Od Mrznje do sina Alaina Badioua
Sjajnu ilustraciju te situacije daje nam La Haine (1995). Ne samo da taj film, u prijevodu Mrznja, tada jos mladog redatelja Mathieua Kassovitza tocno deset godina prije francuskih nemira 2005 godine, predstavlja tocnu anticipaciju tih dogadaja, nego nudi i briljantnu detekciju gore navedenog problema: trojica mladica stizu iz svog polurazrusenog predgrada u centar Pariza kako bi posjetili prijatelja u bolnici zbog kojeg su i izazvani neredi, no zbog spleta okolnosti, zacinjenog policijskim nasiljem, na kraju dana bivaju doslovce zatoceni u centru jer nijedan vlak, sve do jutra, vise ne vozi u predgrade. U nemogucnosti pronalazenja alternativnog prijevoza nakon duge neprospavane noci sukobljavaju se s nekom skupinom skinheadsa, gdje dolazi do izrazaja upravo taj sukob dviju 'subkultura', od kojih je jednu, dakako, moguce svrstati na stranu 'komfornih' - ili drugim rijecima, burzujskih - subkultura (skinheadsi koji nerijetko, pa i u Hrvatskoj, dolaze iz bolje situiranih obitelji), dok ovu drugu cak nije ni moguce svrstati na stranu subkultura, buduci da su mladici iz predgrada u vecini slucajeva, zbog nedostatka bilo kakvog drugog izbora, naprosto bili prisiljeni postati clanovima maloljetnih bandi ili barem kvazi-bandi. Policija se pak iz tog razloga ponasa slicno 'preventivnom sumnjicenju' karakteristicnom za
svijet nakon 11. rujna. Samo sto je sada dodano jos nesto: nisu vise sumnjivi samo svi Muslimani, vec i crnci, pa cak i oni sa sumnjivim imenom.
To je najbolje potvrdio francuski filozof Alain Badiou, i to ne filozofskom
kontemplacijom, vec jednom sasvim osobnom pricom objavljenom u vrijeme nemira iz 2005.. Naime, Badiou ima osamnaestogodisnjeg usvojenog sina koji je crn2. Premda je odrastao u Parizu, a ne u predgradu, njegov sin Gérard - tako ga Badiou naziva, ne htijuci otkriti pravo ime - od 2004. do 2005. godine, kad mu, dakle, nije bilo jos ni 15 godina, bio je nebrojeno puta legitimiran od strane policije. Konstantne provjere policije, reci ce Badiou i dodati: od najcescih prituzbi nase mladezi koja je sada u revoltu cuti cemo upravo to, sveprisutno ispitivanje i ometanje njihovih normalnih zivota. Stovise, mali je Gérard u to doba bio i uhicen - i to cak sest puta u 18 mjeseci! Jednom iz veoma 'prozaicnog' razloga: Gérard i njegov prijatelj
Kemal (roden u Francuskoj, ali turskog porijekla) bili su ispred privatne srednje skole za djevojcice. Dok je Gérard vjerojatno pokusavao zavesti jednu od njih, Kemal je s nekim ucenikom iz druge skole pregovarao o kupnji bicikla. 20 eura, za taj bicikl, bagatela! Premda sumnjivo, Kemal odlucuje kupiti bicikl. No, onda mu prilaze tri petits jeunes, od kojih je jedan iznimno gnjevan i kaze: To je moj bicikl, posudio sam ga nekom tipu na sat i pol i nikad mi ga nije vratio! Gérard uvida da je jedini ispravni postupak vratiti bicikl. I mladici odlaze. No u tom trenu se cuje skripa kocenja, i u ususret im dolazi policijski automobil. Dvoje policajaca skace na Gérarda i Kemala, bacajuci ih na zemlju i vrijedajuci: Encules! Connards! (u slobodnom prijevodu 'seronje', samo jos uvredljivije). Jedan od djecaka
ih upita: Pa sto smo ucinili?, a policajac odgovara: Znas veoma dobro. Okreni se da svi mogu vidjeti sto ste ucinili! U taj cas ona skupina mladica ciji je bicikl kaze: Nisu ucinili nista, stovise, vratili su nam bicikl. Unatoc tome Gérard i Kemal, crnac i Turcin, odvezeni su u policijsku stanicu gdje su ih iznova vrijedali i gdje su proveli citavu vecer. Nakon sto je Badiou dosao po svog sina, policajci su se naprosto ispricali: Bila je to pogreska. Za sto je Gérard bio kriv? Naprosto zato jer se u krivo vrijeme nasao na krivom mjestu, odnosno zato jer je crn i zbog toga a priori sumnjiv.
Los Angeles i Varsavski geto
Pariski primjer nije izoliran. On je zapravo dio globalne situacije koja se nakon 11. rujna sve vise zaostrava. Tako je bas nedavno policija u Los Angelesu iznijela plan da mapira muslimanske enklave u gradu kako bi mogla determinirati koje bi mogle postati izolirane i krenuti u »nasilni, ideoloski ekstremizam«, kako je izjavio voda protuteroristickog odjela Michael P. Downing, posve u skladu s novom terminologijom zakona Violent Radicalization and Homegrown Terrorism Act. Ukoliko u obzir uzmemo da
u Los Angelesu i okolici zivi oko 500 tisuca muslimana, onda je jasno sto bi takva mjera znacila. Stoga je, ocekivano, doslo do zestoke reakcije muslimanske zajednice koja je s pravom argumentirala da se radi o rasnoj i religijskoj diskriminaciji, na sto je Downing odgovorio: Ne gledamo na pojedince. Mi gledamo na grupe i zajednice.Time je nesvjesno potvrdio u cemu je problem: iznova se citava muslimanska zajednica sumnjici zbog zlocina nekoliko muslimana. No, sef policije William J. Bratton je potom izjavio kako je to 'pokusaj da se razumiju zajednice. Citav je
plan propao zbog velikog protesta muslimanske zajednice, ali policija i
protuteroristicki odjel i dalje najavljuju 'priblizavanje' (sto god to znacilo)
muslimanskoj zajednici. Zanimljivo je da je policija mogla uzvratiti protuargumentom, ali ocito nije bila dosta lukava. Naime, mogla je reci kako UPRAVO veliki protest muslimanske zajednice uzrokovan tim planom dokazuje kako se ona lako moze okupiti i radikalizirati, te da je bas zbog toga potrebno realizirati plan. I taj 'sto bi bilo da je' scenarij otkriva srz problema vezanog uz mapiranje odredene zajednice. Naime, da je doslo do
realizacije plana onda bi sukladno njegovim propozicijama muslimanska zajednica postala izolirana po uzoru na muslimanske enklave u Europi, posebice u Francuskoj, i mozemo gotovo sigurno reci da bi upravo takva izolacija, svakodnevna kontrola i krsenje privatnih sloboda, dovela do onoga protiv cega su se te mjere i donijele.
Bookmarks