Page 1 of 2 12 LastLast
Results 1 to 25 of 39

Thread: Priče sa $evera

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Priče sa $evera

    Nesvakidašnja zbirka udesa: Marijan Marijanović iz Polja kod Mojkovca je barem 40 puta bio u smrtnoj opasnosti


    Maler rođen pod srećnom zvijezdom




    ...Noć je polako gutala Potarje. Svjetla okolnih poljanskih kuća, i ulične svjetiljke Mojkovca, izgledale su Marijanu beskrajno daleko. Grčevito je, kao da bježi iz pakla vijetnamskog rata, zabadao izranjavane prste u vlažnu, studenu travu, izvlačeći, gore svoje iščašene noge, napukle karlične kosti, izubijano i izmučeno tijelo. Samo da se što dalje pomjeri od oštre stijene pred kojom se zaustavila njegova "fića". Da je nastavila još samo pola metra presjekla bi ga - napola! Bila je jesen, početak devedesetih...Penzioner Marijan Marijanović, danas star 56 godina, iz Polja kod Mojkovca, imao je tada sreće, kao i mnogo puta ranije, kao i što će je često imati kasnije...

    Maler, rođen pod srećnom zvijezdom. Marijan, čovjek koji je barem četrdeset puta hodio tankom linijom koja razdvaja život i smrt.
    Da je mornar bio, ako ništa drugo, barem bi nekoliko puta, sigurno pao sa broda. Ili, da je, kojim slučajem, radio u vodenici,tvrde oni koji ga znaju, najmanje jednom bi osjetio na svojoj koži kako se osjeća zrno pšenice kada ga dohvati vodenički kamen.. Marijanu bi se to, ili nešto slično moralo dogoditi. Njemu se vazda nešto događalo. On kao da nije mogao da izađe iz kuće a da se ne vrati sa nekim novim biljegom. Njegov život je, zapravo, prava, rijetko viđena zbirka padova, lomova, sudara, posjekotina... Bilo ih je na stotine.
    Njegova supruga Radojka je, za 33 godine braka, vjerovatno vidjela više povreda od većine osoblja mojkovačkog doma zdravlja. Mogla bi se, komotno, zaposliti u hitnoj službi te ustanove, prakse barem ima.
    “Vjeruj mi, ne znam da nije bio jedan mjesec a da se nije nešto dogodilo. Kad god neđe mrdne, samo stiže glas – Marijan pao, Marijan se ubio, Marijan se ranio, Marijan sa kolima, motorom, sa biciklom, pritisla ga bukva... Samo trči, plači, vrišti – od sedamdeset treće do danas. Kao da je Marijan jedini, kao da niđe nikog drugog na svijetu nema da pane i ubije se, no stalno on.”
    Svoju zbirku udesa Marijan je pisao po drumovima, livadama i šumama, stvarao je, zapravo, gdje je stizao. Prvo njegovo veliko, najveće iskušenje nije, međutim, imalo nikakve veze sa udesima. Bilo je to prije 48 godina.

    Povratak iz mrtvih

    U kuću Milivoja i Dunje Marijanović uvukla se tuga. Njihov osmogodišnji sin Marijan je umirao. Bolest je pobjeđivala. Više nije bilo ni nade, ni pomoći - ostala je samo smrt. Milivoje je otišao kod krojača da sašije ukopinu za sina. Ali, tu je zapelo.Vještom majstoru prvi put nije polazilo za rukom da završi posao. Trudio se kao nikad ali igla i konac ga nijesu slušali. “Mora da je živ “, rekao je majstor, pokušavajući da objasni čudo koje ga je snašlo. I, bilo je tako. Marijan je, bukvalno, ustao iz mrtvih!?
    “Kupali su me ko pokojnika i ja sam se, u tome, pokrenuo “.
    Marijan je, nakon toga, nekoliko godina proveo po bolnicama , a onda su počeli njegovi padovi i lomovi, nekad spektakularni do nevjerovanja, ponekad smrtno opasni.
    Godine 1973. Marijan je doživio jedan od svojih najčudnijih ali i najtežih udesa na cesti. Pošao je biciklom na posao. Radio je kao jamski radnik u rudniku Brskovo. Nekako istovremeno, sa posla je prije vremena, isto na biciklima, krenulo nekoliko njegovih kolega. Oni u bjekstvu, žureći da što prije odmaknu a Marijan da ne zakasni, sreli su se kod kombinata «Vukman Kruščić», u punoj biciklističkoj brzini. Bio je to, u mojkovačkim krajevima, nezapamćen lančani sudar dvotočkaša, koji Marijana umalo nije koštao glave - sedam dana je proveo u komi. Ako je za utjehu, nije više morao u jamu. Ljekari su napisali da je invalid a firma mu dala posao kurira.
    Marijan je dugo vozio i motor. Izmijenjao ih je nekoliko i sve to kroz udese. Jedne prilike oborio je sve mojkovačke letačke rekorde, naravno bez korišćenja tehničkih pomagala. Pokušao je da pretekne kamion sa prikolicom... “Fištio sam motorom u njegovu prednju gumu. Letio sam, ko iz praćke izbačen, preko dvadeset metara ! Motor su ispresovali kamionski točkovi a ja sam, jedva, nešto malo bolje prošao.”
    Sa “fićom” je upisao veći broj nezgoda ali je onaj sa početka devedesetih bio poseban. Pravo je čudo kako ga njegov voljeni auto nije, tada, po kratkom postupku, ali ne na cesti već na livadi, poslao na onaj svijet i to u djelovima. Spustio se sa “fićom” niz jednu strminu, pored njegove stare kuće u Poljima, sve do ivice provalije. Sve bi u toj ludoj vožnji bilo, manje – više, u redu da se Marijan nalazio na mjestu na kom se, obično vozač nalazi. On je, međutim, bio ispod nje!!! “Zaustavio sam, bio u strani i sišao dolje da otvorim vratnicu. Noć je već bila pala. Krenuo sam gore u auto. Nijesam ni gledao, žurio sam...” Ali, žurilo se,izgleda i fići, krenula je odozgo, “pokupila” Marijana, vukla ga pod sobom, gazila stotinak metara, do ivice provalije...Nekoliko mjeseci bio je potpuno nepokretan.

    Tuče sa bukvama

    Dobar dio života Marijan je proveo sa motornom testerom u rukama. Sa njom je dodatno zarađivao. Bio je za nju vezan, ponekad i previše. U Poljima je, jednom komšiji, svojevremeno, rezao drva. Granje mu je vratilo testeru i umalo nije odsjekao sopstvenu nogu. “Krv je šikljala ali sam se, nekako, sam odvezao kolima do bolnice u Mojkovcu, gdje su me zašili. Drugi put, dok je radio jednu sušaru, lanac mu je zakačio pantalone i mač mu se zabio u nogu. Opet su ga šili u Mojkovcu. Na katunu Kravar, Marijan je pao sa bora, sa svojom ljubljenom testerom, naravno. Oni jedno drugo nijesu ostavljali. Pokidala mu je, tada, tetive na ruci. Tog puta rane su mu vidali beranski ljekari.
    Sa testerom je Marijan često radio u mojkovačkim šumama. Obarao je bukve kao rijetko ko, ali obarale su i one njega, kao malo koga drugog. Bio je to rat bez milosti. Prije tridesetak godina kratio je, u Rudnici, neke “obješene” bukve. Jedna je skliznula brže nego što je očekivao,i pala na njega.Iz tog bliskog kontakta Marijan je izašao sa tri polomljena rebra,slomljenom ključnom kosti, probijenom usnom, nekoliko zuba manje... Ipak, kaže, imao je tada mnogo sreće. U Jakovićima ga je, opet, bukva bukvalno ispresovala na panju. Trebalo mu je, tada, sedam mjeseci ležanja da, koliko-toliko sanira zgnječene kosti, pokidane tetive, rasporen butni mišić... ”Opet sam se jedva izvukao”, rekao je po ko zna koji put sebi. Ožiljke je, kaže, davno prestao da broji...

    * * *

    U prijatno uređenoj kući Marijanovića u Poljima, koja odiše toplinom i gostoprimstvom karakterističnim za taj kraj, nešto više od godinu dana vlada mir. Nema novih povreda, padova, lomova. Od prošle jeseni Marijanu se ništa nije dogodilo ali, razlog je, originalan, tipično njegov. On naime, još vida zadnje rane. Vraćao se iz Štitarice sa kamionom drva. Bio je gore, na utovaru, kada se vozilo zaljuljalo. Marijan ne bi bio Marijan kad ne bi pao praćen trupcima. Padali su i po njemu i oko njega...
    Marijan, ipak, kaže da će mu to sigurno biti zadnja povreda. Ne daju mu, veli, đeca više da radi pa je odlučio da ih posluša...Oni koji ga dobro znaju tvrde da će ga ta, za njega neobična boljka, brzo proći. On jednostavno nešto mora da radi,a kad radi,kažu, ožiljak je sigurniji od zarade...



    Last edited by Ćipur; 25-03-09 at 16:33.

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Republika", 13. avgust 2007.

    Nakon brutalnog ubistva roditelja u Bosni i Hercegovini, braću Kemala i Ramiza Biteviju sudbina dovela kod rožajske porodice Fazlić


    Otrgnuti od zla devedesetih u Foči


    ROŽAJE - Šesnaestogodišnji Ramiz Bitevija sjedi sa svojim poočimom Jusufom Fazlićem (73) ispred frizerskog salona u centru Rožaja, nad obalom Ibra, koji nosi naziv po njegovom nadimku - Čampi. Iz mladića je uzalud pokušavati izvući sjećanje na ratne strahote i gubitak oba roditelja u Foči, jer je tada imao tek godinu, ali mu je poznato da mu je taj simpatični nadimak, po kojem ga danas svi u Rožajama znaju, dao pravi otac na rođenju. Prošlog mjeseca Čampi i stariji brat Kemal bili su na sahrani posmrtnih ostataka oca Muniba.
    - Nakon 15 godina pronašli su grobnicu u kojoj je bilo šest ubijenih civila. Naši roditelji bili su umotani u jedno ćebe, ali uzorak majčine DNK još se ispituje u Visokom i upoređuje s našim, da bi bili sasvim sigurni. Rekli su nam da će to biti završeno sljedećeg mjeseca i da će tada biti i njena dženaza - priča Čampi.
    Stariji Kemal, kojeg nijesmo zatekli u Rožajama, nije mogao telefonom da govori o tim događajima.
    - Možemo kada se vratim. Prosto ne umijem telefonom. Malo što ću vam ja reći što vam oni nijesu već ispričali. I ja sam bio mali - kaže on, izvinjavajući se.
    Poočim Jusuf, kojeg mladići tradicionalno zovu babo, priča kako ranije nije dozvoljavao da se o tome govori, jer su djeca bila pod traumom, ali da je sada drugačije.
    - Odrasli su. Treba da se suoče sa istinom i zlim vremenom u kojem su izgubili roditelje, a ja sam danas srećan čovjek što sam im postao novi roditelj i što sam uspio da ih podignem i izvedem na put - ističe Jusuf.
    Braća Bitevije stigli su u Rožaje u ljeto ratne 1992. Konvoj od sedam autobusa prepunih žena i djece bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, koje su Srbi protjerali iz Foče, kretao se polako sjeverom Crne Gore. U Beranama nije bilo dozvoljeno da uđe u grad i samo se na kratko zaustavio na periferiji Rudeš, da bi im sunarodnici iz tog mjesta donijeli nešto pomoći u hrani. U Rožajama je raspoloženje u to vrijeme bilo sasvim drugačije, ali se ni tu u prvom navratu nije zadržao dugo, jer je krajnja destinacija trebalo da bude Makedonija. Policija i vojska nijesu, međutim, dozvolili izlazak iz zemlje i konvoj je s granice vraćen u Rožaje, koje je tada polagalo prvi, ali na žalost ne i posljednji ispit iz humanosti tokom ratova na ovim prostorima.
    - Izbjeglice su najprije smještene u školama i džamijama, a onda su ih građani primali po kućama. To je bilo tužno - prisjeća se Jusuf.
    Braću Bitevije, Kemala koji je imao nepunih pet godina i Čampija od svega 14 mjeseci, dovela je komšinica Safeta sa još četvoro male djece. Još dvoje svoje i dvoje od djevera. Za Kemala i Čampija tražila se porodica koja bi ih primila. Jusuf i njegova supruga Naila, koja je umrla samo godinu nakon toga, imali su već šestoro djece, ali su se odlučili da ne dozvole da se Bitevije odvoje u različitim porodica i uzeli su obojicu. Safeta je kasnije otišla za Njemačku, a Fazlićima je ispričala potresnu sudbinu koju su dječaci doživjeli u Foči, kada su im jedne stravične noći ubijeni roditelji.
    - Bilo je valjda dva poslije ponoći. Upali su im četnici u kuću. Vrata je otvorio otac i odmah je ubijen. Majka Raza je valjda ubijena u krevetu gdje je ležala s malim Ramizom. Oboje su usmrćeni hladnim oružjem - priča Jusuf.
    Kemal se danas, kaže, ne sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata uzeo potom za ruku i odveo kod komšija preko puta, usred noći.
    - Pokucao je na vrata kod Safete i molio da ih primi. Rekao je da im nema roditelja. Safeta je tek ujutru primijetila da je Čampiju pidžama krvava i ušla u njihovu kuću gdje je čekao stravični prizor. Beba je, valjda, bila uz majku - prenosi Jusuf njene riječi.
    Fočanski muslimani, žene i djeca, prije protjerivanja proveli su neko vrijeme u logoru u tom gradu, u neljudskim uslovima.
    - Djeca su bila potpuno iscrpljena kada su stigla u Rožaje i spasili su ih samo moji prijatelji ljekari koje sam danonoćno angažovao. Onda su preuzele da ih podižu moje ćerke koje su ih prihvatile i sada prihvataju kao braću - kaže Jusuf.
    Kemal i Ramiz i danas nose prezime svojih pravih roditelja, ali su mnogo više Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske porodice u gradu na Ibru.
    - Trudio sam se da im ništa ne fali. Na žalost, oca i majku nijesam mogao da im vratim, ali sam pokušao da ih zamijenim. Nijesam ih odvajao od moje djece, ni tada, ni danas kada su odrasli - priča Jusuf.
    Priljubljen uz njega, Čampi, potvrđuje te riječi.
    - Babo i ja još spavamo u istoj sobi. Ne možemo da zaspemo jedan bez drugog - kaže Čampi kroz osmijeh.
    On i Kemal ne razmišljaju da odu iz Rožaja iako su, kako kažu, božji putevi nepredvidivi. Foča je mračna prošlost, negdje u podsvijesti, a bosanska rodbina koja je sada sva u Sarajevu, nekako daleka i hladna. Fazlići su im pružili toplinu i sve u životu i ako ukoliko negdje odu, njima će se opet vratiti.
    - Upisao sam bosansko-turski koledž u Sarajevu zbog toga što se uči dosta stranih jezika. Biću u internatu od jeseni. Možda kasnije odem i na fakultet, ali poslije se sigurno vraćam u Rožaje i Crnu Goru. Ovo je moj dom - kaže Čampi.
    Babo Jusuf nerado sluša o odlasku, ali se ne protivi.
    - Kako god odluče, nijesu više mali. Ali znam da im ni ubuduće neće ništa faliti, gdje god da su - kaže on.
    Kemal je završio srednju drvoprerađivačku. Možda ipak nastavi Jusufov, frizerski zanat, što već čine njegova braća i sestre Fazlići.
    Priču o braći Bitevije u Rožajama skoro svi znaju. Jusuf je, kažu Rožajci, i bez toga zaslužio poštovanje i iskrene pozdrave prolaznika, ''merhaba efendija'', s rukom na grudima i blagim naklonom - dok sjedi ispred porodičnih radnji na najpromjetnijem mjestu u gradu i smireno ispija penzionersku kafu...


    Tufik Softić

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Republika", 28. decembar 2007.

    Kolašin – novi hotel za Novu godinu....


    “Lipka” je “Bjankina” sestra...



    Priča o ''Lipki'' može i ovako da počne.
    Kamen-temeljac je krenuo ka stanovima za tržište u produkciji tadašnjeg Lovćen-investa. Bilo je to prije 20 godina.....
    Onda je došao Fond PIO i odlučio da na toj zastaloj građevini nastavi da gradi hotel. Bilo je to prije 10 godina.
    Na kraju – ili na početku, kada je kompletnost ovog građevinskog prostora u pitanju – došla je kompanija ''Bepler i Džejkobson'' i odlučila da sve započete i zastale građevinske varijante pretvori u hotel ''Lipku''. Kolašin je prilično strpljivo za sve ove godine čekao da se na pravi način uredi ova pretkomora gradskog srca.
    I dočekao je...
    Ovih dana će iz hotela ''Lipka'' iseliti i posljednji građevinci i izvođači radova a useliće se prvi gosti i sve ono što je potrebno gostima za boravak u evropskom hotelu koji ima tu balkansku-planinsku idilu.
    Još prije početka rada hotel ''Lipka'' je skoro rasprodat za novogodišnje praznike. Iako se prvi put našao u turističkom adresaru, činjenica da mu je vlasnik kompanija ''Bepler i Džejkobson'' i da nekih 300 metara vazdušne linije udaljen od hotela ''Bjanke'', učinila je da novogodišnji aranžmani planu.
    A šta to u ''Lipci'' čeka goste...
    Cilj projektanata i izvođača je bio da se stvori hotelski planinski ugođaj.
    I zimi i ljeti...
    Prirodni materijali i moderna tehnološka rješenja.
    Borovo drvo i kamen jedno do drugog.
    U sobama takođe dominira drvo. Masivne drvene grede i rustični drveni namještaj. Tražilo se drvo sa čvorom. Tražilo se nepravilno drvo. Tako je nastajao enterijer ''Lipke''.
    A u tom carstvu drveta i prirode - 72 smještajne jedinice, luksuzni apartmani, moderna oprema, automatsko upravljanje. Kuhinja sa nacionalnom i internacionalnom trpezom i restoran u samom potkrovlju hotela.
    Uz raznovrsnu trpezu koja će imati zdrave i domaće hrane, restoran ''Lipka'' i do sada jedinstveni pogled na jedan dio grada.
    Kolašin se sa te visine i iz tog ugla nije mogao do sada pogledati...
    Naravno – i picerija i dva bara...
    ''Lipka'' ima i sopstvenu skijašnicu, igraonicu za djecu, prodavnicu, biznis centar. Spa centar koji je skoro k'o ''Bjankin''.
    U novogodišnjoj noći ''Lipka'' će odlijegati glasom Jadranke Barjaktarević i ''Bego-benda''.
    Milan Pavićević, direktor ''Bjanke'' i čovjek koji pristaje da bude na čelu samo hotela sa pet ''zvjezdica'' kaže.
    ''Radujemo se zbog ''Lipke''.
    A i Kolašinci se raduju zbog ''Lipke''.
    Pogotovo oni – a nije ih malo – koji su u njoj našli zaposlenje.
    I gosti se raduju zbog ''Lipke''.
    Pogotovo oni koji su bili brzi da budu poslednji minut stare godine baš u ovom hotelu. I prve minute Nove, u novom...
    Na kraju, čini se, i ''Bjanka'' se raduje zbog ''Lipke''
    Jer, ''Lipka'' je ''Bjankina'' sestra...


    D.R.

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Srećna maćeha


    Kosa Bulatović (86) iz Zagrađa, kod Berana, nikada u životu u naručju nije držala svoje čedo, a cijeli vijek je provela njegujući tuđih šestoro djece, za koje je danas vezana kao da ih je ona rodila. Ona se sa sjetom sjeća svoje prošlosti.

    Vijesti prenose njenu životnu priču.

    ‘’Djetinjstvo i mladost provela sam radeći najteže seosko i planinske poslove. Imala sam snove kao i sve druge djevojke. Međutim, oni se nikada nijesu ostvarili. Kako je bio običaj u to vrijeme, rodbina mi je odabrala budućeg muža. Ništa se nijesam pitala. Nikada neću zaboraviti trenutak kada su svatovi došli po mene.

    Bilo mi je mnogo teško, a još teže kada sam došla u Bijelu Crkvu, kod Rožaja i saznala da moj suprug ima već šestoro djece od kojih je najstarije imalo 17 godina, a najmlađe pet’’, sjeća se Kosa. Taj momenat bio je za nju izuzetno težak, pa je razmišljala ili da pobjegne ili da nešto učini od sebe.

    ‘’Teške seoske poslove koje sam obavljala u rodu, zamijenili su oni na koje nijesam bila spremna u domu u koji sam došla. Dani su prolazili. Šest pari dječjih očiju gledalo je u mene sa mnogo iščekivanja. Kao da su upravo ti pogledi otvorili moje srce, koje je počelo za njih da osjeća neku čudnu ljubav, najsličniju majčinskoj. Nijesam više željela da odem. Htjela sam da ostanem i da pomognem tim malim ljudima da odrastu’’, kaže Darinka.

    U to vrijeme živjelo se siromašno i mučno. Po cijeli dan se radilo.

    ‘’A, kada bih se vratila sa polja, čekalo me je šestoro gladnih usta. Često su noći bile besane, jer je neko od djece bilo bolesno, pa sam bdjela nad njima. Snagu da izdržim sve to davale su mi beskrajne nježnosti i toplina koju su mi ta djeca pružala. Nikada se nijesam osjećala kao tuđinka. Čak i mnoga djeca u selu nijesu znala da ja nijesam prava majka onima koje sam odgajala. Trudila sam se da im nadomjestim svu majčinsku ljubav koju su rano izgubili’’, priča Darinka.


    Vijesti pišu da je ona najviše bila vezana za pastorka Momčila, koji je živio u inostranstvu, ali se svakog dana javljao svojoj pomajci.

    ‘’To je možda jedan od težih momenata koje pamtim u životu. Umro mi je brat, a 15 dana poslije toga izgubila sam Momčila, čija me je smrt više potresla i za kojim sam više žalila nego za rođenim bratom. Posljednja osoba kojoj se javio prije smrti bila sam ja. I danas pamtim taj razgovor i rana koju mi je svojim odlaskom otvorio na srcu, nikada neće zarasti’’, kazala je Darinka.

    Vijesti pišu da je prije nekoliko godina, Darinki umro muž. Ni u jednom trenutku ona nije pomislila da napusti dom, djecu i unučad.

    ‘’Nikada nijesam prežalila što nijesam imala svoje dijete, ali mogu reći da sam i beskrajno bogata žena, jer sam odnjivila šestoro tuđih kao svoju. Sva ljubav koju sam im pružala mi je vraćena. Možda me rođeno dijete nikada ne bi poštovalo kako su me poštovali oni. Uvijek su tu, iako žive daleko. Preko zime živim u Rožajama sa porodicom mog sina Bogoljuba, a preko ljeta smo svi u Bijeloj Crkvi. Ako bilo gdje putuju, djeca me vode sa sobom’’, kazala je Darinka, koju je prije nekoliko godina izdala snaga pa više ne može da pomogne.

    ‘’Mnogo toga što sam u mladosti željela u životu nijesam ostvarila. Ipak, srce mi je puno, napunila su ga djeca i moje 16-oro unučadi’’, kazala je Kosa i dodala da se danas ni sa kim ne bi mijenjala.

    ‘’Veliku muku ljudi vide sa svojom djecom, a mene su moja uvijek poštovala i napunila mi i naručje i dušu. Rijetko ko se može time pohvaliti. Kada vidim kakva omladina raste i šta sve rade, ja se na moju djecu ni u čemu ne mogu požaliti. Uživam i dok gledam unuke kako mi rastu i kako mi poklanjaju ogromnu ljubav. Šta je još čovjeku, u ovim godinama, potrebno za sreću’’, upitala je Kosa.


    http://www.cafemontenegro.com/index....=22&news=17163

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Ostario, ali pravdu još nije našao

    Stefan Bojović, osamdesetogodišnji Beranac, ozbiljno razmišlja da zbog sudskog procesa koji traje 40 godina, konkuriše za upis u Ginisovu knjigu rekorda.

    Vijesti pišu da je Bojović odlučio da zatraži pomoć od crnogorskog sudstva, smatrajući da je oštećen od komšije, koji je, kako tvrdi, premeđio i uzurpirao oko 800 kvadratnih metara imovine u Beranselu, gdje se nalazila visokokvalitetna šuma, koje više nema, jer je posječena.

    On je kazao da je spor između njega i komšije nastao krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, kada je, kako je kazao, komšija premeđio u njegov posjed i počeo da bere velike količine visokokvalitetne pitome i rijetke drvne mase, te da je, ne uspijevajući da urazumi komšiju da to ne čini, odlučio da podnese tužbu tadašnjem sudu u Ivangradu.

    Bojović kaže da ni poslije četiri decenije pokušaja da preko suda vrati zemljište i naplati štetu, u tome nije uspio, jer je od svih sudskih istanci, od Osnovnog i Višeg do Vrhovnog suda, tokom suđenja dobijao, po njega, negativne presude. Za svo to vrijeme brojao je godine provedene po, kako kaže, hladnim sudskim hodnicima, gdje je čekao da ga prozovu kod djelioca pravde i sprema se da po tom osnovu traži penziju.

    Sakupljao je i sudske pozive, presude, rješenja, žalbe, pritužbe, ali i priznanice koje govore koliko je novca potrošio plaćajući sudske troškove zasijedaocima, sudijama, advokatima, porotnicima, geometrima...


    Kako se radi o hiljadama papira, teških više desetina kilograma, neutješni Stefan Bojović planira da se javi nadležnima koji bi ga predložili za upis u Ginisovu knjigu rekorda.

    ‘’Zaslužujem penziju i Ginisovu nagradu, trebalo je provesti toliko vremena po sudovima, potrošiti toliko novca, snage, živaca. Imao sam 40 godina kada sam podnio tužbu sudu, a 80 kada sam kompletnu dokumentaciju uputio Ratku Vukotiću da pročita i odgovori mi da li je strašno ostarati po sudovima i ne stići do pravde. Gospodin Vukotić je proveo u sudu radni vijek i zasluženo otišao u penziju. Od njega sam tražio da mi odgovori šta sam ja zaslužio, jer sam i ja potrošio radni vijek tražeći pravdu i oduzeto. Nijesam dobio odgovor.

    Nijesu mi odgovorili ni Krivokapić, ni Šturanović. I njima sam pisao i ponudio na uvid svu papirologiju. Trebalo bi da me barem udostoje odgovora, jer je meni sada 81 godina i po prirodnom zakonu neću dočekati i njihove penzije, kao što sam Vukotićevu - kazao je Bojović.

    On kaže da se nema kome više žaliti, jer je tužba nebrojeno puta obišla sve pravosudne institucije.

    Vijesti pišu da Bojović planira da sa nekoliko kofera presuda, rješenja, molbi, žalbi, sudskih poziva i ostale prateće dokumentacije, krene na put u svijet. Obići će sve ambasade i diplomatska predstavništva, tražiti prijem i moliti da mu pomognu.

    http://www.cafemontenegro.com/index....=22&news=17545

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, 27. 01. 2008. Društvo

    SA 102 ROĐENDANA GAJA PEROVIĆA IZ GORNjEG LIPOVA IZNAD KOLAŠINA


    Kada čovjek ima mjeru, zove se - bog



    Kada staneš pred njim kao da čitaš knjigu koja je starija od vijeka. Kao da ste otvorili hroniku u kojoj je svaka strana jedna godina, a one se tako lako prevrću i naslažu na onom pročitanom dijelu. Sve do strane numero 102...
    Vječito nerazumijevanje onih koji su ispod i koji najvjerovatnije neće dočekati tu privilegiju stogodišnjaka, možda bi se moglo i smanjiti kada bi se češće navratilo u Gornje Lipovo, ispod Vratala u kuće Gaja Perovića. Kažemo kuće Gaja Perovića, jer su ih njegovi sinovi i unuci izgradili ili ih tek grade, da će to biti pravi Gajov lipovski kvart. Zašto bi se teret i privilegija jednog vijeka koji se nosi i leđima i koljenom, ali i dušom i karakterom, lakše mogli razumjeti ako nekoliko sati provedete u društvu Gaja Perovića. Zato što u slučaju Gaja Perovića sto godine i dvije preko, donose takvu lakoću postojanja da bez puno razmišljanja poželimo da i sami budemo stogodišnjaci...
    Gajo Perović je, u stvari, Sava Perović i kada mu jutros neko od brojne porodice Perovića donese "Pobjedu nedjeljom", tačno na Savindan napuniće tačno 102. godine. Možda će najprije to učiniti sin Ljubo koji je, inače, stalni čitalac "Pobjede". Na Savindan 1906. godine, otac Radivoje i majka Vukosava dobili su sina Savu, kojem je život odredio da duže od jednog stoljeća bude - Gajo. Osmoro djece iz dva braka. Dvadeset petoro unučadi i 24 praunuka - za sada. Prva žena mu se zvala Vida, bila je od Radovića i sa njom je imao troje djece. Kada je Vida umrla, nekoliko nakon toga Gajo se oženio Zlatijom, koja je bila od Popovića i sa njom je imao petoro djece.
    Pamtim i Mojkovac, kao dijete sam išao na vojnu sa starijim bratom. Otac je bio na topu zajedno sa Simeunom Pavlovim. Otac je bio ranjen. Dvojica izvanjih stričeva su poginula. Sjećam se i komita i toga vremena. Pričao sam potonjih godina kako je tada sve urađeno na silu i protiv volje običnog čovjeka koji je samo znao za Crnu Goru i za borbu za tu Crnu Goru. To je bila navika svakog narednog porodičnog koljena. I milo mi je što su me poslušali, priča jedan od najstarijih Crnogoraca u nezavisnoj državi.
    Vojni rok se služio u Sinju 1926. godine i to u prilično elitnoj jedinici, a Gajo i danas ponosno pokazuje fotografiju sa svojim vojničkim drugovima u danu kada su razdužili uniformu i obukli svoje "civilke". Te slobodarske navike Gajo je demonstrirao i u Drugom svjetskom ratu u kojem je doživio i ranjavanje - znaš li kako je krv išla, najveću čašu da si uzeo u sekundi bi se napunila. Posječene ove žile, nikako krv zaustaviti.
    Poslije su došle zadruge. Taman kada se zaimalo nešto stoke moralo se u zadružni tor. Prihvatio je to Gajo nevoljno ali ćuteći. Zadružna logika nije odgovarala Gaju Peroviću, ne zbog toga što se on plašio rada i obaveza, već što je htio da taj rad - uvijek veliki i uvijek bespoštedni - sam sebi dozira. Tada se i stvorila karakteristika "velikog radnika, ali kada on hoće i koliko on hoće" koja će umnogome objasniti tajnu Gajović 37 hiljada i 230 dana sa ovim današnjim Savindanom. Velika porodica se nije mogla izdržavati bez velikog rada, ali je Gajo Perović isključivo htio da taj veliki rad sam organizuje, isplanira i da nikada ništa ne ostane - neurađeno.
    Gajo Perović nikada nije bio na državnom poslu. Samo kada se moralo u godinama poratne izgradnje kada su organizovani takozvani trudodani. Stizao je na izgradnju kombinata "Vukman Kruščić" u Mojkovcu i hidrocentrale Rijeka Mušovića u Kolašinu. Nema dana radnog staža. Nije volio posao u kojem bi mu neko po zvonu ili po satu mjerio dan i život. Volio je seljačke poslove. Sa sjekirom, sa kosom, kako je samo znao kosu da otkuje... Volio je da pomaže drugima, radio je na tuđem imanju kao na svom.
    Vremena su bila takva da se u školi išlo tek da se pismeno bude. Porodična odluka je bila da se dva brata školuju, a neko je morao ostati vjeran njivi i livadi. Taj manjak školovanja nikada nije smetao Gaju Peroviću da bude društven, razgovorljiv, omiljen u društvu zbog svoje duhovitosti. Bio je veliki veseljak. Znao je sve igre i kola koja su tada bila aktuelna. Kada bi poskočio crnogorsko kolo, ječale su podnice pod njim. Bila je aktuelna anegdota kada je od Gajovog kola patos popustio. Jedina nevolja je bila što ni jedna djevojka nije mogla pratiti energiju Gajove igre, pa su se u kolu morale mijenjati što baš uvijek nije bilo Gaju po volji.
    Velika Gajova strast su bili - konji. Dao sam jedanput 13 ovaca i jednog šiljega za konja. Kakav je to konj bio. Srce mi je pucalo kada je naišla ona soldateska i uzela mi konja. Kada sam služio vojni rok u Sinju, bio je konj koji se zvao Beti i kojeg niko nije smio da pojaše. Kažem ja kapetanu - ja ću. On sumnjičavo vrti glavom. Dozvoli mi na kraju. Podvio glavu, hoće da me zbaci, ali nedam se ja. Znam da je najvažnije da izdržim prvih desetak sekundi. Ukrotim ga i predam kapetanu, prisjeća se Gajo.
    Do prije nekoliko godina je i kosio i čuvao stoku. U 101 godini mu se desio jedan "maler" - slomio je nogu u kuku. I kada su i vješti i nevješti procjenjivali da će ga taj lom prikovati za postelju, Gajo Perović se momački oporavio. Ljekari nijesu mogli da vjeruju da postoji takav sastav kostiju i to u jedanaestoj životnoj deceniji. Rana mu zaraste kao u djeteta, kaže njegov unuk Slavenko koji sa svojom suprugom Tanjom brine o đedu Gaju - bivalo je da ga pregaze konji, po 50 konopaca po glavi i tijelu i čim malo prođe ništa se ne poznaje.
    Na današnji Savindan Gajo Perović je napunio 102. godine. Dan ranije 26. januara, njegova praunuka Anja Perović je napunila dvije godine. Između đeda i praunuke stao je jedan vijek. Vijek Gaja Perovića. Vijek koji priča kako se sa mjerom mogu nadvladati goleme životne muke i izazovi.
    Kada životu uzvratiš mjerom i vjerom, uvijek je sve na tvojoj strani. Za neki od ljetošnjih svetaca Gajo Perović je zakazao okupljanje svih onih koje je "proizveo".
    Da ti nešto kažem, sa svojom starošću mogu da se dičim...
    Ubijedio si nas Gajo Peroviću.

    Nikada se nije oznojio

    Možda samo od sunca. Kada bi pripeklo, ali bi i tada Gajo Perović koristio zoru, ladovinu i predvečerje. Znao je kada u livadu treba, ali kada i iz livade - treba. Donese mu se ručak, on "zavati" jedan dobar zalogaj, pa "odbije" dobar otkos. Opet priđe tanjiru pa sve iz početka. I žvaće i kosi, ali sve po svom meraku...
    Veliki rad se morao stići, jer je od njega živjela uvijek brojna porodica. Nijedan dan nije bio bez rada. Radilo se svaki dan, ali kada je Gajo htio i koliko je Gajo htio. Bio je veliki gospodin u teškom poslu. Reći će danas - nikada nijesam rekao ne mogu, no uvijek je prvi - oću...
    Ipak - nikada se nije oznojio i nijedan posao mu nije ostao nezavršen.

    Ko je pio...

    Ne zna šta je duvan. Nikada cigaretu nije stavio među prste. Pio je ponekad. I naravno - s mjerom. Odu u bjelopoljski kraj da se prosi djevojka. Budući prijatelji navalili samo pune čaše. Ni sekundu ne daju da bude prazna. Gajo najstariji među proscima. Vidi da su odlučili da ga napiju...
    Uzmem čašu, uzvratim na zdravicu, drže se govor za govorom. Onda samo malo otpijem i zatim tako navijam čašu da se rakija postepeno sliva niz bradu. Onda se kao počešem po bradi nema rakije. I tako čašu za čašom, priča Gajo.
    To ne znači da ekipu "Pobjede nedjeljom" Gajo nije dočekao sa čašicom "prvjenca". Nazdravio je, zahvalio na rođendanskim čestitkama otpio pola čaše. Na preostalu polovinu je namjerno zaboravio...

    I treći put bi se oženio

    Da je znao da će ove godine doživjeti i treći put bi se oženio, pita i konstatuje Gajov sin Ljubo Perović.
    Bi bogami, kao iz topa odgovara Gajo Perović.
    Druga Gajova žena bila je 14 godina mlađa od njega. Snimio je kaže kako dobro "đene" sijeno. Priznaje - volio je žene, ali je najviše volio svoje žene. Da bi kao momak pobjegao od jednog nervoznog oca čijoj kćerci je samo rekao da najljepše plete čarape, morao je da se popenje na bukvu. Izabrao je mjesto gdje su bukve česte. Kada bi ljutiti otac počeo da siječe bukvu na kojoj je Gajo, on bi prešao na narednu. I tako dok je ljutitom ocu dosadilo. I dok ga ljutnja prošla nije...

    Razljevač varenike

    Prirodna hrana i stalni rad - tako Gajov sin, Ljubo Perović inače profesor biologije, objašnjava snagu Gajovićevih vitalnih 102 godine.
    Između "zgodadžijskih" faza posla čekao ga je - razljevač varenike. Litar, litar i po onako iz duška. Ostalom hranom se - pazio. Nikada nije pojeo onoliko koliko priliči kosačima i kako su ostali radili. Bio je sam sebi endokrinolog - nikada se ne najedi Gajo. Ipak, u završnici rođendanskog ručka tanjir kačamaka je ostao prazan sa priličnom lakoćom...


    Dražen Drašković

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Republika", 10. 03. 2008.

    Insert iz jednog šavničkog poslijepodneva



    Od table koja označava izlaz iz nikšićke opštine pa, do one na kojoj su ime i grb gradića u koji smo se zaputili ima tačno 38, ne kilometara, već minuta umjerene vožnje automobilom. I ima još, ne zna se pouzdano koliko, krivina i zavijutaka, ukoliko nastavite da vozite tim novim putem. Ali, kad prođete onaj posljednji tunel i ugledate sa strmine gradić u dolini, kućice sa crvenim krovom, nekoliko prizemnih zgrada, hotel koji je dobio ime po gradu i dvije, tri rječice koje ga presecaju, znajte da ste tu, pred vratima Šavnika



    Gotovo ničeg sada nema



    Kapi kiše dobuju po šoferšajbni.
    Pored puta, kao bijela ostrvca, restlovi jednog od pređašnjih snjegova.
    Još nije okopnilo u onom hladu četinara.
    Nije baš toliko hladno, koji stepen niže nego u Podgorici.
    Ipak, pomalo sumorna atmosfera u gradu, kao da nagovještava temu razgovora koji će se par minuta kasnije voditi u restoranu hotela ''Šavnik''.
    Za jednim stolom sjede tri čovjeka. Očigledno stari poznanici.
    Čiča sa brkovima prvi otvara dušu. Zove se Momir Peković.
    Iz sela Dubrovsko, okolina Šavnika.
    ''A što da ti pričam, bavimo se stočarstvom ovdje. Ali, moramo da gonimo ono što proizvedemo, u Pivu ili za Nikšić. Nekad je bilo dosta ljudi. Dva - tri preduzeća: ''Komunalno'', ''Sinjavina'', ''Trikotaža''... Gotovo ničeg sada nema. Svi ostali bez posla. Nemaju đe da zarade dinar. Ako se ovako nastavi, najbolje bi bilo da ničeg nema. Da se pitam, ostavio bih samo ljekare i bolničko osoblje, ponekog električara, a ostali šta će ovdje, nek idu dalje...''
    Momir priča o nevremenu koje je snašlo šavničku Opštinu prije dvije godine i koje je mnogim mještanima pričinilo velike materijalne štete.
    Žali se što nijesu dobili adekvatnu pomoć koja im je tom prilikom obećana.
    Ta priča kao da je podstakla i njegovog prijatelja Radoša Malovića da i on iznese svoje utiske. Radoš živi u MZ ''Duži'', udaljenoj od Šavnika dvanaestak kilometara.
    ''Elementarna nepogoda koja nas je zadesila 2005. godine, napravila nam je ogromnu štetu. Meni je srušena štala i sve u njoj. U mjesnoj zajednici ostalo je nešto krupne stoke i šiljež, neprodato. Žalio sam se toliko puta. Iz Ministarstva poljoprivrede nikakvog odgovora nije bilo. Kada je onomad dolazio Đukanović pitao sam ga i on je rekao da su pare date lokalnoj upravi. Ali, ja nijesam dobio nikakvu pomoć. Kud su otišle, ne znam...''
    Da bi malo oslobodili priču politike, koja je i ovdje izgleda tema broj jedan, pitamo Radoša kako žive mladi, da li im Šavnik pruža neophodne uslove da tu ostanu.
    ''Bogomi slabo, omladina neće da radi ništa. Volija vazdan da sjedi ovđe u kafani, da pričaju i piju. Milija mu je čaša nego majka što je ujeo za sisu...
    A neće da radi! Časnu ti riječ davam.''
    Ispred hotela srijećemo dvije mlade djevojke. Kažu da rade tu kao sobarice što se, bar za početak razgovora, čini kao dobar početni impuls, nada koja tinja, nagovještaj da prethodna pesimistička priča ipak, bude bar malo opovrgnuta.
    No, ni one nijesu zadovoljne situacijom u koju je ''zapao'' Šavnik.
    - Ima nekoliko kafića, tu uveče izlazimo... Obično nema gdje više da se izađe. Evo, otvorena je i jedna diskoteka nedavno i to je to. Tu u hotelu ima posla, gazda prima mlade ljude i mi smo tu... – nadopunjuju jedna drugu Dragana Džabasan i Sanja Perišić.
    Obje se slažu da kulturni život u Šavniku praktično ne postoji. Bioskopa nema, u opštinskoj zgradi nekada su organizovane priredbe, književne večeri ali to je bilo, kako kažu, prije pet – šest godina.
    Tu je i profesor, Vojislav Lazović. Kao naručen. Da upotpuni sliku Šavnika sa obrazovnog aspekta. Predaje u Obrazovnom centru gdje je zastupljeno predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, ukupno oko 250 đaka i svake godine ih je, govori, sve manje.
    Postavljamo mu pitanje iz, pa može se reći, istorije. I to ne tako davne.
    Čuli smo, da je Šavnik šezdesetih godina bio ''centar zbivanja'' kad je u pitanju sjeverni region. Potvrđuje nam tu priču.
    ''Šavnik je bio sjedište Durmitorskog sreza kojeg su činile današnje opštine: Žabljak, Šavnik i Plužine. Kakva je perspektiva ovog mjesta nije baš zahvalno prognozirati, ali sadašnje stanje je sumorno. Ili će biti bolje, da se ovaj kraj revitalizuje ili će grad odumrijeti potpuno. Nešto od to dvoje. Šavnik kao grad ima turističke resurse ali, najprije, on je saobraćajno nepovezan a drugo, nalazi se između Žabljaka i Kolašina i predstavlja tranzitno mjesto. Nema komunikacija, objekata, nešto što bi moglo da zadovolji potrebe par hiljada ljudi koji ovdje žive.''
    I Sanja Žižić kaže da je malo omladine i da svi idu odavde. Kao maturantkinja smatra da ona i njeni drugari iz škole nemaju neko mjesto gdje bi se opustili i uživali u malo drugačijem životu, makar nalik onom gradskom. Onako, da imaju neki svoj, posebni kutak.
    Ulazi žurno u prodavnicu. I mi za njom.
    Prodavačica Tanja Bulatović prva je osoba koja sa malo optimizma i vedrine govori o budućnosti ovog kraja.
    ''Pogledajte rijeku Bukovicu. Zatim tu su još dvije: Bijela i Šavnik. Mnogo su čiste, lijepe... Tačno je da ne radi nijedna fabrika, ali snalaze se ljudi kako ko može. Radim u prodavnici i živim od toga. Čovjek, kada bi bili bolji uslovi, zaista bi ovdje mogao lijepo živjeti. Ovo je zdrava sredina... Dosta je mogućnosti, samo treba već jednom nešto da krene.''
    Rijeka Bukovica kao da je prisluškuje i zahvaljuje se na komplimentima..
    Teče čista i providna.
    Uz obalu lijepo uređena kamena staza. Klupe i trava.
    Dovoljno za konstataciju da se, ipak, nešto pokreće...



    Miloš Milačić

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Republika", 3. novembar 2008.

    Crniš, selo u bjelopoljskoj opštini


    E 'vakve šargarepe nema niđe


    Crnišani su poznati proizvođači šargarepe. Nigdje, kažu, ova povrtlarska biljka ne uspijeva kao u Crnišu. Ono, vele, može negdje i da rodi dobro, ali ne može da bude slatka kao iz crniških vrtova. Mještani zasade čak i po 100 kesica, pa poslije prodaju šargarepu na pijacama u Bijelom Polju i Beranama

    Na tridesetak kilometara od Bijelog Polja nalazi se selo Crniš. Sa visoravni gdje su smještene seoske kuće pogled puca na planine Bjelasicu, Hajlu i Prokletije. U centru sela četvorogodišnja osnovna škola, područno odjeljenje Osnovne škole «Rifat Burdžović Tršo» iz obližnjeg mjesnog centra Lozna. U školi učitelj Isad Bahor uči 12 crniških mališana. Prodavnice u Crnišu nema. A i šta će im kad, vele mještani, u selu ima dosta automobila pa se namirnice uglavnom donesu iz grada. Odavno su riješili problem vodosnabdijevanja. Napravili veliki bazen sa kaptažom iznad sela i doveli vodu kućama. Opremili kupatila. Dobili su i digitalnu telefonsku centralu, a asfaltni put im se nedavno primakao na puškomet.
    Odakle selu ime Crniš, mještani pojma nemaju.
    - Otkad je vijeka i svijeta zove se Crniš. Otkud mu to ime, ja ne znam, uginje ramenima jedan od mještana.
    - Ada, taman je Crniš. Ranije bi rekli, kad dva snijega na Bjelasici panu, treći će ovdje, a prošle godine zajedno padoše, veli učitelj Isad.
    Domaćinstava u ovom selu je tek 40-ak. I svi žive od poljoprivrede. Nedavno je došao asfalt na tri kilometra od centra sela. Još neisprljan. Glajnc nov. Mještani se raduju. Očekuju da će sada selo živnuti.
    - Lakše će nam doći mljekara i otkupljivači stoke. Ranije smo morali stoku da tjeramo na pijacu u Loznoj. Sad komotno može kamion da dođe do u sred sela - kaže zamjenik predsjednika Mjesne zajednice Ruždo Višnjić.
    - Pogledajte, samo, ovaj vrt ispod škole. To je vrt jednog profesora, no on nije tu. Ali možete vidjeti kako kod njega uspijevaju povrtlaske biljke. Ovo je mjesto bogom dano za poljoprivredu, kaže učitelj Bahor.
    Međutim, navodi, mladi ljudi napuštaju ovo selo, što pokazuje i broj djece u njegovoj školi.
    -Najviše su selili upravo zbog puta i dosta je kuća prazno. Ljudi sa školama su odavde odselili, kaže Bahor.
    Crniš je dobro snabdjeven vodom, pa zbog toga ima pravo ekološko povrće. I Crnišani pedantno rade u svojim baštama. Okopavaju, plijeve, navodnjavaju... A petkom, pripreme za odlazak na subotnju bjelopoljsku i beransku pijacu. Mogu, vele, za te svoje povrtlarske proizvode «lijepu» paru da uzmu. Jer, kažu, kad im je priroda dala uslove za bavljenje ovom djelatnošću, zbog čega oni to ne bi iskoristili.
    - Međutim, ovo selo je bilo dugo zapušteno. Puno godina, puno vjekova... Od sultana i kraljeva. Mladi ljudi ovdje ne mogu brak da sklope. Dovoljno je da kažu odakle su i djevojke odmah okreću leđa, kaže Bahor.
    Uprkos svemu, Fahrudin Višnjić se lako oženio i sada ima petoro djece. Ni trenutka se nije razmišljao gdje će da živi.
    - Na Crniš, đe ću drugo - kaže Fahrudin.
    Ima pola radnog vremena u školi, a porodica se bavi stočarstvom i lijepo im je. Nedavno je, veli, kupio 50 ovaca, a planira i da uveća svoje stado.
    - Mislim da od toga može da se živi. Malo smo bili zabačeni zbog puta, ali sada otkupljivači mogu da dođu u naše selo i kad se jagnjad dobro utove za njih može da se uzme po 100 eura, kaže Višnjić.
    A da će otkupljivači dolaziti u Crniš, siguran je zamjenik predsjednika Mjesne zajednice Ruždo Višnjić, jer posljednjih godina, tvrdi, poboljašavaju se uslovi života u ovom selu i sve mu manje priliči ime – Crniš.


    Kemal Musić

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Republika", 09. 11. 2008.

    Rasprava sa čika Đokom o dugovječnosti


    Ne daj Bože, to je kazna



    Prva novembarska nedjelja bila je daleko od dana kao stvorenog za putovanje. Posebno za pravac – sjever. Onog časa kada su točkovi automobila stupili na dio magistralnog puta preko Crkvina, udarce kišnih kapi po šoferšajbni zamjenile su snježne pahulje. I to one sitne, bezbrojne, nakon kojih, bez prava na sumnju, stiže mirenje s dolaskom zime.
    Hladnoća se uvlačila u kosti, brisači pod snijegom škripali, ni grijanje nije mnogo pomagalo.
    I tako, Berane, Andrijevica, Murino, prema vrhu Čakora, sve do sela Velika, pa još malo dalje do zaseoka Jokići i jedne kose zvane Kukavica. Tačno do tačke na kojoj se završava asfaltni put i počinje onaj zemljani, ovog jutra pod snježnom bjelinom i samo jednim otiscima cipela na njemu.
    I stoji tamo čovjek, malo povijen u ramenima, u staroj kabanici. A to što snijeg pada, nema veze s jučerašnjim dogovorom – naći ćemo se danas, na tom i tom mjestu. Kako je rečeno.
    Đoko Jokić penzioner je iz sela Velika, starac koji je ovog proljeća navršio 94 godine i kome nije bilo teško da u jedno sniježno jutro prepješači više kilometara od kuće do ceste da bi sačekao goste. Samo zato da bi im ispunio želju i ispričao jednu ovdašnju priču.
    I slijedi stisak staračke ruke, koščate i ogrubjele od života na selu, riječi dobrodošlice.
    Na pitanje je li se umorio putem od kuće do mjesta našeg sastanka, on tek reče:
    -Ma, nijesam se umorio nego... samo sam skupio dosta godina pa ih teško nosim. Nego, 'ajmo mi dalje, da ne stojimo ovdje zaludu. Ovuda ćemo, niza stranu.
    I, bez suvišnih riječi, krenuo je. Hod mu odlučan i ni po čemu starački. Koraci nešto sitniji ali, trebalo ih je stizati. Prvo jedna padina, pa druga. Puteljak do puteljka, širine tek za jedno stopalo. Na tom putu, grane se povile pod teretom snijega. A Đoko ih, vrhom kišobrana, samo rastresa. Snijeg pada s grana i one se podižu. Prolaz slobodan.
    -Hoćeš da saznaš nešto o čovjeku koji je živio 130 godina, je li? Ajde onda...
    -Ima li još koliko?
    Đoko podiže ruku prema brdu preko puta.
    -Tamo iza one kuće ima put što vodi na drugu stranu brda. Tamo je groblje Jokića.
    Ta rečenica bila je izgovorena tako kao da toliki put nije ništa. Pa, neka bude.
    Tada, u prolazu ispod jednog od stabala čije je grane snijeg pošteno savio, jedna grudva pade na kapu čika Đoka. On načas zastade.
    -Ih... lijepo bogomi, - reče kao da je uvrijeđen što se snijeg tako poigrao s njim. A onda zakači kišobran drškom oko mišice, skide kapu, malo je otrese i vrati na glavu, namještajući je pažljivo kao da se baš sad sprema za šetnju nekom glavnom ulicom. I krenu dalje, onim svojim sigurnim hodom, očigledno riješen da se više ne osvrće na štosove jednog običnog snijega.

    Groblje, okruženo svekolikim visokim drvećem, ograđeno a na ulazu postavljen lanac.
    -Zatvorićeš ovo poslije kad izađemo, da ne vele da nijesu čeljad ulazila.
    Onda je otišao do prvog spomenika, nagnuo se nad njim, rukom obrisao snijeg.
    -Što piše ođe?
    -Gavro Jokić.
    E... ovo ti je grob čovjeka, komandira čete, koja je brojala 103 vojnika i koji je 1912, kad je Crna Gora objavila rat Turskoj, okupio sve te ljude i poveo ih u borbu. O njemu je ostalo da se priča. Da znaš samo...
    Nekoliko koraka dalje, Đoko opet zastaje i pokušava da pročita natpis s još jednog starog spomenika.
    -A ođe... što ođe piše?
    Na kamenu je bio čitljiv samo broj godine rođenja 1836. i prezime Jokić.
    -Ima tu još grobova od prije Prvog svjetskog rata. A i onih od prije Drugog ... i ovih kamenih ploča koje su bile prvi grobovi porodice Jokić... ko ti zna otkad. Pa, samo za vrijeme Drugog svjetskog rata, od Jokića je iz ovog sela, u oba tabora, poginulo 35 ljudi.
    Tada je, ćutke osmotrio groblje i uputio se prema spomeniku s velikim kamenim krstom.
    -Evo...ođe je sahranjen Milonja Mijatov Jokić. I lijepo piše, i kad je rođen i kad je umro.
    Na krstu, višem od metra i širokom dvadesetak centimetara, pocrnjelom od kiša, snjegova i tragova mahovine piše ćirilicom:
    ''Počivaju smrtni ostaci Milonja M. Jokića r. 1800 g. umro 1930 g. spomenik podiže sin mu Nikodin.''
    Tišinu groblja narušilo je škljocanje fotoaparata. Đoko podiže pogled sa spomenika svog pretka i tiho reče:
    -E, što ćeš... do danas se nijesam slikao s Milonjom... a evo, i to bi...
    Vrijeme za priču.
    -Bila je hajka na međeda. Okupili se svi iz sela i krenuli. Među njima i Milonja Mijatov, kao viđen čovjek i domaćin. U toku lova, neko je spazio međeda i ranio ga. Poslije se ljudi razišli, tražili tamo i ovamo. Konačno, s međedom se srio Milonja. Oči u oči. I đe će... puška zaglavi. Dovati se čovjek sa zvjeri. Međed ga je tako napao da mu je kandžom unakazio lice, ranio ga i tim udarcem otkinuo nos. Surova rana. A onda, nije bilo ka danas doktora da ušiju, da namjeste... Milonja je, kasnije, stavio neko parče pleha preko rane i to vezao oko glave. U to vrijeme je, već, bio sredovječan čovjek. Poslije se nije se mnogo pojavljivao. Ja sam imao dvadeset godina kada je umro. Ljudi koji su ga obilazili, pričali su da je skoro sve do pred smrt bio pokretan.
    Priču o Milonji i njegovih 130 godina zaokružuje i podatak o njegovoj sestri Milici, koja se udala na Kosovo, u Lješevo, i za koju se tvrdilo da je bila za godinu mlađa od njega i živjela osam godina duže.
    Đoko kaže da sličnih primjera dugovječnosti u selu Velika nije bilo.
    -Živjeli su ljudi po sto i 105 godina ali, niko nije doživio toliku starost kao Milonja.
    U povratku, dok smo na uzvišici hvatali dah a pahulje koliko su god mogle udarale po licu, nakratko počesmo raspravu o toj dugovječnosti. I Đoko reče:
    -Ne daj Bože. To je kao kazna, sine... ma, kako nije kazna. Evo... meni je žena umrla prije 40 godina. A u starosti, bez obzira na pažnju, nemaš ti više s kim. Velike su razlike, i sa sinovima a ne još s unucima. I čemu to... ne daj, Bože.''

    Tekst: Željko Vukmirović Foto: Boris Pejović

  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Republika", 7. novembar 2008.

    Negobratina, jedno od najudaljenijih sela u bjelopoljskoj opštini


    Kad su vukovi gladni, biće oštra zima



    Više nema onih velikih snjegova, kao prije. Ali vjetrovi fijuču po vas dugi dan i suhomrazica ispija kosti. No, bolje i to nego da snjegovi zametu selo. Do pod strehu je znao da padne snijeg, pa ne možeš kućna vrata da otvoriš. Odavde do Bijelog Polja ima 40 kilometara, pa kad bi pao snijeg nije bilo mrdanja iz sela. Jedino kad bi morali, ljudi bi pojahali konje, prtinom pored Muratićevog groba i polako prema čaršiji

    Zvuk rasklimane „lade nive“ nije izmamio pseće laveže u planinskom selu Negobrtina. Nije izmamio ni poglede znatiželjnika kroz seoska prozorska stakla, kako je nekada bio običaj. Samo je jedna ubrađena žena izašla ispred nas i ponudila nam „čisto masni“ sir. Rekli smo da ćemo svratiti u povratku i ponovo je naša „lada niva“ podigla prašinu sa sesokog puta. Vjetar je raznosio te oblake, što su se dizli ispod točkova, po negobratskim poljanama. Nosio ih negdje prema Milovom Polju, Vrhovima i tamo ka Mutrićevom grobu.
    Centar sela je gore kod škole. Na onom brdu ispod samog neba. Ustvari, to i nije škola, nego kula Mehovića. Sazidana od najljućeg kamena kakvog ima samo u Koritskoj oblasti, na obroncima Pešterske visoravni. U kuli Mehovića je škola podstanar. Pet učenika je davno otišlo kućama. Ostali su njihovi trgovi na utabnoj zaravni pored škole, gdje su igrali lopte. I golovi napravljeni od ljeskovih prutića.
    - Djeca su otišla za stokom, a učitelja ćemo odmah zvati, veli Ismet Mehović, spuštajući se drvenim stepenicama, sa gornjeg sprata kule.
    Mogli bismo učitelja dozvati zviždukom ili, prosto, viknuti odavde: „Oooo, Rifateee“, ali je modernije da ga zovnemo mobilnim.
    I, stvarno, učitelj Rifat Beganović veli da će odmh doći, a mi svratismo kod Ismeta.
    Ismetu vjetar razbarušio podužu kosu. Ljuto planinsko sunce ga opržilo po licu. Donese flašu domaće kruške i nazdravi. Kao da žarovnicu spustih niz grlo. Na pamet mi pade „čisto masni“ sir one planinke sa početka sela i spustih još jedan gutljaj niz grlo.
    Ismet nam je pričao o lovu. O čoporima vukova što se često spuštaju u selo. O divljim svinjama, zečevima i lisicama...
    On živi u Bijelom Polju, ali često izađe u Negobratinu, zametne dvocijevku na rame, povede kerove i spusti se do Đalovića klisure, odpješači preko Vrhova... Tragovi divljači ga često namame u bespuća, vrtače i dubodoline ostronoške. Njegova soba govori o velikom zaljubljeniku u lov. Na zidovima fotografije divljači i lovački trofeji.
    - Volim životinje, kako ne volim, nasmija se Ismet, ali ugnu ramenima na pitanje zbog čega ih lovci ubijaju kad ih toliko vole. Odgovor nađoh u onoj rečenici Hemingvejevog starca Santijaga dok se borio sa velikom ribom: „Riba je moj prijatelj, ali ja moram da je ubijem...“
    Očekivao sam jednu lovačku priču od Ismeta. Onu „pravu“ lovačku priču. Međutim, Ismet nam ispriča istinitu.
    - Nedavno se čopor vukova spustio u selo. Uopšte ne zaziru od čovjeka. Izgleda da su gladni. A kada su vukovi gladni, to znači da će biti oštra zima. Doduše, više nema onih velikih snjegova, kao prije. Ali vjetrovi fijuču po vas dugi dan i suhomrazica ispija kosti. No, bolje i to nego da snjegovi zametu selo. Do pod strehu je znao da padne snijeg, pa ne možeš kućna vrata da otvoriš. Odavde do Bijelog Polja ima 40 kilometara, pa kad bi pao snijeg nije bilo mrdanja iz sela. Jedino kad bi morali, ljudi bi pojahali konje, prtinom pored Muratićevog groba i polako prema čaršiji, priča Ismet. Pokaza rukom kroz prozor kako Duljo Sijarić priprema sijeno za zimu. Vjetar nosi slamke niz negobratske doline. Duljo vilama oblikuje tovar na volovskoj zapregi.
    - Zdravo, živo, upade u sobu učitelj Rifat.
    Sa njim uđe djelić vjetra i mi se mašismo za još po jedan gutljaj kruške. Negobraćani pričaju da ništa bolje ne zagrije čovjeka od dobre „mučenice“, kako zovu domaću rakiju.
    - Još kad se nareže pršute, pa se uveče zasjedne u toploj sobi. Napolju zviždi vjetar, ciča zima, a mi pijuckamo mučenicu, mezimo, pa još kad žene pristave krompire da se kuvaju... Da vidiš toga meraka, moj brate, pričaju domaćini i ponovo me podsjetiše na onaj „čisto masni“ sir.
    Međutim, vele, u posljednje vrijeme sve je manje Negobraćana u Negobratini. Nekada je bilo živo selo. Sada se samo iz 17 kuća izvija dim.
    - Nekada je u negobratskoj školi bilo i po 30 učenika, a ove godine pet, veli učitelj i veli da su „udarili“ temelje za novu školu.
    - A selo je lijepo, nije da nije. Ima karakterističnu prirodu. Tu je pet neistraženih pećina. U Šupljaču nema toga ko bi smio ući bez dobre opreme. U Negobratini je intresantan i biljni svijet. Ovdje raste endemska biljka „žuta kaćunica“ na kojoj je doktorirao Halil Markišić iz Plava. Dosta školovanih ljudi je rođeno u ovom selu. Imamo i dva doktora nauka, Senada Beganovića i Mustafu Fetića, priča učitelj Rifat. - Škola je žila kucavica svakog sela, značajno veli, a tome se pridruži i tek pridošli Sakib Mehović Gago, predsjednik Inicijativnog odbora za izgradnju škole.
    - Napravićemo dobru školu, sigurno! Samo ako nam vrijeme dozvoli, za mjesec ćemo doći do prve ploče. Ali, ovdje se nikada ne zna. Jer, zime traju i po šest mjeseci, veli Gago.
    Na njegovu izjavu kao da udari pečat vjetar što je neprestano zviždao oko prozora Mehovića kule. Kao da je i on htio da uđe u sobu i okusi jedan gutljaj one „mučenice“ čiji se nivo polako smanivao u flaši.
    A ja sam neprestano razmišljao o onom „čisto masnom“ siru što nam je nudila planinka na početku Negobratine. Pa i kada smo ušli u rasklimanu „ladu nivu“ i počeli da se truckamo niz makadamski put, napomenuo sam vozača da stane nakraj sela. Tamo smo našli planinku sa kantom „čisto masnog“ sira i dva litra domaće surutke.
    Dok se čisto masni sir topio u ustima, u daljini kao da sam čuo zavijanje gladnih vukova.
    Ove godine će u Negobratini biti oštra zima.

    Djeca Hajriza Sijarića

    Na jednom od negobratskih brežuljaka živi Hajriz Sijarić sa četvoro maloljetne djece i majkom Rašidom. Supruga Jasmina mu je u duševnoj bolnici u Kotoru. Dvoje djece ide u školu. Prvi i drugi razred. Najmlađe tek prohodalo. Prkose planinskoj hladnoći, a nosići im pocrvenjeli. Bosa trče po hladnom negobratskom kamenu. Ali kad naiđu stranci, stidljivo se priviju uz očeve skute. Hajrizova porodica živi u kući opletenoj od pruća. Ima samo jednu prostoriju i jedva svi nađu mjesto za spavanje. Hajriz je nekada radio u Građevinskom preduzeću, ali je ono otišlo u stečaj. Poslije se privatno bavio građevinom. Međutim, otkada mu je supruga u Kotoru, ne može ništa da radi. - Ljetos sam pokušavao, ali ne mogu od djece. Moram da ih čuvam, a moram od nečega da živim. Niotkuda nikakve pomoći. Mnogi su predlagali da dam djecu u dom, ali ja ne mogu da ih pregorim, ne mogu da se odvojim od njih. Tri krave nijesu dovoljne da porodica Sijarić može da preživi. Nemaština stiska. Ono, dolazili su službenici Zavoda za socijalno iz Bijelog Polja. Zapisali u svoj tefter stanje i - otišli. - Šta će sada biti, ja ne znam, uginje Hajriz ramenima. Ipak, preživljava. Ali, dokle će? - Kada bih dobio materijalno, uz ove tri krave, situacija bi se znatno poboljšala, zaiskri tračak nade u Hajrizovim očima. - Vala, je li teško, jeste, veli Hajrizova majka Rašida. - Bog me dao da patim dok sam živa i da gledam ovu sirotinju mog sina. Ovi iz socijalnog vele da su djeca zapuštena i obećaše da će nešto pomoći. Prilično su mala da bi se znalo jesu li zdrava razumom. Ako budu na njihovu majku, ne valja ništa, kaže Rašida. Učitelj Rifat Beganović kaže da stariji dječak nije mnogo loš u školi, ali njegova sestra u prvom razredu, neće ni riječ da progovori. - A kod kuće priča svašta i umije da piše i da crta. U školi se, izgleda, srami, veli Rašida. A djeca, i dalje bosa stoje na vlažnoj zemlji. Nijesu svjesna da se bliži zima. Oštri mrazevi i veliki smetovi. A ona bez odjeće i obuće!


    Kemal Musić


    http://www.republika.cg.yu/naslovna....jest&id=122069

  11. #11
    Join Date
    Feb 2006
    Posts
    567
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ovaj Cipur je Vuk.. Ili mazga? Ne znam sad... bas..
    Son coeur est un luth suspendu;
    Sitot qu'on le touche il resonne.

  12. #12
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Današnje "Vijesti"

    Rustem gazi treći vijek


    NAJSTARIJI STANOVNIK PLAVA DANE PROVODI U KRUGU PORODICE U SELU KOMARAČE


    Do prije neku godinu često je šetao plavskom čaršijom. Put od pedeset metara, preko Magaza i Plavskog mosta, prelazio bi za skoro sat vremena. Ne zato jer je sporo hodao nego zato što bi, čim bi ga spazili, prolaznici prilazili da ga pozdrave i da mu se predstave. On bi se, ako ih je zaboravio, bez greške sjetio njihovih roditelja ili djedova.
    Sada se najčešće igra sa Elzom i Aidom, a stariji je od njih više od 100 godina. One su mu praunuke, a on je Rustem Gutić, najstariji stanovnik Plava, možda i cijele Crne Gore. Rođen je krajem 19. vijeka, proživio je čitav 20-ti, a početak 21. vijeka sa 111 godina provodi u krugu porodice.
    Uspio je da pobijedi vrijeme i doživi duboku starost.
    „Vaktom biva sve. Ne možemo ništa ugrabiti. Sve je kako jedan hoće, kako kome Bog sudi. Iz žila bukva raste, pa kad dođe vakat, list joj se suši, pa počne polako da se suši čitava, dok joj se i korijen ne osuši. A onda, puhne vjetar, i prevrne je. Dođe vakat i za to. No, moraš dok ti je Bog sudio“, priča Rustem.
    Otkriva da ništa posebno nije radio da bi poživio dugo godina, niti jeo, „no kao i ostali narod“.
    „Samo, sve što sam jeo slatko mi je bilo“, kaže Rustem.
    A najviše voli vareniku, kiselo mlijeko, krompir, sir i kolobotnjicu.
    Razgovjetno, i kao da je riječ o nečemu što se juče desilo, priča Rustem o životu za vrijeme turske vladavine, o burnom periodu prve polovine 20. vijeka. Priča šta se sve dešavalo u Plavu i Gusinju za vrijeme balkanskih ratova, o borbama tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, Titovoj Jugoslaviji.
    Težak život porodica tog vremena koje su se, uglavnom, bavile poljoprivredom i stočarstvom nije poštedio ni brojnu familiju u kojoj je Rustem odrastao. Bio je najmlađi od sedmoro djece. Imao je samo dvije godine kada je ostao bez oca, a ni majke se ne sjeća.
    „Nisam ni zapazio kad se majka preudala. Samo znam, čujao sam kako neko viče – „eto ga, došao je Bego - brat joj - da uzme Đuljču“. Toga se sjećam, drugog ničeg. Đe ću znat, nijesam imao više od dvije godine“, kaže Rustem.
    Pošto im se majka preudala, djeca su ostala da žive u selu Jara.
    Rustem je imao dvije sestre Maku i Balju, i četiri brata Rama, Mušira, Haljilja, Bećara.
    Brata Ramu je uzela neka žena iz Gusinja, a Mušira, Maka Ferova Šabović, kod koje je on živio 5-6 godina. Bila je to dobra žena, kaže Rustem, brinula je o njemu kao o malo vode na dlanu. Oca koji se zvao Talje sjeća se samo iz priča koje je slušao.
    „Naš otac je bio valjač. Niko nije valjao bolje od njega. Bilo je sedam valjaonica, a njegova je, govorili su, uvijek bila puna sukna, i zato je zarađivao dosta para. No, on poginu, i sve se preko noći izmijeni“, kaže Rustem.
    Rustem je sa suprugom Elmazom, koja je umrla prije pet godina, dobio tri ćerke najstariju Naju (66) - (kada je njemu bilo 45 godina), Nadiru i Rabu i pet sinova – Tahira, Aliju, Haka, Rama i najmlađeg Rasima (44). Od njih sada ima 31 unuče i 27 paraunučadi. Najstarije paraunuče ima 21 godinu.
    Sin Ramo rođen je kad je Rustemu bilo 60 godina. Kaže da mu je otac isti od kako zna za sebe.
    „Isti je evo 50 godina. Nije se mnogo promijenio ni fizički ni u ponašanju. Nikada nije mnogo pričao, a ono što je govorio nije bilo teško upamtiti. Uglavnom je bio zadovoljan životom. Najveće bogatstvo za njega je kad je porodica zdravo, da niko nije u zatvoru, a sloga je pravilo koje je uvijek moralo da vlada u familiji“, kaže Ramo.
    Sloga u porodici za Rustema je bila i ostala svetinja, ali koliko mu je bilo važno da je u porodici sve dobro, isto je želio i drugima.
    „Ne znam da se ikome zamjerio, ili da sa nekim ne govori. Uvijek je imao vremena za sve. Za rad, posjete, za razgovor i sve je stizao. Imao je mjeru u svemu, u ponašanju, radu, jelu, piću...“, kaže Ramo.
    Rustem nikada nije pio alkohol, niti pušio cigarete. Nije ni jeo mnogo. Dešavalo se da se vrati sa svadbe ili sa veselja i da traži parče hljeba i sira. Ponekad bi podijelio jabuku i pojeo samo polovinu.
    Najveća želja mu je bila da sva djeca idu u školu i budu dobri učenici, a prije svega dobri ljudi.
    Rustemova želja se ostvarila. Sinovi su mu postali inženjeri, ekonomisti, a unuke i unuci završavaju fakultete i magistarske studije od Podgorice i Sarajeva do Bona i Kelna.
    Već nekoliko godina Rustem zimuje kod sina Tahira u selu Komarača, a s proljeća do jeseni, kod sinova Rama i Haka u Plavu. Posljednje dvije godine gotovo da ne izlazi u čaršiju, jer jedva hoda.
    „Ne izlazim, a rado bih barem u dvorište. Lako prehladim, pa onda kašljem, zato moram da se čuvam. Dođem do ulaznih vrata, ali ne mogu dalje. Vratim se, pa legnem. Čini mi, lašnje mi je“, kaže Rustem

    http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=286429

  13. #13
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 09. novembar 2008.

    U KORITIMA KOD BIJELOG POLjA


    Pastir od djetinjstva



    Na prostranim pašnjacima zaseoka Korita kod Bijelog Polja, na Pešterskoj visoravni, već godinama napasa svoje stado sedamdesetogodišnjak Momčilo Došljak. Taj posao obavlja od svoje trinaeste godine. Stado je napustio samo jednom: kada je služio vojni rok. Iz godine u godinu, iz dana u dan, Momčilo je ustajao prije zore da bi nahranio svoje stado. A uvečer punio je svoje posude gustim ovčim mlijekom i zajedno sa stadom išao na zasluženi počinak do novog dana...
    Šezdeset godina tog su poznatog pastira šibale kiše i vjetrovi, plašile munje i gromovi, peklo sunce i bockali insekti. Ipak, Momčilo je - sretni pastir. I to ne bez razloga, jer ima stado od 460 ovaca, 28 krava, 30 koza i četvoro konja, a što je najvažnije porodica je uključena u poslove stočarstva.
    Njegov katun nalazi se na najvišoj tački sela i do njega ne vodi put, već kozja staza. Dvorišna vrata otvorena su za svake namjernike i ko svrati, uz čašu domaće rakije i ovčjeg sira i kajmaka, imaće šta da čuje od stočara koji je ispekao pastirski zanat, naučio da se druži sa ovcama, da ih razlikuje, da izdaje naredbe - psima.
    - Težak je ovaj pastirski posao - vajka se Momčilo. - Ovca šmugne u šumu i više se ne vrati. Ove godine na planini ima mnogo vukova. Napadaju stada ovaca usred dana, a jedna ovca vrijedi gomilu para. Međutim, ne plaši se Momčilo ni čopora vukova, ni guste magle, munja što paraju nebo kad nevrijeme zahvati planinu. Naoružan je od glave do pete. Uz to sa sobom obavezno vodi svoje vjerne čuvare - pse.
    - Imate veliko stado, kakvi su prihodi? - pitamo domaćina dok nas nudi pićem.
    - Pa, znate, nijesu loši. Samo nijesu ni takvi kao što neki misle. Ljudi obično računaju: koliko dobijamo para za jagnjeće, sir, kajmak i vunu. Svi računaju samo prihode, a niko ne računa na naše rashode. Mi na Pešteri plaćamo sijeno, slamu, a imamo izdataka i za liječenje stoke od zaraze, pa i gubitaka kad stoka nestane, crkne ili je neko ukrade.
    - A kome prodajete svoje proizvode?
    - Odavde se rijetko ide na pijacu, jer se zbog 25 kilometara izlokanog planinskog puta potroši mnogo goriva, pa se nema računica. Onda dođu nakupci pa iz ove netaknute prirode kupuju sir, kajmak, mladu jagnjetinu i prodaju na pijacama u Novom Pazaru, Sjenici, Podgorici, Beogradu, Skoplju... Švercerskim kanalima ovaj naš proizvod stiže i do Dubrovnika, Zagreba, Ljubljane, Beča, Minhena, Dubaija...
    A kakav je sam život pastira?
    - Biti pastir najteže je zanimanje u svijetu. Čovjek mora biti zdrav, snažan, jak, čvrst i izdržljiv da bi mogao podnijeti i savladati sve teškoće koje ga prate. Jer po pet-šest mjeseci živi se pod vedrim nebom, spava se u kućerku, jede suva hrana i to neredovno, pješači se cijelog dana, dok se noću dežura oko stada, a o ličnoj higijeni, jasno, ne može biti ni govora. Nama pastirima naročito teško pada što ljudi na nas gledaju s podcjenjivanjem...
    Zatim, dodaje još nekoliko zanimljivih pojedinosti:
    - Ali, ima i lijepog u nas. Tako, kad se ovca ojagnji, pa uzmeš to mladunče, tepaš mu i želiš majci dati dobru travu jer od toga zavisi hoće li mlado u životu ostati. Pa tražiš suvo mjesto, makar hladnije. Jest, taka ti je ovca - rađe će se smrzavati nego na vlažnoj zemlji ležati. I dok razgovaramo, odjednom se iznenada pred nama stvori veliki ovan, deblji i ljepši od drugih, liže mu ruku, a on će: - To je predvodnik, moj Beličko. Kad Beličko krene, svi za njim. Bolje slušaju Belička nego sve nas ljude. A Beličko sluša mene. Teške su naravi ovčje.
    - Da li vam je država pomagala u razvoju stočarstva?
    - Ja sam se oslonio na sopstvenu snagu. Od države sam očekivao da mi samo omogući da radim. Ali, da je bilo i neke pomoći svakako bi dobrodošla.
    Kad smo se rastajali od ljubaznog pastira, a njegov unuk četrnaestogodišnji Ivan Došljak zajahao Putku pa se spustio niz sokak da vidimo kako jaše on, ovogodišnji pobjednik na konjskim trkama što se svake godine održava na tradicionalnom Saboru na Pešterskoj visoravni na planini Lađevcu.


    Labud ĐALOVIĆ

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=163997

  14. #14
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Okovani
    Supružnici Momo i Branka Perović zimuju sami samcati usred planine Sinjajevine sa stadom od 80 ovaca. Do prvih komšija - sat hoda

    SINJAJEVINA - Nasred ogromne Sinjajevine, pod brdom koje se baš onako simbolično zove - Osuđenik, Momo Perović zimuje već pedeset i kusur godina kao vuk samotnjak. Kuća mu je u prostranom kraškom polju, izdaleka liči na neku kamenu kulu, a i sam Momo, kad se pojavi u polju, liči na nekog starinskog junaka iz bajke.

    - Žena Branka i ja, i to je sve - brzo Momo nabroji svoju kućnu čeljad na planini.

    Za Novu godinu Momo i Branka su, vele, ko i svake druge večeri, malo „posiđeli“, i to jer je bilo struje. Da je koji sat ranije planinom pukla mećava i porušila dalekovod, onda od dočeka ne bi bilo ništa.

    - Tako ćemo i za Božić. Uveče unesemo badnjake, podložimo vatru, pa sami večeramo. Prošle godine na Božić, ujutru, položajnik nam je bio Stanko Kekir, komšija na sat oda od nas. Stanko se jesenas odselio u Bar, sad se nadamo jedino nekom od mlađih Rondovića da će nam doći na Božić da bude položajnik. Ako padne veći snijeg, bogami će mu trebati i dva sata oda do nas - kaže Branka.

    I Momo i Branka dobro su porazmislili pre nego što su se setili kad su videli neko drugo čeljade, kad su s kim imali priliku da prozbore reč.

    - Onomad na Nikoljdan bio nam komšija Zekavica, na sat oda odavde, na slavi. Tad smo se lijepo izrazgovarali, od tad ti drugo čeljade ja nijesam vidio. Prije toga, ne znam kad sam s kim drugim riječ prozborio - veli Momo.
    - Ljeti, kad komšije iziđu na katune, živne planina. Čim Dmitrovdan svane, a ponekad i prije, svi siđu s planine, poteraju stada, ostanemo samo ja i Branka. Sami samcati. Do prvih komšija imamo sat oda kad je kopno i kad je golomrazica. Kad padne snijeg, onda smo ovde zavijani, ko miš u bati - opisuje Momo život na planini kad pritisnu mećave, a puteve do prvih sela prekriju smetovi.

    Sve namirnice što im je potrebno da izime Momo i Branka nabave do Dmitrovdana; brašna, soli, šećera, kad sneg padne, onda se na planinu može samo na konju. Dok zima traje, Momu, koji je ove godine na planini zazimio sa 80 ovaca, glavna briga su - vukovi!

    - Prije neki dan pojavio se čopor vukova. Tamo ka Njegovuđi i Zminici, ima ih pet-šest, viđali ljudi tragove. Ja sam štalu i torove učvrstio što sam bolje mogo, i zasad se ne plašim. Jedino, ponekad noću iziđem pred kuću pa ispalim koji metak iz lovačke puške uvis, da rasteram zverinje, ako se šunja oko kuće i štale - priča Momo.

    NI KURJACI NE ZIMUJU POD OSUĐENIKOM

    - Ođe ti ni kurjaci ne zimuju, samo ja. Svrate ponekad da me obiđu, da vide jesam li živ. Prije neku godinu, usto ja na Božić ujutru, krenem ka kotaru, kad gore, sa sklada, sedmorica vire i gledaju me. Druge godine, izbrojim šest komada, sve jedan za drugim, prođoše iznad kuće. Oni svoijem putom, ja moijem... Jesenas neđe čuvo ja ovce na konju, kad zalećeše se dva kurjaka, na moje oči, pravo među jagnjad. Nagnam konja na kurjake, zaokupim pred sobom i stado i jagnjad i vukove, napravi se jedna opšta gungula, i dok sam uspio da zveri razdvojim od jagnjadi, oni raniše osmoro - priča Momo.


    http://www.kurir-info.rs/clanak/reportaza/kurir-04-01-2009/okovani

  15. #15
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Revija D, broj 339

    BERANAC GORAN DABETIĆ U BEČU PRONAŠAO SVOJE MJESTO POD SUNCEM



    Veoma bi mi bilo bolno i teško da dođem u Crnu Goru, jer u njoj ne bih zatekao osobe koje sam najviše volio, kaže Goran


    Čovjek s tri domovine



    Beranac Goran Dabetić, čovjek s tri domovine, krenuo je kao dvadesetsedmogodišnjak put austrijske prestonice na nagovor prijatelja. Goran nije, poput većine gastarbajtera, otišao u inostanstvo ''trbuhom za kruhom'', već zbog ratnog stanja koje je uslijedilo nakon raspada nekadašnje Jugoslavije. Radi pristojan posao i ne pridaje značaj kupovini skupih automobila, zlata i zidanju velike kuće u svom zavičaju. Reportere "Revije D" ugostio je u svom komfornom stanu u Beču, nadomak centra… Na ulazu u gotovo bajkovito uređeno dvorište prelijepe zgrade u kojoj živi, primijetili smo da je omiljen među komšijama Austrijancima. Prilazili su mu, zastajkivali i srdačno ga pozdravljali, što uglavnom nije uobičajeno kad je stranac u pitanju.
    -Ranije sam živio u drugom dijelu grada, a nedavno sam se preselio u ovaj ljepši kraj, objašnjava Goran, dok nas nudi crnogorskim pršutom i srpskom šljivovicom kojom ga snabdijeva jedan Šapčanin nastanjen nedaleko od njega.
    Kako kaže, da dođe u Beč 1993. godine pomogao mu je je prijatelj i kolega iz Raške. Dotad je tri godine radio kao ugostitelj u hotelu "Putnik" na Kopaoniku, a potom i u Beogradu. Sada je šef konobarima u jednom ekskluzivnom ugostiteljskom objektu, a svoju bečku karijeru počeo je kao pomoćni kuvar.
    -Nakon što sam došao iz Ljubljane, gdje sam služio vojni rok, završio sam Višu ugostiteljsku školu u Beogradu i jedno vrijeme sam živio u tom gradu. U toku rata požalio sam se drugaru da bih volio da odem što dalje. Nijesam se ni nadao da će mi ponuditi da odem u Beč i zaposlim se. Pronašao sam manji stan, čiji sam zakup plaćao četristo maraka mjesečno. Pošto nijesam znao njemački jezik u početku sam radio kao pomoćni kuvar u jednom hotelu. Uslijedio je težak period učenja, a kad sam dobro naučio jezik sve je išlo lakše i krize nije bilo, priča naš sagovornik.
    Ali, Beč nije bio sladak u samom startu. Goran se prisjeća tih dana i neprijatnosti kroz koje je prolazio. Naime, upisao je kurs njemačkog jezika, ali je poslije tri mjeseca morao da napusti pohađanje nastave, jer nije bio prihvaćen od strane drugih polaznika. Razlog su bili njegova nacionalnost i pravoslavna vjeroispovijest.
    -Hrvati i muslimani su me šikanirali. Bio sam jedini Crnogorac, pravoslavac koji je došao iz Srbije. Svakodnevno su mi prijetili i govorili: "Četniče, šta ćeš ti ovdje? Gubi se!" Postalo je nepodnošljivo i profesorica mi je rekla da bi najbolje bilo da više ne dolazim, prisjeća se Goran.
    Uslijedili su i drugi problemi… Jedan od njih bio je oko dobijanja austrijskog državljanstva i papira za djecu i suprugu, inače Nikšićanku. Problem je Goranu pravio Slovenac koji je bio glavni u magistratu za izdavanje viza i radnih dozvola strancima.
    -Otvoreno mi je rekao: ''Dok živim i dišem, ti Srbine, nećeš dobiti papire, kao ni tvoja žena i djeca. Idi u tu tvoju seljačku Crnu Goru i Srbiju! Zašto si ovdje došao?!'' Kasnije sam, ipak, uspio da dobijem papire kad je taj Slovenac otišao na bolovanje… Tako su moja supruga i kćerke Nikolina i Barbara došle kod mene. Kćerke sada imaju trinaest i sedam godina, idu u austrijsku školu i odmalena su naučile njemački. A mene eto u eksluzivnom restoranu na mjestu šefa svih kelnera jedne smjene. Oni su, uglavnom, stranci iz svih krajeva svijeta, priča Goran, dodajući da voli svoj posao i ne predstavlja mu problem što radi puno. Žali se jedino na loše usklađeno radno vrijeme. Prvo radi dnevnu, a potom noćnu smjenu.
    -Odmaram jedino za vrijeme velikih praznika. Kao i svi Vasojevići, i ja slavim krsnu slavu Aranđelovdan i, naravno, Vaskrs i Božić. Tada odlazim u jednu od tri srpske pravoslavne crkve u Beču. Na Božić sam polaznik najboljem drugaru Željku iz Užica, koji takođe živi ovdje, a njegov sin je polaznik meni. Redovno posjećujem sajmove turizma u Beču gdje sam stupio u kontakt s nekim turističkim agencijama. Prijateljima iz Beča sam predlagao i sređivao da odlaze na ljetovanje u Crnu Goru bez ikakve nadoknade. Najčešće su birali Budvu i Bečiće. Prethodnih godina nijesu baš bili zadovoljni, a ove sezone su prezadovoljni putevima, uslugom i ambijentom. Nije im jedino jasno zašto često nemamo vodu. Među mojim prijateljima ima i Austrijanaca i naših ljudi. Najbolja prijateljica mi je Violeta Pejović iz Berana, kaže Goran Dabetić, koji nosi prezime svoje majke Slavice iz Berana, nekadašnje Mis Vasojevića za 1963. godinu. Otac mu je od Perunovića i živi u Nikšiću.
    Kao i većini gastarbajtera, i našem sagovorniku nedostaje domovina. U Crnu Goru ranije je odlazio za vrijeme godišnjih odmora i praznika, ali poslednje dvije i po godine nije ni pomišljao da otputuje u zavičaj. Objašnjava da su razlozi lične prirode.
    -Veoma bi mi bilo bolno i teško da dođem u Crnu Goru, jer u njoj ne bih zatekao osobe koje sam najviše volio. Majka mi je umrla, a brat od tetke iz Berana, Milutin Bogdanović, koga sam takođe mnogo volio, poginuo je u saobraćajnoj nesreći. I neki drugi, meni veoma dragi ljudi nijesu više među živima. Sve to skupa mi je veoma bolno i dok rane ne zaliječim nijesam u stanju da odem u Crnu Goru, s tugom konstatuje Goran Dabetić, dodajući da ni po odlasku u penziju ne razmišlja da se skrasi u zavičaju, iako tamo ima kuću.

    Uvijek stranac

    -Meni je u Austriji veoma dobro, ali se, kao i svi naši ljudi, ovdje osjećam kao stranac. To je, na neki način, sasvim prirodno i normalno, ali je neobično što se ponekad osjećam strancem i u mojoj Crnoj Gori. Kad tamo odem, većina poznanika, prijatelja i rođaka kažu: ''Evo, stigao Austijanac'', objašnjava Goran.

    Bio za SCG

    Naš sagovornik svojevremeno je bio potpredsjednik organizacije dijaspore Srbije i Crne Gore, do poslednjeg dana zajednice te dvije republike. Dijaspora SCG je bila organizacija koja je, kako kaže, spajala ta dva naroda u Beču, dok su današnji članovi crnogorskog kluba "Montenegro" bili za samostalnu Crnu Goru.
    -Bio sam za očuvanje zajednice SCG, jer volim obje republike, pa sam se zbog toga povukao iz te organizacije. U Crnoj Gori ne glasam, jer sam državljanin Austrije. Redovno izlazim na austrijske izbore i glasam za Fišera, kao i većina Austrijanaca, kaže Dabetić.

    Redovno čita ''Dan''

    -Moja prva domovina je Crna Gora, druga Srbija, a treća Austrija. U Crnoj Gori sam rođen, tamo sam živio, imam rođake i prijatelje... U Srbiji sam studirao, živio i radio. Tamo žive mnogi moji prijatelji, kum Milan Vukosavljavić porijeklom iz Crne Gore i kuma Olivera iz Nikšića, a kumstvo je sveto. U Austriji radim, živim i živjeću. Tu državu poštujem i volim, jer mi je mnogo toga pružila, objašnjava Goran, koji u svom stanu ima dvije slike, ulja na platnu, "Ulazak u staru Podgoricu" koja oslikava grad prije 150 godina, i "Vodenicu na Morači". Pored slika okačene su crnogorska, srpska i austrijska zastava, crnogorska kapa i krst od tisovine.
    -Krst i brojanica su, kupljeni pod Ostrogom, slava mu i milost, kad sam krstio djecu prije šest godina. Crnogorska zastava je iz parlamenta Crne Gore, srpsku mi je poklonio drugar, a austrijsku sam kupio. Želim još i gusle da nabavim. Preko interneta redovno čitam "Dan", tako da sam uvijek informisan o događajima u Crnoj Gori, kaže Goran.


    Last edited by Ćipur; 17-03-10 at 17:19.

  16. #16
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Vesna postala Hatidža


    ISPOVIJEST ŽENE KOJA JE ODLUČILA DA PROMIJENI VJERU



    Plav-Rožaje - Imala sam svega osam mjeseci, a sestra nešto oko dvije godine kada su nas ljudi pronašli na ulici u Kraljevu i kada je o nama brigu preuzeo tamnošnji Centar za socijalni rad. O roditeljima ne znam ništa, čak ni kako izgledaju. Prema nekim pričama otac je odavno mrtav, a majka je, valjda, još uvijek negdje živa. Iako nemam nikakvu želju da je ikada sretnem, odavno sam joj oprostila što me je praktično bacila u ralje pakla života dok sam odrastala kao dijete ulice – kazala je Vesna Tijanić iz Kraljeva koja je prije desetak godina u Plavu prešla u islam i promjenila ime u Hatidža.

    Svoju potresnu životnu priču ni sa današnje distance ne može da ispriča bez suza i jecaja. Do svoje 15. godine sa sestrom je promijenila tri hraniteljske porodice u kojima su se prema njima odnosili najčešće kao prema besplatnoj radnoj snazi.
    - Jedino nam je u prvoj porodici bilo lijepo, ali je to kratko trajalo. Bile smo jako male i mislile smo da je žena koja nas odgaja naša majka, pa me je gotovo ubilo kada je ona, nakon rođenja drugog djeteta odlučila da neće više da brine o nama. Ponekad imam osjećaj da me bol koji sam osjećala prilikom našeg razdvajanja razarao cijelog života – kazala je Hatidža.

    Odatle je sa sestrom otišla u drugu, pa u treću hraniteljsku porodicu. U objema su, iako sićušne djevojčice, radile naporne poljoprivredne poslove, umjesto pristojnog obroka dobijale batine od „hranitelja“ alkoholičara, umjesto sna, zagrljene plakale i molile boga da ne umru od gladi i zime.
    - Još tada sam znala i osjećala da postoji neka viša sila koja će spasiti moj majušni život. Svake noći sam se molila bogu, osjećala njegovo prisustvo i osjećala da mi daje snagu da se izborim sa nedaćama koje je donosio novi dan – kazala je Hatidža.

    Nakon što su napustile hraniteljske porodice, sestra i ona su spavale pod vedrim nebom a gorki zalogaji hljeba do kojih su dolazile rijetko bili su prava privilegija.
    - Onda se sestra udala. Iako mi je bila sve što imam, bila sam srećna jer je lakše bilo prehraniti jedno nego dvoje usta. Radovala sam se što će, bar ona imati krov nad glavom i što konačno neće biti gladna i strahovati od raznih noćnih nemani pod vedrim nebom – kazala je Hatidža.

    Ubrzo nakon toga prijatelj njenog poznanika iz Plava ju je pozvao da pođe u Crnu Goru da radi.
    - Prvi put sam imala pristojan posao, ako se rad u kafani može nazvati takvim. Meni je bilo važno da zarađujem novac i da sam se, makar i tako sklonila sa ulice. Međutim, bio je to početak novog mukotrpnog življenja. U maloj sredini kakva je Plav, žene čak i ne idu u kafanu, njihovo mjesto je u kući, a konobarice su okarakterisane kao najniža ljudska sorta. Prezir, osuda i raznorazni nasrtaji muškaraca bili su ono sa čim sam se suočavala u novoj sredini – ispričala je Hatidža.

    U osami, bez prijatelja i bilo koga svog ona je u to vrijeme počela da čita islamske knjige koje su je sve više podsticale da razmišlja o sebi, svojim postupcima, životu i ljudskim vrijednostima.
    - Odjednom sam počela da osjećam ogroman mir i blaženstvo. Odlučila sam da više neću raditi u kafani. To je značilo da neću imati od čega da živim, ali sam znala da ću istrajati. Zimu sam provela u ulazu jedne zgrade, odakle sam se preselila u napuštenu kuću u kojoj nije bilo ničega osim dasaka na kojima sam spavala. Garderobu sam prala kasno noću na obližnjem izvoru. Kupala sam se ledenom vodom. Plakala sam, patila i molila boga da mi pokaže pravi put i da više nikada ne dozvoli da se vratim u kafanu – sjeća se Hatidža.

    Konačnu odluku da promijeni vjeru donijela je jedne hladne zimske večeri, nakon sna koji je ona protumačila kao predskazanje.
    - U snu sam osjetila užasan bol, toliko jak da nisam mogla razlučiti da li je san ili java. Na polici sam imala Kur’an koji sam uzela i privila ga na grudi. Osjetila sam lakoću ali sam se i dalje grčila od bolova. Non-stop sam ponavljala da moram u džamiju što sam u snu i učinila. Kada sam stigla, stavila sam ruku na jedan bijeli krug na kojem je pisalo nešto na arapskom jeziku i bol je prestao. Nikada nisam saznala šta te riječi znače u prevodu, ali sam bila sigurna da ću preći u islam – kazala je Hatidža koja je to ubrzo i uradila.

    Iako islamski običaji Muslimanki sa ovih prostora ne propisuju pokrivanje lica, Hatidža je i to uradila jer smatra da je tako ispravnije. Prije desetak godina, ona je bila druga žena u Plavu koja se obukla u potpuno crnu nošnju ispod koje joj se samo oči vide. Vrijeme prezira ona tumači kao iskušenje od Alaha.
    - Muslimani su me osuđivali kao konobaricu koja je prešla u islam, a pravoslavci su me mrzjeli jer su smatrali da sam izdala svoju vjeru. Bilo je i raznih prijetnji i nasrtaja na mene. Najgore je prošlo i ja se nikada nisam pokajala zbog svog izbora – kazala je Hatidža.
    Ona danas živi u iznajmljenom stanu koji teško plaća. Ne može da nađe posao. Ni socijalnu pomoć ne može da ostvari, jer nije crnogorski državljanin. Najvećim bogatstvom smatra prijatelje koje je stekla i očekuje da će ubrzo naći životnog saputnika koji će joj njeno trajanje i izbor učiniti lakšim.


    AIDA SKORUPAN

    http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=296091

  17. #17
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Vijesti", 02. 03. 2009.

    Stižu prosci sa svih strana Balkana


    POSLIJE ISPOVIJESTI HATIDŽE - VESNE TIJANIĆ




    Rožaje/Plav – Nakon što su „Vijesti“ objavile potresnu i interesantnu životnu ispovijest Hatidže-Vesne Tijanić, rođene u Kraljevu, a nastanjene u Plavu, koja je prije desetak godina prešla u islam, počeli su da se javljaju brojni prosci iz gotovo svih republika bivše Jugoslavije.

    Pored brojnih telefonskih poziva, koje je autor teksta dobio iz nekoliko crnogorskih gradova, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, zainteresovani kandidati se ne libe ni da pokucaju na vrata dopisnika, kako bi se raspitali o Hatidži i, eventualno dobili njen broj telefona. Potencijalne mladoženje imaju između 28 i 60 godina. Uglavnom ih interesuje kakva je osoba, da li je inteligentna, a kako se čini, najbitnije je im je koliko je ozbiljna po pitanju braka i to što je, praktično, sama na svijetu. Ako je vjerovati pričama potencijalnih mladoženja, svi su dobro situirani i odlučni da Hatidži pruže dobar život.

    Ona je, veoma oprezna pri odlučivanju da li da im da broj telefona.
    - Ne čudi me što se toliko ljudi odjednom javlja. Preživjela sam, praktično pakao od života, ali dragi Bog uvijek počasti svoga roba. Zainteresovana sam i stalo mi je da osnujem svoju porodicu, ali o svemu treba dobro razmisliti – kazala je Hatidža kojoj bi teško palo da je izabranik previše ispituje o prošlosti, odnosno preteškom djetinjstvu.

    - Ne mogu da se vraćam nazad, moram ići naprijed, a to mogu smo ljudi koji istinski vjeruju u Boga i koji se trude da budu pravedni – kazala je Hatidža koja bi prije svega željela da njen budući suprug bude dobar čovjek.
    - Da bude vjernik, pošten, čestit i radan čovjek, da umije da cijeni ženu, to je ono što očekujem od budućeg supruga – kazala je Hatidža.

    Kao osmomjesečnu bebu nju su pronašli na ulici. Promijenila je nekoliko hraniteljskih porodica u kojima je strašno propatila, radeći teške poljoprivredne poslove, gladujući i smrzavajući se. Pošto je poodrasla, sticajem okolnosti otišla je u Plav gdje je jedno vrijeme radila kao konobarica. U međuvremenu je proučavala islamsku vjeru, a jedne noći i usnila da treba da se preobrati. Kada je prešla u islam naišla je na brojne probleme, od Bošnjaka – Muslimana jer je prethodno radila kao konobarica, a od pravoslavaca jer su mislili da je izdala svoju vjeru. Ona je ostala dosljedna svom izboru. Vjeruje da je najgore prošlo. Nada se dobrom braku koji bi ostvario ostatak njenog života.


    AIDA SKORUPAN

    http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=297507

  18. #18
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 13. 03. 2009.

    DAN" U POSJETI SELU UZ GRANICU SA ALBANIJOM


    Dolja prigrljena surovom ljepotom


    Nema TV signala niti mobilne telefonije, ali zato ima onih koji pobiše svu divljač i posjekoše šume, žale se seljani Dolje
    PLAV - Novinarska znatiželja a i sjećanje na nekadašnje radne boravke na prostorima prema granici sa Albanijom ponukala je potpisnika ovih redova da posjeti selo Dolju, prigrljeno surovim ali očaravajućim ljepotama Trojana, Popadije i Volušnice.
    Dan zimski, prohladan. Korak lagan a pogled prebira po horizontu. Žitelji uglavnom šćućureni u svojim domovima. Izađu tek toliko da porade oko stoke i drugih kućnih potrepština. Idemo do kraja sela, namjerni da priču počnemo od posljednje kuće. Sreta nas kuća Pera Ljuljaševića, cio kilometar i po u zaleđini sela. Dalje su Grebaje i Albanija.
    Pero, sa suprugom Dronom, i ako je još prije 22 godine pogođen moždanim udarom postao invalid, domaćinski i veselo sa sveg srca sreta goste.
    - Šta selo i seljake pritiska, imali ko bar da požali kao da bi pomogao - više za sebe komnetariše Pero i dodaje:
    - Evo, kuća nova i konforna, ali što je bolje kad smo nas dvoje sami a i daleko od komšija. Naša bliža i šira rodbina sva u Americi. Čujemo se telefonom i vidimo ljeti kad neko od njih dođe. Daljina je a i Amerika finansijski posrnula pa više nema para kao nekada te porijetko može i da se dođe. Zima kod nas traje cijelih pola godine. Snijeg zna tako da napada da smo veći dio zime odsječeni od svijeta. Komunalna mehanizacija dođe do mjesta Savina voda, na oko kilometar odavde, i tu se okrenu te nazad, a mi u sniježnoj blokadi pa mrli ili živjeli. Ko dođe da prošeta kaže da nigdje u svijetu nema ljepše a ja mu preporučim da ostane bar jedan mjesec, pa onda da kaže utiske. Jeste da je lijepo, priroda kao iz bajke, prostor za oko kao nigdje, ali za nas koji smo tu stalni ima i nečeg što nam zaklanja te vidike – priča Pero sa sjetom u glasu.
    Kaže da ima dana kada nema struje, no to se brzo reguliše. Kaže, nema signala za TV niti mobilnu telefoniju, za šta smatra da je jedna neoprostiva nesmotrenost nadležnih, jer pogotovu ovi prostori bez toga ne bi smjeli biti.
    - Nije mi jasno s obzirom na to da struja nije poskupljala, a za nas dvoje je potrošnja uvijek ista, kako račun može biti gotovo duplo veći. Isto tako, nije mi jasno da u ovakvoj eri tehnologije nikada nam nije mogao biti uspostavljen signal ni za jedan TV kanal, te da nam nije satelitskog prijema bili bi smo ko u pećini. Ali, računi za pretplatu redovno dolaze. Za signal mobilne telefonije da i ne govorim, a znajući značaj ovih prostora i njihovu posjećenost, kao i skoro proglašenje Prokletija nacionalnim parkom, sve samo govori. Svim srcem bih bio da se konačno formira taj projekat, kako bi se jednom zaveo red na tim prostorima. Ovako došli smo u situaciju da divokozu ili srnu, kao i još poneku divljač ni vidjeti ne možemo. Po vazdan se čuje pucnjava, sve lovci pobiše. Osim toga, uništi se šuma i priroda, da se više ni malo debljeg drveta ubrati ne može – navodi Ljuljašević.
    Slične probleme iznose i Đeljoš i Prelja Vukelji i Hamo Nikočević, a Šaban Duraković, koji drži oko 200 ovaca i 15-oro govedi, sa kojima veći dio godine provodi na planini, kaže da bi se svi ti problemi lakše podnosili samo kada bi se uspostavio siguran otkup, a briga nadležnih prema selu i seljaku bila izraženija i češća.

    N.Vujačić

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=179499

  19. #19
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 21. 08. 2004.

    Zabilježeno u Tepcima, postojbini predaka vojvode Živojina Mišića


    Šljive rodile, đavo ih pozobao


    Od Dobrilovine do Šćepan Polja, odnosno od Bistrice pa do ušća, rijeka Tara nije napravila ljepše i pitomije selo u svom kanjonu od Tepaca. Lijepo i pitomo, ali mnogo ravnije i pitomije kada ga čovjek posmatra sa visine od preko 1.000 metara, odozgo sa ivice kanjona, ili sa Štuoca. No, lijepo je i pitomo i kada se u njega dođe, uistinu ne tako ravno kao što se izdaleka čini i kako mu ime kaže. Bogato jeste, ili najbogatije i najpitomije u cijeloj opštini žabljačkoj. Priroda mu davala, ljudi uzimali i nijesu vraćali, pa je priroda na kraju protjerala ljude. Bilo je tako kroz istoriju, kažu stanovnici Tepaca, oni stariji, naravno, koji uglavnom i dominiraju selom.
    -Tepca su dobila ime jer imaju, kao tepsija ravne livade. Naročito su one ravne kada se gledaju sa kanjonskih osmatračnica - kaže Rajko Dzabasan, započinjući priču o istorijatu pitomih Tepaca.
    - Ovdje su živjeli Grci, ali jednom kada je u maju pao snijeg, zaboli su ralo u površicu i pobjegli. Tako kaže legenda, a mora da je tako i bilo. Kasnije su došli neki drugi stanovnici pa naši preci i evo zadržali se do danas. Istina, sve nas je manje. Tepca izumiru kao i svako crnogorsko selo. Ono stari, zarasta i nestaje. Ko jednom ode i asfalta se dočepa, u kanjon i selo Tepca dolazi samo u posjetu - priča Rajko, ali i ističe da u Tepcima uspijeva svaka kontinentalna voćka:
    - Može ovdje šljiva da rodi odlično, jabuka, kruška, orah... Vidite, i povrće ovdje uspijeva kao rijetko gdje. Sada ljudi, osim krompira i kupusa sade papriku, paradajz, lubenicu... Uspijevao je svojevremeno i duvan. Ne onaj divljan već pravi dobri duvan od čije se prodaje i živjelo dobro - hvali Rajko svoje selo.
    Da bi selo imalo zadovoljne stanovnike potrebno je obezbijediti osnovne uslove za život. Potreban je kolski put, voda, mehanizacija, ali i dječji žagor. Tepca, osim ovog posljednjeg, uglavnom te uslove imaju.
    Put makadamski krivuda niz jeljak odozgo od Žabljaka. Ni dobar ni loš, ali upotrebljiv. Ogranci se pružili preko prostranih šuma i livada. Zavirili do svake kuće, do škole, crkve, pa i dolje do Tare i mosta. Voda ispod durmitorskih vrhova našla odušak u tepačkim izvorima u svakoj uvali, a marljivi seljani nijesu žalili sredstava da je dovedu do svojih domova. Školska zgrada lijepa spolja, komotna i unutra, crkva dominira donjim dijelom sela i vječitim naseljem, ali ima jedna loša stvar: nema djece, a ni omladine skoro.
    -Tepca, iako lijepa, plašim se, ispraćaju posljednju vjernu generaciju. Ovdje je malo omladine, a i to što je - uglavnom su neženje, ovako kao ja - kaže učitelj Miroje Dzabasan, u čijem je prelijepom domu sve na svom mjestu, ali - domaćice nema. - Ove godine samo jedno dijete ide u školu, kada ono izraste školu možemo zatvoriti, a kada se to dogodi i selo je mrtvo. Smrt sela će, istina, doći prije ili kasnije, ali će svakako doći - sa sjetom u glasu priča učitelj, koji je preskočio četrdesetu, ali nije uspio da privoli neku djevojku da dođe u kanjon.
    Malo je seljana ovdje. Neki su na planini sa stokom, neki su odselili posve, ali ima i onih koji u Tepca dolaze da ognjište pire od snijega do snijega. Jedna od njih je i Marija Dzabasan. Krepka starica, kada smo je posjetili, prvo sa nepovjerenjem, a kasnije malo opuštenije pričala je o svemu: o selu, politici, sebi, o svojim Kustudijama, Kaljevićima precima vojvode Živojina Mišića, o mnogobrojnim čokotima "amerikanke", pa i o kiviju koji krasi njenu baštu usred sela.
    - Evo vidite, ovdje u Tepcima uspijeva vinova loza, istina "amerikanka", ali uspijeva i svake godine sazri. Ljudi ispeku i preko stotinu litara rakije. A od šljiva tek! Eto, i ove godine kada je u maju padao snijeg biće, šljive dosta, da je đavo popije. Ko će je kupiti, vrag je pozobao i đe rodi - jada se Marija, u čijoj krštenici piše da je zašla u 78. ljeto.
    Mnogo Marija zna o kraju. Došla je ovamo sa petnaest godina. Došla i ostala. Zimuje na Žabljaku kod djece, a ukoliko se snijeg digne do greda i mašina probije namete, ona doprtlja u Tepca.
    - Doprtljam samo sebe jer ovdje sve imam. Samo ključ donesem i nastavim normalno da živim - kaže Marija, prvoborac iz Drugog svjetskog rata i invalid iz borbi na Bioču. NJena penzija i invalidnina, ali i dječja pažnja, drže joj rejting bogatije u Tepcima. Živi i ne žali se, mada joj je čudna pojava novinara kod njene kuće:
    - Mora da ste došli da urgirate za nekoga - dočekala nas je, a kad je uvidjela naše namjere, bila je mnogo raspoloženija.
    Malo je stanovnika Tepaca. Tu je nekoliko kuća Džabasana, Petkovića, Popovića, Jovovića... Ima i jedan dim Ašanina. Nisko dolje do Tare, na dna sela, najljepšeg kada ga posmatrate sa Štuoca, najtoplijeg kada s jeseni ili s proljeća nadre krivac pa snijeg i susnježica zaarlauču Durmitorom. Tada je u Tepcima kao u sobi. Lijepo je selo i kada sazrijevaju šljive i jabuke, kada potamni "amerikanka", lijepo je i kada se kroz "lulu provuku", ali najljepše bi bilo kada bi omladina ostala i kada ga djevojke ne bi zaobilazile. Tepca - kao i ime. Pitomo, ali nije kao tepsija.


  20. #20
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 23. 08. 2004.

    Ljekovita voda i drago kamenje


    Ispod Komova u selu Kralje kod Andrijevice nalazi se sumporna voda. Ona se neznantno koristi od strane mještana kao ljekovita voda za piće. Ovdje su nekada davno vršene analize ove vode, njeni sastojci i svojstva ljekovitosti. Prve analize izvršila je inženjer Jelena Đerić iz Beograda. Poslije nekoliko godina urađena je nova analiza ove vode od strane stručne ekipe iz Zagreba koju su sačinjavali: inženjeri Roman Sarnavka, Petar Rafael i Luka Daničević. Treća analiza urađena je od eksperta Stanka Miheljevića iz Zagreba, poznatog beneloga, i ona je potvrdila sve dosadašnje analize, da je ljekovitost vode u Kraljima velika. Upravo, da je voda radioaktivna, što pojačava njenu lječilišnu snagu, stoji u izvještaju pomenutih stručnjaka, kako piše Svetozar Popović u knjizi pod naslovom "Mineralne vode u Crnoj Gori".
    "Indikacije kod pijenja ove vode, prema dr Jeleni Đerić, upravo su da utiču na liječenje katara ždrijela, dušnika, bronhija, na hemijsko trovanje metalima, na kožne bolesti, reumu, na plućne bolesti i druga oboljenja. Dakle, ovaj sumporni izvor, prema procjenama stručnjaka, sadrži sva svojstva ljekovitosti. NJega su, prvo, istina, otkrili mještani ovoga kraja i pokazali ga prije 70 godina jednom ruskom naučniku koji je boravio u Crnoj Gori, a i Kovaljevski i Rovinski su ispitivali svojstva ove vode, ali svi ti pokušaji kao i analize stručnjaka ostale su na papiru, ništa nije urađeno da se ova ljekovita voda stavi u funkciju čovjeka. Istina, mnogi su, a to su bile privatne inicijative, planirali da ovdje urade sadržaj za banjsko liječenje. Neki su pokušali da sagrade i motel koji bi pružio uslove i za banjsko liječenje oboljelih od astme, reume i bronhija, ali za to nijesu odbili sredstva pa se odustalo od njihove gradnje. Tako su ljekovita svojstva vode ostala neiskorišćena, a moglo se ovdje uraditi banjsko lječilište poput onog u Igalu ili kao Banja Koviljača, kažu mještani ovoga kraja.
    Postoje svi uslovi za razvoj turizma. Prije svega, tu su prirodne ljepote Komova i okolnih planina. Potrebno je, istina, uložiti sredstva i zainteresovati ljubitelje prirode da dođu, pružiti im sve uslove kako bi se ugodno osjećali, a jedan je i taj: izgradnja motela pored sumporne vode. Pored priča o ljepoti predjela ispod Komova, o bistrim izvorima i nepreglednim šumama, ovdje će ti ispričati i priču o zlatu i srebu, o dragom kamenju koju krije Oblo Brdo u Kraljima. Ova priča, kažu mještani, postala je aktuelnija kada se prije 15 godina za njegovo istraživanje i kupovinu mjesta sa "blagom" zainteresovao jedan bračni par iz Libije. Priča o zakopanom blagu stigla je iz Albanije. Donio ju je jedan Keljanović koji je bio u posjeti sestri u Skadru. Keljanović je u svom selu Konjuhe pričao kako je čuo od nekog fratra da se u Oblom Brdu nalazi zakopano blago. Fratar je Keljanoviću tražio da mu od pronađenog zlata i srebra jedino donese krunu koju će tamo naći sa ostaliim predmetima.
    Da bude ubjedljiviji, fratar je Keljanoviću pokazao "mapu" od kože na kojoj je bila nacrtana "geografska karta" sela Oblo Brdo sa širom okolinom. Na mapi, fratar je pokazao navodno sve detalje i nazive mjesta, među kojima i zaselak Blatine Đurkovića, na kojima stoji jezerce od stotinu metara dužine i toliko širine.
    - Na samoj obali jezerca nalaze se dva bijela kamena kremenštaka, kojih u tom kraju nema. Tu gdje je to kamenje kopaj i naći ćeš skriveno manastirsko blago.
    Kad je Keljanović došao u svoje rodno selo Konjuhe, povjerio je priču o blagu rođacima. Upute se oni da traže blago. Dođu kraj jezerca i, zaista, nađu dva kamena kremenštaka. Kad su izvadili jedan veliki kamen, jedan od Keljanovićevih rođaka je ubijen, ne zna se ko ga je ubio ni kako. Nastavili su sa kopanjem i bili su na tragu blagu, i jedan od njih predloži da katoličkom fratru u Albaniju ne treba slati ništa od blaga, a kamoli obećanu krunu. Predlog je prihvaćen, na dato obećanje zaboravljeno. Nastavili su sa kopanjem i dragog kamenja, ali su se počeli čudno osjećati. Svi su malaksali, kazuje dalje priča, i počela je da ih boli glava. Malo-pomalo, sve ih je više obuzimao neki čudni strah i počeo je da duva sve jači vjetar. Uznemirili su se čak i njihovi konji. Neko od "istraživača" je rekao da se manu tog posla, jer se od zakopanog blaga niko nije usrećio i da se, izgleda, radi o svetom mjestu i da kopanje za njih može biti kobno. Obustavili su kopanje, vratili dva bijela kamena na njihovo mjesto i otišli kući. I sada stoje dva bijela kamena na jednoj zaravni u Oblom Brdu. Poslije toga događaja niko se nije usudio da zabode kramp na ovom mjestu. Priča se da je blago zakopao Sveti Sava kada je prolazio ovim krajevima. Neki kažu da je blago manastira Dečana, dok treći da je manastira sa Dobre Rijeke, koje je zakopao vojvoda Stevo Vasojević kada je odlazio u boj na Kosovu 1389. godine. Uglavnom, dva kamena i dalje stoje, kao i priča o zakopanom blagu.

    Ratko Deletić

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...3&clanak=12224

  21. #21
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Vijesti", 17. april 2009.

    Amerika je bila škola Gusinje ostvareni san


    SVE VIŠE CRNOGORSKIH ISELJENIKA VRAĆA SE IZ SAD U ZAVIČAJ



    Gusinje – “Americi je samo ime veliko”, uvjeren je danas Fejzo-Felja Bektešević (26) iz Gusinja koji se poslije godina života u Njujorku vratio u rodni kraj. Fejzo je iz “obećane zemlje” stigao među prvima. Ne preko ljeta, ne na tri sedmice, ne da tu bude za sabor na Alipašinim izvorima na Ilindan, nego da pod Prokletijama živi i radi.

    Iseljenici su počeli da se vraćaju prije par godina, od sticanja crnogorske nezavisnosti, ali ih je od početka ekonomske krize sve više. Tešku zimu u Americi smijenilo je neizvjesno proljeće, papiri se teško ili gotovo nikako ne dobijaju, sve se manje isplati raditi na crno, dolar ne garantuje sigurnost. U plavsko-gusinjski kraj zato se najčešće vraćaju samci. Njima je najlakše. Ali, dolaze i čitave porodice. U maju i junu se očekuje nova grupa povratnika, a ima najava da će pristizati tokom čitave godine.
    U Americi živi više od 30.000 Gusinjana i Plavljana.

    Fejzo je tamo proveo nepunih osam godina.
    “Pokušao sam da dobijem papire u Americi. Nijesu mi ih dali. Povratak kući bilo je jedino rješenje i nijesam se pokajao. Americi je samo ime veliko, iskoristio sam samo njenu školu, koja me je skupo koštala,“ kaže on.
    Fejzo je rođen u Gusinju 1983. godine, gdje je odrastao uz majku i dvije sestre. Tu je završio osnovnu školu, u Plavu je upisao srednju, ali je nije završio, snovi o Americi, kaže, obećavali su više.
    „Put preko bare je bio tvrd, neprohodan, budio sam se u tuđim državama, pod tuđim zastavama. Misleći da je život u Americi bajka, došao sam u Njujork. Radio sam u italijanskim restoranima. Učio sam kako kuvaju, kako se servira na francuski način. To znanje kuvara mi je sve od Amerike. Dolarima koje sam zarađivao plaćao sam život u toj zemlji, jer ti ljudi ne naplaćuju jedino vazduh, koji je, pored toga, lebdeći otrov“, kaže Fejzo.

    Ispekao je zanat, čak i preuzeo posao u svoje ruke, ali se u aprilu 2008. godine odlučio na povratak kući.
    „Sa malo sumnje i tremom koja me pratila čitavim putem došao sam do aerodroma u Podgorici. Tu me dočekala brojna familija. To se opisati ne može. To ljeto sam radio u Baru, potom pet-šest mjeseci u jednom lokalu u Plavu. Postao sam još bolji u svom poslu. Danas konačno i živim i radim u Gusinju. Zaposlen sam u novootvorenom hotelu „Rosi“ na samom ulazu u Gusinje. Tu među svojima mi je najljepše“, priča Fejzo.
    Uvjeren je da svako ko hoće može da zaradi parče hljeba bilo gdje, pa što ne onda kod svojih i sa svojima, prije nego negdje drugo. Amerika je samo iluzija.

    Tako misli i Šućo Rugovac, povratnik iz Tenesija. Otišao je 1994. godine sa ženom i dvoje djece, ilegalno. Prije dva mjeseca imigraciona služba Amerike ga je vratila u Gusinje.
    „Radio sam tamo u restoranu s dvojicom braće, dobro se snašao. Taj restoran i sada radi, jer oni imaju američko državljanstvo. Ja nemam i morao sam da napustim kuću koja se vodi na moje ime. Mnogo mi je teško bilo kada sam došao u Gusinje, poslije 15 godina. Prvih dana sam se plašio kako ću se snaći nakon toliko godina”, kaže Šućo.

    Imao je sreću da se odmah zaposli kao glavni kuvar u restoranu “Napolis” u Gusinju, gdje ima i svoju kuću i imanje.
    Za sada ne planira da se vrati u Ameriku, jer ima i majku koja je u poznim godinama o kojoj mora da brine.
    “Mislim da u Gusinju može da se radi, samo ako se hoće. I naravno da se od tog rada pristojno živi. Dokaz tome sam ja i moja porodica, kaže Šućo.

    Potvrđuje to i Fejzo, koji se često zahvaljuje „uzvišenom gospodaru“, što mu je ostvario želju da ponovo bude u svom rodnom mjestu, u srcu ispod Prokletija, gdje sviću najljepše zore“.
    „Za to sam molio i to sam priželjkivao 8 godina. Žao mi je svakog našeg omladinca i građanina koji po bijelom svijetu traži bolji hljeb od pogače“, kaže on.
    Raduje se što će ovog ljeta svojim kulinarskim specijalitetima moći da počasti i brojne zemljake iz Amerike. Ko će s koliko kofera doći, ostaje da se vidi.

    Proći će kriza, a Crna Gora će i dalje tapkati u mjestu

    I A.R. je jedan od Gusinjana koji u posljednjih nekoliko godina, a posebno od 2006, nije uspio da reguliše status američkog državljanina, pa su ga tamošnje vlasti prisilile da napusti zemlju. A.R. je došao prije četiri godine, ali sanja da se ponovo vrati u Dalas.
    “Meni je tamo bilo dobro. Otišao sam ilegalno, u ono vrijeme nemira i ratova. Viza se tada nije mogla dobiti regularnim putem. Izvadio sam radne papire i sa njima normalno radio, legalno. Bio sam menadžer u jednoj jakoj kompaniji. Imao sam sreće, malo ljudi tamo može da dobije takav posao. Dobro sam zarađivao. Međutim, došao je trenutak kada sam morao da opravdam način na koji sam ušao u Ameriku”, priča A.R.

    Pred američkim sudom nije uspio da se odbrani, rekli su mu da se situacija u njegovoj zemlji popravlja, pa se poslije 14 godina iz Dalasa vratio u Gusinje. Dobio je zabran legalnog ulaska u Ameriku na nekoliko godina.
    “Iako sam bio uredan, sve svoje obaveze prema državi sam isplaćivao. Nije im značilo mnogo, jer je američki sud i zakon “neumoljiv”, kaže A.R.
    Sada nema volje ni motiva da bilo kakav posao započne u Gusinju, jer je u Dalasu “zarađivao za jedan dan što ovdje za mjesec”. Živi sa roditeljima od ušteđevine, koja se, kaže, topi nenormalno brzo, jer je sve skupo. Čeka da mu prođe zabran za SAD i da prođe kriza.
    “Rekli su mi da ova globalna ekonomska kriza najviše drma Ameriku, ali proći će. Očekivao sam više od Crne Gore, ali ovdje i dalje tapkamo u mjestu. Pogledajte kakvi su samo putevi na sjeveru”, kaže A.R.

    Zaim aga povukao nogu

    Prvi čovjek sa prostora plavske opštine koji je otišao za Ameriku bio je Gusinjanin, Zaim-aga Omeragić - Zajo, koji je 1912. godine iz Luke Drač (Durs –Albanija) otišao za Čikago gdje je živio do 1936. godine. Nikada se nije javljao svojoj rodbini.
    Novi veći talas iseljavanja sa ovih prostora preko okeana, za Ameriku i Kanadu počeo je 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka, da bi vrhunac bio 80-tih godina kada su nepregledne mase mladih napustile ovaj kraj. Tada je skoro svake druge večeri sa autobuske stanice u Gusinju odlazio samo po jedan autobus putnika u jednom pravcu - preko okeana.


    Amil IBRAHIMAGIĆ

    http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=302148

  22. #22
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Vijesti", 21. april 2009.


    Koliko još da čekamo


    RAZBIJENA JOŠ JEDNA NADA DA ĆE MOJKOVAČKO SELO BJELOJEVINE DOBITI MOST



    Mojkovac - Na regionalnom putu Mojkovac-Đurđevića Tara na 25. kilometru u kanjonu rijeke Tare u Nacionalnom parku „Durmitor“, u selu Dobrilovina, gdje se nalazi i istog imena manastir, odavno je planirana izgradnja mosta u Kulinama. Ćuprija bi povezala selo sa Bjelojevinama na desnoj obali rijeke.
    Mislili su mještani da će mašine nad Tarom zabrujati ovog proljeća, ali je novac za gradnju mosta iz opštinske kase nedavno opet preusmjeren u druge namjene. Ovog puta za probleme Komunalnog preduzeća.
    Most za selo Bjelojevine obećavali su mnogi predsjednici Opštine Mojkovac, ali ga do danas nijesu izgradili. Plemena Rovčani, Drobnjaci i Topovići koji imaju imanja u Bjelojevinama, ipak, mu se nadaju.
    Vukašin Rovčanin (74) barkom prevozi sa jedne na drugu obalu Tare više od 25 godina.
    “I dalje idem istim putem kao i moj prađed. Eto, toliko smo mi odmakli u Evropu”, kaže Vukašin.
    Sa barkom nije lako kada je velika voda, prijeti opasnost da je talasi potope ili da je prevrnu. Vukašin ponosno priča da je barku pravio kada mu je bilo pet-šest godina. Tu prvu voda je odnijela, a ovu drugu koju i danas koristi gradio je sa Vukom Baltićem.
    Barka radi na principu sajli i koturova, a sajle su vezane na jednoj strani za hrastovi, a na drugoj za lučevi stub.
    Most u tom selu počela je da gradi još 1974. godine tadašnja Teritorijalna odbrana. Tada je postavljen noseći stub na lijevoj obali Tare, drugi na sredini rijeke na stijeni, a treći na desnoj obali. Ošalovan je i trebalo je da se nalije betonom.
    “Sve je bilo spremno da se most napravi. Dobavljen je bio sav materijal, ali vodena stihija u jesen te godine nije dozvolila. Dobijali smo kasnije obećanja da će se radovi nastaviti u proljeće naredne godine, ali na proljeće nije bilo nijednog pripremljenog komada materijala. Nešto odnijela voda, a nešto ljudi. Vojska je odustala od mosta. A, uzimao se novac od Vlade i svake godine su ga projektovali. Od tada do danas se promijenilo desetak predsjednika Opštine Mojkovac i svi su obećavali da će graditi most, ali niko ga nije napravio“, kazao je Rovčanin.
    On je dodao da je i sadašnji predsjednik Opštine Miladin-Brko Mitrović obećao isto.
    “Vjerujemo njegovoj riječi, vjerujemo da će imati snage. Brko je voljan da nam pomogne, došao je prošle godine i majstor iz Kolašina sa povoljnom cijenom. Most je planiran da bude viseći, a kad uđemo u Evropsku uniju dako bude i željezni”, kaže Vukašin.
    U doba Nemanjića u tom selu je postojao kameno-klesani most koji je služio za izgradnju manastira Dobrilovina. Ukrasni kamen siga je dobavljan sa suprotne strane Tare iz sela Stevanovac. Na desnoj obali i sad postoje ostaci kule-zidine. Po tim kulama se mjesto gdje treba da bude most danas i zove Kuline.

    “Životinju sam godinama morao u Taru uvoditi. Plivala su goveda i ovce. Sad imam manje ovaca, pa ih prevozim barkom. No, goveda i dalje plivaju rijekom. Znaju gdje treba zaplivati i isplivati. Navikla se životinja i trpi”, kaže Vukašin.
    Uvjeren je on da su veliki krivci što se most ne gradi ljudi iz NP „Durmitor“. Branili su, tvrdi on i dodaje da bi se prošle godine most napravio da “oni nijesu stavili zabran”.
    “Nijesu mogli sa Opštinom Mojkovac da raskrste još odranije, pa danas gledaju da se nekako svete. Nacionalni park ne može biti gospodar Opštine Mojkovac. Ako je gospodar da čuva prirodna bogatstva i ljepote, ne može da komanduje izgradnjom i razvitkom naše opštine”, kaže Vukašin.
    Nije samo on, tvrdi, zainteresovan za poljoprivredu u Bjelojevinama, nego i komšije Drobnjaci i Topovići. Kada bi se most napravio svi bi, uvjeren je Vukašin, držali i ovce i goveda.
    Rosanda Drobnjak iz Bjelojevina je iselila 2000. godine. Od svoje kuće na desnoj obali Tare vazdušnom linijom oko 200 metara vide asfalt regionalnog puta, ali je dalji nego išta.
    “Stalno smo svi priželjkivali taj most, od djetinjstva smo maštali o njemu. Maštali smo da teške stvari ne nosimo kilometrima lil na konju po 2-3 sata puta od Bjelojevine do Gostilovačkog mosta uzvodno. Preko Tare bi stizali za 20 minuta da je mosta”, kaže Rosanda.
    Sjeća se da su mještani nekada koristili i prelaz u Đavolim Lazima, gdje je bila mostika, koja je i tada bila opasna po život, jer se silazilo niz strme litice od Crnih poda. Đavolje Lazi su prvi put urušene 1978, a od 1991. godine više nije bilo bezbjedno prelaziti preko.
    “ Most ako se napravi, sa zadovoljstvom bismo se vratili na selo, da radimo i obrađujemo zemlju. Danas živim sa sestrom Radom u Mojkovcu. Držim jednu kravu i moram da kupujem sijeno, pored svog imanja u Bjelojevinama”, kaže Rosanda.
    Momo Drobnjak povremeno obilazi porodičnu kuću u Bjelojevinama, kada je mala voda ide na barku, a kada je velika, iako je dalje, preko Gostilovačkog mosta. Sjeća se da je jednom umalo stradao s cijelom porodicom kad je prelazio barkom.
    “Povukao sam je brže nego što je trebalo, ali sam bio nekako priseban. Ostali smo živi”, kaže Momo.

    Zna se ko je šta obećavao

    Vukašin Rovčanin smatra da bi i Ministarstvo poljoprivrede trebalo da učestvuje u izgradnji mosta prije nego iko, jer je to i ministar Simović obećao više puta.
    “Stalno obećavaju da poljoprivredu treba unaprijediti. Ne bi trebalo da obećavaju samo uoči izbora, nego i poslije. Trebaće im glasovi i drugi put”, savjetuje Vukašin.
    Dosta Mojkovčana je, kaže, na rukovodećim-državnim funkcijama i mogli bi “da pomognu ako hoće”.
    “Obrad-Mišo Stanišić koji će, vjerovatno, biti poslanik (DPS) dok je bio predsjednik obećao je bio da će most napraviti ili živ nije. Nije ga napravio. Ali more se popravit, oprostićemo mu. Neka ne ćuti i neka ode kod predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića i neka kaže đe treba sredstva utrošiti i kako mi živimo”, poručuje Vukašin.
    Razočaran je što je i ove godine od 50.000 eura za most iz budžeta 40.000 prebačeno JKP „Gradac“.
    “To su izgubljene pare”.
    Vukašinov sin Zlatko je optimista i vjeruje gradonačelniku i njegovim saradnicima i ministru Simoviću da će most napraviti.

    V.BALTIĆ

    http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=302416

  23. #23
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Revija D, broj 358, 06-05-2009

    POTRESNA ŽIVOTNA PRIČA AVDULAHA CRNIĆA, KOJI JE PREZIME DOBIO PO MJESTU GDJE SU GA RODITELJI OSTAVILI KAO NOVOROĐENČE



    Da sam sreo majku, bio bih spreman i da je ubijem!

    Htio sam da barem saznam kojoj vjeri pripadam


    Nikad nijesam upoznao oca i majku, a najveća želja mi je da saznam svoje porijeklo, ko su mi preci, rodbina. Zapravo, nikad nijesam osjetio želju da vidim roditelje, iako sam čitavog života čeznuo samo da saznam ko mi je podario život. Međutim, ako je moja majka bila spremna da me ostavi u šumi, na milost i nemilost divljim zvijerima, onda ona i ne zaslužuje da je upoznam. Da sam je ikad u životu sreo, čini mi se da bih bio spreman da je ubijem, zbog bijesa i boli što me je ostavila. Mogu li se ljudi koji te rode, pa te se odreknu nazivati roditeljima, pita, a zapravo konstatuje sedamdesetogodišnji Avdulah Crnić iz rožajskih Hurija, koji je u gradu na Ibru poznatiji kao Nahod.
    Njega su kao novorođenče, davne 1939. godine, pronašala dvojica Rožajaca, u mjestu zvanom Crnja po kojem je i dobio prezime. On vjeruje da su ti ljudi, koji su već umrli, znali sve o njegovoj majci, ali su mu samo rekli da je ona bila muslimanka, pa je i dobio islamsko ime.
    -Raspitivao sam se, jer sam htio da barem saznam kojoj vjeri pripadam. Rođen sam na Petrovdan, pa sam želio da se zovem Petar. Moji spasitelji su mi rekli da oni znaju ko mi je majka, ali iz nekih razloga nikad nijesu željeli da mi otkriju više od toga. Možda je tako i bolje. Znam samo da je, nakon što me je ostavila, otišla da živi na Kosovo. Rekli su mi da sam bio uvijen u pelene i ostavljen pored rijeke. Pošto sam pronađen, zbrinut sam kod jedne hraniteljke u Rožajama, koja me je odgajala naredne dvije godine. Pošto nije mogla da se stara o meni, tadašnje vlasti su odlučile da me pošalju u dom za nezbrinutu djecu. Najprije sam se obreo u dječjem domu u Pljevljima, gdje sam ostao oko dvije godine, a poslije sam prebačen u Dom za nezbrinutu djecu i omladinu u Bijeloj. Tamo sam ostao sve dok nijesam navršio 19 godina, prisjeća se Crnić koji je zahvalan nekadašnjem jugoslovenskom društvu i Savezu komunista bez kojih, vjeruje, ne bi opstao.
    Avdulah nije bio zainteresovan za učenje, pa je uspio da završi svega šest razreda osnovne škole.
    -Godine su prošle, ostalo je samo sjećanje na lijepa drugarstva i prijateljstva iz tog vremena, koja su kasnije pokidana, jer smo se rasuli na različite strane i skoro da se nikad više nijesmo sreli. Dok sam boravio u Bijeloj, najteže mi je padalo što nikoga nije bilo da me obiđe. Kad bi drugoj djeci došla rodbina, osjećao sam se usamljeno i napušteno. Tada sam shvatio da ne postoji niko na planeti ko bi brinuo o meni, ko bi mi pružio ruku ljubavi, pažnju i pokazao osjećanja. Veliku ulogu u mom životu odigrao je upravnik doma koji mi je vraćao samopouzdanje riječima: ’’Nijesi ti ostao bez nikoga, imaš nas i možeš biti siguran da nijesi sam na svijetu’’, prisjeća se Abdulah dana provedenih u domu.
    Kad je postao punoljetan, 1955. godine, vratio se u tadašnji Ivangrad, gdje je radio kao ključar u bolnici. Poslije godinu dana, odlučio je da se vrati u Rožaje, gdje ga niko nije poznavao.
    -Ni danas mi nije jasno zašto sam se vratio u Rožaje, grad u kom sam bio zaboravljen i nepoznat. Vjerovatno su me vukli korijeni i brojna pitanja na koja ni do danas nijesam dobio odgovore. Možda sam mislio da je to jedini način da saznam više o sebi i vjerovao da će me roditelji, ako ikad i pomisle da me potraže, tražiti upravo tamo gdje su me ostavili, veli Avdulah.
    Po povratku u Rožaje, upućen je na odsluženje vojnog roka u Banjaluku, a zatim u Sarajevo gdje se zadržao par mjeseci. Tokom medicinskih pretraga u tom gradu, ljekari su zaključili da zbog slabog vida nije sposoban da služi armiju. Vratio se u rodni grad, a potom se uputio ponovo u Bosnu gdje je radio na građevinama.
    Nemiri mu nijesu dali mira. Nebo pod kojim je prvi put proplakao uporno ga je pozivalo na povratak.
    -Sudbina ili usud, ali po ko zna koji put sam se vratio u Rožaje. Dobio sam posao u ''Gornjem Ibru'' a potom sam otišao u Kraljevo, gdje sam se zaposlio u Kablaru uz pomoć prijatelja. Tamo sam sreo i svoju suprugu Dragu Ljubičić. Imao sam 30 godina, a ona 29. U Kraljevu smo živjeli oko 18 mjeseci, a kad sam ostao bez posla odlučio sam da zaposlenje potražim u svom gradu, prisjeća se Crnić.
    Zaposlio se u Komunalnom preduzeću, pa je u grad na Ibru iz Kraljeva doveo i suprugu, koja je već bila u drugom stanju.
    -S Dragom, s kojom sam imao prelijep život, izrodio sam četiri sina i kćerku. Od njih imam osmoro unučadi, a deveto je na putu. Dva sina su mi u inostranstvu, kćerka se udala. Ostala mi je još jedna, zasad najveća želja, da se oženi moj najstariji 39-godišnji sin. To bi mi napunilo dušu, veli Crnić, koji je Dragu, svoju jedinu i najveću ljubav, izgubio prije 13 godina.
    -Njena smrt mi je teško pala. Volio bih da sam ja otišao prije nje, jer bi ona za djecu bila mnogo bolja od mene. Mnogi sugrađani su mi postavljali pitanje zašto se ne ženim, ali nijesam imao hrabrosti da to uradim, zato što ne želim da pokvarim uspomenu na Dragu koja je bila izuzetno dobra žena i majka, kaže Avdulah.
    On danas živi od 140 eura penzije.
    -To je nedovoljno za preživljavanje i mene samog, ali ipak uspijevam da pomognem sina i snahu s kojima živim. Da mogu, pomogao bih im i više, dao bih im i život samo ako bi ih to usrećilo. Zbog toga nikad neću shvatiti roditelje koji drugačije razmišljaju i s tom gorčinom ću u grob leći, zaključio je Avdulah Crnić.

    Pastorka pazio kao svoje dijete

    Avdulah nikad nije mogao da shvati, niti opravda roditelje koji ostavljaju svoju djecu.
    -Kad bih imao vlast, takvim roditeljima bih sam presuđivao. Danas su drugačija vremena i lakše je izdržavati djecu nego što je to bilo u vrijeme kad sam ja rođen. Ipak, to ne opravdava ni moje roditelje koji su me odbacili kod kojih nikad nije proradila roditeljska ljubav ili savjest da me potraže. Kad sam se oženio, imao sam pastorka kojeg sam pazio kao svoje dijete. On je čak nekoliko razreda završio u Rožajama, a kad se naša porodica uvećala njegova baka ga je odvela u Kraljevo. I danas nas posjećuje, kaže Avdulah.

    Da li im je ikad zadrhtalo srce?

    „Svoje dijete nikad ne bih ostavio“, kategoričan je Avdulah i upravo ta ljubav ga tjera da stalno razmišlja o onima koji su mu podarili život.
    -Da li su ikad uveče, pred spavanje, pomislili na mene i pomolili se Bogu za moju sreću i zdravlje? Da li su ikad prolazili pored šume u kojoj su me ostavili i da li je im je tada zadrhtalo srce ili krenula suza? Da li su ikad mogli naći mir i spokoj, ne znajući šta je sa mnom?! Da li su zamišljali moj lik i da li su se ikad upitali koliko patim što ne znam svoje ime, ni porijeklo. Ja sam o njima mislio svakodnevno, s gorčinom i prekorom. Posebno me razjeda činjenica da su moji roditelji vjerovatno imali i drugo potomstvo s kojim se moja djeca mogu upoznati, a da ne znaju da su krvno vezani. To je neoprostivo, ogorčen je Abdulah.

    Vera Ratković

    http://www.revijad.cg.yu/?nivo=3&rub...358&clanak=931

  24. #24
    Join Date
    Dec 2008
    Location
    PG/SV
    Posts
    3,487
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Obrace li ko pazhnju na ovog kolumnistu?

  25. #25
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na primorju ljeto na sjever gomila snijega u isto vrijeme, sve to u mini državu

    Nameti još ispod Prutaša


    PUTARI VODE BITKU SA SMETOVIMA NA DURMITORU


    Žabljak / Plužine/ Nikšić - Dok je na primorju uveliko počela sezona kupanja, u masivu Durmitora u toku je uklanjanje snijega sa regionalnog puta Plužine-Žabljak, posljednje neprohodne saobraćajnice u zemlji.
    Snijeg još blokira regionalni put preko Durmitora, od Plužina, preko Pišča, do Žabljaka.
    Smetovi, visoki i do šest metara, još su nesavladiva prepreka za mehanizaciju “Crnagoraputa”. Putari Mijat Kankaraš i Rade Silajdžić vjeruju da će očistiti trasu tek za desetak dana.

    Milun Božović, šef nikšićke sekcije, obišao je teren.
    „Smetovi su ogromni na pojedinim mjestima, ali je sunčano i toplo, nastavljamo da radimo. Očekuje nas još dosta izazova na Dobrom dolu i kod Stožine“ rekao je Božović.
    Put preko Prutaša, Todorovog i Dobrog dola i Sedla, asfaltiran je prošle godine, a posao je finansirala EPCG.
    Između Plužina i Žabljaka prohodna je trasa preko Nedajnog, kanjona Sušice i Male Crne Gore.

    Putari iz nikšićke sekcije “Crnagoraputa” već nedjelju dana specijalnom mašinom sa spiralnom rotofrezom uklanjaju visoke namete.
    Dragan Jokanović, vlasnik nacionalnog restorana “Milogora” na Trsi, mjesnom centru sela na Pivskoj planini, koji svakodnevno pri polasku i na povratku sa puta komunicira sa putarima koje predvodi rukovalac na “šmitu” Mijat Kankaraš iza koga je bezbroj zima provedenih u mećavama Krnova, Javorka i Vojnika.
    -Rade i tokom praznika. Sve od Pišča probijaju namete visoke i do pet metara, ali, kao rijetko kad, duge i po nekoliko stotina metara. Završili su čišćenje kroz Todorov do ispod Prutaša i uspon do na Prijespu. Tokom dana mogu sići u Dobri do koji je uglavnom kopan. Kopna je i sunčana strana Sedla, a onda slijedi čišćenje još nekolika kilometara. Ako ih nešto ne spriječi, mogu to završiti za naredna dva dana - kazao je juče “Vijestima” Jokanović.

    Prohodnost ovog puta važna je i za turiste koji se nakon obavljenog splavarenja, sa Šćepan polja vraćaju na Žabljak, ali i za stočare zbog skorog izdiga na katune Todorov do, gdje izdižu Pivljani i Dobri do u kome su stada stočara iz Jezera. Katune razdvaja Prijespa. Priča se da je, davno, ispaša na tom prevoju izazivala česta sporenja među pivskim i jezerskim stočarima, a najgore je spriječila jedna mudra starica. U jedan opanak stavila je malo zemlje iz Pive, a u drugi iz Jezera. Prijespu je po priči odabrala slučajno i tu se zaklela da jednom nogom stoji na pivskoj, a drugom na jezerskoj zemlji. O zakletvu se nije ogriješila, a gorštaci i jedne i druge strane Durmitora prihvatili su tu arbitražu. Kasnije je to postala i administrativna međa.



Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •