Lost In Translation

[cvrchak]

Odgledala sam film. Ocekivala sam pricu koja nije, do zla boga, rasisticka. Nevjerovatno, nema kadra gdje se Japanci ne prikazuju negativnim. Ne znaju engleski??? Kakva arogancija? Stvarno mi se smucilo gledati americki kulturni imperijalizam. Dozvolite mi da budem subjektivna.

Inace, gluma je izvanredna, kamera fantasticna. Tokom cijelog filma bila sam fascinirana ljepotom kadrova. Sama prica o melanholicnim zivotima glavnih i sporednih karaktera je vrlo inteligentno smisljena.

Vase misljenje?

[moon safari]

mislim da to za japance nisi shvatila. odnosno, nije im bila namjera da uvrede japance ili da prikažu neku svoju 'dominaciju', samo su htjeli da približe razliku između američke i bilo koje druge kulture, pa su izabrali japansku jer su im, vjerovarno, najbliži, tj. najlakše bi shvatili razliku. isto bi bilo i sa mađarskom, kambodžom ili madagaskarom, ali ne vjerujem da bi iko to shvatio. ne samo kulturu, nego i način življenja i sve probleme sa kojima se stranac susretne kad ode u inostranstvo. pretpostavljam je tako, ne znam iz iskustva.
edit: ono jes, između ostalog, ima i ona scena u liftu u kojoj je bill murray za glavu veći od svih ostalih, ali ne želim da vjerujem da bi to trebalo da predstavlja to što si ti pomislila.

[cvrchak]

Moguce! Razmisljala sam kao i ti tokom filma, ali, nakon zavrsetka, odgledah i iintervju. Bill Murray doslovno kaze:

' Kada smo bili u Tokiju pitao sam konobaricu da li bi:

1) njena familija prihvatila njega

2) da li bi bila s njim na zadnjem sjedistu auta

3) da li koristi zastitu

i td...

I nakon toga djevojka je bila potpuno zbunjena, jer nije nista razumjela. To je njima bilo smijesno. Meni je to zaparalo usi. Pazi, stotine hiljada studenata odlazi u inostranstvo da bi naucili engleski jezik, a, takodje, na hiljade profesora iz drzava engleskog govornog podrucja predaje u njihovim skolama.

No, dobro, zakljucak je...kojeg djavola treba uciti japanski kad cijeli svijet treba da govori engleski.

Znam, znam, prica govori o strancima u drzavi drugog govornog podrucja i njihovom nesnalazenju, a istovremeno, u takvom okruzenju, otkriva prazninu i melanholicnost. Vrlo inteligentna prica, priznajem. Kazi mi ima li u filmu i jedan kadar dje su Japanci prikazani pozitivno? Ili sam toliko subjektivna da ne dozvoljavam sebi da to tumacim kao komicni dio filma?

[cvrchak]

edit: ono jes, između ostalog, ima i ona scena u liftu u kojoj je bill murray za glavu veći od svih ostalih, ali ne želim da vjerujem da bi to trebalo da predstavlja to što si ti pomislila.

Ajde, dja'ole, ne moras biti toliko sarkastican!

[moon safari]

Kazi mi ima li u filmu i jedan kadar dje su Japanci prikazani pozitivno?

a kaži ti meni ima li ijedan kadar u kome su prikazani negativno? jeste, niski su, žuti, jedu štapićima i slično... to je izuzetno negativno. takvi i jesu, ne?

[cvrchak]

Hmmmm, potpuno si pogresno razumio moje postove.

[moon safari]

OK, onda izvini i praštaj, samo sam iz ovoga: 'Ocekivala sam pricu koja nije, do zla boga, rasisticka.' i ovoga: 'Stvarno mi se smucilo gledati americki kulturni imperijalizam.' mislio da ciljaš na to što sam Ja mislio.
enivej, zar nisu dva lika kojima se treba najviše podsmjevati amerikanci - billova supruga i ona dosadna glumica iz hotela?

ne znam jesi li čitala ovaj članak iz guardiana, napisao ga je britanski kritičar japanskog porijekla (lako ga nađoh po datumu):

Can't touch African-Americans, so roll out the 'funny' Orientals

February 3, 2004

Director Sofia Coppola's praised film feeds the racist stereotypes of the modern Japanese, just for laughs, writes Kiku Day.

Film reviewers have hailed Sofia Coppola's Lost in Translation as though it were the cinematic equivalent of the second coming. One paper even called it a masterpiece. Reading the praise, I couldn't help wondering not only whether I had watched a different movie, but whether the plaudits had come from a parallel universe of values.

Lost in Translation is being promoted as a romantic comedy, but there is only one type of humour in the film that I could see: anti-Japanese racism, which is its very spine.

In the movie, Bill Murray plays the alienated Bob, a middle-aged actor shooting whisky commercials in Tokyo. He meets the equally alienated Charlotte, played by Scarlett Johansson, a Yale graduate accompanying her fashion photographer husband.

The film is billed as exploring their disconnection from the country they are visiting and from their spouses, and how they find some comfort in one another through a series of restrained encounters.

But it's the way Japanese characters are represented that gives the game away. There is no scene where the Japanese are afforded a shred of dignity. The viewer is sledgehammered into laughing at these small, yellow people and their funny ways, desperately aping the Western lifestyle without knowledge of its real meaning. It is telling that the longest vocal contribution any Japanese character makes is at a karaoke party, singing a few lines of the Sex Pistols' God Save the Queen.

The Japanese half of me is disturbed; the American half is, too. The Japanese are one-dimensional and dehumanised in the movie, serving as an exotic background for Bob and Charlotte's story, like dirty wallpaper in a cheap hotel.

How funny is it to put the 1.8 metres-plus Bill Murray in a lift with a number of overly small Japanese?

To manufacture a joke, the film has Murray contorting himself to have a shower because its head isn't high enough for him - although he is supposed to be staying in a five-star hotel.

It's made up simply to give Western audiences another stereotype to laugh at. And haven't we had enough about the Japanese confusing rs and ls when they speak English?

While shoehorning every possible caricature of modern Japan into her movie, Coppola is respectful of ancient Japan. It is depicted approvingly, though ancient traditions have very little to do with the contemporary Japanese.

The good Japan, according to this director, is Buddhist monks chanting, ancient temples, flower arrangement; meanwhile she portrays the contemporary Japanese as ridiculous people who have lost contact with their own culture.

Coppola follows in the footsteps of a host of American artists who became very interested in the cultural appropriation of East Asia after World War II. The likes of Lou Harrison, Steve Reich and John Cage took "Eastern" philosophy, music and concepts to fit an image of the mysterious East, which is always related to ancient civilisations.

Those not conforming to this never have a voice of their own. They simply don't have a story to tell, or at least not one that interests "us". This is the ignoble tradition into which Lost in Translation fits. It is similar to the way white-dominated Hollywood used to depict African-Americans - as crooks, pimps, or lacking self-control compared with white Americans.

The US is an empire, and from history we know that empires need to demonise others to perpetuate their own sense of superiority. Hollywood, so American mythology has it, is the factory of dreams. It is also the handmaiden to perpetuating the belief of the superiority of US cultural values over all others and, at times, to whitewashing history.

The caricatures play to longstanding American prejudice about Japan. The US forced Japan to open up for trade with other countries in 1864, ending 400 years of isolationist policy by the Tokugawa regime. The US interned thousands of Japanese during World War II and dropped two nuclear bombs on the country. After Japan's defeat, America became more influential in East Asia; Japan was occupied, not only by the US forces but, more important, politically and culturally.

Some have hailed the film's subtlety, but to me it is reminiscent of the racist jokes about Asians and black people that comedians told in British clubs in the 1970s.

Yet instead of being shunned, the film this week received eight British Academy award nominations, and has four Oscar nominations, including for best picture.

Coppola's negative stereotyping of the Japanese makes her more the thinking person's Sylvester Stallone than a cinematic genius.

Good luck to the director for getting away with it, but what on earth are people with some semblance of taste doing saluting it?

[Me_B]

Evo da bacim i ja par rijeci, Lost in translation to definitivno zasluzuje.
Interesantno je da nema srednjeg resenja kada je ovaj film u pitanju, makar ono sto sam do sada procitala. Ili su ljudi max odusevljeni ili se smatra da ne valja nista. Ajde da se ubacim u prvu skupinu...
Sofija je u mnogim intervjuima naglasavala svoju fascinaciju Japanom i njihovom kulturom, pa je izgleda film ispao kao neka vrsta omaza svemu tome. Rasizam? Ne bih se slozila. Ona je ovdje spojila zadovoljstvo sa poslom, recimo tako. Moon safari je dobro rekao, mogla je to biti i bilo koja druga krajnje razlicita kultura od americke... Fazon je da joj je trebala sredina u kojoj bi nesnalazljivost, izgubljenost, preispitivanje, dva glavna lika doslo u prvi plan. I eto ih u Japanu.
Volim ovaj film. Bez akcije, kung fua, seksa, silikona i sta ti znam, uspio je da prenese emociju.
Zao mi je samo sto nije dobila Oscara za reziju, ipak.

[Danaida]

nakon filma nije mi ni palo na pamet da je cilj bio za'ebavanje Japanaca.
u stvari prvo shto mi je palo na pamet ( dok sam razmishljala o Japancima) je koliko su ludi. a film je skroz super. meni je jedan od boljih momenata kada se njih dvoje poljube. skroz jednostavna scena bez neke mistifikacije oko te rabote. bilo je nekako slatko i iskreno + razbijen je stereotip koji sam najvishe mrzjela.

[Jim Morrison]

Kakav bi bio americki film da ne pokazuju svoju superiornost nad ostalim nacijama... to je nesto uobicajeno, a film mi je dobar zbog odlicnog Murray-a, i odlicne atmosfere... lagan i prije svega totalno opusten film!

[cvrchak]

Kakav bi bio americki film da ne pokazuju svoju superiornost nad ostalim nacijama... to je nesto uobicajeno, a film mi je dobar zbog odlicnog Murray-a, i odlicne atmosfere... lagan i prije svega totalno opusten film!

Da, dobar, odlicno si to rekao. I lagan. Ukratko si opisao ono sto bih ja u pet pasusa.

Nakon 5-6, ili, mozda, nedjelju dana mogu slobodno reci da mi taj film nije ostao u glavi. Toliko je mocan da ga prosto zaboravih.

Bila, tako, jednom jedna zena koja se uputila s plasticnom kesom u pjacu i nalecela na neko vjencanje. Poruka kadra je...kako je lijepa tradicija, drzanje mladenaca za ruke...ohhh, kako je to romanticno i duboko poucno gledano ocima turiste. :wink:

Ili...necu vise da jedem *****vu hranu, nego japansku! :roll: Poruka je zanimljiva, a?


Odoh ja na kurs ikebane, pa se vidimo u dalekom Tokiju. Usput, dako sretnem muza s parama, da oladim malo s ovim polemikama. :wink:

A sto ako mi muz dojadi? Pushti pricu, ima, vazda, neko da naleti. Multimilijardera, na koncu karijere, s milionima u dzepu, eto
na svaki cosak. Dako se dje dosapuramo pri odlasku. Nema veze ako on sto ubode tokom boravka u isti nam hotel. Time je jos privlacniji nakon jet-leg-a. :P

[Blue_Line[R]]

Znam, znam, prica govori o strancima u drzavi drugog govornog podrucja i njihovom nesnalazenju, a istovremeno, u takvom okruzenju, otkriva prazninu i melanholicnost. Vrlo inteligentna prica, priznajem. Kazi mi ima li u filmu i jedan kadar dje su Japanci prikazani pozitivno? Ili sam toliko subjektivna da ne dozvoljavam sebi da to tumacim kao komicni dio filma?

Meni je malo muka od pricha o rasizmu, a zna se da sam veliki poklonik netolerancija & politichke nekorektnosti - samo da je iz srca.
:smajli_rasista:

No, problem je shto chitav ovaj film zbilja gradi jedno izuzetno neprijatno osjecanje koje se bazira na toj razlici kultura. Naidjoh negdje na prikaz Quentinovog "Kill Bill" koji se oslanjao & na "Lost in Translation". (Na zhalost, nemam taj link, ali ako neko zna o chemu se radi, neka izbaci!) Revizor je tamo, sjecam se, lijepo primijetio da u ovom filmu glavni junaci chak ni na jedan (kratki) trenutak nijesu u stanju da se povezhu sa Japancima & njihovom Kulturom: da je razumiju & dozhive; dok kod Tarantina imamo glavnu junakinju koja ulazi u sushi restoran & odmah ostvaruje vezu sa kuvarem (Sonny Chiba). & inache, mozhete primijetiti kako ova dva filma imaju skroz razlichite pristupe japanskoj tradiciji & kulturi.
Pa, sad - kome shta odgovara?!

p.s.
Apart from this, postoji u filmu & neka ljubavna pricha, na koju sam reagovao: SO WHAT?!
Nikako losh, ali sasvim Prosjechan Film.

[fundament]

po meni to je samo prikaz poluprosjecnog (obrazovanog) amerikanca izgubljenog u vremenu i prostoru dje mu/joj nidje nista nije jasno i dje moze pricat i ostvarit komunikaciju samo sa sebi slicnima. pokazuje stvari onako kako ih vidi. mozda je to politicki nekorektno, ali sve je politicki nekorektno, pa sto ne bi i ovo.

[E-1]

mene je ovaj film za zabranit koliko je glup i dosadan..

[Arion]

Po meni ovaj film ne promovise rasisam.U stvari on govori da nemozemo jednu kulturu posmatrati iprosudjivati sa apekta svoje.Mislim da je tat kriticar bio previse u Londonu pa mu ono odalkle dolazi sada izgleda smijesno.Scena u liftu govori o trenutnoj situaciji lika to jest neprilagodjenostii.Kljucno je po meni pitanje manjka komunikacije u savremenom svetu kai i pitanje otudjenosti.Film je odlican

[Barbarian]

čak se i ne usuđujem da ga pogledam, čim sam čuo da je neka drama...

[big giant head]

nevjerovatno je sta oskar moze da uchini od [dobrog] filma.american beaty je najbolji primjer. uspjeli su da prodaju film koji po svim karakteristikama spada u undergroung. a sad je to omiljeni film svake domacice.
slichno se desilo sa lost in translation,s tim sto ovaj film nije,i ne pretenduje,da bude pametan[kao shto to chini american beauty]
dakle,u pitanu je potpuno obichna pricha,romantichna komedija[uprkos chinjenici da je barbarian 'chuo da je drama' ],koja kao takva u potpunosti funkcionishe. uz to muzika u filmu razbija, + igra i scarlett johansson.

a sto se tiche opaski o rasizmu i 'americhkom imperijalizmu' i slichnim glupostima,to je tipichno moderno malogradjansko politichki-korektno rezonovanje. a i ta anti-americhka pricha je [odavno] postala mainstream sport da vishe nije ni remotely intresting prichati je.

[GAGA]

]

Znam, znam, prica govori o strancima u drzavi drugog govornog podrucja i njihovom nesnalazenju, a istovremeno, u takvom okruzenju, otkriva prazninu i melanholicnost. Vrlo inteligentna prica, priznajem. Kazi mi ima li u filmu i jedan kadar dje su Japanci prikazani pozitivno? Ili sam toliko subjektivna da ne dozvoljavam sebi da to tumacim kao komicni dio filma?

Meni je malo muka od pricha o rasizmu, a zna se da sam veliki poklonik netolerancija & politichke nekorektnosti - samo da je iz srca.
:smajli_rasista:

No, problem je shto chitav ovaj film zbilja gradi jedno izuzetno neprijatno osjecanje koje se bazira na toj razlici kultura. Naidjoh negdje na prikaz Quentinovog "Kill Bill" koji se oslanjao & na "Lost in Translation". (Na zhalost, nemam taj link, ali ako neko zna o chemu se radi, neka izbaci!) Revizor je tamo, sjecam se, lijepo primijetio da u ovom filmu glavni junaci chak ni na jedan (kratki) trenutak nijesu u stanju da se povezhu sa Japancima & njihovom Kulturom: da je razumiju & dozhive; dok kod Tarantina imamo glavnu junakinju koja ulazi u sushi restoran & odmah ostvaruje vezu sa kuvarem (Sonny Chiba). & inache, mozhete primijetiti kako ova dva filma imaju skroz razlichite pristupe japanskoj tradiciji & kulturi.
Pa, sad - kome shta odgovara?!

p.s.
Apart from this, postoji u filmu & neka ljubavna pricha, na koju sam reagovao: SO WHAT?!
Nikako losh, ali sasvim Prosjechan Film.

Veoma interesantno objasnjenje i uglavnom se slazem sa njim. Najvise iz tog razloga sto stvarno osjecam izvjesnu dozu neobjasnjive neprijatnosti kad su azijati u pitanju. Jesam rasista ali ne ultra. Film je genijalan ne zbog vrhunske rezije, glume, scenarija itd, nego prosto jer je surovo realan. Ona uchmalost koja njim preovladava je totalno preslikana iz zivota, i vrhunac je shto ta uchmalost ne utiche na atmosferu filma. Chak sam pozeljela da film traje duze. Mnogo istinitih simbola, sjajna fotografija, odlicna gluma, i mnogo lud motiv - komunikacija. Zadnja scena je posebno dirljiva...i ona muzikica na kraju sjajno objasnjava jos nekih pola sata filma koje bih ja dodala da objasnim isto to. Prosjechna genijalnost - moram nekim apsurdom definisat film i nadam se da ce se pravit vise ovakvih filmova.

[sirius]

Cijeli sam film sam proveo u iscekivanju da se nesto desi, da radnja napusti jedan ustaljeni ritam...Na kraju se nista nije zamutilo, a film mi se svidio. Isto kao smo mu se jos prije toga svidio naziv filma. Ima neku neobicnu "draz", potpuno je, ono, da kazem poseban. I potpuno je u pravu neko sto je gore rekao - niko nije ravnodusan prema njemu. Ili je "kriminalan", ili "bukvalna perfekcija". Kad sam uzimao dvd, tip mi je rekao da je "smor od filma". Srecom da nisam previse podlozan tim uticajima drugih (osim kad mi pjani djed u kladionicu predlozi "siguran fiks")
Recimo ako jednog dana budem putovao u Japan, putovacu sa ubjedjem da me ceka isto sto i Bila Mareja , iako, naravno, nece biti tako
Ali ko je ostao ravnodusan prema maloj Charlotte :?:

[requiem__for__a__dream]

a ne mislite li da se film ruga ne japancima no nasim(tj,americkim,ali zapadnim,bjelachkim)stereotipnim pogledima na njih?bar ja tako vidim,uvijek trazim znachenja iza znachenja.
paradoxalno je da zivimo u eri mondijalizacije a da jako malo ili nishta znamo o drugim civilizacijama,i vec a priori ih preziremo i mislimo da su inferiorniji od nas.no nishta chudno-dovoljno je da pogledamo crnogorske i ostale balkanske stereotipe,ne treba da idemo do japana.
a ne bih ga poredio sa billom,iako to mnogi rade (a i to je produkt stereotipa u sushtini,jer ih stavljaju u isti kosh jer imaju veze sa japanom ili kinom;a i reditelji im se muvaju)-potpuno su drugachijeg prilaza,ritma,zanrovski su skoro nebo i zemlja.ali nijedan ne vrijedja zdrav razum i ne pokushava se nametnuti kao neki da ih ne spominjem.i oba su mi se dopala,da

[Sofronije]

uvijek kad pricam iz srca, rizikujem da me kriticari napljuju... ali meni je ovaj film toliko dosadan, da je to bruka... Strasno je kad djeca krenu putevima roditelja i nose taj balast na ledjima, pa pocnu da traze po svaku cijenu da urade nesto nije ni nalik roditeljima i onda naprave... nema veze...
uglavnom, da nije fenomenalnom Bila Mareja (kojem "Dan mrmota" ce ostati neprevazidjen za sva vremena), mislim da bih ugasio DVD poslije 20 minuta i gorko isplakao bacenih 120 dinara, pogotovo kad pomislim koji su mi filmovi sve bili na dohvat ruke, a mene sila povuce na "izgubljene"... :smoreni_smajli:

[Sheherezada]

jes da pretenduje biti smoran, ali nije. ne toliko.(mislim, kad JA nisam zaspala...)
lijep je filmic, nisam ni ochekivala vishe od toga. nemam nishta protivu njega.

[sirius]

fenomenalnom Bila Mareja (kojem "Dan mrmota" ce ostati neprevazidjen za sva vremena)

upravo tako

[Blitzkrieg]

Dosadna glupost.

[zocko]

Odgledala sam film. Ocekivala sam pricu koja nije, do zla boga, rasisticka. Nevjerovatno, nema kadra gdje se Japanci ne prikazuju negativnim. Ne znaju engleski??? Kakva arogancija? Stvarno mi se smucilo gledati americki kulturni imperijalizam. Dozvolite mi da budem subjektivna.

Inace, gluma je izvanredna, kamera fantasticna. Tokom cijelog filma bila sam fascinirana ljepotom kadrova. Sama prica o melanholicnim zivotima glavnih i sporednih karaktera je vrlo inteligentno smisljena.

Vase misljenje?

Fim vrhunski,gluma isto takva,kamera uzasno dobra,Skarlet Johanson prelijepa.To bi bili moji utisci o filmu.A sto se tiche kulturnog imperijalizma,mislim da je poenta sasvim suprotna-samo je na jedan efektan nachin pokazano koliko Japanci imaju drugachije shvatanje kulture i koliko im je sama kultura razlichita u odnosu na americhku,a rekao bih i na evropsku(sa svim prednostima i manama koje su,makar meni,veoma jasno izdvojene iz cjeline priche)Zamalo da zaboravim muziku,takodje odlicno uklopljena u sve.Gledao sam film dva puta i siguran sam da cu ponovo,sa uzivanjem.Pozdrav