Rovačka republika i Rovcani u istoriji Crne Gore

[zvoncica]

Evo na crnogorskoj enciklopediji pročitah ovaj tekst o Rovačkoj republici. Vec sam čitala nešto o toj stranici crnogorske istorije, koju su izgleda svi zaboravili, pa evo da pročitate i da kažete svoje vidjenje.

Ja vjerujem da ni rovački zet nije znao da mu je buduća tazbina branila crnogorstvo kao najveću svetinju!:mrgreen:

Evo teksta:
Rovačka republika je vjerovatno najslabije opisani događaj novije crnogorske istorije. Kad se Božićni ustanak (1919 - 1926) rasplamsao u Katunskoj nahiji, u okolini Nikšića, u Rovcima, je uspostavljena Rovačka republika. Srpski režim ih proglasio “banditima” kao i sve Crnogorce koji se nijesu slagali sa nestankom crnogorske države i srpskim represalijama po Crnoj Gori. U jednom izvještaju Komande Zetske divizijske oblasti na Cetinju, kaže se da u Crnoj Gori “ima puno bandita, u okruzima: Cetinjskom 320, Beranskom 400, Kolašinskom 400, Nikšićkom 100 i Andrijevačkom 573 lica”. Ustanak i Rovačka republika je gušena najgrubljim metodama: ubijanjem, pljačkom i zatvaranjem nedužnih ljudi i čitavih porodica, silovanjem žena, paljevinom domova i ekonomskih dvorišta. Na Rovačku republiku i Rovčane (uglavnom Bulatoviće i Vlahoviće), 13. novembra, jurišala je srpska vojska i žandarmerija sa 10 bataljona, nekoliko baterija topova, 24 mitraljeza i 100 mašinskih pušaka. Samo u danima “razaranje Rovačke republike” silovano je i “nestalo” 30 žena i djevojaka. U Kolašinu je “zatočeno” 47 ljudi i 420 žena, đece, čiji su ukućani učestvovali u ustanku i odmetnuli se u šume. Opljačkano je 95 komada svinja, 3.000 ovaca, 446 goveda i uništene stotine košnica pčela, izgorjelo 45 kuća i desetine štala i ljetnjih koliba.
Bulatovićima koji su se Srbima predali na časnu riječ, živima je sa tijela drana koža, a u Raportu podnešenom Crnogorskoj Vladi od članova ove porodice u Rimu 26.jula 1920. piše:
Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim porodicama. Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima (oblast šinska). Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno, pošteno i hrabro bratstvo Vlahovića. Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi, vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle protiv bratstva Vlahovića i Bulatovića. Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo bratstva Bulatovića. Što se tiče zločina prema bratstvu Vlahovića, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će to oni sami učiniti.
Kad se crnogorski narod u decembru 1918. s oružjem u ruci digao da brani prava svoje zemlje i da spriječi njenu nasilnu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešće u ustanku i s oružjem u ruci pošli u Pipere 20.decembra 1918., odakle da produže i stupe u krvavu borbu. Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustaša, iz oblasti nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave borbe sa najgroznijim našim neprijateljem Srbijancima u toku od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju. U toku 1918. srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije. Uvijek samo to odbijali, izjavljujući da pitanje Crne Gore nije još riješeno od Konferencije Mira, niti od crnogorskog naroda.

• u julu 1919. -Srbijanci su poslali protiv našeg plemena dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga odbili ka Nikšiću.
• 13. novembra 1919. Srbijanci su uputili protiv nas deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom Borivoja Roksandića) sa 24 mitraljeza i sa preko sto mašinskih pušaka.

Kod nas su se tada bili sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika. Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i djece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i djecu. Pošto je vojska srbijanska napustila naše pleme i otišla da iste "herojske" podvige čini i u drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutra dan, poslano je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine. Zimu smo prezimili u brdima u navećoj bijedi i oskudici, i u snijegu od 2-3 metra. Mnogi od nas ili su umrli od zime ili su im otpali prsti ruku ili nogu, te se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili.

• U martu mjesecu 1920. povratili smo se opet u naše pleme. Međutim, već 26. marta 1920. Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama.

Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, djeca i žene mučeni i zatvarani. Srbijanska vojska samo prema našem bratsvu učinila je sljedeće zločine:

• 1. - Silovano je i izgubljeno oko 30 žena i djevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.
• 2. - Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i djece i 47 ljudi.
• 3. - Opljačkali su 95 komada svinja, 36000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica.
• 4. - Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i ljetne stanove.

Ostavljajući na stranu imena žena i djece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova "herojska" vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku: Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali. Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati gdje su sakriveni ustaši, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao. Srbijanski vojnici stavljali su na vatru Planu Z. Bulatović i Stanicu R. Bulatović, starice od 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike. Iz istih razloga tukli su i mučili petoro djece Živka P.Bulatovića. Djeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili.

• 5. - Ružicu, ženu potpisanog poručnika Boža Bulatovića, batinama su namoravili da kaže gdje joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.
• 6. - No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milica, žena Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica.

Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotina svjedoka nalaze se već u Italiji. Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremnih, da radije i oni i porodice njihove umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i vladavinom, koju je ikada istorija svijeta zapamtila. Tri godine ropstva pod Austro Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasla 1915. njenu vojsku i sebe žrtvovala. Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju i za vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i sa čijim je obavezama i generacijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija.
U namjeri da izlože očajno stanje crnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri nedjelje da preko planina Crne Gore i Arbanije dođu u porat Medovu, u kome se nalazi italijanska posada.
Izvolite, G.Predsjedniče, primiti uvjerenje našeg odličnog poštovanja.
Rim 26.jula 1920.
Ivan Bulatović, komandir
Božo Bulatović, poručnik
M.Bulatović, zemljoradnik
R.Bulatović, zemljoradnik
(preuzeto sa http://wikii.itam.ws/index.php/Glavna_stranica)

[getaway blues]

Jedna malecna digresija, ali itekako vezano za sve ovo - postoji li sansa da se bilo gdje dodje do knjige „Crna Gora na savezničkoj golgoti“ Dr Novice Radovica, vodje Bozicne pobune, objavljene u Peci 1938.?
I jos jedna malecna digresija - kad na google.com otkucam "rovacka republika" - nijedan link ne vodi prema bilo cemu vezanom za organizovanu pobunu tih godina.

[Ćipur]

I jos jedna malecna digresija - kad na google.com otkucam "rovacka republika" - nijedan link ne vodi prema bilo cemu vezanom za organizovanu pobunu tih godina.

Vjerovatno je to zato jer Ćipur nije ništa postavio u vezi Rovačke Republike. Zato ukucaj u Google - RADOŠ BULATOVIĆ.

[Ćipur]

KAKO SU SRPSKI ŽANDARMI 1929. GODINE UBILI CRNOGORSKOG KOMITU RADOŠA BULATOVIĆA – ĐEDA PREDRAGA BULATOVIĆA

Novak ADŽIĆ: Radoš Bulatović (đed Peđin)

Direktni krvni srodnik i predak u pravoj liniji (djed) Predraga Bulatovica, aktuelnog predsjednika opozicione Socijalisticke narodne partije, bio je Rados Bulatovic, istaknuti crnogorski patriota i komitski borac za slobodnu i nezavisnu drzavu Crnu Goru. Ubijen je od strane srpskih zandara 8. marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Morackog Manastira. Bio je gerilski borac protiv velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore sprovedene 1918. godine. Borio se protiv rezima ognja i maca kojeg je personifikovala dinastija Karadjordjevic i njihovi eksponenti u Crnoj Gori.
Crnogorska istorija prepuna je primjera da potomci nijesu dostojni svojih predaka. U politickom, drzavotvornom i nacionalnom smislu aktuelni neformalni vodja opozicije u Crnoj Gori Predrag Bulatovic eklatantan je primjer kontroverznosti u odnosu na ono za sto se borio i stradao njegov djed Rados Bulatovic. Mnostvo dokaza to potvrdjuje. Kao egzemplar navescu samo to da je Predrag Bulatovic imao nesto vise od politickog senzibiliteta za potez njegovog kolege iz SNP Zorana Zizica, koji je odusevljeno i u janjicarskom stilu docekao povratak potomaka dinastije Karadjordjevic u Beograd i predao im kljuceve dedinjskog »Belog Dvora«. Glas otpora ili protesta od Predraga Bulatovica se tada niti ikada nije cuo, iako je to bilo logicno s moralne osnove ocekivati, s obzirom da je rezim Aleksandra Karadjordjevica (Palikuce) na brutalan nacin likvidirao njegovog djeda Radosa Bulatovica i djedjovljevog brata Draga Bulatovica i mnoge ugledne prvake iz rovackog bratstva Bulatovica. Zbog politicke trgovine zaboravio je Predrag Bulatovic na dug prema svojim slavnim precima, koji su se zrtvovali za slobodu Crne Gore. To sto se djed Predraga Bulatovica – Rados Bulatovic- po crnogorskim sumama junacki borio za pravo, cast, slobodu i nezavisnost Crne Gore njegovom unuku nimalo ne smeta i ne obavezuje ga sto je politicki vodja ovdasnje i ovovremene prosrpske opozicije u Crnoj Gori koja se izjasnjavaju protiv nezavisnosti i medjunarodnog subjektiviteta crnogorske drzave. Rados Bulatovic je bio gvozdeni borac protiv velikosrpskog hegemonizma, unitarizma i tiranije, a njegov unuk Predrag Bulatovic je, direktno i indirektno, promotor velikosrpske asimilatorske ideologije, kojoj je osnovni cilj da potre drzavnost Crne Gore i ruinira i podrije crnogorski nacionalni identitet. Politicki i ideoloski zagrljaji Predraga Bulatovica i srpskog okupacionog mitropolita u Crnoj Gori Amfilohija Radovica ocigledno i notorno to dokazuju. Amfilohije je Bulatovicev ideolog i zla kob crnogorske opozicije.
Posljednji crnogorski gerilci, komiti koji su stradali, herojski izginuli za slobodu, samostalnost i nacionalno dostojanstvo Crne Gore bili su braca Rados i Drago Bulatovic iz Smailagica polja, kod Kolasina. Oni, kao istaknuti crnogorski junaci iz Rovaca, likvidirani su od strane srpskih okupacionih oruzanih formacija 8. marta 1929. godine u selu Ravni, u blizini Morackog manastira. Braca Rados i Drago Bulatovic su punih 12 (dvanaest) godina bili u sumi kao komiti, kako u doba austrijske, tako i u vrijeme tadasnje srpske okupacije. Oni su rjesenjem Ministra unutrasnjih djela Kraljevine SHS bili oglaseni hajducima i ucijenjeni sa 100.000 dinara. Policijske vlasti su za njima raspisivale potjernice, organizovale potjere i obecavale velike novcane nagrade onima ko ih uhvati, prokaze vlastima ili ubije. Njihov bi unuk da ga pocem zapadne raspisivao potjernice za borcima za crnogorsku drzavnost i nacionalni identitet!
Braca Rados i Drago Bulatovic iz sela Smailagica polja kod Kolasina stradali su kao crnogorski komiti marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Morackog manastira. O njihovoj pogibiji, borbi u zapaljenoj kuci sa brojnim srpskim zandarima, koja kao da je imala filmski scenario, pisala je beogradska» Politika« od 13. marta 1929. godine, br. 7495 na strani 8. Osvrnucu se na ono sto smatram da je relevantno iz teksta kojeg je objavila »Politika«. U tom zapisu stoji i ovo: » Interesantna je sudbina ova dva odmetnika koji su poslije dvanaest godina zivota u sumi najposlije platili zivotom. Rados Bulatovic iz sela Smailagica polja, cija je kuca udaljena jedva tri kilometra od samog Kolasina, bio je imucan, bogat seljak. Medju seljacima i svojim bratstvenicima bio je osobito postovan. Sa svojim bratom Dragom, i jos nekoliko desetina rodjaka Bulatovica, odmetnuo se u sumu jos za vrijeme austro-ugarske okupacije. Taj period njegovog komitovanja bila je cisto nacionalne prirode, jer je Rados sa drustvom bio neumorni zastitinik svoje okoline, a nemilosrdni sudija austrijskim vojnicima i njihovim spijunima, koje je bez sazaljenja ubijao.
Prvih dana poslije ujedinjenja, svu su vlast za dugo vremena po crnogorskim varosima imale komite. Oni su ulazili u varos kao neka vrsta oslobodilaca. Medju prvim odmetnicima ili kako su tada nazivani komitima, koji su u Kolasin dosli, bio je i Rados Bulatovic. Bez sumnje medju svim tim ljudima koji su u masama dolazili iz sume najrazboritiji bio je Rados Bulatovic. a od svih komita gradjana kolasinskih on je bio najsimpaticniji i u njega su imali najvise povjerenja.
Medjutim, uticaj separatista, obecana cast, cin i slava, od njega su ubrzo napravili najveceg pobornika za crnogorsku samostalnost. Jos 1919. godine dosao u sukob sa vlastima, i jedne noci opkoljen kod svoje kuce od deset zandara, u borbi bio je ranjen na sest mjesta, i sto je najinteresantnije, uspio je da tako ranjen umakne zandarima«. Primjecuje se da ovdje »Politika« daje svoj politicki sud o uvjerenjima Radosa Bulatovica, koji je determinisan cinjenicom da njegovi politicki stavovi i komitska borba nije korespondirla sa ideologijom i politikom cije je interese ona kao srpska novina zastupala. Naprotiv, politicka uvjerenja i gerilska borba Radosa Bulatovica bili su temeljito oprecni politickoj doktrini cije je ciljeve i interese promovisala »Politika«. Cinjenica je da se Rados Bulatovic borio za crnogorsku drzavnu samostalnost, ali samosvjesno, iz svojih uvjerenja, a ne pod uticajem bilo koga ili bilo cega. »Politika« u svojemu tekstu dalje navodi i ovo:» Od tada je proteklo dosta vremena. Poslije amnestije politickim odmetnicima u Crnoj Gori, njegovi rodjaci i drugovi tokom 1921 i 1922. godine predali su se vlastima. Jedini Rados sa svojim bratom Dragom ostao je i dalje u sumi«. Da se zapaziti da, »Politika« ovdje pravi previd: namjerno ili nepaznjom: jer je cinjenica, istorijski provjerena, da se nijesu svi crnogorski komiti iz bratstva Bulatovica nakon amnestije predali vlastima. Neki jesu, a neki i nijesu. Neki su se predali, neki su uhvaceni, a neki su bili van domasaja vlasti, jer su bili emigrirali u inostranstvo.
»Politika« konstatuje da su svi pokusaji da se Rados Bulatovic privoli na predaju propali. Ona pise i ovo: » Prije nekoliko godina pokupili su se svi vidjeniji judi i prvaci iz sreza i pozvali Radosa s bratom na pregovore. Cilj ovih pregovora bio je da se na lijep nacin sklone na predaju. Na zakazano mjesto udaljeno nekih dva do tri kilometra od varosi oni su dosli. U oznaceni sat pojavio se Rados. Njegov stas i siroka ramena pokazivale je snazan sastav, njegova bluza od uniformi bivsih crnogorskih oficira jedva se vidjela od bezbroj unakrsno opasanih redenika. Gusta brada davala mu je izgled pustinjaka, iza poluspustenih trepavica sijale su njegove sitne oci neobicnim sjajem. Sa kratkom puskom u ruci i u pripravnom stavu on je pristupio jednom po jednom i sa svima se iz reda ljubio.
Vidjeni ljudi, vecinom njegovi bivsi oficiri iz rata, nagovarali su ga, da se okane uzaludnog komitovanja, i nemirnog sumskog zivota, nego da se posveti opustjeloj kuci i njivama. Poslije diskusije od neka dva sata, Rados je okupljenim postavio ultimatum, da mu zagarantuje nosenje oruzja, da mu drzava da neku naknagu u novcu za pretrpljene stete za vrijeme boravljenja u sumi«, navodi »Politika«. Za Radosa Bulatovica ona tvrdi da je vazio za » najveceg pobornika za crnogorsku samostalnost«, te da je u svojemu uvjerenju » borca za crnogorsku slobodu isao cak dotle da i drzavi postavlja ultimatume«. Svi pregovori sa Radosem i Dragom Bulatovicem, te pozivi na predaju ostali su bez rezultata. »Politika« navodi da je ovaj crnogorski komitski vodja, nekoliko godina prije nego sto je ubijen, »demonstrativno prekinuo pregovore i prema tome objavio rat drzavi. Sa puskom na gotovs, korak po korak u nazad, on je ostavio gradjane dovikujuci: Zbogom, meni je mjesto u sumi! Na vrhu susjednog brdasceta njegov brat Drago sa puskom u ruci osiguravao mu je odstupnicu. Od tada pa sve do danas njih dvojica su ostali u odmetnistvu. Pricalo je da su krstarili iz jednog sreza u drugi. U kolasinskom srezu, posljednjih godina koliko se zna nijesu nikome nikakva zla ucinili a pricalo se da su u drugim srezovima narocito u niksickom i andrijevackom, ucestvovali u napadima sami ili u zajednici sa odmetnicima iz drugih srezova. Prije dvije godine ucijenjeni su Rados i Drago sa po 50.000 dinara.
Komandir kolasinske zandarmerijske cete kapetan g. Milojko Uzelac neprestanim potjerama sa svojim zandarima onemogucio im je dolazak u blizini Kolasina. Pronosile su se verzije kako su vidjeni sad u Metohiji, sad u Katunskoj nahiji i tako dalje. Govorilo se cak, da su oni davno vec presli u Italiju. Ali je kapetan Uzelac sa svojim zandarima najbolje znao za njihovo kretanje«, pisala je ondasnja »Politika«.

[Ćipur]

Evo, kako su braca Bulatovici, prema pisanju beogradske »Politike«, ubijeni. Ovu verziju njihove pogibije, kako pise »Politika«, ispricali su zandari koji su ucestvovali u operaciji njihove likvidacije. Naime, po naredbi komandira kolasinske zandarmerijske cete zloglasnog kapetana Milojka Uzelca vrsene su potjere za komitima Radosem i Dragom Bulatovicem. Njihovom likvidacijom rukovodio je izvjesni narednik Dujmovic sa cetrnaest zandara. U selu Ravni marta 1929. godine u zoru stigao je narednik Dujmovic sa zandarima. U jednoj kuci pored puta bili su Rados i Drago Bulatovic. Prolazeci pored te kuce, koja je pripadala tamosnjem seljaku Djukicu, pise »Politika«, narednik Dujmovic i zandar sa njim » uputili su se prema kuci. Narednik je prvi otvorio vrata i usao, a za njim i zandar. U kuci su nasli domacina sa zenom i sa njihovo cetvoro sitne djece, koji su zivjeli u najvecoj bijedi. U razgovoru sa domacinom naredniku se ucini sumnjivim jedan sum, koji je dolazio sa tavana kuce. – Ko ti je gore ?-upitao je domacina. Kako mu je ovaj dao zbunjen i nejasan odgovor, narednik se popeo do ulaska tavana, gdje je ugledao dva toliko trazena odmetnika. Prema pricanju narednikovom, Rados je opazivsi ga pucao na njega, ali metak nije upalio. Narednik i zandar uspjeli su srecno da umaknu napolje i zauzmu poziciju iz koje su imali na oko vrata od kuce. Odmah za tim narednik je dao signal zvizdaljkom, i za kratko vrijeme bili su svih cetrnaest zandara na okupu. Kucu su sa sviju strana opkolili i zauzeli dobre zaklone. Kada su se vec bili rasporedili, zandari su glasnim dozivanjem pozivali Radosa i Draga na predaju. Ali oni za to nijesu htjeli ni da cuju« navodi »Politika«. Prema njenom pisanju, svi pozivi na predaju bili su uzaludni. List tvrdi da su cak i slati neki mjestani kao pregovaraci, ali sve je to bilo bez rezultata. Prema pisanju »Politike«, Rados Bulatovic je jednom od njih rekao: »Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i vece grupe zandara pa su se lijepo uvijek proveli«. Poslije propalih pregovora, »Politika« navodi, »odmah zatim nastala je puscana paljba. Zandarmi su iz pocetka pucali po vrhu kuce da bi se oni u kuci uvjerili u njihovu nadmocnost. Poslije uzaludnog puskaranja od jednog sata i vise zandari su posljednji put pozvali Radosa i Draga na predaju. Ali oni su iz kuce odgovorili: - Tornjajte se odatle! Narednik je zatim dozvao domacina Djukica i poslao ga u obliznju kucu da donese pola kila petroleuma. Kad se on vratio sa petroleumom narednik mu je naredio da pospe petroleum po kuci, s polja, a zatim da kucu zapali.
Siromah Djukic htio ne htio morao je da poslusa naredbu, te je tako sam sopstvenu kucu zapalio. Cim je vatra uzela maha, puskaranje je ponovo nastalo sa obadvije strane. Dovedeni tako u skripac, Rados i Drago zbog vatre bili su primorani da napuste kucu i izacu napolje. Rados je prvi izasao na vrata, uspio je da opali nekoliko metaka u pravcu zaklonjenih zandara, a zatim je bio srusen plotunom. Drago je od prvih plotuna na nekoliko mjesta bio ranjen a onda je stao da bjezi prema potoku. Ali su ga docekali zandari koji su bili sa druge strane kuce i plotunima oborili « , pise » Politika «. Isti list navodi da je, iza toga izvrsen od strane civilnih i vojnih vlasti uvidjaj. Uvidjaj su vrsili, po pisanju »Politike«, sudija M. Radevic, poglavar sreza R. Milosevic, kapetan zandarmerije M. Uzelac, sreski ljekar dr B. Milic i jos nekolicina, i kod ubijenih komita » nijesu nasli nista niti od novaca niti od drugih stvari, osim municije, koje su imali dovoljno. Rados je imao italijanski kratki karabin i na kundaku urezano: R.B. komitski vojvoda 12 godina«. Ljekar koji je, kako pise »Politika«, vrsio obdukciju konstatovao je da je Rados bio fizicki bolestan, a Drago fizicki zdrav, kao i to » da Rados za posljednja cetiri dana nije nista jeo jer mu je stomak bio potpuno prazan. Drago je takodje bio praznog stomaka, ali je ipak posljednih dana morao nesto jesti i to vrlo malo«. U tom clanku »Politika« konstatuje da je Rados prije nekoliko godina boravio u Italiji i da mu » otuda puska potice«, konstatuje se, uz ostalo u pomenutom srpskom listu.
Tok pogibije brace Radosa i Draga Bulatovica naveo sam prema pisanju beogradske » Politike«, buduci da ne posjedujem, da nijesam uspio pronaci arhivski dokument koje bi sve ovo prikazivao u drugacijem svijetlu i smislu. Ali, u vezi sa pisanjem »Politike« o njihovoj pogibiji hocu da kazem nekoliko stvari: Najprije, ne sumnjam da je beogradska »Politika« pisala o njihovoj pogibiji na osnovu policijskih izvjestaja. Dalje, opravdano se moze konstatovati da je policijski izvjestaj o njihovoj pogibiji bio u funkciji politike ondasnjeg rezima. Potom, tekst »Politike« o pogibiji Radosa i Draga Bulatovica, s obzirom na diktatorski, represivni, despotski i inkvizitorski karakter ondasnjeg vladajuceg establismenta, ciji su oni bili protivnici, po prirodi stvari, morao je proci kroz ruke cenzora. Podsjecam, u diktaturi nema slobode za druge vec samo za diktatora. Sve je, pa i stampa, potcinjena njegovoj volji, koja je neprikosnovena, neporeciva. Tako je bilo i u doba vladavine najprije regenta a potom i kralja Aleksandra Karadjordjevica, kada su svirepo ubijeni borci za crnogorsku slobodu i nezavisnot vitezovi Rovaca braca Rados i Drago Bulatovic. To znaci da je stampa pisala po volji ondasnjih centara vlasti i moci. Najzad, »Siromah Djukic«, o kojem pise »Politika«, a u cijoj su kuci i na cijem su imanju ubijeni Rados i Drago Bulatovic, u selu Ravni u blizini Morackog manastira bio je u stvari Milija Perov Djukic, koji je vazio za jednog od njihovih jataka (a jatak je onaj koji pomaze i skriva). Kuca Milije P. Djukica bila je njihovo skroviste.
Moze se jos nesto reci o tome kako su, prema izvorima i saznanjima kojima raspolaze ovaj autor, junacki izginuli braca Rados i Drago Bulatovic, dva posljednja crnogorska komita i rodoljuba u gerilskoj borbi za drzavno i nacionalno dostojanstvo Crne Gore, pravo, cast i slobodu crnogoraskog naroda.
Braca Rados i Drago Bulatovic su se, kao vitezovi iz Rovaca, borili hrabro, istrajno, stameno i prkosno do smrti protiv okupacije i aneksije svoje domovine Crne Gore. Nema nikakve sumnje da su se braca Rados i Drago Bulatovic odrzali vise od deceniju kao komiti zato sto su imali veliko uporiste u narodu i njegovu podrsku. Borili su se zajedno i otisli u smrt zajedno.
Ali, i pored cinjenica da su zivjeli i borili se kao gorski vukovi vise od deceniju i da su imali svoje brojne jatake na raznim mjestima, nijesu se objektivno mogli spasiti smrti ili robije koju im je tada namijenila vlast izuzev da napuste zemlju, emigriraju. A to oni nijesu mogli ili nijesu htjeli uraditi. Vlasti su na razne nacine i razlicitim sredstvima nastojale da ih uhvate ili likvidiraju. U tom smislu su za njihovu likvidaciju vlast je angazovala i svoju spijunsku mrezu. Vlast je u akciju stavila svoje dostavljace, konfidente, spijune, uljeze, uhode, kojih je svuda i u svakom drustvu bilo i ima ih, a koji za njih, po narudzbi, revnosno obavljaju zadatke sa naknadom ili bez nje.
Tesko se moze odoljeti utisku da su vlasti preko svojih spijuna obavijestene o tome dje se nalaze braca Rados i Drago Bulatovic. Na taj utisak nas, indirektno, upucuje i Milovan Djilas pricom u svojemu romanu memoarskog karaktera »Svetovi i mostovi«, Povijesti u tri knjige, I i II, treca knjiga, Cetvrti dio, Bdijeja, Matica Srpska, 1997. U njemu Djilas pominje imena »brace Radosa i Draga«. Posto je, ipak, rijec o knjizevnom djelu, a ne o relevantnom istorijskom izvoru, ne moze se sa sigurnoscu utvrditi da li su pomenuti Djilasovi literarni likovi imaginarni ili realni. Ali, i pored te racionalne rezerve, postoji oboriva pretpostavka da je Djilas u tom svom romanu kroz literarne likove »brace Radosa i Draga« napravio aluziju na stvarne istorijske figure i licnosti bracu Radosa i Draga Bulatovica. Medjutim, to moze, ali i ne mora da bude tacno. Zato to treba uzeti hipoteticki, uslovno, kada se vrsi interpretacija i utvrdjivanje identiteta likova iz tog Djilasovog djela. Ali, pretpostavimo da je osnovano tumacenje da su Djilasovi likovi iz romana »Svetovi i mostovi« »braca Rados i Drago« stvarni braca Rados i Drago Bulatovic. To nam Milovan Djilas implicitno sugerise pomenutim svojim djelom. Naime, Milovan Djilas pise da su »braca Rados i Drago« bili odmetnici, te da je »njihova druzina u prvim danima ujedinjenja pobila desetak zandara, koji su prodrli u njihov zabiti zavicaj, a potom su se s vecinom plemena nekoliko dana odupirala vojsci i ujedinjaskim odredima«. Djilas potom konstatuje i ovo: »Za razliku od drugih odmetnika, braca nijesu ni okupili druzinu, niti se nekoj druzini prikljucili, nego su cetovali sami i veoma povuceno, tako da su im vlasti tesko ulazile u trag«. Djilas pise da su oni »vazili za hrabre i oko njihovog imena - bili su se u narodnim predstavama spojili u jedan pojam, a ako ne i u jednu licnost - sirila se posebna tajanstvenost: bli su prisutni svugdje i nigdje, pa tako sirili stravu, iako se nijesu svetili za potkazivanja i gonjenja... Nerazdvojni kretali su se mahom nocu i zimovali po zemunicama i prasumama. Zajedno su i poginuli, izdani od jataka prokusanog na mukama i u zlodjelima - desetak godina poslije dogadjaja ispricanih u ovim zapisima... Njihov zivot bi mogao biti cudesna prica o bratskoj ljubavi, o strastima lova na ljude i pozvijerivanju covjeka u borbi za zivot i ideju«, navodi Djilas. Pod uslovom da je tacno, da su »braca Rados i Drago« ubijeni zato sto ih je izdao jatak koji je na to primoran jer je bio izlozen »mukama i zlodjelima«, zasigurno, sjenka sumnje za prokazivanje ne moze pasti na covjeka u cijoj kuci i na cijem su imanju su oni ubijeni.

[Ćipur]

Na osnovu posjedovanja potrebnih informacija o tome dje se nalaze braca Rados i Drago Bulatovic od strane organa vlasti donesena je odluka da se uputi brojna zandarmerijska grupa koja je namijenjena njihovom hvatanju ili likvidaciji. U selu Ravni u blizini Morackog manastira prispjeli su zandari i opsadirali kucu Milije Perova Djukica, jer su vec imali informacije da se tu nalaze braca Rados i Drago Bulatovic. Prema tvrdnjama unuka pomenutog Milije Perova Djukica, zandari su njegovog djeda Miliju Perova Djukica, koji je bio vlasnik kuce u kojoj su se nalazili braca Rados i Drago Bulatovic, prisilno odveli od kuce i vezali za jedno jabukovo stablo. Sve se to zbivalo rano izjutra 8. marta 1929. godine. Ostale clanove porodice Milije P. Djukica, i to poluobucene, primjenom sile, natjerali su da napuste kucu. »Znajuci o kakvim se junacima radi, narednik Dujmovic sa zandarima nije smio otici u kucu, vec su istu zapalili. Kucu je bilo lako zapaliti, jer je krov bio prekriven slamom, kao vecina kuca u to vrijeme«, navodi unuk Milije P. Djukica. On demantuje pisanje »Politike« da je njegov djed sopstvenom rukom morao zapaliliti svoju kucu, tvrdeci da su kucu zapalili zandari, te da je kuca izgorela u plamenu, kao i pokucstvo, stala i petoro govedi (krava). On u pomenutom clanku tvrdi da je njegov djed Milija P. Djukic imao sestoclanu porodicu i da ona tada nije zivjela »u najvecoj bijedi«, kako je pisala odasnja »Politika«, vec da je u bila solidnog imovnog stanja. On navodi da su ubistvo brace Radosa i Draga Bulatovica, Milija P. Djukic i njegova supruga tesko podnijeli i da su ubrzo iza toga umrili. Potomci bracnog para Djukic, tri sina i scer poslije smrti svojih roditelja zivjeli su veoma tesko, tvrdi u »Pobjedi« Vidoje Djukic sa Cetinja.
Istinita prica o pogibiji Radosa i Draga Bulatovica sama po sebi sve govori. To sto Predrag Bulatovic, realno gledano, to zna a ne obavezuje ga nista u smislu da se zalaze za ocuvanje i afirmaciju crnogorske drzave i nacije dodatno govori o njegovom konvertitskom i lukrativnom politickom profilu. Bilo kako bilo, u svojoj politickoj karijeri Predrag Bulatovic nosi pecat nedostojnog unuka u odnosu na dostojnog i slavnog djeda!

PRIJEDLOG REDAKCIJE CKL-a ODBORNICIMA KOLASINSKE OPSTINE

Postovana gospodo,
objavljivanjem teksta NESLAVNI UNUK SLAVNOG DjEDA, poznatog crnogorskog publiciste Novaka Adzica, zelimo da Vas podsjetimo na licnost Radosa i Draga Bulatovica, dva velika covjeka iz vaseg kraja, dva casna borca protiv srpske okupacije Crne Gore 1918. godine. Znamo da niko od Vas ne zna pravu istinu o zivotu i smrti brace Bulatovica – Radosa i Draga, Crnogoraca sto ne pristadose na pripajanje Crne Gore Srbiji, vec uzese pusku i postase komiti – veliki, najveci, borci za cast, slavu i oslobodjenje Crne Gore.
Postovana gospodo,
ako je komunisticki rezim poduplao tamu zaborava na borbu crnogorskih komita, ucinio sve, kao i onaj prethodni velikosrpski, da ta nadcovjecanska borba ostane nepoznata dolazecim generacijama gradjana Crne Gore, Vi ne bi morali, gledano istorijski ne bi ni smjeli, podrzavati i nastavljati velikosrpsko-komunisticke slojeve tame i zaborava kada je rijec o viteskoj borbi crnogorskih komita.
Postovana gospodo,
predlazemo Vam da se izborite za posmrtno dostojanstvo crnogorskih komita, posebno brace Bulatovic, Radosa i Draga – da njihova imena casno ponese jedna ulica u njihovom Kolasinu, kojemu sluze na veliku istorijsku cast imena Radosa i Draga Bulatovica!

Redakcija CKL-a
26. II 2004.

[Hari Krisna]

I jos jedna malecna digresija - kad na google.com otkucam "rovacka republika" - nijedan link ne vodi prema bilo cemu vezanom za organizovanu pobunu tih godina.

Nema mnogo toga zato svaka cast momcima koji su pokrenuli crnogorsku enciklopediju pa da ima i to.
Kad bi te neko pitao koliko je Crna Gora imala kraljeva sta bi ti odgovorio?

[getaway blues]

Heh, interesantno pitanje, ajde da probam da lupim pa kako ispane: Mihailo, Bodin, pa brat mu Dobroslav u nekom kratkom periodu, pa bratanic mu Vladimir (tu vec krecu dinasticki sukobi), pa Djordje sin Bodinov koji je pretpostavlja se koknuo Vladimira, tu nedje upada Grubi(e?)sha kao pretstavnik neke vizantijske struje (nasuprot Djordja kao rashkog sthicenika), i valjda sin mu Gradina na kraju, opet kao neka vrsta vazala vizantijskog (samim tim i pravoslavac? maybe... Sahranjivani su uglavnom u Baru, ovi koji nijesu u lancima umirali). Onda idu Nemanjici, no to valjda ne ovuhvata pitanje, je li, pa onda nemamo kraljeva sve do... Nikole Petrovica. Sad, u izgnanstvu... Danilo probably, on nije imao djece pa je vjerovatno ishao Mihajlo otac ovog Nidza sadasnjeg, no on je opet priznavao Jugoslaviju... Ima li josh?

[Hari Krisna]

Dobar si dobar

[Ćipur]

IX tom Zekovićeve Nauke o samobitnosti Crnogoraca


Borislav Cimeša: ROVAČKA REPUBLIKA – 'SLOBODA ILI SMRT"


Cjelovita monografija o Rovackoj Republici u kojoj je sistematicno, argumentovano i nespornijem śedocanstvima dokazano stvarno postojanje posebnoga istorirjskog fenomena (iz zlovakta prisajedinjenja 1918.) Rovacka Republika

Iźljegla je iz stampe nova knjiga prof. Sretena Zekovica Crnogorska hrestomatija – Nauk(a) o samobitnosti Crnogoraca IX tom, sa posebnijem naslovom Rovacka Republika i podnaslovom 'Sloboda ili smrt' kao glavne krilatice Rovcana u pruzanju otpora prisajediniteljima zlokobne 1918. Spravom je posvetio ovi IX tom ovom posebnom istorijskom fenomenu iz zlovakta bezuslsovnoga prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, koji je do sada nedovoljno izucavan, a dobijeni naziv Rovacka Republika sa nesigurnoscu koriscen, vise simbolicno i epsko-narodno imentovan.
Knjiga je cjelovita monografija o Rovackoj Republici u kojoj je autor, po vise osnova, sistematicno elaborirao i argumentovano dokazao stvarno istorijsko postojanje Rovacke Republike i takvo njezino imentovanaje.
Ova Zekoviceva Crnogroska hrestomatija ima dva glavna i globalna poglavlja: I Rovacka Republika znameniti izraz opstecrnogorskoga pokreta otpora (ustanka) aneksiji Cren Gore Srbiji 1918. sa 23 naslova i medjeunaslova i II Hrestomatija o Rovackoj Republici sa 23 naslova i medjunaslova.
U prvom poglavlju autor situira pojavu Rovacke Republike u istorijski, drustveno-politicki, ekonomski i vojni kontekst pripreme i realizacije bezuslovnoga prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, 'bijeloga terora' i otpora istom- bozicnjega ustanka, njezinoga sirenja po Crnoj Gori, narocito u Rovca u koja se prenio centar i pribjeziste svijeh crnogorskih ustanika. Na osnovu izvorne arhivske gradje, Zekovic podrobno prikazuje i objasnjava samu pojavu, organizaciju, proglasenje, karakter, znacaj, specifi cnost i posebnost, vojno-politicko djelovanje, trajanje i krvavo unistenje Rovacke Republike od strane ondasnje srpske vlasti, zandarmerijijskih, policijskih, vojnijeh i paravojnih formacija.
Sve je to potvrdjeno, u drugom hrestomatskom didjelu u kojoj se navode 136 nespornijeh arhivskih izovra-dokumenata zvanice srpsko-rezimske provenijencije, i vise istoriografsko-etnoloskih, literarnih, knjzevnijeh, poetskih, novinarskijeh, usmenih i drugijeh śedoceneja, sto rukopisu, zaista, daje karakter originalne cjelovite, na arhivskim podacima zasnovane monografije, koja pored istoriografske, naucne i uopste kulturoloske potrebe ima i svoju druztveno-politicku aktuelnu opravdanost.

[Ćipur]

Drastičnim sredstvima i neljudskim metodama, srpska vojska je činila masovne zločine na teritoriji Crne Gore, poslije njenog razaranja 1918. godine. Zločini su vršeni nad đacima, ženama, mlađim i starijim ljudima, koji nijesu podržavali srpsku okupaciju Crne Gore. Crnogorskim ustani-cima (Božićnog ustanka 1919 - 1927), njihovim porodicama, srodnicima, roditeljima i jatacima - civilnom stanovništvu, rušeni su i spaljivani domovi, pljačkana imovina i, na svirep i podmukao način, uzimani životi. Sve crnogorske svetinje i vrijednosti, varvarski su uništavani i odnošeni. Spaljeno je preko 3.000 kuća, a stotinama stanovnika oduzeti su životi.
Bila su to “besudnja vremena” decenijskog uništavanja crnogoskog naroda, što se “ne htje vezati u srpske lance”.
Samo na Rovčane (Bulatoviće i Vlahoviće) je, 13. novembra 1919. godine, krenula bratska srpska vojska, od “deset bataljona, nekoliko baterija topova, 24 mitraljeza i sa 100 mašinskih pušaka”.
U rasturanju “Rovačke republike", onda je “silovano i nestalo 30 rovačkih žena i djevojaka"; utamničeno je u Kolašinu 420 žena i djece i 47 ljudi; opljačkano je 95 komada svinja; 3.000 ovaca, 446 goveda i uništeno na stotine košnica pčela; izgorjelo je 45 kuća i desetine staja za stoku i ljetnjih stanova”.

http://www.montenegrina.net/pages/pa..._xx_vijeku.htm

[Ćipur]

26. marta 1920.

- U Rovcima su stradale brojne komitske porodice, njihova imovina i kuće. O tome komandir Ivan Bulatović piše: «Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna sa nama. Vojska je udarila od tri pravca, od Kolašina, Podgorice i Nikšića. Svaki kamen bio je u plamenu, zaliven čelikom i olovom, toliko je borba bila jaka. Ovom prilikom zapalili su 45 kuća Bulatovića, ne računajući staje za stoku, i ljetnje stanove. Plijenili su sve ustaško, zatvorili 420 žena i djece, 47 muškaraca, i skoro cijelo pleme opljačkali i učinili razna zvjerstva», piše, između ostalog, u izvještaju komandir Ivan Bulatović vladama savezničkih sila.

[Ćipur]

Može i drugačije SELO I OPTIMIZAM KAKO TO RADE U ROVAČKOM TRMANjU


Urbanoj imperiji uzvraćaju "udarac"


OSJEĆAO SAM DA SVJETOM NOSIM teret rođenja- pisao je najpoznatiji stanovnik Trmanja Veljko Vlahović. I imao je kome pisati jer kada su se nedavno okupili Boris, Zoran, Vule, Vukić, Zdravko, Momir, Dragoljub, Vranko Rade i ostali članovi Izvršnog odbora mjesne zajednice mogli su da konstatuju da je u njihovom selu u posljednjih petnaestak godina uloženo skoro milion eura...

Vratimo se svojim počecima, "pjevao" je Risto Tošović

Većina početaka unazad jednog nasloženog stoljeća desila se i dešavala se upravo na selu. Selo je bilo dominantna adresa početka. Vesko Laković iz "Agroinvesta" sa svojim učincima, preko ove mikro-finansijske štedionice, već godinama na konkretan način realizuje poslovni slogan svoje firme - za dobar život na selu. Iz nama susjedne i, naravno, najbliže države Srbije stižu najgledanije TV serije upravo sa seoskom problematikom i porukama sela - ne zna se ko je gledaniji: "Selo gori a baba se češlja", "Gorki plodovi" ili "Seljaci".

Očigledno je da je selo krenulo da urbanoj imperiji uzvrati "udarac". U Crnoj Gori nema previše TV serija o selu, ali zato aktivnosti nadležnog Ministarstva, sve veći iznosi Agrobudžeta, brojne kreditne podrške seoskim projektima i druge mjere i učinci, dovode potencijale sela u neke prostore društvenih superiornosti. Kao potvrda te priče je jedno rovačko selo. Vjerovatno najpitomije - Rovačko selo, gdje pored naviknutog rovačkog kamena ima i rovačkih livada i ravnica. Ravnica je bilo toliko da je u jednom trenutku, prije pola i više stoljeća, dio sela bio kandidovan i za vojni aerodrom. Selo se zove Trmanje i zaslužilo je da bude zapaženo po jednom specifičnom fluidu koji povezuje taj prostor sa ljudima kojima je taj prostor bio životni početak. Oni trenutno ne žive na Trmanju, ali se ponašaju kao da iz Trmanja nijesu "makli"...

A kako bi i "makli" kada je nemoguće iskoračiti od "tereta rođenja". Ili pobjeći od "tereta rođenja". Ako neko ima pravo da prisvoji "teret rođenja" onda to imaju Rovčani iz Trmanja. Upravo je njihov, ali i svjetski i internacionalni - Veljko Vlahović definisao tu crnogorsku i rovačku obavezu rođenja. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja- pisao je Veljko Vlahović. Imao je to kome pisati, jer kada su se nedavno sakupili Boris, Zoran, Vule, Vukić, Zdravko, Momir, Dragoljub, Branko, Rade i ostali, naravno Vlahovići, članovi Izvršnog odbora mjesne zajednice Trmanje, mogli su da konstatuju da je u njihovo selo, u posljednjih petnaestak godina, uloženo skoro milion eura...

Prisjećamo se svega i to sa zasluženim ponosom. Prisjećamo se i davne 1991. godine kada je vojna pošta 4416 izvršila nasipanje puta od Jadranske magistrale do Trmanje, priča dr Vukajlo Vlahović. Iz godine u godinu je trebalo održavati ali i modernizovati taj putni pravac. U tih petnaestak kilometara, sada asfaltnog puta, do Trmanja uloženo je preko 700.000 eura. Put je uvijek krvotok koji sve pokreće i zbog toga gotovo da nije prošla ni jedna godina da nijesmo dobili neku bitku protiv bespuća. Elektrifikacija je takođe bila zahtjevna i zbog terena pomalo komplikovana ali smo uspjeli i u tome. Planiramo da otvorimo i prvu stranicu seoskog turizma tako što ćemo izgraditi jednu više namjensku planinsku kuću - kolibu, koja će, pored mještana, biti na usluzi lovcima, planinarima, izviđačima, izletnicima i ostalim turistima. Ipak, jedan od najvećih problema Trmanja je nedostatak vode. Nekada se čuvao snijeg u snježanicama a sada smo svjedoci da je snijega sve manje. Problem je kratkoročno rješavan sa manjim bistijernama a nabavili smo preko IRD-a i auto-cistijernu koja doprema vodu tamo gdje je najpotrebnije, ističe dr Vukajlo Vlahović.

Bitka za vodu kao stalni "front" Trmanja i onih koji mu pripadaju i adresom ali i dušom, od prije nekoliko mjeseci je ušla u novu "ofanzivu" koja se zove- izgradnja javne bistijerne zatvorenog tipa. Moderna bistijerna je zapremine 400 kubika sa 500 kvadrata slivne površine za kišnicu. Investitor za izgradnju bistijerne u Trmanju je Agencija za izgradnju i razvoj Poidgorice. Lokaciju bistijerne je odredio Savjet Mjesne zajednice a vodilo se računa o odgovarajućoj visinskoj koti kako bi se obezbijedio pad vode. Javna česma je locirana na sredini sela i biće na usluzi onim najbližim komšijama a to je 25 domaćinstava. Ni drugima nije daleko, a ono što je najvažnije jeste da je preduzeće "Sklonište Vlahović" već počelo sa zemljanim radovima a betonski se nastavljaju čim vremenske prilike to dozvole. Vrijednost ove kapitalne investicije za Trmanje je oko 120.000 eura a zanimljivo je da je izvođač radova preduzeće "Sklonište Vlahović", čiji je vlasnik dr Vukajlo Vlahović bilo i donator - uradio je besplatno projektnu dokumentaciju, poklonio hiljadu kvadrata zemljišta za lokaciju bistijerne i istovremeno učestvuje sa 30 odsto u početnom finansiranju ovog projekta.
Kada sa ponosom razmišljaju o svojim učincima "aktivisti" iz Trmanja se sjećaju dva važna radna sastanka i dogovora. Prvi je održan 6. maja 1998. na Mijoljici, dok je drugi održan četiri godina kasnije u Srednjem polju. U svakom slučaju rovačko selo Trmanje je primjer kako se treba vraćati svojim počecima i kako treba nositi "teret rođenja". U ovim danima i mjesecima kada se smišljaju odgovori na izazov krize, energija sela može biti valjano utočite da se sačuvaju aktuelni pokušaji i osvoje neki novi? "Teret rođenja " kao fabrika nade i optimizma...

Prave komšije

Aktivnost i učinak onih koji vole i vjeruju Trmanju imala je pozitivan učinak i na ostala Rovačka sela. Kada je 1. juna 1989. godine Kombinat aluminijuma odobrio 6.083 kilograma žice za dalekovode, vodilo se računa i o svojim komšijama. Za dalekovod Andrikevo- Bogutov Do je dato 1.700 kg, za Gornja Rovca 500 kg, za Andrijevo 900 kg...
Trmanje je jedina rovačka teritorija koja pripada podgoričkoj Opštini ali je saradnja sa komšijama iz kolašinskih rovačkih adresa uvijek bila prava...

Zahvalnost potomaka Rovačkim precima

Savjet mjesne zajednice Trmanje je donio odluku da se u centralnom dijelu sela postavi spomen- ploča koja će biti zahvalnost potomaka Rovačkim precima za humanost prema Kučima za vrijema pohare od strane Turaka. Na Spomen ploči treba da piše...

"Nakon pohare plemena Kuča od strane Turaka 1774. godine, preživjeli Kuči, na poziv Rovčana, su našli spas na ovom prostoru i živjeli sve do 1781. godine. Rovčani su žrtvovali sebe da bi spasili Kuče od potpunog uništenja te zajedničkim snagama, uz pomoć Kuča, vodili grčevitu borbu protiv znatno nadmoćnije vojske Skadarskog vezira Mehmed paše Bušatlije sa 15.000 vojnika i istog porazili ovdje na Trmanju.
U znak zahvalnosti Rovačkim precima za njihovo junačno i humano djelo ovu Spomen ploču podigoše njihovi potomci..."

Euro za metar drva a svi zajedno za održavanje puteva

Da bi se održavali putevi kroz Trmanje dogovoreno da svaki "metar" drveta koji se "izveze" iz Trmanja radi dalje prodaje bude plaćen sa - jednim eurom. Euro za metar drva a svi zajedno za održavanje puteva.
Aktivni savjet Mjesne zajednice Trmanje ide iz jednog u drugi zadatak. Prihvaćena je inicijativa Momira Vlahovića o istraživanju vode između šume i strana dok će situaciju sa bušotinom Srednje polje sa hidrolizima ispitati Zoran Vlahović. Zoran i Vule Vlahović su zaduženi da se od bove bistijerne do asfalta dovede voda i da se uradi javna česma.


Dražen Drašković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-01&id=157640

.

[Ćipur]

TRMANjE, NEKADAŠNjA BAZA CRNOGORSKIH SLOBODARA, ODIŠE NOVIM ŽIVOTOM


Pitoma oaza na orlovskim visinama


Pitoma oaza, pod gorostasnim Kamenikom, pogled sa orlovskih visina, rodno mjesto Veljka Vlahovića i njegova vječita inspiracija o Crnoj Gori i njenoj slobodi...

"Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skuta i zbog toga čupala raspuštene kose. Njene su planine i ljute i vesele, tužne i raspjevane. Ona je vječito otvoreni prozor slobode koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljica rose..."

Tako je, noseći u srcu rodno Trmanje i Crnu Goru, pisao Veljko Vlahović.

Trmanje danas, odiše novim životom, kojim se nadahnjuje penzioner Mošo Vlahović. Zajedno sa bratom Zoranom adaptirao je staru kulu i na taj način ispunio majčin zavjet: "Da se kuća okrijepi i da je sahrane u crnogorskoj odeždi".

- Ispunio sam zavjet majke, koju sam mnogo volio i, eto, kad god imam vremena dođem iz Podgorice ovdje u zavičaj - priča Mošo. Zavičaj me, kao i mnoge ljude, kad odmaknu godinama, sve više vuče i nadahnjuje. Trmanje danas, nastavlja on, nema stanovnika kao nekad. Ipak, ljudi vikendom dolaze, neki ovdje stanuju. Na livadama vidim jedno veliko stado ovaca. Da je put bolji možda bi ovdje bilo i turista. Moja kuća, ovdje, pored rodne kuće našeg rođaka i slobodara Veljka Vlahovića, bogom je dana za seoski turizam...

Kad Mošo dođe u Trmanje, on na improvizovan jarbol diže crnogorsku zastavu. Ulazak u selo napravi napis: "Dobro došli u rovačku republiku", sve u slavu onima koji su se 1919. borili pod geslom "Za slobodu, čast i pravo Crne Gore".

Mošo Vlahović dobro poznaje istoriju svoga zavičaja. Milinko i Toško bili su jedni od vođa Topličkog ustanka. Ovdje još ima voćaka koje je lično, svojom rukom, zasadio Veljko Vlahović. Veljkova kuća se adaptira, ali u njoj nema ničega osim jedne velike fotografije. Trmanje i uopšte Rovca imali su svoju republiku, koja je trajala nekih dvadesetak dana. Bio je tu najjači pokret otpora i baza crnogorskih slobodara i ustanika iz Božićnog ustanka, koji su branili nezavisnost Crne Gore. Zulum su pravi napravili srbijanski okupatori sa domaćim slugama. Nedavno su objavljeni podaci o žrtvama, jer su ovdje dovukli artiljeriju, rušili kuće, ubijali i zatvarali nedužne seljake. No, rovačke i crnogorske komite to nije obeshrabrilo da nastave borbu za crnogorsku nezavisnost ne priznajući legitimnost, mimo volje naroda održane podgoričke skupštine.

Za Momira Vlahovića, kažu da je pravi rovački dobročinitelj. Bio je vozač sedam predsjednika, što crnogorskih, što ondašnje zajedničke države. Obišao je svijet, ali kad je otišao u penziju došao je u zavičaj i sada se uspješno bavi stočarstvom i poljoprivredom. Zasadio je Momir tri hektara krompira i raži. Gaji 80 ovaca. Proizvodi baš pravu hranu, a sa otkupom uopšte nema problema. Obezbijedio je potrebnu mehanizaciju tako da, uz pomoć Bosanca Muja Ćerimovića, održava poveliko imanje.

- Tokom minule zime, ovaj put, dug petnaestak kilometara od magistrale do Trmanja, bio je samo jedan dan neprohodan. Na traktoru sam, priča Momir, montirao snjegočistač, tako da održavam rovačke puteve. Stignem da komšijama uzorem njivu, da im pripomognem i zato ne tražim nadoknadu. Razumijem ja šta znači seljački život, a pravo da vam kažem nasitio sam se putovanja po bijelom svijetu. Ovdje sam našao svoj mir i očekujem da će druge moje komšije sve više boraviti u Trmanju.

Momir pokazuje kuću rovačkog plemenskog kapetana Puniše Selića i kaže da je to čardak u kome se dijelila pravda. Tu su sudilo i presuđivalo pravično, možda pravičnije nego što današnji sudovi rade, kaže Momir i prisjeća se predsjednika kojima je bio lični vozač: Marko Orlandić, Radivoje Brajović, Božina Ivanović, Momir Bulatović, Branko Kostić... U Trmanju donimira i kula Mitra Vlahovića nekadašnjeg perjanika kralja Nikole. Kamena kula sa oronulim balkonom je bila trmanjska škola. Bato Vlahović, Nikšićanin, namjerava da tu, prađedovsku, kulu okrijepi, ali kako?

- Od Nikšića do Trmanja, preko Podgorice, ima tačno 115 kilometara. Potrebno je da se napravi put do Ponikvica, a to je dionica dužine možda kilometar i po, pa bi Nikšić i Trmanje bilo udaljeno svega 46 kilometara. Vlahovići iz Nikšića, znači, više bi mogli da borave u svom starom zavičaju. Zašto se taj put ne napravi, a Rovca su na tromeđi nikšićke, kolašinske i danilovgradske opštine, nije mi poznato. U svakom slučaj kad bi se tražila naša pomoć da se ta kratka dionica završi mi bi pritekli, jer bi nam zavičaj na taj način bio mnogo bliži, kaže Bato Vlahović.

Trmanje pod Kamenikom, ovog proljeća sve više posjećuju oni koji su ga zaboravili. Mlađi dolaze rjeđe. Ipak, Mošo i Momir Vlahović se nadaju da će Trmanjci, bar oni stariji sve više i više pohoditi i uživati u ljepotama svoga zavičaja.


Mišo Drašković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...5-31&id=164965

[Slavic]

Rovačka republika je jedan fenomen iz vremena nedugo poslije Božićne pobune koji je, nažalost, toliko zapostavljen u istorijskoj nauci.

Rovački grb:

[FORMICA]

Rovačka republika je jedan fenomen iz vremena nedugo poslije Božićne pobune koji je, nažalost, toliko zapostavljen u istorijskoj nauci.

Rovački grb:

Slavic đe nađe ovaj grb nijesam znao za njega ranije. Zapravo mi je neobična zastava iznad grba i naročito font slova ispisa. Iz kojeg vremena je. Sam grb je urađen u stilu američke heraldike s početka XX vijeka, a i carska kruna je zanimljiva pojava u crnogorskoj heraldici.

[Slavic]

Slavic đe nađe ovaj grb nijesam znao za njega ranije. Zapravo mi je neobična zastava iznad grba i naročito font slova ispisa. Iz kojeg vremena je. Sam grb je urađen u stilu američke heraldike s početka XX vijeka, a i carska kruna je zanimljiva pojava u crnogorskoj heraldici.

Grb je vojna oznaka upravo rovačkoga bataljona. Ne vidim zašto bi crnogorska trobojka ti bila čudna, odnosno zelenaška zastava, tj. uopšteno zastava svih Crnogoraca. Evo npr. zastave zelenaša:

[dobrica]

Eh tesko mi je citat ovo, ali i drago kad vidim kakvi su junaci bili moji pretci

[drl]

... U jednom izvještaju Komande Zetske divizijske oblasti na Cetinju, kaže se da u Crnoj Gori “ima puno bandita, u okruzima: Cetinjskom 320, Beranskom 400, Kolašinskom 400, Nikšićkom 100 i Andrijevačkom 573 lica”...

berane + andrijevica = 400 + 573 = 973
ostali = 320 + 100 = 420
=> vise nego duplo u vasojevicima nego u ostalim pobrojanim okruzima.
zakleo bi se da o tome ni 1% gradjana polimlja ne zna, kao ni ostatak crne gore, a pjesme su pjevane o istima.

[Ćipur]

Sreten Zeković: Rovačka Republika

[Jal Cargo]

.


Jednog dana skupe se Rovcani na Ceca da se dogovaraju i resavaju neke stvari u ime plemena, i pri samom zavrsetku dogovora jedan Gornjorovcanin dodje medju saplemenike u namjeri da im predoci sta ih ceka u novoj drzavi (SHS), pa se za tu priliku bio obukao ovako: na glavi nije imao kape, na trupu je nosio zlatni dzamadan i dusanku, dolje, od pojasa, poderane suknene gace, a na nogama oprijecane opanke. Kad ga vidjose takvoga, skup se stade komesati; jedni su se ljutili, neki smijali, dok dobar dio pomisli da je on zandarski placenik koji je narocito poslat da se s njima sprda!

Ne potraja dugo ta pometnja, a ovaj Rovcanin potpuno mirno progovori:

"Braco, sto se vi ljutite na mene, ja sam dosao samovoljno da vi objasnim neke stvari bez icijeg nagovora, pa zato budite mirni da vi to i saopstim - vidjite, ja sam bez kape, a to znaci da grbova vise nece bit na njima, pa je zato nijesam ni ponio! Ovaj dzamadan i dusanka, to vam predstavlja nasu proslost, pa uzmite od nje oprostaj. Ove pocijepane gace znak su nase sadasnjosti",

a zatim se okrenu i, kako na gacama nije bilo tura, rece:

"Ovo vi je, braco moja, buducnost!"

Zatim ovako zavrsi:

"Trpjeli ste muku svaku, sad trpite i ovakvu,
dok izrastu krila zmaju, spas ce stici nasem kraju!"

Ljudi se uozbiljise, ne rekose nista, no se kao pokisli golubovi rasturise svak na svoju stranu.



Po pricanju Radovana Bulatovica, sakupio Radun Tripkovic

_____

[FORMICA]

E Bulatovići ništo ne naučiše.

[Ćipur]

Zločini nad Rakočevićima i Bulatovićima

[Rovchanka]

Sa ovim vaspitanjem i kodeksima vrijednosti su mnogi Rovcani odrasli. Nije kapa - no glava. Vjerujem da mnoge od njih zbunjuje kad se "nesojluk" treba velicati, a covjek ignorisati. Mada, s vremenom i ogromnim potiskivanjem dobro ipak isparava, jer etichke vrijednosti postadose samo laskava prica, a ne djela, pa se nije za chuditi sto isparava i dobar patriotski i etichki primjer koji su bande decenijama ocijenjivale kao lose.
Mnogo sto-sta nije navedeno od "istoricara i etnologa", jer im je to 88 godina bila tabula raza / zabranjena zona djelovanja. Lako li je tako istoricar biti. "Ovo ne diraj, o ovom poj"..i Akademska titula i beneficije ti nece faliti..
Cijenim sto se dao prilog tom sjecanju. Kakvo god da je, sa manama i vrlinama. Vrijedi.

[FORMICA]

Zaboga ko li je spriječavao da se radovi s ovom temom prijavljuju i rade na fakultetima istorije po SFRJ?