Page 2 of 2 FirstFirst 12
Results 26 to 39 of 39

Thread: Priče sa $evera

  1. #26
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 15. 11. 2005.

    STARAČKE VEDRINE DEVEDESETOGODIŠNjEG RADOJA-GACA PEJOVIĆA IZ PODBIŠĆA KOD MOJKOVCA


    Smrt od Gaca digla ruke



    Tek bijaše prekoračio kućni prag sina Vukole i malčice se raskomotio. Prisustvovao tog jutra četrdesetodnevnom pomenu sestri od strica na mjesnom groblju i usput zastao i popričao sa komšijama. Vole ovi ljudi da čuju njegovu riječ i savjet, bogatu životnu priču. A, ima Radoje-Gaco Pejović koji će, ako Bog da, idućeg januara napustiti 89 ljeta, o čemu da priča.
    U ovom dijelu tarske doline pregonila su se oduvijek vratolomna vučja vremena kao vjetrovi krivci, ustoke i ustanci koji začas na vedriinu navuku mutne oblake iz kojih se provale snažni pljuskovi, poteknu porovi i prolome gromovi. Sve je to preko glave preturio Gaco koji danas gricka penzionersku zaslugu u svojoj kući. Zapravo, u njoj samo odsanja dubok i sladak san i čim grane jutro, kreće na svoje pješačke maršrute. Često, kaže, “gostuje” kod sinova gdje ga, prosto se hvali, čekaju porodična pažnja i toplina.
    Iako smo svjesni rizika da se upustimo u njegovu dugu i bogatu životnu priču, za koju su potrebni prostor i vrijeme, odlučili smo da je ovlaš načnemo i dokučimo krajičke neobične Gacove sudbine na životnoj stazi. Sa vremenom i savremenicima odlazi i pamćenje, sve pada u zaborav ako se ne zapiše.
    Ko nije imao široke oranice, prostrane sjenokose i snažne mišice, sjeća se Gaco djetinjstva, bio je gladan. Gladan je bio i on, jer očeva okućnica i livadski lazdaci nijesu mogli da nahrane osmočlanu porodicu.
    - Od malih nogu radio sam najteže fizičke poslove kod domaćina, ali i na putevima kao miner u jugoslovenskoj kraljevini. Tako sve do početka Drugog svjetskog rata. Prekid je bio jedino vojni rok koji nam služio u Crikvenicama u Hrvatskoj - izdvajamo detalje iz Gacove priče.
    Na pucanj ustaničke puške odazvao se i mladi Gaco i u redovima partizanskih brigada, ponajviše u Četvrtoj crnogorskoj, dočekao slobodu.
    - Učesnik sam mnogih krvavih događaja, među kojima bitke na Pljevljima, zatim borbi za oslobođenje Beograda i brojnih širom Makedonije. Dva puta sam ranjavan, a u Bitolju sam se teško razbolio dok smo čistili terene od balista. Nakon dužeg liječenja u Beogradu, jedva sam se oporavio - iznosi Gaco svoja sjećanja koji je, podvlači, takođe učestvovao u otkrivanju i hvatanju ustaša u Crikvenicama gdje je služio kraljevski vojni rok.
    - Upućen sam sa manjom grupom u Crikvenicu pod imenom - Ante. Svi smo ispod revera imali ustaški znak koji smo pokazivali ustašama prilikom susreta. Dosta smo ih otkrili, među kojima veliki broj njih uvukao u novu vlast. Među ustašama otkrili smo i sekretara opštine. Jednom prilikom umalo nijesam izgubio glavu. Partizanska zasjeda je pomislila da smo “prave” ustaše i nanišanila. Neko od njih je prepoznao crnogorske gete na mojim nogama i tek tada su zaključili o kome se radi. Tek 1947. godine sam demobilisan i vratio se u svoje Podbišće, gdje sam zatekao glad i pustoš - priča Gaco kao da čita.

    Od nadničara do putara

    U životu uglavnom čekaju iznenađenja, najčešće neprijatna i ružna. Gaco je u svemu tome bio “naredan”, prihvatao kao neminovnost koja kuša čovjeka, njegovu čvrstinu i riješenost, pa dok se mogne.
    Kad je stigao u zavičajno Podbišće i zatekao pustoš rata, Gaco je bio prinuđen da nadniči kod komšija. Gulio je dlanove i cijedio ostatak snage koju je prethodno rasturio u borbama i krvavim bojištima.
    - Nešto sam zarađivao, a u međuvremenu mi je stigla otpremnina iz vojske u iznosu od 10.000 tadašnjih dinara, ali se za taj novac nije moglo ništa kupiti, jer su prodavnice bile prazne. Kad su me pozvali kasnije u Kolašin da prihvatim putarski posao, otvoreno sam rekao da to ne mogu da radim od gladi. Tada su mi iz nekog magacina dali dosta hrane i ja sam na putu zaradio penziju - iznosi detalj o teškom životu ovaj vedri starac.

    Bolje u ribolov nego kod ljekara

    Nema Gaco poseban recept za dug život i dobro zdravlje. Kaže da dnevno nikad nije pio preko jedne čaše alkohola, da preko tri decenije ne pije kafu niti troši duvan i da svake godine odmara u banjama. Sve više vjeruje da mu vedrine donosi ribolov.
    - Slabije vidim i ovog ljeta nijesam išao na Taru. I ranije su mi govorili da ostavim prut, ali sam ja odgovarao da je bolje ići u ribilov nego kod ljekara. Uz to, imam četiri sina i tri kćeri, osamnaestoro unučadi i 22 praunučadi koji me poštuju i to je moj najbolji lijek - naglašava Gaco. Njegov sin Vukola kaže da Gaco ima dobar apetit, sladak san i da je ljetos pomogao u poljskim poslovima.
    Kad pješači ne možemo da ga stignemo - tvrdi Vukola.

    Možda 2017...

    Za Radoja-Gaca Pejovića govore da je često izmicao smrti. Taman da ga ščepa i zaledi, a on se nekako varakne i izmigolji. Osim ratnih rana, čiji ožiljci i danas žuljaju, pa preležanog tifusa i malarije koje je “zaradio” u Makedoniji, Gaco nabraja opasnosti kojima je bio izložen u “mirnodopskom “ vremenu.
    - Kao kraljevog vojnika operisali su me u Zagrebu, ali se poslije operacije nešto iskomplikovalo i jedva sam pretekao. Čak u jednom momentu ljekari su od mene bili digli ruke. Još u težoj situaciji sam bio 1956. godine kad sam dobio slom živaca i kad su me iz Beograda vratili kao beznadežan slučaj - ističe Gaco, koji ne bi bio za priču da ipak nije neobičan čovjek.
    - Na povratku iz Beograda prolazimo kroz Bijelo Polje i meni se čini da gazimo medovinu. Ista slika se ponavlja i kad sam stigao kući iz čijih zidova da kao izvire medovina. Supruga Desa, od muke, ode kod komšije, nađe čašu medovine i čim to popijem, ja se ispravim sa postelje. Kasnije su mi nabavljali medovinu sve dok sam ozdravio - objašnjava on.
    Prije tri i po decenije Gaco je sa visokog kamenog mosta pokraj Mojkovca sletio u Taru i u “nok-daunu” proveo petnaestak dana.
    - Dok sam prelazio most, na mene je naletio kamion i bacio me na tarsku pržinu. Punih petnaest dana sam bio u nesvjesnom stanju. I prošle zime sam jedva pretekao. Spasio me je bjelopoljski specijalista dr Vuko Jovanović i samo zahvaljujući njemu ja sam danas među živima - sa nekom vedrinom kaže Gaco.
    Pun neke životne lakoće, uprkos godinama, devedesetogodišnji Pejović iz Podbišća, izgleda, začikuje smrti. Kad je prije nekoliko godina sa sinovima podigao spomenik supruzi Desi, nagovarao je kamenoresca da pokraj njegovog imena upiše 2017. godinu, kao godinu smrti. Naravno, ukoliko se u međuvremenu Gaca ne predomisli.


    Blagoje Jovanović

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2005-11-15

  2. #27
    Join Date
    Dec 2008
    Location
    NEW YORK
    Posts
    491
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Cipure legendo:-)
    WHEN RELIGION RULED THE WORLD,THEY CALLED IT THE DARK AGES

  3. #28
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 31. 08. 2009. ..... nije pio ni kafu, ni alkohol, ni pušio! ni ja .... 100%

    Umro u 109. godini


    SAHRANJEN TAIB ALIHODŽIĆ


    Bijelo Polje - U Bijelom Polju juče je u 109. godini umro Taib ef. A. Alihodžić, koji slovi za jednog od najstarijih žitelja Crne Gore. U njegovoj ličnoj karti piše da je rođen 6. avgusta 1901. godine. U tekstu o njemu, koji je u “Vijestima” objavljen prije tri godine, tvrdio je da je svega dva puta bio kod ljekara.
    „Prvi put bio sam kod doktora 1999. a drugi put u januaru 2003. I to zbog pritiska. Nikada nijesam pušio niti pio alkohol i kafu“, kazao je tada starac dodajući da za „dug život ništa nije značajnije od majčine dove“.
    „To je trenutak kada te majka, najveći prijatelji od malena blagosilja i poželi ti srećan i dug život. Takva dova pratilja je sve do smrti. S obzirom na to da sam rođen na selu i tu proveo vijek, pio sam uglavnom izvorsku vodu i kiselo mlijeko, a najviše sam volio da jedem domaći ječmeni hljeb i mliječne proizvode“, kazao je tada Alihodžić, dodajući, da je “milina živjeti na selu”.
    Alihodžić je sahranjen juče na seoskom groblju u Koritima, a iza sebe je ostavio brojno potomstvo.

    B.Č.

    http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=314617

  4. #29
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 24. 04. 2006.

    RAM ZA NESVAKIDAŠNjU SLIKU: RADA I VELjKO JOVANČEVIĆ, DOLAC KOD BERANA



    ~Sagradili dom, imali dvanaestoro djece. Od njihovog poroda danas ima preko trista potomaka koji žive u Crnoj Gori Srbiji i drugim prostorima bivše Jugoslavije i svijeta



    Ostavili 300 potomaka



    Čovjek je ispunio život ako je sagradio kuću, stvorio porodicu, zasadio jedno drvo i napisao jednu knjigu, kaže kineska poslovica. Rada i Veljko Jovančević iz sela Doca, kod Berana, uradili su više od toga. Naime, imali su dvanaestoro djece, sav život proveli radeći na imanju, stvarajući uslove za bolji život. Nije bilo lako, Balkanski, te Prvi i Drugi svjetski rat, nemaština, izgradnja zemlje, očuvanje doma i porodice sve se to bilo, praktično, svalilo na leđa Rade Jovančević, jer joj je muž Veljko 1942. godine umro u zatvoru. Ona je radila, podizala djecu, živjela časno, starala se o porodici, prijateljima, bila domaćin kuće, kažu mještani. Kao dobra majka i časna supruga dostigla je duboku starost. Kada je umrla imala je 91 godinu, i na dan njene smrti ostavila je 126 unučadi i praunučadi od njenog poroda. Kažu da danas od Rade ima preko 300 članova uže i šire porodice. Svi se znaju, vezani su jedni za druge, međusobno se posjećuju i pomažu.
    Tako je živjela Rada Veljka Jovančević, podnjivila porodicu, izvela djecu na pravi put i oni su stvorili svoje porodice, neki od njih završili škole, postali profesori, inženjeri, ekonomisti, stvaraoci....
    Ratna stihija godine 1941. zapalila joj je kuću. Sva porodica praktično pošla je u borbu protiv neprijatelja. Njeni sinovi, učeni patriotizmom svojih predaka, branili su domovinu i uzeli učešća u ratu od 1941. do 1945. godine. Tako da, kako nam kažu mještani, čitava porodica Veljka Jovančevića ima status borca od 1941. do 1945. godine.
    Ugledna porodica Jovančević bila je uvijek među prvima na braniku domovine. Njihova prsa krasile su Obilića medalje i druga odličja za hrabrost i patriotizam. Njihov djeda Milovan, poslavljeni borac u balkanskim ratovima, kada su vođene borbe za oslobođenje Berana od Turaka, bio je u prvim borbenim redovima. Javili su mu tada da mu se rodio unuk. On je u vrijeme zatišja bitke donio rakiju šljivovicu i častio svu vojsku zbog rođenja unuka. Veselili su se i tako pjevajući praktično oslobodili Berane.
    Kćerka Aleksija je udata u Veljića imala je šestoro djece, umrla je u 79. godini života; Stana udata u Drljevića ima 96 godina, izrodila je osmoro djece; Stojana udata Popović ima troje djece napunila je 92 godine i još je krepka; Ksenija udata Zečević ima petoro djece i 85 godina; Mara udata Piper rodila je sedmoro djece i umrla je u 86. godini života. I druga djeca, kao i unučad i praunučad kuće Jovančević imaju punu kuću čeljadi i doživjeli su duboku starost. To bi bio zapis o porodici Rada i Veljka Jovančevića, koji bi trebalo da slijedi svaka porodica u Crnoj Gori. Jer, stara je istina: Najveće je bogatstvo kuća puna čeljadi.

    Naučnici, intelektualci

    Od poroda Veljka i Rade Jovančević ima znatan broj intelektualaca, profesora, inženjera, ekonomista, pravnika, uglednih domaćina. Među njima je i Radoslav, doktor voćarstva. Rođen je 1912. godine. Živi u Bijelom Polju. Ima svoju porodicu, ugledni je naučnik, njegovi radovi o voćarstvu, naročito o jabuci i šljivi, i danas se koriste u nauci za zaštitu voćarstva. Služe kao stručna literatura. Radoslav je penzioner ali se i dalje aktivno bavi svojom strukom, podučava mlade, koji su željni znanja, uvodi ih u tajne voćarstva.

    Narodni heroji

    Jovančevići su takođe učesnici oslobodilačkih ratova Crne Gore, Srbije, Jugoslavije. Među njima je i narodni heroj Milorad Jovančević koji je poginuo 1942. godine. Za narodnog heroja proglašen je 1951. godine. Dobrivoje - Dojo, takođe najmlađi Radin i Veljkov sin, bio je borc, ratni invalid, izdržao muke Golog otoka, napisao nekoliko knjiga o Golom otoku i hroniku o selu Docu, živi u rodnom kraju ima troje djece i 76 godina a izgleda vitak i čio. Milovan je bio sve vrijeme Drugog svjetskog rata u zarobljeništvu u Njemačkoj. Preplivao je rijeku Rajnu i prešao u Francusku, a potom preko Italije došao u Jugoslaviju krajem 1945. godine.


    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-04-24

  5. #30
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 10. 02. 2008.

    RUŠO MURIĆ DEVET GODINA NE MOŽE DA DOĐE DO NOVCA KOJI JE ZARADIO

    Traži pare za iskopane grobove



    ROŽAJE - Ni nakon devet godina Rušu Muriću iz Rožaja nadležne institucije nijesu isplatile novac koji je, kako kaže, "zaslužio otkopavajući grobnice" koje su 1999. godine pronađene na teritoriji opštine tokom rata na Kosovu. Murića su, u to vrijeme, angažovali službenici rožajskog Odjeljenja bezbjednosti da otkopa osam grobova u kojima su bili sahranjeni posmrtni ostaci Albanaca, koji su stradali na planini Hajli.
    - Grobove sam otkopavao u prisustvu službenika rožajske policije i istražnog sudije Višeg suda iz Bijelog Polja. Od tog vremena u više navrata sam obilazio i pismeno se obraćao tražeći nadoknadu od onih koji su me angažovali, ali novac za moj trud i rad nikada nije stigao u moje ruke – jada se Murić.
    On navodi da je nakon što je urađena obdukcija, angažovan da za te leševe kopa nove grobove u jedno od grobalja u Rožajama, a nakon oko godinu dana, kada je trebalo da se predaju porodicama, ponovo radio isti posao.
    - Osim što sam više puta kopao grobove i vadio leševe iz njih pomagao sam i u radu dr Mihaila Kuliša, kada je radio obdukciju na četiri leša u Giljevom polju. Pošto mi niko nije platio nijedan euro za taj posao lično sam sa mojim problemom upoznao, i to više puta, Mila Đukanovića, u vrijeme njegovih posjeta Rožajama, koji mi je obećao da ću dobiti novac koji sam teškom mukom zaradio – tvrdi Murić.
    On planira da se pismeno obrati predsjedniku Filipu Vujanoviću da mu pomogne da riješi problem.
    - Već sam star i nijesam sposoban za bilo kakav posao. Svoj trud sam procijenio na po 1.000 eura po jednom grobu, jer taj posao, koji sam radio više puta, ne bi pristao niko da uradi ispod te cijene jer je neprijatan – smatra Murić, koji je tokom svog 73-godišnjeg života radeći posao grobara iskopao nebrojeno raka za koje je dobijao po oko stotinu eura.
    - Prehranjivao sam porodicu kopajući grobove ali me mnogo boli što, iako sam pošteno odrađivao posao na kojem sam bio angažovan, nijesam uvijek dobijao nagradu za svoj trud – zaključuje Murić.


    V. Ra.

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2008-02-10

  6. #31
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Dan, 20. 03. 2006.

    RADOJICA-MIŠUR BOŠKOVIĆ IZ SELAKOVIĆA U VRANEŠKOJ DOLINI PRIMJER ZA GINISOVU KNjIGU REKORDA

    Za doručak pojede 130 ćevapa



    U Selakovićima, iznad Muslića, u Vraneškoj dolini kod Bijelog Polja svoje zionerske dane provodi Radojica Bošković (56), zvani Mišur, nekadašnji radnik pogona Elektrolize u podgoričkom Kombinatu aluminijuma. U ovom kraju omiljeni Mišur, poznat je po svojoj ljubavi prema ćevapima. Kako sam ističe, bez nekih većih napora pojede stotinak ćevapa.
    - Moram da kažem da sam rekord postavio prije par godina kad sam krenuo na katun na Sinjavinu. Svratim u Mojkovac, na Autobusku stanicu da prezalogajim. Kako sam bio gladan naručim 20 ćevapa i svi me pogledaše čudno. A onda mi se usladilo i ja pojedoh 130 ćevapa, uz popijena četiri piva svi su okupljeni oko mene sa čuđenjem me posmatrali. Ja normalno sve platim i odem na planinu - kazuje Bošković, dodajući, kako često, kad ga put nanese u Bijelo Polje, svrati do ćevabdžinice na staroj Autobuskoj stanici, gdje pojede 100 ćevapa. I to onako meraklijski, uz nekoliko ispijenih piva, za oko 45 minuta.
    - Svi se čude kako mi to polazi za rukom a nijesam debeo. Ja, inače sa lakoćom pojedem za obrok tri kilograma mesa. I to onog sa rebara. Zdravo živim i to je jedina moja istina, objašnjava Bošković, svoj podvig, za koji bi mogao da konkuriše za ulazak u Ginisovu knjigu rekorda.
    - Na svom porodičnom imanju u Selakovićima imam po dvije krave, vola i koze, kao i petoro jagnjadi. Inače, možda je ova moja ljubav prema ćevapima, odnosno mesu i porodična tradicija. Ujak mog oca Cako Knežević, iz Šaranaca, mogao je da pojede, vjerovali ili ne čitavu “dvisku”. To je, ko ne zna, ovca od preko dvadeset kilograma čistog mesa. Što se tiče mojih nasljednika niko nije nastavio ovu tradiciju - kaže Bošković, prihvatajući susret, prilikom prvog dolaska u Bijelo Polje i poboljšanje svog ličnog rekorda od pojedenih 130 ćevapa.

    M.N.

  7. #32
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Iz arhive lista "Republika"

    Prije 34 godine ''velika Jugoslavija'' je imala najmlađeg predsjednika jedne Skupštine Opštine koji se zvao Dragan Vujisić

    Knjiga, katedra, kabinet, Kolašin...




    Toga dana kada je on izabran za predsjednika Skupštine Opštine Kolašin nije se previše postavljalo pitanje i dilema – da nije mlad za predsjednika. Vjerovalo se Draganu Vujisiću kada je mladi profesor kolašinske Gimnazije ''Braća Selić'' postao najmlađi predsjednik jedne skupštine opštine u tadašnjim lokalnim upravama od Triglava do Đevđelije. Neprikosnoveni Komitet, masovni i svenarodni SSRN, uvijek na agilnost spreman Savez Sindikata i Skupština Opštine sa najmlađim predsjednikom. Bila je to 1974. godina a Dragan Vujisić je imao 34 godine...
    Odanost književnosti, posvećenost vaspitanju i obrazovanju i školskoj katedri, a sa druge stane ulazak i ostanak u politici. Je li bilo dileme prilikom tih odluka, da li su se dešavavali lomovi u Vama – pitamo danas profesora Dragana Vujisića....
    Okrenutost studijama književnosti bila je moja mladalačka odluka bez dileme i bila je iznad svega izraz iskrene zaokupljenosti literaturom mladog čovjeka koji treba da započne studije na Univerzitetu u Beogradu, priča Draga Vujisić.
    Radilo se o iskrenoj predanosti literaturi, a mnogo je manje bilo racionalnog promišljanja o izboru buduće profesije. Zahvaljujući savjesnim profesorima na tadašnjim katedrama jugoslovenske i svjetske knjiženosti, te studije su za mene dobile svoj puni smisao. Doživio sam jedno duhovno uobličavanje i studije su me usmjerile na odgovorni životni poziv vaspitanja i obrazovanja mladih generacija. Iskustva ovog poziva prirodno su se sticala i bogatila...
    Dragan Vujisić će priznati da je bilo dileme kada je došao trenutak da odgovori na ponudu prelaska iz svijeta književnosti, učionice, katedre u svijet politike gdje se odgornost manifestuje na jedan drugačiji način....
    Javile su se u meni dileme prilikom donošenja odluke da se bavim političkim poslovima. Sa druge stane, taj poziv sam prihvatio kao, rekao bih, opravdani zahtjev društvene sredine prema meni. Bolje rečeno, odgovornih ljudi u toj sredini i u tom vremenu, a Kolašin je uvijek imao odgovorne, radne i pametne ljude, ističe Vujisić i dodaje – to je bila već sada daleka 1974. godina.
    Mislim da nijesam bio toliko mlad godinama koliko iskustvom koje potrebno za obavljanje zahtjevnih i raznovrsnih poslova predsjednika Skupštine Opštine. Opština je tada svojim statusom bila ''mala država'' i imala je status društveno-političke zajednice sa velikim brojem ingerencija....
    Prvi radni dan mladog predsjednika Skupštine Opštine, prva održana sjednica, prvi primljeni skupštinski dnevni red...
    Opštinu smo tada konstituisali po osnovama novog Ustav SFRJ iz 1974. godine i taj posao je bio veoma složen, nastavlja Vujisić.
    Od prve sjednice Skupštine Opštine započeli smo organizovani rad na izradi društvenog plana razvoja za nastupajući dugoročni period. To će zapravo i biti prvi razvojni plan koji će se ostvarivati nakon II svjetskog rata u ovoj opštini, gdje je razvoj bio prekinut i posustao zbog dobro poznatog razloga - državnog planiranja izgradnje velikih hidro-sistema radi čega je trebalo da bude potopljena cijela kolašinska kotlina. Timskim radom smo uspjeli da pokrenemo posustali razvoj. Imao sam veoma dobre i iskrene saradnike, a naročito u tadašnjim nosiocima razvoja, rukovodiocima privremenih subjekata i društvenih djelatnosti. Uz rad smo i mnogi učili, bila je to jedna druga vrsta radnih i veoma intenzivnih studija ali bez amfiteatra, kaže Vujisić.
    Kancelarija predsjednika je adresa koju traže svi. I svi misle da su njihovi problemi, predlozi, inicijative, zahtjevi – jedini.
    Ljudi dolaze kod svoje lokalne, najbliže vlasti zbog raznih potreba i problema, često lične i intimne prirode, porodičnih pitanja i kolektivnih i zajedničkih potreba. Tako se najbolje upoznaje realni život ljudi jednoga kraja. U tim stalnim kontaktima sa njima se učvršćuje uvjerenje da ono što kao rukovodilac radite ima smisla. Da svojim društvenim angažmanom služite čovjeku, saopštava Dragan Vujisić.
    Kolašinska Gimnazija je u jednom trenutku bila glavna kadrovska baza političke infrastrukture Kolašina, pa i šire. Vjerovatno je to bio prirodni nastavak ambicioznosti profesora u okvirima ''male varoši''. Politika je dobijala nove kadrove, učionice su ostajale bez sjajnih predavača...
    Potpuno je bilo prirodno da se u tom vremenu kadrovska rješenja tražena u kolektivu profesora kolašinske Gimnazije u kojem je postojala puna koncentracija školovanih ljudi, intelektualca, izrađenog kadrovskog potencijala, smatra Dragan Vujisić, koji je jedan od rijetkih kolašinskih političara koji je stručnu i političku karijeru ''uokvirio'' Kolašinom. Mogao je i on otići iz Kolašina, ali nije. Zašto....
    Tu sam odluku donosio još davne 1965. godine nakon završenog fakulteta i tokom služenja vojnog roka. Donosio, znači trajala je. To bi možda mogla biti tema za širu literaturnu obradu. Inače, naknadne odluke u tom smislu nijesam do sada donosio. Zašto – znam i ne znam, kaže Vujisić i dodaje – nikada nijesam cijenio ljude koji ''protrčavaju'' kroz moj grad i svoje rodno mjesto, ne ostavljajući svojim radom dubljeg traga...
    Politika i političke obaveze nikada nijesu potisnuli književnost i potrebu za knjigom kod profesora Dragana Vujisića. Mogu li se očekivati i neki ukoričeni rukopisi, šta se to ovih dana čita....
    Dobar dio svoga radnog vijeka sam posvetio poslu analitičkog razlaganja strukture književno-umjetničkog djela i usmjeravanju učenika i gimnazijalaca kako da čitaju i posmatraju djelo. Za neke nove kreativnije postupke, ne znam da li imamo vremena i motiva. Ponešto svojih nekadašnjih zapisa sam sačuvao, ali je malo toga dobilo konačne oblike. Dijelom sam osjetljavao neke tačke književnog nasljeđa ovoga kraja. Na mom radnom stolu je inače uvijek mnogo knjiga. Od obavezne Biblije do knjige naučnih potvrda biblijskih zapisa moga inventivnog sugrađanina Zorana M. Ilinčića, tu je i obilje memoarske literature koja sada odgovara mom sadašnjem ''uzrastu'' da ne bih godine pominjao. Uspijevam i da pratim savremeno stvaranje na crnogorskom i srpskom književnom prostoru. Ponovo pažljivo isčitavam djela velika svjetske književnosti. Tu je i nova edicija dobitnika Nobelove nagrade...
    Knjiga, katedra, kabinet, Kolašin. Onaj korak šetnje ulicama grada kojem je ostao vjeran koji, takođe, ima životno i pedagoško naravoučenije. I ono što je prilično važno – u slučaju Draga Vujisića, nekadašnjeg najmlađeg predsjednika Opštine u ''velikoj Jugoslaviji'', politika dokazuje da može i da podmlađuje ljude....

    Učenici me čine mladim

    Kako danas izgledaju susreti sa bivšim učenicima... - Susreti su stalni i veoma živi. Sa jednim brojem svojih nekadašnjih učenika sarađujemo i u stalnom smo kontaktu. Moja duhovna veza sa bivšim učenicima je postojana i čini me mlađim - kaže Dragan Vujisić.
    Karijera i stavovi
    - Kao delegat u Saveznom vijeću Skupštine Jugoslavije imao sam prilike da učestvujem u radu tog velikog i organizovanog parlamenta, ali i da osjetim nadolazeći nacionalizam koji će usloviti raspad zemlje sa tragičnim posljedicama. U Vijeću udruženog rada Skupštine Crne Gore vodio sam Odbor za obrazovanje, nauku i kulturu. To je period rada i saradnje sa divnim ljudima koje čuvam u svom sjećanju. Bio sam u trajanju od jednog mandata predsjednik Prosvjetnog savjeta Crne Gore i član tog Savjeta u više mandata i član žirija za dodjeljivanje ''Oktoiha''. Dugogodišnji sam član Glavnog odbora DPS-a Crne Gora, a bio sam i predsjednik Opštinskog odbora DPS-a Kolašina. Pokušao sam u ovom vremenu da svojim političkim angažmanom dam svoj doprinos antiratnoj politici da Crna Gora postane država kao sve bivše republike Jugoslavije, da idemo prema razvijenom svijetu, a ne u prošlost. I sada sam odbornik u lokalnom parlamentu moga zavičaja kome sam posvetio svoj život - kaže Dragan Vujisić.


    D.R.

    http://www.republika.cg.yu/naslovna....jest&id=108016

  8. #33
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    SVETOZAR JOVANOVIĆ, ADVOKAT IZ BEOGRADA, BAŠTINI SJEĆANjA NA SELO LUTOVO I KOJE KUDA RASELjENE LUTOVCE

    Četiri čuvara postojbine junaka




    Bitisanje na selu, makar kada je riječ o Crnoj Gori, godinama, pa i decenijama unazad, sinonim je za težak život i muku. Od te sudbine nije uteklo ni Lutovo, po mnogo čemu znamenito mjesto u Bratonožićima. U ovom selu, koje se nalazi na 30-ak kilometara od Podgorice prema Kolašinu starim putem preko Vjetrenika i Lijeve Rijeke, prema turskom popisu iz 1485. živjela su 24 domaćinstva, popisana u nahiji Piperi, po imenu domaćina i njihovih očeva. Nekadašnji Piperi imali su među sa Kučima na Maloj Rijeci. Seljenjem Pipera preko rijeke Morače u današnjim predjelima, gdje su odselili i neki Lutovci, Lutovo je ostalo samo na lijevoj strani Morače, pa je vremenom postalo sastavni dio kasnije formiranog plemena Bratonožići.
    Uz napomenu da Lutovo nije obično selo, kao što bi možda bilo da je i geografski ostalo u sastavu Pipera, na ove podatke podsjeća advokat Svetozar N. Jovanović, porijeklom iz Lutova a već decenijama stanovnik Beograda.
    - U konačnim promjenama, Lutovo, za koje se pod tim imenom znalo još u srednjovjekovnoj Zeti, našlo se uklješteno na petomeđi Pipera, Bratonožića, Vasojevića, Morače i Rovaca.
    Pored odseljenih u Pipere, iz brojnih razloga, mnogi stanovnici Lutova preselili su se i u Vasojeviće, te se naselili u Dapsiće, Zagorje, Loznu i Murino. Upravo u Vasojevićima najbolje je sačuvana uspomena na Lutovo kroz ime koje su potomci odseljenih uzeli kao svoje prezime, Lutovac - kaže Jovanović.
    Kolonizacijom u Vojvodinu Lutovo, koje je 1941. godine brojalo 44 domaćinstva i 220 čeljadi, prepolovljeno je. Uslijedio je silazak Lutovaca u Podgoricu, odlazak u druge krajeve, umiranje, pa je za minulih 66 godina broj njegovih stanovnika stalno opadao. Danas sveo na četiri duše.
    -Tu je i kraj kolektivnog pamćenja i usmenog predanja pamtiša koji su dobro znali istoriju Lutova i vjerno je prenosili pokoljenjima. Ove stijene i gore bez pomoći Lutovaca ne znaju da govore.Lutovcima preostaje obaveza da urade monografiju Lutova, s obzirom da su u monografiji Bratonožića zastupljeni skromnim prilogom. Tako bi se od zaborava sačuvalo ono što je ostalo.
    Jovanović već godinama radi na izradi monografije „Lutovo i Lutovci". Prikupio je i složio dosta materijala, ali još uvijek ne onoliko koliko treba i koliko ga ima.
    -Sada, kada smo se seljenjem izjednačili, bez obzira na to kad je ko i gdje odselio iz ovog kamenog gnezda, svima su jednaka prava i obaveze prema Lutovu-zaključuje Svetozar Jovanović.

    Spomen herojima

    Na masivnoj stijeni iznad Posječenog katuna,u želji da sačuva uspomenu na Lutovce poginule u raznim bojevima od 17. vijeka do 1945. godine, Svetozar je prije sedam godina uklesao njihova imena. Na svojevrsnom spomeniku se našlo ukupno 128 imena - 40 Jovanovića, 18 Krkeljića, 13 Radojevića, 13 Mirkovića, po četiri Gogića i Tomaševića, kao i 33 Lutovca iz Dapsića i tri iz Zagorja.

    Odani vjeri

    Jovićević ističe veliku odanost Lutovaca pravoslavnoj vjeri. Slavili su Sv. Aranđela, a jedno vrijeme, iz ekonomskih razloga, Sv. Nikolu, slavu Bratonožića. Staroj piperskoj slavi, Sv. Arhangelu Mihailu, vratili su se u 19 vijeku.

    Barjak časti

    O hrabrosti Lutovaca svjedoči i četni barjak pod kojim je 1876. godine u boju sa Turcima na Fundini izginulo šest Lutovaca barjaktara, a toliko ih je i ranjeno. Ratnu zastavu sa više od 400 zrnobojina knjaz Nikola je poslije boja poklonio prestolonasljedniku ruskog carstva Aleksandru. Barjak se danas čuva u jednom od ruskih muzeja, a hrabrim Lutovcima knjaz Nikola je posvetio i svoje stihive.



    Milenko Jovanović

    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2007-11-20

  9. #34
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Broj 2053, 23. maj 1998.

    U Đurićkoj Rijeci kod Plava


    Podivljala matica je zanela snažnog štajerca, braća Emin i Elvis su pali s njega i zauvek nestali u mutnim talasima. U ovom kraju nije to prva tragedija. Ponavljaju se s vremena na vreme jer preko zlosrećne vode nema nikakvog mosta


    Upomoć, Boro, utopiše se...


    Da se jedna od pritoka Lima u gornjovasojevićkom kraju već ne zove Zlorečica, ona koja mu donosi obilje vode ispod Trokuza i prokletijskih visova, zasigurno bi se od ovog Đurđevdana tako zvala. Na ušću, u Plavu, zovu je Plavska rijeka, malo više Đurićka rijeka po istoimenom selu, a gore pod Trokuzom, gde se račva u dva kraka, opet po tamošnjim selima, jedni je zovu Hotska, drugi Jasenička.

    Danak u krvi koji je ta voda uzela ovog proleća u selu Đurićka Rijeka bolno je odjeknuo ne samo u ovom prigraničnom kraju i iznova postavio pitanje izgradnje sigurnih prelaza i mostova na njoj.

    Porodica Hasima i Veze Lalić jedna je od najsiromašnijih u ovom kraju. Kad je sedmoro braće Lalića svojevremeno podelilo sirotinjsko imanje, svako je dobio tek da komotno može sesti na svom delu. Većina ih je tada sreću potražila u belom svetu i otišla trbuhom za kruhom, a Hasim je sa sedmoro dece ostao "da plete kotac gde mu je i otac", da obija tuđe pragove i nadniči na tuđim imanjima, ne bi li decu izveo na put. Najstarijem Meklaudu je sada tek osamnaesta godina, a za njim, sve jedno drugom do uva, Edaut, Medina, Emin, Elvis, Eldin i Edin.

    Obrvan mukom da održi i prehrani brojnu porodicu, Hasim je negde izgleda izgovorio prejaku reč, planula svađa i sevnule pesnice, pa je uoči nove 1998. godine morao u zatvor na izdržavanje osmomesečne kazne. Porodica je ostala da se zlopati i životari od bedne socijalne pomoći od nekoliko stotina dinara, u tuđoj kući. Od stoke drže samo nekoliko kokošaka i jednog konja, lepog, snažnog štajerca sa kojim deca priskoče da pomognu komšijama, da uzoru ili doteraju kome tovar drva ili sena.

    Tek ih sprud zadržao

    U sredu, 6. maja, na Đurđevdan, trinaestogodišnji Emin je krenuo u polje, na desnu obalu reke, da dotera seno. Pošli su sa njim i brat mu Elvis, osmogodišnji đak Osnovne škole "Hajro Šahmanović" u Plavu, i jedanaestogodišnji Dželal Marković, brat im od tetke. Zlosrećnoj deci je bilo daleko da idu na most i zaobilaze oko kilometar i po. Krenula su prečicom, uverena da ih snažni dorat može preneti preko vode na jednom od gazova ispod kuća Radenovića i Sinanovića.
    - Bilo je neđe oko jedanaes kad su đeca prošla tu putem pored kuće, dolje k vodi - kazuje Kosa Sinanović. - Ja bila pred kućom, ali ig, bogme, nijesam viđela, tek odjednom čujem zapišta dijete dolje kod rijeke: "Kuku, Boro, upomoć, utopiše se, padoše s konja...!" Znala sam odma da jes neko zlo, te ja potrči tu do komšije Bora Radenovića: "Trči, Boro, za ime božje, eno nečije dijete zapomaže kod rijeke, potopiše se..."
    - Na obali pored rijeke, koja je toga dana bila bar dva puta veća nego danas, zatekao sam malog Dželala, prestravljenog i uplakanog, a malo dalje stajao je konj s kojeg se cijedila voda. Razumio sam da su Emin i Elvis pojahali konja i krenuli da pređu na drugu obalu, da je konj posrnuo i da ga je zanijela matica, da su Emin i Elvis popadali s njega u vodu, da je konj potom ipak isplivao, a njih dvojicu voda odnijela - priča Boro Radenović kome ovo nije bio prvi put da pritekne u pomoć, ni njemu ni članovima ove i drugih porodica koje žive pored Đurićke rijeke.

    Uzalud je Boro Radenović trčao obalom niz reku i više od jednog kilometra se provlačio kroz jovnjake i šibljake, tražeći nesrećnu decu u mutnim talasima podivljale vode. Vest se brzo pronela kroz selo. Prvi je dotrčao Šemso Lalić, Eminov i Elvisov stric, a onda se sjatio silan svet, ne samo iz ovog nego i iz okolnih sela sa obe strane reke. Tek sat kasnije, na oko kilometar niže od mesta gde su dečaci pali u vodu, kod jednog spruda formiranog od panjeva i drveća, neko je zapazio nogu jednoga od njih.
    - Bio je to stariji Emin - kaže Šemso Lalić. - Mensur Krcić je zagazio u rijeku, uhvatio ga za nogu da ga voda ne odnese i više od petnaes minuta izdržao u ledeniku dok nijesu donijeli užad te ga svezali i izvukli. Malo potom, na sedam-osam metara odatle, bliže desnoj obali, našli smo i Elvisa kojega je izvadio Sadrija Krcić, vatrogasac iz Plava. Tim ljudima to nikad ne možemo zaboraviti...

    U Ćurićkoj Rijeci, sada selu sa tridesetak domova, u kojem vekovima u slozi žive Crnogorci, muslimani i Albanci - Đuričanini, Sinanovići, Radenovići, Lalići, Hakanjini, Musići, Purišići, Krcići, Canovići i Srdanovići - odavno se ne pamti ovakva žalost. I dok u Osnovnoj školi "Hajro Šahmanović" posebno tuguju za Elvisom, đakom drugog razreda, u selu svi sa setom i suzom u oku pričaju o Eminu, umiljatom i poslušnom štrkljastom dečaku, uvek spremnom da pomogne.

    Nesreća se ponovila

    Tragedija porodice Lalić je, međutim, probudila sećanja na slične nesreće i žrtve koje je uzela ova opasna voda.
    - Prije dvadeset dvije godine dogodila se slična, bolje reći istovjetna nesreća: utopio se sin Smake Srdanovića, Izet, bilo mu je deset godina, i ćerka Halima Redžepagića, mislim da joj je bilo ime Sanija - seća se Šemso Lalić. - Išli u školu gore u Jasenicu i pali s vrljike, a voda kletna bila nadošla taman kao ovo sad...
    - A da nijesu ovi ljudi koji žive ovđe pored vode priskakali i rizikovali živote, ko zna koliko bi još žrtava bilo - kaže Kosa Sinanović. - Prije trides godina, tu gore s mostine u vodu su pali Zinka Lalić i Eko Canović, bili isto đeca, ali dotrčali Rajko Đuričanin i Vukašin Sinanović te obadvoje izvadili i spasli. Četiri- pet godina poslije Bosiljka i Branislav Radenović su isto tako spasli đevojčicu Omera Useinovića Muradiju, bilo joj sedam-osam godina. Eto je sad u Americi, ljepotica, dva se oka od nje odvojiti ne mogu, udala se i ima lijepi porod. Pa i prije dvije godine, taman neđe ovako u proljeće, Obren Radenović, Borov sin, policajac tu u Plavu, izvadio je i spasio iz rijeke dijete Izeta Adžovića, bogomi mu ne znam ime, isto je ovako bilo palo s konja...

    Pre mesec dana, 12. aprila, niko se, međutim, nije našao u blizini da pritekne u pomoć i iz ledenog zagrljaja Đurićke rijeke otme Saniju Musić, tridesetsedmogodišnju majku troje dece, prvu komšinicu sada unesrećenih Lalića. Redžep Useinović je, istina, video kad je besna matica zanela i mutna voda progutala Saniju, ali je tada sve već bilo kasno, tek sutradan je nađena i izvađena malo niže kuće Radenovića.
    - Meni se odavno nesreća rasprtila pred kućom - veli Mehmed Medo Musić, ojađeni otac Sanije Musić. - Meni je i prije trinaes godina jedno dijete završilo u vodi. Ćerka mi Sanija, imala samo dvades i jednu godinu. Živjela u Kranju i bila udata za Bosanca Zuvdiju Begića iz Cazina. Taman se bila porodila, sinu Jasminu bilo samo četrdes dana, kad je nekakva muka skolila i nagnala da skoči s mosta u Kokru...

    No, tvrdi gorštak bi tu ranu nekako i preboleo da ga pre osam godina nije zadesila nova, velika i u ovim krajevima nezapamćena tragedija:
    - U Kranju mi je živio i sin Ismet. Imao lijepu porodicu, ženu i dva sina, i lepo se bio skućio. Onda jedne noći 1990. godine nesreća mu zakucala na vrata. Od nekakve grijalice zapalila se lamperija u prizemlju. Kad je ujutro sinovac mi Skendo Musić otvorio vrata, samo je Jasmin, četrnaestogodišnji mlađi sin Ismetov, pokazivao znake života i, bogu fala, doktori u Beogradu mu spasli život, eto, sad živi u Kranju, jedan je od najboljih studenata u Ljubljani... Ismetu Musiću, ženi mu Jasmini bilo im kao i sad stradaloj Ismetovoj sestri Saniji samo po trides i sedam godina, sinu Samiru, bio u sedamnaestoj, i svastici Senadi Barjaktarević, imala dvades dvije godine, nije bilo spasa...

    Mehmed Medo Musić, baš kao i Veza Lalić, o svojim velikim nesrećama, ipak, govore suvih očiju i bez grča u grlu, pomireni valjda da je to sudbina i volja božja - da je neminovno da u većim i brojnijim porodicama ima više i radosti i žalosti.


    Budo SIMONOVIĆ

    http://www.ilustrovana.com/ilustro/arhiva/arh_2010.htm

  10. #35
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Piše: Vijesti.me Objavljeno: 23.05.2011

    U Pivi nikad nije bilo manje stanovnika, u Nikovićima nije ostao niko

    Čobanine, što te nema


    Uzalud je popisivač, početkom aprila, obilazio kuće u Nikovićima, u Pivi.
    - Mogao je još izdaleka vidjeti da ne dimi ni iz jednog dimnjaka - sa sjetom je Mihailo Niković prokomentarisao činjenicu da je na nedavnom popisu stanovništva u nekada velikom selu na planini iznad Sušice i Tare utvrđeno da stalno ne boravi niko.
    Vitalni osamdesetogodišnjak se ne predaje, čim okopni grabi u rodni kraj.
    - Kao u snoviđenju, dolazilo mi je da kucnem i na prozore domova u kojima je, kao da je bilo juče, bila puna kuća. Ponekad, kao da se nadam da će izaći svi ti ljudi, a da će sve to što vidim, ta ogromna pustoš, ostati samo san. Međutim, stvarnost je drugačija - kazao je Niković.
    Prva je, prije nedjelju dana, u selo izdigla Zorka Niković, nakon što je zimu provela kod kćerke. Za njom rođaka Vinka, zatim Danica i Veljko... sve osamdesetogodišnjaci koji su zimovali kod svojih u Nikšiću i Plužinama.
    Zamišljena stoji na vratima doma u kome je, sa počivšim suprugom Vukašinom, podigla četvoro djece.
    - Sinovi su u Srbiji i Bosni, kćerke, takođe, po svijetu. Doći će oni ljetos, sa porodicama - kaže Vinka.
    Ona više nema snage za čuvanje stoke.
    - Jedva sam čekala da otopli i da dođem u selo, jer ne mogu bez njega. Usijala sam tek malo šargarepe i još po nešto. Eto, da se zanimam, a čobane rijetko dozivam - rekla je ona.
    Mihailo se prisjetio vremena između dva svjetska rata, kada je u školi u Nikovićima, prvoj na Pivskoj planini, bilo više od 100 đaka i iz okolnih Šarića, Jerinića, Žeičnog, Kneževića, Bojata... ali i kraja pedesetih, kada su svi stoku morali da daju u zadrugu.
    - Kada su uspostavljene seljačke radne zadruge, svi koji su učestvovali sa stokom od nje i svog rada su dobijali pola manje od vrijednosti uloženog. Radio sam ljeti na kosidbi i ostalom, zimi na pripremi građe za torove i objekte. Onaj ko ne bi htio da preda stoku, morao je u Javorku sjeći šumu besplatno mjesec dana. No, od 1959. godine te zadruge su rasformirane i na mjesnom centru Trsi je osnovana Zemljoradnička zadruga. Otišla je stoka, kompletan inventar sa Nikovića... a svi smo ostali bez posla. Tako je počela migracija u potrazi za poslom u gradovima, koja ni danas nije zaustavljena - ispričao je Niković.
    On je 1961. počeo da radi u Željezari. Supruga Ljubica (77), nezaposlena, ljeta je provodila na selu, brinući o skromnom stadu i vrtu, a on je tamo provodio godišnje odmore i slobodne dane. Posljednjih godina ona ne ide, iz zdravstvenih, ali i ekonomskih razloga.
    - Godine čine svoje, ali i mlađima je teško. To je zli rad, a i više se isplati sijeno kupiti u Nikšiću, nego seliti kravu i kositi i dovoziti sijeno sa sela udaljenog oko 100 kilometara. Danas je pet kuća sa stalnim ljetnjim stanovnicima, uglavnom su to stariji. Žao mi je zbog predivne prirode u koju se ljudi vjekovima zaljubljuju. Nekada davno, fotografija nas nekoliko planinki, koju su snimili neki planinari, obišla je svijet. Prije nekoliko godina u naše selo je došao i jedan Kotoranin. Kupio je kuću i dolazi ljeti sa porodicom - ispričala je Ljubica.
    Mihailo je rekao da aktuelno siromaštvo u gradovima tjera ljude nazad, ali da mnogi nemaju gdje da se vrate.
    - Željezara je nekada hranila 7.500 radnika, direktno najmanje 35.000 građana Nikšića, a pogledajte je danas, kada i preostali žele da pobjegnu u penziju. Danas se od fabrike bježi, jer tu nema hljeba, zbog svega što su ljudi od nje uradili. Međutim, mnogi koji bi htjeli da se vrate na selo, nemaju gdje, jer su kuće, bunari i drugi objekti zapušteni ili srušeni, a nema mnogih drugih uslova. Džaba je asfalt i TV signal, kada nema ko da ih koristi - kazao je on.

    Učitelj na krpljama stiže do tri đaka

    Toplo je u kafani Save Ružića dok vjetar nemilosrdno šiba tvrde obraze rijetkih čobana na Pišču, ispod Durmitora. Kroz sniježne oluje ili pod božjom zvijezdom, tamo svakodnevno stiže učitelj Radomirko Kecojević, iz udaljenog sela Boričje, da bi, u nekada jednom od najvećih crnogorskih sela, držao nastavu za tri đaka. - Ljeti mi treba do sat i po, a kada je snijeg, na krpljama preko dva sata u jednom pravcu. Nije teško, još kada vidite djecu kako su bistra i dobra. Dogodine ćemo imati još jednog đaka, djevojčicu koja i sada dolazi sa starijima, jer joj je zanimljivo u školi. Evo, kao što vidite, bliješte krovovi novih vikendica i popravljenih kuća, ljeti sve blista i vrvi od naroda, ali gotovo niko zimi ne ostaje - kazao je Kecojević. Društvo u kafani podsjeća na vrijeme kada je samo zadruga, kasnije PTK, imala i po 8.000 ovaca i jagnjadi, domaćinstva rijetko ispod 200, kada su na red za čuveni pivski skorup čekali i generali JNA, a mješine prodavali svuda po Evropi. Danas je tamo svega oko 450 ovaca, nakon što je firmi „Carine“, za par stotina hiljada eura, prodato više od 10 miliona kvadrata pašnjaka sa objektima u tom selu, na Muratovici, Breznima, u Plužinama i brojnim selima. Stanko Jokanović, policajac, redovno obilazi rodnu Trsu. - Težak je seljački život. Moj brat Stevan drži više od 150 ovaca, a od starih roditelja ima sve manje pomoći. Najveći problem je što djevojke danas neće na selo, iako bi mogli fino da žive - rekao je Stanko. Prvi popis stanovništva na Pivskoj planini uradio je, 1879. godine, kapetan Ivan Kecojević, kada je zabilježio da na području od Bezuja, preko Borkovića i Trse do Crkvičkog polja, živi „460 familija, a 2.730 čeljadi“. U pitomijim krajevima, Župi pivskoj, sa lijeve strane Komarnice i Pive, od Brezana, preko Rudinica, Muratovice i Plužina, do Mratinja, prema popisu koji je vodio kapetan Joko Adžić, tada je bilo „223 familije, a 2.675 čeljadi“.
    Igumanovo proročanstvo Da Pivljana koji žive u rodnom kraju, makar u posljednje 133 godine, nije bilo manje, svjedoči i knjiga „Piva – Dokumenta o popisu stanovnika“ Zlatomira D. Lješevića, objavljena početkom ove godine. Na popisu iz 1879. registrovane su 883 porodice (5.405 stanovnika), dvije godine kasnije 923, 1891. godine 1.103, 1.901. godine 1.390, a 1911. godine 1.441 familija. Popisom iz 1921. godine utvrđeno je da u tadašnjoj Župopivskoj opštini živi 7.906 stanovnika, a deset godina kasnije 9.735. Uprkos činjenici da je tokom Drugog svjetskog rata u Pivi stradalo više od 1.000 civila i vojnika, 1948. godine u opštini je popisano 8.030 građana, a uprkos kasnijem masovnom odlasku u Vojvodinu tokom kolonizacije, na popisu 1953. godine registrovana su 8.952 stanovnika. Opština Plužine 1961. godine brojala je 9.164 stanovnika, a deset godina kasnije 9.078. Broj stanovnika drastično je smanjen nakon potopa pet kanjona sa brojnim naseljima i starim Plužinama, zbog izgradnje brane u Mratinju, pa su 1981. godine popisana 6.254 stanovnika, a 1991. godine 5.221. Zbog siromaštva nakon „demokratskih promjena”, centralizacije vlasti u Podgorici i početka propasti poljoprivrede, te „vizionarskih“ poteza lokalnih uprava tokom posljednjih 20 godina, u Pivi je 2003. ostalo 4.272, a ove godine 3.286 stanovnika. Građani Plužina u šali komentarišu da će novi projekat, zaobilaznica oko dva hotela i nekoliko zgrada, višemilionske vrijednosti, dok nema plaže, šetališta, sportske hale, pijace... napokon dati potvrdu drevnom proročanstvu Janjićija Radojičića, igumana manastira Piva, da će „doći vrijeme da u Pivi bude više onih što love i posmatraju, nego onih koji u njoj žive“.


    Slađan BLAGOJEVIĆ

  11. #36
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 17-09-2008 - broj 324

    Rožajac Husein Juković sedam godina živi životom Robinzona Krusoa



    Spava u planini, hrani se šumskim plodovima

    Mesje planira da i ostatak života provede po planinama i da obiđe sve jame i pećine na sjeveru Crne Gore

    Već oko sedam godina Rožajac Husein Juković, poznatiji kao Mesje, živi praktično u šumi, pod vedrim nebom, a hrani se šumskim plodovima i biljem.
    -Moj život je odavde do vječnosti. Volim slobodu, putovanja, a iznad svega prirodu, kaže na početku razgovora.
    Husein je oko 17 godina radio u „Gornjem Ibru“. Kolektiv je napustio gotovo na vrhuncu karijere, kada je trebalo da bude kontrolor proizvodnje.
    -Rođen sam da budem humanista, da činim dobro ljudima. To i želja da obiđem što veći dio svijeta motivisali su me da napustim posao i posvetim se svojoj misiji. Putovao sam širom Evrope i Azije, obišao mnoge prostore kojima ljudska noga nije koračala. Jedan od velikih izazova mi je bio da pješice pređem dionicu od Rožaja do Ulcinja, a zatim do Istre. Onaj ko to sebi nije priuštio ne može ni shvatiti koliko je to impresivan doživljaj, priča Mesje koji tvrdi da je prepješačio i sve planine u okruženju, od Hajle, Žlijeba, Sinjajevine, preko Prokletija, Šar planine, do Kopaonika i mnogih drugih.
    -Na takva neobična putovanja tjerala me je ogromna ljubav prema prirodi. Posebno su me uzbuđivali predjeli kojima ljudska noga još nije gazila. Nemoguće je da opišem kako se osjećam dok boravim u prirodi. To je naprosto spektakularan način života tokom kojeg si prinuđen da koristiš i surovosti i blagodeti prirode kako bi preživio. Nikad se nijesam plašio, iako je bilo zastrašujućih momenata, tvrdi Mesje.
    On je prije dvije godine završio kurs za turističkog vodiča pa je trenutno na raspolaganju turistima koji u sve većem broju obilaze Hajlu, Turjak, izvorište Ibra i druge znamenitosti rožajskog kraja. Za posao turističkog vodiča nije plaćen, ali mu satisfakciju pružaju brojni kontakti sa zanimljivim, a nekad i poznatim ličnostima. To ga čini srećnim. Iako ima trošnu kućicu, Mesje je odabrao da živi u prirodi.
    -Nikad nijesam patio za materijalnim vrijednostima, niti je to kad moglo da me usreći. Uostalom, u tome uživa većina ljudi, a rijetko ko ima priliku da kao ja kroči na vrh svijeta i slobode i osjeti čari takvog života. Trenutno živim u prirodi, hranim se šumskim plodovima, vrgnjem, lisičarkama, ribizlama, divljim jagodama, borovnicama i drugim, zavisno od doba godine. Vjerujem da sam zdraviji od ljudi koji me okružuju. Prošao sam svijet, ali je za mene, ipak, najljepši doživljaj boravak u prirodi, odnosno susret s divljom ljepotom, kaže Mesje.
    Smatra da bi malo ko mogao da živi kao on, ne samo zbog toga što su ljudi vezani za poslove, porodicu i društvo, već i zbog toga što rijetko ko umije da uživa u naizgled običnim stvarima.
    -Malo ko ima mogućnost da osjeti draži „biser vode na Mont Hajli“. Njena studen para ždrijelo, ali i osvježava i oživljava umorne i iscrpljene. Hajla je prepuna bistrih izvora koji svojom čistoćom i bojom naprosto plijene i očaravaju posjetioce. Osim Hajlom, turisti su impresionirani i Gospođinim vrhom iznad Biševa gdje postoje ostaci tvrđave koju je svojevremeno podigla Jelena Anžujska. Sve su to predjeli od kojih vam dah zastane, pa od silnih utisaka zaboravite na sve drugo. Takođe, dive se Kučanskoj džamiji, staroj više od vijeka, čiji enterijer i eksterijer su od drveta, objašnjava Mesje, koji je počeo da putuje još u petom razredu osnovne škole... Smatra da su putovanja nešto najljepše što čovjek sebi može da priušti u životu.
    -Siromašni su samo oni koji nikad nigdje nijesu otputovali i koji nikad nijesu vidjeli brojne prirodne i ljudske tvorevine, smatra Mesje.
    Nedavno je ugostio Čeha, putopisca Petra Majera.
    -Od Rožaja do Kule, prema Kosovu, otpratio sam ga pješice. Kazao mi je da je priroda u Crnoj Gori čudesna a ljudsko gostoprimstvo izuzetno. Smatram da mi koji ovdje živimo nijesmo svjesni koliko nas je priroda nagradila, kategoričan je Mesje koji planira da ostatak života provede po planinama i da obiđe sve jame i pećine na sjeveru Crne Gore.

    Triput se ženio

    Rožajski Mesje se triput ženio.
    -Prvi put je to bilo 1981. godine. U tom braku, u kojem nijesam imao djece, ostao sam oko dvije godine. Po razvodu sam samovao oko 24 mjeseca, kada sam se i drugi put oženio. Petogodišnji brak je krunisan rođenjem kćerke i sina, prije nego što sam se razveo od supruge. Istog dana sam se oženio i treći put, ali ni to nije dugo trajalo. Ne znam da li ću se više ženiti?! Sa svim bivšim suprugama sam ostao u dobrim odnosima, a poslednju sam posjećivao prve dvije godine, kaže Mesje koji voli žene i kome je nejasno zbog čega ni sa jednom nije uspio dugo da ostane.
    -Sve što sam mogao dao sam im, ništa nijesam žalio, pa smatram da nije do mene što dugo nijesam ostajao u braku. Nijedna od mojih bivših supruga se nije ponovo udala, kaže. Ukoliko bude imao još jednu kćerku, kako kaže, zbog ljubavi prema ženama i prirodi nazvaće je Hajla.


    Kako je postao Mesje

    Husein perfektno govori francuski i ruski jezik, a kako tvrdi, razumije i sve ostale svjetske jezike.
    -Francuski sam naučio još u školi, a usavršio ga u kontaktu s ljudima iz te zemlje. Prilikom jedne od posjeta Francuskoj dobio sam pohvale od Francuza da francuski govorim gotovo kao da mi je maternji jezik. Zbog toga su me moji sugrađani i prozvali „mesje“, objašnjava Husein, zvani Mesje.

    Vera Ratković

    http://www.revijad.co.me/index.php?n...324&clanak=539

  12. #37
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Izdanje: 03-12-2012

    NOVO ŠĆEPANOVIĆ (24) PRIŽELjKUJE DA U KOLAŠINU PADNE VELIKI SNIJEG




    Čišćenjem krovova zarađuje za život

    ■Neka mi niko ne zamjeri što priželjkujem snijeg ali nisam ja kriv što nemam posao, makar radim pošteno, poručuje Šćepanović

    KOLAŠIN – Zbog loše ekonomske situacije u Kolašinu mnogi mladi ljudi, a pogotovo oni koji nemaju visoku školsku spremu su bez posla. Statistički podaci za novembar pokazuju 1.358 zaposlenih na teritoriji opštine Kolašin. U većini slučajeva mladi, oni do 35 godina starosti, zarađuju za život na razne načine. Rade za dnevnicu, u kafićima na „crno“ ili kako naši sagovornici kažu „zima zlata vrijedi – parola snađi se“.
    – Za život zarađujem ako se to može nazvati zaradom, sječom i prodajom drva, jer drugog posla nemam. Da li se osjećam odgovornim – ne znam, nisam razmišljao o tome, ali šta ću kad drugog posla nema. Pokušao sam da se zaposlim i u komunalnoj službi ali i za to treba veza pa šta da radim drugo. Roditelji ne mogu da me izdržavaju, dovoljno je to što živim sa njima u kući, najbolje još da mi kupuju cigarete i da finansiraju lične potrebe – kaže naš dvadesetpetogodišnji sagovornik.
    Po njegovim riječima trenutno u Kolašinu ima oko pedesetak ljudi koji se bave ilegalnom trgovinom drveta jer nemaju drugi način da zarade za život. Kamion drva prodaju za 225 eura, ali kada se odbiju troškovi sječe, izvlačenja i ostalog čista zarada je oko 150 eura.
    – Nije ovo baš profitabilno kako izgleda. Kontrole su velike, a kazne još veće. Svakodnevni rizik dok spremam drva je veliki ali nemam drugu opciju kao ni ostali koji se bave ovim poslom. Pored toga narod nema para pa i drva dajemo na veresiju. Vjerujte, ne radimo mi to od bijesa već od nužde. Ipak, smatram da je poštenije da uđemo u državnu šumu i posječemo i tako zaradimo nego da se bavimo kriminalom. Osjećam se po nekad kao Robin Hud današnjeg vremena. Ima mnogo sirotinje kod nas, a pogotovo starih ljudi koji su sami. Niko se ne osvrće na njih. Njima sa velikim zadovoljstvom nasječem drva u državnoj šumi i dotjeram ih besplatno – sa osmijehom na licu ističe naš sagovornik. Novo Šćepanović, dvadesetčetvorogodišnji mladić, kaže da najbolje zarađuje zimi.
    – Najviše me raduje snijeg, i to onaj veći, ne zato da bih išao da skijam već da zaradim. Skoro sam doktorirao na čišćenju krovova – šaljivo priča Novo i dodaje da čim padne prvi snijeg on ide u akciju.
    – Prošle zime odlično sam zaradio. Naplaćivao sam od 40 do 80 eura po krovu, u zavisnosti od visine i kosine krova, kao i od toga da li je na dvije ili četiri vode – pojašnjava Šćepanović i naglašava da je prošle zime radio od svitanja do sumraka, i to po pet-šest kuća na dan. Morao je neke poslove i da odbije jer, kako kaže, nije mogao sve da stigne.
    – Prošla zima bila je zaista odlična za mene. Nadam se i ove godine da će biti makar približno da bih mogao opet dobro da zaradim. Neka mi niko ne zamjeri što priželjkujem snijeg ali nisam ja kriv što nemam posao, makar radim pošteno – ističe Novo i dodaje da je tokom prošle zime u par domaćinstava očistio krov besplatno starim ljudima i da je spreman isto da uradi i ove ako bude potrebno.

    J.Š.

    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2012-12-03

  13. #38
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    16,040
    Thanks Thanks Given 
    2,187
    Thanks Thanks Received 
    2,347
    Thanked in
    1,212 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    Nakon brutalnog ubistva roditelja u Bosni i Hercegovini, braću Kemala i Ramiza Biteviju sudbina dovela kod rožajske porodice Fazlić


    Otrgnuti od zla devedesetih u Foči


    ROŽAJE - Šesnaestogodišnji Ramiz Bitevija sjedi sa svojim poočimom Jusufom Fazlićem (73) ispred frizerskog salona u centru Rožaja, nad obalom Ibra, koji nosi naziv po njegovom nadimku - Čampi. Iz mladića je uzalud pokušavati izvući sjećanje na ratne strahote i gubitak oba roditelja u Foči, jer je tada imao tek godinu, ali mu je poznato da mu je taj simpatični nadimak, po kojem ga danas svi u Rožajama znaju, dao pravi otac na rođenju. Prošlog mjeseca Čampi i stariji brat Kemal bili su na sahrani posmrtnih ostataka oca Muniba.
    - Nakon 15 godina pronašli su grobnicu u kojoj je bilo šest ubijenih civila. Naši roditelji bili su umotani u jedno ćebe, ali uzorak majčine DNK još se ispituje u Visokom i upoređuje s našim, da bi bili sasvim sigurni. Rekli su nam da će to biti završeno sljedećeg mjeseca i da će tada biti i njena dženaza - priča Čampi.
    Stariji Kemal, kojeg nijesmo zatekli u Rožajama, nije mogao telefonom da govori o tim događajima.
    - Možemo kada se vratim. Prosto ne umijem telefonom. Malo što ću vam ja reći što vam oni nijesu već ispričali. I ja sam bio mali - kaže on, izvinjavajući se.
    Poočim Jusuf, kojeg mladići tradicionalno zovu babo, priča kako ranije nije dozvoljavao da se o tome govori, jer su djeca bila pod traumom, ali da je sada drugačije.
    - Odrasli su. Treba da se suoče sa istinom i zlim vremenom u kojem su izgubili roditelje, a ja sam danas srećan čovjek što sam im postao novi roditelj i što sam uspio da ih podignem i izvedem na put - ističe Jusuf.
    Braća Bitevije stigli su u Rožaje u ljeto ratne 1992. Konvoj od sedam autobusa prepunih žena i djece bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, koje su Srbi protjerali iz Foče, kretao se polako sjeverom Crne Gore. U Beranama nije bilo dozvoljeno da uđe u grad i samo se na kratko zaustavio na periferiji Rudeš, da bi im sunarodnici iz tog mjesta donijeli nešto pomoći u hrani. U Rožajama je raspoloženje u to vrijeme bilo sasvim drugačije, ali se ni tu u prvom navratu nije zadržao dugo, jer je krajnja destinacija trebalo da bude Makedonija. Policija i vojska nijesu, međutim, dozvolili izlazak iz zemlje i konvoj je s granice vraćen u Rožaje, koje je tada polagalo prvi, ali na žalost ne i posljednji ispit iz humanosti tokom ratova na ovim prostorima.
    - Izbjeglice su najprije smještene u školama i džamijama, a onda su ih građani primali po kućama. To je bilo tužno - prisjeća se Jusuf.
    Braću Bitevije, Kemala koji je imao nepunih pet godina i Čampija od svega 14 mjeseci, dovela je komšinica Safeta sa još četvoro male djece. Još dvoje svoje i dvoje od djevera. Za Kemala i Čampija tražila se porodica koja bi ih primila. Jusuf i njegova supruga Naila, koja je umrla samo godinu nakon toga, imali su već šestoro djece, ali su se odlučili da ne dozvole da se Bitevije odvoje u različitim porodica i uzeli su obojicu. Safeta je kasnije otišla za Njemačku, a Fazlićima je ispričala potresnu sudbinu koju su dječaci doživjeli u Foči, kada su im jedne stravične noći ubijeni roditelji.
    - Bilo je valjda dva poslije ponoći. Upali su im četnici u kuću. Vrata je otvorio otac i odmah je ubijen. Majka Raza je valjda ubijena u krevetu gdje je ležala s malim Ramizom. Oboje su usmrćeni hladnim oružjem - priča Jusuf.
    Kemal se danas, kaže, ne sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata uzeo potom za ruku i odveo kod komšija preko puta, usred noći.
    - Pokucao je na vrata kod Safete i molio da ih primi. Rekao je da im nema roditelja. Safeta je tek ujutru primijetila da je Čampiju pidžama krvava i ušla u njihovu kuću gdje je čekao stravični prizor. Beba je, valjda, bila uz majku - prenosi Jusuf njene riječi.
    Fočanski muslimani, žene i djeca, prije protjerivanja proveli su neko vrijeme u logoru u tom gradu, u neljudskim uslovima.
    - Djeca su bila potpuno iscrpljena kada su stigla u Rožaje i spasili su ih samo moji prijatelji ljekari koje sam danonoćno angažovao. Onda su preuzele da ih podižu moje ćerke koje su ih prihvatile i sada prihvataju kao braću - kaže Jusuf.
    Kemal i Ramiz i danas nose prezime svojih pravih roditelja, ali su mnogo više Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske porodice u gradu na Ibru.
    - Trudio sam se da im ništa ne fali. Na žalost, oca i majku nijesam mogao da im vratim, ali sam pokušao da ih zamijenim. Nijesam ih odvajao od moje djece, ni tada, ni danas kada su odrasli - priča Jusuf.
    Priljubljen uz njega, Čampi, potvrđuje te riječi.
    - Babo i ja još spavamo u istoj sobi. Ne možemo da zaspemo jedan bez drugog - kaže Čampi kroz osmijeh.
    On i Kemal ne razmišljaju da odu iz Rožaja iako su, kako kažu, božji putevi nepredvidivi. Foča je mračna prošlost, negdje u podsvijesti, a bosanska rodbina koja je sada sva u Sarajevu, nekako daleka i hladna. Fazlići su im pružili toplinu i sve u životu i ako ukoliko negdje odu, njima će se opet vratiti.
    - Upisao sam bosansko-turski koledž u Sarajevu zbog toga što se uči dosta stranih jezika. Biću u internatu od jeseni. Možda kasnije odem i na fakultet, ali poslije se sigurno vraćam u Rožaje i Crnu Goru. Ovo je moj dom - kaže Čampi.
    Babo Jusuf nerado sluša o odlasku, ali se ne protivi.
    - Kako god odluče, nijesu više mali. Ali znam da im ni ubuduće neće ništa faliti, gdje god da su - kaže on.
    Kemal je završio srednju drvoprerađivačku. Možda ipak nastavi Jusufov, frizerski zanat, što već čine njegova braća i sestre Fazlići.
    Priču o braći Bitevije u Rožajama skoro svi znaju. Jusuf je, kažu Rožajci, i bez toga zaslužio poštovanje i iskrene pozdrave prolaznika, ''merhaba efendija'', s rukom na grudima i blagim naklonom - dok sjedi ispred porodičnih radnji na najpromjetnijem mjestu u gradu i smireno ispija penzionersku kafu...


    Tufik Softić
    Da li je moguce da im se sad ovo desilo

    OMILJEN U GRADU

    Žalost u Rožajama: Čampi nije izdržao

    Vijest o njegovoj preranoj smrti tugom je okovala Rožaje, čiji mještani su Čampija zavoljeli još kada je kao beba ostao siroče i s kolonom izbjeglica iz Bosne stigao u grad
    Ramiz Čampi Bitevija (22) podlegao je juče povredama koje je zadobio u utorak veče na magistralnom putu Sarajevo – Pale, kada je kod tunela Vratnik na njega naletio automobil „reno megan“ kojim je upravljao B. A. iz Sarajeva.
    Bitevija je zadobio teške povrede glave i krvarenje mozga, a u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu primljen je u stanju kome.
    Vijest o njegovoj preranoj smrti tugom je okovala Rožaje, čiji mještani su Čampija zavoljeli još kada je kao beba ostao siroče i s kolonom izbjeglica iz Bosne stigao u grad na Ibru.
    Utočište i roditeljski dom njemu i bratu Kemalu tada je pružila porodica sada pokojnog Jusufa Fazlića.
    Kemal, a naročito Čampi bili su miljenici cijele čaršije. Njihova dirljiva životna priča je preko medija obišla cijeli svijet. Brojni humanisti su tada slali pomoć za Bitevije.
    Čampi se nedavno oženio.
    Predsjednik Opštine Nusret Kalač je subotu, 2. februar, kada će Bitevija biti sahranjen, proglasio danom žalosti.
    [SIZE=2]Izvor: Vijesti online (www.vijesti.me); Autor: Aida Sadiković, Objavljeno: 01.02.2013[/SIZE]

  14. #39
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    NESVAKIDAŠNJI BRAČNI JUBILEJ DVOJE VASOJEVIĆA



    Vijek ljubavi Rada i Dragune

    Za bezmalo 77 godina braka, Rade Vukićević (93) i njegova supruga Draguna (95), od sedmoro djece dočekali 79 potomaka, unučadi, praunučadi i čukununučadi

    Pi*še Bu*do Si*mo*no*vić

    Na Savin dan, 27. januara ove godi*ne, Rade Vukićević i njegova supruga Draguna iz prelijepog vasojevićkog sela Trešnjeva, između Berana i Andrijevice, proslavili su 76 godina braka, jubilej koji u novije vrijeme vje*ro*vat*no ni*je do*če*kao ni*je*dan brač*ni par, ne sa*mo u Cr*noj Go*ri, ne*go mo*žda ni u ci*je*loj Evro*pi. Sil*no bre*me go*di*na - nje*mu je 93, njoj dvi*je vi*še – sa*vi*lo ih u ku*ću, ali još bi*stra uma i ve*dra du*ha do*če*ku*ju po*tom*stvo, pri*ja*te*lje i na*mjer*ni*ke, ona*ko ka*ko su či*ni*li ci*je*log ži*vo*ta, ona*ko ka*ko je obi*čaj, po*go*to*vu kad je ku*ća po*red pu*ta kao što je nji*ho*va, smje*šte*na na li*je*voj oba*li Li*ma iz*me*đu ne*ka*da*šnjeg, sta*rog dru*ma i no*ve ma*gi*stra*le ko*ja ve*že Be*ra*ne i An*dri*je*vi*cu. - Ože*nio sam se 1938. go*di*ne, tač*no na Sve*to*ga Sa*vu – ka*zu*je Ra*de, ko*jem je ta*da bi*lo tek še*sna*est go*di*na. – Bio je*di*nac, a na ve*li*kom ima*nju va*zda je fa*li*lo rad*ne sna*ge. Bi*la to ne*ka*ko i tra*di*ci*ja. Sa 16 go*di*na mi se ože*nio pra*đed To*dor i ne*du*go po*sli*je oti*šao na Ce*ti*nje da uči za sto*ti*na*ša, pa se tu raz*bo*lio i umro u 22. go*di*ni. Bio je je*dan od uče*sni*ka onog ču*ve*nog po*ho*da 300 Va*so*je*vi*ća u po*moć bra*ći Sr*bi*ma 1861. go*di*ne. Ostao mu sin Mir*ko, moj đed, ko*ji se ta*ko*đe ože*nio od 16 go*di*na. Bio je i on uče*snik mno*gih bu*na i bi*ta*ka pro*tiv Tu*ra*ka, a na Nov*ši*ću je bio te*ško ra*njen u no*gu i ostao in*va*lid. I Mir*kov sin Ra*di*sav, moj otac, bio je je*di*nac i isto ta*ko se ože*nio sa sa*mo še*sna*est go*di*na, pa po*sli*je ni ja ni*je*sam mo*gao to iz*ne*vje*ri*ti... Ra*da ože*ni*li po pre*po*ru*ci pri*ja*te*lja. Iako mu je bi*lo tek še*sna*est go*di*na, bio već kr*šan i sta*sit, do*pao se dvi*je go*di*ne sta*ri*joj Dra*gu*ni, ro*dom od Mar*se*ni*ća iz obli*žnje Na*vo*ti*ne, ćer*ki Jo*si*fa Mar*se*ni*ća, ugled*nog do*ma*ći*na i no*si*o*ca Obi*li*ća me*da*lje, lje*po*ti*ci ka*kvu, ka*žu, ni odav*no pri*je ni du*go po*tom konj ni*je do*no*sio u Tre*šnje*vo. Po*sre*ći*lo im se: po*sli*je sa*mo de*set i po mje*se*ci Dra*gu*na ro*di*la si*na Mir*ka, a on*da još tri si*na – Mi*la*na, Lju*bi*šu i Dra*gi*šu – i tri ćer*ke, Da*ni*cu, Lju*bin*ku i Mil*ku: - Ako su nje*gov otac, nje*go*vi djed i pra*djed osta*ja*li sa*mo na jed*noj svi*je*ći, tek to*li*ko da pro*du*že lo*zu, mi*slim da su mo*ji otac i maj*ka da*nas po*naj*sreć*ni*ji brač*ni par u lim*skoj do*li*ni – ka*že Ra*dev i Dra*gu*nin naj*sta*ri*ji sin Mir*ko, pen*zi*o*ni*sa*ni pro*svjet*ni rad*nik ko*ji ta*ko*đe ži*vu u Tre*šnje*vu, tik uz ro*di*telj*sku ku*ću. – Svi mi ima*mo svo*je ku*će i sta*no*ve i zdra*ve i uspje*šne po*ro*di*ce, a oni su od nas do*če*ka*li tač*no 79 po*to*ma*ka – unu*ča*di, pra*u*nu*ča*di i ču*ku*nu*nu*ča*di, 40 mu*ških i 39 žen*skih. Tre*ba*lo je to vi*dje*ti pro*šle go*di*ne kad smo obi*lje*ži*li i pro*sla*vi*li di*ja*mant*sku svad*bu mo*jih ro*di*te*lja i kad smo se oku*pi*li u ma*lo ve*ćem bro*ju! - Kad bi to ne*ka*ko mo*glo bi*ti pa da se po*no*vo že*nim, opet bih Dra*gu*nu – ka*že sa osmi*je*hom sta*ri*na Ra*de, a on*da to ozbilj*no i obra*zla*že: - Ni*je na*rod za*lu*du ka*zao da ku*ća ne po*či*va na ze*mlji ne*go na že*ni. E mo*ja Dra*gu*na je bi*la i maj*ka i do*ma*ći*ca, i pla*nin*ka i kuć*ni*ca, i do*ček*ni*ca i ve*li*ka rad*ni*ca, i sa*mir*ni*ca i u ku*ći i u kom*ši*lu*ku, i u do*mu i u ro*du, a već da ne zbo*rim o po*ro*du ko*jim mi je ku*ću na*pu*ni*la... Iako ima*ju to*li*ko dje*ce i po*to*ma*ka, iako su svi si*tu*i*ra*ni (u ovoj po*ro*di*ci da*nas ima 16 fa*kul*tet*skih di*plo*ma i 10 sa vi*šom struč*nom spre*mom), iako u ku*ća*ma i sta*no*vi*ma sva*ko*ga od njih sto*ji i u sva*ko do*ba če*ka mje*sto i za njih dvo*je, Ra*de i Dra*gu*na ne*će ni*kud sa svo*ga pra*ga. Ho*će, ka*žu, dok su ži*vi da nji*hov odžak za*di*mi sva*ko ju*tro, ona*ko ka*ko je di*mio mi*nu*lih go*to*vo 77 go*di*na – da se zna da su ži*vi i da su još tu. Dje*ca i po*tom*ci im po*štu*ju tu že*lju, obi*la*ze ih, smje*nju*ju se i pa*ze ih i sve či*ne da im ko*li*ko to*li*ko olak*ša*ju i uljep*ša*ju du*bo*ku je*sen ži*vo*ta. Bu*do Si*mo*no*vić

    Ne*sre*ća

    Ži*vot*na ne*mi*nov*nost da je u ve*li*kim i broj*nim po*ro*di*ca*ma, pri*rod*no, vi*še ra*do*sti, ali i ža*lo*sti, ni*je mi*mo*i*šla ni Vu*ki*će*vi*će. Nji*ho*va ćer*ka Lju*bin*ka je svo*je*vre*me*no po*gi*nu*la od gro*ma u pla*ni*ni, a na tra*gi*čan na*čin su iz*gu*bi*li i jed*nog unu*ka.

    Ima ih ši*rom svi*je*ta

    - Te*ško je i na*bro*ji*ti gdje da*nas sve ži*ve mo*ja bra*ća i se*stre, od*no*sno po*tom*stvo mo*jih ro*di*te*lja – ka*že Mir*ko Vu*ki*će*vić. – Osim ov*dje u Tre*šnje*vu, ima nas u Zabrđu, Pri*so*ju, Do*njim Lu*ga*ma, Do*cu, Be*ra*na*ma,Bi*je*lom Po*lju, Plje*vlji*ma, Pod*go*ri*ci, Be*či*ći*ma, Pre*lji*ni kod Čač*ka, Pi*ro*tu, Be*o*gra*du, No*vom Sa*du, Bi*je*lji*ni, u Švaj*car*skoj, Dan*skoj, Nje*mač*koj... – si*gur*no sam ne*ko mje*sto i za*bo*ra*vio.i zaboravio.

    Click image for larger version. 

Name:	ljudi  9 jul 2014.jpg 
Views:	135 
Size:	11.3 KB 
ID:	130559

    www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Ljudi i dogadjaji&clanak=442618&datum=2014-07-09
    Last edited by Ćipur; 06-03-15 at 20:08.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •