu i pogodila je vodju vezirovih izaslanika kroz ruku u prsa i na mjestu je ostao mrtav. Utoliko zapucase puske i ostalih kuckih cetnika i vezirove izaslanike pobise sve do jednoga, te tako kucka planina ostade nepodijeljena.

Ova je ceta od 12 ljudi, malo dana iza toga, opkoljena od Turaka Arbanasa u mjestu zvanom "Djebeza" i tu su svi junacki poginuli samo se spasao Novak R. Vujadinovic i skloni se kod dordja dukica u Brskut, a odatle posao kod neke odive Drekalovica koja je bila udata u Pipere. Cuvsi za njega, vezir je obecao dobru nagradu onome ko ga uhvati i najzad je uspio da ga uhvati i objesi.

Iza ovoga, obrazovana je deputacija od srba i Turaka, koja je posla kod skadarskog vezira da ga moli, da dozvoli Drekalovicima da se mogu vratiti na svoje kuce i imanja. Vezir vec bijase dozvolio Kucima koji nijesu bili Drekalovici da se mogu vratiti, ali poslije velikog navaljivanja deputacije, najzad dozvoli povratak i Drekalovica".

[Rovchanka]

Osveta nad Rovcanima

"Znali su Kuci (u pecini V.V.) da je pasa izdao naredjenje da se niko ne smije usuditi da im pruzi pomoc. Prijetnja je bila vise nego stravicna i glasila je: Ako se iko usudi da pruzi pomoc Drekalovicima, njegovo pleme ce biti predato ognju i macu..."

"Rovcani, cija se teritorija nije granicila sa kuckom, kada su saznali sta se desava, odlucili su, na predlog njihovog vojvode Minje Radulova, ili da izbave Drekalovice, ili da izginu zajedno sa njima.

Medjutim, kad su posli u pomoc Drekalovicima, Ljevorecani im nijesu dali da prijedju preko njihove teritorije, jer su znali da bi im se Mahmut-pasa osvetio.Tada je rovacki vojvoda odlucio da sa jos dva druga i nekoliko Bratnozica, iduci bespucem pod zastitom mraka, stigne do pecine gdje su bili Drekalovici.

Noc je cuvala junake a njihov lagani hod vodio ih je u vjecnost. Kada su spasioci stigli, svi su se spremili i polako, vodeci racuna da ih Turci ne opaze, iduci za Rovcanima i Bratonozicima, Drekalovici su se izbavili...

Saznavsi sto se desilo, Mehmed-pasa, razjaren, izdao je naredjenje da se popljacka sve sto ima zivo u Bratonozicima i da se primjerno kazne zbog toga sto su dozvolili da se Drekalovici izbave preko njihove teritorije i sto su njih nekoliko ucestvovali u tom spasavanju.

Zatim je izdao naredjenje vojsci da preko Pipera i Bjelopavlica napadne Rovcane, koji prethodno, na njegovo trazenje nijesu htjeli da mu predaju Drekalovice..."Pokolj u Niksicu"Ono sto nije postigao Mehmed-pasa, da se osveti Rovcanima, postigao je njegov sin Mahmut-pasa, dvanaest godina kasnije, kada je na prevaru domamio u Niksic 57 najuglednijih Rovcana, pod izgovorom da zajedno sa njima i Piperima napadne na Gacko.

Ne sumnjajuci nista, jer ce s njima biti i Piperi, Rovcani su, predvodjeni knezom, stigli u Niksic gdje su Turci, po pasinom naredjenju izvrsili pravi pokolj nad njima. Od njih 57 uspjeli su da se spasu samo cetvorica.

Sam pasa je zaklao rovackog kneza, dok je niksicki dizdar odsjekao glavu kaludjeru. Bio je to jedan od najsurovijih zlocina koji je izvrsio ovaj, inace po zlu cuveni Busatlija...

Ako Mehmed-pasa nije za zivota uspio da se osveti Rovcanima, Bratonozici su za sva vremena zapamtili poharu koja je izvrsena nad njima. Tom prilikom je, po pasinom naredjenju, dovedeno u Podgoricu mnogo krupne i sitne stoke koja je prodata, a od novca koji je dobijen za bratonosku sirotinju, napravljen je most preko Morace.

Pasa je ipak u necemu uspio-ovjekovjecio je sebe kroz zlocin, jer se most i danas zove po njemu VEZIROV MOST.Istovremeno, dok se sabirao prikupljeni novac za izgradnju mosta, Adzi-pasa Osmanagic je domamio na prevaru cetvoricu Bratonozica koji su pomogli Drekalovicima da se izbave, i naredio da se javno objese ispred Sahat-kule nasred Podgorice".

[Rovchanka]

Blog piše i slika: Prevalis

Original članak o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, faksimil Politike, 13. mart 1929. godine

KAKO SU SRPSKI ŽANDARMI 1929. GODINE UBILI CRNOGORSKOG KOMITU RADOŠA BULATOVIĆA – ĐEDA PREDRAGA BULATOVIĆA

Novak Adžić: Radoš i Drago, Bulatovići


Direktni krvni srodnik i predak u pravoj liniji (đed) Predraga Bulatovića, aktuelnog predsjednika opozicione Socijalističke narodne partije, bio je Radoš Bulatović, istaknuti crnogorski patriota i komitski borac za slobodnu i nezavisnu državu Crnu Goru. Ubijen je od strane srpskih žandara 8. marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Moračkog Manastira. Bio je gerilski borac protiv velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore sprovedene 1918. godine. Borio se protiv režima ognja i mača kojeg je personifikovala dinastija Karađorđević i njihovi eksponenti u Crnoj Gori.
Crnogorska istorija prepuna je primjera da potomci nijesu dostojni svojih predaka. U političkom, državotvornom i nacionalnom smislu aktuelni neformalni vođa opozicije u Crnoj Gori Predrag Bulatović eklatantan je primjer kontroverznosti u odnosu na ono za što se borio i stradao njegov đed Radoš Bulatović. Mnoštvo dokaza to potvrđuje. Kao egzemplar navešću samo to da je Predrag Bulatović imao nešto više od političkog senzibiliteta za potez njegovog kolege iz SNP Zorana Žižića, koji je oduševljeno i u janjičarskom stilu dočekao povratak potomaka dinastije Karađorđević u Beograd i predao im ključeve dedinjskog »Belog Dvora«. Glas otpora ili protesta od Predraga Bulatovića se tada niti ikada nije čuo, iako je to bilo logično s moralne osnove očekivati, s obzirom da je režim Aleksandra Karađorđevića (Palikuće) na brutalan način likvidirao njegovog đeda Radoša Bulatovića i đedjovljevog brata Draga Bulatovića i mnoge ugledne prvake iz rovačkog bratstva Bulatovića. Zbog političke trgovine zaboravio je Predrag Bulatović na dug prema svojim slavnim precima, koji su se žrtvovali za slobodu Crne Gore. To što se đed Predraga Bulatovića – Radoš Bulatović- po crnogorskim šumama junački borio za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore njegovom unuku nimalo ne smeta i ne obavezuje ga što je politički vođa ovdašnje i ovovremene prosrpske opozicije u Crnoj Gori koja se izjašnjava protiv nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta crnogorske države. Radoš Bulatović je bio gvozdeni borac protiv velikosrpskog hegemonizma, unitarizma i tiranije, a njegov unuk Predrag Bulatović je, direktno i indirektno, promotor velikosrpske asimilatorske ideologije, kojoj je osnovni cilj da potre državnost Crne Gore i ruinira i podrije crnogorski nacionalni identitet. Politički i ideološki zagrljaji Predraga Bulatovića i srpskog okupacionog mitropolita u Crnoj Gori Amfilohija Radovića očigledno i notorno to dokazuju. Amfilohije je Bulatovićev ideolog i zla kob crnogorske opozicije.


Posljednji crnogorski gerilci, komiti koji su stradali, herojski izginuli za slobodu, samostalnost i nacionalno dostojanstvo Crne Gore bili su braća Radoš i Drago Bulatović iz Smailagića polja, kod Kolašina. Oni, kao istaknuti crnogorski junaci iz Rovaca, likvidirani su od strane srpskih okupacionih oružanih formacija 8. marta 1929. godine u selu Ravni, u blizini Moračkog manastira. Braća Radoš i Drago Bulatović su punih 12 (dvanaest) godina bili u šumi kao komiti, kako u doba austrijske, tako i u vrijeme tadašnje srpske okupacije. Oni su rješenjem Ministra unutrašnjih djela Kraljevine SHS bili oglašeni hajducima i ucijenjeni sa 100.000 dinara. Policijske vlasti su za njima raspisivale potjernice, organizovale potjere i obećavale velike novčane nagrade onima ko ih uhvati, prokaže vlastima ili ubije. Njihov bi unuk da ga počem zapadne raspisivao potjernice za borcima za crnogorsku državnost i nacionalni identitet!
Braća Radoš i Drago Bulatović iz sela Smailagića polja kod Kolašina stradali su kao crnogorski komiti marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Moračkog manastira. O njihovoj pogibiji, borbi u zapaljenoj kući sa brojnim srpskim žandarima, koja kao da je imala filmski scenario, pisala je beogradska »Politika « od 13. marta 1929. godine, br. 7495 na strani 8. Osvrnuću se na ono što smatram da je relevantno iz teksta kojeg je objavila »Politika«. U tom zapisu stoji i ovo:

»Interesantna je sudbina ova dva odmetnika koji su poslije dvanaest godina života u šumi najposlije platili životom. Radoš Bulatović iz sela Smailagića polja, čija je kuća udaljena jedva tri kilometra od samog Kolašina, bio je imućan, bogat seljak. Među seljacima i svojim bratstvenicima bio je osobito poštovan. Sa svojim bratom Dragom, i još nekoliko desetina rođaka Bulatovića, odmetnuo se u šumu još za vrijeme austro-ugarske okupacije. Taj period njegovog komitovanja bila je čisto nacionalne prirode, jer je Radoš sa društvom bio neumorni zaštitinik svoje okoline, a nemilosrdni sudija austrijskim vojnicima i njihovim špijunima, koje je bez sažaljenja ubijao.
Prvih dana poslije ujedinjenja, svu su vlast za dugo vremena po crnogorskim varošima imale komite. Oni su ulazili u varoš kao neka vrsta oslobodilaca. Među prvim odmetnicima ili kako su tada nazivani komitima, koji su u Kolašin došli, bio je i Radoš Bulatović. Bez sumnje među svim tim ljudima koji su u masama dolazili iz šume najrazboritiji bio je Radoš Bulatović, a od svih komita građana kolašinskih on je bio najsimpatičniji i u njega su imali najviše povjerenja.
Međutim, uticaj separatista, obećana čast, čin i slava, od njega su ubrzo napravili najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost. Još 1919. godine došao u sukob sa vlastima, i jedne noći opkoljen kod svoje kuće od deset žandara, u borbi bio je ranjen na šest mjesta, i što je najinteresantnije, uspio je da tako ranjen umakne žandarima«.

Primjećuje se da ovđe »Politika« daje svoj politički sud o uvjerenjima Radoša Bulatovića, koji je determinisan činjenicom da njegovi politički stavovi i komitska borba nije korespondirala sa ideologijom i politikom čije je interese ona, kao srpska novina, zastupala. Naprotiv, politička uvjerenja i gerilska borba Radoša Bulatovića bili su temeljito oprečni političkoj doktrini čije je ciljeve i interese promovisala »Politika«. Činjenica je da se Radoš Bulatović borio za crnogorsku državnu samostalnost, ali samosvjesno, iz svojih uvjerenja, a ne pod uticajem bilo koga ili bilo čega. »Politika« u svojemu tekstu dalje navodi i ovo:

»Od tada je proteklo dosta vremena. Poslije amnestije političkim odmetnicima u Crnoj Gori, njegovi rođaci i drugovi tokom 1921 i 1922. godine predali su se vlastima. Jedini Radoš sa svojim bratom Dragom ostao je i dalje u šumi«.

Da se zapaziti da, »Politika« ovdje pravi previd: namjerno ili nepažnjom: jer je činjenica, istorijski provjerena, da se nijesu svi crnogorski komiti iz bratstva Bulatovića nakon amnestije predali vlastima. Neki jesu, a neki i nijesu. Neki su se predali, neki su uhvaćeni, a neki su bili van domašaja vlasti, jer su bili emigrirali u inostranstvo.
»Politika« konstatuje da su svi pokušaji da se Radoš Bulatovic privoli na predaju propali. Ona piše i ovo:

»Prije nekoliko godina pokupili su se svi viđeniji judi i prvaci iz sreza i pozvali Radoša s bratom na pregovore. Cilj ovih pregovora bio je da se na lijep način sklone na predaju. Na zakazano mjesto udaljeno nekih dva do tri kilometra od varoši oni su došli. U označeni sat pojavio se Radoš. Njegov stas i široka ramena pokazivale je snažan sastav, njegova bluza od uniformi bivših crnogorskih oficira jedva se viđela od bezbroj unakrsno opasanih redenika. Gusta brada davala mu je izgled pustinjaka, iza poluspuštenih trepavica sijale su njegove sitne oči neobičnim sjajem. Sa kratkom puškom u ruci i u pripravnom stavu on je pristupio jednom po jednom i sa svima se iz reda ljubio. Viđeni ljudi, većinom njegovi bivši oficiri iz rata, nagovarali su ga, da se okane uzaludnog komitovanja, i nemirnog šumskog života, nego da se posveti opustjeloj kući i njivama. Poslije diskusije od neka dva sata, Radoš je okupljenim postavio ultimatum, da mu zagarantuje nošenje oružja, da mu država da neku naknadu u novcu za pretrpljene štete za vrijeme boravljenja u šumi«,navodi »Politika«.


Blog - Prevalis

[Rovchanka]

Za Radoša Bulatovića ona tvrdi da je važio za »najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost«, te da je u svojemu uvjerenju »borca za crnogorsku slobodu išao čak dotle da i državi postavlja ultimatume«.

Svi pregovori sa Radošem i Dragom Bulatovićem, te pozivi na predaju ostali su bez rezultata. »Politika« navodi da je ovaj crnogorski komitski vođa, nekoliko godina prije nego što je ubijen, »demonstrativno prekinuo pregovore i prema tome objavio rat državi. Sa puškom na gotovs, korak po korak u nazad, on je ostavio građane dovikujući: Zbogom, meni je mjesto u šumi! Na vrhu susjednog brdašceta njegov brat Drago sa puškom u ruci osiguravao mu je odstupnicu. Od tada pa sve do danas njih dvojica su ostali u odmetništvu. Pričalo je da su krstarili iz jednog sreza u drugi. U kolašinskom srezu, posljednjih godina koliko se zna nijesu nikome nikakva zla ucinili a pričalo se da su u drugim srezovima naročito u nikšićkom i andrijevačkom, učestvovali u napadima sami ili u zajednici sa odmetnicima iz drugih srezova. Prije dvije godine ucijenjeni su Radoš i Drago sa po 50.000 dinara.
Komandir kolašinske žandarmerijske čete kapetan g. Milojko Uzelac neprestanim potjerama sa svojim žandarima onemogućio im je dolazak u blizini Kolašina. Pronosile su se verzije kako su viđeni sad u Metohiji, sad u Katunskoj nahiji i tako dalje. Govorilo se čak, da su oni davno već prešli u Italiju. Ali je kapetan Uzelac sa svojim žandarima najbolje znao za njihovo kretanje«,pisala je ondašnja »Politika«.
Evo, kako su braća Bulatovići, prema pisanju beogradske »Politike«, ubijeni. Ovu verziju njihove pogibije, kako piše »Politika«, ispričali su žandari koji su učestvovali u operaciji njihove likvidacije. Naime, po naredbi komandira kolašinske žandarmerijske čete zloglasnog kapetana Milojka Uzelca vršene su potjere za komitima Radošem i Dragom Bulatovićem. Njihovom likvidacijom rukovodio je izvjesni narednik Dujmović sa četrnaest žandara. U selu Ravni marta 1929. godine u zoru stigao je narednik Dujmovic sa žandarima. U jednoj kući pored puta bili su Radoš i Drago Bulatović. Prolazeći pored te kuće, koja je pripadala tamošnjem seljaku Đukiću, piše »Politika«, narednik Dujmović i žandar sa njim »uputili su se prema kući. Narednik je prvi otvorio vrata i ušao, a za njim i žandar. U kući su našli domaćina sa ženom i sa njihovo četvoro sitne đece, koji su živjeli u najvećoj bijedi. U razgovoru sa domaćinom naredniku se učini sumnjivim jedan šum, koji je dolazio sa tavana kuće.
– Ko ti je gore? -upitao je domaćina.
Kako mu je ovaj dao zbunjen i nejasan odgovor, narednik se popeo do ulaska tavana, đe je ugledao dva toliko tražena odmetnika. Prema pričanju narednikovom, Radoš je opazivši ga pucao na njega, ali metak nije upalio. Narednik i žandar uspjeli su srećno da umaknu napolje i zauzmu poziciju, iz koje su imali na oko vrata od kuće. Odmah za tim narednik je dao signal zviždaljkom, i za kratko vrijeme bili su svih četrnaest žandara na okupu. Kuću su sa sviju strana opkolili i zauzeli dobre zaklone. Kada su se već bili rasporedili, žandari su glasnim dozivanjem pozivali Radoša i Draga na predaju. Ali oni za to nijesu htjeli ni da čuju« navodi »Politika«. Prema njenom pisanju, svi pozivi na predaju bili su uzaludni. List tvrdi da su čak i slati neki mještani kao pregovarači, ali sve je to bilo bez rezultata.

Prema pisanju »Politike«, Radoš Bulatović je jednom od njih rekao:
»Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i veće grupe žandara pa su se lijepo uvijek proveli«.

Poslije propalih pregovora, »Politika« navodi, »odmah zatim nastala je puščana paljba. Žandarmi su iz početka pucali po vrhu kuće da bi se oni u kući uvjerili u njihovu nadmoćnost. Poslije uzaludnog puškaranja od jednog sata i više žandari su posljednji put pozvali Radoša i Draga na predaju. Ali oni su iz kuće odgovorili: - Tornjajte se odatle!
Narednik je zatim dozvao domacina Đukića i poslao ga u obližnju kuću da donese pola kila petroleuma. Kad se on vratio sa petroleumom narednik mu je naredio da pospe petroleum po kući, spolja, a zatim da kuću zapali.
Siromah Đukić htio ne htio, morao je da posluša naredbu, te je tako sam sopstvenu kuću zapalio. Čim je vatra uzela maha, puškaranje je ponovo nastalo sa obadvije strane. Dovedeni tako u škripac, Radoš i Drago zbog vatre bili su primorani da napušte kuću i izađu napolje. Radoš je prvi izašao na vrata, uspio je da opali nekoliko metaka u pravcu zaklonjenih žandara, a zatim je bio srušen plotunom. Drago je od prvih plotuna na nekoliko mjesta bio ranjen a onda je stao da bježi prema potoku. Ali su ga dočekali žandari koji su bili sa druge strane kuće i plotunima oborili«, piše »Politika«. Isti list navodi da je, iza toga izvršen od strane civilnih i vojnih vlasti uviđaj. Uviđaj su vršili, po pisanju »Politike«, sudija M. Radević, poglavar sreza R. Milošević, kapetan žandarmerije M. Uzelac, sreski ljekar dr B. Milić i još nekolicina, i kod ubijenih komita »nijesu našli ništa, niti od novaca, niti od drugih stvari, osim municije, koje su imali dovoljno. Radoš je imao italijanski kratki karabin i na kundaku urezano: R.B. komitski vojvoda 12 godina«.

Ljekar koji je, kako piše »Politika«, vršio obdukciju konstatovao je da je Radoš bio fizički bolestan, a Drago fizički zdrav, kao i to »da Radoš za posljednja četiri dana nije ništa jeo jer mu je stomak bio potpuno prazan. Drago je takođe bio praznog stomaka, ali je ipak posljednih dana morao nešto jesti i to vrlo malo«.

U tom članku »Politika« konstatuje da je Radoš prije nekoliko godina boravio u Italiji i da mu »otuda puška potiče«, konstatuje se, uz ostalo u pomenutom srpskom listu.

Tok pogibije braće Radoša i Draga Bulatovića naveo sam prema pisanju beogradske »Politike«, budući da ne posjedujem, da nijesam uspio pronaći arhivski dokument koji bi sve ovo prikazivao u drugačijem svijetlu i smislu. Ali, u vezi sa pisanjem »Politike« o njihovoj pogibiji hoću da kažem nekoliko stvari: Najprije, ne sumnjam da je beogradska »Politika« pisala o njihovoj pogibiji na osnovu policijskih izvještaja. Dalje, opravdano se može konstatovati da je policijski izvještaj o njihovoj pogibiji bio u funkciji politike ondašnjeg režima. Potom, tekst »Politike« o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, s obzirom na diktatorski, represivni, despotski i inkvizitorski karakter ondašnjeg vladajućeg establišmenta, čiji su oni bili protivnici, po prirodi stvari, morao je proći kroz ruke cenzora. Podsjećam, u diktaturi nema slobode za druge već samo za diktatora. Sve je, pa i štampa, potčinjena njegovoj volji, koja je neprikosnovena, neporeciva. Tako je bilo i u doba vladavine najprije regenta, a potom i kralja Aleksandra Karađorđevića, kada su svirepo ubijeni borci za crnogorsku slobodu i nezavisnot vitezovi Rovaca, braća Radoš i Drago Bulatović. To znači da je štampa pisala po volji ondašnjih centara vlasti i moći. Najzad, »Siromah Đukić«, o kojem piše »Politika«, a u čijoj su kući i na čijem su imanju ubijeni Radoš i Drago Bulatović, u selu Ravni u blizini Moračkog manastira bio je u stvari Milija Perov Đukić, koji je važio za jednog od njihovih jataka (a jatak je onaj koji pomaže i skriva). Kuća Milije P. Đukića bila je njihovo skrovište.
Može se još nesto reći o tome kako su, prema izvorima i saznanjima kojima raspolaže ovaj autor, junački izginuli braća Radoš i Drago Bulatović, dva posljednja crnogorska komita i rodoljuba u gerilskoj borbi za državno i nacionalno dostojanstvo Crne Gore, pravo, čast i slobodu crnogoraskog naroda.

Braća Radoš i Drago Bulatović su se, kao vitezovi iz Rovaca, borili hrabro, istrajno, stameno i prkosno do smrti protiv okupacije i aneksije svoje domovine Crne Gore. Nema nikakve sumnje da su se braća Radoš i Drago Bulatović održali više od deceniju kao komiti zato što su imali veliko uporište u narodu i njegovu podršku. Borili su se zajedno i otišli u smrt zajedno.
Blog: Prevalis

[FORMICA]

Bravo Rovčanka.

[Sandukan]

A zna li se kako na to reaguje "g".Predrag Bulatovic..?

[Rovchanka]

Mislim da je gospodin Predrag Bulatovic reagovao u pravom trenutku kako treba... To ce Vam potvrditi i njegovi politichki neistomishljenici.

[primarius]

svako li se zove gospodinom danas

[Sandukan]

ne kuzim???

[Rovchanka]

Savremena politika i vaspitna crta se razlikuju sve do jednog trenutka kad Covjek treba da reaguje kao Covjek. O tome bi mogli drugi put..

[Sandukan]

kako si ti komplikovana djevojka...

[Hari Krisna]

Bravo Rovčanka.

Mozda je dala dobar primjer pa dako svak o svom plamenu napise interesantne podatke.

[opmne]

Mozda je dala dobar primjer pa dako svak o svom plamenu napise interesantne podatke.

Izvukla je ono najbolje, a inace ja sam cuo da je u Rovca najpoznatija igra "ja tebi vojvodo, ti meni serdaru".

[Mstislav]

Ма какви, тога у цг нема.
А то да се пише о својим племенима није лоша идеја, имам неку књигу о мојем, па кад дођем у цг могао бих нешто преписат ако кога интересује племе загарачко.

[Rovchanka]

Izvlacite vi sta imate najbolje od vasih,.. Mislim da bar tu granica nema. Nego, kako se obicno odive bave s tim.. Vidjecemo sta josh ima da se napise o svojima. Ja nisam preskocila ni opravdanje za Bratonozice da bih slavu ljudskog postupka u vezi sa Drekalovicima pecatirala Rovcanima, iako bi neki i iz Kuca to preskocili.. To valjda govori Ljudima nesto..
Oko igre ne znam, sem da se u Rovcima postuje ko je od koga, pa je to fina osobina da se imalo bit zasta Covjek.. A takodje, i kad ima mrlja, ne ignorise se nista. Kad imaju toliko vojvoda i serdara, to je valjda vrlina, a ne mana. Dakle, bez zlobnosti i zavidnosti nadalje, pa svoje podatke "na sunce".. Ja necu stati na ovome u vezi sa temom o Rovcima i Rovcanima, a muski nosioci rovachkog porijekla, nek cute ako nemaju sta napisati. Njihov izbor..

[Rovchanka]

Nikšin kiljan



Po povratku iz Rovaca, gdje je bio u posjeti kod svoga sina Gojaka, Nikša, rodonačelnik plemena Nikšići, je ubijen na mjestu zvanom Mala Lukavica. Tu se i danas nalazi obilježje u vidu kamene ploče. Na ovom mjestu na Ilin dan 2. avgusta se okupljaju stanovnici Župe, Rovaca, Morače, Uskoka, Drobnjaka i drugih plemena. Pored igre i pjesme vrše se pojedinačna takmičenja u skoku, bacanju kamena, konjskim trkama i slično. Nikšino tijelo je prihvaćeno i sahranjeno u selu Zagradu, gdje mu se i danas nalazi nadgrobna ploča.

Nikšina ploča




Nikšina ploča se nalazi u Župi, u selu Zagradu gdje se najprije naselio rodonačelnik plemena Nikšići Nikša. Pleme Nikšići doselili su se u 14. vijeku iz mjesta Krtoli, koje se nalazi u Boki kotorskoj. Nikšino tijelo je prihvaćeno i sahranjeno u selu Zagradu, gdje mu se i danas nalazi nadgrobna ploča.




Godine 2007. prilozima zbratimljenih plemena Župe, Rovaca, Morače, Pipera i Zagarača podignuta crkva Sv. Ilije na Lukavici pored Nikšinog kiljana.

[autodijagnostika]

Evo na crnogorskoj enciklopediji pročitah ovaj tekst o Rovačkoj republici. Vec sam čitala nešto o toj stranici crnogorske istorije, koju su izgleda svi zaboravili, pa evo da pročitate i da kažete svoje vidjenje.

Ja vjerujem da ni rovački zet nije znao da mu je buduća tazbina branila crnogorstvo kao najveću svetinju!

Evo teksta:
Rovačka republika je vjerovatno najslabije opisani događaj novije crnogorske istorije. Kad se Božićni ustanak (1919 - 1926) rasplamsao u Katunskoj nahiji, u okolini Nikšića, u Rovcima, je uspostavljena Rovačka republika. Srpski režim ih proglasio “banditima” kao i sve Crnogorce koji se nijesu slagali sa nestankom crnogorske države i srpskim represalijama po Crnoj Gori. U jednom izvještaju Komande Zetske divizijske oblasti na Cetinju, kaže se da u Crnoj Gori “ima puno bandita, u okruzima: Cetinjskom 320, Beranskom 400, Kolašinskom 400, Nikšićkom 100 i Andrijevačkom 573 lica”. Ustanak i Rovačka republika je gušena najgrubljim metodama: ubijanjem, pljačkom i zatvaranjem nedužnih ljudi i čitavih porodica, silovanjem žena, paljevinom domova i ekonomskih dvorišta. Na Rovačku republiku i Rovčane (uglavnom Bulatoviće i Vlahoviće), 13. novembra, jurišala je srpska vojska i žandarmerija sa 10 bataljona, nekoliko baterija topova, 24 mitraljeza i 100 mašinskih pušaka. Samo u danima “razaranje Rovačke republike” silovano je i “nestalo” 30 žena i djevojaka. U Kolašinu je “zatočeno” 47 ljudi i 420 žena, đece, čiji su ukućani učestvovali u ustanku i odmetnuli se u šume. Opljačkano je 95 komada svinja, 3.000 ovaca, 446 goveda i uništene stotine košnica pčela, izgorjelo 45 kuća i desetine štala i ljetnjih koliba.
Bulatovićima koji su se Srbima predali na časnu riječ, živima je sa tijela drana koža, a u Raportu podnešenom Crnogorskoj Vladi od članova ove porodice u Rimu 26.jula 1920. piše:
Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim porodicama. Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima (oblast šinska). Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno, pošteno i hrabro bratstvo Vlahovića. Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi, vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle protiv bratstva Vlahovića i Bulatovića. Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo bratstva Bulatovića. Što se tiče zločina prema bratstvu Vlahovića, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će to oni sami učiniti.
Kad se crnogorski narod u decembru 1918. s oružjem u ruci digao da brani prava svoje zemlje i da spriječi njenu nasilnu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešće u ustanku i s oružjem u ruci pošli u Pipere 20.decembra 1918., odakle da produže i stupe u krvavu borbu. Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustaša, iz oblasti nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave borbe sa najgroznijim našim neprijateljem Srbijancima u toku od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju. U toku 1918. srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije. Uvijek samo to odbijali, izjavljujući da pitanje Crne Gore nije još riješeno od Konferencije Mira, niti od crnogorskog naroda.
u julu 1919. -Srbijanci su poslali protiv našeg plemena dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga odbili ka Nikšiću.
13. novembra 1919. Srbijanci su uputili protiv nas deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom Borivoja Roksandića) sa 24 mitraljeza i sa preko sto mašinskih pušaka.
Kod nas su se tada bili sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika. Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i djece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i djecu. Pošto je vojska srbijanska napustila naše pleme i otišla da iste "herojske" podvige čini i u drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutra dan, poslano je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine. Zimu smo prezimili u brdima u navećoj bijedi i oskudici, i u snijegu od 2-3 metra. Mnogi od nas ili su umrli od zime ili su im otpali prsti ruku ili nogu, te se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili.
U martu mjesecu 1920. povratili smo se opet u naše pleme. Međutim, već 26. marta 1920. Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama.
Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, djeca i žene mučeni i zatvarani. Srbijanska vojska samo prema našem bratsvu učinila je sljedeće zločine:
1. - Silovano je i izgubljeno oko 30 žena i djevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.
2. - Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i djece i 47 ljudi.
3. - Opljačkali su 95 komada svinja, 36000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica.
4. - Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i ljetne stanove.
Ostavljajući na stranu imena žena i djece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova "herojska" vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku: Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali. Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati gdje su sakriveni ustaši, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao. Srbijanski vojnici stavljali su na vatru Planu Z. Bulatović i Stanicu R. Bulatović, starice od 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike. Iz istih razloga tukli su i mučili petoro djece Živka P.Bulatovića. Djeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili.
5. - Ružicu, ženu potpisanog poručnika Boža Bulatovića, batinama su namoravili da kaže gdje joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.
6. - No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milica, žena Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica.
Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotina svjedoka nalaze se već u Italiji. Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremnih, da radije i oni i porodice njihove umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i vladavinom, koju je ikada istorija svijeta zapamtila. Tri godine ropstva pod Austro Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasla 1915. njenu vojsku i sebe žrtvovala. Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju i za vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i sa čijim je obavezama i generacijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija.
U namjeri da izlože očajno stanje crnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri nedjelje da preko planina Crne Gore i Arbanije dođu u porat Medovu, u kome se nalazi italijanska posada.
Izvolite, G.Predsjedniče, primiti uvjerenje našeg odličnog poštovanja.
Rim 26.jula 1920.
Ivan Bulatović, komandir
Božo Bulatović, poručnik
M.Bulatović, zemljoradnik
R.Bulatović, zemljoradnik
(preuzeto sa http://wikii.itam.ws/index.php/Glavna_stranica)

Evo neka budem prvi koji cu izraziti sumnju u istinitost ovog teksta. Ako je istina onda je uzasno.
Volio bih da vidim skenirani originalni dokument.

[Jal Cargo]

Evo neka budem prvi koji cu izraziti sumnju u istinitost ovog teksta. Ako je istina onda je uzasno.
Volio bih da vidim skenirani originalni dokument.

Na stranu istorijska dokumenta, ja nemam ni najmanju sumnju - imao sam priliku i cast da razgovaram sa svjedocima dogadjaja ili potomcima ljudi koji su prozivjeli iskustvo terora u Rovcima. Vjerovatno poslednji zivi svjedok iz Rovaca umro je 2008. ili 2009., nijesam siguran, u 99 godini zivota. Ironicno, cijeli zivot je na glavi nosio kapu sa cetiri S, ali to valjda dodatno potvrdjuje da smo mazohisti bez premca...

_________

[FORMICA]

Evo neka budem prvi koji cu izraziti sumnju u istinitost ovog teksta. Ako je istina onda je uzasno.
Volio bih da vidim skenirani originalni dokument.

Naravno da je istina. 60-ih i 70-ih godina sam imao prilike slušati priče svjedoka bratske ljubavi. Svako je to znao ali se o tome uglavnom ćutalo zgroženi zločinima iz II Svjetskog Rata učinjenim kao nastavak tad neizravnatih računa. Nijesam da se više ikad vrću ti dugovi ali i dan danas dobro pamtim svaku kuću u koju ne smijem zanoćiti. To me je baba učila kao neko tajno znanje o kojem se ne priča. Nama đeci je tad bila najmilija igra komita i žandara koja se nije igrala na javnom mjestu kao kaubojci i indijanci.

[opmne]

Mislim da je sve istina, na to me navodi i ponasanje Rovcana prilikom referenduma.

[Rovchanka]

Mislim da je sve istina, na to me navodi i ponasanje Rovcana prilikom referenduma.

Kakvo ponasanje?
Ja sve koje znam Rovcane, svi su se kulturno ponasali. Za ostale nemam pojma.