Results 1 to 20 of 20

Thread: Agonija Jugoslavije

  1. #1
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Agonija Jugoslavije

    Agonija Jugoslavije: Dani sloma 1941
    Beograd, 1941 godina
    napisao: Milan Banic
    [izostavljen predgovor]

    -DANI SLOMA 1941-


    NEMCI U BUGARSKOJ!
    Bugarska potpisala tripartitni pakt! Vlada g. Filova dozvolila nemačkoj vojsci ulazak u Bugarsku, i nemačke trupe, kao lavina, spustile su se sa severa ka jugu Bugarske, nastojeći da što pre stignu na nje-nu granicu s Grčkom i Jugoslavijom!
    Kada je Beograd saznao za ove događaje, osetljivo je porasla ljegova temperatura. Opšti je bio osećaj da je kucnuo čas presudne odluke; da valja birati između rata i mira; da se valja odlučiti na saradnju s Nemačkom, odn. sa silama Osovine, ili na rat s njima.
    U taj sudbonosni čas stigla je do svog apogeja i engleska propaganda u Beogradu i čitavoj Jugoslaviji. Ova propaganda dejstvovala je sistematski i smišljeno, već od samog početka novog evropskog rata. Rukovodio je njome odlično organizovan štab, koji je, dabome, imao mnogobrojnu plaćeničku i dobrovoljačku „vojsku", te se nije ograničavao na publikovanje i propagovanje antinemačkih pamfleta, letaka i brošira, biltena i karikatura, nego je, „direktnom akcijom", infiltrirao ceo naš narodni život, proniknuo u sve slojeve našeg društva. Za dobar honorar, uspeo je ovaj štab za englesku stvar da predobije čak i kavanske muzike, tako da su u najposećenijim beogradskim (i provinciskim) kavanama, već kroz mesece, iazovi i kapele svirali »Tirreraru«, dodajući ovoj po-znatoj engleskoj vojničkoj pesmi, kao garnituru, naše „Spremte se, spremte, četnici", „Oj trubaču", i ostale naše ratničke pesme. Kroz pesmu se je, dakle, u toku više meseci, propovedalo ratno drugarstvo englesko-jugoslovensko.
    Ponajveću pažnju posvećivala je engleska propaganda srpskom, odn. srbijanskom sektoru. Išlo se je za tim da se obradi, u prvom redu, srpstvo, dok je mon-taža hrvatstva i slovenaštva ' bila na sporednom planu.
    A to nije bilo neinteligentno: I nakon sporazuma od 26. avgusta 1939, Srbija i srpstvo ostali su kičma Jutoslavije, presudni faktor u njenom državnom i nacionalnom životu!
    Nije bilo neinteligentno ni to što se je u svim slojevima srpskog društva operisalo apelom na herojsku prošlost i tradiciju Srbijinu, na vojničku slavu i prestiž Srbije. Palilo je to, pogotovo nakon primarnih grčkih uspeha protiv italijanskih trupa u Albaniji. Ovi grčki uspesi dejstvovali su zapaljivo, sami po sebi, na srpsku psihu, zadojenu vekovnom junačkom slavom. Na sve strane čulo se je, ne samo iz usta neukog sveta nego i inteligencije: ,,Što još da čekamo? Evo, već se i Grci proslaviše! I zar može da bude rata na Balkanu bez nas?''
    Engleska propaganda koncentrisala je svoje dejstvo prvenstveno na Beograd, na varoši i palanke u unutrašnjosti, ali nije zanemarivala ni selo: mese-cima su njeni emisari obilaznli srbijanska sela, huckajući i potstičući seljake na rat protiv Nemačke. Ali, ponajglavniju pažnju obratila je engleska propaganda našoj vojsci, odn. vojni.m starešinama: Znali su Englezi vrlo dobro da, već od vremena Milivoja Blaznavca; vojska igra odlučujuću ulogu u svnm peripetijama državnog i narodnog života Srbijinog. Ako je pak do roda oružja, engleska propaganda bacila je oko, pre svega, na našu avijaciju, jer je avijacija najefikasnije savremeno oružje, koje odlučuje nesamo u modernom ratu nego — događaji su to doskora pokazali! — i u državnim prevratima.
    Ko li su bili glavni pomagači i saveznici engleske propagande u nas? Pre vega naša „demokratija". Dovoljno je da se neko deklariše za pristalicu demokratije i liberalizma, već samim ti.m on je bio anglofil, usrdni pomagač svake engleske akcije u našoj sredini. Vodeću ulogu u tom pravcu n.mali su oni koji su izvlačili najveću korist iz haosa liberalističko-demokratskog sistema, t.j. masoni, rotarijanci i Jevreji. D za nji.ma je sledovalo sve ono što se može subsumirati pod pojam parasitarne buržoazije. Svr-stala su se tu gotovo sva naša „nacionalna" udruženja, u čijem su se vodstvu ugnezdili, već poodavno, masoni i rotarijanci. A u tom anglofilskom zelotizmu nisu hteli da zaostanu ni mnogi pastiri pravoslavne crkve, valjda zato što su ljubomorno gledali na tesnu saradnju Vatikana s anglosaskim državnicima, u prvom redu s američkim Pretsednikom Ruzveltom.
    *
    Nastojeći da nas što pre uvuče u rat, engleska propaganda jurišala je krajnje agresivno na poziciju neutralnosti koju je naša država, barem formalno, zauzimala u toku 19 meseci aktuelnog rata. Za razliku od nje, nemačka propaganda ne samo da je respektovala našu neutralnost nego je dejstvovala u pravcu njenog jačanja. Bilo je to sasvim logično i prnrodno, jer Nemačka, u ovom ratu, od nas (kao i od svih osta-lih srednjih i malenih evropskih država) nije tražila drugo nego da ostanemo po strani od rata, da ostanemo verni miru. Pa u vezi s time, dok je engleska propaganda, za volju svog uspeha, bezobzirno crvotočila i minirala ne samo moral našeg društva nego i ceo naš nacionalno-državni organizam, nemačka propaganda išla je za tim da ih konsoliduje i učini otpornijim.
    Bilo je za očekivanje da će naša državna vlast stajati na braniku i naše neutralnosti i našeg nacionalnog morala, dovođenih u iskušenje nasrtljivošću engleske propagande. Ovo u toliko pre jer su njeni uspesi morali da zabrinjuju svakog razboritog čoveka kojemu je, više svega, ležao na srcu životni interes Jugoslavije. Englezima, naime, ne može se zameravati što su, u svojoj propagandi, tražili svoj račun i imali u vidu isključivo svoje interese; ali na nama je bilo da presečemo ovu englesku delatnost, jer je to imperativno tražio iaš interes. Međutim, naša dr-žavna vlast je, u tom pogledu, potpuno podbacila;
    Ona je naprosto puštala slobodnog maha engleskoj propagandi, pa nije čudo da je ovaj defetistički pro-pust naših vlasti urolio pogubnim plodom:
    U odsudnom času, kad je Bugarska pristupiza si-lama Osovine i propustila nemačke trupe do grčke granice; u času kad se je imalo rešiti pitalje, hoAe ln Jugoslavija biti mirni saradnik Osovine ili njen otvoreni, ratii neprijatelj, engleska propagaida bi-la je suvereni, neograničeni gospodar javnog mnenja u Beogradu i Srbiji.
    *
    „Nemci u Bugarsko! Ne preostaje nam drugo nego da idemo u rat!'' To je bio gotovo opšti poklik, malne opšte rezonovanje.
    Suprotstavljati se ovoj opštoj psihozi značilo je bacati bob o stenu!
    „Zašto baš u rat da moramo? Zar je rat uistinu jedini izlazak iz ovog ćorsokaka? — govorilo je nekolicina nas koji smo, radi toga, besceremonijelno bi-li oglašeni za germanofile.
    — „Zar ima još koji izlaz?"
    — Kako ga ne bi bilo! Treba da se učini ono što smo morali već davno pre učiniti. Kad je Francuska položila oružje, i političkom detetu moralo je dz postane jasno da je Nemačka gospodar situacije na celom evropskom kontinentu (izvuzevši Sovjetsku Rusiju). Već tada je, dakle, trebalo tražiti sporazum s Nemačkom. Pa ako je to tada propušteno, moralo se je to učiniti barem u času kada su nemačke trupe ušle u Rumuniju, jer je bilo evidentno da Nemačka tim korakom pristupa uređenju odnosa na Balkanu. Velika je bila greška dopustiti da Bugarska, pre nas, priđe Osovini! Ali još uvek nije dockan: I sada, kad su nemačke trupe već na bugarsko-jugoslovensko-grčkoj tromeđi, možemo spasti držaau i narod, ako iskreno i pošteno primimo saradlju s Neuačkom i Osovinom, ako pristupimo tripartitnom paktu!
    — Rumunija je također potpisala tripartitni pakt, pa ipak nije izbegla rasparčavanju i ogromnom teritorijalnom gubitku!
    — Rumunija je isplivala iz anglofilskih voda tek oida kad je već proigrala partiju! NJen slučaj je klasi-čan primer, kako se zadocnjenje, u međunarodnom životu, skupo plaća. Ali da Rumunija nije pristupila trojnom paktu, ne samo da bi izgubila jedan deo svoje teritorije, nego bi uopšte prestala da postoji kao međunarodni faktor.
    — Pa dobro; može li se, prema tome, izbeći parcelisanje Jugoslavije, ako sada potpišemo trojni pakt?
    — Kako se ne bi moglo? Zar nije Vođa Rajha, na prijemu u Berghofu, gg. Cvetkoviću i Cincar-Markoviću stavio u izgled garantiju nepovredivosti naših granica, ako pristupimo ne ratnoj nego mirnodopskoj saradnji s Osovinom?
    — A može li se verovati Hitleru? Ko nam garantuje da on, kad dobije rat, neće na naš račun nagraditi Italiju, Mađarsku i Bugarsku?
    — Može se verovati Adolfu Hitleru! On je već pokazao i dokazao da je prijatelju prijatelj, saradniku saradnik, da je vicge nego lojalan prema svakome ko ho-će prema njemu da bude lojalan. Dabome, prema neprijatelju Adolf Hitler je neprijatelj, koji ne poznaje sen-timentalnih obzira. I upravo zato, pogotovo ako računamo s nemačkom pobedom u ovom ratu, moramo sve učiniti, barem od sada, da Nemačkoj i Osovini dokažemo da smo voljni da im budemo najlojalniji prijatelji i saradnici.
    — Ali što će biti, ako ne pobedi Nemačka nego Engleska?
    — Engleska pobeda mogućna je tek nakon potpunog sloma Nemačke. A slomi li se Nemačka, tada će boljševizam da preplavi, u najmanju ruku, celu istočnu i centralnu Evropu. I neće Anglosasi nego boljševici regulisati međunarodne odnose u ovom delu Evrope. Bilo bi apsurdno verovati da će Anglosasi, posle rata s Nemačkom, hteti da zagaze u nov rat sa Sovjetskom Unijom radi granica neke Poljske, Češke, Mađarske, Rumunije ili Jugoslavije! Uostalom, sve kal, bi Anglosasi, nakon ovog rata, imali odlučnu reč u novom uređenju Evrope, zar iko ozbiljan može verovati da će oni rasparčati Jugoslaviju, pa jedan njen deo dati Italiji, drugi Nemačkoj, treći Mađarskoj, četvrti Bugarskoj, a sve to samo zato što je Jugoslavija, nalazeći se u bezizlaznom škripcu, poslednja — nakon Mađarske, Rumunije i Bugarske — pristupila mirnoj saradnji sa silama Osovine?!
    Ali svi razlozi bili su uzaludni. Rat, pa rat! — to je bio »caeterum censeo« ne samo masa nego i visokih intelektualaca, državnika i političara, naučenjaka i universitetskih profesora, inženjera i sveštenika. Ratna psihoza, hranjena i raspirivana umešnom propagandom, obuzela je duhove ...

  2. #2
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Sedimo na večer, malobrojno društvo ozloglašenih „germanofila", u „kafani". Poveo se, neizbežno, razgovor o situadiji stvoreioj ulaskom nemačkih trupa u Bugarsku. Upao među nas jedan intelektualac, »bijou« beogradskog „višeg" društva, te ubeđeno tvrdi da moramo u rat.
    „Kakav Vas je rat napao" — primećujemo intelektualcu — „Zar ne vndite što bismo ratom riskirali?"
    — Bio sam ja u ratu, i valjda znam što je rat!
    — Poznate prošli rat; ali on se prema savremenom ratu odnosi, u najmanju ruku, kao čistilište prema devetom krugu pakla. Prošli rat vodio se je, u glavnom, na frontovima; a savremeni rat ne poznaje razlike između fronta i pozadine. U savremenom ratu, mali narodi riskiraju ne samo svoju državu i nezavisnost neto, ponekad, i samu nacionalnu egzistenciju. ,
    — Ama nismo mi baš mali narod! Mi možemo da postavimo na noge vojsku od dva miliona vojnika!
    — Ovakvo rezonovanje bilo bi razumljivo pre sloma Poljske i Francuske; ali od lekcije što su ih dobile ove dve, a k tolike druge zemlje, trebalo bi ipak nešto naučiti. Uostalom, nemojte se zanositi brojem od dva miliona vojnika, jer bi bila vrlo opasna iluzija ve rovati da će pogotovo Hrvati, a pored njih Slovenci i sve narodnosne manjine u Jugoslaviji, poći oduševlje-no u rat protiv Nemaca. Naprotiv, vrlo je verovatno da bi se u tom ratu samo srpstvo moglo naći na megdanu s Nemiima, ali ne samo s Nemcima nego i s Talijanima, Mađarima i Bugarima. Vodite o tom računa da bi rat protiv Osovine, u aktuelnim prilikama, najverovatnije doveo ne samo do likvidacije Jugoslavije, nego da bi se on prvenstveno oborio na glavu samog srpstva.
    — Pa ipak, srpstvo, makar i osamljeno i napušteno, mora da ide u rat, da bi spaslo, ako već ništa drugo, svoju nacionalnu čast i dostojanstvo!
    — A što, ako se ratom ne spase čast i dostojanstvo Srbije, ako se umesto slave požnje bruku? Zar ne vi-dite kakav haos i dezorganizacija vladaju u nas, već sa-da, u miru? I zar ne možete sebi pretstaviti kakav će tek da bude haos, kad zagazimo u rat? Ne! S ovakvom or-ganizacijom zemlje, kakva je u nas, ne ide se u rat!
    U to uđe u kavanu drugi jedan „visoki" intelektualac, ,,renomirani ekonomista", nazovi-levičar, proionsirani pristalica istorijskog materijalizma. Priđe čovek našem stolu, i još nije pravo ni seo, već usklikne: „U ovoj situaciji, nama ne preostaje drugo nego da u roku od 8 dana uđemo u rat!"
    — U rat se ulazi samo onda kad se imade izgleda barem na kakvu-takvu odbranu. A mi tog izgleda nemamo. Mi smo, s čisto vojničkog gledišta, već izmanevrisani;
    mi smo sa sviju strana opkoljeni, tako da nemamo ni otstupnice.
    — A što je Solun? Zar nam ne preostaje slobodan put ka Solunu?
    — Pre svega, otstupanje na Solun pretstavlja napuštanje zemlje i 16 miliona njenih stanovnika na milost i nemilost tuđina. U drugom redu, valja voditi računa o tome da su nemačke trupe već na granici jugosloven-sko-bugarsko-grčkoj, i da će sa svojim motorizovanim divizijama stići u Solun pre naše vojske, čija je motorizacija minimalna.
    — Ništa zato! Ne žive narodi samo od pobeda! Na Kosovu smo doživeli poraz, pa ipak je taj poraz legao u osnovu poznije narodne veličine. Ako već ništa drugo, mi moramo spasavati nacionalni moral, i u ime toga moramo u rat, jer to traži naša čast, naše dostojanstvo!
    — Baš ste vi „levičari", poklonici istorijskog materijalizma, kroz 20 godina svakog nacionalistu proglašavali reakcionerom, radili sve i sva da nacionalna svest i nacionalni moral u ovoj zemlji budu što više oslabljeni. Prema tome, valza se čuditi što se, baš u ovom momentu, pozivate na spiritualne i u punom smislu reči nacionalne, nikako internacionalne vrednosti, kao što su narodna čast i ponos, nacionalni moral i dostojanstvo. Uostalom, što će biti s nacionalnom časti i dostojanstvom, ako nam propadne država, ako nam izgine narod, ako pogotovo srpstvo bude razapeto na krst svih mogućih i nemogućih patnja i strada-nja, a da pri tom ipak ne steknemo slavu, nego se još i obrukamo?!
    Akademski razgovor se je, na to, pretvorio u lično alostrofiranje i vređanje ...
    *
    Zabrinulo me je ovo stanje duhova u Beogradu i Srbiji. I pošao sam do jednog od najviših državnih funkcionera, jednog od najodgovornijih činilaca za sudbinu zemlje, te sam mu rekao: „Istina, nisam u položaju da bih mogao posedovati sve elemente saznanja, na osnovu kojih ima da padne sudbonosna odluka, u ovom momentu našeg nacionalnog života. Ali, ovu situaciju posmatram »sina ire et studio«; zabrinut sam jedino za sudbinu ove zemlje; dolazim u kontakt ne samo s pripadnicima sviju klasa našeg društva nego i sa strancima raznih narodnosti. Prema tome, znam dosta toga što bi trebalo uvažiti pri donošenju istoriske odluke… Zato, dozvolite mi da svoje mišljenje, svoje kon-statacije i zapažanja, makar i u pismenoj formi, iznesem pred Kneza-Namesnika".
    Rečeno mi je bilo: „Zar Vi smatrate da mi o svemu tome ne mislimo? Dan i noć na to mislimo? Nije potrebno da se trudite!"
    Kamo sreće da je takav odgovor snašao samo mene! Ali znam na desetke iskrenih privrženika Dinastije Karađorđevića i dobrih sinova Jugoslavije koji su, pre i posle toga, prolazili isto ovako kao ja!
    Jedno saznanje sazrelo je u meni: Neposredna okolina sve većma zatvara Kneza-Namesnika u »tour d'ivoire«; ova uža okolina, ugađajući i prirođenim inklinacijama Kneza-Namesnika (aristokratsko-kozmopolitske prirode), sve više udaljava Kneza-Pavla od ovog naroda.
    Knez-Namesnik je sve većma osamljen! A njegova osamljenost mogla bi da ima i fatalne posledice...




    POTPISIVANJE TROJNOG PAKTA
    Polovinom marta, svi su znaci belodano pokazi-vali da su se rukovaoci naše državne politike definitivno rešili da potpišu ugovor o saradnji sa silama Osovine. Hvala Bogu! Znači da su prevladali zdrav razum i instinkt samoodržanja!
    Ali, neminovnost ovog akta mobilisala je duhove, zahvaćene tuđinskom propagandom, revoltirala malne čitavo beogradsko društvo koje je, u taj mah, službu tuđinskim pretpostavljalo služenju našim sopstvenim interesima. Slepci pokraj zdraaih očiju pitali su se: „Zar Je to moguće? Zar Knez Pavle da izda interese srpstva i Englesku koja je njegova druga domovina?!"
    A upravo ta kneževa navodna „izdaja" služila je dokazom da je potpisivanje pakta s osovinom jedan kategorički imperativ, jedino pozitivno rešenje, u skladu sa sadašnjicom i budućnošću Jugoslavije.
    Nije Knezu-Namesniku bilo lako odlučiti se na ovaj korak: Ako iko, u ovoj zemlji on je bio iskreni anglofil. Oksfordski učenik, u prisnim rodbinskim vezama s engleskom kraljevskom porodicom, nosilac ordena podvezice, on je, od samog časa preuzimanja Namesničke funkcije, i spoljnu i unutrašnju našu politiku poveo, i vodio, u engleskim vodama. Engleskoj orijentaciji za volju, on je za 180 gradi izmenio državnu politiku svog kuzena, Aleksandra Ujedinitelja; on je postepeno likvidirao Aleksandrovsku Jugoslaviju. Rukovođen engleskim sugestijama, on je učinio g. Mačeka centralnom ličnosti u državi; Englezima i dru. Mačeku za volju, kidao je s g. Milanom Stojadinovićem i oduzeo mu vlast, u momentu kad je ovaj bio na zenitu svoje snage i preduzimljivosti, a sve zato što se je Stojadinović silama Osovine približio više no što je to Englezima bilo po ćudi. Za volju Engleza, Knez-Namesnik prihvatio je sporazum od 26 avgusta 1939, koji je pocepao državu i stvarno je paralizovao u svim njenim domenima, samo zato što su Englezi verovali da će taj sporazum zadovoljiti Hrvate, i time osposobiti Jugoslaviju za učešće u ratu protiv Nemačke — u ratu, na koji su se Englezi neotstupno rešili, odmah posle nemačke okupacije Češke.
    Od septembra 1939, naš đeneralštab spremao je Jugoslaviju za rat na strani Engleske i Francuske, a protiv Nemačke. Da je nije spremao, zar bi se bnlo utrošilo debele milijarde na grozničavo naoružanje i na fortifikacione radove na granicama sila Osovine i njihovih saveznika? Jer neće valjda niko ustvr-diti da su to naoružanje i podizanje ovih fortifikacija bili upereni protiv Engleske i Francuske, a ne protiv sila Osovine!
    Od septembra 1939 naovamo, Nemačka i Italija nisu ni pomišljale da napadnu Jugoslaviju, jer su imale na pretek posla na drugoj strani. Pa ipak je naš generalštab radio na tome da ovu zemlju uvuče u rat, i ne vodeći računa da je Hrvatska stekla položaj države u državi; da se je javni život ove zemlje nalazio u punom rastrojstvu, moralnom i političkom; da je njeno finansijsko i ekonomsko stanje bilo već sasvim derutno! I da nisu usledili dramatski istoriski događaji, najpre u Norveškoj, a malo zatim u Belgiji, Holandiji i Francuskoj, Jugoslavija bi, već na jesen 1940, bila ušla u rat protiv Nemačke.
    Ali „munjeviti" i poražavajući nemački udar na Zapadu, pogotovo slom i kapitulacija Francuske, zaprepastili su i opametili, ako već ne naš generalštab, ono barem vrhovne rukovaoce državne politike. Oni su počeli plaho da se obaziru oko sebe i sve pozornije da gledaju stvarnosti u lice. Engleska nemoć da se afirmiše na evropskom kontinentu; ulazak Italije u rat na strani Nemačke; efikasnost nemačke vazdušne i podmorničke akcije u odnosu prema Engleskoj i njezinim vodama; otvoreno prilaženje Mađarske i Rumunije silama Osovine; a pogotovo ulazak nemačkih trupa u Rumuniju — sve to ponukalo je Kneza Pavla da preispita i revidira svoj raniji stav, i da se reši da čamac Jugoslavije otkači od engleskog broda.

  3. #3
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Pokušao je Knez-Namesnik, nakon toga, da plovi vodama čiste neutralnosti, t.j. da se ne veže ni uz jednu zaraćenu stranu; pokušao je da nađe podrške čak i kod Sovjetske Unije, od koje je iz dna duše zazirao. Ali neutralnost je za malene države i narode u Evropi umrla, još u junu 1940! A Sovjetska podrška svodila se je na geste, koje su bile daleko od svake stvarne pomoći, sračunate jedino na uspeh komunističke propagande u širokim narodnim slojevima Jugoslavije. I tada, već u dvanaestom času, Knez-Namesnik rešio se da priđe Osovini, i započeo — još uvek oprezno i obazrivo — pregovore s kancelarijama Osovine.
    *
    Odluka o prilaženju Osovini u principu je već bila pala. Pregovori u tom pravcu već su se na veliko vodili. Ali narod Jugoslavije o toj promeni naše spoljne orijentacije nije bio na vreme obavešten; nije se uopšte smatralo lotrebnim da se narod duhovno pripremi za tu promenu. Za vreme ovoga rata, ne samo totalitarne nego i demokratske države smatraju jediim od najprečih zadataka da vaspostave i održe duhovno jedinstvo, što puniju harmoniju, između vlastodržaca i širokih narodnih slojeva. U Jugoslzviji, i u ovo sudbonosno vreme, narod je bio smatran za »quantite negligeable«; narod je tu da primi i da propta sve što mu se servira!
    Narodu se je, dakle, sve do poslednjeg časa, tajilo što se sprema; saobrazao nekoj, tobož „višoj", državkičkoj i političkoj mudrosti, pregovori sa silama Osovine razvlačidi su se bez ikakve potrebe, čak i na očiglediu štetu, a u isto vreme puštalo se je da engleska propaganda sve bezobzirnije dejstvuje u narodu. Ežgleske pare pljuštile su na sve strane, potkupljujući sve što se je kupiti dalo; čitave ekipe engleskih emisara razmilele su se po Beogradu i unutrašnjosti Srbije; koga nisu urazumile eigleske pare, prazne reči i obećanja, taj je bio blokiran, upravo terorisan, anglofilskim javnim mišljenjem.
    Pa kad je — kako rekosmo — polovinom marta postalo evidentao da su se Knez i vlada definmtivno rešili da potpišu pakt s Osovinom, tada su na njihovu adresu bnle upućivane već sasvim otvorene pretnje. Ali preko tih pretnja, kao i preko vulkanske uzbibanosti naroda u Srbiji, prelazilo se je s neverovatnom ležernošću i lakomislekošću. Slepa samouverenost vladala je na vrhovima državne uprave. „Ono što radimo, to je najbolje što se može učiniti, i svi će to primiti, ma koliko da se sada još kostreše!" — tako se rezonovalo u našim olimpiskim sferama.
    Ali, neposredno pred sam potpis pakta, pokazalo se je da vojska, odn. njezini starešine, pogotovo u izvesnim sektorima (đeneralštab, avijacija, veći broj aktivnih i penzionisanih đenerala) nisu voljni da prime promenu spoljno-političke orijentacije. Nikakvo čudo! Pod visokom patronažom osnovala se je ranije i dejstvovala anglofilska „pukovdička liga", koja je favorizacijom uskoro postala generalskom ligom, i koja je uhvatila direktne veze s Englezima. Taj direktni kontakt s Englezima pretio je da će se izroditi u vojnički »pronunziamento«, ako fakgično dođe do potpisa pakta sa Osovinom. Zato je, tek u poslednji čas, neposredno pred polazak gg. Cvetkovića i Cincar-Markovića za Beč, naše vladajuće sfere obuzela znatna uznemirenost. Ovo u toliko pre, jer su se počeli pro-kositi glasovi da će na voz, kojim su gg. Cvetković i Cincar-Marković imali putovati u Beč, biti izvršen atentat. (Posvećeni tvrde da su njih dvojica u Beču, kod potpisivanja pakta, izgledali kao da lotpisuju smrtnu osudu). Izgleda da su „Bedi Dvor" i vlada čak i dočuli za oflcirsku zaveru; pa ipak, još ni tada, nisu bile preduzete nikakve ozbiljne mere predostrožnosti; ni tada nije bila razjurena pukovkička odn. generalska liga; ni tada nisu bili penzionisani nepouzdani i revitenti generali (bio je samo spremljen spisak okih koji treba da budu penzionisani, i to tako da su za spisak saznali oni koji su njime bili tangirani!), niti su pod efikasan nadzor bili lostavljeni oficiri-avijatičari koji su otvoreno po kavanama pretili Knezu Pavlu i svima „izdajicama"!! Ministarstvo unutrašnjih poslova kao da nije ni postojalo; Komanda Beograda i Uprava grada spavale su snom pravednika; komanda Kraljeve Garde također!!
    *
    Beogradska štampa, neposredno pred potpis pakta i posle njegova potpisa, sasvim mlako i neubedljivo branila je potrebu i neminovnost ovog akta. Jedina ozbiljna i pametna reč u prilog pakta bko je članak g. Spalajkovića, objavlljen u „Politici" od 25 marta. Ali taj članak izazvao je buru negodovanja u beogradskoj „ieteligentnoj" javnosti. Tom opštem nsgodovanju dao je izraza i beogradski Radio koji je, sabotirajući vladu, tekst pakta objavio uz sviranje posmrtnog marša.

  4. #4
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    DRŽAVNI UDAR OD 27. MARTA






    27. marta ustao sam u 6.30 ujutro. Donoseći jutarnje novine, „Politiku" i „Vreme'', sobarica mi saopšti da je u noći oborena vlada i Namesništvo, i da je mladi Kralj preuzeo vršenje kraljevske funkcije. Je li to moguće? Prelistavam jutarnje novine, ali u njima ni traga o kakvoj promeni. Nasuprot, listovi donose izmenu telegrama između g. Hitlera i Kneza Pavla.
    No, malo zatim, ulice su neobičio oživele, a sve kuće se zakitile državnim barjacama. Znači, ipak se nešto dogodilo!
    Izlazim na ulicu, zaobilazim Ratnički Dom (gde sam stanovao), ispadam pred Pozorište kod Spomenika, nailazim na znance, i saznajem da je u noći uistinu izveden državni udar.
    Po ulicama, u centru Beograda, svečano, praznično nastrojenje: Radnje su još zatvorene, mase sveta ispunile trotoare. Periferija pokuljala ka centru. Omladina pogotovo.
    Oko 8 sati jutra, beogradski dnevnici objavili su posebna izdanja, u kojima saopštavaju manifest mladog Kralja, kojim objavljuje nzrodu da je kraljevsku vlast uzeo u svoje ruke, i da je sastav vlade poverio geaeralu Simoviću. Malo zatim, druga izvanredna izdanja novina donose proglas gederala Simovića i objavljuju sastav nove vlade.
    Sve državne zgrade okupirala vojska, koja ujedno reguliše i sav ulični saobraćaj. Žamdarma i policajaca naprosto nestalo sa ulica. Vojska ima sve u svojim rukama; vojska je blokirala pristupe ka svim nadleštvima; vojska patrolira i logoruje po ulicama, izvedavši ne samo mitraljeze nego tenkove i artiljeriju na važnije raskrsiice. Znači, vojska je izvrcžla prevrat.
    No koji delovi vojske? Očigledno je da to nisu uradili, sopstvenom inicijativom, redovi, podoficiri i niži oficiri koji se sada viđaju po ulicama. Propitkujem se i raspitkujem na sve strane, i konačno saznajem, otprilike, kako je stvar tekla: Državni udar izvela je noću grupa zaverenika, prvenstveno aktivnih oficira, posluživši se avijacijom i još nekim jedinicama, u kojima su zavernici imali komandu. Zaverom je rukovodio vojni ,,revolucionarni komitet", a duša tog komiteta bili su bivši šef generalštaba i komadant vazduhoplovstva general Simović, njegov pomoćnik general Bora Mirković i major Knežević (brat profeoora Kkeževića koji je, posle državnog udara, postao ministar Dvora).
    Simović, ko li je taj general Simović, koji je šef prevratničke vlade? Ah, da! Pa to je onaj neskrupulozni karijerista — sećam se te afere iz 1938! — koji je pred Knezom Pavlom oklevetao najboljeg našeg avijatičkog oficira, pukovnika Radovića, da je boljševički agent, pa je, kroz tu i slične niske klevete, sebi obezbedio predominamtan položaj u našoj vojnoj avijaciji. Sećam se i čmnjenice da je taj isti Simović figurirao na spisku generala koji su, posle potpisivanja pakta, imali da budu penzionisani; sećam se također da je njegovo ime pominjano u vezi s pukovničkogeneralskom ligom.
    Pade mi na pamet i to da je, dan pre državnog udara, pomenuti vojni revolucionarni komitet preplavio Beograd nevervatno drshim proglasom na Srbe i Beograđane, u kome je otvoreno pretio da će 16 izdajnika koji su poptisali pakt izgubiti svoje glave, jer su se igrali glavom i čašću 16 miliona stanovnika Jugoslavije.
    Pada mi na pamet i ono što mi je jučer pričao jedan prijatelj, vatreni demokrata, kako se je obratio na beogradsko englesko poslanstvo, tražeći da ga savetuju ima li, nakon potpisa pakta, da beži iz Jugoslavije, i kako su mu u poslanstvu rekli da će „nastupiti dogođaji koji će napuštanje Jugoslavije učiniti suvišnim".
    Setio sam se, konačno, da je zloduh Jugoslavije, pan Vilder, 20-godišnji agent češke masonerije i Eduarda Beneša u Jugoslaviji, pred izvesno vreme „emigrirao", ne zato da spasava rusu glavu nego zato da bi u inostranstvu spleo i povezao konce jedne prevratničke akcije, koja je imala za cilj da nasilno spreči pristupanje Jugoslavije silama Osovine.
    Dozvao sam sebi u pamet i ulogu koju su, uoči potpisivanja pakta s Osovinom, u Cvetkovićevoj vladi odigrali masoni Budisavljević i Konstantinović.
    Pa kad sam još proverio sastav nove prevratničke vlade, osobito njenog srpskog dela, bilo im je sasvim jasno da „svi putevi državnog prevrata od 27. marta vode u London".
    I zazeblo me je u srcu, jer sam bio na čistu da ovaj državni prevrat pretstavlja početak kraja, skorog kraja, Jugoslavije: bilo mi je jasno da je ova vlada direktni eksponent engleskih interesa, i da joj je stavljeno u zadatak da Jugoslaviju što pre uvede u rat protiv sila Osovine. A rat — to je »finis Jugoslaviae«.
    I dok su se mase omladinaca, proletarijata, ali i ordinartog velegradskog ološa, valjale beogradokim ulicama, skandirajući izreku „Bolje rat nego pakt!" —; dok su ove mase, uz učešće oružaiih vojnih lica, demolirale prostorije nemačkog saobraćajnog biroa i italijanskog »Enit-a«; dok je rulja insultovala pomoćnika nemačkog vojnog atašeja — bilo mi je jasno da, iza ovih akata nesvesng rulje i onih koji „ne znadu što čine", stoji grupa ljudi koji su prevratom došli na vlast, da bi zemlju, svesno i smišljeno, uveli u rat na strani Engleske.
    *
    Državni udar od 27. marta nazvali su sami prevratnici beskrvnom revolucijom. Sa zanosom su oni uveravali da nije bilo potrebno ni metak da se ispali, da bi se oborilo Kneza Pavla i režim Dragiše Cvetkovića. No ima li što iznenađujuće u tome? Namesništvo i vlada g. Cvetkovića su sebe, pogotovo u Beogradu i srpstvu, sasvim osamili; oni su sve odbili od sebe, sprovedavši svoju potpunu »splendid isolation«. Ništa, dakle, prirodnije nego da je oružana sila, makar i neznatna, mogla nesmetano da pohapsi ovu osamljenu grupicu ljudi, koji ni sami nisu pomišljali na neki otpor, i za koje niko nije digao ni prsta, da ih odbrani.
    Privrženici prevratničke vlade uveravali su svakoga kogod ih je hteo slušati da je prevrat od 27. marta tek drugo izdanje udara izvedenog 29. maja 1903. Ali — ma da je masonerija stajala u pozadini obaju ovih pučeva — znatna je među njima razlika: Pre svega, prevratnici od 29. maja izvršili su udar u momentu kad zemlji spolja nije pretila ama baš nikakva opasnost; oni je, svojim udarom, nisu ni doveli u bilo kakvu spoljnu opasnost. Međutim, prevratnici od 27. marta 1941. izvršili su udar u času kad je nad glavom Jugoslavije viseo Damoklov mač, i svojim udarom upravo su izazvali smrtonosno obaranje tog mača. U drugom redu, zaverenici iz 1903. godine nisu izvršili udar da bi se sami dočepali vlasti; Dimitrijević „Apis" nije ni pomišljao da formira zavereničku vladu, i da joj se sam stavi na čelo. Druga edicija naših vojničkih zaverenika, za razliku od prve, nije se iskazala ovakvim idealizmom i nesebičnošću, nego je, kroz generala Simovića i ,,revolucionarni komitet", svu vlast prigrabila i faktično zadržala u svojim rukama, ostavivši civilnim licima u vladi da igraju ulogu figuranata, da samo reprezentuju „volju naroda". Ovi reprezentanti „narodnog poverenja" i „narodne sloge" bili su upravo oružaiom silom naterani da sednu na ministarske fotelje: policijski agenti i vojničke patrole izvukli su iz kreveta pretstavnike naše „demokratije", doterali ih u đeneralštab, da bi tamo od generala Simovića i njegove družbe saslušali naređenje da se imadu primita ministarskih položaja. Istina, nije ih baš ni trebalo primoravati, niti im mnogo pretiti, jer je našim „demokratama" oduvek bilo najvažnije da se dočepaju vlasti, i ispitajući do čega će ta vlast dovesti njih same i narod. [Od političara, izgleda da su u zaveru bili upućeni samo Petar Živković, B. Jevtić i Dr. Budisavljević; nikakvo iznenađenje nije ona, dabome, pretstavljala za voćstvo beogradskih masona i Jevreja.)
    *
    Dok su ministri „pod moraš" većali u pretsedništvu vdade i preuzimali žuđene resore, masa je na ulici manifestovala slobodi, mladom Kralju, ali pogotovo Staljinu i crvenoj vojsci. Buržoazni elementi; patentirani hura-patriote; dobrovoljni kultivatori svih mogućih otrcanih i prepuklih patriotskih faza, iza kojih nije stajalo ni trunke istinskog i iskrenog nacionalnog osećaja; sva mnogobrojna naša nacionalna udruženja koja su, svojom koruptivnošću, kultom formalizma i sterilnošću, već odavna kompromitovala i umrtvila naš nacionalizam — sve je to klicalo mladom Kralju. A dok su lažni patriote, sledbenici još lažnije demokratije, uistinu tek pretstavnici jedne parasitarne buržoazije, klicali dečaku, zarobljeniku prevratničke klike, koji nije ni pojma imao u kakav je sos upao, i kako je bezdušno iskorišćen, dotle su proleterske mase ispunile ulicu Kralja Milutina, i iz mnogih hiljada grla orio se poklik: „Živela Sovjetska Rusija", „Živela diktatura proletarijata". „Živela svetska socijalna revo-lucija". Pored državnog barjaka, beogradskim ulicama nošeni su i crveni barjaci; a beogradski masoni, u isto vreme, javno su se ljubili i grlili, u sav glas jedan drugome čestitali uspeh ...

  5. #5
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    DESET DANA VLASTI DEMOKRATIJE






    Nakon državnog udara, demokratija je vladala Jugoslavijom svega 10 dana. Istina, ona je tek formalno vladala; ona se nalazila pod generalskom čizmom, jer general Simović nije dopustio političkim pretstavnicima naroda da slobodno većaju i odlučuju o narodnoj sudbini. Pa ipah je ta vlada demokratije — moramo to lojalno priznati — imala daleko veći autoritet nego mnoge ranije vlade, pogotovo jer su se na njenom spisku nalazila do tada još neokaljana imena je-dnog Slobodana Jovanovića, jednog Marka Dakovića, jednog Bože Marasovića. Imala je ta vlada dovoljan autoritet; mogla je ona, u cilju spasavanja zemlje od rata i propasti, izvšiti blagotvoran uticaj na široke narodne slojeve, samo da je u nje bilo dovoljno političke inteligencije i uviđavnosti, a pogotovo političke kuraži i istinskog patriotizma. „Vladati znači predviđati!" Nije trebalo velike političke pameti pa da se predvidi da će nas rat protiv Nemačke i ostalih susednih potpisnika tripartitnog pakta dovesti do rasula, do kasalljenja Jugoslavije, do bezbrojnih stradanja čitavog njezinog stanovništva a osobito do Golgote, gotovo bismo rekli, do vivisekcije čitavog srpstva. Da je, dakle, ova vlada neospornog autoriteta i, u svakom slučaju, prilično znatnog narodnog poverenja (pogotovo naroda u Srbiji), bila rukovođena istinskim narodnim i državnim, našim vitalnim interesima, a ne interesima Engleske, ona je morala sve i sva da preduzme, kako bi zemlju spasla od rata. Ali ona je radila baš protivno: General Simović je izjavio da je prevrat od 27. III. izazvan čisto unutrašnjim motivima, i da njegova vlada želi mir i saradnju sa susedima Jugoslavije; ministar spoljnih poslova Ninčić dao je poslanicima Osovine, akreditovanim u Beogradu, izjavu da prevratnička vlada priznaje pakt potpisan 25. marta. Ali sve su to bile reči, prazne i lažne reči, koje su imale za cilj da zamažu oči našim susedima, kako bi se dobilo na vremenu da se zemlja što bolje opremi za rat i uvede u nj, u momentu koji prevratnička vlada nađe na najshodniji.
    Između reči i dela ove vlade postojala je grdna kontradikcija; dela su upravo frapantno demantovala reči:
    Italija je, preko poslanika g. Mameli, činila herojske napore da u dvanaesti čas (1—5 IV. t. g.) spase mir između Osovine i Jugoslavije. Ali vlada „narodnog poverenja" odbila je uslove uz koje je g. Musolini bio voljan da se primi posredničke uloge kod g. Hitlera, ma da ti uslovi nisu tangirali ni čast ni životne interese Jugoslavije! Ona ih nije htela usvojiti ni u času tragične smrti mađarskog premijera grafa Telekija, ma da je njegova smrt jasno pokazivala čemu se ide u susret!
    Suprotno duhu pakta, potpisanog 25. marta, protivno svim logičnim dedukcijama iz priznanja ovog pakta, vlada g. Simovića nastavila je, na vrat na nas, da vrši najopsežniju mo6ilizaciju naše vojske, pozvavši pod oružje, za ciglih 10 dna, nekoliko stotina hiljada vojnih obveznika. (Simovićeva vlada je, na taj način, broj mobilizovanih popela na milion i po vojnika).
    Od samog dolaska na vlast pa do izbijanja neprijateljstava, beogradski radio — a radio je istrumenat vladine politike! — svaku svoju emisiju je započinjao i svršavao sa sviranjem ratničkih pesama, s prvim akordima „Trubača s Drine" i „Srpske trube", nagoveštavajući pretstojeći ulazak u rat, pojačavajući ratnu psihozu.
    Već sutradajn nakon dolaska na vlast, Simovićeva vlada dopustala je da mase na Terazijama nekažnjivo i nesmetamo insultuju kola nemačkog poslanika i prirede bučne ovacije engleskom, američkom, turskom i grčkom poslaniku, kličući ratu protiv Nemačke i vitlajući stotinama engleskih i američkih barjačića.
    Čitava beoradska štampa (osobito „Ošišani Jež") mogla je, slobodno i nesmetano od strane vlade generala Simovića, da manifestuje amlofilske osećaje i tendencije, izvrgavajući sile Osovine ne samo ruglu i preziru nego i najtežim uvredama i klevetama.
    Nekoliko dana pred početak neprijateljstava, Simovićeva vlada donela je odluku da se ministarstva imadu iseliti iz Beograda i sa sobom poneti samo najvažnije arhivske dokumente, dok se preostala arhivska građa imade spaliti (faktično se je i palila arhiva po svim ministarstvima, sve u šesnaest).
    Beogradski mostovi na Savi i Dunavu bili su minirani nekoliko dana pre ulaska zemlje u rat.
    Nekoliko dana pred bombardovanje Beograda, i poslednji državni službenici dobili su platne knjižice „za mobilno i ratno stanje", mnogi od njih dobili su 2—3 i više plata unapred, pa su čak i novinari, članovi beogradske sekcije Novinarskog Udruženja, svi od reda dobili iz kase Udruženja „zajam" u iznosu od nekoliko hiljada dinara.
    Nekoliko dana pred bombardovanje Beograda, vlada je zabranila seobu iz prestonice u unutrašnjost, iz gradova uopšte, oglasivši već unapred Beograd, Zagreb i LJubljanu za otvorene, nebraljene gradove.
    Sve' su to fakta i. mere koje eklatantno pokazuju da se je vlada generala Simovića otvoreno spremala na rat, i da je vršila sve pripreme koje obeležavaju ulazak zemlje u rat. Samo je vlada bila toliko naivna da je verovala da susedne Osovinske sile neće saznati za sve te naše pripreme, i da će dopustiti da ih izvedemo do kraja, odn. da uđemo u rat kada to bude nama konveniralo, i kada to Simovićeva vlada bude htela. Vlada generala Simovića jedno je mislila, drugo govorila, a treće radila; operisala je lažju, kako je to svojstveno svim demokratijama, ali je laž bila sasuta u grlo ne samo toj vladi, nego, nažalost, čitavoj Jugoslaviji.
    *
    Držanje g. dra Mačeka zadavalo je Simovićevoj vladi, prvih dana, veliku brigu na dan prevrata, naime, g. Maček je pristao da četvorica njegovih ministara uđu u vladu zaverenika, pa i sam da bude toj vladi potpretsednikom. Ali, odmah nakon toga, on je zauzeo stav koji je u Beogradu bio nazvan iznuđivačkim, t.j. postavio je izvesne uslove, čiji je prihvat vezao za svoj dolazak u Beograd i preuzimanje potpretsedničke dužnosti.
    Raspitkivao sam se, kakvi su Mačekovi uslovi za dolazak u Beograd, te saznao da on traži: 1.) da mladi Kralj i srpski deo Simovićeve vlade nedvosmisleno priznaju i potvrde sporazum što ga je on bio sklopio s Knezom Pavlom, 26. avgusta 1939; 2) da Simovićeva vlada također prizna pakt potpisan s Osovinom 25. marta. „Pa to znači da Maček hoće da spreči rat protiv Nemačke!" — govorili su zaprepašćeni i zapanjeni ratni huškači. A ja sam im odgovarao: „Ako Maček uspe da spreči rat, on će time da spase Jugoslaviju i samo srpstvo da očuva od katastrofe. Nisam dru. Mačeku prijatelj, ali bih morao priznati da je on jeda od najzaslužnijih Jugoslovena, kad bi to postigao!" I uistinu, ukoliko je tada još bilo u Beogradu trezvenih glava, njima je baš dr. Maček izgledao kao poslednja kotva spasa.
    Nakon izvesne nedoumice i uspešnog posredovanja famoznog Savice Kosanovića, Simovićeva vlada prihvatila je uslove dra. Mačeka. Ali to prihvatanje bilo je samo akt hipokrizije, sračunat na to da se dra. Mačeka, pod bilo koju cenu, dovede u Beograd i učini saučesnikom u nesavesnoj raboti kojoj je rat bio ciljem. Prevari se — tako barem izgleda, ali ne mora da bude! — lukavi Maček, i dođe u Beograd! Kad je došao, dočekaše ga s izuzetnim počastima (petak, 4 aprila ujutro); ali još nije prošlo ni 48 sati, t.j. već nedelju ujutro, rat je započeo, i dr. Maček je morao da kidne iz Beograda, zajedno sa Simovićevom vladom. NJegova maslinova grančica mira, koju je doneo dolazeći u Beograd, pala je u blato i krv ratnot užasa koji je pratio njegovo beganje iz Beograda.
    *
    Pored direktnih priprema za rat, vlada generala Simovića izvršila je i čitav niz drugih poslova: pohapsila je najeksponiranije „germanofile'', t.j. one koji nisu bili za rat iego za pakt sa silama Osovine; stavila je u kućni zatvor g. Cvetkovića i one članove njegove vlade koji nisu ušli u Simovićevu ekipu; otpremila Kneza Pavla s porodicom u Grčku, valjda zato da bi Knez, u enaleskom sužanjstvu, slobodno mogao da izmenja s Milanom Stojadi.novićem misli na temu »sictransit gloria mundi«; pustila s lanca pozadinske četnike, da bi svirepostima ulili respekt u srca i duše naših Nemaca i ostalih manjina. A povrh svega toga, Simovićeva vlada povela je užurbano pregovore sa Sovjetima, ne bi li obezbedila Jugoslaviji njihovu pomoć. Pregovori još nisu bili zaključeni, niti su stavljali u izgled efikasnu Sovjetsku pomoć, a vlada je u narod ipak lansirala vest da je to gotova stvar da će Sovjeti zajedno s nama marširati protivu Nemačke.
    Nastalo je likovanje. Javno se govorilo: „Neće biti rata, jer nas se Nemci boje!" Kad sam upozoravao ljude da nemačka vojna snaga nikad nije bila strašnija nego baš sada, u proleće 1941, i da Nemci ne bi bili Nemci, kad bi se nas bojali, odgovarale su mi usijane glave: „Nemci nas se boje zato jer nam ništa ne mogu! Pođu li Rusi s nama, ući ćemo u Nemačku „kao u sir"! A ostanemo li sami na megdanu, uzmaknućemo u naše planine, gde ništa ne pomažu tenkovi i avioni, pa će se, blagodareći srpskom junaštvu, u našim brdima ostvariti oko o čemu naš narod peva:
    „Oj Hitlere, junak na mejdanu, Ostavićeš kosti na Balkanu''.
    Slušajući ove manifestacije ludog, megalomanskog razmetanja, nisam mogao na ino nego da, u sebi i glasno, opetujem poznatu izreku: „Koga Bog hoće da upropasti, tome oduzme pamet!"

  6. #6
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Sedimo, subotu na večer do duboko u noć. Glavnu reč vodi jedan rezervni oficir koji je već navukao divot-uniformu i sutra će da krene na pohod. Krasan čovek, idealista, ali velika naivčima. Inače je čovek „dobro upućen" u osnove i namere naše vrhovne komande. Pa priča li priča: „U nekoliko dana likvidiraćemo Italijane u Albaniji, doći u posed čitave istočno-jadranske i jonske obale, te sve njezine luke staviti na raspoloženje Englezima, da nas uzmognu snabdevati oružjem, municijom i hranom. A dok operacije prema Italijanima ne budu gotove, pritisnu li nas Nemci sa severa, severozapada i severoistoka, otstupaćemo s borbom sve dublje u planine".
    — To znači da ćemo Nemcima otstupiti najbogatije dedove države, panonsku niziju?
    — Nećemo je otstupiti nego pretvoriti u veliko jezero, izazvavši razlivalje Dunava, time što ćemo mu zatrpagi prolaz kroz Đerdap.
    — Ovo je fizički nemoguće; ovo je, takoreći, jedan tehnički apsurdum.
    — Zašto bi bilo nemoguće? Na Đerdapu smo već prokopali 36 galerija koje će, na dati znak, sručiti čitava brda u Dunav ...
    — Plan je fantastično grandiozan. No sve kad bi i bio izvodljiv, što je dvojbeno, još uvek preostaje pitanje, hoće li nam Nemci dopustiti i dati vremena da izvedemo ove osnove do kraja?
    — O, biće vremenaj Neprijateljstva neće nikako izbiti pre četvrtka — petka, pre 10—11 o. m.
    Tako je svoja razlaganja završio naš simpatični sabesednik, pun vedrine i optimizma, negde oko jedad sat noći između subote i nedelje (5—6. IV.) U 3.30 sati noći već su leteli nemački izviđački avioni nad Beogradom; u 5 sati jutra već je vođa Rajha izdao naređenje svojoj vojsci da pređe u napad na Jugoslaviju; a još pre 7 sati jutra nezaboravne nedelje, 6. aprila 1941, započeli su nemački avioni svoj strašni napad na Beograd.

  7. #7
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    BOMBARDOVANJE BEOGRADA




    Slabo je bilo spavanje u noći između 5. i 6. aprila! Čovek kao da je instinktivno predosećao da nadolazi nešto vanredno krupno, nešto istorisko, tragično. Zaspao sam oko 3 časa noći, a probudio se već oko 6.30. Odmah sam posegnuo za nedeljnim brojem „Politike". Čitam uvodni članak, tiradu o punoletnosti Jugoslavije, pa u sebi mislim, kako je to krvava ironija pisati o punoletnosti, kad nam upravo bode oči maloletstvo ne samo Kralja nego i naroda Jugoslavije. Ali nisam još pravo ni završio svoje razmišljanje o maloletstvu, kadao odjeknu (nešto pre 7 sati jutra) ponajpre jezivo zavijanje beogradske sirene, a malo zatim pucnji kontraavionske artilerije, i koiačno detonacije eksplodiranih bombi. Znači da je nastupilo ono fatalno: Jugoslavija je ušla u rat; Nemci su je napali, pre no što su bile završene sve njezine pripreme za rat.
    Nije već bilo mnogo vremena za razmišljanje, jer su se detonacije eksplodiranih avionskih bombi i paljba kontraavionskih topova brzim tempom intensifikovali. Navuci na sebe bilo što, pa begaj u podrum! Tamo se već sabrali svi stanovnici petorospratnice, u koju se, žena i ja, pre pet dana, preselismo iz Ratničkog Doma. Muško i žensko — većinom u noćnim haljnnama, u pidžamama i penjoarima, u zimskim i prolećnim kaputima, u papučama i sandalama — skutrilo se u mračnom podrumu, drhtureći više od straha i užasa neto od studeni.
    Uz malene prekide, prvi bombardman Beograda trajao je sat i po. Kad je završio, provirismo na ulicu. Nizbrdice, prema Dušanovoj, ogroman krater posred ulice; uzbrdice (stanujemo u Dositejevo 17), gori Narodno Pozorište kod Spomenika. Plamen plamsa put neba, obavijen oblakom crnog dima. Uletamo ponovo u kuću, na brzinu upotpunjavamo toaletu, pa ponovo na ulicu. Požar na stražnjem delu pozorišta sve je jači, a nema ko da ga gasi. Kao da je zemlja pro-gutala sve organe vlasti: nigde žandarma, ni policajca, nigde vatrogasca, nigde kola prve pomoći. (Tek znatpo docnije osvanuli su po ulicama vatrogasci i sanitetlije). Sve je izgubilo glavu, nestalo je grlatih junaka, svako gleda da spase svoju rusu glavu. Požar na sve strane, rušenje na sve strane, a između njih lunjaju pojedinci, većinom dečaci, gonjeni izvedljivošću, da vide i saznaju što se je desilo i što se dešava.
    Što se, stvarno, dešava?
    Potpun haos i bezglajvost, odsustvo svake vlasti, svake hijerarhije, svake organizacije, zapažaju se ne samo u neposrednoj našoj okolini nego na svima stranama Beograda: Na licima se čita porazan učinak strahota neočekivanog bombardmana. Raspoloženje je panično. Na vrat na nos, Beograd su (napustili Dvor i vlada, generalštab i sve vojne komande. Napustiše ga i civilne vlasti. Stanovništvo Beograda bilo je prepušteno samo sebi.
    Prvi pogoci nemačhe avijacije razorili su električnu centralu i vodovod, tako da je Beograd već od ranog jutra ostao bez svetla i vode. Naša kontraavionska odbrana — mislim na aktivnu odbranu, na akciju kontraavionskih baterija i aviona lovaca — nije mogla da spreči nemačko vazduhoplovstvo u sistematskom razaranju, pre svega, najvažnijih vojnih objekata Beograda. Pod razornim bombardmanom nemačkih „štuka" i bombardera, rušili su se zatim i padali, satirali se i raspadali, nervi i gangliji beogradskog urbanističkog organizma, najznatnije citadele vlasti i državne organizacije: istovremeno s električnom centralom i vodovodom, strahotno je opustošena i demolirana beogradska stanica sa svim svojim nuzgrednim uređajima; u ruševine su obraćeni Vojna Akademija, Ministarstvo Vojno, Pretsedništvo vlade, Ministarstvo Unutrašnjih Poslova, Komanda Žandarmerije; upropašteni su Agrarna Banka, hotel „Srpski Kralj"', odelenje Uprave Grada u Siminoj ulici i t. d. Najteže je, već ujutru, postradao „jevrejski kvart"...
    Splelo se vrzino kolo bezglave bežanije. Vojni obveznici, s rasporedom i bez njega, beže većinom prema južnoj periferiji grada; iz porušenih kuća, ili iz kuća koje nemaju sigurnije podrume, beže stanovnici, spasavajući goli život, u zgrade gde takvi podrumi postoje. Versije užasa i strahota kolaju po gradu: jedna bomba većeg kalibra pala je posred jednog skloništa u Karađorđevom parku i u njemu pobila, jedni kažu 150, drugi kažu 300, a treći čak 700 ljudi; Dorćol je, već od prvog bombardovalja, sav u razvalinama; Bajlonova pijaca i okolina, također.
    Nije vremena da bi se proverile sve glasine: nije vremena da bi se obišle beogradske ulice u većem radiusu. Jer sirena i opet (oko 9.30 sati) daje znak uzbune, pa u 11 sati ponovo. Sirena uopšte više ne objavljuje da je uzbuna prestala. Svet je izgubio orijentaciju o tome kad počinje, a kad svršava, pojedina uzbuna. Nema drute nego ostaj u podrumu, skutri se u njemu, kako znaš i umeš, zaustavi dah kad bomba pada negde u tvojoj blizini i potresa tvojom kućom, pa čekaj što će da ti dadu Bog i fatum.
    Val za valom nemačkih aviona prekriljuju beogradsko nebo okomljuju se na Beograd. Naše kontraavionske baterije i naši lovci dejstvuju sve slabije. Priča se, istina, da su naši oborili 24, čak i 35 nemačkih aviona; ali, po intensivnosti bombardmana, ne bi se reklo da je tome tako!
    U naše sklonište dolazi devojka, ranjena u nogu, drhće celim telom, od straha izbezumljena, gotovo je izgubila dar govora. Muca: „Mama, gde je moja mama?" Umirujemo je, koliko se je to dalo. Priča nam da stanuje u susednoj nekoj ulici, da je bomba raznela njihovo sklonište, da joj je majka verovatao pokopana pod ruševinama, a ona da je utekla, i sama ne zna kako je k nama stigla. Povezujemo joj nogu materijalom iz improvizovane podrumske apoteke.
    Nekoliko dečaka, stanovnika naše kuće, organizovali su stražarsku službu. Na znak uzbune, oni pozivaju, čak i teraju, sve ukućane u podrum; oni bdeju nad tim da zapaljive bombe ne bi zapalile krov naše kuće, pa su zato navukli na sebe neke nezapaljive kombinezone i snabdeli se protivgasnim maskama (portirov sin hvalio mi se je, naknadno, da je tri zapaljive bombe sklonio i odbacio s našeg krova).
    U podrumu je klupko. Ne zna se već ko je ukućan, a ko je došljak izvana, U svakom slučaju, ima više došljaka nego ukućana. Jedan od njih, portir neke susedne kuće, paradira svojom prisebnošću i junaštvom. Svako toliko izlazi iz podruma i iz kuće na ulicu, obilazi obližnje sohake, pa se vraća i referiše. Prva popodnevna uzbuna zatekla ga je na ulici, pod otvorenim nebom. Nije se vratio. Nego su ga uneli u podrum teško ranjena: odlomak bombe odneo mu je nogu. Dajte amo brže bolje makar jednu vratnicu, da bi poslužila za nosila, na kojima će ga posle bombardmana preneti do najbliže stanice prve pomoći! No neće li pre toga da umre od gubitka krvi? Jeste, izdahnuo je!
    *
    Od 3.15—4.30 sati, otprilike, vladao je najužasniji bombardman toga nedeljnog dana. U jatima od 20 do 30 aviona prekrilili su nemački bombarderi nebo. „Štuke" su stupile u puno dejstvo, pikirajući sa zlokobnim zviždukom, dok je naša protivavionska artilerija gotovo sasvim zamukla. Bombardman je bio strašan. Bombe su pljuštile kao kiša; detovacija je sustizala detovaciju. Orile su se eksplozivne bombe svih kalibara, siktale su zapaljive bombe! Ne samo pojedine kuće nego čitavi blokovi tresli su se iz temelja, na više mesta rušili ili goreli. Izgledalo je kao da je došao sudnji dan.
    U našem podrumu zamro je svaki razgovor. Još ujutru i rano posle podne, vodili su se isprekidani razgovori, u kojima se je napominjalo da je ovaj vazdušni bombardman egzemplarna kazna za drskost kojom je Beograd briljirao prema Nemcima, u toku poslednjih 10 dana. Govorilo se je, ujutru i rano posle podne, da je ova kazna stigla Beograd zbog njegove pokvarenosti i izopačenosti, zbog toga što se je zaboravilo da postoji Bog. I sve koješta još se je šapu-talo i prepričavalo. Ali sada popodne, za vreme ovog najužasnijeg bombardmana, nije se u našem podrumu čulo ni glasa ni šapata. Kao da nas je smrt prekrilila. Šćućurili smo se jedno uz drugo, muško uz žensko, staro uz mlado. Lica se nisu videla, jer nije bilo svetla, ali se ni dah nije čuo. Od obližnjih eksplozija podrhtavala je naša kuća, treslo nam se je tle pod nogama, kao da zemljinu koru šibaju udarci zemljotresa. U jednom momentu eksplodirala je bomba velikog kalibra u neposrednoj blizini naše kuće (u susedstvu, u Jevremovoj ulici), oborivši dve kuće. Naš se je podrum toliko potresao da se je u tren oka sav ispunio oblakom prašine, a u čitavoj petospratnoj palati nad nama, vazdušni pritisak izbio je vrata i prozore, uz gromoviti tresak polupanog stakla, slomljenog drveta i oborenih zidova. Zajauknuše deca i žene u podrumu, misleći da nam je došao kraj. Panika je u podrumu bila na pomolu. Ali ipak uspesmo da je savladamo, no na kratko vreme. Kad je ovo najužasnije bombardovanje prestalo, iziđosmo na ulicu, i tek tada nas spopade groza: neposredna okolina naše kuće bila je ili u ruševinama ili u požaru. Ali ne samo neposredna okolina ...
    *
    Jezovit izgled porušena Beograda, nakon ovog strašnog bombardmala od nedelje popodne, imao je gotovo magično dejstvo. Kao po komandi, sve je počelo da napušta domove i kuće, podrume i skloništa. Van iz Beograda, što dalje od njega! — bilo je opšte stremljenje. U tren oka ispraznila se i naša kuća, upravo naš podrum, u koji smo već bili snesli madrace i dušeke, da bismo u njemu prenoćili. Ostadoh sam sa ženom i služavkom. Služavku spopao histeričan strah, pa me Bogom zaklinje i moli da i mi bežimo iz Beograda. Nisam se mogao na to rešiti. Kuda da bežim? Ali i žena insistira; „Zar sami da ostanemo u ovoj grobiici, gde nema ni žive duše?" Nailazi poslednji od preostalih ukućana, pa kaže: „Da begamo i mi, gospodine! Valjda nećemo sami ovde ostati!"

  8. #8
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    — Begati? Ali kuda?
    — Bilo kuda! Bežmo na groblje! Čujem da se svet tuda sklanja. Ili, iziđimo na avalski drum, pođimo prema Avali, pa što nam Bog da!
    — Nema to smisla! Što ćemo na groblju ili na avalskom drumu? Ako je reč o napuštanju Beograda, onda je najbolje prebaciti se u Zemun ili Franctal, jer je verovatno da ih nemačka avijacija neće bombardovati.
    — Kolosalna ideja! Prebacimo se odmah u Zemun!
    — Nije to baš tako lako! Od Dositejeve ulice do Zemuna dobar je komad puta, a prevoznih srestava iema nikakvih. Osim toga, valja preći i zemunski most. Pitanje, da li je još čitav, i neće li biti bombardovan baš u momentu našeg prelaza.
    — Riskaktno je, priznajem, ali ovde ipak ne možemo ostati.
    —Dobro' Pođimo u Zemun. I pođosmo ...
    *
    Pred polazak za Zemun odoh da pogledam stan: Ulazna vrata stana širom otvorena, jer je vazdušni pritisak na njima izbio bravu i sve kračune; svi prozori i sva vrata u stanu izbijeni zajedno s okvirima, a polupano staklo prekrilo patos, krevete, fotelje i stolove; zid između spavaće sobe i kabineta presečen po pola. Zgranut, odoh iz stana, ostavivši ruševine nedirnutima.
    Probijamo se za Zemun Siminom i Kneginje LJubice ulicom, krećemo na Petrovu i Knez Mihajlovu, pa Karacićevom i Carice Milice na Brankovu. Gazimo po staklu i otpacima svake vrsti, gotovo do gležanja. Požari na sve strane, ruševine zjape s desna i leva. Na Brankovoj leš starca u seljačkom odelu, posred ulice. U agoniji, uhvatio se čiča rukama za utrobu, jer je valjda tamo dobio smrtan udarac, a beskrvno lice okrenuo k nebu. U takvom položaju zatekao sam ga još i posle dva dana. Tek trećeg dana bio je leš uklonjen s ulice.
    Dekor ruševina okolo zemunskog mosta upravo je grozovit, ali sam most još je čitav. pitam vojnika na straži kod mosta, jesu li Nemci gađali most; kaže da nisu. Užurbano prelazimo most i marširamo za Zemun. Polagano spušta se noć, a iz noćnih sena, na istoku od nas, uzdiže se panorama Beograda, inače toliko lepa i oku prijatna, a ove večeri strahotno impozantna: plameni jezici izbijaju iz te panorame na mnogo strana; najjači je požar u rejonu železničke stanice; ceo Beograd natkrilio je tmasti nepregledni oblak crnog dima. Duva vetar i zanosi oblak dima prema nama, zastirući pogled na zemunski put, na zemuksku stanicu i sam Zemun. Pred ulazak u Zemun, bacam još jedai pogled prema Beogradu. U noći, on doziva u pamet viziju kažnje Sodome i Gomore ...
    *
    Prenoćismo u zemunskom „hotelu" Balkan. U noći daje znak uzbune zemunska sirena, detonacije odjekuju vazduhom i tresu kućama, ali bombardman nije namenjen Zemunu nego Beogradu. Zemun odista nije bio bombardovai ii 6. aprila ni posle toga...




    PUSTOŠ, BEZVLAŠĆE, NEIZVESNOST...


    Ponedeljak ujutro krenusmo, žena i ja, opet za Beograd, da pokupimo najpotrebnije stvari, jer smo u predvečerje goloruci bežali u Zemun. Putem smo se sukobili s nepreglednom bujicom izbeglica koje su napuštale Beograd. Užasi bombardovanja sproveli su kod njih, u roku od 24 sata, nivelaciju kakvu ne bi bila u stanju sprovesti nijedna socijalna revolucija: Malo je razlike bilo između sirotinje i imućnika, jer su svi spasavali samo goli život, odeveni gotovo podjednako bedno, noseći sa sobom jednako neuglednje svežnjeve i nervozno improvizovane pakete. Nestalo je ruža i šminke sa usana i lica beogradskih dama u bekstvu, razbarušena i neočešljana im kosa, podbule oči, grozničave zenice, na nogama sandale ili bilo kakva obuća, mnoštvo njih i bez čarapa, haljine otrcane ili zamenjene sa zgužvanim picamama, čak i muškim pantalonama i kaputima. Za 24 sata svako kicoštvo bilo je likvidirano i brisano u beogradskom društvu.
    Ušavši u razvaljani stan, konstatovao sam da je već pokraden. Srećom, provalnik kao da se je neobično žurio, pa je pokupio samo stvari koje su mu bile najvećma pri ruci ili lično najpotrebnije. Dabome, »de gustibus non est disputandum«: snabdeo se čovek cipelama i čarapama, zahvatio jedan ženski prolećni kaput, opskrbio se igraćim kartama, a nije zaboravio ni da ispije gotovo sve vino koje je našao u „špajzi",
    Nikakvo čudo da je bio pokraden stan, u kome sam od 2. aprila uživao gostoprimstvo svog dobrog prijatelja koji mi ga je, otišavši u vojsku, prepustio na čuvanje. Koliko li je još stanova, toga i sledećih dana, u Beogradu bilo opljačkano! A što tek da se kaže o radnjama?! Kudgod sam prolazio Beogradom, u toku nedele od 6.—13. aprila, nigde nisam naišao na neobijenu i neopljačkanu radlju. Pljačkaši su upotpunili i dokrajčili učinak avionskih bombi; iskoristivši bombardman, oni su svoj posao najsavesnije i najmunucioznije izvršili. Tako da je šteta, izazvana pljač-kom, gotovo se izjednačila s onom što ju je počinio bombardman. Pa zar je moglo drukčije da bude? Od pada prve nemačke bombe na Beograd pa do njegovs okupacije od strane Nemaca, kroz punu nedelju dana, puno bezvlašće vladalo je u Beogradu. Kako tu anarhiju da ne iskoriste elementi koje prirođene delikventske sklonosti, ili beda, pa čak i izvesna doktrina, poučiše da ne valja praviti razliku između svoje i tuđe imovine?!
    *
    Srećom, ponedeljak u podne vratismo se u Zemun. Srećom, jer je istoga dana. od 1.30—5 sati popodne, Beograd doživeo bombardman za koji živi svedoci kažu da je bio najintesivniji, za nerve najubitačniji i po posledicama najteži. I u samom Zemunu, od tog bombardovanja tresli su se iz temelja domovi i polupano je dosta prozora. Kroz tri i po časa, sasvim nesmetana od naših lovaca i kontraavionskih topova (jer je naša aktivna vazdušna odbrana, u glavnom, već bila likvidnrana), nemačka avijacija suvereno je vladala beogradskim nebom, spuštala se nad same objekte, značajne s vojnog gledišta, takoreći odabirala svoje žrtve i dovršavala razorno delo jučerašnjeg dala, dovodeći svoju kaznenu ekspediciju do punog tragičnog finala.
    Kad sam se utorak ujutru ponovo vratio u Beograd, slika njegovog razorenja bila je već sasvim uokvirena: Pešačio sam kroza nj puna četiri časa u svim mogućim pravcima, konstatovavši da nema predela, čak ni ulice Beograda, koji ne bi nosili tragove bombardmana. Najmanje po jedna zgrada u svakoj ulici je do temelja porušena, a da se o delomičnim devastacijama i ne govori. Uži Beograd, od Kalemegdana do novogradnje Svetosavskog hrama, od Pančevačkog mosta do „bare Venecije", kao da je teže postradao od novijeg, južnog dela grada; Dušanova ulica i njene obostraie transversale s jedne strane, Lomina i Sarajevska ulica, delovi Miloševe i Karađorđeve ulice s druge strane, izgledaju kao periferijske ulice Madrida, mesecima opsed.nutog u nedavnom građanskom ratu; Dorćol je naj-teži invalid, ruševina na ruševini; blok „Kolarca" i blok „Gajgera'' izgoreli su do temelja; „Mo s kvi" i „Riunionu" izgoreo krov i gornji spratovi (dok je „Ruskog Cara" i „Mažestik" slučaj očuvao); Terazije opustošene; „Dardanel" i njegov spektakl „čočeka" je požar likvidirao; „Kazbek" — isto tako; tramvajske šine na mnogo mesta eksplozijama ispreturane, presavijene i u vis izdignute; upravo dirljiv je prizor tramvaja, izgorelog kod „Srpskog Kralja", i onog, izudaranog kod Knićaninove ulice; svaka druga ulica imade, nasred kolovoza ili na trotoarima, po koji krater, iskopan bombom većeg ili maljeg kalibra; krater u ulici Kneginje Persade i ispred Voznesenske crkve imade gotovo vulhanske dimenzije; Agrarna Banka i „Politika" su pusto zgarište; a tih zgarišta ima na stotine — čitavi blokovi su izgoreli.
    Raskrsiica Dušanove i LJubičine ulice izgleda kao ruševine Pompeja i Herkulanuma; ruševine „Srpskog Kralja" su jedne od najimpresivnijih; Bajlonova i Jovanova pijaca izgledaju kao da ih je ciklon poharao; na uglu Francuske i Dušanove ulice čitava jedna četvorospratnica do temelja je porušena, ali se na pozadinskom zidu očuvalo osakaćeno stubište; na ćošku Draškovićeve i Kosmajske ulice, bomba je prosto odrezala polovinu visoke palate, ostavivši uza zid tek radiatore; nova „Albanija", neboderski ponos Beograda, kao čudom je očuvana, jer je ceo blok oko nje, s jedne i druge strane, do osnova izgoreo i porušen; nasuprot železničke stanice, velikolepna palata na ćošku trga, do porušenog hotela „Petrograda", toliko je bombom upropaštena i iskasapljena, da se i ono što je bomba poštedela mora sa zemljom sravniti; uopšte, nepgledan je broj palata i straćara koje se naknadno moraju sa zemljom sravniti, jer prestavljaju veliku opasnost po prolaznike.

  9. #9
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    *
    Rušenje je temeljito izvedeno. Vanjština Beograda na nebrojeno mestz je izranjena. Ali koliko ima ljudskih žrtava? To neka sam Bog zna! Ne verujem u cifre koje se prepričavaju — u tom pogledu, istina će tek docnije izići na videlo!
    *
    Pred Voznesedskom crkvom, spomenusmo već, ogroman krater. A na grani stabla, pored kratera, visi ljudska ruka. Visela je ia grani barem 8 dana. Konačno su je skinuli.
    *
    Na dnu Topličinog Venca, uza sam trotoar, sveža humka, a na humci krst. Ko li je tu sahranjen? Kroz nekoliko dana opet prolazim istim mestom. Humka otkopana, iz jame izvađena tri nabuhla leša, preneta u mrtvačka kola i odvezena. Nepodnosiv zadah širio se celom ulicom, tako da su prolaznici maramicama morali da zapušuju nos.
    Uopšte, prvih dana posle bombardovanja, Beograd je strašno zaudarao. Miris paljevine izmešao se je sa vonjem telesa koja su se ispod ruševina, a i otvoreno na ulicama, raspadala. Viđali su se i životinjski leševi u raspadanju: pobijeni psi, mačke, konji; čak sam jednog uginulog vola video nasred ulice.
    *
    Dirljiv je prizar porušenog starog Dvora: Bomba teškog kalibra odvalila čitavo krilo zgrade, pretvorivši ga u brežuljak ruševina; na vrhu brežuljka nalegla velika brončana kruna koja je resila kupolu nad ovim krilom Dvora. Kruna nad ruševinama! Mladi Kralju Petre, cinički su se s Tobom poigrali zaverenici! Ciničnije nego li Šekspirov Ričard III sa svojim sinovcima! Popeli Te pre vremena na presto, da Ti nakon ciglih 10 dana razruše i Kraljevinu i Presto, i da Ti krunu bace na hrpu ruševina!
    *
    Presrećem ostariju ženu koja stenje i uzdiše. Ne kuka i ne cvili. koja Vam je nesreća, gospođo? — pitam je. „U Lominoj ulici, oborilo nam kuću nad skrovištem. Iz ruševina se iskobeljah ja i dva sina, ali gde mi je muž, gde li su mi dve kćerke, zenice očiju mojih!" Promrsih nekoliko banalkih reči utehe, te izmaknuh, da sakrijem svoje uzbuđenje.
    *
    Na stepeništu kuće u Dositejevoj ulici, gde proživeh 5 dana pred bombardman, susretoh Jevrejina tridesetih godina, gospodska izgleda, zdrava i snažna. Znamo se po viđenju iz podruma, gde provedosmo dan 6. aprila.
    „Pa Vi još ovde? Zar niste još u vojsci?" nagovori me on.
    — Nemam rasporeda, ostao sam u broju neraspoređenih, pa i sam ne znam gde i kome da se javim.
    — Šta će Vam raspored? Nije to sada važno! Proglašena je opšta mobilizacija, pa ne javite li se na vojnu dužnost, bićete streljani. Ne šalite se glavom!
    — Opšta mobilizacija nije objavljena, barem do ovog časa. A da stupi na snagu, mora da bude objavljena. No jeste li Vi naš državljanin?
    — Jesam, adi neraspoređen .....
    — Gle vraga! A što se onda i Vi igrate svojom rusom glavom? Ako opšta mobilizacija vredi za mene, 50-godišnjaka, vredi pogotovo za Vas, koji biste mogli biti mojim sinom.
    — Pa jest! zbunjeno će Jevrejin, te mi okrenu leđa. Ovaj slučaj ne bi bio simptomatičan da sledećeg dana nisam u Zemunu naišao na dva poznata Jevreja, koji me isto tako apostrofiraše i sa začuđenjem zapitaše, kako to da sam u civilu, a ne u vojsci, kad je proglašena opšta mobilizacija, i kako to da se ovako lakomisleno igram svojom glavom. Dabome, nisam im ostao dužan odgovora, saopštivši im da je moje začuđenje u toliko veće što znam da su otprilike dvaputa mlađi od mene, i neobično oduševljeni za rat protiv Nemaca, pa ipak još ne liju svoju junačku krv.
    Moram priznati da ne spadam u red fanatičnom mržnjom zaslepljenih judofoba. Naišao sam u životu i na vrlo blagorodne Jevreje, a ne smatram da smo mi, Južni Sloveni, zvani da budemo rasni čistunci. Ali, od 1935. godine naovamo, nisam susreo Jevrejina koji ne bi bio oduševljen za rat protiv Nemačke. S obzirom na to oduševljenje, čovek bi očekivao da će 17 miliona Jevreja, koliko ih ima na zemljinoj kugli, u ovom ratu protiv Nemaca dići na noge vojsku od najmanje 1 miliona fanatičnih dobrovoljaca. Kad tamo, nije ih se u dobrovoljce javilo ni hiljadu. Kako da se ovo objasni? Čini mi se da je Jevrejstvo samo sebi neprijatelj: svojim postupcima, ono će na svoju glavu navući veliku nesreću, ali ne bi smelo za to da krivi nikoga drugoga. Izreka „perditio ex te, Israel" još uvek je ajktuelna; ali čovek mora da puca od muke i jada, kad pomisli da isto tako vredi i parafraza ove biblijske izreke, da se isto tako, s punim pravom, može reći tako-đer „ perditio ex te, Jugolavia!!"
    *
    Po nepisanom zakonu javašluka i aljkavosti, Beograd se je okitio barjacima na dan prevrata, 27. marta, da ih ne okine sve do samog bombardmana od 6—7. aprila. Prema tome, Beograd je, okićen barjacima, i dočekao i proživeo strahovito bombardovanje. Čak i državne zgrade i državna nadleštva bili su okićeni barjacima još 6—7. aprila!
    Posle bombardmana, u krpe poderani barjaci, zablaćeni i tužni, viseli su nakaradno po drveću i granju, po razvaljenim ogradama i krovovima, virili ispod ruševina, valjali se u blatu. I niko se nije na njih obazirao, niko ih barem sada nije skidao!
    Na okuci do jednog prozora, visi parče jednog ovako poderanog i zamusanog našeg barjaka. Bacih pogled na okuku i na prozor do nje. A uz prozor, videh, sedi plavojka devojka, i pored nje razlupan aparat za onduliralje. Uprla je plavojka tupo i nepomično svoj pogled u poderaki musavi barjak što se je lelujao na okuci. Neobično me je ova plavojska s kukuruznom bojom kose potsećala na Ofeliju.
    *
    Opusteo je Beograd. Čitave ulice su mrtve. Tek tu i tamo susrećeš po koju živu dušu, koja se bojažljivo, poput sene, provlači ulicom, izbegavajući ruševine i polupano staklo.
    Zaustavljam neke od tih živih sena, i pitam ih što rade u mrtvom, opustelom Beogradu, i kako žive. Odgovaraju mi: „Cele dane i noći smo još uvek u podrumima; tamo spavamo, tamo jedemo, ako što imamo. Ali najteže je s vodom. Da nam je samo vode! Donose je iz Save, iz Dunava, iz udaljenih česama, nečistu, gotovo smrdljivu. Pa ipak je plaćamo jedan dinar po litri''. Teško je retkima preostalima u Beogradu i s hranom. Prvih dana posle bombardmana bilo je slučajeva da se kilogram hleba plaćao 50 dinara, a jaje 10—20 dinara!
    *
    Već utorak, 8. aprila, mogao je i civilista da dođe do prevoznih srestava na distanci Zemun-Beograd i obratno. Ali po skupe pare! Za dronjava kola plaćalo se je 200 dinara; a za auto, koji je momentamo, ispod ruke, bio oslobođen vojne rekvizicije, plaćalo se 500 i više danara.
    Naiđoh u Dositejevoj na jedan takav auto. Bogati „buržuj" trpa u nj ćilimove, srebrninu i ostale dragocenije predmete svog nameštaja, da ih spase i prebaci u Zemun. Stinem do auta i gledam. Prilaze mi dve starice, obadve sedamdesetih godina, i sa suzama u očima mole me da im ustupim auto na četvrt sata, da bi njime mogle prevesti do obližnje stanice Crvenog Krsta svog paralitičnog prestarelog oca, 90-godišnjaka. „Zbog paralize ne može nikud da se makne iz fotelje! Pa, kako ne možemo da ga ostavimo sama, izdržale smo svu ovu strahotu pored njega; i strah nas je da ćemo, pored njega, još i glave izgubiti, ako naiđe još jedno bombardovanje. I onako nam je već kuća slupana i porušena. Boga radi, pomozite nam, pozajmite nam svoja kola za četvrt sata!" Uveravam ih da nisu moja kola ni ćilimovi. Upućujem ih da se obrate na „buržuja" koji u kola tovari svoje dragocenosti. Obratšce se, ali bez uspeha, jer on — kaže — ne može svoje stvari sada da izbacuje na trotoar. Ako dobro plate — uverava ih on — neće im biti teško nabaviti auto. Životinja! Ali što da mu zameram? Od 1918. godine, u ovoj je zemlji vredeo princip: „Svako za sebe, a Bog za sve!"
    *
    Ovih jadnih dana, gotovo svaki prolaznik Beograda nosio je na levoj ruci bilo kakvu traku. Većinom su to trake s oznakom Crvenog Krsta. Tako brojni su bili Samarićani tada u Beogradu, a tako malo pomoći od njih! Zabušanti! Mnogi od njih mladi i jedri, pa kad se upustiš u razgovor s njima, svi od reda pričaju, kako su a ma baš do jučer bili na frontu, borili se kod ovog i onog mesta, izvršili ovo i ovo junačko delo, podneli užasne patnje i tegobe, i nakon prave Odisejade probili se do Beograda. Još nisu došli k sebi od muke i nevolje. Jao, što naš svet vole da laže!
    *
    Beograd je doživeo katastrofu. No da l' ju je i cela zemlja doživela?
    Ništa se o tom u Beogradu ne zna, barem prva 4 dana od početka njegovog bombardovanja.
    Kuda je umakla uzurpatorska vlada generala Simovića? Gde li je Vrhovna Komanda? Zna se tek toliko da vlada i vrhovna komanda begaju — begaju glavom bezobzirce. Jedan šofer, koji se iz Užice vratio u Beograd, pričao mi je da je u Užicu bio svedokom svađe člalova vlade nasred ulice, da su se ministri međusobno tretirali jako vulgarnim nazivima, da su čak jedan drugog izbacivali iz automobila.
    Četvrtak, 10. aprila, pročulo se da su vlada i vrhovna komanda negde u blizini Sarajeva. No šta li je sa zemljom, što s vojskom? Nemačke radio stanice saopštile su, navečer istog dana — slušao sam prenos u Zemunu! — da su nemačke motorizovane kolone ne samo ušle u Veles, Skoplje i Niš, ne samo osvojile Solun, nego prokrčile sebi put do Ohrida, gde su uhvatile vezu s italijanskom armijom koja u Albaniji operiše protiv grčke vojske. Je l' to istina?
    Četvrtak ujutru, također, saopštava mi poverljivo jedan oficir zemunskog garnizona da je — hvala Bogu!
    — konačno vaspostavljena veza između Zemuna i naše vrhovne komande. Kako? Zar te veze do sada nije bilo?
    — zgranuto se pitam.

  10. #10
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Petak, 11. aprila, u Zemunu osvanuše letci koji su pretstavljali, u neku ruku, ratni izveštaj, bilten, naše vrhovne komande. U tom izveštaju se kaže da neprijatelj nigde nije prekoračio naše granice, da su naše trupe osvojile Reku i Zadar, da pobedonosno nastupaju u Albaniji, zauzevši ne samo Skadar i LJeš nego čak i Drač; konačno, da je u južnoj Srbiji zarobljeno 40.000 neprijateljskih vojnika većinom dečaka ispod 20 godina. Ali u isto vreme (petak popodne), zemunskom građanstvu bilo je ne samo zabranjeno da sluša vesti na radio, nego mu je čak naređeno da radioaparate deponuje kod policije, kod kvarta u Zemunu. Ova mera govorila je rečitije nego li svi optimisgički izveštaji; ona je ukazivala na to da je situacija na frontu po nas krajnje rđava.
    *
    Već u petak, 11. aprila, na ulicama Beograda i Zemuna pojavilo se desetak-dva oficira, rezervnih i aktivnih, koji su sami sebe demobilisali, osvanuli u civiliom odelu. Nailazim na jednoga od njih, znanca, i pitam ga što je i kako je na frontu. Odgovara mi ispod glasa: „Nema fronta! Rasulo! Ne zna se ko pije ni ko plaća! Između pojedinih komanda nema nikakve veze — svako radi na svoju ruku!"
    Sledećeg dana, Beogradom i Zemunom počele su prolaziti omanje skupine vojnika koji su takođe sami sebe demobidisali. Prebacili se ljudi u „civil", ali ih preplanulost, mršavost i napaćen izgled odaju ko su i što su. Na pitanje što ima da znači da su se preturili u građane, odgovaraju da danima nisu dobivali ni hrane ni municije, da su ostali bez oficira, da su na to odbacili puške, i da idu svojim kućama. Čoveka zebe oko srca!
    U noći od četvrtka na petak i od petka na subotu (11-—12. aprila), celu bogovetnu noć su kroz Zemun prolazile naše trupe svih rodova oružja, koje su se prebacivale sa zapada i severozapada na istok, preko Save. Što ima to da znači? Čemu ovo znatno roširanje trupa? Znači li ono da naši otstupaju ili misle da nastupaju? A mučaljivi, mrki, zlovoljni su ovi vojnici koji promiču kroz Zemun, prema zemunskom mostu.




    OKUPACIJA BEOGRADA


    Gotovo u praskozorje 12. aprila, oko 4 sata jutra, neobično jake detonacije probudile su i usplahirile stanovništvo Beograda i Zemuna.
    Međutim, to nisu bile detonacije eksplodiranih avionskih bombi, nego nešto drugo.
    Kad je svanuo dan, pronesao se kroz Zemum glas da je naša vojska ponajpre zapalila magacine sa žitom i brašnom u Beogradu, a zatim bacila u vazduh ne samo pančevački most nego i oba mosta preko Save, železnički i kolski. Pođosmo da se uverimo je li ovo poslednje tačno. Sa zemunskog dunavskog keja moglo se je prostim okom videti da su dva središnja luka sa pančevačkog mosta oborena u Dunav, a zemunski kolski most da je toliko slupan, da te upravo jeza hvata. (Že-lezničkom mostu na Savi oborena su dva luka, uz jednu i drugu obalu reke, dok je centralni deo ostao neoštećen.)
    Nešto docnije saznalo se da je divan zemunski kolni most, remek-delo savremene arhitekture, dignut u vazduh, dok su njime još prolazili vojnici, čak i izbeglice. (Izbeglice su, naime upotrebljavale i noćno doba da napuste Beograd). Docnijim proveravanjem ustanovilo se da je to tačno, da je čak i jedna lađa, usled eksplozije, pod mostom postradala, i da je na mostu zaglavilo dosta sveta. Neki kažu da je kod toga izgubilo život 2—3 desetka ljudi, a neki i više.
    Podizanje zemunskog lančanog mosta u vazduh, izvedeno s toliko malo obzira na ljudske živote, dalo je osnova pretpostavci da će Beograd biti branjen od naših trupa, kad naiđu Nemci, i da će odbranbena linija teći beogradskom obalom Dunava i Save. Neprijatna pretpostavka! Jer to bi značilo da se kod toga mogu da razviju borbe, u kojima će do kraja biti porušen sam Beograd, a teško će postradati Zemun, Pančevo i čitava bliža i dalja okolina Beograda. Zato se je stanovništvo Zemuna, zaplašeno crkim slutnjama, povuklo u svoje domove, verujući da je borba upravo neizbežna, jer je naša vojska napustila Zemun do poslednjeg čoveka.
    Neizvesnost je trajala gotovo celog dana, a prestala je tek u predvečerje, kad su u Zemun ušle nemačke trupe. Gledao sam njihov ulazak, koji je započeo nešto iza 5 sati popodne: Najpre je zemunskom glavnom udicom projurilo nekoliko motociklista, a za njima je sledovao veći broj tenkova. Kolona je krenula u pravcu lančanog mosta, pa se kroz kratko vreme vratila natrag. Istovremeno, a i pre toga, nemačka avijacija slobodno je kružila nad Zemunom i Beogradom, dok našoj avijaciji nije bilo ni traga ni spomena.
    Malo zatim, u prvi sumrak, naišle su nepregledne mase motornih vozila svake vrste: bilo je tu sijaset lakših i težih tenkova, blindiranih auta, običnih motocikla i motocikla s prikolicama, autokara za prevoz trupa, mukicije, svih mogućih pionerskih naprava, pa motorizovaia kontraavionska artilerija, čak i motorizovane poljske kujme. Pešaka tu prosto nema! Sve je na motorskoj vuči, brzo i pokretno, reklo bi se leteća kolona, kojoj motor daje udarnu snagu i brzinu.
    Ova nepregledna motorizovana kolona ispunila je zemukske sokake i trgove, razmilela se i po čitavoj okolini Zemutna, zahvatila bežanijski aerodrom. I još pre nego di je pala duboka noć, okupacija Zemuna bila je perfektna.
    No što je s Beogradom? Zašto on i naša vojska, ako je u njemu, ne reaguju na okupaciju Zemuna po Nemcima? Kako to da naša artilerija na beogradskoj strani nesmetano pušta da nemačke trupe zaposednu Zemun, i da neženantno zauzmu sve pristupe ka Beogradu na Savi?
    Gluva tišina vladala je te večeri i čitave noći na beogradskoj strani. Ni jedan metak nije odanle ispaljen prema Zemunu. Ova tišina dobila je svoje objašnjenje drugi dan ujutro, kad se je saznalo da je u predvečerje, skoro u isto vreme kao i Zemun, Beograd također bio okupiran.
    O samom aktu okupacije Beograda saznalo se, 13 aprila ujutru, sledeće: Gotovo u isto vreme, oko 5.30 sati popodne, pred Beograd su stigle tri kolone: jedna sa juga, dolazeći iz Niša; druga sa severoistoka, krenuvši iz Temišvara; treća sa zapada i severozapada, pravcem od Zagreba i Oseka, odn. Novog Sada. Stigavši do Dunava, motorizovana kolona koja je krenula iz Temišvara, uputila je prema Beogradu čamac i u njemu 9 vojnika, sa zadatkom da izvrše rekognosciranje na beogradskoj obali Dunava. Ovih 9 vojnika iskrcalo se na dunavskoj strani, ne naišavši ni na ka-kav otpor, krenulo sve dalje i dalje prema centru Beograda, i sasvim pozitivno utvrdilo da ovaj put, za razliku od 1915 godine, niko nema volje da brani Beograd. Ne ispalivši metka, devet nemačkih vojnika stigli su do odeljenja nemačkog poslanstva u Aleksandrovoj ulici (bivše čehoslovačko poslanstvo), usput zarobili nekoliko stotina naših vojnika koji su; besciljno po varoši tumarali, i konačno digli barjak s kukastam krstom na nemačkom poslalstvu. Tek tada, njih devetorica prisetili su se da ih je premalo da bi okupirali ceo Beograd, pa su zatražili pomoć od svoje glavnine i u toku noći je dobili. Kad je svanula zora, 13. aprila, Nemci su već čvrstom nogom stali na beogradsko tle, prebacivši tamo mnogobrojne, prvenstveno motorizovane jedinice.
    *
    Beograd je, dakle, pao bez otpora. Nije se ostvarila perspektiva borbe na obalama Dunava i Save. Nemci su došli u posed Beograda, ne utrošivši, neposredno kod njega, ni jedan puščani metak!
    Zašto su onda mostovi bili bačeni u vazduh?
    Za železničke mostove bilo je to još i shvatljivo: htelo se je napakostiti Nemcima, da ne bi preko ovih mostova vršili železnički saobraćaj; htelo se je taj saobraćaj što više poremetiti i dekomponovati. Ali je neshvatlivo, zašto je onako radikalno upropašten zemunski kolni i pešački most, koji je služio samo lokalnom saobraćaju. Obaranjem tog mosta nije se napakostilo Nemcima nego prvenstveno Beogradu i njegovoj neposrednoj okolini. Možda se je time htelo dati dokaza kako umemo da rušimo. Sami smo porušili svoju državu, izgrađivanu vekovima, pa za-što da ne porušimo i ova tri impozantna beogradska mosta?! Možda se je, dizanjem u vazduh ovih triju mostova, htelo simbolički pokazati da Srbija ne želi više nikakve veze sa severnim i zapadnim prečanskim krajevima, da ona želi da ostane sama, kakva je bila pre prvog svetskog rata?!!!

  11. #11
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    KATASTROFA I BRUKA


    Početkom marta reče mi jedan prijatelj: „Posle kapitulacije Francuske i vojnih neuspeha Italije, mi prestavljamo najjaču vojnu silu u Evropi, iza Nemačke i Sovjetske Unije".
    Tako je to onda uistinu izgledalo; čak po mišljenju upućenog i neupućenog inostranstva, naša je vojska bila smatrana za jednu od najboljih vojski u Evropi. Rukovođeni tim mišljenjem, Anglosasi su sve mogućno uradili da ovu vojsku bace na tezulju rata protiv Nemačke.
    Naš ljudski materijal je uistinu prvoklasan. Po junaštvu i izdržljivosti, po preziranju smrti i ambiciji za junačkom slavom, naš vojnik spada u red najboljih vojnika Evrope. Srbijanski seljak, pogotovo, prestavlja neosporno jedinstven ljudski materijal. NJegovi podvizi i napori, stradanje i žrtve, u toku prošlih ratova od 1912—18, odista su udivljenja vredni. Ali to nam ne daje povoda, ni opravdanje, za megalomanski odnos prema drugim narodima i njiho-vim vojskama!
    Međutim, na vrhovima naše vojske, našeg društva uopšte, terao se je pravi kult megalomanije, kod ocene naše i stranih vojski:
    Od prošlog svetskog rata naovamo, u nas je, naprimer, bila sakrosanktna izreka: „Mi smo pobedili i razorili dva carstva, tursko i austrijsko!" I kvalifikovalo se kao pomanjkanje patriotizma, kao defetizam, ako si pokušao dokazivati da je srpstvo uistinu imalo udela u razaranju ovih dveju imperija, ali da su Tursku tukli i dotukli ponajpre Austrija i Poljska a zatim Rusija, i da je austrougarskoj vojnoj snazi, u prošlom svetskom ratu, neprebolne i smrtne rane zadala prvenstveno ruska vojska, u toku borbi od 1914—1917. godine.
    Naši vojni starešine nisu se nimalo ustručavali, od prošlog svetskog rata naovamo, da pokažu svoj prezir i nipodaštavanje n. pr. rumunske, grčke, pa i svake druge evropske vojske, osim francuske, donekle nemačke i bugarske,
    U toku ovog rata, oni su, s bagatelisanjem, „s visoka", govorili o držanju poljske, belgijske i francuske vojske. (Jedan od naših vojnika — stručnjaka, nakon sloma Francuske, očitao je u „Politici" krajnje bezobzirnu bukvicu francuskim vojskovođama što su, za volju očuvanja Pariza i njegovih istoriskokulturnih i arhitektonskih spomenika, oglasili francusku metropolu za otvoren grad, i time ,, žrtvovali" celu Francusku).
    Upravo manijakalno bilo je prezrivo potcenjivanje italijanske oružane sile od strane naših vojnih načalnika. Kad je zimus italijanska vojska doživela niz neuspeha, ponajpre u Albaniji a zatim u severnoj Africi, oni su zlurado klicali: „Ko.nije rođen vojnik i junak, nikad od njega vojnika i junaka!" I strastveno su priželjkivali čas kad će Italijane „baciti u more" i „poterati do Venecije".
    Za samu nemačku vojsku tvrdili su ovi „rođeni junaci'' da svoje uspehe, u ovom ratu, ima da zahvali samo tome što još nije naišla na sebi dostojnog partnera.' „Uđemo li mi u rat, videće, Nemci što je vojska, uveriće se da je „tvrd orah voćka čudnovata!" — tako su rezonovali naši profesionalni vojni „geniji", a za njima su to opetovali i civilni Gaskonjci sve od reda kavanski stratezi i junačine. U svom kavanskom heroizmu, uz čašu „ljute", jedan od tih brb-ljivih razmetljivaca dokazivao je čak da smo mi nemačku vojsku tukli i 1915. i 1938 godine!
    *
    Na osnovu svega ovoga, čovek bi očekivao da će naša vojska Nemcima dati nečuven, opšteg udivljenja vredan otpor; verovalo bi se da se je naša vojska za takav otpor svestrani spremila, i da iza reči naših vojnih starešina stoje dela, vrlo ozbiljan, uspešan i konstruktivan rad na modernoj opremi, obuci i naoružanju naše vojske. Mora se reći da je i sama nemačka komanda, ulazeći u neprijateljske operacije protiv naše vojske, verovala da će imati ozbiljna po-sla i ozbiljnih gubitaka.
    Međutim, što se je desilo?
    Naša vojska nije Nemcima, ni na kojem sektoru, dala spomena vrednijeg otpora. U Južnoj Srbiji, naprimer, mi smo imali grupisanih blizu pola miliona vojiika, pa ipak su tu respektabilnu snagu Nemci pregazili, rasturili i dezorganizovali u cigla četiri dana, ma da smo se mi na rat u Južnoj Srbiji pripremali punu godinu dana. Na severnoj granici države podizali smo utvrđenja, grozničavim tempom, u toku nekoliko poslednjih meseci; Nemci su sva ta utvrđenja prešli za nekoliko časova. Granica prema Italiji utvrđivana je godinama, pa ipak je italijanska vojska, u toku desetine dana, osvojila celu južnu Sloveniju i celu našu morsku obalu, od Sušaka do Ulcinja i Bara, okupiravši usput Liku, Hercegovinu i Crnu Goru.
    Ujutru 6. aprila ušli smo u rat, a 17. aprila u 9 sati večera naša je vojska već kapitulirala, pošto je sasvim bila otsečena od morske obale, i pošto je izgubila celu Srbiju i Južnu Srbiju, celu Vojvodinu i Srem, sve slovenačke i hrvatske zemlje, celu Crnu Goru i Hercegovinu, pa i dobar deo Bosne. Naša je vojska kapitulirala, kad joj nije ništa drugo preostajalo, kad je, opkoljena sa sviju strana, izgubila svaku otstupnicu i svaku mogućnost davanja otpora. Već 14. aprila navečer, nemački radio objavio je svetu da jugoslovenska vojska, kao organizovana celina, više ne postoji, i da se tek sporadički bore samo pojedini odredi koji međusobno nemaju nikakve veze.
    Prema tome, mi smo daleko gore prošli nego li Poljska, Norveška, Belgija i Francuska, jer je ratni pohod Nemaca u Jugoslaviju trajao svega 12 dana, a stajao ih minimalnih žrtava u ljudstvu i materijalu.
    Kako je to bilo moguće?
    Sledeći su, u glavnom, razlozi ove naše sramotne katastrofe i katastrofalne bruke:
    1. Pre svega, naše vojno starešinstvo ne samo da nije znalo što je to moderan rat, nego nije ni verovalo da rat može biti drukčiji nego što su bili oni od 1912.—1918. godine. U svom tupom konservatizmu, u svojoj duhovnoj inerciji, ovo je starešinstvo slepo verovalo da i u modernom ratu odlučuje pešak, pešak i samo pešak. Kad im je čovek obraćao pažnju da je i u prošlom ratu (čak i u Makenzenovoj kampanji u Srbiji 1915. godine) superiorna tehnika odigrala odlučnu ulogu, oni su nepoverljivo vrteli glavama, i opet derali svoju kozu o pešaku kao glavnom elemetu borbe i pobede. Kad ih se je upozoravalo da su u ovom ratu avijacija i motorizacija presudni faktori, oni su prezrivo odmahivali rukom, tvrdeći da avijacija igra znatniju ulogu u ratnim operacnjama na području industriskih zemalja, u kojima imade mnogo velikih gradova, a motorizacija da može doći do izražaja samo u nizijskim prostorima, snabdevenim modernim asfaltiranim putevima. Uporno su dokazivali da, za odbranu naše zemlje, avijacija i motorizovane kolone imadu sasvim sekundarno značenje, pa su prema tome, kroz 22 godine, podešavali i celokupnu obuku naše vojske: kroz mesece i mesece, davili su naše vojne obveznike, i kastrirali im mozgove, borniranom kasarnskom disciplinom i najprimitivnijim vežbama s već staromodnom puškom i mitraljezom, zanemarujući sve ostalo moderno oružje (osim donekle artilerije). Sve do početka ovog rata, avion, tenk, kontraavionski top, i sve ono što pretstavlja poslednje slovo moderne ratne tehnike, u našoj vojsci stvarno su igrali samo reprezentativnu ulogu, t.j. oružje kojim se je paradiralo jedino na revijama na Banjici i na manevrima kojima su prisustvovali strani vojni izaslanici. Tek početkom ovog rata, rukovaoci naše oružane sile počeli su veću pažnju obraćati avijaciji, ali je tenk i kontraavionski top još uvek služio, u glavnom, u demonstrativne svrhe. S ovakvim mentalitetom vodstva, s ovakvim naoružanjem i obukom ljudstva, zar je iznenađujuće da se je naša vojska prosto naprosto raspala, već nakon četirdnevnog udaranja nemačkog gvozdenog malja po njoj — malja koji nisu dizale čovečije ruke nego poslednje sretstvo savremene tehnike, motor u vazduhu i na zemlji.
    2. Pored tehničke zaostalosti, ubitačno je na našu vojsku dejstvovao moral, odn. nemoral, većeg dela njenog komandnog sastava. U prošlim ratovima, od 1912.—18, izginuli su najbolji oficiri srpske vojske, a koji nisu izginuli, ti su posle ujedinjenja postepeno uklanjani iz redova aktivne vojske. Uistinu pametan, inteligentan oficir, koji nije bio rob šablone i formalistike, a koji je povrh toga imao karaktera i patriotizma, morao je, ili bežati iz vojske, ili sam sebe gristi, uvlačiti dušu u sebe, i puštati da ga bujica opšte dekadanse nosi niz vodu. Karijeriste, štreberi najgore vrste, puzavci i las-kavci, podvalacije i profiteri, korupcioniste i dem-beli — to je elemenat koji se je prvenstveno s uspehom dizao k vrhovima naše vojne uprave, podmećući noge jedan drugome, i neskrupulozno uklanjajući svakoga ko nije bio kao oni. Tako je to bilo od Ujedinjenja, pa iz dana u dan sve gore i gore. Tako je to bilo, ali se to nije smelo reći, jer bi to bilo »crimen laesae majastatis«. Pevalo se je ditirambe vojsci kao narodnoj zenici i uzdanici, i niko nije smeo išta nepovoljno da kaže o vojsci, a nekmo li da stvarno kritikuje negativne pojave u njoj. Vojska je bila »noli me tangere«; vojsci su se odobravali buceti bez pogovorke i aklamacijom u Narodnoj Skupštini. A ko se je usudio da ustane protiv ovog opšteg pravila, pogotovo da upre prstom u koruptivnost i demoralizaciju dobrog dela najviših vojnih starešina, taj je dobio po glavi, kao naprimer, narodni poslanik Miloš Rašović u proleće 1938.
    Pod vojskom se je kod nas, »a priori«, podrazumevalo vojne starešine, u prvom redu đeneralštab i ministarstvo vojske. A ove dve vrhovne vojne institucije bile su — uz časne, ali prilično retke izuzetke — ne samo centri korupcije, protekcionizma i nepotizma u vojsci, nego i ishodišta svake akcije koja je išla za demoralizacijom. razvraćenjem i depravacijom čitavog našeg javnog i političkog života. Vojska, t.j. đeneralštab, ministarstvo vojno c vrhovi Kraljeve Garde, umeli su da nametnu svoju volju u svim krupnijim pitanjima civilne uprave nad zemljom, u svima važnijim političkim pitanjima; čak do samog državnog uređenja (u pogledu razdiobe na oblasti i banovine).

  12. #12
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Vojska je bila svemoćna, a njezina svemoć bila je ubitačna, jer u vrhovima vojske nije bilo dovoljno ni pameti ni morala.
    I tek kad je naša oružana snaga došla u iskušenje — u vatri se zlato kuša! — tek onda se je pokazalo koliko je malo morala i savesnosti, junaštva i istinske inteligencije, bilo na vrhovima naše vojske. Od 6. aprila na ovamo, s kojim god si vojnikom i podoficirom razgovarao, svaki se od njih žalio da po nekoliko dana nisu dobivali hrane i svog sledovanja; da su na fronti vrlo često ostajali bez municije; da su im naoružanje i oprema bili ispod kritike; da su čitave jedinice ostale bez svojih komandira i komandanata; da veze između pojedinih štabova naprosto nisu postojale; da su pukovski blagajnici bežali s parama, a generali između sebe delili pare iz divizijskih i armijskih blagajna. (Kažu da je takva deoba izvršena u Nikšiću, pred napuštanje zemlje od strane generala Simovića i njegove družbe).
    3. Jednostrana i tendenciozna bila bi tvrdnja da je samo naše vojno starešinstvo bilo demoralisano. Jer je demoralizacija zahvatila i zarazila gotovo čitavo naše društvo od vrha do dna: našu inteligenciju, naše građansko društvo uopšte, pa postepeno i najšire narodne slojeve, ne isključujući podnipošto ni mlađe naraštaje, našu „uzdanicu". Objašnjavajući uzroke poraza i kapitulacije; maršal Peten je francuskom narodu uputio poslanicu, koja je počinjala rečima: „Duh uživanja potisnuo je duh požrtvovanja". Ove klasične reči vrede pogotovo za naše društvo, u kome je užitak jedino božanstvo, u kome se za volju užitka gazi sve što je normalnom društvu neprikosnoveno i sveto, u kome zbog toga nema nikakve kohezije ni solidarnosti. Moderna vojska — to je naoružani narod, narodna celina. Kako je, dakle, mogla da bude naša vojska zdrava i otporna, kad je naše društvo u glavnom, bilo bolesno, kad se je ono nalazilo u dekompoziciji, te se je održavalo samo po zakonu inercije, doklegod nije dobilo udar izvana?!
    4. Jedna vojska i jedan narod bore se dandanas uistinu junački samo onda kad su na kocki narodna egzistencija, životni interesi narodni. Kako su, dakle, mogli da se bore naša vojska i narod, kad nisu ušli u borbu za svoje nego za tuđe interese? Kako je mogla da se bori naša vojska, kad su je u ratu predvodili starešine (Simović i »compagnia bella«) kojima uopšte nije bilo do borbe i odbrane zemlje nego do beganja iz nje, nakon što su izvršili zadatak, postavljen im po tuđinu, da zemlju uvuku u rat?!
    5. Kad je naša državna politika priznala načelo da su Srbi i Hrvati dva naroda, ona je u stvari sankcionisala Pavelićevu tezu da Hrvati treba da uluče prvu priliku, pa da — na razvalinama Jugoslavije — izgrade svoju samostalnu državu. Tu priliku je pružilo ulaženje Jugoslavije u rat. I umesto da rat bude amalgamom između Srba i Hrvata — kako su to 22 godine tvrdile preispoljne budale u uniformi i civilu — on je sahranio i vojsku i državu: većina Hrvata odbacili su dobiveno oružje, a manjina okrenuli su ga protiv Srba, dovedavši time vojsku u potpuno rastrojstvo.
    Kad se sve to uvaži, zar nije prirodno da nas je 6.—17. aprila snašla katastrofa i bruka — katastrofa i bruka koja se možda vekovima neće moći reparirati.
    *
    Od Ujedinjenja, t.j. kroz 22 godine, redovno održanje i unapređenje oružane sile stajalo je Jugoslaviju i njen narod najmanje 55—60 milijardi dinara; od početka aktuelnog evropskog rata do aprila na intensivno naoružanje vojske i utvrđivanje granica utrošili smo najmanje 10 milijardi. Oko 70 milijardi dinara, dakle, dao je ovaj narod — većinom narod u seljačkim opancima i radničkoj bluzi — za održanje i razvitak svoje uzdanice, „narodne vojske", kojoj je na čelu stajalo oko 500 aktivnih i penzionisanih generala (Austrougarska, s preko 50 miliona stanovnika, nije imala ni 150 generala). S tih 70 milijardi, utrošenih u produktivne investicije, moglo se je Jugoslaviju pretvoriti u Eldorado, „obećanu zemlju". Umesto toga, zemlja i narod čame i dalje u kulturnoj, ekonomskoj i socijalnoj zaostalosti, a 70 milijardi dinara utrošeno je stvarno na to da, tako reći, prekonoć izgubimo ne samo slobodu i nezavisnost nego čast i obraz, junačko ime i slavu, koju nam namreše oci i dedovi, u svakom pogledu bolji od nas!
    Ovih 12 dana, od 6.—17. aprila, ne samo da je doživela krah naša demokratija; ne samo da je vlada „narodnog spasa" dokazala da je uistinu vlada narodnog upropaštenja. U ovih 12 dana, mi nismo tučeni i pobeđeni, nego smo se raspali — raspala se je vojska, raspala država!

  13. #13
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA"


    Uoči ovog rata, Engleska se je najaktivnije založila za razbijanje Jugoslavijine jedinstvenosti, za njen preobražaj u lualističku državu, za dovođelje Hrvatske na rang potpuno ravnopravnog faktora i subjekta sa Srbijom. Osetivši to, Nemačka je — sasvim prirodno — radila upravo obratno: jačala je Jugoslaviju; otvoreno se izjasnila za njeno unitarističko uređenje (v. višekratne g. Hitlerove izjave da je Treći Rajh za jaku i jedinstvenu Jugoslaviju); sve je preduzimala da ojača poziciju Beograda, i da s Beogradom nađe bazu za što tešnju ekonomsku i političku saradnju.
    Da polntičkom Beogradu nisu vrane mozak popile, on bi bio oberučke prihvatio pomenutu tendenciju Trećeg Rajha, jer je to bilo u evidentnom interesu Beograda, srpstva, pa i čitave Jugoslavije. Jedan jedini srbijanski državnik, pronicljiv i ingeniozan, uočio je to i shvatio; bio je to dr. Milan Stojadinović. Ali, kada je Stojadinović počeo da sprovodi politiku intimne saradnje s Nemačkom i Italijom, i time da spasava jedinstvo Jugoslavije, ustala je na nje-ga ala i vrana: u parlamentu (u bucetskoj debati 1938), Milan Stojadinović bio je zbog toga otvoreno kvalifikovan kao izdajnik; a na parlamentarnim izborima, pod kraj 1938, protiv Stojadinovića formirala se je koalicija od krajnjih desničara do krajnjih levičara, te povela pravi krstaški pohod protiv jedinog dalekovidnog srbijanskog političara.
    Rezultat: pao je Milan Stojadinović; palo je i jedinstvo Jugoslavije. Jednoga i drugo oboriše Englezi. Ali, najaktuelniji pomagači u rušenju jedinstva Jugoslavije bili su beogradski politički „geniji". lažni žreci još lažnije demokratije i najlažkijeg sporazuma. Dok se je to dešavalo, u Zagrebu su se valjali, pucali, od smeha nad kratkovidošću i borniranošću beogradskih „genija". Politički Zagreb, tobož inferioran i glup, kroz kikot je tada govorio: „Pa to je idealno! Beograd nosi vodu za nas; Beograd svršava naš posao! Što još da brinemo!"
    *
    Buknuo je aktuelni rat. Engleskoj je stalo da pod svaku cenu uvuče Jugoslaviju u nj, na svojoj strani; Nemačkoj — da Jugoslaviju održi što dalje od rata.
    Zagrebu, rukovođenom zdravim životnim instinktom, ne ide se u rat. Zato mu London poručuje: „Morate u rat! Mi smo razbili jedinstvo Jugoslavije, mi smo od vas stvorili državu u državi, samo zato da biste išli u rat!" A Zagreb, nakon izvesnog vrdanja, odgovara: „Ne pada nam ni na kraj pameti da pođemo u rat! U ratu bi ne samo propalo sve ono što smo 26. avgusta 1939 dobili, nego bi nam bio uništen narod i zemlja!"
    Beograd je izgubio zdrav instinkt održanja, NJemu Berlin saopštava: „Zar ne vidite da vam London radi o glavi? Pođete li u rat, biće kraj Jugoslavije, biće pogotovo upropašteno srpstvo. Ostanete li van rata, garantujemo vam integritet Jugoslavije, pa još i teritorijalni izlazak na Egejsko more!"
    I Knez Pavle, oborivši ranije Stojadinovića, u poslednji čas uviđa da je Stojadinovićevo gledište bilo jsdino spasonosno, te se sam rešava da sprovodi njegovu politiku, i potpisuje pakt sa silama Osovine.
    Beograd, kome je Bog oduzeo pamet, kvalifikuje spasavanje Jugoslavije kao izdaju, obara Kneza Pavla i pakt s Osovinom!
    Na to Zagreb poručuje Beogradu: „Mi nikako nećemo u rat! Ako je vama stalo do rata, ajte sami; a mi ćemo radije iz države nego li u rat!" Beograd odgovara: „Idemo u rat, makar i sami! A vi, kako vam drago!"
    Dr. Maček se je, na to, pokolebao i došao u Beograd, na pregovore, ne bi li od rata i propasti spasao i Hrvatsku i Jugoslaviju. A dr. Ante Pavelić, u emigraciji, ovako je rezonovao: „Ako se u Beogradu, u posledljem času, odluče da usvoje slovo i duh pakta od 25. marta, meni je odzvonilo! Pokret, koji predvodim, može da bude alimentiran i delotvorno podržavan samo iz zemalja, potpisnica Osovinskog pakta; primi li i Beograd sasvim lojalno taj pakt, biće podrezane žile koje daju životie sokove mojoj akciji, i ja ću biti likvidiran!"
    Ali politički Beograd i ljegovi „geniji", njegova lažna demokratija i demoralisana „vojska", izgubili su zdrav razum, pa viču: ,,Bolje rat nego pakt!''
    Time je Beograd izvršio samoubijstvo, sam izrekao smrtnu presudu Jugoslaviji, sam izdvojio Hrvatsku iz njezina sastava. Berlin je na drski afront doneo odluku o egzemplarnom kažnjavanju Beograda; g. Adolf Hitler je potpisao i u delo sproveo smrtnu osudu koju je Beograd sam sebi izrekao; dr. Ante Pavelić je likovao, jer je Beograd, iz svoje sopstvene inicijative, neočekivano svršio, zavadivši se s pameću, njegov (Pavelićev) posao!
    Iz fatalanog, samoubistvenog ludovanja političkog i apolitičkog Beograda, njegove besne „demokratije" i soldateske, nikla je: slobodna i nezavisna Velika Hrvatska, s granicama na Drini!
    *
    Sudbonosne greške i zablude beogradskih vlastodržaca (pogotovo vlastodržačkih uzurpatora iz ere jugoslovenske agonije), pobede prvenstveno nemačkog, dabome i italijanskog oružja, stvorile su nezavisnu Hrvatsku i udarile temelje novoj konstelaciji na Balkanu. Za sada, međutim, bilo bi još preuranjeno govoriti o definitivnoj sistematizaciji odnosa na ovom poluostrvu — do nje će doći tek nakon završetka aktuelnog evropskog rata.
    Kad nemački (i osovinski) duhovni i fizički mač bude obezbedio konačnu emancipaciju Evrope od anglosaskog skrbništva, nova era ima da zavlala na ovome kontinentu, kome tek dedomično — tako reći, samo svojom glavom, a ne svojim trupom — pripadaju okeanski britski imperij i evrazijska Sovjetska Unija.
    Prema već jasno izraženoj volji i iskristalizovanoj pretstavi predvodnice nove Evrope, nacional-socijalističke Nemačke, to neće biti era slepog međusobnog izigravanja i pobijanja nego harmonične saradnje evropskih naroda. Nova era i ne bi bila nova, kad — umesto dosadašnje međunarodne anarhije — u Evropi ne bi bio zaveden red, zasnovan na jedino pozitivnom načelu hierarhije: Nova Evropa ima da bude radna zadruga, kojoj će kao starešina na čelu stajati onaj narod koji to — po svojoj stvaralačkoj snazi, svom organizatornom talentu, svojoj numeričkoj, fizičkoj i duhovnoj premoći, po svojem centralnom geopolitičkom položaju — zaslužuje, a to je nemački narod; radna zadruga, u kojoj će nemačkom narodu glavni saradnici da budu francuski i italijanski narod, i u kojoj će ostali evropski narodi zauzeti položaje i vršiti funkcije koji ih, po njihovoj stvarnoj vrednosti, pripadaju.
    O svemu tome treba balkanski narodi, osobito balkanski Sloveni, već sada da povedu računa. Balkanske odnose do sada je harakterizovala najneskrupuloznija borba nacionalnih megalomanija, koja se je, otvoreno ili maskirano, vodila uz primenu načela »mors tua, vita mea«. Pogotovo balkanski Sloveni i odveć često su padali u recidiv gotovo bismo rekli nacionalističkog kanibalizma: Bugari, Srbi, Hrvati, delomično i Slovenci, naizmenično su jedni dru-gima odricali pravo na sam opstanak, pravo na narodno ime i nacionalni teritorij. Pobeda Osovine već je učinila, i učiniće, ovoj nezdravoj pojavi kraj. Pobednička Osovina — nadamo se u to i verujemo — pravedno će razgraničiti životne proetore pojedinih balkanskih naroda, time ukloniti uzroke budućih razdora i sukoba, stvoriti preduslove za pozitivan razvoj čitavog, do sada zaostalog Balkana — za razvitak kulturni, privredni, socialni i politički!
    Pod egidom i okriljem starešine evropske zadruge, Trećeg Rajha, balkanskim narodima pružiće se mogućnost da se međusobno takmiče — ne praznim rečima, ne sterilnom borbom, ne naduvenim pozama i smešnim isprsavanjem nego konstruktivnim radom — u učešću na izgradnji novog evropskog i balkanskog poretka, na izgradnji jedne nove, uistinu čovečne i čoveka dostojne, simbioze.
    Zar je na odmet, ako se već sada na to misli; ako se već sada, pogotovo mi balkanski Sloveni, na to budemo spremali i spremili?
    Saradnja među nama na Balkanu nije umrla i nije sahranjena, kako to momentano može da izgleda. Istinske i iskrene saradnje, na žalost, među nama jedva da je bilo. Ona ima tek da se rodi! A rodiće se, ne iz nemačkog poraza nego iz nemačke pobede u ovom ratu: nemačkim porazom, ceo Balkan bio bi pretvoren u arenu takvog divljaštva, takve bratoubilačke borbe, uistinu kanibalskog razračunavanja, kakvih Evrola uopšte još nije videla ni doživela. Ko to ne vidi, ko to ne predviđa, taj je fenomenalno kratkovid, tome je suđeno da razbija glavu o zid, doklegod glava ne pukne!
    Da, saradnja među nama ima tek da se rodi! Ali, bolje je i probitačnije po nas da se ona rodi našim svesnim učešćem nego da nam bude nametnuta!

  14. #14
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    BEOGRAD POSLE OKUPACIJE


    Od 12. aprila navečer, Beograd je pod režimom okupacije. A taj okupirani Beograd sav je ustremljen na to da izvida teške rane koje su mu zadane bombardovanjem 6.—7. aprila.
    Rane su duboke i teške, te će trebati mnogo vremena, truda i napora, dok budu sasvim izlečene. Optimizmu i lakomislenosti, u pogledu regeneracije Beograda, ne sme biti mesta. Jer kroz izvesno, ne baš kratko vreme, Beograd neće biti prestonica države od 16 miliona stanovnika; neće mu biti vraćeno čak ni političko značenje iz kraja prošlog stoleća...
    *
    Borba za vodu i osvetlenje dolazi na prvi plan porušenog i teško iskušanog Beograda. Voda i svetlo su osnovni elementi života, pa ako čovek i može da se zadovolji s danjim svetlom, bez vode ne može da bude. Zato su došle gotovo u opštu upotrebu sve, ranije već zaboravljene i zapuštene beogradske česme, dabome i. voda crpljena direktno iz Dunava i Save. U prve dane posle bombardovanja, u gradu preostali Beograđani samo tako su se snabdevali vodom. Postepeno, pod rukovodstvom samih Nemaca, opravljao se beogradski vodovod, te je do kraja aprila veći deo grada do-bijao iz njega vodu, ako baš i ne direktno u kuću.
    Do istog termina, bila je, u glavnom, opravljena i mreža električnih vodova, pa se stanovništvo moglo koristiti i električnim osvetleljem (drugog osvetlenja Beograd i nema), ali u ograničenom opsegu, jer su na snazi propisi o zamračivanju.
    *
    U nedostatku pitke vode, postradali Beograd posegnuo je, u prvo vreme, u većoj meri za vinom i rakijom. „Daj vina il' rakije, da povratim dušu u sebe?" — tako je glasio gotovo opšti zahtev, u prve dane nakon bombardovanja.
    Krajem aprila, posetio sam poznatu mi familiju, da se raspitam jesu li svi članovi prijateljske porodice živi i zdravi. Domaćica, ostarija dama, usluži me „mekanom" šljivovicom i sve me nutka da što više pijem, govoreći: „I ja sama drugo ne pijem do rakije! Ona mi je u ovim danima bila najbolji prijatelj i tešitelj. Bez nje, svisnula bih od muke i bola: Kuća mi je do temelja porušena; ja sama sklonila sam gla-u pod krov svoje dalje rođakinje; muž i sinovi potucaju se negde po Bosni, ne znam jesu li ili nisu zarobljeni, i što je uopšte s njima. Kad ne bi bilo rakije, očajavala bih. Ovako popijem čašicu-dve, pa zaboravim na sebe i na svoju nevolju".
    *
    Konsumiraju se vino i rakija također zbog širenja tifusne epidemije. Bez vode, bez kanalizacije, prvih dana nakon bombardovanja, Beograd je ogrezao u nečistoću, zaudarao smradom nagomilanih izmetina i leševa u raspadanju.
    Borba protiv pretećih epidemija, prema tome, pretstavlja također jedan od krupnih problema poharanog Beograda: Vrši se gotovo opšte „pelcovanje", vakciniranje, stanovništva protiv tifusa; kuhanje pijaće vode je osveštano pravilo u tim danima; svaka kuća mora u dvorištu da ima iskopanu latrinu, koja će zameniti kućne klozete, neupotrebljive zbog mnogih kvarova u kanalizacionoj mreži.
    *
    Ishrana beogradskog stanovništva, blagodareći zatečenim zalihama i rezervama namirnica, u ove dane je snosna. Kakva će biti u buduće? To zavisi od rada koji pogotovo srbijansko selo bude uložilo u proizvodnju hrane.
    *
    Polagano, s beogradskih trgova i ulica uklanjajuse ruševine, prozurokovane bombardovaljem; ruše se delovi kuća i čitave zgrade koje su sklone padu; ekipe vatrogasaca i njihovih pomoćnika, pod kontrolom Nemaca, dinamitom dovršavaju posao avionskih bombi, krčeći ruševine; neeksplodirane bombe brižljivo se izoluju i imunizuju; s ulica, dvorišta i samih kuća iznose se velike naslage polupanog stakla i drugih otpadaka; pokapaju se mrtvaci, pronađeni pod ruševinama; opravljaju se tramvajske linije. (Već do kraja aprila, proradile su dve linije — „šestica" u Aleksandrovoj ulici i „jedinica" od Kalemegdana do Slavije).
    Rekonstrukcija Beograda, izvođena uz učešće vlasti i privatnika, ipak napreduje. Beograd postaje već čišći i uređeniji. Dabome, proći će još deceniji, pre nego li se izgradi sve što je porušeno.
    *
    Sukcesivno, regeneriše se i komunalni život. Delatnost opštine i komunalnih organa bila je sasvim zamrla u dane bombardovanja. Sada se i ta delatnost obnavlja, te opština, uz direktnu saradnju nemačkih vojnih vlasti, rukovodi radnjama oko obnove Beograda.
    Značajna je inicijativa koja je došla do izražaja osnivanjem „Socijalno-privredne službe". Ova komunalna institucija pretstavlja dobrovoljnu službu samog građanstva, pogotovo mlađih naraštaja, sa zadatkom da se ublaže i uklone teški socialni i privredni poremećaji, koje su izazvali bombardovanje Beograda i slom narodne države. Zadatak je opsežan: valja namaknuti stanovništvu krov nad glavom, hleb i zaradu; valja ga zaštititi od epidemija i od svih ostalih neočekivanih nedaća. Hoće li organizatorna sposobnost mlađih beegradskih naraštaja da se afir-miše na tom poslu?!
    Izdaju se već „Opštinske Novine", jedini organ štampe kojim, za momenat, Beograd raspolaže. Za to su „Opštinske Novine" i preuzele funkciju redovne dnevne štampe: pored komunalnih vesti, raznih naredaba i odredaba nemačkih i naših vlasti, one objavljuju i pregled najvažnijih događaja u svetu, te bivaju razgrabljene, čim se pojave na tržištu — nedostatan im je tiraž da bi mogao da utoli glad Beograđana za novinama. Međutim, već u prvoj polovini maja verovatno će se početi s objavljivanjem i drugih dnevnih listova.
    *
    Jevreji su, u okupiranom Beogradu, dobili nov statut i nov položaj koji — mora se priznati — nije baš prijatan ali ni neočekivam: Sprovedena je registracija Jevreja koji žive na teritoriji grada; svi se oni moraju jedamput nedeljno javljati na određeno zborište; obligatno moraju da nose oko leve ruke, pod pretnjom strogih kazna, žutu traku s oznakom »Jude« i „Jevrejin", kao i s jevrejskom zvezdam u sredini; Jevrejima je zabranjeno da se na pijacama snabdevaju namirnicama pre 10.30 časova jutra; zabranjeno im je tažođer da se voze u tramvaju; prisilno su upo-trebljavani za raskrčavanje i čišćenje gradskih ulica.
    *
    Jedan od najdragocenijih i najređih artikala inače dnevne i masovne upotrebe je cigareta. U okupiranom Beogradu najteže je pušaču doći do cigarete. Upravo danas, dok ovo pišem (4. maja), platio sam za „paklu" s 20 komada „Drave" punih 27 dinara, a normalna cema toj „pakli"' je 5 dinara' Potraje li ovako, neće preostati drugo nego odreći se pušelja.
    *
    Među najdirljivije prizore u okupiranom Beogradu spadaju kolone naših zarobljenika, koje prolaze Beogradom, da bi bile upućene u obližnje ili dalje zarobljeničke logore. Izgled zarobljenika je upravo bedan: ispijena i neizbrijana lica, otrcana obuća i odelo, ugasli pogledi, trome i bezživotne kretnje, deprimiranost i apatija na fizionomijama — jednom rečju, razbijena, tučena i demoralisana vojska, gomila u kojoj su ugasle mnoge iluzije i nade.
    Ove zarobljeničke kolone nose na sebi i beleg diaspore, raspada Jugoslavije: vojnici hrvatske narodnosti stupaju iza hrvatskog barjaka; zarobljenici, pripadnici naše nemačke ili mađarske narodnosne maljine, marširaju pod amblemom kukastog krsta ili pod mađarskom trobojkom; zarobljenici, Slovaci po narodnosti, nose pred sobom slovačku zastavu; samo zarobljenici Srbi ne ističu svoj barjak. Muka je to gledati! Evo, do čega je bes naše civilne i uniformisane gospode doveo ovu zemlju i narod!

  15. #15
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Sve više se vraćaju i izbeglice iz Beograda. Prvih dana, za vreme bombardovanja i neposredno nakon njega, pošlo se je u anabazu, a sada je na dnevnom redu katabaza.
    Vraćaju se Beograđani. Vraćaju se iz prečanskih krajeva Srbijanci i njihove familije, a Beograd i Srbiju napuštaju Hrvati i Slovenci sa svojima. Prava seoba naroda: Na jednoj i drugoj obali Save, do upropaštenog kolskog i pešačkog mosta, splelo se je ljudsko klupko. Prvih dana prevoze se amo i tamo u običnim čamcima najprimitivnije konstrukcije. Profesionalni i »ad hoc« lađari i veslači zarađuju priličnu paru: 5 dinara po osobi za jednokratan prevoz preko Save. Ali već nakon 2 dana, nemački vojnici radikalno su učinili kraj prevažanju u čamcima, pa je ljudska bujica upućena za prebacivanje preko Save na parobrodiće koji saobraćaju između Zemunskog pristaništa i „šteka" na beogradskoj strani Save, odmah do porušenog mosta. „Vojvoda Mišić" i „Avala" saobraćaju između Zemuna i Beograda; a između jedne i druge obale Save, tik do mosta, komunicira još jedna mala lađa.
    Gužva pred „štekovima" je neopisiva. Svako hoće što pre na lađu, pa se istovar i utovar putnika vrši krajnje haotično, neuredno, gotovo u borbi. I tu se vidi da smo mi deca anarhije i sinonim nedisciplinovanosti.
    Vraćaju se u Beograd i oni koji su imali najozbiljniju nameru da napuste Jutoslaviju, da se prebace preko mora, najradije nekud u Ameriku ili Kanadu, pa da tamo paradiraju kao heroji, žrtve i stradalnici koji su potražili gostoprimstvo „velike američke demokraije". Hteli ljudi da se prošetaju po Amerikama, kao što su se posle albanske Golgote mnogi šetali po „Jevropama", ali ih je Simovićeva vlada i u tom pogledu razočarala: Kad su se teškom mukom probili do Crnegore — do Nikšića, što li? — konstatovalo se je da aviona imade na raspoloženju samo za članove vlade i njihove familije, kao i za članove fatalnog vojnog „revolucionarnog komiteta". A svi ostali aspiranti i kandidati za emigraciju ostali su bez prevoznih sredstava, kojima bi se mogli prebaciti preko mora. Pa se čeljad, pokunjena i obeshrabrena, sada vraća u Beograd. Vraćaju se, i kako su vešti, odmah traže i hvataju veze s nemačkim vlastima...
    Sve većma oživljuje Beograd. Prvih dana, iza bombardovanja, brinuli su se ljudi samo zato kako da iz ovog kataklizma iznesu živu glavu sebi i svojim najbližima. Sada se interes proširuje i na širi krug: svako se raspitkuje za sudbinu svoje dalje rodbine, svojih znanaca i prijatelja. Radoznalost je opšta, kako to uvek biva nakon pogreskih događaja.
    Jedne od prvih radnja koje se otvaraju, to su kavane. U njima, a pogotovo u neuglednim „aščinicama" i narodnim kuhinjama, život vre i ključa. Zavirih u jednu od tih „kafanica", pa se ne mogoh čudom načuditi, kako je krigla piva brzo sprijateljila okupatore, nemačke vojnike, s okupiranim urođenicima: LJudi se gotovo bratime, napijajući Fuhreru i Velikoj Nemačkoj!
    Otvaraju se i delikatesne radnje i mlekarnice, ali je njihovo poslovanje ograničeno na kratko radno vreme i na prodaju malenog broja artikala.
    Ulice su sve življe i zakrčenije. Ispunjuje ih većim delom omladina, koja je toliko nasmejana, bezbrižna i „životu radosna", kao da se minulih dana i nije nešto katastrofalno po ovu zemlju desilo!
    I ženskadija, pogotovo mlađa, sve većma ispunjuje ulice. Ali ne više nedoterana, bez kozmetike: nalickane „frajle" i raspuštenice opet se pojaviše na tržištu ljubavi, fiksirajući dopadljive muškarce.
    *
    Što oseća i misli Beograd, neposredno posle bombardovanja i okupacije?
    „Raju" je dobivena lekcija u glavnom, opametila: bez sustezanja, ona proklinje 27. marta i generala Simovića, glasno iznoseći uverenje da je zauvek odzvonilo nesaveonim vlastordšcima, protekcionizmu i nepotizmu, pljački i korupciji. Kod „gospode" reakcija na nacionalnu katasgrofu je raznovrsnija:
    Pitam jednog prijatelja, što kaže za zlo koje nas je zadesilo. Odgovara: „Prošli smo taman onako kako smo zaslužili!"
    Na isto pitanje jedan drugi odgovara: „U zlu ima i dobra! Ovaj kataklizam pročistio nam je atmosferu i očistio nacionalni teren od nagomilanog đubreta, koje bi nas, bez toga, još bogzna dokad davilo i kužilo nam vazduh!"
    Treći veli: „U svoje vreme, osuđivali smo Čehe i Hahu što su bez borbe žrtvovali slobodu. Sad smo Česima i Hahi dali punu satisfakciju. I treba tek požaliti da i mi, u otsudnom času, ne imadosmo jednoga Hahu!"
    Susretoh znanca koji je, još 5. aprila, bio ratoboran kao Ariostov Orlando, a najveći optimista, s obzirom na ishod našeg oružanog sukoba s Nemcima. Ali pre nego li dospeh da ga upitam što sada misli, on slavodobitno usklikne: „Nisam li ja Tebi govrio, kako će ova avantura da svrši? Sećaš li se!" Sećam se, sećam, dragane — tvog ludovanja!
    Jedna dama s uzdahom mi saopšti: „Kako su smeli Nemci ovako da nas iznenade, i ovo čudo iz nas da urade? Nisam to od njih očekivala. Ja ne bih bila tako postupila".
    Okamenio sam se gotovo od čuda, kad sam jednog grlatog angdofila, posle okupacije, na ulici spazio — s kukastim krstom u butonijeri...
    *
    Strah i trepet Beograđana pod okupacijom su ma-obrojni kriminalni tipovi koji, pod plaštem noći, pucaju na nemačke patrole, kidišu na život pojedinaca, nemačkih vojnika i oficira. Revolt na postupak ovih tipova u građanstvu je ogroman. Ne ide prosečnom građaninu u glavu, kako i zašto se vrše ova nedela, koja se kvalifikuju kao ludost i mahnitost zanešenjaka.
    Međutim, ne radi se tu o ekscesima fanatika, već je para po sredi; Za dobre pare, za engleske pare, uvek će se kod nas naći ciničnih zlikovaca koji će uraditi sve mogućno da se pokvare i upropaste iole snosni kulturni odnosi između okupatora i okupiranih. Potrebno je franktirerstvo, potrebna je sabotaža, da bi se iskopao što dublji jaz između Nemaca i Srba — jaz koji će da ispunjavaju krv i leševi, suze i patnje nevinog naroda. To, dabome, nije potrebio običnom građaninu Beograda, ni pretežnoj većini stanovnika Srbije, ali je takva provalija potrebna Englezima. Englezi gledaju svoj interes, i njemu za volju ne biraju sredstva. Ali što da se kaže za naše izrode koji su, tuđinu u službi, pripravni da se poigraju životima desetaka i stotina nevinih svojih zemljaka i sugrađana?!

  16. #16
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    VESNICI NOVE ERE

    Mnoštvo nemačkih trupa prolazi okupiranim Beogradom. To je vojska u konstantnom pokretu. Jedni odredi dolaze sa juga i kreću na sever, drugi se sa severa prebacuju u suprotnom pravcu; smenjuju se oni s istočne i zapadne strane naše zemlje. Relativnu stalnost uživaju samo više komande i štabovi, a trupe se menjaju i smenjuju gotovo svakih nekoliko dana.
    Što karakteriše ovu vojsku koja nam je iz dana u dan pred očima?
    Pre svega, to je njena mladost. Mlad joj je komandni sastav, još mlađi su vojnici. Omladina daje ton i prestavlja osnovicu savremene nemačke vojske. Tek tu i tamo vidiš po koju skupinu zrelijih vojnika, ali ti ne pripadaju operativnoj vojsci u punom smislu, nego su pripadnici drugog poziva, većinom za pozadinsku službu.
    Koje li ogromne razlike, u tom pogledu, između nemačke i naše vojske! Kod Nemaca, omladina nosi gotovo sav teret ratnih operacija, podviga i napora na svojim leđima; kod nas je težište operativne vojske prebačeno na starija godišta. Upravo prečesto, u redovama naše vojske, u ovo ratno vreme, viđalo se je prave pravcate starce, pogrbljene i smežurane, ljude koje već napuštaju životne snage, a koji ipak moraju da podnose nesrazmerne napore i uzbuđenja.
    Ma da je mlada nemačka vojska, ipak se u njoj sve čnni da vojnik izbegne svaho suvišno trošenje energije, da mu se taj utrošak smanji na minimum. Zato nemački vojnik jedva da i maršira na veće distance, nego se vozi; na iole znatnije razdaljine, on na sebi ništa ne nosi. Motorno vozilo ovog ili onog tipa prenosi čak i njegovu pušku, municiju i sve ostale, vojničke i životne potrepštine. Naš vojnik, međutim, koji je prosečno mnogo stariji, a prema tome i neizdržljiviji od nemačkog vojnika, natovaren je ko mrha, noseći na sebi i potrebno i nepotrebno, te je tako pretovaren često bio primoran da pešači desetine kilometara dnevno.
    Zamerne su čistoća i urednost nemačkog vojnika; među njima nema musavih, bradatih i čupavih fizionomija; ne viđaš vojnika koji ne bi imao primerno očišćenu obuću, iščetkano odelo. To je vojska, u kojoj nema vašiju i ostalih insekata. Kulturan je izgled svakog nemačkog vojnika; kulturno je njegovo držanje i ponašanje! Gotovo svaki od vojn-ika nosi sa sobom fotografski aparat -— to je sastavni deo njegove toalete, baš kao i aparat za brijanje, češalj, i četka za zube. Od kljige i novine se nemački vojnik ne odvaja: gde stane i pane, tu čita, ili piše. NJegovu korespon-denciju prenose naročiti autokari poljske pošte — njegov kontakt s familijom i zavičajem je živ i neprekidan, ma gde se on nalazio, na frontu ili pozadini, u bolnici ili previjalištu.
    Disciplina je u ovoj vojsci uzorna. I to ne samo u stroju nego i van njega. Ali to nije disciplina batine, rezultat bezobzirnog i grubog odnosa starijih prema podređenima. Odnos između oficira i vojnika ponekad je prožet ophođenjem drugarskim i familijarnim; ali, u glavnom uzevši, vojnik i oficir u toj vojsci odnose se s mećusobnim poštovanjem, s respektovanjem svoje i tuđe ličnosti.
    Retka radinost karakteriše vojsku koja je, u desetak dana, kao pobednik preplavila čitavu našu zemlju. Ova radinost nije prisilna, nego je nešto što se samo po sebi razumeva, nešto što je upravo imanektno ovakom pripadniku ove velike nacije. Nemački vojnik ume da se i odmara i uživa, kad je reč o odmaranju i uživanju; zli kad je u poslu, on ne „markira", nije zabušant, nego zdušno i savesno, upravo sa nekim unutrašnjim užitkom vrši svoj posao i svoju dužnost. Ova radinost i radna disciplina, ova konstruktianost i stvaralačka radost zapažaju se, već na prvi pogled, kod svakog pripadnika nemačke vojske, s kojim dolaziš u kontakt. I ova karakterna crta prestavlja upadljiv kontrast s našim čovekom, pa i s našim vojnikom!
    Motorizovana je to vojska, koja primenjuje poslednje slovo tehnike u svojoj ratnoj akciji. Ali motor, u vazduhu i na zemlji, traži konstantnu negu i pažnju, budnu kontrolu i vrlo česte opravke. Zato nas upravo frapira kad gledamo nemačke vojnike, koji još nisu pravo sišli s motornih vozila, još se nisu pravo spremili za dogorovanje i odmaranje, pa već, pre svega, ogledavaju i čiste svoja vozila, bez odgađanja popravljaju i najmanji defekat na njima, čiste ih, upravo miluju.
    *
    Prelazim čamcem preko Save. I kad sam se prebacio na beogradsku stranu, ugledah u vodi čitav niz tenkova, a oko njih vojaže u kupaćim kostimima, Peru ljudi tenkove, ispiru sa njih svaki trunak blata, a u isto vreme se i kupaju. Blješte na suncu čiste grdosije, a blješte i snažna, zdrava telesa mladih vojnika!
    *
    Pored Parlamenta, u travnjaku, povaljena je na nauznak olupina omanjeg automobila. Izudarana je ta olupina, skinuto je s nje sve što se moglo odneti, ostade na njoj samo slupana i zgnječena karoserija i upropašten motor. Tri dana je olupina ovako ležala na travnjaku, i prolaznici su je sažaljivo i prezrivo gledali. Četvrtog dana, ova bedna olupina bila je odvučena sa travnjaka u jedan obližnji ćorsokak, nezakrčen uličnim saobraćajem, i dva nemačka vojni-ka natecala su se u napornom radu, kako da štopre oprave olupinu, i da je učine sposobnom za njezinu raniju funkciju. Dva dana su neumorno radili vojnici, a već trećeg, pred očima prolaznika stajao je na točkovima automobil, sposoban za vožnju, koji je, malo zatim, snagom svog sopstvenog motora, napustio ćorsokak.
    *
    Prolazi četa nemačkih pešaka ulicom. Vojnici joj nisu omladinci; prešli su već u zrelije godine. Ali ponosno i muški stupaju ovi 35-godišnjaci. Izdigli glave, isprsili se ljudi, marširaju u uzornom redu, svako vodi računa o svom izgledu, a svi zajedno o skupnom; pevaju složno i bodro, da ih je milina slušati. Ali i gledati! To je vojska!
    *
    Na zgradi Narodne Skupštine vije se crven barjak s kukastim krstom. A u zgradi košnica i vreva vojnika koji Parlamenat opremaju za rezidenciju vojnog komandanta Srbije. Uzoran red vlada u zgradi, gde su se još nedavno igrali političara zvani i nezvani, narodni i protivnarodni odabranici. Igrali su se obesno i lakomisleno, baš kao i Rosandićevi konjušari što se pred Parlametom igraju ,,s konji vrani". Igrali smo se 22 godine s državom, pa je, tako reći kroz noć, proigrali, baš kao na kocki. Krvlju, suzama i neopisivim patnjama mnogih desetina generacija bila je sazdana i stečena Jugoslavija; prokockali smo je u noći 27. marta, kao da je na kocki stečena...
    *
    Pitam nemačkog oficira, dabome, subalternog, kakve impresije nosi s pohoda na našu zemlju. Odgovara mi: „Da Vam pravo kažem, ovo i nije bio rat! Gotovo me je stid, i podilazi me osećaj nevoljkosti, što sam s tenkom morao da idem na vojnike, koji su bili gotovo goloruci! Mi u tenku, a vaši vojnici išli su na nas s uperenim bajonetima! Jedan od tih vaših vojnika jurišao je na «nas čak — bosonog!"
    *
    Ni mržnje ni prezira ne pokazuje pobednik, nemački vojnik, prema nama, pobeđenima. Dok vrši svoju dužnost, on je savršeno indiferentan prema okolini — mi za nj kao da i ne postojimo; u slobodnim časovima, on ne izbegava kontakt s našim svetom, interesuje se za sve naše — tretira nas kao ljude, dabome, dok mu ne „stanemo na žulj". Za našu sirotinju ima osećaja: Na svoje sam oči gledao nemačke vojnike, odmah nakon okupacije, kako sirotinji dele hranu i na-mirnice, čak i svoje zalihe vode joj ustupaju.

  17. #17
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Na lađi između Zemuna i Beograda, razgovaram s nepoznatim saputnikom, u svakom slučaju inteligentnijim čovekom, o nemačkoj vojsci. caputnik mi kaže:
    „Kad ih gledam (sc. nemačke vojnike), imam osećaj da su preda mnom Atilini Huni, samo modernizovani. Umesto konja, ovi moderni Huni upotrebljavaju motorna vozila; na njima prevaljuju, brzinom strele, neobjatna prostranstva; preplaviše Evropu na ovim svojim savremenim konjima; strah su i trepet cele Evrope; na tim motornim konjima, tako reći, jedu i spavaju, na njima se biju i odmaraju...
    Odvratih saputniku:
    „Površno gledate na stvari! Tačno je da se brzina i pokretnost, udarna snaga i elan, nemačkih trupa u ovom ratu mogu usporediti s adekvatnim odlikama ratnika koje je predvodio Atila. Ali Huni su bili Azijati, i za njih Evropa nije bila nego objekat pljačke, koju su oni rušili rušenja radi, jer im je to bilo u krvi i instinktu. Međutim, ovi Nemci već 2.500 godina žive u srcu Evrope; oni su ne samo kost od kosti, krv od krvi evropske, nego su srž i kičma Evrope; NJihov doprinos izgradnji evropske civilizacje je ogroman; evropska kultura bila bi krnja, bila bi »torso«, bez nemačkog »arrort-a« evropskoj literaturi, filosofiji, muzici, tehnici, medicini, nauci uopšte, ekonomiji i socijalnom razvoju njezinom. I aktuelni nemački pohod namenjen je ne rušenju nego daljoj izgradnji Evrope. Izgradnji boljeg i savršenijeg kulturnog, političkog i ekonomskog reda Evrope. Nemci su danas vesnici nove ere, graditelji novog poretka. Uspe li Nemačka u tome, Evropa kao celina imaće od toga koristi; slomi li se Nemačka u tom poduhvatu, verujte mi, cela Evropa i evropska civilizacija strmoglaviće se u naručaj nesuzdržljive dekadanse i varvarizacije. I od Atalinih Huna spasli su Evropu Germani, Franci; danas su Nemci također jedina čvrsta barijera, jedini bedem reda i poretka, o koji se razbijaju valovi anarhije i destrukcije. Nemačka je srce Evrope; interes je, dakle, celog evropskog organizma da to srce što pravilnije kuca, a ne da prestane da bije..."

  18. #18
    Join Date
    Feb 2007
    Location
    Podgorica
    Posts
    3,962
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    E, kad god vidim nesto o Svjetskim ratovima sjetim se one cuvene: "Ginucemo do poslednjeg Crnogorca". cccccccccc

  19. #19
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    Podgorica-Kolasin
    Posts
    229
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ko će ovo da čita časti ti?
    neka bude borba neprestana...

  20. #20
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Онај кога интересује..:-)

    Мир и свако добро.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Ratni dnevnik Vermahta
    By ihtus777 in forum Istorija
    Replies: 112
    Last Post: 16-09-07, 21:19
  2. Cijene ADSL-a u zemljama bivse Jugoslavije
    By NikNik in forum Internet
    Replies: 55
    Last Post: 22-12-06, 11:21
  3. Marija Šerifović - Agonija
    By misxa in forum Muzika
    Replies: 25
    Last Post: 25-07-05, 16:52
  4. OTMICA U ŠTRPCIMA
    By Waterman in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 67
    Last Post: 27-02-04, 14:06
  5. Ko su bili Nemanjici - sazeto.
    By BeranacOnajStari in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 111
    Last Post: 26-02-04, 11:36

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •