Ratko Vujošević: OREVUAR MONTENEGRO

[Ćipur]

Ratko Vujošević: OREVUAR MONTENEGRO

I nebo mrkim vjetrom obavito,
I gore što su svoje otpjevale,
Putuje sunce samo sebe sito,
U meni su se munje pohvatale,
Daleke duše legle pod kopito

Oči, što su se nožu obećale,
I grudi nebu kad ljosnu s vješala,
Za mnom su otrovne slobode ostale
Šta zna sem da gine Crna Gora mala,
Glađu su mi riječi zasjale

Glava i šaka k nebu podignute
Prostorom mračnim još se sijeku boje,
Oko mog srca mač krvnički luta,
Mrtvi i živi teže da se spoje
U velikoj muci nasred moga puta

Crna slobodo, crno junaštvo i časti
Svaki je grm raka dva vojnika,
Tu se bije bitka do propasti,
Mrite Crnogorci, bez pomena i cika,
Iz svakog će čela po kamen izrasti!

II

Strašnu svijeću dade istorija,
Grije ljubav smrću nadahnuta,
Mjesto sunca šija pogibija,
Krv moja bez reda prosuta,
Strašnu svijeću dade istorija

Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek,
Niti imao spokoja duševna,
Montenegro, i bog nek je proklet,
Još mi igra nož u vrhu zjena.
Montenegro, tvoj niko nije ni živio kao

čovjek

Grana granu, rana ranu veže,
Nit daleka, nit buduću krene,
O, ognjište, što iskru ispreže,
O, daleko neko pokoljenje

To nije svijeća već je luča mrtvih,
Njivim u srcu grobove kao ljude,
A na duši su malje od kolaca,
Gladi, Mržnje, Osvete i Studen,
To nije svijeća već je luča mrtvaca

III

I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnju, i san da ne žive,
Već možda služim sjenki crne snage,
Pomozite mi noći rosne, blage,
Pomozite mi noći rosne, blage

Ovo biće je polu kamen, polu čovjek,
I dijelimo se i rušimo se oba,
Ja što hoću da niknem iz groba,
No, biće je ovo polu kamen, polu čovjek

Toliko mrtvih leži u zabludi,
Sa glavom što jetko sagorijeva,
Montenegro, usred tvojih grudi
Jedno srce prska a drugo zrijeva
S glavom što jetko sagorijeva

Na zaokretu,
Na putu ka nadi,
Tvoja zvijezda šija i ubija,
I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnja, i san da ne žive

IV

0 buduće vrijeme da li si mi tuđe,
Vjerna tama vjernom srcu osta,
Ja čekam da sunce u krv uđe
I otiče kao rijeka prosta
O buduće vrijeme da li si mi tuđe

Kamen se potuca kao čovjek
Na mome putu to je strašni znamen
Montenegro, crna pjesmo dovijek,
Pada čovjek zgažen kao kamen,
Polu kamen, polu čovjek,

Glava i šaka k nebu podignute
Prostorom zračnim sijevaju boje,
Oko moga srca otrovi se mute,
Montenegro, tragičejska goro,
Zvijezdo u crnoj noći udahnuta

Koje oko noža sunce svio,
Na razboj ištu dom zdomio,
Neka ljubav u krv uđe,
Montenegro, lučo, istorijo
Montenegro, lučo, istorijo

V

Orevuar Montenegro
U meni su se munje pohvatale,
Sablje što su sjekuć zarđale,
Orevuar Montenegro

Hajko za mojim grobom preko svijeta,
najcrnja pjesmo i jamo u duši,
Ljubavi i smrti ujedno ponijeta,
Strijelo u srcu i pošto se sruši,
Hajko za mojim grobom preko svijeta

Lučo čije doba više nije,
Plamena iskro u kam zamrznuta
Neka me mrkli vjetar obavije
Oko mog čela trošno vrijeme luta
Lučo, čije doba grije

Orevuar Montenegro Velika
pjesmo bačena u stijene,
Jedina noći, noći bez zamjene,
Orevuar Montenegro

[GAGA]

bila je vec ova pjesma na ovom forumu.

ja je bukvalno ne smijem procitat...

tesko da ce ikad iko napisat ljepsu i dirljiviju pjesmu o crnoj gori.

[Ćipur]

[Čika Džo]

'U meni su se munje pohvatale,
Daleke duše legle pod kopito.'

[Igor R]

Predobra pjesma, a Ratko je jos bolji covjek bio

[Ćipur]

Riječ više o obilježavanju sedam decenija od rođenja pjesnika Ratka Vujoševića

Dostojanstvenost književnog čina



Analizirajući pjesnikov pređeni put, nemoguće je oteti se utisku da je to put neprestanog otpora pred neizvjesnošću stvari. Pjesma je za Ratka Vujoševića uznemirujući govor, prastara zebnja pred svijetom koji se otima definisanju i uvijek iznenađuje čudesnim činima i silama

Kad sam objavio tekst u Monitoru u februaru 2004. o poeziji Ratka Vujoševića, pod naslovom „Davno naznačeno putovanje“, nijesam ni slutio da će nas ovaj izuzetno daroviti autor, već u junu iste godine definitivno napustiti. Otišao je između brojnih prijatelja i iskrenih poštovalaca njegovog književnog djela u 63. godini, u trenutku pune stvaralačke zrelosti i jasne najave budućih pjesničkih ostvarenja. Vujoševićeva iznenadna smrt bila je šok za sredinu u kojoj se kretao i još jedna potvrda trošnosti čovjekovog života o kojoj je upravo on u poeziji tako zrelo i inspirativno govorio.
Znak na putovanju
Davne 1966. pojavila se u izdanju Grafičkog zavoda - Titograd nevelika zbirka pjesama, tada mladog Ratka Vujoševića, pod naslovom „Znak na putovanju“, najavljujući autora moderne stvaralačke samosvijesti i takve pjesničke ostrašćenosti, koja je usred, sa jedne strane poplave rutiniranog rodoljublja, sa još primijetnim socrealističkim prizvukom, i, sa druge poznatim crnogorskim pseudoromantičarskim obiljem (čitaj: nekritičkim divljenjem herojskoj prošlosti) - snažno i izvorno zazvučala, prije svega nepatvorenom pjesničkom patnjom, odsustvom opštih mjesta i desubjektiviziranog „opjevavanja“, ili zablude o tome da postoje teme i podsticaji za pjesmu izvan pjesničkog subjekta kao prostora lične autorske motivacije i nasušne potrebe za samoizrazom.
Obraćajući se svojoj Crnoj Gori, odnosno domovini, zavičaju, moralnom nasljeđu, ili opštoj crnogorskoj civilizacijskoj baštini, bolje reći ličnom životnom i pjesničkom usudu, vlastitom doživljaju tradicije - u svojoj više nego antologijskoj poemi „Au revoir Montenegro“, objavljenoj u „Znaku na putovanju“, stihom - Lučo čije doba više nije, Ratko Vujošević je, u odnosu na tadašnje preovlađujuće pjesničke obrasce, iz kojih su se rijetki otimali, zakoračio u novi semantički znak, emancipujući vlastiti izraz od banalnosti koju će u jednoj od kasnijih zbirki imenovati stihom: I tako padne se iz pjesme pravo u glib.
Surova drama
Herojska prošlost za Vujoševića nije predmet prizemnog divljenja i kvazipatriotske egzaltacije, nije ni bajka sa u sebi pohranjenim didaktičkim primjerima, ni budnica za moguće nove podvige već, prije svega, surova drama postojanja sa gorko neizvjesnom budućnošću, namijenjena samoironično intoniranom nekom varljivom budućem pokoljenju, koje za patnju i martirstvo predaka možda i neće imati sluha.
Vujošević će bolni raskid sa dobom herojske Crne Gore doživjeti neponovljivim stihovima:

I nebo mrkim vjetrom obavito
I gore što su svoje otpjevale

– otvarajući pred čitaocem užareno pitanje, prije svega smisla ljepote žrtve, ili beznadežne tragike čina onih koji su svjesno i ni malo patetično zaronili u mrak nepostojanja. Sintagma mrki vjetar, u višestrukom semantičkom saodnosu sa stihom - I gore što su svoje otpjevale, pripadaju nesumnjivo trenucima bogomdane energije, moderne vidovitosti i ne tako česte pjesničke samosvijesti na ovim prostorima.
Smjelo zalazeći, nasuprot vladajućoj književnoj praksi, u drugu nepoetizovanu, anonimnu, tamniju, i bez uobičajenih epskih reflektora osvjetljavanu stranu Istorije, Ratko Vujošević će, opet u neponovljivoj poemi „Au revoir Montenegro“, izustiti stihove koji plijene ne samo novom hermeneutikom nego i nadmoćnim ritmom koji od prvog slušanja ili čitanja više ne iščezava iz sluha.

Crno junaštvo crna slobodo i časti
Svaki je grm raka dva vojnika
Tu se bije bitka do propasti
Mrite Crnogorci bez pomena i cika
Iz svakog će čela po kamen izrasti

Pridjev crn, i to uz junaštvo, slobodu ili čast, sve do Ratka Vujoševića djelovao bi u crnogorskoj poeziji kao svetogrđe, ali isto tako i klicanje Montenegru bolnim samootkrivalačkim obrtom - Lučo čije doba više nije, ili tragičnim i samorazarajućim stihom - I gore što su svoje otpjevale.
Suptilni izraz
Zavičajni kamen koji izrasta iz čela pogibalaca, taj sveprisutno mitski kameni pejzaž oko koga se u herojsko doba okupljala crnogorska energija, Vujošević će varirati i u zbirci

„Čini“ (1991):

Šta je bog do ogromna litica
Od koje se otkidaju
Ptići zvjerad
Cvjetni prah
Čovjek vraća se pokajno
Da uđe pod ploču.

Taj Vujoševićev panteizam, to silno doživljeno kameno bratstvo što ga okružuje, od druge je pjesničke materije u odnosu na sebi savremene autore. Najmanje asocira na zavičajnu ljepotu, na eksklamacije njoj upućene, već više liči na stišanu muziku u kojoj podjednako traju i živi i mrtvi. Jedinstvo svijeta i nad pločom i pod njom, Ratko Vujošević doživljava kao neprekinuti niz patnji, težnji za nedosegnutim - ograničenjem oba svijeta. Shvatajući odveć odgovorno pjesnički čin po sebi, bježeći od pogubnih opštih mjesta u kojima se komforno ćaska, a ne sagorijeva, Vujošević će vlastiti doživljaj poezije izdići do jedne vrste samosatiranja: Ja govorim kao da podižem kuću, ili - Dok pjevam ko da dolazim s robije. U jednoj od pjesničkih minijatura, između nekoliko pjesama posvećenih Marku Miljanovu, donekle svojoj opsesivnoj temi, Vujošević će reći:

Cijenu je izgubila i puška mala
I sablja britka,
A krv postaje opet pitka,
Pa kako ćemo, moj Vojvodo?!

Ovaj pjesnik je za gotovo četiri decenije prisustva na književnoj sceni objavio četiri zbirke: „Znak na putovanju“ (1966), „Pastirica“ (1972), „Čini“ (1991) i „Beskonačna dozivanja“ (2003). Nije žurio sa objavljivanjem ni trčao za jeftinim publicitetom, ili sumanutim prisustvom u književnoj čaršiji, ali se njegovo ime uvijek nezaobilazno nametalo pri svakom pokušaju antologijskog vrednovanja ukupnog crnogorskog pjesničkog iskustva.
Između objavljivanja pojedinih zbirki Vujošević je preslagao vlastiti pjesnički senzibilitet, tražeći mu konačnu mjeru ili mjeru nezadovoljstva; živio intenzivno sa pjesmom koja će možda mnogo kasnije nego je nastala biti objavljena.
Otpor pred neizvjesnošću
Analizirajući pjesnikov pređeni put, nemoguće je oteti se utisku da je to put neprestanog otpora pred neizvjesnošću stvari. Pjesma je za Ratka Vujoševića uznemirujući govor, prastara zebnja pred svijetom koji se otima definisanju i uvijek iznenađuje čudesnim činima i silama, čarobnica koja možda trenutno utoljava, ali ne gasi žeđ, podgrijava nove nespokoje, raspaljuje nedoumice, sumnje i energije: Od Sunca naovamo tvoja se igra igra - kaže pjesnik. Pred brojnim licima neizvjesnosti koja vreba iz zasjede, braniti se riječju kao činima, pjenom razuma i pjenom jezika ne znači pristati na puko trajanje i vlastitu nemoć. Naprotiv, pjesnik to opovrgava stihovima u prvoj knjizi („Znak na putovanju“) - Dok mogu da pjevam mogu da se nadam, ali i u poljednjoj (Beskonačna dozivanja) - Poezija je prije nego znanje/ Poezija podriva silu.
U Vujoševićevom karakterističnom povlačenju iz bučne, estradne književne realnosti bilo je, posebno u godinama opšte i crnogorske animalizacije devedesetih, neke gospodstvene askeze i strogosti prema sebi, ali i vlastitog shvatanja književnog čina kome žurba za objavljivanjem nije uvijek pouzdani saveznik, tako upečatljivo izraženog u stihovima:...Ona teška igra dragi moj/ U prosjeku nju igraju neprosječni, ili - Mirno piši pjesmu kao da sahranjuješ.
Ratko Vujošević je, u opštoj atmosferi čestog intelektualnog sluganstva, uspješno pokušavao da dostojanstvo književnog čina zaštiti od vulgarizacije i dnevne upotrebe, čak i onda kada se bavio politikom kao zanimanjem. Takvo shvatanje poezije, ili moguće pjesničke misije, ovaj pjesnik je demonstrirao u svojim knjigama koje, bolno neopravdano, još nijesu doživjele pouzdan kritički sud, iako se, da ponovimo, njegovo mjesto u sveukupnom crnogorskom pjesničkom opusu, odavno razaznaje.

Rodoljublje bez uobičajenih usklika i patetike

Ratko Vujošević je vlastita emotivna stanja uspijevao da dovede do suptilnog izraza, pa čak i lično rodoljublje tek nagovijesti čitaocu bez uobičajenih usklika i patetike, što je na osobit način izraženo u pjesmi „Srećna“ („Znak na putovanju“, 1966). Kao da je još tada slutio neku ljudskiju crnogorsku budućnost.

Srećna

Ti za kojom krače san ljubav i šuma
Ista nas je tama dovela do zore
Jedino vrijeme o sjutrašnji dane
Srećna Ti i patnja tvoja do slobode

Piše Rajko Cerović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...5-21&id=209571