Fantasy pricha sa nasih prostora...
Originally Posted by Nk-001
Reply With QuotePosto vidim da ste puni pitanja, evo jednog malog uvoda u prichu
Krvava Trebjesa
Matijin hromirani oklop se presijavao na ranom jutarnjem suncu. Jaki sjeverni vjetar igrao se sa njegovom dugom i gustom crnom kosom. U teskom celicnom macu, kao u ogledalu, vidio je odraz Trebjese. Prelijepo brdo zauzele su zivotinje. Crna sluz se slivala niz zidine manastira a njihove crvene oci sijale su u mracnoj unutrasnjosti ovog svetog zdanja. U Matijinom pogledu nije bilo ni straha, ni milosti, ni ponosa- nicega osim beskrajne mrznje prema stvorenjima koja su poklala njegove najblize. U usima su mu odzvanjala imena pobijenih. Nikada nije plakao, ali se kap rose umjesto suze zadrzala na njegovom obrazu.
Osvetice se ili umrijeti! Nije imao razlog da zivi ako bi znao da se prokleta stvorenja pod krovom pod kojim je krsten slade lesevima njegovih roditelja, sestre i prijatelja. Prosao je pored izvora i nije stao. Nije popio ni kap vode od prosle noci. Jedina zedj koju je osjecao bila je beskrajna zedj za krvlju ovih nakaza. I zakleo se na sve sto mu je ostalo da ce je utoliti, ako ta stvorenja uopste krvare.
Nosio je masivni mac od nerdjajuceg celika na ledjima i trcao tako lako kao da nosi perce. Ovaj ogromni covjek je na sebi nosio onoliko celika koliko je i sam bio tezak. Zemlja se tresla sa svakim njegovim korakom. Jurio je ka onome od cega su svi bjezali. Isao je da se suoci sa onim na ciji su pomen svi okretali glavu. Isao je da ubije ono sto jos niko nije vidio i ostao ziv da to isprica.
Jedan Crni je skocio s lijeva i zagrizao. Matija je okrenuo glavu i pogledao ga u oci. Nikada nije vidio nista nalik tome. Licio je na dijete prekriveno neprozirnim sluzom crnim kao smrt ispod kojeg su se nazirale samo konture deformisane lobanje. Tu i tamo iz crne smjese probijali su veliki, izrazeni kicmeni prsljenovi. Zubi, ostri kao nozevi, grebali su po celiku oklopa pokusavajuci da ga probiju a u ocima- u tim djavolski crvenim ocima je goreo krvavi oganj. Da su mogle da govore, vristale bi tu jednu paklenu rijec: ''GLAD!''. Duge crne kandze su nekoliko trenutaka bezuspjesno pokusavale da pronadju slabo mjesto izmedju ploca u oklopu od skadarskog celika, a onda se stvorenje uhvatilo za glavu pokusavajuci da je zastiti od udarca.
Ni samo stvorenje se nije nadalo da ce njegova lovina postati njegov krvnik. Ostali su se do sada skamenjeni predavali istog trenutka kad bi vidjeli njegovu grotesknu pojavu, ali je ledeno hladni pogled ispod gustih obrva pripadao covjeku koji ni po cemu nije licio na ostale. Snazan udarac pesnicom u krznenoj rukavici oborio je zivotinju na zemlju, a teska kozna cizma stala joj je za vrat. Matija je izvadio mac iz korice. Osmatrao je zivotinju. Prokleto mnogo je licila na covjeka. Mlatarala je rukama i nogama kao da je molila za zivot.
Sluz na lijevoj strani trupa ritmicno je podrhtavao. Obradovao se. Nakaza je imala srce. Probo je sjecivom i okrenuo. Rebra su krcnula i snazan mlaz jarko crvene krvi siknuo je uz ostricu. Prokletinja je vristala i krkljala. Drzala se za ranu pokusavajuci da zaustavi krvarenje. Lijevom nogom je u grcevima kopala zemlju. Sa svakim otkucajem probijenog srca zivot je isticao iz nje. Konacno se zaustavila. Jos jedan jaki, posljednji impuls trznuo joj je ruke i noge, a onda je sve stalo. Crvena vatra u ocima se ugasila, a materija koja joj je prekrivala tijelo najednom je postala zalosno siva. Sta god da je bilo to stvorenje, sada je bilo mrtvo.
Matija je ocistio ostricu maca i vratio ga u korice. Znao je da je u manastiru na desetine, mozda stotine ovakvih, ili jos gorih stvorenja. Ali je bio siguran i u jos jednu, mnogo vazniju stvar: Crni nisu besmrtni- a on je znao kako da ih ubije. Na krajicku zakrvavljene usne naziralo se nesto nalik na osmijeh.
Naravno, ovo je samo pricha iz prvog broja casopisa... Do sada je izlazila u 5 brojeva, a u planu je jos jedan...
Bookmarks