Pješivci puni istorije.....

[Ćipur]

"Pobjeda", Društvo - Nedjelja, 17. maj 2009. godine

PJEŠIVCI PUNI ISTORIJE ČEKAJU POVRATAK NA STARA OGNjIŠTA


Kamena kula posrnula pod teretom vjekova


U Stubici, selu desetak kilometara udaljenog od Nikšića susreli su se proljeće i stari put prekriven novim asfaltom. Proljećno sunce i vjetrić razvigorac probudili su vegetaciju sitne trave i zakržljalog rastinja, koji skrivaju oštre i visoke kamene stubove, po čemu je ovo selo, koje je prema popisu iz 1948. godine brojalo bilizu 600 stanovnika, dobilo ime.

Starim cik-cak putem danonoćno promiču automobili. Izgradnja treće trake dionice magistrale od Bogetića do tunela Budeš, učinila je potrebu da se zaboravljeni put, pravljen u vrijeme knjaževine Crne Gore ne samo otrgne od nebrige, već da se dobrano stavi u funkciju.

Hoće li se nešto slično desiti i sa Stubicom, nekadašnjom crnogorskom uzdanicom ponajviše se pitaju oni, kojima je ovaj kraj stari zavičaj. Hoće li i ovaj dio Pješivaca živnuti, da li će se poneko vratiti na stara ognjišta?

Doktor Slobo Nikčević, ugledni Nikšićanin, bio je ovih dana naš putovođa od Careva mosta, preko Pandurice do Stubice. Njegova je želja da u selu, porijeklu njegovih predaka, slobodara, probudi bar dio nekih starih uspomena. Na Pandurici, nekadašnjoj crnogorskoj granici, odakle puca širok vidik na Nikšić i njegovo polje je zgrada bez krova nekadašnje škole. Pored novog asfalta su i nove ekološke mrlje! Niču deponije smeća. U Stubici, iz samo jednog krova leluja plavkasti dim.

Pred starom kamenom kulom, posrnulom pod teretom vjekova dr Slobo zameće sjetnu besjedu. Zna on da se ne valja zameđavati prošlošću, ali ističe da ne treba zaboraviti ni bogatstvo pješivačke istorije. Samo u ono vrijeme "devet krvavih dana" ovim krajem vodili su se ljuti bojevi. Zatočeni u obližnjem Ostroškom manastiru Crnogorci su od Turaka branili i odbranili mošti Svetog Vasilija Ostroškog.

- Ova kula, a ovakvih je u nikšićkoj opštini veoma malo, postoji u Papratima Kula Banjevića i blizu grada Kula Lekovića, priča Slobo Nikčević, je svjedok davno prohujalog vremena. Sagrađena je u vrijeme vladike Danila 1680. godine. Gradili su je primorski neimari. U ovoj kuli 1804. godine zimovao je Sveti Petar Cetinjski odakle je održavao lakšu komunikaciju sa crnogorskim ustanicima koji su išli u pomoć Karađorđu da bi se borili u Prvom srpskom ustanku. Vezir Ćuprilić je kulu oštetio 1714. godine. Kad se gradila grupa Nikšić - Podgorica kula je ponovo oštećena. Bila je kula Vojvode Ilije vlasništvo Nikčevića, pa je po ženskoj liniji pripala Perovićima. Kad je ovakva, a predstavlja istorijski spomenik, ona je zaista ničija. Pokušavali smo da iznađemo sredstva da je okrijepimo, ali zbog neriješenih imovinskih odnosa i nesloge to nekako ne ide...

Porušeni zidovi volta, izlizana kamena stepeništa, tajni izlaz iz kule su samo tragovi nekadašnjeg života. Obližnja crkva, hram Svetog Mihaila starija je od kule. Ne zna se kad je sagrađena. Crkva je interesantna po tome što iz njenih zidova još vire puškarice. To je svjedočanstvo da se na ovom prostoru i te kako čuvala sloboda.

Slobo Nikčević kaže da se crkva i obližnje groblje koliko toliko održavaju. Pokazuje on i vječna počivališta pješivačkih slobodara. Tu su i spomenici dvojice pješivačkih komandira Radomira i Peka Nikčevića. ...

U Stubici, domaćinstva bi se mogla izbrojati na prstima jedne ruke. Stubica je, inače, staro stanište Nikčevića, Perovića, Strikovića, Đuračića... Možda će ovaj put natjerati neke iz ovih familija da se više posvete svome zavičaju. Da li će to pospješiti postojeća kriza, ili želja da se oni koji žive u gradu približe prirodi, sasvim je sve jedno. Doktor Slobo Nikčević, bi svakako volio da se iz više stubičkih domova leluja plavkasti dim.

Mišo Drašković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...5-17&id=164217

.

[Ćipur]

U POVIJI, PODNO OSTROŠKIH GREDA

Mijuškovići na okupu poslije četiri vijeka

U Povijskoj dolini, podno Ostroških greda, juče se na saboru okupilo preko dvije stotine predstavnika bratstva Mijušković. Organizator skupa je "Udruženje Mijuškovića" koje je osnovano na inicijativu pojedinih bratstvenika prije dvije godine. Inače, bratstvo Mijušković jedno od većih iz čuvenog plemena Pješivci, čija su ognjišta nekada bila u selu Poviji nadomak Nikšića, ove godine se prvi put okupilo. Po riječima predsjednika Udruženja, profesora Ilije Mijuškovića, nove generacije radi svog dobra neće dozvoliti da se sabor u budućim godinama prekida.

- Bratstvo Mijuškovića rastrzano po svijetu, pokidalo je svoje veze od čega danas pate mnoga crnogorska plemena. Ovo je zgodna prilika da se bratstvenici povežu, izglade međusobne trzavice i zađevice, upoznaju i druže. Priliku ćemo iskoristiti i da pomenemo naše pretke, vojvode, serdare i mnoge one koji su svojim junaštvom, čojstvom, intelektualnom širinom i naučnim radom podigli ugled bratstva kako u pješivačkom plemenu, Crnoj Gori, tako i šire - rekao je profesor Mijušković otvarajući sabor.

Bratstvo Mijuškovića koje se u crnogorskoj istoriji pominje od davne 1673. godine, iz svoje loze dala je čuvenog serdara Mrkoja kojeg su Turci posjekli u gornjomoračkim Ljevištima. Iz njega su ponikli mnogi plemenski kapetani, barjaktari, državnici, političari, naučnici, ljekari i pisci. Vojo Mijušković, potpredsjednik Udruženja, osvrćući se na slavnu pješivačku prošlost, istakao je da je novo vrijeme doprinijelo da se danas bratstvenici sastaju i gledaju jedino na sahranama, ali da će ovaj skup prihvatiti i održati ove i neke buduće generacije.

Na bratstvenički sabor okupili su se Mijuškovići iz svih krajeva Crne Gore i Srbije, kao i predstavnici drugih pješivačkih bratstava. U ime novorukopoloženog vladike dioklijskog Jovana, skup je blagoslovio sveštenik danilovgradski, otac Dragan Tomić. Sveštenstvo Manastira Ostrog, darivalo je Udruženje ikonom Svetog Vasilija Ostroškog, duhovnog zaštitnika Pješivaca. U okviru prigodnog kulturno-umjetničkog programa, dramski umjetnik Miro Nikolić čitao je fragmente iz knjiga posvećenih plemenu Pješivci kao i anegdote iz knjige "Odgovori Nikole Pekova". Guslar Mićo Vujović je otpjevao pjesme posvećene serdaru Mrkoju Mijuškoviću kao i komandantu Pješivačkog bataljona Šćepanu Mijuškoviću koje je napisao Radovan Bećirović Trebješki. Mijuškovići su svoje druženje nastavili do kasnih večernjih sati uz muzičara Srećka Đekovića iz Nikšića.


B.BRAŠNJO

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...2&clanak=12182

[Ćipur]

U GORNjIM PJEŠIVCIMA

Dom poznat po svetom Petru Cetinjskom

Za vrijeme svog bogougodnog života prepunog patnje i iskušenja, sveti Petar Cetinjski je, kao mitropolit Crne Gore i Brda, često obilazio sela i plemena, radeći na pomirnju sukobljenih i narodnom jedinstvu. Prema porodičnom predanju, jednom prilikom je došao i u selo Poviju u Gornjim Pješivcima i obitavao u domu Stevana Kontića. Ista kuća kojoj je sveti Petar ukazao čast svojom posjetom sačuvana je i danas. Poslije više od 200 godina i dalje je u posjedu Kontića i služi za stanovanje. Nalazi se na sredini puta između Bogetića i Ostroga. Sa Donjim ostroškim manastirom povezana je starim i oronulim putem, u dužini oko četiri kilometra.

P.V.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-09-17

[Ćipur]

HRAM SVETOG JOVANA KRSTITELjA U GORNjOJ POVIJI


Svjedočanstva minulih vremena


Selo Povija u Gronjim Pješivcima prostire se na strmim padinama prevoja Planinice od Glave Zete na jugu do Ostroških greda na sjeveru. Dok je Donja Povija udaljenija, zaselak Gornja Povija pruža se ispod samog ostroškog masiva. Još od dolaska svetog Vasilija u ovaj kraj i osnivanja ostroškog manastira, Povijani su održavali bliske odnose sa upravom manastira. Otuda i narodna pjesma: “Ja sam rodom iz Povije, ispod greda ostroškije.”

O najstarijim pomenima Povije u istorijskim izvorima Pavle Radusinović u studiji “Naselja stare Crne Gore”, pored ostalog, piše:
“Iz podataka s početka 16. vijeka vidi se da je Povija znatno naselje: po defteru iz 1521. godine imala je 22, a 1523. godine 15 kuća”.

Prema poreskim spisima u Poviji je u toku 1865. bilo 102 doma. U toku 1899. u Poviji je popisan 91 dom sa 477 stanovnika. Erdeljanović je tokom 1910/11. u selu evidentirao ukupno 99 domova. Broj stanovnika počeo je da opada sa industrijalizacijom i promjenom ukupne socijalne strukture stanovništva u Crnoj Gori nakon 1945. godine.

Hram u Gornjoj Poviji nalazi se neposredno ispod Ostroških greda. Posvećen je Začeću svetog Jovana Krstitelja, krsnom imenu povijskih bratstava Kontića i Mijuškovića. Dužina hrama iznosi 10,64 metara, širina 6,8, visina do krova 3,30, dok obim oltara iznosi 5,70 metara. Tačna godina gradnje prvobitnog hrama nije poznata. U izvještaju koji je pod kraj 1909. uputio Mitropoliji na Cetinju povijski sveštenik Krsto Mijušković iznosi dragocjene podatke iz novije istorije hrama, o čemu kaže:
“Crkva u Poviju, posvećena hramu Svetog Krstitelja Jovana. Godine 1864. građen ikonostas, i kupljene odežde za vršenje svete liturgije. Godine 1869. podiže se zvonik i kupljeno jedno zvono. Godine 1882. Njeg. Kr. Visočanstvo Gospodar, darovao jedan par odežda. Godine 1889. ponovo popravljan zvonik i zvono. Godine 1895. promijenjeni prozori, vrata i salidž. Godine 1896. građen novi ikonostas, i kupljene ikone”.
Na metalnim vratima hrama urezan je natpis darodavca: “Priložio Mijušković S. Đorđije sa svojim unukom Mirkom”.

Na crkvenom groblju sahranjen je veći broj znamenitih junaka i pregalaca iz starije i novije istorije sela. Među njima i dva plemenska kapetana, Peko Mićov Mijušković i sin mu Nikola. Na kamenom krstu koji je uklesan na nadgrobnom spomeniku utisnuta su dva natpisa. Na poleđini krsta je upisano: “Kapetan Peko Mićov M. rođ. 17. ju. 1800. g. a posta kapet. 1832. g. bio kap. 27 g. sah. 25. avg. 1859. g.”
Na prednjoj strani krsta upisan je natpis:
“Ovi spomen podiže za života sebi i svom ocu Peku pješivački kapetan Nikola Mijušković rođ. 1829. g. sahr. 18. j. 1910. g. Kapetan bijo 41 g.”
Sa malo riječi, lakonskim načinom izražavanja, opisan je životni put i istorijski domet dvije znamenite ličnosti ne samo iz prošlosti Povije već i Crne Gore uopšte.
Ali, vremena boraca i pregalaca odavno su minula za nama. Ostale su samo uspomene, zapisi i sjećanja koja postepeno i neumitno blijede nestajući u horizontima vječnosti.


P. VUKIĆ

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-09-24

[Ćipur]

S malo ravni i dosta brda, jedna posebna oblast bez koje Crna Gora nikako ne može


Istorija pored puta


Na teritoriji Pješivaca, tamo potkraj 15. vijeka, Đurađ Crnojević je okupio crnogorsku vlastelu. I o tome, postoji zapisi. Od pješivačkih vlastelina, tada, pominje se Ivan Belaković. Nešto kasnije, na saboru plemenskih glavara Pješivce je predstavljao „konte ot Plesivei“, Marjan Bolica. Takođe, zapisano. I oko toga nema mnogo priče.
Ali, baš zato, o teritoriji koju naseljavaju pripadnici plemena Pješivci, čini se da oduvijek ima istorijskih zapisa. Slovo po slovo. Uostalom, iz tog vremena, zapisano je i da je kotorski providur Erico, izvještavao Mletačku republiku o plemenu Pješivci, o tome da se graniče „sa Nikšićima“, rijekom Zetom i katunima, da se pružaju 30 milja, da su s malo ravni i dosta brda.
Ono što se nekoliko vjekova kasnije zapisuje, glasi da je put do srca ovog kraja hodočasnički, da se nalazi ispod manastira Ostrog, da slabo ima pravoslavnog čeljadeta koji ne zna gdje je to skretanje, nekih četrdesetak kilometara od Podgorice prema Nikšiću, a od Nikšića je daleko svega 12 kilometara.
I tu je to mjesto, Bogetići.
Orjentir i skretnica, za svakog putnika namjernika. Tik uz magistralni put.
Prvo mjesto iza krivine.
Samo što tada, po dolasku, svakog gosta dočekuje potpuno gradska slika. Posebno u dane vikenda. Unaokolo kafane i restorani, nigdje slobodnog mjesta za parking.
U Bogetićima, istorija bilježi prisustvo bratstava Vučetića, Dorangića, Dragićevića, Kontića, Magovčevića (koji su se do naših dana raselili – nap.a), Roganovića, Mandalića, Mijuškovića i Ognjanovića (porodica koja se doselila – nap.a).
No, kako teritorija Pješivaca počinje sa razgraničenjem opština Danilovgrad i Nikšić, te predstavlja veliku oblast sa istorijom jedne nahije, slijedi neizostavni zapis o pješivačkim selima.
Selo Cerovo je mjesto porijeklo bratstava Banjevića, Vujovića, Vukićevića, Vučinića, Đuračića, Đurovića, Živkovića, Lalatovića, Magovčevića, Mijuškovića, Mrvoševića (kojih tamo više nema – nap.a), Pavićevića, Roganovića, Cebalovića (raseljeni – nap.a) i Škuletića.
U selu Bogomilovići su Boškovići, Mijuškovići, Milunovići i Perovići.
Selo Pješivački Do je raseljeno.
Nekada, tamo su živjeli Antovići, Matkovići, Pavićevići i Rajovići.
U Drenovštici su Backovići, Mijuškovići, Pajovići, Perovići, Perunovići i Radulovići.
U selu Zagorak su Vulanovići, Đukići, Đurovići, Ilići, Jankovići, Lakčevići, Markovići, Milunovići, Mitrovići, Perkovići, Perovići, Radojičići.
U selu Kunak su Babići, Kontići i Mijuškovići.
U Milojevićima su Pajovići, Radulovići i Rosandići.
U selu Povija samo Kontići i Mijuškovići.
Ržišta su nekad naseljavali Pavićevići. Tada, tamo je bilo 16 kuća ovog bratstva. Ipak, danas za ovo mjesto važi da je raseljeno.
U Stubici su bili Nikčevići, Perovići, Strikovići, Đuračići, Mijuškovići i Perunovići. Ono što je ostalo su samo dvije kuće Strikovića i tri Nikčevića. U ovo selo je pristigla jedna porodica Andrijaševića, koji su se doselili iz Banjana.
Iznad Dola Pješivačkog su ostali jedino Ćurčići, dok Uskokovića tamo više nema, prešli su u Zagorak.
Za ovaj, inače bezvodni kraj koji odlikuju krševita brda i strme strane, mada i samo porijeklo imena Plješev znači go, ćelav, ističe se rijeka Zeta. Izvor ove rijeke i njen prvi tok kroz Nikšićko polje, narod imenuje samo kao Rijeka. Jer, taj dio rijeke protiče po dnu strana planine Budoša a onda se gubi i tek podzemnim kanalima sliva i daje izvor Zete, podno sela Bogetići. Upravo ono mjesto što svi zovemo Glava Zete. A baš u Bogetićima se nalazi i klanac Oboštica, gdje se ispod jedne grede i u ljetnje doba nalazi tek jedno malo jezero, koje se zimi pretvara u rijeku, plavi svu cerovu i jasenovu šumu rasutu po dnu klanca. Ta slika, predstavlja poseban doživljaj, priliku za oči i dušu gdje riječi slabo imaju što da traže.
Na kraju, biće da je sve ovo neko i primjetio, pa je pješivački kraj od svoje opštine Nikšić dobio i vodovod, renoviran je spomen dom u Bogetićima, kao i još tri seoska doma, asfaltirano ovdašnje igralište, urađeno nekoliko seoskih puteva, rekonstruisana elektro mreža, postavljena rasvjeta...
Za istoriju pored puta.

Neceia

Neki kažu, to je samo legenda. O Svetom Savi i o tome kako je jednom stigao u jedno ovdašnje selo. Na svom putu, Sava je tražio prenoćište i obrok. I dobio je. Ali, već sjutra ujutro, neko ga je optužio da je ukrao pijetla. Razočaran i ljut, Sveti Sava je svojim štapom okružio zemlju pod sobom u krugu od nekih stotinjak metara i rekao. „Kada prvi pijetao zakukuriče, neka ovo propadne.“ A onda je štapom udario po zemlji. Taj dio zemlje je, danas, provalija u sred polja. Vele, zemlja je sama propala. I još vele da se, baš na tom mjestu, iz te provalije, pijetao ponekad oglasi. No, kao što je već rečeno, to je samo legenda.

Koliba

U Bogetićima, prvom selu koje se nalazi na skretanju u pravcu prema manastiru Ostrog, u proteklih desetak godina otvoreno je nekoliko restorana i kafana. I termin „vjerski turizam“ je ovdje zauzeo svoje mjesto. Tek, narodu koji ovdje živi, to je uveliko izmjenilo život. Po svemu sudeći, na bolje. Ipak, samo je jedan od svih tih ugostiteljskih objekata prepoznat u svijetu, gdje god se neko pravoslavne vjere čuje. Jer, pričaju ljudi... I tako se, u stvari, stiže do Kolibe. Blagoje Cicmil, koji je u ratno vrijeme iz Sarajeva svoju budućnost potražio u Crnoj Gori, iznajmio je stari i zapušteni seoski zemljoradnički dom, uložio u tu kuću, preuredio i sredio, mnoge namjernike zaustavio da malo svrate. Znate već, čisto ugostiteljski, onako, na cicvaru i kačamak, na sušeni ovčiji košet, jagnjetinu i teletinu ispod sača...Sve to u enterijeru kojeg čine stari crnogorski stolovači. Uz to, Blagoje je zaposlio i ovdašnje ljude, da svima bude lijepo. Ovaj restoran, u međuvremenu, zavrijedio je etiketu CD (kor diplomatsko obilježje – nap.a) i predstavlja nezaobilazno mjesto za mnoge diplomate, a i imućnije i viđenije ljude. Nešto kasnije, ovaj trend su najozbiljnije propratili i svi drugi koji su otvorili kafane i krenuli tim putem. Tek, u Bogetićima, slobodno mjesto za parking se teško nalazi. Mora malo da se prošeta...



Željko Vukmirović

http://www.republika.cg.yu/naslovna....jest&id=117818

[Ćipur]

16. marta 1964.

Umro Milan Vukićević, jedan od vrsnih srednjoškolskih profesora koji je svoj prosvjetni angažman u periodu između dva svjetska rata usredsredio na narodno prosvjećivanje i kulturni preporod uopšte. Rođen je u 1897. u Cerovu (Pješivci). Premda je po završetku Filozofskog fakulteta u Beogradu, Grupa za jugoslovensku i svjetsku književnost, imao priliku da se dalje usavršava na univerzitetu, opredijelio se za karijeru srednjoškolskog profesora. Izuzetno obdaren za književnost, sjajan stilista, probudio je i literarno nadahnuo više svojih učenika. Neki od njih postali su zapaženi književnici i publicisti: B. Drašković, V. Popović, Đ. Lopičić, A. Ivanović... Uz prosvjetni, u periodu 1924–1934. zapažen je i njegov angažman na pokretanju publikacija i saradnji u eminentnim časopisima u Crnoj Gori i van nje. Pisao je pripovijetke i rasprave. Nažalost, teška bolest usporila je, a zatim i prekinula njegov profesionalni i stvaralački uspon.

[Ćipur]

Ljudi i vrijeme: Pješivački serdar Sava – Mrkoje Mijušković

Njegoševo „krilo od krajine“



IZGRADNJOM SPOMENIKA ZNAMENITOM crnogorskom junaku Mrkoju Mijuškoviću u Poviji podno Ostroga, njegovi bratstvenici i drugi ljudi koji cijene junaštvo i čojstvo potvrđuju da pamte djelo prvog pješivačkog serdara, zaslužnog za oslobođenje ovih krajeva od otomanskog carstva i, naročito, ubrzanje pripajanja Bjelopavlića Crnoj Gori, koga je Petar I zvao „Moj vjerni sluga“, a za Njegoša je bio „Krilo od krajine“


U Poviji pod Ostrogom bratstvenici serdara Save – Mrkoja Mijuškovića grade spomenik svom znamenitom pretku, zaslužnom za oslobađanje naših krajeva od otomanske imperije i ubrzanje pripajanja Bjelopavlića Crnoj Gori. To je dokaz da potomci pamte junaštvo i djelo prvog pješivačkog serdara i uglednika, ovjekovječenog u „Gorskom vijencu“, brojnim guslarskim pjesmama, anegdotama i istorijskim knjigama.
Za spomenik je odabrano mjesto odakle će hrabri i mudri serdar da „nadgleda“ da li njegovo pleme tradiciju poštuje kao što je slobodu u vremenima kada ga je on predvodio. Memorijalni projekat započet je prije četiri godine, ali je, kako to obično biva, za ovu plemenitu akciju ponestalo novca, a na razne „skorojevićke“ mamipare neštedimice troše i društvo i pojedinci. Do sada je, kako kaže predsjednik Odbora za izgradnju mr Ilija Mijušković, samodoprinosom bratstvenika i drugih ljudi koji cijene čojstvo i junaštvo prikupljeno i u gradnju platoa utrošeno deset hiljada eura, a još četiri je potrebno za spomenik. On vjeruje da će i to uskoro prikupiti bratstvenici, prvenstveno „oni koji koji su do sada ostali po strani, kako bi se ovom akcijom dostojno odužili svom čuvenom pretku“.
Sava Mijušković je, kako je Ilija zapisao u Rodoslovu bratstva, rođen oko 1770. godine u Poviji, nadomak Manastira Ostrog. Nadimak mu je, prema predanju, dao jedan turski trgovac, kada je za tamnoputog momčuljka oštrog pogleda kazao: „Mrka li kaurina! Bogme će nam mrcati od njega čim poraste!“ To se pročulo u Poviji i više ga niko nije zvao krštenim imenom, nego – Mrkoje.
Riječi turskog trgovca su se, doista, obistinile. Sa nepunih 18 godina krenuo je Mrkoje u bojeve protiv zavojevača i postao prvi hajdučki harambaša iz svog bratstva. Sa četom je vojevao oko Nikšića, po Hercegovini i Bosni. Kao privrženik crnogorske vlasti prvo je za kneza izabran oko 1800. godine, a potom ga Vladika Petar I imenuje za serdara, prvog u Pješivcima, u kojima mu je bio desna ruka. Sudio je veće međuplemenske sporove i predvodio Pješivce u mnoge bojeve, u kojima je više puta ranjavan. Dokumenta svjedoče da je i prije dobijanja titule serdara Mrkoje radio na uspostavljanju lokalne vlasti (suda) po preporuci cetinjskog dvora, što tada nije bilo nimalo lako. Ali, znao se i centralnoj vlasti suprotstaviti, ako su njene odluke bile na štetu Pješivaca. To ga umalo nije koštalo života krajem 1818. godine... no, bez obzira na povremena neslaganja, bio je krajnje odan Cetinju – kaže Ilija Mijušković, podsjećajući da je 1820. godine Mrkoje na poziv Petra I sa četom priskočio u pomoć Moračanima, gdje je poginuo pri kraju boja u Ljevištima, 27. septembra po starom kalendaru. Preselio se u istoriju, narodne pjesme, anegdote i poeziju, počev od „Ogledala srpskog“ P.P. Njegoša:

„Puče bumba, a puče lubarda,
ubi bumba Mrkoja serdara,
a lubarda Šušu barjaktara...“

do stiha Momira Vojvodića
„I sad munja kad nebom zapara
sjevne sabljom Mrkoja serdara“
(Spone, 1978.).

Napominjući da je Mrkoje imao sina Petra – Ibra, koji je, takođe, bio serdar, Ilija Mijušković posebno naglašava kako su ga veoma cijenili nikšićki Turci, o čemu je u knjizi „Nikšić (Onogošt)“ Petar Šobajić zabilježio: „Kad je sultan oko 1814. godine postavio za pašu u Nikšiću Aliju Maraša Grudu, nisu ga hteli primiti i priznati ostala turska bratstva. Zbog toga se izrodila borba između njih i Gruda, pa su tada na poziv Ali paše Pješivci s Mrkojem serdarom Mijuškovićem došli u pomoć Grudama kao svojim rođacima. Kad je pobedio i održao se u Nikšiću, priča se da je Ali paša Maraš iz zahvalnosti pomakao granicu Pješivcima sa vrhova prevoja, gde je od starina bila, do reke Zete u nikšićkom polju“.
Izdvajamo i zapis iz knjige Rajka Raosavljevića „Morača, Rovci i Kolašin“ (1989): „Takav je junak bio da su ga žalili ne samo Pješivci i Crnogorci, nego i Turci. Njegov grob i danas postoji na mjestu pogibije, zapušten i nedostojno obilježen, što ne služi na čast njegovim Pješivcima, a posebno Moračanima kojima je poklonio život“. Ovaj prekor imao je odjeka – pokrenuta je akcija da se Mrkoju podigne spomenik u rodnoj Poviji i u Ljevištima upriliči mramor, pritisnut stijenskom gromadom što se od litice odvojila i „usidrila“ na humci ljudske gromade i privrženika cetinjskog dvora, koga je Petar I zvao „Moj vjerni sluga“, a za Njegoša je bio „Krilo od krajine“.

Ubilo ga milostivo i viteško srce

Serdar Mrkoje poginuo je pri svršetku žestokog boja na Morači i to od ranjenog Turčina. Prije no će poginuti, prekorio je jednog Pješivca: „Kad Turčina nijesi dosad posjekao, nemoj ga ni posad tako ranjenog“...
- A koji si ti, junače? – upita ranjeni Turčin.
- Mrkoje, serdar pješivački.
- A jesi li ti oni čuveni serdar Mrkoje, koji nas je sa vojvodom Minom (Radovićem) danas satro?
- Jesam, Turčine, vrijeme nam ga donijelo – odgovori Mrkoje pa produži, a istoga trena ranjeni Turčin ispod pasa izvuče kumbaru (bombu napunjenu olovom i barutom), potpali je i baci put Mrkoja, koji ne uspije ni da se okrene, a kumbara ga usmrti.
Pješivac, koga je Mrkoje prekorio da ne siječe ranjenika, skide kapu i, otirući suze, reče: „E, Mrkoje, e, naša žalosti, nije te ubio Turčin, nego tvoje milostivo i viteško srce!“ (Iz knjige „Crnogorci u anegdotama i pričama“ Bora Vujačića, 1999).

Prednost svoje zemlje

Ostalo je zapisano da se Mrkoje junaštvom istakao i u borbama sa Francuzima, od Ulcinja do Dubrovnika... Najznačajnija pobjeda bila je kad je sa svojim Pješivcima zaobišao francuske položaje na pobrđu iznad Herceg Novog i natjerao ih u bjekstvo.
Uoči tog boja jedan Bokelj je upozoravao Mrkoja da je Francuza mnogo više od naših, a on će: „Neka ih ima. Ne pobjeđuje broj vojnika, no vještina i hrabrost onih koji se bore“.
- Francuzima, serdare, ne manjka ni jedno, ni drugo – nastavi Bokelj.
- Ni nama, vaistinu. Možda je, ka` što veliš, nama i Francuzima ista hrabrost i vještina, ali jedno nije – oni su na tuđoj zemlji, a mi na svojoj – objasni Mrkoje.
U toj bici je Mrkoje teško ranjen u obje ruke, ali nije ostavio plemenika Draga Živkova, kome su polomljene obje noge. Iznio ga je na leđima, a ovaj je, zdravim rukama, pucao na neprijatelja.


Svijetli obraz

O pogibiji serdara Mrkoja, Marko Miljanov u „Primjerima čojstva i junaštva“ zapisao je: „Turci, kad čuše da su takvoga junaka srpskoga ubili, oveseliše se ka da su bitku dobili. U to poitaše da kažu svome starešini Osmanu Mušoviću, kapetanu grada nikšićkoga, da od njega bakšiš i aferim prime. No, Osman kapetan... reče: „Al` nije poginuo serdar Mrkoje, ni da Bog... Istina, bio je krvnik turski, ali je bio svijetli obraz sebe i nama. Od takvoga komšije moglo je biti Turcima štete, a nikad sramote, koja je gora!“

Gojko Knežević

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...5-30&id=185994

[H1ghLand3R]

Svaka cast za temu!