Page 5 of 5 FirstFirst 12345
Results 101 to 125 of 125

Thread: Knjaz Danilo

  1. #101
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 24. 02. 2010.

    Čedomir Bogićević: Crna Gora da se oduži Danilu I

    Povodom 150 godina od smrti crnogorskog knjaza Danila I Petrovića



    Ove godine navršava se 150. godišnjica od smrti (Kotor, 31. 07/13. 08. 1860.) crnogorskog knjaza i gospodara Danila I Petrovića, sina vojvode Stanka Stjepova i brata velikog vojvode Mirka Petrovića, koga je za nasljednika, testamentom pisanim u Prčanju, 1850. odredio Petar II Petrović Njegoš. Na prijesto je stupio u 26. godini, nakon što je Skupština crnogorskih glavara, poslije žestokih sukoba sa političkom opozicijom senatora Pera Tomova, januara 1852. potvrdila Danilov izbor za Knjaza i Gospodara slobodne Crne Gore i Brda. On je 7. marta 1852, preko crnogorskog Senata i potvrdom ruskog cara, proglasio istorijske odluke od izuzetnog značaja za budućnost crnogorske države:

    1. crnogorska država postala je svjetovna i nasljedna knjaževina (sekularna država kojom se ukida dotadašnja teokratska vlast),

    2. arhiepiskop crnogorski i Crnogorska crkva dobijaju ograničenu vlast u crkvenim stvarima, dok se njen episkop, posredstvom vlade, bira između članova svijetlog plemena Petrović - Njegoš ili od ostalijeh najblagorodnijeh crnogorskih porodica (inače je, za vrijeme ovog knjaza, 1855. Crnogorska crkva, Sintagmom Carigradske patrijaršije proglašena kao deveta po redu autokefalna crkva) i

    3. proglašava se da na snagu ostaje ustav, zakoni i običaji o upravljanju državom (ovo potvrđuje da je Crna Gora imala ustav u materijalnom smislu - Stega (1796), Zakonik Petra I (1798 ), Odluke Senata, pravni običaji i moralni kodeks).

    Neustrašivi knjaz, zvani "Munja", uspješno se odupro otomanskom zapovjedniku Omer-paši u njegovom pohodu 1852-1853 u kome je naredio da se olovna slova štamparije pretope u puščana zrna, govoreći: "Ako bude Crne Gore, biće i štamparije, ako ne bude i ne treba nam". Godine 1855, na Đurđev dan, na Narodnoj i Glavarskoj skupštini (23. 04.) proglasio je Opšti Zemaljski Zakonik, poznatiji kao Zakonik Danila I, kog dana su mu položili zakletvu vjernosti (od čije formulacije zastaje dah) perjanici, kapetani i senatori. Zakonikom se zajemčuje život, sloboda, imuće i čast svakog Crnogorca i Brđanina (član 2), a njime se uređuje ustavna, krivična, imovinska, sudska i administrativna vlast i međunarodni odnosi sa drugim državama, te uređenje braka i nasljeđe, u 95 odredbi, u čijoj je pečatnji u Novom Sadu 1855, njegov sekretar Milorad Medaković učinio 170 samovoljnih izmjena.
    Ovaj Zakonik je jedan od najznačajnih crnogorskih pravnih spomenika. Knjaz je izvršio mnoge državne reforme - organizacije Senata, perjaničke službe (crnogorske garde), crnogorske ("krstonosne") vojske, uvođenja činova u vojsci i oznaka njihovih simbola, administrativne podjele teritorije na kapetanije, a nakon veličanstvene pobjede na Grahovcu, 13. maja 1858. nad otomanskom oružanom silom, uvećao je državnu teritoriju za 1.500 km kvadratnih (ukupno 4.400 km kvadratnih), a Crna Gora dobila: Grahovski kraj, Župu Nikšićku, Uskoke, Gornje Lipovo, Gornje Vasojeviće i dijelove Drobnjaka i Kuča. Crnogorski knjaz Danilo I suzbio je plemenski separatizam i ojačao prerogative državne vlasti, naročito na planu ubiranja ("skužavanja") fiskalnih prihoda (državnog poreza). Čuveno je njegovo pismo upućeno velikim silama - učesnicama Konferencije mira u Parizu, maja 1856. godine:
    "Za vrijeme od 466 godina crnogorski narod nije bio potčinjen nikakvoj sili i nije priznavao nikakvu vlast nad sobom... Svaka stijena brdovite crnogorske zemlje okupana je krvlju njenih junaka i samo tako bila je u stanju da sačuva, do danas, svoju dragu slobodu. Ljudski duh i politika ogriješili bi se ako ne bi priznali zasluge ovih gorštaka... koji uz veselje, sa svojom blagotvornom slobodom, podnose razne patnje i bijedu i održao se u svom neplodnom stijenju. "
    Tom prilikom lično ga je primio francuski car Napoleona III i francuski ministar spoljnih poslova Valevski, za koju priliku je knjaz angažovao češkog pravnika i diplomatu Jana Vaclika, da napiše knjigu o suverenitetu Crne Gore i njenom pravu na međunarodni subjektivitet.
    Crnogorski knjaz Danilo mučki je ubijen, na Kotorskoj rivi, 31. 07/13. 08. 1860, u osveti od strane političke opozicije i sahranjen u Cetinjskom manastiru.
    Smatramo, da Crna Gora ovom velikom crnogorskom vladaru, reformatoru, državniku i oslobodiocu treba da se oduži jednim uzvišenim spomen obilježjem (Cetinje, Danilovgrad, kojega je knjaz predviđao za novu prijestonicu crnogorsku i čije ime nosi, ili Kotor), što je moralni dug sadašnjih naraštaja prema ovoj izuzetnoj istorijskoj ličnosti. U tom smislu i ova inicijativa, prema crnogorskim državnim institucijama i slobodnom duhu i uvjerenju crnogorskih građana, koja bi mogla biti dio programa proslave stogodišnjice od proglašenja Kraljevine Crne Gore (28. 08. 1910), čiji Prijedlog treba da utvrdi Odbor za proslavu obrazovan odlukom Vlade Crne Gore do 03. 03. 2010. godine.

    Autor je sudija Vrhovnog
    suda Crne Gore, autor
    više knjiga, rasprava,
    istraživač i publicista

  2. #102
    Join Date
    Apr 2008
    Location
    PG
    Posts
    460
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    "Zeko Zelenbac"..Dobro su mu Kuci platili za to..


  3. #103
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Društvo - Subota, 27. januar 2007. godine

    Serijal "Pobjede": Pohara kulturno-istorijskog blaga Crne Gore (6)

    Knjaz Danilo prodao crnogorsko oružje beogradskom muzeju



    Brojni podaci i opisi istorijskih dodgođaja sa kojim su čitaoci "Pobjedinog" serijala imali prilike da se do sada upoznaju potpuno su autentični, i o svakom od njih u nadležnim institucijama, muzejima, Zavodu za zaštitu spomenika postoji dokumentacija. Sagovornik "Pobjede " Stanko Roganović se traganjem za crnogorskim kulturnim blagom bavi već trideset godina proučavajući ovu problematiku isključivo na osnovu dokumentovanog materijala.
    Jedna od najinteresnatnijih priča o pohari crnogorskog kulturnog blaga je priča o crnogorskom oružju koje je ostalo zarobljeno u podrumima Vojnog muzeja u Beogradu, odakle je razgrabljeno i otuđeno. Danas su ti primjerci u privatnim kolekcijama. Ova priča je posebna zato što dokazuje da crnogorsko kulturno blago nijesu otuđivali samo stranci, pojedinci iz naroda, sirotinja, već i članovi kraljevske porodice.
    Nakon Veljeg rata (1876-1878.) u kojem su Crnogorci izvojevali brojne pojede i sakupili vrijedno oružje napravljena je Laboratorija ili vojni crnogorski muzej. Prvi podaci o ovom oružju datitraju iz 1886. godine. Ministar vojni Ilija Plamenac oštro prekorijeva i kažnjava prestolonasljednika Danila Petrovića sa 20 talira zato što je uzeo primjerke iz Laboratorije. Ova riznica, koja je brojala 81 eksponat, je tokom Prvog svjetskog rata ostala netaknuta, iako su mnogi tvrdili da je austrougarska vojska opljačkala sve crnogorske muzeje. Nakon toga, prestolonasljednik Danilo je prikupio jedan broj ovoga oružja i osnovao svoj oružnicu. Prilikom napuštanja Crne Gore 5. avgusta 1915. godine Danilo je oružnicu prenio u inostranstvo sa brojnim portretima značajnih Crnogoraca i dragocjenostima kraljevske porodice. Svo to oružje Danilo je prodao Vojnom muzeju u Beogradu za 15.500 švajcarskih franaka. Kako svjedoči dr Jovan Vukmanović ovo oružje je fotografisano i o svakom primjerku postoje dokumenti. Danilo je prilikom prodaje oružja rekao da želi da to crnogorsko znamenje bude izloženo u ovom muzeju, kako bi svjedočilo o istorijskoj hrabrosti njegovih predaka. Kasnije su pojedini to oružje nazivali srpskim i dičili se njegovom ljepotom.
    Dimo Vujović piše o tome kako je Danilo preko svog sekretara stupio u kontakt sa Vojnim muzejom i o svemu tome postoje autentični dokumenti koji svjedoče o ovoj prodaji.
    Roganović prenosi svjedočenje đurđice Petrović iz Vojnog muzeja u kojem ona, između ostalog, kaže da je sa oružja nestao inventarski broj i da mu je kasnije dat drugi, koji u potpunosti skriva način na koji je ovo oružje dospjelo u muzej. Oružje je dugo vremena bilo u podrumima na Kalemegdanu, odakle je razgrabnjeno i poharano, a danas su oni najvredniji primjerci po privatnim kolekcijama
    Međutim u crnogorskoj istoriji je bilo još pokušaja prikupljanja crnogorskog oružja. Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otovren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je "smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno... korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant..."
    Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju "malog istorijskog muzeja".
    Prema tom zatjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemlje, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da "kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske". Ubrzo je predlog usvojen (7. april t.g), a artiljerijsko-inženjerijski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda "po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije". Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Nikšiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku" s priborom i prinadležnosti i sa 6 fišeka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Ruska), sablju oficirsku (Ruska) i vojničku trubu s kitama".
    Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo "po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka". Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje "jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače".
    Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara, odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa...). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga - čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.
    U popunjavanju "malog istorijskog muzeja" učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr Iličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje "predmete koje je sakupio za vojni muzej".
    Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi.
    Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima "malog muzeja", tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su "mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g".
    Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska "odnijela i uništila sve do čega je stigla". Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja "da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela", priča Roganović.

    Toke, jatagani, sablje

    Od izuzetnih predmeta iz Laboratorije izdvajamo:
    -Jatagan Vladike Rada, jatagan Vojvode Mirka Petrovića, dva pištolja Vladike Rada, dvije srebrne kubure, par velikih i teških ledenica zarobljenih od Hasan Hope na Vranjini, toke Vladike Rada, sablja vojvode Mirka, dvije sablje otete od Turaka na Vučijem Dolu, persijska sablja, kama kralja Nikole poklon knjaza Barjapinskog, srebrna sablja zarobljena tokom oslobađanja Podgorice

    Marija Jovićević

  4. #104
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan 1852. desio se jedan od najvažnijih događaja u istoriji Crne Gore


    1852.

    Na inicijativu Danila Petrovića, Crnogorski senat i glavari donijeli su akt o proglašenju Crne Gore knjaževinom, a Danila Petrovića knjazom. Tim povodom upućen je i zahtjev ruskom caru Nikolaju I, da duhovna vlast ubuduće bude odvojena od svjetovne, tako da bi jednu vršio vladika koga bi birao narod, a drugu, sa titulom knjaza, Danilo Petrović i njegovi potomci u prvoj liniji po redu prvorođenja. Čin političke sekularizacije – odvajanja svjetovne, odnosno državne, od crkvene vlasti bio je od istorijskog značaja za Crnu Goru. Njime je okončan period crnogorskog Vladikata, privremeno prekinut u doba vladavine Šćepana Malog. Aktom je određeno da vladike imaju ograničenu vlast u crkvenim poslovima te da ih proglašava Senat. Crna Gora kao knjaževina, a knjaz Danilo kao knjaz, priznati su od Rusije 18. jula 1852. To je označilo i priznanje državnog subjektiviteta i nezavisnosti crnogorskog Knjaževstva.

  5. #105
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Pobjeda", Društvo - Petak, 19. mart 2010. godine

    Po starom kalendaru

    NA DANAŠNjI DAN 1852. U CRNOJ GORI SU I FORMALNO ODVOJENE DRŽAVA I CRKVA

    Dan kada su uloge zamijenjene




    Istorijske i političke okolnosti pod kojima su prije vijek i po u našoj zemlji odvojene duhovna i svjetovna vlast, način na koji je to urađeno i činjenica da je tema odvojenosti države i crkve, aktuelna i danas dodatno ukazuje na značaj čina Knjaza Danila Petrovića


    Mitropolit Petar II Petrović Njegoš bio je posljednji crnogorski vladar koji je ujedno bio na čelu Crkve i Države. Njegov nasljednik, Danilo Petrović Njegoš, odbija da primi duhovni čin i odlučuje da se proglasi za knjaza. Do razdvajanja duhovne od svjetovne vlasti u Crnoj Gori, dolazi marta 1852. godine, kada članovi crnogorskog Senata i grupa najviših državnih činovnika, donose Odluku o proglašenju Crne Gore za knjaževinu, a Danila Petrovića Njegoša za knjaza. Odluku crnogorskih glavara odmah je priznala Rusija, a zatim i druge velike sile.
    Proglašenjem Crne Gore za knjaževinu (1852), razdvojena je duhovna i svjetovna vlast, koje su do tada pripadale cetinjskom mitropolitu. Od 1852. godine državom je trebalo da upravlja knjaz, a Crkvom mitropolit. Gotovo svi mitropoliti iz porodice Petrović-Njegoš do tada su prevashodno bili posvećeni državničkom i političkom djelovanju, a životom Crkve najčešće su se bavili kada su ih na to primoravale administrativne obaveze. Među tim obavezama najčešće su bile: obavljanje rukopoloženja, izdavanje sentencija ili presuđivanje u svešteničkim sporovima. Budući da su Petrovići-Njegoši, osim mitropolita Save, bili vladari po opredjeljenju i djelovanju, a duhovnici samo po činu i imenu, za njih je upravljanje Crkvom bila tek uzgredna obaveza. Odluka o proglašenju knjaževine, promijenila je dotadašnji položaj Pravoslavne crkve, a posebno odnos države prema njoj.
    U pismu crnogorskih senatora i starješina ruskom caru, od 7/19. marta 1852. godine, u kojem saopštavaju odluku o proglašenju Crne Gore za knjaževinu, iznose se i neka rješenja u vezi sa budućim položajem Crkve. Navodi se da će novi mitropolit, koga senatori i starješine nazivaju arhiepiskopom Crne Gore, isključivo imati vlast nad Crkvom, kao i da će ga birati crnogorska vlada. Crnogorske starješine odlučuju i da crnogorska vlast bira novog mitropolita od članova porodice Petrović-Njegoš ili iz neke druge ugledne crnogorske porodice. Pored toga, oni konstatuju da je neodrživo, i za Crnu Goru štetno, da jedna ličnost bude na čelu države i crkve. Upravo ovakvim određenjem statusa pravoslavne crkve u Crnoj Gori, zvanično je uspostavljena vlast države nad njom. Pravoslavna crkva je postala institucija apsolutno podređena najvišoj državnoj vlasti, tako da je vladar u odnosu na Crkvu imao istu vlast kao i nad sudstvom, vojskom ili činovništvom. Crnogorski knjaz je dobio pravo, ne samo da odlučuje o izboru njenog prvosveštenika, već i da kontroliše i usmjerava njeno cjelokupno djelovanje i unutrašnji život. Ovakav odnos između države i Crkve u Crnoj Gori, potvrđen je i zvaničnim stavom ruske vlade. Rusko ministarstvo inostranih djela dostavilo je, juna 1852, knjazu Danilu nekoliko obavezujućih preporuka u vezi sa položajem Crkve. Najprije, da novi episkop (mitropolit) isključivo treba da se posveti crkvenim poslovima, bez prava da se na bilo koji način miješa u vođenje politike. Novi crkveni poglavar treba da se zanima učvršćivanjem religioznih osjećanja kod Crnogoraca, jačanju njihove privrženosti pravoslavnoj crkvi, stanjem bogomolja i obrazovanjem sveštenstva. Ruska vlada očito nije bila zadovoljna dotadašnjim stanjem Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, pa knjazu Danilu nameće obavezu da kao državni poglavar nadgleda djelovanje nove crkvene vlasti i kontroliše da li se ove preporuke sprovode u djelo. U Petrogradu su smatrali da je važno da pravoslavna crkva bude podređena državnoj vlasti, zbog čega se u referatu o prilikama u Crnoj Gori, koji je grof Neseljrode, vicekancelar i ministar inostranih djela, početkom aprila 1852. dostavio caru Nikolaju, kaže da poglavar crkve treba da se isključivo bavi njenim unutrašnjim životom, dok vrhovna vlast nad Crkvom pripada vladaru.
    Kada je u pitanju uređenje pravoslavne crkve u Crnoj Gori, prvi zadatak koji je knjaz Danilo imao, bio je izbor njenog novog poglavara (mitropolita). Iako je izbor novog mitropolita imao veliki značaj i za Crkvu i za državu, knjaz Danilo nije žurio da odredi kandidata za ovaj položaj. Tokom prve polovine 1852. godine bilo mu je najvažnije da učvrsti vlast u zemlji, dok su posljednjih mjeseci 1852., ustanak u Hercegovini i sukobi s Turcima, uglavnom zaokupljali njegovu pažnju. Moguće da tokom 1852. godine, u vrijeme dok sa svojim bliskim rođacima vodi borbu za osvajanje vlasti, ovo pitanje i nije želio pokretati.
    Izbor novog mitropolita odlagao bi se još neko vrijeme, da knjaza Danila na donošenje odluke nije podstakao izaslanik ruske vlade, Jegor Petrovič Kovaljevski. Kovaljevski je za ovaj položaj imao svog kandidata - ostroškog arhimandrita Nikodima Rajičevića, kojeg je predložio za budućeg poglavara pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Do ovog prijedloga došlo je marta 1853. godine. Kandidatura Rajičevića za novog crnogorskog mitropolita zvanično je od Kovaljevskog upućena u Petrograd na odobrenje, da bi ruski ambasador u Beču, baron Mejendorf, obavijestio 1/13. avgusta 1853. godine knjaza Danila da je ruski car odobrio dolazak arhimandrita Rajičevića u Petrograd zbog posvećenja. Izgledalo je da je pitanje izbora novog mitropolita konačno riješeno, čim je odluku potvrdio ruski car. Međutim, ubrzo dolazi do preokreta: knjaz Danilo u pismu baronu Mejendorfu od 18/30. avgusta 1853., saopštava da arhimandrit Rajičević ne može biti posvećen za episkopa, odnosno, da on neće biti novi poglavar Crkve u Crnoj Gori. Knjaz objašnjava da se arhimandrit Rajičević iznenada ozbiljno razbolio, te da ga bolest, ali i starost, sprječava ne samo da putuje u Petrograd, već i da uopšte bude imenovan za poglavara Crkve. Budući da je potreba i želja naroda, ali i njegova, da se što prije izabere novi mitropolit, knjaz nagovještava da će se postarati da pronađe ličnost koja je sposobna i dostojna da bude na čelu Crkve. Čim pronađe odgovarajućeg kandidata, on obećava Mejendorfu da će ga o tome obavijestiti.
    Nakon što je odlučio da spriječi Rajičevićev izbor za crnogorskog mitropolita, knjaz nije odmah donio odluku o novom kandidatu. Prema do sada poznatim izvorima, njemu se nije posebno žurio da predloži novog kandidata. Tek aprila 1855. godine, knjaz Danilo, u pismu ruskom poslaniku u Beču, Aleksandru Gorčakovu, ponovo pokreće akciju oko izbora novog crnogorskog mitropolita.
    Knjažev kandidat za novog mitropolita, prvog poslije razdvajanja svjetovne od duhovne vlasti, bio je Nikanor Ivanović iz Drniša (Dalmacija), koji je i stupio na čelo Crnogorske crkve 1858. godine Čime je Nikanor zaslužio knjaževo povjerenje, nije nam poznato. Iz Nikanorovih pisama knjazu Danilu saznajemo da je uveliko bio uključen u politička dešavanja u Crnoj Gori, i da je u pojedinim delikatnim situacijama djelovao kao knjažev lični sekretar. Na knjaževu odluku da izabere Nikanora za poglavara crkve u Crnoj Gori ponajmanje su uticali duhovnički kvaliteti kandidata. Glavni razlozi bili su politički, što je sa stanovništva jednog vladara, i razumljivo. U vrijeme kada je donesena odluka o njegovoj kandidaciji, za vladara koji ga predlaže osobito je bilo važno da novi mitropolit ne pripada crnogorskim bratstveničko-plemenskim strukturama, odnosno, da nije iz Crne Gore. Upravo zbog toga, knjažev izabranik za poglavara Crkve nije mogao mitropolitskom položaju dati nijedno pređašnje političko ili dinastičko obilježje, niti je njegova pozicija mogla dati podsticaj političkim ambicijama njegovih rođaka, kojih u Crnoj Gori i nije imao. Na osnovu bratstveničko-plemenske linije on nije mogao steći ni političku podršku ili zaštitu. Sve ga je to činilo apsolutno zavisnim jedino od knjaza, koji je dobro ocijenio da izborom za mitropolita čovjeka izvan Crne Gore, može eliminisati opasne političke ambicije pojedinih crnogorskih porodica ili plemena. Nove okolnosti, stvorene proglašenjem knjaževine, zahtijevale su i da se iskorijeni tradicionalna svijest da je cetinjski mitropolit državni poglavar ili da je makar i blizu u časti sa svjetovnim gospodarem. Novi svjetovni gospodar morao je zbog ovih razloga mitropolita učiniti samo jednim od svojih činovnika, i pokazati svima da njegov položaj isključivo zavisi od vladareve volje. Knjaz je želio da iz svijesti Crnogoraca zauvijek izbriše istorijsku analogiju sa vremenom Crnojevića, o kojoj često govore njegovi prethodnici – mitropolit Vasilije i Petar I, a to je: da su mitropoliti prvi u vlasti poslije svjetovnih gospodara. No, sve i da ovih razloga nije bilo, knjaz je bio dovoljno sujetan da nijednoj crnogorskoj porodici ne učini čast da zasjedne na stolicu gdje su više od 150 godina sjedjeli Petrovići-Njegoši.

    Živko Andrijašević

  6. #106
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 22. mart 2010.

    Danilu I podići spomenik na Grahovu


    Pridružujući se ideji dr Čedomira Bogićevića (Vijesti, 24. 2 . 2010.) , predlažem da se spomenik knjazu Danilu I podigne na prostoru oko Grahova, pa neka se nađe u društvu Save Kovačevića i drugih Petrovića, među kojima njegov brat Stevan. Među onima koji su život ostavili na bojnom polju, za slobodu Crne Gore.

    Marko Kaluđerović, penzioner, Cetinje

  7. #107
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 09. avgust 2010.

    Naučni skup: "Knjaz Danilo državnik i reformator"



    U okviru obilježavanja 150 godina od smrti knjaza Danila Petrovića Njegoša, Ministarstvo unutrašnjih poslova i javne uprave, u saradnji sa Ministarstvom kulture i opštinom Danilovgrad, organizuje naučni skup na temu: Knjaz Danilo državnik i reformator, koji će se, 13. agusta, održati u sali Zavičajnog muzeja u Danilovgradu, s početkom u 10.00 sati, saopšteno je Portalu Analitika iz Ministarstva unutrašnjih poslova.
    Naučni skup je jedna od manifestacija kojima naša država obilježava 100 godina od proglašenja obnove Kraljevine Crne Gore.
    U radu naučnog skupa učestvovaće eminentni naučnici i publicisti koji su, svojim stučnim radom, doprinijeli da se na sveobuhvatniji način predstavi značaj i uloga Knjaza Danila.
    Učešće su potvrdili akademik Branko Pavićević (CANU); dr Radoslav Raspopović (Istorijski institut Crne Gore), sa temom referata: Knjaz Danilo kao diplomata; dr Đorđe Borozan (UDG): Knaz Danilo i velike sile; dr Zvezdan Folić (Filozofski fakultet UCG): Država i Crnogorska crkva u vrijeme knjaza Danila; dr Mladen Vukčević (Univerzitet Mediteran): Danilov zakonik; Momčilo Šaletić (publicista): Atentat na knjaza Danila; dr Živko Andrijašević (Filozofski fakultet UCG): Rezultati vladavine knjaza Danila; dr Slavko Burzanović (Istorijski institut Crne Gore): Knjaz Danilo u prepisci Vuka Popovića; dr Saša Knežević (FNP): Interesovanje zapadne javnosti za politiku Knjaza Danila; mr Dragutin Papović (Filozofski fakultet UCG): O neutemeljenim tumačenjima izvora o vladavini i ličnosti Knjaza Danila; mr Sait Šabotić (Filozofski fakultet UCG): Razvoj državnih institucija u vrijeme Knjaza Danila i mr Adnan Prekić (Filofski fakultet UCG): Knjaz Danilo u crnogorskoj istoriografiji.

    http://www.portalanalitika.me/kultur...eformator.html

  8. #108
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 13. avgust 2010.

    Državnik i reformator

    NAUČNI SKUP POSVEĆEN KNJAZU DANILU


    Podgorica - Naučni skup na temu “Knjaz Danilo - državnik i reformator” biće održan danas u Sali Zavičajnog muzeja u Danilovgradu s početkom u 10 sati, u okviru obilježavanja 150 godina od smrti tog crnogorskog vladara. Skup organizuje Ministarstvo unutrašnjih poslova i javne uprave u saradnji sa Ministarstvom kulture i Opštinom Danilovgrad.
    Naušni skup je, kako je saopšteno, jedna od manifestacija kojima naša država obilježava 100 godina od proglašenja Kraljevine Crne Gore.
    U radu naučnog skupa učestvovaće eminentni naučnici i publicisti koji su, svojim stručnim radom, doprinijeli da se na sveobuhvatniji način predstavi značaj i uloga knjaza Danila.

    Učešće su potvrdili akademik Branko Pavićević (CANU); dr Radoslav Raspopović (Istorijski institut Crne Gore), sa temom referata: “Knjaz Danilo kao diplomata”; dr Đorđe Borozan (UDG): “Knaz Danilo i velike sile”; dr Zvezdan Folić (Filozofski fakultet UCG): “Država i Crnogorska crkva u vrijeme knjaza Danila”; dr Mladen Vukčević (Univerzitet Mediteran): “Danilov zakonik”; Momčilo Šaletić (publicista): “Atentat na knjaza Danila”; dr Živko Andrijašević (Filozofski fakultet UCG): “Rezultati vladavine knjaza Danila”; dr Slavko Burzanović (Istorijski institut Crne Gore): “Knjaz Danilo u prepisci Vuka Popovića”; dr Saša Knežević (FNP): “Interesovanje zapadne javnosti za politiku knjaza Danila”; mr Dragutin Papović (Filozofski fakultet UCG): “O neutemeljenim tumačenjima izvora o vladavini i ličnosti knjaza Danila”; mr Sait Šabotić (Filozofski fakultet UCG): “Razvoj državnih institucija u vrijeme knjaza Danila” i mr Adnan Prekić (Filozofski fakultet UCG): “Knjaz Danilo u crnogorskoj istoriografiji.

  9. #109
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 14. avgust 2010

    VIJEK I PO OD ATENTATA U KOTORU– KNJAZ DANILO JOŠ INTRIGANTAN ZA ISTORIČARE:


    Apsolutista koji je probudio Crnu Goru



    Podgorica – Vladar koji ukinuo običaj kamenovanja, apsolutista koji je naredio manastirima da vode poslovne knjige, tvorac prvog pisanog zakona, ali i crnogorske obavještajne službe - knjaz Danilo je prekretnička ličnost nacionalne istorije, zaključeno je juče na naučnom skupu u Danilovgradu, povodom 150 godina od smrti prvog svjetovnog vladara Crne Gore.
    Istoričari su se saglasili da je knjaz Danilo reformator koji je pokrenuo prve moderne instuitute države, ali surovo proganjao političke protivnike i navukao na sebe mržnju podanika.
    Profesor Živko Andrijašević ocijenio je da su politički progoni bez dokaza krivice bili vladarski metod knjaza Danila, koji je pred sobom imao progresivni cilj: da uspostavi autoritet države, po uzoru na Evropu tadašnjeg vremena.
    “Nesumnjivo je da su neki obračuni sa političkim protivnicima stvorili netrpeljivost prema knjazu - a kasnije i čitavoj dinastiji Petrović Njegoš - ali su zauvjek iskorijenili pleme kao nosioca političke pobune i izvorište otpora državnoj politici”, rekao je Andrijašević.

    On je istakao da je knjaz Danilo prvi popisao crnogorsku vojsku, organizovao elitne jedinice i artiljeriju, da bi pobjedom na Grahovcu povratio samopouzdanje i vjeru u zajedničku borbu Crnogoraca.
    Andrijašević je napomenuo da je nakon te bitke prvi put zbog Crne Gore sazvana međunarodna mirovna konferencija na kojoj je država dobila nove teritorije i jasnu granicu prema Turskoj.
    “Jednu vojnu pobjedu zaista nije bilo moguće bolje iskoristiti”, rekao je Andrijašević.
    Profesor Mladen Vukčević je ocijenio da Danilov zakonik jeste važan zametak kasnijeg crnogorskog zakonodavstva i ustavne norme, kao i “prvi svjetovni kodeks ponašanja, uređenja organa vlasti i prava građana”.
    “To je dokaz da se Crna Gora nije stvarala samo mačem... jer kao takva ne bi mogla opstati”, rekao je Vukčević.

    On je istakao da tek od Danilovog zakonika u Crnoj Gori sudije postavlja centralna vlast a ne plemena, dok su globe određene sudskim presudama uplaćivane pravo u državnu kasu, što je bio početak jačanja te grane vlasti.
    “Nije Danilov zakonik bio nivo pravne kodifikacije tadašnje Evrope, ali je to bio veliki iskorak za Crnu Goru”, napomenuo je Vukčević.
    Istoričar Zvezdan Folić naglasio je da se u Danilovom zakoniku izjednačavala sloboda građana bez obzira na vjeru, što je moderna pravna tekovina građanske Evrope. Folić je rekao da knjaz Danilo nije marginalizovao crkvu iz javnog života, nego namjeravao da otvori bogosloviju na Cetinju, uveo obavezu posta u državi i pokušavao da sveštenike skrene sa staze kojom su u taj poziv dolazili ljudi željni privilegija i političkog uticaja.
    Folić tako objašnjava činjenicu da je knjaz Danilo za crnogorskog mitropolita prvi put postavio “izvanjca” - Nikanora Ivanovića, koji nije imao političku vezu sa plemenima u čijem sjećanju je još bio jak kult vladike kao vrhovne vlasti. Odbacivanjem anahronog teokratskog ustrojstva vlasti Danilo je, po Foliću, uspio i da izbjegne uticaj srpskih nacionalističkih krugova koji su kroz Garašaninovo “Načertanije”, Crnu Goru definisali kao pravoslavni vojni logor bez prava na državnu autonomiju.

    Profesor Radoslav Raspopović podsjetio je da je knjaževa posjeta Petrogradu 1852. godine “prvi veliki diplomatski uspjeh u istoriji Crne Gore”, od kada je i uspostavljena svjetovna forma komunikacije sa svijetom.
    “Knjaz Danilo je potom primljen u Beču, sa svim počastima, uz odgovarajuću ceremoniju koja je bila na nivou prijema suverena jedne samostalne države”, rekao je Raspopović.
    Ipak, Danilo nije uspio da na Mirovnom kongresu u Parizu izdejstvuje samostalnost Crne Gore zbog distanciranog odnosa Rusije. Profesor Đorđe Borozan, napomenuo je da knjazu naruku nije išlo raspoloženje velikih evropskih sila, koje su bile ili nezainteresovane ili nesklone crnogorskoj nezavisnosti.
    Borozan je ocijenio da bi se knjazu Danilu mogla zamjeriti ćudljivost i vladarska plahovitost, ali da ipak ostaje “snažan državnik velikog zamaha” za čije se kratke vlasti Crna Gora proširila i uredila. Borozan je, kao i ostali učesnici skupa, ocijenio da je vojnim i diplomatskim djelovanjem knjaz Danilo na evropsku političku scenu plasirao pitanje crnogorske nezavisnosti koje mu je bilo politički imperativ.

    Naučni skup “Knjaz Danilo – državnik i reformator” organizovali su Ministarstvo unutrašnjih poslova i javne uprave, Ministarstvo kulture, sporta i medija i Opština Danilovgrad.
    Ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović rekao je da taj skup nije okrenut “niti ovoj niti onoj političkoj opciji”, nego istorijskom vrednovanju prošlosti od strane cijelog crnogorskog društva. Gradonačelnik Danilovgrada Branislav Đuranović kazao je da je dobro da struka progovori o knjazu Danilu baš u regiji Bjelopavlića, jer su baš tu još prisutne “neke traume i kontroverze iz doba njegove vladavine”.

    Je li Todor Kadić ubijen?

    Publicista Momčilo Šaletić rekao je da razlog atentata na knjaza Danila nije bio neki njegov pojedinačni čin, nego akcija okolnih država i velikih sila kojima crnogorski reformator nije bio po volji.
    Šaletić je napomenuo da je Srbija pokušavala da na Danilovo mjesto dovede Stevana Perovića Cucu, dok slobodna nezavisna Crna Gora nije bila interes ni Austro-Ugarskoj jer je u svojim granicama imala više zaokruženih nacionalnih entiteta.
    “U jednom takvom kolopletu neprijateljstva, mržnje, intrige, zavjereničkog djelovanja i odlučnog stava Austro-Ugarske, Rusije i Turske, odjeknuo je onaj zlosrećni plotun iz dobro napunjene kubure koji je u njega, s leđa, ispalio Todor Kadić, na kotorskoj rivi prije tačno 150 godina”, rekao je Šaletić.
    On je napomenuo da nije sačivan nijedan dokument o suđenju i likvidaciji Kadića, što je pokrenulo sumnju istraživača da je cijeli slučaj fingiran. Šaletić je rekao da su neki istraživači preko izjava starih Kotorana došli do podatka da je Kadić moguće skrajnut u Banja Luku, gdje je živio pod prezimenom Kadija.


    B. MANDIĆ

  10. #110
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    13. oktobra 1860.

    U Kotoru je izvršena smrtna kazna nad Todorom Kadićem, crnogorskim emigrantom, koji je 1. avgusta iste godine izvršio atentat nad
    knjazom Danilom Petrovićem.

  11. #111
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Ruski car priznao knjaza Danila, promjena karaktera vlasti

    Komentari (6)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Za nasljednika mojega ostavljam Danila Stankova sina a mojega sinovca, njemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru, istome Danilu svekoliko moje i dvižimo i nedvižimo što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu kako svojega sina nastavlja doklen se Danilo učini sposoban narodom upravljati.
    Knjaz Danilo


    Ovo je dio testamenta mitropolita Petra II Petrovića Njegoša, pisan maja 1850. godine, koji se odnosi na izbor nasljednika. Mitropolitova volja je jasna: njegov nasljednik je sinovac Danilo Stankov Petrović Njegoš, kome prema tradiciji ostavlja vladičanski (mitropolitski) položaj. Mitropolit Petar II preporučuje svom bratu da pomaže i podučava Danila u upravljanju zemljom, sve dok se ne osposobi da to čini samostalno. Mitropolitov izabranik Danilo Stankov, rođen je na Njegušima 1826. godine. Njegov otac, Stanko Stijepov, brat je od strica mitropolita Petra II Petrovića Njegoša.
    Ruski car priznao nasljednika
    Krajem novembra 1851. godine ruski car je priznao mitropolitovog izabranika za zakonitog nasljednika. O tome je ruska vlada, preko poslanika u Beču, obavijestila Danila Petrovića Njegoša. Od ruske vlade dobio je instrukciju da krene za Crnu Goru i da se pred Senatom i narodom proglasi za novog gospodara. Ruska sugestija bila je da, nakon što bude proglašen za gospodara, on preda vlast Peru Tomovu Petroviću Njegošu, predsjedniku Senata, a zatim da se uputi u Petrograd zbog rukopoloženja za vladiku. U isto vrijeme, novi crnogorski vladar je dobio i pismo koje svjedoči da je ruski car potvrdio mitropolitovu posljednju volju.
    Ali, ubrzo nakon smrti mitropolita Petra II, njegov brat Pero Tomov, koji je bio predsjednik Senata, započeo je akciju za preuzimanje vrhovne vlasti u Crnoj Gori. On nije znao da je počivši mitropolit napisao testament i da ga je predao ruskom konzulu u Dubrovniku, iako je znao da je Danilo Stankov određen za nasljednika. Pritisak na Pera Tomova i njegove pristalice da poštuju mitropolitovu posljednju volju, izvršio je Danilo sa svojim privrženicima. Prema austrijskim izvorima, Pero Tomov, koga su zbog apsolutne vlasti koju je imao nazivali “vlasnikom Crne Gore”, pokušao je da ubijedi Danila da mu ne pripada svjetovna vlast, već samo uprava nad crkvom. Zatim je Danilo sa svojim bratom Mirkom i pedesetak naoružanih pristalica, došao u Biljardu, zahtijevajući od Pera Tomova da se odrekne vladarskih ambicija i da ga prizna za gospodara. Nakon žučne rasprave, uviđajući odlučnost Danilovih pristalica, ali i znajući ruski stav o ovom sporu, Pero Tomov je priznao Danilu pravo da bude gospodar Crne Gore. Zajedničkom odlukom Senata i glavara, donešenoj na skupštini 1. januara 1852. godine, Danilo je proglašen za “vrhovnog vladatelja u Crnoj Gori”, a Senat i narod obavezali su se na vjernost. O ovoj odluci zvanično je obaviještena ruska vlada. Time je okončan spor oko nasljeđa prijestola.
    Promjena karaktera vlasti
    Nakon zvanične odluke o proglašenju za crnogorskog vladara, Danilo Petrović Njegoš je trebalo da otputuje za Petrograd zbog primanja duhovnog čina i hirotonije. Predsjednik crnogorskog Senata zatražio je od ruskog poslanika u Beču, Mejendorfa, odobrenje da Danilo Stankov posjeti Rusiju. Predsjedniku Senata je odgovoreno da budući vladika može odmah biti zvanično primljen u Petrogradu. Početkom februara 1852. godine, Danilo je krenuo za Rusiju.
    Na put za Rusiju Danilo Petrović Njegoš nije krenuo s namjerom da u Petrogradu primi monaški i vladičanski čin, već da dobije saglasnost za uvođenje novog oblika vladavine. Prije polaska iz Crne Gore, dogovorio se sa predsjednikom Senata da grupa senatora i glavara, dok on bude boravio u Beču, donese molbu ruskom caru za proglašenje Crne Gore za knjaževinu, i da zatim ovu molbu dostave ruskom poslaniku Mejendorfu.
    Molba crnogorskog Senata, glavara i naroda da Crna Gora bude proglašena za knjaževinu, a Danilo Stankov za nasljednog knjaza, zvanično je donešena na skupštini, koja je 7. marta 1852. godine održana u Cetinju. Prve dvije tačke molbe sadrže formulacije o promjeni karaktera vlasti, a trećom se predviđa da će novi cetinjski mitropolit biti isključivo posvećen duhovnim poslovima, i da će ga birati crnogorska svjetovna vlast.
    Sjutra čitajte nastavak serije tekstova o Knjazu Danilu I Petroviću Njegošu





  12. #112
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Objava rata Crnoj Gori 1852., pobune i otpori knjazu Danilu

    Komentari (0)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    U Petrogradu su ocijenili da je opravdana crnogorska molba, pa je Ministarstvo inostranih djela sastavilo referat za cara Nikolaja I, u kome se iznose razlozi za njeno usvajanje. S razlozima koji su navedeni u aktu Ministarstva inostranih djela, saglasio se ruski car. Na Danilovom prijemu u dvoru, 15. juna 1852. godine, car je rekao da poštuje pravo crnogorskog naroda da samostalno bira oblik vladavine, zbog čega priznaje proglašenje Crne Gore za knjaževinu, a Danila za knjaza. Crnogorski vladar je dobio i zvanični akt kojim se potvrđuje odluka ruskog cara.


    Zakletva senatora i perjanika
    Krajem jula knjaz Danilo se vratio u Crnu Goru, a odluka ruskog cara zvanično je saopštena glavarima i narodu na skupštini koja je održana u Cetinju, 8. septembra 1852. godine. Na toj skupštini, zemaljske starješine – od senatora do perjanika, položile su zakletvu vjernosti vladaru, a izvršene su i promjene u sastavu Senata. Knjaz je obznanio odluku o uvođenju obaveznog poreza za sve slojeve stanovništva, kao i odluku o uvođenju carinskih taksi za uvoznu robu.
    Dok je tokom 1852. godine trajao proces učvršćivanja Danilove vlasti, u pograničnoj Hercegovini, koja je dio osmanske države, rasplamsava se ustanički pokret pravoslavnog stanovništva. Nezadovoljstvo zbog teškog ekonomskog položaja, koje je uzrokovalo sukobe od početka 1851. godine, preraslo je prvih mjeseci naredne u ustanički pokret širih razmjera. Nakon povratka iz Rusije, knjaz se posvetio traženju načina da Crnu Goru učini političkim središtem hercegovačkog ustanka, smatrajući da ustanak treba da rezultira pripajanjem okolnih hercegovačkih plemena crnogorskoj državi. Koristeći se autoritetom nezavisnog vladara, ali i snagom državnog aparata koji mu je stajao na raspolaganju, knjaz će uspjeti da u drugoj polovini 1852. godine preuzme potpuno vođenje ustanka.
    Objava rata Crnoj Gori 1852.
    Uključivanje Crne Gore u hercegovački ustanak, i njena politička i materijalna podrška ustanicima, bila je najvećim dijelom uzrok osmanske objave rata Crnoj Gori, decembra 1852. godine. Za komandanta osmanskih trupa koji je trebalo da izvrši napad na Crnu Goru, imenovan je Omer-paša Latas. On je na raspolaganju imao oko 25.000 vojnika, dok je Crna Gora mogla izvesti na bojno polje najviše 10.000 ljudi. Žestoke borbe započinju prvih dana januara 1853. godine. Do sukoba je najprije došlo u rejonu Rijeke Crnojevića, Crmnice, na Martinićima, oko Spuža, na području Župe Nikšićke, oko Ostroga. U ovim borbama Crnogorci su pružali snažan otpor, nanoseći velike gubitke neprijateljskim snagama. Ali, zahvaljujući nadmoći u ljudstvu i naoružanju, osmanske trupe su iz pravca Nikšića uspjele da ovladaju prostorom Bjelopavlića. Sredinom januara vođene su žestoke borbe oko Martinića, gdje je crnogorska vojska sprječavala prodor osmanskih snaga iz Spuža prema središtu Crne Gore. U vrijeme prodora osmanskih snaga prema Bjelopavlićima, knjažev brat Mirko zabarikadirao se s jednim brojem ljudi u manastiru Ostrog.
    Do kraja januara 1853. godine, osmanske snage su bile spremne za izvođenje druge faze ratnih operacija, čiji je cilj bio zauzimanje Cetinja. U tom kritičnom trenutku, knjaz Danilo se obratio za pomoć velikim silama. Za Crnu Goru tada su se najenergičnije zauzele Rusija i Austrija. Da bi svog štićenika spasila od teških iskušenja, ruska vlada je preduzela odlučnu diplomatsku akciju na Porti, tražeći da se napad na Crnu Goru odmah obustavi. Ruski zahtjev podržala je i Austrija, strahujući da bi rasplamsavanje crnogorsko-turskog rata moglo podsticajno djelovati na nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini.
    Unutrašnji otpori knjazu Danilu
    Nakon prekida neprijateljstava, knjaz je naredio strogu kontrolu crnogorsko-osmanske granice, zaprijetivši smrtnom kaznom svakom Crnogorcu koji bi narušio mir. U vrijeme prekida ratnih djejstava, u crnogorskom zarobljeništvu našlo se i oko hiljadu neprijateljskih vojnika, za koje je knjaz naredio da se uz oružanu pratnju prevedu na osmansku teritoriju.
    Poslije završetka rata, knjaz Danilo je aprila 1853. godine ustanovio Orden za nezavisnost Crne Gore, koji je bio namijenjen zaslužnima za odbranu crnogorske državne nezavisnosti. Orden za nezavisnost dobijali su učesnici rata, kao i inostrani državljani, koji su materijalno i politički pomagali borbu Crne Gore.
    Iako neuspješan, rat 1853. godine bio je za knjaza Danila i crnogorsku državnu politiku u mnogo čemu poučan. Pokazalo se da je neophodno osnažiti crnogorske institucije za vođenje nacionalno-oslobodilačke politike u Hercegovini, kao i da je potrebno održavati stalne veze sa hercegovačkim glavarima.
    U vrijeme dok je Crna Gora svojom nacionalno-oslobodilačkom politikom sticala trajna uporišta u okruženju, knjaz Danilo se suočava sa snažnim unutrašnjim otporima - ne samo prema toj politici, već i prema njegovoj vlasti uopšte. Iz prvog sukoba sa predsjednikom Senata i njegovim pristalicama, oko prava na nasljedstvo, knjaz je izašao kao pobjednik, ali je u tom sukobu imao na svojoj strani podršku ruske vlade. U svim narednim sukobima, moraće da se oslanja samo na svoje privrženike u zemlji.





  13. #113
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Pobune u Piperima i BjelopavlićimaDo prve veće pobune protiv knjaza Danila dolazi novembra 1852. godine, kada se odmetnulo nekoliko stotina Pipera, pod vođstvom Radovana Mrčarice. Prema jednom posrednom svjedočenju, pobuna je izbila zbog razvlašćivanja plemenskih starješina u Piperima i zbog knjaževe naredbe da plaćaju porez. Na vijest o pobuni u Piperima, knjaz Danilo je odmah krenuo s odredom vojnika da je uguši. Knjaževa vojska uspjela je bez velikih žrtava da uguši pobunu, a vođe pobune, na čelu sa Radovanom Mrčaricom, našle su utočište kod skadarskog paše. Krajem 1853. godine došlo je i do ponovnog sukoba između knjaza Danila i Pera Tomova. Knjaz je Pera Tomova i dvojicu njegovih pristalica (Mila Martinovića i Stefana Perovića) optužio za pripremanje zavjere kojom je trebalo njega protjerati iz zemlje, a proglasiti za vladara Pera Tomova. Optuženi su prebjegli u Austriju, a grupa senatora i glavara donijela je presudu kojom se sva trojica osuđuju na vječito progonstvo. Sredinom 1854. godine došlo je do nove pobune protiv knjaza Danila, a središte pobune bilo je u Bjelopavlićima. Organizatori pobune bili su Risto Bošković, Đoko Bošković i Petar Pavićević. Oni su sa grupom ljudi zauzeli magacin oružja i municije u manastiru Ostrog, namjeravajući da ovim oružjem podignu ustanak. Iz proglasa koji su poslali Bjelopavlićima, prepoznaje se težnja da se oslobode knjaževe vlasti, tvrdeći da knjažev zulum i poniženja više ne mogu trpjeti. Knjaževa borba protiv političkih oponenata u plemenima, koji su pod uticajem skadarskog Osman-paše radili na razbijanju državnog i političkog jedinstva Crne Gore, okončana je 1856. godine, gušenjem pobune u pograničnim Kučima.Gušenje pobune u KučimaDo sukoba crnogorske države i Kuča došlo je najprije 1855. godine, kada je jedan dio ovog plemena (Drekalovići) počeo da izvodi napade na crnogorske podanike u Bratonožićima i Piperima. Nakon intervencije odreda crnogorske vojske, napadači su se povukli. Do sličnog incidenta došlo je i sredinom 1856. godine, kada su pravoslavni Kuči, koji su bili osmanski podanici, pored napada na Bratonožiće izvršili nasilja i nad Kučima koji su crnogorski podanici ili privrženici. U izvođenju napada i izazivanju pograničnih sukoba, njima su podršku pružile osmanske vlasti iz Skadra, kao i neka arbanaška plemena. Francuski konzul u Skadru imao je informaciju da su napadače podstakle osmanske vlasti iz Podgorice. Ove tvrdnje nijesu bez osnova, jer držanje osmanskih vlasti prema izazivačima pobune u Kučima, jasno ukazuje na njihovo savezništvo. I činjenica da su nakon crnogorskog pohoda na pobunjenike u Kučima, neki od učesnika pobune obavijestili o svojim gubicima skadarskog pašu, potvrđuje njihove veze, pa moguće i sumnju da ih je skadarski paša i podstakao na pobunu. Razlog više za takvu sumnju je i u činjenici da do pobune u Kučima dolazi upravo u vrijeme velike gladi u Crnoj Gori, što su okolnosti koje je skadarski paša i ranije koristio za izazivanje sukoba. Molba crnogorskog Senata od 7. marta 1852.“Prvo: Crnogorska država postaje svjetovna i nasljedna kneževina; Drugo: Za vladanje Crnom Gorom imenovan je i potvrđen kao knez svijetli gospodar Danilo Petrović Njegoš, a poslije njega zauvijek – nasljednici muškog pola prvorođeni po redu. U slučaju nepostojanja prvog nasljednika muškog pola, imenuje se najbliža muška svojta i u najprvom stepenu, a u slučaju istog stepena – imenuje se najstariji po uzrastu; Treće: Vladika, ili bolje reći episkop ili arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom visoke vlade, između članova svijetlog plemena Petrović Njegoš ili od ostalih najblagorodnijih crnogorskih porodica.“ Sjutra čitajte nastavak serije tekstova o Knjazu Danilu I Petroviću Njegošu

  14. #114
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Zakonik Danila Prvog, uvođenje obaveze plaćanja poreza

    Komentari (1)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Upravo krajem jula 1856. godine, knjaz je tražio od ruskog cara i vlade da najhitnije uputi pomoć u žitu za crnogorsko stanovništvo, jer je zbog gladi moguće da dođe do velikog stradanja i iseljavanja. Knjaz navodi da u Crnoj Gori osam hiljada porodica (domova) trpi krajnju oskudicu. Sve ove okolnosti treba imati u vidu kada se žele objasniti razlozi crnogorskog napada na pobunjenike u Kučima.


    Mirkova misija u Kučima
    Krajem juna 1856. godine (po starom kalendaru), odred crnogorske vojske od nekoliko hiljada ljudi, pod komandom Mirka Petrovića Njegoša, upućen je u Kuče sa zadatkom da likvidira pobunjeničko jezgro. Na zahtjev koji je Mirko Petrović Njegoš uputio pobunjenicima da se predaju, oni su odgovorili oružjem. Nakon toga, crnogorski odred je započeo surovi obračun, u kome su život izgubli mnogi pobunjenici, ali i veći broj neborbenog stanovništva iz Kuča. Nakon pobjede nad pobunjenicima, komandant crnogorskog odreda, Mirko Petrović Njegoš, uputio je pismo knjazu Danilu, u kome ga izvještava da su likvidirali 50 pobunjenika, a da su na crnogorskoj strani poginula samo dva vojnika. Drugačije podatke o efektima crnogorske ekspedicije, dali su Kuči koji su bili na strani pobunjenika. U pisanom izvještaju skadarskom Ata-paši, u kome su poimenice navedeni poginuli i ubijeni Kuči, kaže se da je crnogorska vojska ubila 131 vojnosposobnog muškarca, tri trudne žene, desetoro djece u kolijevci i pet djevojaka. Knjaz Danilo je, naravno, negirao da su Crnogorci ubijali žene i djecu u Kučima, jer to navodno ne čine ni kada je u pitanju tursko neborbeno stanovništvo.
    Rad na unutrašnjem uređenju zemlje
    Iako su borbe s protivnicima crnogorske države u velikoj mjeri opterećivale vladarsko i političko djelovanje knjaza Danila, on je uspijevao da radi i na unutrašnjem uređenju zemlje. Početkom aprila 1853. godine donio je naredbu o zabrani štetnih običaja prilikom sahrana, kao i o načinu proslave krsne slave. Knjaz je maja 1853. godine donio i naredbu o zabrani sklapanja maloljetničkih brakova i zabrani sklapanja vjeridbi bez saglasnosti vjerenika. Za sve prestupe ove vrste, bile su predviđene stroge kazne. Knjaz je oktobra iste godine obnarodovao da svaki Crnogorac, ukoliko uhvati lopova u svom imanju, ima pravo da ga na licu mjesta ubije, a svakom ko to uradi, knjaz je odredio nagradu od dvadest talira. Knjaz Danilo je krajem 1852. godine ustanovio i carinsku službu u Crnoj Gori. Tada je donešena odluka da se uvede carina na svu uvoznu robu sa teritorije Austrije. Utvrđena je i carinska tarifa, a imenovani su i carinici koji će ovu dažbinu naplaćivati.
    Knjaz Danilo je 1855. godine donio odluku i o formiranju Garde, kao elitne vojne jedinice. U početku je Garda brojala 400 vojnika, da bi se nakon 1858. godine broj gardista povećao na hilja¬du. Procjenjivalo se da je u Crnoj Gori bilo više od 13.000 vojnika prvoga poziva, dok se maksimalnom mobilizacijom moglo izve¬sti na bojno polje oko 20.000 vojnika.
    Crna Gora je za vrijeme knjaza Danila dobila i svoje nove državne simbole – grb i zastavu. Knjaz Danilo je 1854. godine uveo Alaj-barjak (glavna vojna zastava), koji je bio bijele boje, s crvenim krstom na sredini barjaka. Četiri godine kasnije, knjaz je ustanovio novi alaj-barjak, koji je bio crvene boje, obrubljen zlatnim resama, a na sredini barjaka nalazio se dvoglavi bijeli orao. Iznad dvoglavog bijelog orla bila je kruna, a ispod orla - lav u pokretu. Na grudima orla nalazili su se vladarski inicijali “D I” (Danilo Prvi).





  15. #115
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Zakonik Danila PrvogPrema svjedočenju Vuka Karadžića, knjaz Danilo je na početku vladavine iskazao želju da napravi novi zakonik, po kome će, kako kaže, “samo dobro moći činiti, a zla ni ja neću moći nikakvoga”. Vuk Vrčević, knjažev sekretar od 1852. do 1855. godine, tvrdi da je knjaz Danilo tokom povremeno zapisivao zakonske odredbe koje su mu se učinile potrebne i prikladne za crnogorske prilike. “Zakonik Danila Prvog knjaza i gospodara slobodne Crne Gore i Brdah”, što je zvanični naziv ovog pravnog akta, proglašen je na glavarskoj skupštini u Cetinju, 23. aprila 1855. godine. “Zakonik Danila I” ima 95 članova, od čega je 19 članova preuzeto iz Zakonika mitropolita Petra I Petrovića Njegoša. “Zakonikom Danila I” zagarantovana je jednakost svih državljana Crne Gore pred sudom, kao i njihova imovinska i lična prava. Uvedene su stroge kazne za izdaju zemlje, ubistvo s predumišljajem, krađu, preljubu. Crnogorcima je zabranjena hajdučija na teritoriji Osmanskog carstva. Uvedena je vojna obaveza u slučaju rata, a izdaja otadžbine kažnjavala se smrću. Zakonom je zagarantovana sloboda vjeroispovijesti za nepravoslavce i zaštita azilanata. Za ubistvo zbog krvne osvete nije bila predviđena smrtna kazna, ukoliko je ubijeni ranije bio izvršilac ovog krivičnog djela, ali se zabranjuje izvršenje krvne osvete nad članovima porodice ubice. Za ubistvo iz nasilnih pobuda, kao i za krađu, predviđena je smrtna kazna, a za ubistvo u samoodbrani ili zbog uvrede časti, nije bilo nikakvih sankcija. “Zakonikom” je knjaževa ličnost proglašena neprikosnovenom, a za uvredu knjaževe ličnosti ili knjaževskog dostojanstva, bila je predviđena smrtna kazna. Knjaz je dobio ulogu i najviše sudske instance. Uvođenje obaveze plaćanja poreza“Zakonikom” je utvrđena obaveza plaćanja poreza “kako bi se praviteljstvo, sud i vojska održavati mogli, kako bi se moglo pribaviti praha i olova, koje je u našoj zemlji od najveće potrebe, kako bi se putovi pravili i druge opšte narodne potrebe podmirivati mogle.” Za odbijanje plaćanja poreza bila je predviđena smrtna kazna. Danilovim “Zakonikom” uvedena je obavezna sveštenička služba u crkvi, a garantovan je čitav niz imovinskih i nasljednih prava.Sve do 1856. godine, na Cetinju se smatralo da se ciljeve državne politike Crne Gore jedino mogu ostvariti uz pomoć Rusije. Ali, poraz Rusije u Krimskom ratu, krajem 1855. godine, i njena nezainteresovanost prema “crnogorskom pitanju” na Pariskom mirovnom kongresu, marta 1856. godine, promijenili su ovo uvjerenje. Ako je zvanični ruski stav o Crnoj Gori iznijet na Pariskom kongresu (Rusija nema posebne naklonosti ili veza s Crnom Gorom), stvorio sumnju i razočaranje u podršku Rusije, njena politička marginalizacija nakon ratnog poraza, učinila je nesposobnom da izvjesno vrijeme bude glavni oslonac crnogorskim državnim ciljevima. Knjaz Danilo – Konstantinu Petkoviću, ruskom konzulu u Dubrovniku, 12. 08. 1858. godineVaše Visokorodie!Po priključenijama, koja su svijetu poznata, narod kučki neprestano je prinadležao k oblasti crnogorskoj, zato što joj je uviek i danak davao kao i ostali Crnogorci. Spletke Turaka koje su vazda radile o razdoru pograničnog mira tako, da su Poglavice Turske podmićivali ne samo Kuče no i Pipere, Brđane i Crmničane, da se oddvoje od vlasti Crnogorske, dodavajući im, da Turcima nikakva danka neće davati, kao što i niesu. Pod vladom blaženopočivšeg Vladike Petra II. god. 1847. Vezir Skadarski Osman Paša, podbuni mitom novcem i svakojakom robom, kako Kuče i Pipere, tako i Bjelopavliće i Nahiju Crmničku, radeći da ih prisvoi pod oblast Tursku; ovi pak zbog mita tako i učine, njeki prime darove i oddvoje se od Crnegore ne priznavši ni Crnogorce ni Turke, dokle ih i opet Vladika na skoro silom oružja sebi podčini.Zatrijebač, Koće, i Fundina sočinjavaju čast Kuča, koi pripadaju u granicu Crnogorsku, sočinjavajući cijelo pleme Drekalovića, braneći se vazda ukupno s Bratonožičima protiv Turaka; dakle, i ako Turci pomenuta plemena traže, nemogu imati nikakva prava nad njima, koi mu nikad danak nijesu davali, niti ga zakonito priznavali, niti ikakve nad njima pretenzije Turci mogu imati.Do god. 1856. pomenuti Kuči neprekidno bili su kao i danas, crnogorski; i ostali su /:u statusquo:/ tako; Turci pak s tim nezadovoljni, povtoriteljno počnu Kuče k sebi mamaiti, odvraćajući ih od vlasti Crnogorske. Za održati pak red i slogu vnutrašnju, vlast Crnogorska iste godine nađe za dobro prekratiti jednom njihovo samovlastije, i udari na Kuče silom oružja, gdje budu isti poraženi, kao izdajnici i buntovnici otečestva, i k miru i pokornosti privedeni. U to pak vrieme znajući Turci da su Kuči podajnici Crnogorski niesu se usudili u tom boju protiv Crnogoraca pomagati im, bojeći se ostali sila Evropejski; jer su i sami Russki, Francuzski i Avstrijski konzuli iz Skadra pisali mi, kako se može iz priložene kopije viditi, da se održi pogranični mir i poredak, na koje tako i učinim mojom naredbom.Čest imam dostaviti Vašem Visokorodiju i moliti, da bi ste imali dobrotu točno javiti Vserossijskom Imp. Praviteljstvu, da Turci odustanu od takovog traženja Moijeh podajnika Fundinjana, Koća i Zatrijebčana, kao i Bratonožićana i da ostanu oni u miru bez zadjevice u svojim granicama; za koe cielu nadeždu imam da će Vserossijsko Imp. Praviteljstvo Moje dostavljenije uzeti u prizrenije, i da će vlast Tursku, od tog namjerenija odvratiti.S glubočajšim visokopočitanijem i uvaženijem čest imam biti Vašega Visokorodija Knjaz CrnogorskijDanil P. Njegoš

  16. #116
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Rješavanje “crnogorskog pitanja”, bitka na Grahovcu...

    Komentari (3)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Uvažavanjem takve realnosti, knjaz Danilo pravi spoljnopolitički zaokret u odnosu na nju, i od početka 1856. godine on svog najvažnijeg spoljnopolitičkog saveznika nalazi u Francuskoj. U toj spoljnopolitičkoj preorijentaciji Crne Gore nije bilo drugih razloga osim želje da se za ciljeve državne politike izabere što bolji oslonac.
    Učesnici bitke na Grahovu


    Protest zbog Pariskog ugovora
    Knjaz Danilo je maja 1856. godine uputio protestno pismo i memorandum ministrima velikih sila, potpisnicama Pariskog ugovora. Protestnim pismom knjaz Danilo najprije reaguje na izjavu osmanskog predstavnika da Carstvo smatra Crnu Goru svojom provincijom. Knjaz kaže da je ova tvrdnja neodrživa, i da Crna Gora nikada nije bila dio Osmanskog carstva, dok je, s druge strane, polovina Albanije i čitava Hercegovina, kojom sada vladaju Turci, bila u sastavu Crne Gore. Ovim oblastima, objašnjava se u pismu, vladali su knjaževi prethodnici – zetske vojvode, koji su bili nezavisni kneževi Crne Gore.
    U Memorandumu koji je istovremeno uputio potpisnicima Pariskog ugovora, knjaz Danilo detaljnije ukazuje na politički i ekonomski položaj Crne Gore i osnovanost njenih zahtjeva, navodeći konkretno što ona traži. Knjaz kaže da se Crna Gora nalazi u teškom položaju, jer više od četiri vijeka vodi borbu za odbranu slobode i nezavisnosti. Ona je izolovana u neplodnim oblastima, što njen opstanak i život čini nemogućim. Sve dok se Crnoj Gori ne ustupe okolne plodne oblasti, i to one za koje je ratovala, njen narod neće prestati da izaziva sukobe, niti će moći da se razvija kao drugi narodi. Kao oblasti kojima je Crna Gora vladala, knjaz Danilo navodi: Grahovo, Župu, Banjane, Pivu, Drobnjak, Kruševicu, Zupce i Vasojeviće do Tare i Lima.
    Kada dobiju ove oblasti, Crnogorci će moći da razviju slobodnu trgovinu, izgrade institucije, učvrste političku organizaciju i uspostave dobre odnose sa susjedima. Što se tiče statusa Crne Gore prema Turskoj, knjaz Danilo kaže da je njegova zemlja uvijek bila potpuno nezavisna.
    Da se prizna nezavisnost Crne Gore
    Na kraju Memoranduma, knjaz iznosi četiri zahtjeva: 1) Da se prizna nezavisnost Crne Gore diplomatskim putem; 2) Da se prošire granice Crne Gore prema Hercegovini i Albaniji; 3) Da se utvrde granice Crne Gore prema Turskoj na način kako je to urađeno prema Austriji; 4) Da se Crnoj Gori ustupi Bar, primorski grad koji se nalazi na njenoj granici. Pismo u kome iznosi zahtjeve za proširenje teritorije, knjaz Danilo je poslao i francuskom caru Napoleonu III.
    U pismu francuskom caru knjaz navodi da je Crna Gora sa svih strana opkoljena neprijateljima i da joj je Osmansko carstvo oduzelo njene najplodnije teritorije, bez kojih uz najveće muke preživljava. U takvoj situaciji, Crna Gora stalno strada, a narod postaje sve siromašniji. Da bi se takvo propadanje zaustavilo, kao i da bi se prekinulo stalno ratno stanje na crnogorskim granicama, knjaz Danilo traži od cara Napoleona III da pomogne da se Crnoj Gori vrate okolne plodne zemlje i dodijeli izlaz na more. Tek tada bi se Crnogorci potpuno mogli posvetiti mirnodopskim poslovima i razvoju svoje zemlje, a na granicama Crne Gore zavladao bi mir.
    Rješavanje “crnogorskog pitanja”
    Samostalna akcija knjaza Danila poslije završetka Pariskog kongresa, kao i njegovi pokušaji da uz pomoć francuske vlade započne proces rješavanja “crnogorskog pitanja”, bili su uzrok promjene ruske politike prema Crnoj Gori. Smatrajući da knjaz ovakvim potezima nanosi štetu ruskoj politici na Balkanu, kao i da iznevjerava savezničke dužnosti, ruska vlada zauzela je prema njemu neprijateljski stav. Najveći ruski animozitet izazvala je knjaževa odluka da stupi u pregovore s osmanskom vladom oko priznavanja sultanovog sizerenstva. To je ocijenjeno ne samo kao katastrofalan politički potez, već i kao udarac u temelje na kojima počivaju principi ruske politike na Balkanu.
    Drugim riječima, kakva bi bila uloga Rusije na Balkanu kada bi sve balkanske države i balkanski nacionalni pokreti, odlučili da u sporazumu s Portom rješavaju sporna pitanja? Ruskoj vladi je posebno sumnjivo bilo što se za takav model opredijelila Crna Gora, koja na prihvatanje sultanovog sizerenstva nije htjela pristati ni u najtežim ratnim iskušenjima, i uz to zemlja koja je sigurno živjela od ruskih subvencija. Uzalud je knjaz u pismu ruskom ministru inostranih poslova Gorčakovu tvrdio da on neće pristati na prihvatanje turskog sizerenstva, osim ukoliko bi ga velika bijeda i napadi okolnih muslimana, prisilili na takav korak.





  17. #117
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Hercegovački ustanak

    Prvih mjeseci 1858. godine hercegovački ustanak dobio je velike razmjere, tako da ga prema procjeni Porte više nije bilo moguće ugušiti bez intervencije centralne vlasti. Zato je početkom 1858. godine iz Carigrada u Hercegovinu upućeno 3.500 vojnika pod komandom Kadri-paše. Ovaj odred trebalo je iskoristiti ne samo za umirivanje ustanka, već i za demonstraciju sile prema Crnoj Gori. Uporedo s vojnim snagama, u Hercegovinu je upućen i specijalni emisar osmanske vlade, Kemal-efendija, koji je trebalo da radi na političkom rješenju hercegovačke krize. Znajući da Crna Gora ima veliki uticaj u ovoj oblasti, Kemal-efendija je pozvao crnogorske predstavnike na sastanak u Mostar. Na Cetinju je odlučeno da Crnu Goru na tom sastanku zastupa knjažev sekretar Anri Delari.
    Na sastanku u Mostaru, Kemal-efendija je zahtijevao da Crna Gora prestane da se miješa u hercegovačka zbivanja i da zvanično prizna sultanovu vrhovnu vlast. Knjažev sekretar je na to odgovorio da Crna Gora najprije treba da dobije dio Hercegovine koji joj na osnovu istorijskog prava pripada, pa tek onda može prihvatiti razgovore o priznanju sultanovog sizerenstva, i to samo za oblasti koje joj budu ustupljene. Kemal-efendija je ovakav stav smatrao provokacijom, tako da je sastanak završen bez uspjeha.
    Nakon nesupjeha Kemal-efendijine misije, Porta sredinom aprila 1858. godine, odlučuje da probleme u Hercegovini riješi vojničkim sredstvima. Husein-paša, komandant turskih trupa u Hercegovini, dobija zadatak da zauzme Grahovac, visoravan koja se nalazi oko 5 km od Grahova, i da Crnogorce koji su bili zaposjeli Grahovo, primora na povlačenje. Pokret Husein-pašinih snaga započeo je posljednjih dana aprila 1858. godine (po starom kalendaru). Vojska Husein-paše imala je oko 7.000 ljudi, mada ima tvrdnji da je ukupan broj bio oko 13.000 vojnika. Osmanske snage zauzele su pozicije na Grahovcu, procjenjujući da na tom terenu imaju prednost u odnosu na protivnika.
    Bitka na Grahovcu
    U to vrijeme u Grahovu je bilo oko 500 Crnogoraca pod komandom vojvode Petra Filipova Vujovića. Kada su na Cetinju saznali za pokret osmanske vojske prema Grahovu, knjaz Danilo odlučuje da Crnogorcima na Grahovu uputi pomoć. Odred koji je knjaz uputio na Grahovo imao je oko 5.500 vojnika, a uz njih je bilo i oko osam stotina pripadnika knjaževe Garde. Ukupno je crnogorska vojska imala nešto više od 7.000 vojnika, računajući i Hercegovce koji su joj se priključili. Na čelu svih crnogorskih snaga bio je Mirko Petrović Njegoš, knjažev brat i od 1857. godine predsjednik crnogorskog Senata.
    Crnogorska vojska stigla je u Grahovo uveče, 28. aprila. Dan kasnije crnogorske trupe počele su da zauzimaju položaje oko Grahovca, tačnije da zauzimaju brda koja okružuju ovu visoravan: Orao, Omutić, Zebljak, Babljak, Osječenica, Bobjer. Do prvih sukoba dolazi već 29. aprila, kada Crnogorci napadaju na glavninu trupa Husein-paše koja se nalazila na Grahovcu. Cilj crnogorskog napada bio je da ih potisnu prema Klobuku, odnosno, Trebinju. Borbe su trajale čitav dan, a vođene su oko Omutića, Osječenice i Zebljaka.
    Prvi dan bitke pokazao je Husein-paši da pred sobom ima ozbiljnog protivnika i da će imati dosta muke da ostvari zadatak s kojim je došao na Grahovac. Zbog toga je narednog dana, 30. aprila, zatražio od glavnokomandujućeg crnogorskih snaga, Mirka Petrovića Njegoša, osmodnevno primirje. Husein-paša se nadao da će u međuvremenu ojačati svoje snage novim trupama.
    Trijumf crnogorske vojske
    Mirko Petrović Njegoš prihvatio je molbu Husein-paše, i poslao mu kao pregovarača knjaževog sekretara Delarija. Pretpostavljajući da Husein-paša i ne razmišlja o primirju, već da ovo vrijeme želi da iskoristi za konsolidaciju snaga, komandant crnogorskih trupa odlučuje da 30. aprila povuče taktički potez koji će se pokazati presudnim za uspjeh bitke. Koristeći vrijeme primirja, on naređuje vojvodi Petru Vujoviću da s jednim odredom zaposjedne putni pravac koji predstavlja jedinu vezu između Husein-pašine vojske na Grahovcu i Hercegovine. Zaposjedanjem ovog prostora, osmanske trupe našle su se u okruženju. Već 30. aprila uveče Husein-paša je shvatio da se nalazi u klopci. I umjesto da organizuje odbranu, on povlači potez zbog kojeg će izgubiti bitku – naređuje hitno povlačenje s Grahovca u pravcu Klobuka. Husein-paša je računao da će naglim pokretom iznenaditi Crnogorce i uspjeti da se izvuče iz obruča. Do pokreta osmanskih snaga dolazi u ranim jutarnjim časovima 1. maja (13. maja po novom kalendaru). Njihov pokušaj proboja je odmah primijećen, jer je pravac kojim se osmanska vojska povlačila bio zaposjednut od strane Crnogoraca. Time je otpočela odlučujuća bitka. Našavši se na udaru Crnogoraca, manji dio osmanskih snaga pružao je žestok otpor, dok se veći dio panično povlačio. Trijumf crnogorske vojske bio je potpun.
    Sjutra čitajte nastavak serije tekstova o Knjazu Danilu I Petroviću Njegošu

  18. #118
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Teritorijalno širenje Crne Gore, atentat na knjaza Danila

    Komentari (0)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Vijest o velikom porazu na Grahovcu ozlojedila je Portu, koja odmah naređuje pripreme za rat protiv Crne Gore. Uslijedila je nova koncentracija njenih trupa u Hercegovini. Ali, smatrajući da bi osmanski pohod na Crnu Goru ozbiljno ugrozio mir na Balkanu, Rusija i Francuska preduzimaju najenergičnije mjere da Porta od ove namjere odustane. Njeni ambasadori u Carigradu su zaprijetili da će Rusija i Francuska zvanično priznati nezavisnost Crne Gore ukoliko osmanska vlada ne obustavi ratne pripreme i ukoliko ne pristane na razgraničenje sa Crnom Gorom. Pritisak na Portu izvršila je i britanska vlada.


    Teritorijalno širenje Crne Gore
    Komisija za razgraničenje, koju su činili predstavnici evropskih sila, otpočela je s radom pretposljednjeg dana jula 1858. godine, a svoj rad je okončala krajem avgusta iste godine. Komisija je uspjela da utvrdi novu crnogorsko-osmansku granicu, uglavnom na osnovu argumentacije koju joj je dostavljala crnogorska strana. Prilikom označavanja nove granične linije, komisija je smatrala da je najvažnije da Crnoj Gori pripoji teritorije u pograničnom pojasu, kako bi time uklonila uzroke budućih sukoba.
    Na konferenciji predstavnika velikih sila u Carigradu definitivno je utvrđena nova, međunarodno priznata granična linija između Crne Gore i Osmanskog carstva. Time su dvije zemlje napokon dobile jasno utvrđene i diplomatski verifikovane granice. Odlukom predstavnika velikih sila na Carigradskoj konferenciji, Crna Gora je dobila Grahovski kraj, Rudine, Uskoke, Župu Nikšićku, Gornje Lipovo, Gornje Vasojeviće, te dio Drobnjaka i Kuča. Državna teritorija Knjaževine Crne Gore je nakon ovih teritorijalnih dobitaka iznosila 4.400 km2, što je u odnosu na njenu pređašnju površinu uvećanje za 1.500 km2. Nakon teritorijalnog proširenja, ona je imala oko 120.000 stanovnika.
    Atentat na knjaza Danila 1860.
    Od kraja jula 1860. knjaz se nalazio na odmoru u Prčanju. Tokom odmora, 31. Jula, odnosno, 12. avgusta po novom kalendaru, posjetio je Kotor. Kada je krenuo da se vrati u Prčanj, na njega je pucao Todor Kadić, crnogorski politički emigrant. Knjaz je ranjen u lijevu slabinu i želudac, a nakon ranjavanja ostao je pri svijesti. Ubrzo ga je pregledao ljekar, koji zaključuje da je rana smrtonosna. Sjutradan, 1/13. avgusta, knjaz je počeo da gubi svijest, a oko 20 časova je preminuo. Narednog dana njegovo tijelo je prenešeno na Cetinje i sjutradan, 3/15. avgusta, knjaz je sahranjen u Cetinjskom manastiru. Prema saznanjima francuskog admirala Žirijena de la Gravijera, knjaz Danilo iza sebe nije ostavio znatnije materijalne dragocjenosti, niti je imao ličnu nepokretnu imovinu.
    Knjažev ubica je uhvaćen iste večeri kada je izvršio atentat. Suđeno mu je pred Okružnom sudu u Kotoru, koji ga je osudio na smrt vješanjem. Smrtna kazna je, prema zvaničnoj obavijesti, izvršena 13. oktobra 1860. godine.
    Knjaz Danilo nije imao muškog potomstva. Iz braka s Darinkom Kvekić, Srpkinjom iz Trsta, s kojom se vjenčao januara 1855. godine, imao je kćer Olgu, rođenu 1859. godine. Nemajući muškog nasljednika, knjaz Danilo je, prema austrijskim podacima, još 1855. godine donio dekret u kome se navodi da ga u slučaju smrti nasljeđuje brat Mirko, a Mirka nasljeđuje njegov sin Nikola.
    Prije odlaska u Pariz, 1857. godine, senatorima je rekao da želi da ga u slučaju smrti naslijedi sinovac Nikola, sa čime se saglasio i sam vojvoda Mirko. Kratko vri¬jeme prije nego je izdahnuo od posljedica ranjavanja, ponovio je svoju raniju odluku da ga na prijestolu nasljedi sinovac Nikola Mirkov. U skladu s tim, odmah nakon Danilove smrti, Nikola je proglašen za knjaza i gospodara Crne Gore.
    Sjenke nad likom knjaza Danila
    Iako je od njegove smrti prošlo nešto više od 150 godina, knjaz Danilo još čeka susret sa nepristrasnim istoričarima, a sjenka jednostranog, tendencioznog i, nadasve, neutemeljenog prikazivanja nekih događaja iz njegove vladavine, stoji nad njegovom državničkom ličnošću i uspjesima. Izmišljeni incidenti ili stvarni zločini, najčešće se nameću kao najvažnije mjerilo za prosuđivanje o knjazu Danilu, iako za njega i njegovu vladavinu postoje i drugi znaci prepoznavanja: proglašenje knjaževine, izgradnja institucija i snaženje državne vlasti, donošenje Zakonika, Grahovačka pobjeda, zvanično razgraničenje s Osmanskim carstvom, teritorijalno proširenje, međunarodna afirmacija Crne Gore. Ako uprkos svemu, jedan nesrećni ili izmišljeni događaj, dominantno određuje stav prema knjazu Danilu, onda je riječ o problemu objektivnosti u istoriografiji.
    “On uredi Crnu Goru…”
    Ako bismo pokušali da u najkraćem iznesemo sud o rezultatima vladavine knjaza Danila, onda je najbolje da navedemo ocjenu koju je o njegovom vladarskom učinku dao pop Lazo Popović, ličnost iz neposrednog knjaževog okruženja: “Pod njegovom vladom oživje sirotinja i narod kojega su davili i zatucali zli ljudi, svako nađe kod njega pravicu i veliku obranu kad je zasluževa. On promijeni sud cio, a stavi da sude one ljude koji su najdostojniji što ih je naša za to, ne bojeći se nikoga do Boga. Stavi senatore, kapetane, barjaktare, stotinaše, perjanike, desečare, popisa vojsku, izgna mito da mu nema traga, izgna lupeže iz sve zemlje, usječe danak, uredi Crnu Goru, nagna i nejunake da su junaci, nepoštene da moraju bit pošteni, ograniči Crnu Goru i učini da je sve države priznaju za nezavisimu.”
    Upravo u ove tri rečenice navedeni su najvažniji vladarski uspjesi knjaza Danila. Iako bi se Popovićevom zapažanju mogle pridodati još mnoge vrline i mane knjaževe državničke ličnosti, sve što je u ove tri rečenice navedeno - potpuno je istinito.
    Knjaz Danilo je bio pobornik razdvajanja svjetovne od duhovne vlasti, što je za Crnu Goru značilo prekid sa neodgovarajućim načinom vladavine. Polovinom XIX vijeka dvojstvo vlasti bilo je ne samo evropski anahronizam, već i nespojivo s potrebama crnogorske države i društva. Opredjeljujući se za razdvajanje vlasti, knjaz Danilo je napravio korak koji je bio neophodan za izgradnju Crne Gore kao uređene i međunarodno priznate nezavisne države. Tada ni u širem crnogorskom okruženju nije bilo ni jedne nezavisne zemlje na čijem su čelu bili mitropoliti, već su one imale svjetovne vladare. Proglašenjem za knjaževinu, Crna Gora se izjednačila s njima. Ovaj čin imao je još dva važna spoljnopolitička efekta.





  19. #119
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Propao Garašaninov konceptRuskim priznanjem Crne Gore za nezavisnu knjaževinu, a njenog vladara za nasljednog knjaza, Crna Gora je faktički dobila nezvanično priznanje nezavisnosti. Drugi spoljnopolitički efekat proglašenja Crne Gore za knjaževinu, bio je u tome što je ona kao politička zajednica, izjednačena sa Srbijom. Time je propao Garašaninov koncept pripajanja Crne Gore Srbiji, i ideja da u budućoj velikoj srpskoj državi crnogorski vladar dobije vrhovnu duhovnu vlast (patrijaršijski prijesto u Peći). Proglašenjem Crne Gore za knjaževinu, nacionalna politika srpske vlade morala je da traži drugačiji model ujedinjenja dvije kneževine. Drugim riječima, dok je na Cetinju vladar bio mitropolit, njega je lako bilo nagraditi patrijaršijskim prijestolom u Peći, ali od kada na Cetinju stoluje knjaz, njegovo uklanjanje iz dinastičkog takmičenja postaje mnogo komplikovanije. Knjaz Danilo je kao vladar imao uspjeha u izgradnji institucija, kao i u sprovođenju odluka koje omogućavaju funkcionisanje državne vlasti. Pored napora na uređenju Pravoslavne crkve, sprovođenja obaveznog plaćanja poreza, striktnog poštovanja zakona i efikasnosti sudske procedure, knjaz Danilo je popisom vojnih obveznika 1854. godine, i njihovim formacijskim ustrojstvom, učinio da se dotadašnji plemenski odredi preobrate u organizovanu državnu vojnu silu, odnosno crnogorsku vojsku. Ubojitosti ove vojne sile doprinijelo je i formiranje elitne jedinice – crnogorske Garde, kao i ustanovljenje novog roda vojske – crnogorske artiljerije. Bez ovakve vojne sile, koja je u vladaru imala svog vrhovnog komandanta, nezamisliva je bila nacionalna politika Crne Gore i njeni brojni uspjesi. Grahovac – bljesak nacionalne idejeCrnogorska vojnička pobjeda u bici na Grahovcu, maja 1858. godine, jedan je od najznačajnijih rezultata Danilove vladavine. Isto tako, ona je važna i kao dokaz da je njegova državna politika imala dobar smjer. Bez takvog smjera državne politike, Crna Gora zasigurno ne bi mogla spremno izaći na Grahovac, niti bi imala uslove da ostvari tako superiornu pobjedu. Grahovac nije stvar pregnuća ili poleta jednog trenutka; Grahovac je rezultat višegodišnjih priprema i plana koji je nastao mnogo prije nego se javio spor koji je izazvao bitku.Za većinu savremenika, pobjeda na Grahovcu bila je neviđeni vojnički trijumf male zemlje u sukoba s jednom globalnom silom, ali i bljesak silovite nacionalne ideje iza koje stoji Crna Gora. Za same Crnogorce, Grahovac je bio prvi veliki vojnički uspjeh nakon šezdesetdvije godine, koji im je vratio samopouzdanje i pokazao što sve mogu učiniti ako djeluju kao organizovana sila. Zasluge što je takva Crna Gora izašla na Grahovac, i izvojevala prvu veliku pobjedu nakon Krusa, pripadaju i knjazu Danilu. Sjutra čitajte nastavak serije tekstova o Knjazu Danilu I Petroviću Njegošu

  20. #120
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Međunarodna posebnost Crne Gore, unutrašnje nejedinstvo

    Komentari (5)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Ako zasluge za vojnički ishod Grahovačke pobjede knjaz dijeli s mnogima, zasluge za političke rezultate ove bitke, uglavnom pripadaju njemu. Po prvi put, jedan crnogorsko-osmanski sukob postao je predmetom međunarodne konferencije velikih sila.


    Na međunarodnoj konferenciji u Carigradu, krajem 1858. godine, Crna Gora je dobila znatno teritorijalno proširenje, ili polovinu svoje dotadašnje teritorije – sa oko 3.000 km2 na 4.400 km2. Još važniji dobitak bilo je zvanično međunarodno priznanje državne granice Crne Gore prema Osmanskom carstvu, od strane svih velikih sila. S političko-pravnog stanovništa, ova odluka značila je međunarodnu garancija nepovrjedivosti državne teritorije Crne Gore, i negaciju stava o isključivoj nadležnosti osmanske vlade za rješavanje “crnogorskog pitanja”.
    Međunarodna posebnost Crne Gore
    Ovim odlukama Crna Gora je bila bliža zvaničnom međunarodnom priznanju nego ijedna druga nepriznata balkanska država. Dijelom zahvaljujući tome, posebnost međunarodnog položaja Crne Gore konstatovana je i na Berlinskom kongresu.
    Odluka međunarodne konferencije u Carigradu o proširenju Crne Gore na okolne teritorije, imala je poseban značaj za njenu buduću nacionalno-političku djelatnost. Svi crnogorski teritorijalni zahtjevi bili su utemeljeni na “istorijskom pravu”, tj. pravu koje počiva na nekadašnjem pripadanju, a odluka međunarodne konferencije da joj ustupi okolne oblasti, faktički je značila uvažavanje ovog principa. Time je u slučaju Crne Gore, princip “istorijskog prava” dobio međunarodni legitimitet. Kada imamo u vidu sve ove političke i teritorijalne dobitke Crne Gore, onda nam se čini da jednu vojničku pobjedu, zaista nije bilo moguće u većoj mjeri iskoristiti.
    Unutrašnje nejedinstvo
    I u vrijeme knjaza Danila Crnu Goru je opterećivalo unutrašnje nejedinstvo i suprotstavljanje djelova pojedinih plemena državnoj ideji koju je sprovodilo Cetinje. Manje ili veće plemenske grupacije odbijale su da se povinuju centralnoj vlasti, smatrajući da ispunjavanje bilo kakvih obaveza prema državnoj cjelini kojoj pripadaju, znači ugrožavanje njihove slobode. Što je država bila jača, to je plemenski otpor podređivanju centralnoj vlasti bio sve snažniji. Otpor državi iz plemena, ponekad je bio podstaknut nezadovoljstvom zbog obaveze plaćanja poreza, ali je bilo i drugih razloga - od bahatog odnosa centralne vlasti, do nezadovoljstva zbog zaobilaženja u raspodjeli mjesta u novoj glavarskoj strukturi. Bez obzira na razloge nezadovoljstva, koji ponekad i nijesu bili bez utemeljenja, suprotstavljanje državi u procesu njenog stvaranja, moralo je dobiti obilježje političkog stava.
    Još kada se od tridesetih godina XIX vijeka u ove sporove uključuje i osmanska vlast, plemenski nezadovoljnici postali su, htjeli to ili ne, njeni saveznici u borbi protiv Crne Gore. Tako četrdesetih godina XIX vijeka, Skadar postaje jedan od centara crnogorske opozicije, a Osman-paša Skopljak jedan od njenih pokrovitelja. Od početka vladavine, knjaz Danilo se surovo obračunavao s ovim oponentima, svjestan da se njihovo protivljenje državnoj vlasti, preobratilo u - protivljenje sopstvenoj državi. Zbog toga se može reći da crnogorska vojska 1854. i 1856. godine nije ratovala ni protiv Bjelopavlića, niti protiv Kuča, već protiv protivnika države u ovim plemenima.
    Jačanje crnogorske države
    Crnogorska država je u borbi protiv ovih turskih saveznika, sprovodila primjerenu represiju, ali se desilo i da je u istom pohodu počinila zločin protiv neborbenog stanovništva. Ako je knjaz zaslužan što je mnoge plemenske starješine odučio od izdaje, on je i krivac što su počinjeni strašni zločini nad nedužnim ljudima. Bez obzira da li je naredio ove zločine, i nezavisno od toga da li je imao moći da ih spriječi, njegova je odgovornost i sramota za ubijanje nedužnih ljudi u Kučima.
    Otpor crnogorskoj državi pružali su i oni koji su se suprotstavljali poretku bez političkog motiva ili razloga. Knjaz je i prema takvim protivnicima pokazivao primjerenu strogoću. Najprije, strogo se obračunavao sa prekršiocima zakona. Strijeljani su ili fizički kažnjavani lopovi i ubice, a novčanom kaznom ili javnom porugom kažnjavani su moralni prestupnici. Zatim, knjaz je snagom državnog aparata primoravao Crnogorce na uobičajene podaničke obaveze, a posebno na redovno plaćanje poreza. Pored političkih uspjeha i izgradnje institucija vlasti, Danilovo uvođenje reda, pravde i poretka u zemlji, takođe se može smatrati važnom tekovinom njegove vladavine. Na kraju njegove vladavine, država je bila jača od svih svojih protivnika i prestupnika.
    “Osobito ljubio pravicu…”
    Knjaz je, kako piše jedan njegov savremenik, “osobito ljubio pravicu”. On je često učestvovao u senatskim suđenjima, ispravljao nepravedne presude, progonio sudije koje su bile sklone mitu i protekcionizmu. Njemu je bilo važno da narod ima pravdu i da ga smatraju pravednim vladarem. Koliko je vodio računa da njegov najobičniji podanik bude zaštićen ili da odbrani svoja prava, svjedoči njegovo kratko pismo ruskom konzulu u Skadru, kojim traži da interveniše kod osmanskog guvernera, ne bi li crnogorskom državljaninu bio vraćen čun koji mu je turski podanik ukrao.
    Postoje i dokumenta koja ukazuju da je brinuo i o vraćanju stoke koju je pogranično osmansko stanovništvo ukralo crnogorskim podanicima ili o nadoknadi štete za uništenu ljetinu. O takvim problemima svojih podanika, koji bi sa pozicije vladara mogli izgledati beznačajni, on je vodio intenzivnu prepisku sa inostranim konzulima.
    Isto kao što politički protivnici knjaza Danila najčešće nijesu uspijevali da se suzdrže da otpor prema vladarevoj autoritarnoj ličnosti ne preraste u otpor nacionalnim i državnim ciljevima za koje se on zalagao, tako ni država u obračunu s njima često nije mogla da zaustavi svoje sječivo tamo gdje je trebalo.
    Metod razračunavanja s protivnicima, gdje se, ponekad, sa deklarisanim protivnicima izjednačavaju oni za koje se samo sumnja da isto misle, i oni za koje se ne zna što misle, isključivo pripada knjazu. Nesumnjivo da su neki obračuni s političkim protivnicima stvorili netrpeljivost prema knjazu, a kasnije i prema i čitavoj dinastiji Petrović-Njegoš, ali su, ipak, zauvijek iskorijenili pleme kao nosioca političke pobune. Od tada je otpor vladaru, politici i državi, iskazivan isključivo kao personalni stav. Za rezultate državne i nacionalne politike Crne Gore od 1860. do 1878. godine, takve okolnosti imale su veliki značaj.
    Knjaževa surovost i strogost
    Iako je knjaz Danilo prema političkim protivnicima često bio surov, a prema prekršiocima zakona strog, njegova vladavina se ipak ne bi mogla smatrati strahovladom. I surovost i strogoću pokazivao je samo onda kada je bila ugrožena njegova vlast ili poredak od čijeg je održanja uveliko zavisio napredak države i društva. Mora se imati u vidu i da nasiljem nad političkim protivnicima, on nije samo branio svoju vlast, već je često branio i svoj život.
    Model političkih obračuna u Crnoj Gori XIX vijeka bio je takav da su planovi o njegovom uklanjanju s vlasti, obavezno podrazumijevali i likvidaciju vladara. To potvrđuje i činjenica da sve crnogorske zavjere protiv knjaza Danila, a bilo ih je nekoliko, nikada nijesu imale za cilj da knjaza samo uklone s vlasti, već i da ga uklone iz živih. Kada su te zavjere propadale, crnogorske zavjerenike je stizala kazna koju su bili namijenili knjazu.
    Ponekad je ta eliminacija imala opominjuću surovost, kao kada je gluhodoljski kapetan naredio ocu da puca u sina, a bratu da ubije brata. Što je vlast imala kao objašnjenje za ovakve egzekucije? Jednostavno: Da više nikad nikome ne dođe na pamet da diže oružje na zakonitog vladara! Ako ubistvom jednog nevinog čovjeka, spriječite istinskog zavjerenika i protivnika da u nekoj narednoj prilici digne oružje protiv vlasti, onda se smatralo da to ubistvo nije neopravdano.





  21. #121
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Kazne i poniženja
    Nažalost, često su se obračuni sa političkim protivnicima koristili kao prilika da se ljudi iz neposrednog knjaževog okruženja obračunaju sa svojim mogućim konkurentima ili s onima kojima su zavidjeli na ugledu i značaju. Glavni inicijator ovakvih obračuna bio je knjažev brat Mirko. Postoji nekoliko svjedočenja koja potvrđuju da je Mirkovim intrigama knjaz bio naveden da naredi ubistvo.
    Serdar Rade Turov Plamenac kaže da je knjaz, kada bi utvrdio da su optužbe bile lažne, uzimao u službu brata ili sina ubijenog, ne bi li se koliko-toliko iskupio za učinjeno zlo. S druge strane, knjaz je pokazivao velikodušnost prema svojim protivnicima, samo ako su iskazali kajanje i zauvijek se odrekli političkog djelovanja. Politički emigranti koji su to učinili, mogli su se vratiti u Crnu Goru.
    Istina, knjaz je u ovim slučajevima odustajao od namjere da svoje nekadašnje protivnike kazni, ali ne uvijek od želje da ih ponizi. Tako je nekima zabranio da nakon povratka u Crnu Goru nose oružje, nekima da se služe dotadašnjim prezimenom, a nekima je naređivao da jedno vrijeme moraju nositi suknju.

  22. #122
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Velike ideje traže i velike žrtve

    Komentari (0)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Oprosta nikada nije bilo za one koji su željeli da budu vladari umjesto njega, poput Đorđija Petrovića Njegoša ili Stefana Perovića Cuce. Oni su bili osuđeni na smrt, bez mogućnosti da im se kazna preinači. Ali, u obračunima sa svojim političkim protivnicima knjaz nije bio samo sklon najsurovijim mjerama, već i postupcima koji su u tadašnjem crnogorskom društvu predstavljali vrhunac nemorala i izopačenosti. Njegove naredbe o nasilnom udavanju žena čiji su muževi politički emigranti, strašan su oblik vladarskog nasilja, nezabilježenog u istoriji Crne Gore.


    Pobjednik u tri istorijske bitke
    Knjaz Danilo se kao ličnost odlikovao vanrednom hrabrošću, upornošću i odlučnošću u borbi za svoje političke ciljeve. Hrabro i odlučno on je na početku vladavine krenuo u obračun s neprijateljima njegove vlasti, protivnicima stvaranja države i s Osmanskim carstvom. Na kraju je iz sve tri bitke izašao kao pobjednik.
    “Sa čvrstom voljom on sjedinjava ličnu hrabrost”, kaže za njega Aleksandar Gorčakov, ruski ministar inostranih djela. U politici se njegova hrabrost iskazivala kao spoj energičnosti, odlučnosti i samopouzdanja, i to u mjeri koju nije dostigao ni jedan vladar iz dinastije Petrović-Njegoš.
    “Držaše da nije od njega niko bolji, jači ili smjeliji”, kaže za knjaza njegov savremenik, serdar Rade Turov Plamenac. Plamenac je zabilježio i jedan knjažev neobičan gest hrabrosti, kada je vozeći se barkom pored turske tvrđave na ostrvu Lesendru, naredio da ga provedu blizu turskih topova. Na barci je stajao nepomično i kada se čulo da turska posada priprema top za paljbu.
    Ideja “nove” Crne Gore
    Knjazu Danilu, kao vladaru i državniku, najveću snagu davala je ideja kojoj je fanatično bio posvećen. On je imao ideju “nove” Crne Gore (Crne Gore koju je trebalo stvoriti), i na ostvarivanju te ideje radio je do posljednjeg dana vladavine. Iako su ga zbog te posvećenosti i euforičnosti mnoge diplomate smatrale pretjerano ambicioznim i nerealnim, pa čak i političkom neznalicom, on je ostvario sve što je naumio. U želji da realizuje svoju političku ideju, on je bio spreman da pravi kompromise koji su neophodni da bi ona bila ostvarena, ali nije bio spreman da pristane na kompromise kada je u pitanju sama ideja. Uprkos čestim upozorenjima diplomata da za neki potez “još nije vrijeme” ili da je “preopasno ulaziti u takav poduhvat”, knjaz je radio ono što je naumio.
    Predstavnicima velikih sila nije otvoreno govorio da se ne slaže s njihovim preporukama i procjenama, već ih je uvjeravao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da izbjegne rizike. Ali s druge strane, činio je sve da Osmansko carstvo i velike sile dovede do Grahovca. I tek kada se crnogorska vojska pobjedonosno vratila sa Grahovca, diplomate koje su se zanimale Crnom Gorom, uviđaju da su potcijenile političko umijeće knjaza Danila, a još više snagu njegove volje i ideje. Kao vladar fanatično posvećen ideji “nove” Crne Gore, on je za samo devet godina vladavine uspio da učvrsti državnu vlast i izgradi važne institucije, porazi protivnike državne politike, formuliše spoljnopolitički i nacionalni program, napiše i donese Zakonik, uredi finansijski sistem zemlje, reguliše položaj Pravoslavne crkve, internacionalizuje “crnogorsko pitanje”, uspostavi povjereničku mrežu u okruženju, organizuje tri velika ustanka u Hercegovini, suzbije nered i neposlušnost u zemlji... Za relativno kratko vrijeme, nijedan crnogorski vladar nije uspio da učini više od njega.
    Velike ideje traže i velike žrtve
    Knjaževa ideja o stvaranju “nove” Crne Gore bila je, spolja gledano, dominantno politička (međunarodno priznanje nezavisnosti i proširenje državne teritorije), ali suštinski bila je to ideja stabilne, uređene i razvijene crnogorske države. Kao vladar koji je potpuno posvećen njenom ostvarivanju, on je nemilosrdno uklanjao sve što je stajalo na putu njenog pretvaranja u stvarnost. Njegova strogost bila je motivisana upravo ovim razlogom, bez obzira da li je prepreka toj ideji bio lopov, ubica, politički protivnik ili izdajnik.
    Kao što to često biva, ostvarivanje velike ideje zahtijeva istovremeno i velike žrtve, jer svaka velika ideja ima brojne protivnike. Protiv Danilove velike ideje, koja je Crnu Goru trebalo da učini naprednijom, stajali su mnogi koji je nijesu mogli shvatiti ili prepoznati, ali i mnogi kojima je ona rušila svijet u kome su nešto značili. Ponajmanje se ovdje radilo o sukobu političkih koncepcija. Više je to bio sukob dva svjetonazora ili dva mentaliteta.
    Sve do naših dana, mentalitetski sljedbenici knjaževih protivnika, prepričavaju razgovor između knjaza Danila i jednog plemenskog kapetana, koji je na knjaževo pitanje – što misli o proglašenju Crne Gore za knjaževinu, odgovorio: “Što će brod u kamenicu?” Dakle, Crnoj Gori ne treba ni knjaz ni knjaževina, već ona treba da ostane isto što i selo u kome živi kapetan, a to znači - da bude mješavina zaostalosti, bijede i beznačajnosti. Kapetana koji nije uviđao značaj proglašenja Crne Gore za knjaževinu, danas u Crnoj Gori mnogi smatraju “mudracem i pametarom”.
    Takva svijest, u kojoj nema ništa drugo do plemenske zavisti i male pameti, očito ni do današnjeg dana ne može da oprosti knjazu što je devet godina udarao u temelje na kojima ona počiva.
    “Napuštanje” Dušanovog carstva
    Prije nego što je knjaz Danilo došao na vlast, Crna Gora je imala državni program i državnu ideologiju. Državni program sadržao je ono što Crna Gora kao politička tvorevina treba da čini i čemu treba da teži, a državna ideologija je tim činjenjima i težnjama davala utemeljenje. Prema tom državnom programu, Crna Gora je trebalo da bude vojnički logor, sve dok ne dođe do opšteg ustanka protiv Osmanskog carstva, a onda bi, nakon njegovog istjerivanja sa Balkana, postala dio obnovljenog Dušanovog carstva.
    Njegoš je vjerovao da balkansku istoriju čine ciklusi smjenjivanja carstava, i da Crna Gora, koja je, kako kaže, samo ćošak od razvalina Dušanove carevine, ne može postojati izvan tog poretka. Čitava Njegoševa ideologija podupirala je ovo političko vjerovanje. Danilovim dolaskom na čelo Crne Gore, gurnuta je u stranu i ova ideologija i državni program koji je ona podupirala.
    Jasni su razlozi tog preokreta: knjaz smatra da je takav državni program nerealan, i da ne odgovara potrebama i moćima Crne Gore. Čim je Njegošev državni program izgubio zvaničnu važnost, neupotrebljiva je postala i dotadašnja ideologija. Knjaz Danilo je umjesto “srpskog”, odlučio da rješava “crnogorsko pitanje”, tako da je iz ove ideologije izbacio obnovu Dušanove carevine, i zamijenio je obnovom Ivanbegovine.
    Njegov politički program bio je u sljedećem: teritorijalno proširiti Crnu Goru pripajanjem oblasti koje su navodno ranije pripadale državi Crnojevića, i dobiti zvanično priznanje nezavisnosti. Kada se ovaj program ostvari, knjaz Danilo je, kako tvrdi ruski konzul u Dubrovniku, želio da: “...poslije četvorovjekovne neprekidne borbe za vjeru i slobodu, stavi u korice crnogorski mač i obrati ratničku crnogorsku mladež na korisna zanimanja mirnih građana, zemljoradnju, trgovinu i industriju...” Time je bilo planirano da se crnogorski rat završi prije “osvete Kosova” i svesrpskog ujedinjenja.





  23. #123
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Državnik “crnogorske ideje”Iako se u jednom austrijskom izvještaju navodi da je knjaz Danilo pobornik stvaranja “Velike Srbije”, u njegovim političkim spisima i vladarskom djelovanju nema ni jednog znaka da je takvu misao imao. Bilo je, naravno, u vrijeme knjaza Danila i političkog maštanja i velikih ambicija, ali one zahvaljujući njegovom uvažavanju realnosti, nikada nijesu postale dijelom državnog programa Crne Gore. On je znao kolika je snaga Crne Gore i nikada nije došao u iskušenje da je učini kreditorom bilo čijih megalomanskih ambicija, a još manje da epske fantazije nametne kao zvanično vjerovanje i zavjetnu misao čitavog društva. Svojim vladarskim programom i djelovanjem, knjaz Danilo je u potpunosti bio državnik “crnogorske ideje”. On je personifikacija crnogorske borbe za državnu nezavisnost i međunarodni subjektivitet, personifikacija odlučnosti i posvećenosti u rješavanju “crnogorskog pitanja”, ali i najdosljedniji crnogorski vladar u pravljenju otklona od političke mitologije koja u svom temelju ima “osvetu Kosova”.Iz takvog političkog mišljenja prirodno je proistekla i njegova ideja o samoizdržavanju Crne Gore. Knjaz je smatrao da je ekonomska dovoljnost Crne Gore preduslov i za njenu političku nezavisnost. “Crna Gora”, kaže on, “treba da živi od proizvoda svog rada i od onog što će joj donijeti trgovina.” Uviđajući takav značaj ekonomskog faktora za političku nezavisnost Crne Gore, on vodi borbu za dobijanje, odnosno vraćanje, okolnih teritorija. Uvećanjem državne teritorije i sticanjem ekonomske osnove za samostalni državni život, Crna Gora bi se oslobodila – ne samo ugroženosti od Osmanskog carstva, već i zavisnosti od savezničkih država. Ostvarivanjem ovog cilja, uz sticanje zvaničnog međunarodnog priznanja, bilo bi, prema knjaževom mišljenju, konačno riješeno “crnogorsko pitanje”.

  24. #124
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Na današnji dan, 05. maja

    Na današnji dan, 05. maja 1855. godine, prvi svjetovni vladar Crne Gore knjaz Danilo Petrović donio je Zakonik kojim je nastojao da individualizuje imovinska prava, po uzoru na savremene građanske zakonike.
    Izjednačena su prava svih građana nezavisno od etničkog porijekla i vjeroispovijesti, mada Crnu Goru, kako je precizirano u Zakoniku : “nastanjuju isključivo Crnogorci i Brđani, koji su svi Srbi pravoslavne vjere”.
    Last edited by Raquel; 05-05-16 at 18:59.

  25. #125
    Join Date
    Jun 2007
    Posts
    796
    Thanks Thanks Given 
    712
    Thanks Thanks Received 
    73
    Thanked in
    56 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Raquel View Post
    Na današnji dan, 05. maja 1855. godine, prvi svjetovni vladar Crne Gore knjaz Danilo Petrović donio je Zakonik kojim je nastojao da individualizuje imovinska prava, po uzoru na savremene građanske zakonike.
    Izjednačena su prava svih građana nezavisno od etničkog porijekla i vjeroispovijesti, mada Crnu Goru, kako je precizirano u Zakoniku : “nastanjuju isključivo Crnogorci i Brđani, koji su svi Srbi pravoslavne vjere”.
    Dio o narodnosti je ubacen naknadno i tako stampan. Mozes procitati a i naci na netu rukopis Knjaza Danila dje se vidi da pominjanje srpske narodnosti ne postoji (Clan 92.)

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. mr Branko Krivokapic: Cuce o sebi i drugima
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 9
    Last Post: 26-03-11, 08:20
  2. Replies: 9
    Last Post: 24-09-10, 16:23
  3. Replies: 5
    Last Post: 30-11-09, 19:59
  4. Knjaz Danilo knezu Mihailu!!!
    By Gile_sampion in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 0
    Last Post: 11-04-05, 01:38
  5. Crnogorci i VLAST
    By Dzono in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 18
    Last Post: 20-02-04, 20:52

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •