Dok pišem ovo pali su mi na um jako lijepi stihovi koji mnogim nespornim crnogorskim rodoljubima poput mene
ne smetaju da i danas osjećaju emociju prema onoj (jedinoj pravoj) Jugoslaviji. Ne znam kako bješe ime pjesmi, ali pjevala ju je zaista nezaboravno, već zaboravljena, Ismeta Krvavac.
Vidim polja što se žitom zlate,
I na brijegu vidim rodni dom,
Svakog trena mislim na te,
Zemljo moja, zemljo moja.
A u polju moja duša spava,
U sred žita kao zlatni klas,
Postelja joj meka trava,
Zemljo moja, zemljo moja.
I dok ja nisam tu,
Pokraj nje da skupa predamo se snu,
Svaku noć čujem glas,
Koji zove dođi sreća čeka nas.
Ovdje noći nisu tako plave,
Ovdje sunce nema takav sjaj,
ovdje nisu takve trave,
Zemljo moja, zemljo moja.
U tvom klasju nek mi ljubav spava,
Nek me čeka ja ću brzo doć,
Nek je ljubi tvoja trava,
Zemljo moja, zemljo moja.
I tolike godine poslije slušajući ovu pjesmu prođe me neka tuga za tom zemljom u kojoj sam bio dovoljno star da bih je pamtio. Ali ovo sam napisao ne da afirmišem jugo-nostalgiju već kao jedan zaista divan primjer ličnog osjećanja ljubavi prema zemlji koja se smatra za Dom.
Bookmarks