Mjesec redžeb
Autor: Samir Beglerović
1. Općenito o mjesecu redžebu
Mjesec redžeb posjeduje svetost koja bi uvažavana i poštivana i u predislamskome preiodu,u periodu neznanja (džahilijet). Allah uzvišeni usadio je u srca ljudi svijest o svetosti ovoga mjeseca. Iako neupućeni, predislamski Arapi osjećali su posebnost ovoga i druga tri sveta mjeseca. Premda imaše iskrivljenu predodžbu o Allahovoj egzistenciji i manifestiranju, osjećaše da postoje neke granice koje niko ne smije prelaziti. Jedna od tih granica nalagala je proizvođenje i očuvanje, u trajanju od 29 ili 30 dana, zatišja u kojemu se »nije smio čuti zvuk željeza, gvožđa, čak ni ako ga proizvodiše halatke.«
El-Bejheki bilježi slijedeće riječi hazreti Aiše: »Redžeb Allahov je mjesec. Nazvan je Mjesecom zatišja (el-Esamm). U vrijeme džahilijeta (perioda prije islama) kada bi nastupio mjesec redžeba džahili bi ostavljali svoje oružje. Ljudi bi bili sigurni, sigurni bi bili putevi i sve dok ne bi ovaj mjesec prošao ljudi se ne bi plašili jedni drugih.«
El-Kurtubi piše: «Misli se na tri sveta mjeseca koja svetim držaše svi Arapi. Allah, direktno, u srca njihova usadio je svetost tih mjeseci. U tome vremenu, Arapi nisu htjeli nikoga ubiti, ničiju krv proljevati niti ratovati. Štaviše, znalo se desiti da neki čovjek susretne ubicu svoga oca, djeteta ili brata ali, ako su sveti mjeseci već nastupili, ne bi ga ni na kakav način uznemiravao.
(Ratovanja) prekidali bi u tri vremenska perioda. U ta tri mjeseca koja dolaze jedan nakon durgoga, uživali bi u sjedenju, opuštanju i odmaranju. Negdje oko polovine godine, još jedan mjesec smatrali bi svetim, mjesec koji je odvojen od ona tri. Riječ je o mjesecu redžebu, mjesecu zatišja (el-Esamm), koji je nazvan Midr (mjesec u kojemu se neosvećuje proljevanje krvi).
Nazvan je el-Esam jer se u tome mjesecu ne čuje zvuk predmeta, halatki, naparavljenih od željeza, gvožđa. Naziva se još i Munsilul-esinneti (pravilno je i Mensalul-esinneti) – Odvajanje strijele od luka -jer bi u tome mjesecu vadili strijele iz lukova. Vjeronavjestitelj, alejhisselam, nazvao ga je Allahovim mjesecom (Šehrullah) tj. Mjesecom Allahovih ljudi. (Kurtubi, VI tom, uz tumačenje 97. ajeta sure Trpeza)
Allah uzvišeni dao je da se za ovaj sveti mjesec veže jedan iznimno važan kako povijesni tako i hieropovijesni događaj. Riječ je o promjeni smjera okretanja muslimana.
Kao što je poznato, u prvo vrijeme poslanstva posljednjega Allahovoga poslanika Muhammeda, alejhisselam, muslimani su se okretali u smjeru Jerusalema, u smjeru Bejtul-Makdisa. Poslanik, alejhisselam, duboko u sebi ćutao je pritisak duše koji ga nagoniše često pogledati u smjeru Kabe. Kaba bijaše ispunjena kumirima (idolima) ali Poslanik, alejhisselam, težio je onome unutarnjemu – smislu postojanja Kabe, onome što ona simbolizira: jednosti i jedinstvenosti Allaha, Uzvišenoga.
Nakon činjena Hidžre, privremenoga napuštanja Mekke uslijed pritisaka idolopoklonika i maltretiranja muslimana, Poslanik, alejhisselam, obavljajući namaz sa prognanim muslimanima Mekke i domaćinima iz Medine, i dalje se okretao prema Bejtul-Makdisu. Ipak, njegovo srce i dalje ga natjerivaše često pogledati u smjeru Kabe. Tada stiže Objava:
Mi vidimo okretanje lica tvoga prema nebu!
I Mi ćemo tebe, sigurno,
okrenuti prema Kibli za kojom čezneš!
Zato okreni lice svoje prema Hramu Svetome!
I ma gdje god bili, okrenite svoja lica spram njega!
(Kur'an, sura Krava, ajet 144.)
Bilo je to u mjesecu redžebu.
Taberi, koji prenosi riječi Ibn Ishaka, te ez-Zamahšeri u svome tefsiru el-Keššaf, tom I, str. 101., tvrde da je naredba o promjeni smjera okretanja prilikom ibadeta (bogoslužja) došla u mjesecu redžebu. Rahmetli Nerkez Smailagić, u svome djelu Leksikon islama, str. 328., navodi da je naredba o promjeni kible došla ili u mjesecu redžebu ili u mjesecu šabanu.
Buhari bilježi da je naredba o promjeni došla nakon 16 ili 17 mjeseci življenja u Medini poslije činjenja Hidžre.
»Darekutni prenosi slijedeće riječi od el-Bera'a: 'Klanjali smo sa Poslanikom, a.s., nakon dolaska u Medinu 16 mjeseci prema Bejtul-Makdisu. Potom Allah 'sazna' želju Svoga Poslanika, pa bi objavljeno: Mi vidimo okretanje lica tvoga prema nebu.' U ovome je rivajetu, dakle, naglašeno da se radi o periodu od 16 mjeseci, bez sumnje.
Malik prenosi od Jahje, ovaj od Ibn Seida, a on od Seid ibn el-Musejjeba da je promjena kible bila dva mjeseca prije bitke na Bedru.
Ibrahim prenosi od Ishaka: 'Bilo je to (naredba o promjeni kible) u mjesecu redžebu II god. H.'
Ebu Hatim prenosi od el-Bustija: 'Muslimani klanjali su okrenuti u pravu Bejtul-Makdisa tačno 17 mjeseci i tri dana. Dolazak u Medinu bio je u ponedjeljak, 12. noći mjeseca rebiul-evela, a Allah uzvišeni naredio je okretanje prema Kabi u utorak, polovine mjeseca šabana.'« (el-Kurtubi, II tom, uz tumačenje 142. ajeta, sure Krava)
Premda neki učenjaci osporavaju, dobar dio muslimanskih učitelja smatra da je za mjesec redžeb vezana i sudbina Nuhovoga, alejhisselam, naroda, odnosno spas Nuha, alejhisselam, i jednoga dijela njegove porodice od Potopa.
Tako bilježi Taberi: »Nuh, alejhisselam, ukrcao se na lađu prvoga dana mjeseca redžeba, postio je kompletan mjesec i vozio se na lađi do Dana ašure. Tada pristade lađa na Džudijju, pa taj dan isposti Nuh i oni što bijahu s njim.«
Taberi također od Ibn Ishaka prenosi da je hazreti Nuh, alejhisselam, proveo na vodi oko jedne godine, prošao pored Kuće (Kabe) i učinio (s lađom) tavaf sedam puta. Allah ga je sačuvao od Potopa, zato ne bijaše potopoljen, potom otplovi do Jemena pa se vrati k Džudijju i na njemu pristade.
Ova posljednja predaja u djelima koja se bave uvođenjem budućih znavstvenika u hadis, navodi se kao klasičan primjer predaje koja nije hadis (dakle ne spada niti u jedne kategoriju autentičnosti u širokomu rasponu od sahiha, pouzdani hadis, do daifa, hadis slabe autentičnosti) već apokrif (izmišljena, podmetnuta predaja). Kao razlog se ne navodi pitanje seneda, lanca prenosilaca, (što bi pomenuto predanje svrstalo u jednu od kategorija vjerodostojnosti) već samoga teksta (metn) budući takvo što kao tavaf lađe oko Kabe kontradiktira »čistome razumu«.
Veoma je važno naglasiti kako ovakve stavove (o kontradiktornosti nečega sa razumom) ne dijele svi učenjaci. Jer odbaciti nešto što »ljudska pamet« ne prihvaća a što se nalazi u tekstu hadisa znači, ustvari, odstupiti od uobičajenoga znavstvenoga metoda (koji nalaže i provjeru seneda te, shodno tome, svrstavanje hadisa na jedan od stupnjeva autentičnosti).
Ovo je bitno za poglavlje naslovljeno »Namaz Noći začeća (Salatu Lejletir-regaib)« budući je upravo razilaženje oko pitanja temelja nužnoga za definiranje jedne stvari prouzročilo da jedan dio muslimana bezuvjetno prihvata vjerodostojnost ovoga namaza a drugi dio, opet, nepomirljivo odbacuje njegovu autentičnost.
2. Post u mjesecu redžebu
Općenito o postu hazreti Pejgambera, alejhisselam, u mjesecu redžebu, govori nam hadis koji bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud i Tirmizi, a prenosi Osman ibn Hakim: »Pitao sam Se'id ibn Džubejra o postu mjeseca redžeba, upravo je i bio mjesec redžeb kada ga ovo upitah. On reče: 'Čuo sam od Ibn 'Abbasa, radijallahuanhuma, kako kaže: - Allahov Poslanik, alejhisselam, postio bi toliko da bismo haman rekli da neće nikako prekidati, a toliko je prekidao post da bismo haman rekli da neće ni postiti.-'«
Tumačeći ovaj hadis, autor djela et-Tadždž, Mensur 'Ali Nasif, u II tomu, na str. 91., kaže: »Vjeronavjestitelj, alejhisselam, nekada kad bi postio postio bi mnogo, a nekada kada ne bi postio dugo ne bi zapostio. Ovakva situacija bila je sa postom u mjesecu redžebu, a i u drugim mjesecima bilo bi isto.« (Naravno, izuzetak je mjesec ramazana koji je obaveza kompletan postiti.)
U drugome hadisu, kojega bilježe en-Nesai i Ebu Davud prenoseći ga od 'Usame a za kojega Ibn Huzejme tvrdi da je sahih (vjerodostojan), na kojem ćemo se zadržati stoji: »Rekoh: 'O Allahov Poslaniče, nisam te vidjeo da postiš i u jednome mjesecu koliko postiš u mjesecu šabanu.' On reče: 'Ljudi su nemarni prema tome mjesecu koji se nalazi između mjeseca redžeba i mjeseca šabana. U njemu se podižu djela do Gospodara svjetova pa ja volim da mi se djela podignu dok sam postač.'«
Govoreći o ovome i hadisima sličnoga smisla, zejdijski pravnik eš-Ševkani kojega uvažavaju pravnici svih škola a naročito hanefijske, u svome djelu Nejlul-Evtar, tom IV, str. 292., 293., kaže:
»Zorno se iz riječi ovoga hadisa zaključuje da je postiti mjesec redžeb mustehab (mustehab, djela koja je Muhammed, alejhisselam, rijetko radio ili je rekao za to da je lijepo raditi; ko vrši mustehab djela bit će mu to upisano u sevab, a ko ne vrši neće biti griješan – Muhamed Seid Serdarević). Jasno je da nemarnost ljudi spram posta u mjesecu šabanu sobom povlači i nemarnost spram posta u mjesecima ramazana i redžeba. Nemarni su prema postu mjeseca šabana kao što su istrajni u veličanju svetosti mjeseca redžeba klanjem žrtava. Ovaj običaj štovanja (svetosti mjeseca redžeba) i klanja žrtve u njemu bio je raširen u džahilijetu (predsilamskome dobu), kao što je to potvrđeno hadisom.
Pod izrazom 'ljudi' (su nemarni prema tome mjesecu) misli se na ashabe. Zakonodavac (Allah uzvišeni) želio je izbrisati sve tragove džahilijeta. No, namjera ovoga hadisa ja potvrđivanje pohvalnosti posta u tome mjesecu...
Neke opće ('umum) i neke konkretne (husus) stvari dokazuju da je donesen propis (u vidu mustehaba) o postu u ovome mjesecu. Što se tiče općih stvari, navedeni hadisi svojom porukom nastoje privoliti (tergib) na post u svetim mjesecima (zul-kade, zul-hidže, muharem i redžeb) i u tome postoji koncenzus (idžma). Također, navedeni hadisi govore o propisivanju ustanove posta uopće.
Bookmarks