Bosanski i Hrvatski Srbi, istorijski su Vlasi!

[Ćipur]

Bosanski i Hrvatski Srbi, istorijski su Vlasi!

Nikola Tesla, Vladan Desnica, senjski uskoci, Milan Babić, Milan Martić, Jovan Rašković, Ratko Mladić, Petar Kočić, Branko Ćopić, Gavrilo Princip ... svi su oni porijeklom VLASI!

Pošto se u svim povijesnim izvorima od 16. vijeka počinje u Bosni i Hrvatskoj srijetati termin Vlasi, i to pravoslavni Vlasi, ko su oni ustvari bili???

Benedikt Kuripečić, u svom putopisu iz 1530. kaže:

Benedikt Kuripečić:

As early as 1530, when the Habsburg official and Slovene monk, Benedict Kuripesic traveled through Bosnia, he was able to report that the country was inhabited by three peoples - the Turks, who ruled "with great tyranny" over the Christians; "the old Bosnians, who are of the Roman Catholic faith"; and "Serbs, who call themselves Vlachs ... They came from Smederovo and Belgrade".

"da je Bosna nastanjena Turcima, starim Bošnjacima rimo-katolicima i Srbima KOJI SAMI SEBE ZOVU VLASIMA... Oni su došli iz Smedereva i Beograda"

http://en.wikipedia.org/wiki/Turkish_Croatia

Još tokom 15. vijeka na teritoriju Bosne i Hrvatske prebjegao je veliki broj naroda pred Turcima iz Srbije. U Srbiji su do tada živjeli uglavnom sebri/srbi i Vlasi.
Prema svjedočenju Kuripečića i svih drugih izvora iz tog vremena, iz Srbije su pristigli Vlasi u Hrvatsku i Bosnu.
U srednjevjekovnoj Srbiji, Vlasi i Srbi (sebri) su bili podijeljeni i zakonom cara Dušana, koji ih je u njegovom zakonu jasno podvajao, čak je išao dotle da je zabranjivao da se Vlasi i Srbi (sebri) uzimaju među sobom.

Vlasi nijesu bili narod slovenskog porijekla.
Ko su Vlasi i njihov opis, daju srpski doktori istorijskih nauka u knjizi:

Knjiga: Istorija srpskog naroda, izdata u Beogradu 1994.

O porijeklu Vlaha i ko su oni ovi srpski naučnici pišu vrlo pošteno, da bi na kraju istorijske Vlahe, morali nekako, abrakadabra ćiribućiriba, da pretvore u Srbe.

Pošto je Morovlahe i Vlahe u Srbe pretvorio Vuk Karadžić, u sljedećem tekstu :arrow: "Pa i sami Morlaci u Dalmaciji ... nijesu ništa drugo do Srbi ...." čitava kasnija srpska poštena istoriografija morala je da se muka muči kako da ih oni nučno pretvore u Srbe, što je zaista beskrajno težak zadatak, jer su od ranog srednjeg vijeka uvijek strogo razdvojeni u izvorima Srbi i Vlasi!

Dakle, srpski istoričari naučno i pošteno kažu da su Vlasi:
"Ostaci romanizovanog starobalkanskog stanovništva, koje su doseljeni Sloveni razbili na mnoge oaze, veće ili manje, širom jugoistočne Evrope, potisnuli ih u planine i prinudili da se sklone u primorske gradove i na ostrva, izloženi su asimilaciji nejednakog djelovanja i trajanja ..."

Zatim, srpski istoričari potekli iz Garašaninove falsifikatorske istoriografske škole, Ilija Garašanin im je ovako dao uputstvo u svom tajnom programu za posrbljavanje Balkana:

------
"...Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg"...
Ilija Garašanin, Načertanije (1844. g.)
------

Pošto su dobili uputstvo da prave "sposobne" i "pronicljive" istorije, a NE ISTINITE, srpski istoričari iz ove knjige abrakadaka, ćiribućiriba pretvaraju Vlahe u Srbe:
"Status Vlaha dobili su pretežno Srbi, koji su po njemu ČESTO nazivani u izvorima RAZNOG porijekla, Vlaško i srpsko ime postali su sinonimi" ?!?!?!

Pošto su pretvorili abrakadabra Vlahe u Srbe tri srpska doktora nauka odmah se u sljedećoj rečenici popravljaju, da ne bi pljunuli na svoje diplome, na svoje radove i svoje godine i godine provedene po arhivama širom Evrope oni sad opet mijenjaju stav, vjerovatno malo ljuti na Garašanina i njegovu direktivu pa vele:
"Sasvim je prepoznatljivo kad se pod nazivom Vlah podrazumijeva poseban narod, ili etnička grupa romanskog porijekla" !!!

Sad su Vlasi opet Vlasi, različiti od Slovena-Srba, iako su već nekako uspjeli ovi srpski doktori nauka, da pretvore Vlahe u Srbe!!!

Sve u svemu knjiga koju su napisali doktori istorijskih nauka Radovan Samardžić, Rajko Veselinović, Toma Popović je vrlo poštena, jer navodi citate iz IZVORA, iz starih dokumenata, tako da imamo uvid što u originalnim IZVORIMA piše.
Citati iz originalnih IZVORA su kod Srba strogo zabranjeni u javnosti, mogu se naći samo u ovako jakim naučnim radovima.
Prosto je nemoguće, to jest za to bi se po Srbiji klalo i ubijalo, da neko pokuša da u srpske udžbenike ubaci originalne CITATE iz starih dokumenata, đe preci današnjih Srba sami sebe Vlasima nazivaju, ili da se tako neki originalni stari dokument pojavi u srpskim medijima.
U udžbenicima i srpskim medijima nije dozvoljeno ikada, i na jednom jedinom mjestu nazvati pretke ovih današnjih Srba Morlacima ili Vlasima kako su oni sami sebe zvali, u srpskoj javnosti dozvoljeno je samo te Morlake i Vlahe pretvoriti u Srbe, i tako ih zvati.
U srpskoj javnosti dozvoljeno je prikazivanje samo komadića istine, puna istina je strogo zabranjena kod Srba.

Dalje iz knjige Dubrovčanin Jaketa Palmotić opisuje smotru koju je na sarajevskom polju napravio bosanski paša, neposredno poslije katastrofalnog zemljotresa koji je razorio Dubrovnik 6. aprila 1667. Bosanski paša je tada izvršio smotru vojske koja je trebala da krene ka jugu, u vojsci je bilo i Vlaha.
Pošto su ispred paše projezdili najviđeniji junaci sa svojim odredima, pa je na kraju prošla i komora, za povorkom konja, mazgi i kamila, otisnula se čudna masa

Iz planina kojijeh slijede
Njeke vlaške lupežine
Kojijeh mnoštvo na plijen grede,
dubrovačke u krajine

Oružje je njih tojaga,
divlje srce praća i kami,
I kamena tvrda snaga
U kamenijem svijem stranami

Kako divlje koze skaču,
I po grmu svud se veru;
Bosom nogom plešu draču
I njom mesa ne oderu.

Crna 'e zemlja njima postelja,
a uzglavje kami tvrdi;
Neznanoga jedu zelja;
Ko medvjedi svi su grdi.

Trpeći su u nevolji,
Lastan svaki trud imaju,
i za to su svi najbolji
da gradove potkopaju

Dalje srpski istoričari kažu:
"Stanovništvo u zaleđu mletačkih posjeda u Dalmaciji i Boki Kotorskoj nazvano je Morlacima ("Crnim Vlasima"), a njihova zemlja Morlačkom (ital. - Morlachia).

I na kraju spektakularno priznanje iz knjige izašle 1994. u Beogradu, knjige koju su potpisala tri srpska doktora istorijskih nauka: Radovan Samardžić, Rako Veselinović i Toma Popović:

"Nisu se Srbi u novije doba, bez napora vratili svome istinskom imenu"

Imamo jasno priznaje tri srpska doktora istorijskih nauka da ovi sadašnji Srbi zapadno od Tara-Drina, od skora nose ime Srbin!!!

To sam vam 1000 puta napisao do sada i pokazao ovim dokumentima :arrow: https://forum.cdm.me/showthread.php?t=14534

[Ćipur]

"Pounska krajina vlaški sinovi .... "

U momentu kad je Vuk počeo da pravi jezik, pravoslavni Hrvati su pričali čakavicu i kajkavicu, niko se nije razumio sa Nišlijama, Vranjancima, Piroćancima ...
Iskreno vjerujem da su se sa teškoćama razumjeli i dukljanski Sloveni (Crnogorci, Dubrovčani, Hercegovci), sa Lalalma i tako ...
Ćopko im je svima napravio jedinstven jezik, Hrvati su prihvatili taj jezik, nijesu nikada standardizovali neki svoj dijalekt, i tako su izgubili pravoslavne Ličane, Krajišnike, Dalmatince.
Naravno te procese pravljenja nacija ćopko je vidio u Beču, vidio je da se njemačka nacija pravi pomoću jedinstvenog jezika, vidio je da se talijanska nacija pravi pomoću jedinstvenog jezika (firentinskog), pa je ćopko samo iskopirao model.
Uložio je neizmjerni trud da napravi, konstruiše jezik, to jest da napravi naciju.
Isključivo, prvi, glavni cilj Vuka Karadžića bio je pravljenje srpske nacije, takozvana "reforma" jezika bila mu je samo sredstvo za pravljenje savremene srpske nacije.

Dakle,

Vuk Karadžić ili naš omiljeni istorijski junak Ćopko, bistro je poseljački zaključio NACIJA=JEZIK, to jest ćopko ovako razmišlja: "Ako napravim jedan jezik, napraviću jednu naciju".
Za rezone 19. vijeka, to je bilo OK, pa čak i za današnje rezone, ali mi u 21. vijeku znamo da NACIJA ne znači JEZIK, kao što je to bilo i prije 19. vijeka takvo shvatanje.

Dakle budalasti Hrvati nijesu standardizovali neki svoj dijalekt, čakavicu ili kajkavicu, prihvatili su Vukov jezik, i kad su u školama pravoslavni Hrvati naučili Vukov jezik, Srbi su Hrvatima jednostavno iščupali iz narodnog bića Tesle, Martiće, Paspalje, Raškoviće, lako su ih osrbili.

Evo ključnog dogovora, đe je ćopavac izradio kao goveda, Hrvate i nagovorio ih da prihvate njegov model da bi napravili jedan veliki narod, naciju, problem je u tome što se nikada nijesu dogovorili kako će ta zajednička nacija da se zove i kako će jezik da joj se zove.

Ćopko je kao brave izradio u ovom dogovoru/ugovoru predstavnike hrvatske elite:

Ivana Mažuranića, Frana Miklošića, Dimitrija Demetara, Vinka Pacela ...

Bečki Književni Dogovor po kome mi danas izučavamo jezik u školama!

Da napomenem, vjekovima su se pravoslavci u Hrvatskoj zvali Vlasima ili Morlacima (Crni Vlasi), jer su kao pravoslavni narod sa baš takvim nazivom pristigli iz države Nemanjića.
U 19. vijeku pravoslavne Vlahe Hrvati su uspjeli da uvedu u svoju političku naciju, pravoslavci u Hrvatskoj su se deklarisali Hrvatima, ali bilo je kasno, zaboravili su izvorni hrvatski jezik, prvi put u istoriji Vranjanac i Kninjanin mogli su se razumjeti, mogli su se jasno razumjeti neki Pasuljkovć i neki Tesla, neki Desnica i neki Zablaćanski ... tako da je 1918. te pravoslavce kralj Aca pomoću religije i Vukovog jezika kralj Aca lako posrbio ...
Kao rezultat svega toga imamo sada da se taj junački Vlaški/Morlački narod koji je dao mnogo vitezova, pisaca, naučnika (u okviru AustoUgarske i hrvatske kulture) potuca, skita i prosi po rajskoj zemlji Srbadiji ... i imamo beskrajno srećnu SPC kojoj je jedini cilj, vječni - svetosavčenje.


Ja kao što znate, nikada ništa ne tvrdim bezveze, malo sam se potrudio, tragao sam za ovim dokumentom koji mi se urezao u svijest, sada ga predstavljam, spektakularni dokument, preci današnjih hrvatskih Srba, govorili IKAVICOM!!!

Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka, jako poštena knjiga, ali naravno strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već svetosavske bajke. :hardrock:

Knjiga: Istorija srpskog naroda, izdata u Beogradu 1994.

5. jula 1596. godine pounski Vlasi obraćaju se nadvojvodi Ferdinandu III da hoće da se bore protiv Turaka, ali kad oslobode neku zemlju od Turaka da im se daju povlastice, vjerska sloboda i zemlja.
Pismo pišu ćirilicom, pismo šalje, potpisuje pravoslavni episkop i 12 vlaških knezova.
U komentarima, ovaj srpski naučnik njih zove Srbima, naravno da mora, jer bi ga u Beogradu zaklali da to ne učini, ali pošteno CITIRA riječi pravoslavnih Vlaha, koje sam MARKIRAO.
Ovi kobajagi Srbi, u pismu SAMI SEBE ZOVU VLASIMA.

Dakle da ponovim što Vlasi pišu, u ovom pismu, ljeta gospodnjeg 1596:

"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene."

Eto, to su ti "Srbi", koji govore čakavicom, a sami sebe zovu Vlaškim sinovima!!! :blah:

Ima puno poštenih radova srpskih istoričara, oni mnoge narode i grupe pretvaraju abrakabraka / ćiribućiriba - u Srbe, ali to su ipak pošteni radovi jer ti istoričari citiraju IZVORE.
Međutim ono što se srpskoj naciji predstavlja kao istorija, to su samo svetosavske bajke. Istorija je vrlo, vrlo, vrlo dug proces i jako komplikovan, moram da napišem ogroman predgovor da bi ljudima razjasnio ova čudesna dokumenta, potpuno neshvatljiva današnjoj novokomponovanoj srpskoj naciji, VUKOVIM SVETOSAVCIMA!

Tako je ćopko iščupao iz hrvatskog narodnog bića ove pravoslavne Vlahe jer im je omogućio da se sporazumijevaju sa Čavoškim, Pasuljkovićima, Kokoreckovićima, ... a ostalo je odradila Svetosavska crkva.
To je ćopko uspio, iz prostog razloga jer Hrvati nijesu standardizovali recimo čakavicu, ili kajkavicu.
Da su je standardizovali, ovi pravoslavni Vlasi bi to učili u školama, i ne bi se razmumjeli sa Beograđanima, Lalama, Nišlijama, Vranjancima ...
Pošto bi govorili različitim jezikom od pravoslavaca na istoku, smatrali bi se Hrvatima naravno, govorili bi hrvatskim jezikom (različitim od Vukovog) i smatrali bi se Hrvatima, prirodno i normalno.
Izradio ćopko hrvatsku elitu, ćopko - stari Dukljanin posrbljeni, iščupao drob Hrvatima i napravio im čudnovatu kifla državu-teritoriju!

Svetosavske bajke, jedine bajke na svijetu koje su proglašene za realnu istoriju!!!

[Ćipur]

Commissio Valachorum, commissio Valachica, commissio de negotio Valachorum

Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.

Knjiga: Istorija srpskog naroda, izdata u Beogradu 1994.

Srpski istoričari u sljedećem isječku Vlasima tepaju da su Srbi, iako u izvornim dokumentima u tim vremenima, ne postoji nijedan jedini Srbin u tim krajevima.
Evo, srpski istoričari objašanjavaju kako je kralj Matija formirao kobajagi "srpsku" komisiju, koja se ustvari zvala Vlaška komisija!!!

Commissio Valachorum, commissio Valachica, commissio de negotio Valachorum

Srpski istoričari dakle kažu:

Imajući u vidu sasvim porečna gledišta Srba krajišnika i slavonsko-hrvatskih staleža, kralj Matija II je u septembru 1615. odredio četvročlanu tzv. srpsku komisiju (Commissio Valachorum, commissio Valachica, commissio de negotio Valachorum) sa zadatkom da Srbe krajišnike potčini svetovnoj i crkvrnoj vlasteli na korist i opšte narodno dobro ...

Srpski istoričari koji su napisali ovu knjigu, duhovito, na Garašaninovski način, zovu ove Vlahe Srbima, ali pošteno navode što je stojalo u originalnim dokumentima, đe su naravno ti pravoslavni krajišnici nazivani Vlasima.
Ipak su ljudi potrošili godine i godine stječući znanja i titule, ne mogu da ne navedu što je u originalnom dokumentu.
Recimo ima veljesrpskih istoričara kao što je bio Vladimir Ćorović koji nikad ne navode što je u originalnom dokumentu, samo pletu svoje bajke.
Eto to vam je još jedan mali dokaz, od hiljada dokaza, ko su bili preci tih sadašnjih hrvatskih i bosanskih Srba.

[Ćipur]

"... Vlaški sinove k orsagu dobrovoljno pridadu."

Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.

Knjiga: Istorija srpskog naroda, izdata u Beogradu 1994.

Bila je neka odluka kraljevskog ugarskog suda, poslije te odluke krajiškim pravoslavnim Vlasima ponuđena je pogodba u sedam tačaka u vezi njihovog statusa.

Vidimo da srpski istoričari duhovito zovu Vlase Srbima, a u ugovoru koji ipak pošteno prikazuju je stojalo:

"... Vlaški sinove k orsagu dobrovoljno pridadu." (Orsag na mađarskom znači DRŽAVA)

I u ovoj pogodbi, u ovom IZVORU vidimo da tada nema, naravno, nikakvih Srba u Ugarskoj, u Krajini, nikakvi Srbi nijesu bili izbjegli u državu Ugarsku, u hrvatske krajeve, radi se o pravoslavnim Vlasima koje je Vuk Karadžić u 19. vijeku proglasio, ćiribućiriba, za Srbe, jednim potezom pera u njegovom čuvenom tekstu SRBI, SVI I SVUDA !

[Ćipur]

Bajagi to bješe "SRPSKA" ZAJEDNICA , a u IZVORU stoji COMMUNITAS VALACHORUM!
Srbi su samo fantazija, te 1630. godine u Ugarskoj!

Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka: Radovan Samardžić, Rajko Veselinović i Toma Popović, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.

Knjiga: Istorija srpskog naroda, izdata u Beogradu 1994.

Poglavlje je zanimljivo nosi naziv SRPSKI STATUTI, naravno radi se o imaginarnim fantomskim Srbima, koji tada naravno nijesu, postojali u Ugarskoj, na teritoriji današnje Hrvatske i Bosne. U svim originalnim izvorima vidi se da je riječ o Vlasima.

Vidimo da srpski istoričari duhovito zovu Vlase Srbima, a u ugovoru koji ipak pošteno prikazuju je stojalo da se radi o Vlaškoj zajednici, ili opštini to jest o COMMUNITAS VALACHORUM
12 pravoslavaca koje je predvodio Maksim Predojević, 5. oktobra 1630. godine primilo je iz kraljevih ruku privilegie koje su dakle date njima pod VLAŠKIM IMENOM, još jednom VLAŠKOJ ZAJEDNICI, to jest COMMUNITAS VALACHORUM kako pošteno citiraju IZVOR ovi srpski istoričari jer ipak ne žele da se skroz ukake u svoje titule i naučni rad.


I u ovom IZVORU vidimo da tada nema, naravno, nikakvih Srba u Ugarskoj, u Krajini, nikakvi Srbi nijesu bili izbjegli u državu Ugarsku, u hrvatske krajeve, radi se o pravoslavnim Vlasima koje je Vuk Karadžić u 19. vijeku proglasio, ćiribućiriba, za Srbe, jednim potezom pera u njegovom čuvenom tekstu SRBI, SVI I SVUDA!

[Ćipur]

Statuta Valachorum

NOS FERDINANDUS SECUNDUS DIVINA FAVENTE CLEMENTIA, ELECTUS ROMANORUM IMPERATOR SEMPER AUGUSTUS, AC GERMANIAE, HUNGARIAE, BOHEMIAE, DALMATIAE, CROATIAE, SCLAVONIAE, ETC. REX, ARCHIDUX AUSTRIAE, DUX BURGUNDIAE, BRABANTIAE, STYRIAE, CARINTHIAE, CARNIOLAE, MARCHIO MORAVIAE, DUX LUCEMBURGAE, SUPERIORISQUE ET INFERIORIS SILESIAE, WIERTHEMBERGAE ET THEKAE, PRINCEPS SVEVIAE, COMES HABSPURGI, TYROLIS, FERRETI, KIBURGI, ET GORITIAE, LANDTGRAVIUS Alsatiae, Marchio Sacri Romani Imperii supra Anasum Burgoviae, ac utriusque Lusatiae, Dominus Marchiae Sclavonicae, Portus Naonis et SALINARUM.

Memoriae commendamus tenore praesentium, significantes, quibus expedit universis. Postquam ineffabili DEI Optimi Maximi munere, ad Maiestatis nostrae culmen sublimati, Reipublicae gubernacula gerimus, nil unquam antiquius, chariusve habemus, quam ut providentiae nostrae studia, in ea praecipue conferamus, quae ad Christianitatis augmentum, stabilimentumque cedere, ac cunctis ditionibus et populis, qui Clementiae et Sceptrorum Nostrorum parent Imperio, quoquomodo utilia esse possint. Unde cum tota Valachorum Communitas, quae ex Antecessorum Nostrorum Divae memoriae Rudolphi Secundi, et Matthiae Romanorum Imperatorum, et Hungariae Regum, concessionibus, et gratiis, iam a triginta ab hinc annis, in partibus Regni nostri Sclavoniae, inter Szavum et Dravum, domicilium habuerunt, nuper a Nobis etiam singulari Nostrae, Successorumque Nostrorum Legitimorum Hungariae Regum, protectionis et directionis Diplomate donati fuissent, Nos iam ulteriori benignitatis Nostrae cura, cum ipsorum Valachorum, tum totius Christianae Patriae commodo, et tranquillo, ac securo statui et conservationi, in aliis quoque, quae a benigna Directione nostra dependent, utiliter prospectum esse cupientes, eidem Valachorum Communitati, inter praedictos Szavum et Dravum commoranti, sequentes Legum et Statutorum Articulos, quorum norma imposterum vitam ducant, et gubernentur, secundum praesentem rerum statum et conditionem, clementer concedendos et sanciendos, praescribendosque duximus, ut nimirum Regna, ditionesque nostrae contra infensissimos Christiani nominis Turcas, ac alios hostes, non minus egregia, et fideli huius Populi militari opera, ac fortitudine, quam certarum etiam tramite, atque vi Legum, quarum observatione, inter eosdem Valachos, tam in toga, quam in sago iuxta Iustitiae et disciplinae incermenta, vel maxime Omnipotentis Gratia et Benedictio fructifere conciliari, ac bene Christianoque more recte vivendi ratio, salutariter conservari possit, tanto magis ac firmius munirentur, obvallarenturque.

Quorum quidem ARTICULORUM, tenor talis est.

DE MAGISTRATIBUS.

ARTICULUS. I.

Cuilibet pago Valachorum, inter dictos fluvios Szavum et Dravum habitantium, suus sit Iudex sive Knesius, vir scilicet ad id genus officii obeundum sufficiens, et idoneus, qui statuto ad id tempore, Mense nimirum Aprili ante festum Sancti Georgii, a sui pagi communitate, pro uno anno eligatur, et electus Generali, ad ipsius notitiam significetur.

ARTICULUS. II.

Quemadmodum universa Valachorum Communitas, in trium Capitaneorum supremorum, nimirum Crisiensis, Capronczensis, et Ivanichensis, districtibus commoratur, ita quoque in quolibet Capitaneatu, separatim eligatur et constituatur Supremus Iudex, vir peritus, legumque patriarum gnarus, qui una cum octo Assessoribus, iudiciis in suo districtu, praesideat, ac universas causas et controversias secundum praesentia Statuta, cognoscat, et decidat. Electio autem Iudicis, et octo Assessorum, in vel circa festum Sancti Georgii, eo fiat modo, Ut nimirum omnes Knesii sui districtus, una cum duobus vel tribus Senioribus vel Iuratis, ex uno quoque pago, in certo eiusdem Capitaneatus loco conveniant, ibique Iudicem et octo Assessores, pro districtu sui Capitaneatus rite eligant. Qui Iudices et Assessores, ita in quolibet Capitaneatu electi, Generali proponentur, et ab eo, nomine Nostro, nullis legitimis obstantibus causis, confirmabuntur, aut si quae legitimae causae obstare viderentur, illae statim nobis significabuntur. Singulis autem annis, iidem Supremi Iudices, tempore et modo, quibus dictum est, per Knesios et Seniores pagorum, in quolibet Capitaneatu libere ab officio removebuntur, vel si ita visum fuerit, idque patriae commodum et utilitas suaserit, in eodem officio reliquentur, et a Generali memorata ratione denuo confirmabuntur.

ARTICULUS. III.

In delictis publicae tranquillitati et utilitati contrariis, atque aliis etiam criminalibus poenam sanguinis inferentibus Knesii deliquentes, absque mora comprehendere, et Capitaneo supremo sui districtus ad manus Profosii tradere teneantur, interim autem Supremus Iudex, cum suis Assessoribus, statim causas cognoscat, ut iidem delinquentes, cum talis delicti, et criminis rei iudicati fuerint, ad Regimen Bellicum transmittantur, ibique servato iuris ordine, non in pecunia, vel bonis, sed solum in corpore, vel opere publico, vel aliis suppliciis, puniantur.

ARTICULUS. IV.

In levioribus autem Knesii reos carceri includant, donec vel ab ipsis idonee caveatur, vel tempus iuris dicendi appropinquet, et tunc iudicio sistantur, ac contra eos, servatis de iure servandis, procedatur.

ARTICULUS. V.

Knesiorum muniis, non solum illud incumbet, ut in suis districtibus, cunctarum numerum domorum, et familiarum, nec non omnium capitum virilis sex, decimum septimum aetatis annum excedentium exacte sciant, eumque utrumque numerum in Cathalogo descriptum habeant, sed et ut unus quisque patrum familias eosdem masculos, annum decimum septimum excedentes, in suis domibus alant, sollicitae curae habebunt.

ARTICULUS. VI.

Si quis ex Turcia, vel aliunde transmigrans, sub hoc vel illo Capitaneatu, sedem figere voluerit, id cum praescitu supremi Capitanei fieri necesse est, sin autem Valachus, qui iam semel in aliquo loco sedem fixit, vel alias ibi legitime commoratus est, domicilium in eodem Capitaneatu mutare velit, id ut cum solo supremi Iudicis, Assessorum et Knesii praescitu fiat, sufficit.

ARTICULUS. VII.

Knesii summa vigilantia et studio omnia delicta et maleficia praecavere conabuntur, quod si vero quispiam ex iis, de praevaricatione et collusione cum reis, in quocunque delicto iudicialiter convictus fuerit, extunc supremus Iudex et Assessores talem Knesium, tanquam infamem, officio movebunt, iuxtaque ob ipsum factum, pro eius qualitate, mulcta merita afficient, vel si enormitas delicti poenam sanguinis mereri iudicabitur, ad Regimen Bellicum transmittent, alio interim idoneo viro, in locum legitime subordinato.

ARTICULUS. VIII.

Tenebuntur insuper Knesii advigilare, ut fures quam primum capiantur, et Profosio suo assignentur, res autem furto ablatae, apud Iudicem supremum deponantur, ut ibi servatis de iure servandis, suis dominis restituantur.

ARTICULUS. IX.

Omnia Conventicula et Congregationes, extra eas, quae pro eligendis Knesiis, Iudicibus et Assessoribus, modo quo supra dictum est, legitime celebrabuntur, in universum sub poena vitae interdicta sunto. Si quas autem necessitas exegerit, ex permissu Generalis instituantur.

ARTICULUS. X.

Iuramentum autem Iudicum, Assessorum et Knesiorum per DEUM vivum, et per gloriosam DEI genetricem Virginem Mariam, per omnes Sanctos et Electos DEI, in Articulos praemissos concipiatur, addito insuper, ut promittant se DEO, Christianae Reipublicae, Nobis, et Successoribus Nostris, legitimis HUNGARIAE Regibus, Generali et Supremis Capitaneis, fidem et obedientiam exhibituros, omnia Reipublicae perniciosa, et bonis moribus contraria, revelaturos, et quod omnibus et singulis coram se causantibus, absque cuiusvis personae, divitis scilicet et pauperis, acceptione, omnibusque prece, praemio, favore, amore, et odio postpositis, et remotis, pro ut scilicet secundum DEUM et eius Iustitiam cognoverint, iustum et verum iudicium et iustitiam atque executionem, in omnibus rebus facient, pro suo posse. Sic ipsos DEUS adiuvet et omnes Sancti.

[Ćipur]

DE IUDICIIS.

ARTICULUS. I.

Omne Iudicium, una cum Supremo Iudice, ex octo Assessoribus Valachis, ut supra memoratum est, iuratis consistere debet, quibus insuper Notarius et ipse iuratus adiungatur. Unius autem, vel duorum assessorum absentia iudicium non impediat, etsi Iudex supremus ipse iudiciis interesse nequeat, ipsius loco proximus in ordine Assessor praesideat.

ARTICULUS. II.

Iudicis officium una cum Assessoribus, dies iudiciales praefigere, ita tamen, ut termini citationum et evocationum ultra quindecim dies non excedant.

Semper autem tertia citatio peremptoria sit.

ARTICULUS. III.

Reus in causam attractus ad Actoris instantiam in ius vocetur, tumque respondere non teneatur, nisi rite et legitime citetur.

ARTICULUS. IV.

Reus si tribus vicibus per literas iudiciales, sive birsagiales citatus, non comparuerit, contra eum in contumaciam procedatur, et Actori finale iudicium, et iustitia administretur, ipseque contumax in expensas condemnetur.

ARTICULUS. V.

In citationibus pro primo sigillo, quinquaginta denarii Ungaricales, pro secundo duplum, et pro tertio triplum solvatur. Ita ut Causa finita et decisa haec byrsagia, in duabus partibus pro Iudice et Assessoribus, et in tertia pro parte Victrice exigantur.

ARTICULUS. VI.

Nullae exceptiones dilatoriae, praeter impedimenta legitima admittantur, ac de coetero etiam, processus in omnibus summarius, sit, et sine strepitu, et figura iudicii ordinarii, observetur, adeoque factum et merita rei duntaxat simpliciter, et de plano considerentur, et secundum allegata et probata iudicetur, finaliter autem decisiones, et sententiae in casibus, qui in istis Statutis specificati non sunt, secundum REGNI Iura ferantur.

ARTICULUS. VII.

In Testimoniis deponendis, non more Sclavonico, in alterius animam iurabitur, sed quilibet seorsim de visu et scitu examinatus iuramento testabitur. Quis autem melius probarit, Iudicis et Assessorum erit determinare.

ARTICULUS. VIII.

Nullus ad Iuramentum praestandum, nisi ieiunus admittitur.

ARTICULUS. IX.

A Sententia Iudicis intra decendium ad Generalem appellare fas esto. Quod si non fiat, elapsis fatalibus, sententia transeat in rem iudicatam. Appellans autem appellationem suam, intra unum introducere, ac intra duos alios menses, prosequi obligatus sit. Alterutro enim non ita observato, appellatio pro deserta habeatur, et sententia executionem sortiatur, et qui male appellaverit, in expensas damnabitur.

ARTICULUS. X.

Sententiae, ubi nullae appellationes interpositae fuerint, elapso decimo die per Knesios, vel unum ex Assessoribus executioni demandentur. Qui autem parere recusaverint, secundum qualitatem delicti puniantur, vel etiam si enormitas resistentiae id ita meruerit, ad Regimen Bellicum remittantur. Procedente nihilominus executione.

[Ćipur]

DE RERUM DOMINIO.

ARTICULUS. I.

Cuilibet Pago vel Oppido, sui certi limites determinentur.

ARTICULUS. II.

Si quis de frumento adhuc in agris existente, vel de aliis rebus mobilibus cum alio convenerit, emptorque hoc duobus vel tribus testibus probare poterit, contractus validus esto.

ARTICULUS. III.

Qui autem domos, uti etiam agros, et alios fundos vendere, vel oppignorare, aut quocunque alio titulo, et quacunque de causa, alii dare voluerit, id ut coram Knesio et duobus vel tribus testibus faciat, necesse est, alias contractus nullam vim habeto.

ARTICULUS. IV.

Cuique si fundum suum aliter adire non potest per agrum vicini sui consueto tempore, eundi vehundique ius esto. Sed quantum fieri poterit, vicini agro ab ipso parcatur.

ARTICULUS. V.

Si quis rem suam alteri, ad certum tempus oppignoraverit, illeque tempore elapso debitum non solverit, tunc ad instantiam creditoris, de redimendo pignore per Knesium admoneatur, et nisi id intra tres menses fecerit, pignus per eundem Knesium, et duos vel tres Seniores pagi aestimetur, et de eo creditoribus debitum, cum eo quod interest, exolvatur, residuum vero domino pignoris restituatur.

ARTICULUS. VI.

Rebus alienis contra pactum et voluntatem sui proprietarii cum damno eiusdem utens, eidem proprietario pro arbitrio Iudicis, secundum iustam damni aestimationem satisfacere teneatur.

ARTICULUS. VII.

Testamentariae dispositiones coram Knesio, et quatuor vel quinque testibus fidedignis, aut coram Sacerdote, et duobus vel tribus itidem fidedignis testibus celebrentur, adhibito tamen semper Notario, vel loco ipsius duobus aliis testibus legitimis.

ARTICULUS. VIII.

Patrefamilias absque liberis defuncto, maior natu frater, vel proximus agnatus, una cum vidua relicta, familiam gubernet. Quod si vero defunctus, iuxta viduam, liberos quoque reliquerit, ipsa vidua, una cum tutoribus vel curatoribus familiae praesit, et iunior liberorum cum reliquis nullo sexus discrimine habito, ex aequo ad haereditatem admittatur.

ARTICULUS. IX.

Boves, equos, vaccas, oves, capras, porcos, vinum ac frumentum omnis generis cuilibet Valachorum, sicut aliis regnicolis intra et extra Capitaneatus sui districtus secundum legitimam Regni consuetudinem, ac Regia decreta observatis observandis, praestitisque praestandis, pro libitu vendere et emere, inducere, et educere liberum et permissum sit.

DE DELICTIS PRIVATIS ET PUBLICIS.

ARTICULUS. I.

Omne furtum cuius precium triginta, vel effractione simul commissa viginti florenos Hungaricales non excedit, a Iudicibus Supremis, vinculis vel opere publico puniatur. Maiora autem furta commitentes, ad Regimen Bellicum mittantur, ibi non pecuniariis poenis, sed suppliciis corpori infligendis coercendi.

ARTICULUS. II.

Ita etiam si quis secunda vel tertia vice in furto deprehensus sit, atque eiusmodi furta duabus vel tribus vicibus commissa, quadraginta florenos excedant, et ipse ad Regimen Bellicum in corpore poenas soluturus transmittatur.

ARTICULUS. III.

Si quis violenta manu alteri quippiam surripuerit, vel abstulerit, ille raptum cum damno illato restituat, nec non quatuor, vel pro arbitrio iudicii plurium, sed ad summum decem florenorum Ungaricalium poenam luat, si vero insuper aliquem etiam absque lethali laesione percusserit, vel vulneraverit, ei pecuniaria mulcta maior, sed ad plurimum sedecim floreni solvendi sint. Attamen si reus utroque casu pauperioris sit conditionis, vel ob enormitatem delicti, alias id ita videatur, is carcere aut opere publico, aut alia eiusmodi animadversione castigetur.

ARTICULUS. IV.

Si cuiuspiam iumenta vel animalia alteri damnum fecerint, illud damnum per vicinos aestimetur, et ab animalis domino sarciatur. Ac interim damnum passo liberum sit ipsum animal, quod damnum fecit, donec sibi satisfiat, retinere.

ARTICULUS. V.

Si quis vero alterius animalia post aestimationem et damni compensationem adhuc detinuerit, ad id quod interest, tenebitur.

ARTICULUS. VI.

Si quis alterius iumenta noxam committentia, ex malitia verberaverit, vel occiderit, is animalium domino, compensato prius, quantum ipse noxae passus est, damnum refundat, et nihilominus ob malitiam, pro qualitate facti, puniatur.

ARTICULUS. VII.

In rixis et tumultibus, qui cum sanguinis profusione fient, reus quinque vel etiam pro arbitrio iudicii plures, sed ad summum octo florenos hungar, ac laeso expensas et damna, nec non Chyrurgo debitam mercedem solvat. In aliis vero, quae absque sanguinis effusione, vibratis gladiis sola percussione ad vibicum signa, vel alio insolentiori modo committentur, florenos Ungaricales, medium aut integrum, aut ad summum etiam quatuor pendat. Ansam quoque talium rixarum et tumultuum praebentes, singuli medium, vel ad summum tres florenos Ungaricales solvant. Ita tamen, Ut in arbitrio sit iudicii reos iam dictarum mulctarum vice, sicut in tertio articulo, pro qualitate personae, vel facti, aliis in corpore suppliciis afficere.

ARTICULUS. VIII.

Post tales autem rixas et tumultus, etsi laesa pars, ob suam offensionem, nullam ad Iudicem deferret querelam, nihilominus tamen, contra reos, si iudicio ob enormitatem facti ita videbitur, ex officio erit inquirendum, et pro qualitate facti procedendum.

ARTICULUS. IX.

Fornicarii manifesti, uti et ipsae fornicariae, vinculis in pane et aqua, per aliquot dies, vel opere publico, puniantur; Adulteri vero et raptores Regimini Bellico iudicandi, ac etiam in corpore castigandi, subiiciantur.

ARTICULUS. X.

Inobedientes filii, vel etiam gravius in parentes peccantes, a Iudicibus pro gravitate facti, carcere vel similibus suppliciis coerceantur, vel etiam si delictum Iudicibus ita enorme videatur, ad Regimen Bellicum transmittantur. Sin autem levior sit filiorum culpa, contra illos absque parentum accusatione, iudicialiter non procedatur.

ARTICULUS. XI.

Pecuniariae mulcta, pro Iudicum et coeterorum Officialium, salariis, aliisque iudicii expensis applicentur.

ARTICULUS. XII.

Profosio ab incarceratis, et arestatis personis, imposterum, non ultra viginti quinque denarios exigere permissum sit.

[Ćipur]

DE RE MILITARI.

ARTICULUS. I.

Qui ex Valachis stipendia merent, iure militari, ut reliqui nostri stipendiarii, in omnibus subsint, et sua munia fideliter obeant. Quod et de reliquis, intelligendum, qui licet stipendia non habeant, nihilominus militaria munia obeunt, et eorum respectu immunitate donati sunt.

ARTICULUS. II.

Vayvodae sint viri militares, illibatorum morum, et vitae integritate praediti, ac quovis suspicionis vitio carentes; si tamen casu quocunque in alicuius criminis genere suspecti haberentur, vel etiam de malefactis accusati forent, causae tales coram Capitaneo, vel Vicecapitaneo, ac suis officialibus militaribus, inter quos semper aliquot, et ad minimum tres, vel quatuor Vayvodae sint, examinentur, et prout visum fuerit, rei vel poena merita per eosdem afficiantur, vel ulterius ad Regimen Bellicum dirigantur.

ARTICULUS. III.

Eadem ratione si Vaivodae quempiam ex suis Haramiis alicuius delicti reum vel accusatum habuerint, id ipsum etiam Capitaneus vel Vicecapitaneus cum Officialibus militaribus, et tribus Vayvodis iudicialiter examinent, et si delictum levius fuerit, in reos pro qualitate animadvertent, in gravioribus autem eosdem ad Regimen transmittant.

ARTICULUS. IV.

Ita etiam coeterae omnes lites et controversiae fundos ac alia bona immobilia non concernentes, quae inter vel contra Vayvodas et Haramiales, aliosque omnes Salariatos milites motae fuerint, praescripta ratione cognoscantur et dirimantur, quae autem circa fundos, aliasque res immobiles orientur, eae solis Iudicibus et Assessoribus subsint decidendae.

ARTICULUS. V.

In Vaivodarum, uti etiam Vexilliferorum, aliorumque Officialium, demortuorum, vel etiam iudicialiter ab officiis depositorum loca, alii benemeriti per Communitatem Generali commendabuntur.

ARTICULUS. VI.

Salaria et stipendia a Vayvodis Haramialibus militibus solventur, et distribuentur iuxta modum et consuetudinem antiquam.

ARTICULUS. VII.

Cum vero tota Valachorum Communitas, rebus potissimum bellicis ac militaribus, vacet, ob idque singularibus privilegiis gaudeat, ideo omnes et singuli ipsorum, sive stipendiarii sint, sive non, ad secandum desertum et sylvas, inter Szavum et Dravum, singulis annis, relictis tantum in munitionibus vigilibus sufficientibus, sint obligati, ut nimirum eo labore Turcis et inimicis, omnis ad illa loca aditus, et in Christianos impetus intercludatur.

ARTICULUS. VIII.

Similiter Castella in sui defensionem extructa, et adhuc extruenda, suis laboribus coadiuvabunt.

ARTICULUS. IX.

Insidias et machinationes suspectas, fideliter ad nos vel Generalem nostrum deferrent.

ARTICULUS. X.

Fines patriae, in omnibus tribus Capitaneatibus, ne ullus Christiani nominis hosti pateat aditus, praeter salariatos milites, etiam coeteri cuncti Valachi stipendio carentes, suis sufficientibus excubiis et vigiliis semper tueri ac custodire obligati sint.

ARTICULUS XI.

Quocunque autem tempore, quod DEUS clementer avertat, quidam impetus aut suspitio maioris momenti oriretur, ex omnibus omnino Capitaneatibus, quotquot inveniuntur Valachi, imo ipsa Iuventus, decimum octavum annum excedens, ad Turcas et hostes, coniunctis viribus, omni ex parte, cum vitae et sanguinis effusione propulsandos, subito erunt parati, adeoque militaribus signis, ad hoc per Generalem deputatis, excitati, inter duas vel ad summum tres horas, cum omni bellico apparatu, semper ad minimum sex vel septem millia militum Valachorum, in unum locum congregabuntur, donec, et qui longuis distant, percepto signo ac currere seque cum illis coniungere, vel alio, ubi necessitas id requisiverit, secundum Generalis dispositionem convolare possint.

ARTICULUS. XII.

Si contra hostem extra Provinciam ducentur, absque stipendio in partibus Turcae subiectis, per quatuordecim dies, in aliis vero Provinciis, per octo dies, castra Generalis sequentur, quibus elapsis, ut reliqui, stipendia accipient.

ARTICULUS. XIII.

Et quia pauci stipendiarii inveniuntur, plurimaque pars salario caret, Generalis noster, illis omnibus utriusque conditionis, prout hactenus moris fuit, plumbum pro conficiendis globis, et pulverem tormentarium ad sufficientiam suppeditabit.






Quapropter omnibus et singulis Nostris Ministris et Officialibus, aliisque Subditis et Fidelibus, cuiuscunque status, gradus, conditionis vel praeeminentiae existant, praesertim vero Regimini Nostro Bellico, nec non praesentibus ac futuris Confiniorum Regni Nostri Sclavoniae Generalibus, nec non Supremis Capitaneis, coeterisque omnibus militaribus Officialibus Nostris, hisce benigne ac serio committimus atque mandamus, ut praememoratam Valachorum Communitatem, inter Szavum et Dravum commorantem, secundum clementem Nostram, et Successorum Nostrorum Legitimorum Hungariae Regum, voluntatem, praescriptis Legum et Statutorum Articulis, quiete et absque omni molestia, impedimento, et perturbatione uti, frui, et gaudere sinant, illosque in eisdem manuteneant, atque defendant, et nihil contra eorum tenorem et continentiam attentent, aut faciant, aut ab aliis quovis modo attentari et fieri permittant. Quatenus Nostram Successorumque Nostrorum indignationem, ac poenam gravissimam evitare voluerint. Harum testimonio Literarum, manu Nostra propria subscriptarum, et Sigilli Nostri appensione munitarum. Datum in Nostra et Sacri Romani Imperii Civitate Ratisbona, die quinta Mensis Octobris, Anno Domini Millesimo, Sexcentesimo, Trigesimo. Regnorum Nostrorum Romani duodecimo, Hungariae et reliquorum decimo tertio, Bohemiae vero anno decimo quarto.

Ferdinandus manu propria

Ioannes Baptista liber Baro de Werdenberg manu propria

Ad Mandatum Sacrae Caesareae Maiestatis proprium.

Casparus Frey manu propria.

Subscripta:

Schmidt a Greiffenau manu propria.

Prijepis izvornika: ZRINKA BLAŽEVIĆ

http://www.skdprosvjeta.com/page.php?id=34

.

[Ćipur]

Statuta Valachorum (prijevod)

MI FERDINAND, MILOŠĆU BOŽJOM IZABRANI I VAZDA UZVIŠENI CAR RIMLJANA I KRALJ NJEMAČKE, MAĐARSKE, ČEŠKE, DALMACIJE, HRVATSKE, SLAVONIJE ITD., NADVOJVODA AUSTRIJE, VOJVODA BURGUNDIJE, BRABANTA, ŠTAJERSKE, KORUŠKE, KRANJSKE, MARKGROF MORAVSKE, VOJVODA LUKSEMBURGA, GORNJE I DONJE ŠLESKE, WÜRTEMBURGA I TECKA, KNEZ ŠVAPSKE, GROF HABSBURGA, TIROLA, FERRETTA, KYBURGA I GORICE, ZEMALJSKI GROF Alzasa, Markgrof Svetog Rimskog Carstva iznad Ennsa, Burgaua i obiju Lužica, Gospodar Slavonske marke, Pordenona i Salzkammerguta.

Predajemo sjećanju sadržajem ove isprave dajući na znanje svima kojih se tiče. Otkako neizrecivom milošću Svevišnjega BOGA uzdignuti na Naše najuzvišenije Veličanstvo upravljamo kormilom države, ništa nam nije preče niti draže nego da Naše brižne napore upravimo osobito na ono što bi moglo pridonositi širenju i jačanju kršćanstva te na svaki način biti probitačno svim posjedima i narodima koji se pokoravaju vlasti Naše milosti i žezla. Stoga, budući da bijasmo čitavu općinu Vlaha koja na temelju dopuštenja i milosti Naših pretšasnika blažene uspomene Rudolfa Drugog i Matije, rimskih careva i kraljeva Ugarske dosele već trideset godina imade prebivalište u krajevima Našega Kraljevstva Slavonije između Save i Drave, nedavno i Mi obdarili posebnom Našom i Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske poveljom o zaštiti i upravi, uslijed daljnje skrbi Naše dobrostivosti za korist, spokojstvo, sigurnost i održanje kako samih Vlaha, tako i čitave kršćanske domovine, želeći također da se doima korisno i ostalima koji su podložni Našoj dobrostivoj upravi, Mi smo milostivo smatrali da istoj općini Vlaha koji borave između spomenutih Save i Drave, sukladno sadašnjem stanju stvari i prilikama, valja dodijeliti, odrediti i propisati sljedeće članke Zakona i Statuta, po propisu kojih neka odsada žive i ravnaju se, kako bi dakako Kraljevstva i naši posjedi to više i snažnije bili utvrđeni i zaštićeni od Turaka, najljućih neprijatelja kršćanskoga imena te drugih neprijatelja, jednako izvrsnom i vjernom vojničkom službom i junaštvom ovoga naroda, kao i putem i snagom izvjesnih zakona. Budu li se oni obdržavali među istim Vlasima kako u miru, tako i u ratu, ponajviše mogu, pored porasta pravde i stege, plodonosno pribaviti milost i blagoslov Svevišnjega i spasonosno očuvati ispravan način života prema valjanim kršćanskim pravilima.
Sadržaj pak tih članaka je ovakav:

O POGLAVARSTVIMA

ČLANAK 1.


Svako selo Vlaha koji obitavaju između rečenih rijeka Save i Drave, neka imade svoga suca ili kneza, čovjeka, dakako, kadra i podesna za obnašanje službe te vrste. Njega neka u za to određeno vrijeme, naime u mjesecu travnju prije blagdana Sv. Jurja, izabere općina njegova sela na godinu dana, a izbor neka se dade na znanje generalu.



ČLANAK 2.



Kao što čitava općina Vlaha boravi na području triju vrhovnih kapetanija, naime, križevačke, koprivničke i ivanićke, tako neka se u svakoj kapetaniji zasebno bira i postavlja vrhovni sudac, muž vješt i upućen u domovinske zakone. On neka zajedno s osmoricom prisjednika predsjedava sudovima na svome području i sukladno ovim Statutima vodi istragu i presuđuje u svim parnicama i sporovima. Izbor pak sudaca i osmorice prisjednika neka se obavlja na blagdan Sv. Jurja ili oko njega na način da se svakako svi knezovi svoga područja, zajedno s dvojicom ili trojicom starješina ili prisežnika iz svakoga sela sastanu na određenome mjestu u istoj kapetaniji i ondje po propisu izaberu suca i osam prisjednika za područje svoje kapetanije. Suci i prisjednici tako izabrani u svakoj kapetaniji neka se predlože generalu i on će ih u naše ime potvrditi ako to ne priječe nikakvi zakonski razlozi. Ako bi se pak činilo da se tome protive neki zakonski razlozi, smjesta će se dojaviti nama. Iste vrhovne suce neka svake godine, u vrijeme i na način kako je rečeno, knezovi i starješine sela slobodno uklone iz službe u svakoj kapetaniji. Ako se to bude smatralo svrsishodnim i ako to bude nalagala dobrobit i korist domovine, zadržat će se u istoj službi i general će ih iznova potvrditi na spomenut način.


ČLANAK 3.


Počinitelje krivičnih djela protivnih javnome miru i probitku kao i drugih zločina kažnjivih smrtnim kaznama, knezovi su dužni bezodvlačno uhititi i izručiti vrhovnom kapetanu svoga područja u ruke tamničara. U međuvremenu neka pak vrhovni sudac sa svojim prisjednicima smjesta provede istragu kako bi se isti počinitelji, pošto budu proglašeni krivima za takvo krivično djelo i zločin, predali Ratnome vijeću. Prema ustaljenome pravnom redu, tamo neka se ne kazne novčanom kaznom ili oduzimanjem dobara, već samo tjelesnom kaznom, prisilnim radom ili drugim kaznama.


ČLANAK 4.


Krivce za lakše prekršaje neka knezovi zatvore u tamnicu dok se za njih prikladno ne pobrinu, odnosno dok se ne približi rok za izricanje presude. Tada neka stanu pred sud i neka se protiv njih pokrene postupak pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati.



ČLANAK 5.



U dužnosti knezova neće ulaziti samo to da na svome području točno znadu broj svih kuća i porodica kao i svih muških glava koje su prevalile sedamnaestu godinu života te da sve ove brojeve imaju popisane u katalogu, nego će imati na punoj brizi i to da svaki starješina porodice prehranjuje u svojoj kući te iste muškarce koji su prevalili sedamnaestu godinu života.


ČLANAK 6.


Ako bi se tko, preselivši se iz Turske ili odrugud, htio nastaniti u jednoj od kapetanija, nužno je da to učini prethodno obavijestivši vrhovnog kapetana. Ako bi pak Vlah, koji se već jednom nastanio u nekom mjestu ili je drukčije tamo zakonito boravio, želio promijeniti boravište u istom kapetanatu, dostatno je da to učini samo prethodno obavijestivši vrhovnog suca, prisjednike i kneza.


ČLANAK 7.


Knezovi će nadasve budno i revno nastojati preduhitriti sve prijestupe i krivična djela. Ako pak nekome od njih bude sudbeno dokazano da je počinio izdaju i da je šurovao s krivcima u nekom prijestupu, vrhovni sudac i prisjednici će takvoga kneza, kao nečasnoga, smjesta skinuti s dužnosti, te ga, osim toga, zbog samoga čina i prema njegovim značajkama, jednako kazniti zasluženom kaznom. Ako se prosudi da težina krivičnog djela iziskuje smrtnu kaznu, prepustit će ga Ratnome vijeću, u međuvremenu zakonito postavivši na položaj nekog drugog podesnoga muža.


ČLANAK 8.


Povrh toga, knezovi će biti dužni starati se da se kradljivci čim prije uhvate i predaju tamničaru. Stvari pak otuđene u krađi neka se pohrane kod vrhovnog suca da bi potom, pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati, bile vraćene svojim vlasnicima.


ČLANAK 9.


Svi zborovi i skupovi, izuzev onih koji će se zakonito održavati radi izbora knezova, sudaca i prisjednika na gore navedeni način, zabranjuju se uopće pod kaznom života. Ako bi pak koje iziskivala nužda, neka se održe s dopuštenjem generala.


ČLANAK 10.


Suci, prisjednici i knezovi neka na navedene članke prisežu živim Bogom, časnom Bogorodicom Djevicom Marijom i svim svecima i odabranicima Božjim, dodajući povrh toga da obriču da će Bogu, kršćanskoj državi, Nama i Našim nasljednicima zakonitim kraljevima Ugarske, generalu i vrhovnim kapetanima iskazivati vjernost i podložnost, da će otkrivati sve što je pogubno za državu i protivno dobrim običajima te da će svima i svakome tko bude pred njima parničio, bez prihvaćanja bilo koje osobe, bogate, dakle, i siromašne, zanemarivši i uklonivši svaku molbu, dar, naklonost, ljubav i mržnju, dakako, kako budu znali sukladno Bogu i njegovoj pravičnosti, u svim predmetima udijeliti pravedan i valjan sud, pravdu i ovrhu sukladno svojim mogućnostima. Tako im pomogao Bog i svi Sveti.

[Ćipur]

O SUDOVANJU

ČLANAK 1.

Svaki se sud mora održati u prisutnosti vrhovnog suca iz redova osmorice prisjednika Vlaha, zaprisegnutih kako je gore spomenuto. Njima neka se povrh toga pridruži bilježnik, i sam pod prisegom. Odsutnost jednoga ili pak dvojice prisjednika neka ne priječi održavanje suda, no ako ni sam vrhovni sudac ne bi mogao biti nazočan pri sudovanju, neka na njegovome mjestu predsjedava prisjednik najbliži po redu.

ČLANAK 2.

Dužnost je suca zajedno s prisjednicima unaprijed uglaviti sudbene dane tako da rokovi poziva i pozivanja ne prelaze petnaest dana. Uvijek neka treći poziv bude konačan.

ČLANAK 3.

Optuženik će se na tužiteljev zahtjev zvati na sud, a ako nije pravovaljano i zakonito pozvan, tada se nije dužan odazvati.

ČLANAK 4.

Ako se optuženik koji je tri puta zaredom pozvan sudskim ili birsaškim pismom ne bi pojavio, neka se protiv njega pokrene postupak radi neposlušnosti. Konačna odluka i pravda neka idu u prilog tužitelju, a sam neposlušnik neka se kazni novčanom kaznom.

ČLANAK 5.

Prilikom poziva neka se za prvi pečat plati pedeset ugarskih denara, za drugi dvostruko, a za treći trostruko. Kad se okonča parnica i odredi se takva novčana kazna, neka se naplati u dvama dijelovima za suca i prisjednike, a u trećem za pobjedničku stranu.

ČLANAK 6.

Ne dopuštaju se nikakvi odgodni sudbeni prigovori izuzev zakonskih smetnji, a što se tiče ostaloga, postupak neka bude u svemu pojednostavljen i bez buke, te neka se poštuje oblik redovitoga sudovanja. Stoga neka se počinjeno djelo i, dakako, krivnje optuženika samo jednostavno i cjelovito razmotre i prosude sukladno iznesenome i dokazanome. Konačno, odluke i presude pak u parnicama koje nisu posebno navedene u ovim Statutima, neka se donesu sukladno zakonima KRALJEVSTVA.

ČLANAK 7.

Prigodom svjedočenja neće se po slavenskom običaju zaklinjati na dušu nekog drugog, nego će svatko napose ispitivan o onome što je vidio i što znade svjedočiti pod zakletvom. Zadaća pak suca i prisjednika bit će odrediti čiji su dokazi bolji.

ČLANAK 8.

Nikome se ne dopušta položiti zakletvu ako nije natašte.

ČLANAK 9.

Unutar deset dana dopušteno je na sučevu presudu uložiti priziv generalu. Ako do toga ne bi došlo, po isteku neproduljivih rokova neka presuda postane pravomoćnom. Onaj tko ulaže priziv, obvezan je unutar mjesec dana započeti, a unutar drugih dvaju mjeseci s time nastaviti. Ako se pak jednog od toga nije pridržavalo, priziv neka se smatra napuštenim i neka se izvrši presuda. Onaj tko ne uloži priziv kako valja, kaznit će se novčanom kaznom.

ČLANAK 10.

U slučaju kad nikakvi prizivi ne budu uloženi, neka po isteku desetoga dana knezovi ili jedan od prisjednika priđu izvršenju presude. Oni pak koji bi se odbili pokoriti, neka se kazne sukladno značajkama krivičnog djela, a ako bi težina otpora to iziskivala, neka se pošalju Ratnome vijeću te će se isto tako izvršiti presuda.

[Ćipur]

O POSJEDOVANJU IMOVINE

ČLANAK 1.

Svako selo ili varoš neka se omeđe točno određenim granicama.

ČLANAK 2.

Ako bi se tko s drugime pogodio za žito koje je još uvijek na poljima ili za neku drugu pokretnu imovinu i kupac bi to mogao dokazati dvama ili trima svjedocima, ugovor neka bude valjan.

ČLANAK 3.

Tko pak ushtjedne prodati, založiti ili na nekoj drugoj osnovi ili iz nekog drugog razloga dati drugome kuće, kao i polja i druga zemljišta, nužno je da to učini pred knezom i dvama ili trima svjedocima, u protivnom ugovor neka nema snagu.

ČLANAK 4.

Ako tko ne može u uobičajeno vrijeme drukčije doći na svoje zemljište nego preko polja svoga susjeda, imade pravo hodati i voziti se, ali neka štedi susjedovo polje koliko god može.

ČLANAK 5.

Ako bi tko založio drugome svoju imovinu na određeni rok, a nakon isteka roka ne bi isplatio dug, tada neka ga knez na zahtjev vjerovnika opomene da otkupi zalog. Ako to ne bi učinio unutar tri mjeseca, neka isti knez i dvojica ili trojica seoskih starješina procijene zalog. Od toga neka se isplati vjerovniku dug zajedno s kamatama, a ostatak neka se vrati vlasniku zaloga.

ČLANAK 6.

Onaj tko se koristi tuđom imovinom suprotno sporazumu i volji posjednika i na njegovu štetu, dužan je na temelju sučeve odluke, sukladno pravednoj procjeni štete, dati zadovoljštinu istome posjedniku.

ČLANAK 7.

Oporučne odluke neka se obznanjuju u nazočnosti kneza i četvorice ili petorice vjerodostojnih svjedoka ili u nazočnosti svećenika i dvojice ili trojice isto tako vjerodostojnih svjedoka. Ipak, uvijek neka se dovede bilježnik ili dvojica drugih zakonitih svjedoka umjesto njega.

ČLANAK 8.

Premine li otac obitelji bez djece, obitelji neka ravna najstariji brat ili najbliži rođak zajedno s udovicom. Ako bi pak preminuli, pored udovice, ostavio za sobom i djecu, na čelu obitelji neka bude ista udovica zajedno sa tutorima ili starateljima, te neka najmlađe dijete, bez obzira na spol, jednakopravno s ostalima uživa nasljedstvo.

ČLANAK 9.

Svakome od Vlaha, kao i ostalim žiteljima Kraljevstva, sukladno zakonitom običaju Kraljevstva i kraljevskim odredbama te uz obdržavanje onoga što valja obdržavati i izvršavanje onoga što valja izvršavati, neka bude slobodno i dopušteno po volji prodavati i kupovati, uvoziti i izvoziti volove, konje, krave, ovce, koze, svinje, vino i žitarice svake vrste unutar i izvan područja svoje kapetanije.

O PRIVATNIM I JAVNIM KRIVIČNIM DJELIMA

ČLANAK 1.

Svaku krađu vrijednost koje ne prelazi trideset, ili ako je počinjena s provalom, dvadeset ugarskih forinti, vrhovni suci neka kazne okovima ili javnim radom. Počinitelji pak težih krađa neka se pošalju Ratnome vijeću, gdje se moraju kazniti tjelesnim, a ne novčanim kaznama.

ČLANAK 2.

Isto tako, ako bi tko bio dva ili tri puta uzastopce uhvaćen u krađi, a te bi dva ili tri puta počinjene krađe prelazile četrdeset forinti, neka se i on preda Ratnome vijeću da ga kazni tjelesnom kaznom.

ČLANAK 3.

Ako bi tko silom kome drugome što ukrao ili oteo, neka nadoknadi oteto s učinjenom štetom te neka plati kaznu od četiri, ili po odluci suca više, ali najviše do deset ugarskih forinti. Ako bi pak povrh toga koga udario ili ranio ne nanijevši mu smrtonosnu povredu, mora platiti veću novčanu kaznu, ali najviše do sedamnaest forinti. No ipak, ako bi u oba slučaja krivac bio slabijeg imovnoga stanja, ili bi to zbog težine krivičnoga djela inače bilo primjereno, neka se kazni zatvorom ili javnim radom ili drugom sličnom kaznom.

ČLANAK 4.

Ako bi čija stoka ili životinje učinili štetu drugome, neka tu štetu procijene susjedi i neka je nadoknadi vlasnik životinja. U međuvremenu onaj koji je pretrpio štetu neka slobodno zadrži životinju koja je učinila štetu dokle god ne dobije zadovoljštinu.

ČLANAK 5.

Zadrži li pak tko tuđe životinje i nakon procjene i prijeboja štete, bit će dužan platiti kamatu.

ČLANAK 6.

Ako bi tko zlonamjerno izudarao ili ubio tuđu stoku koja je počinila štetu, pošto je najprije nadoknadio štetu koju je sam pretrpio, neka podmiri štetu vlasniku životinja, te neka se isto tako, ovisno o značajkama počinjenog djela, kazni zbog zlonamjernosti.

ČLANAK 7.

Krivac u svađama i prepirkama koje se zapodjenu uz prolijevanje krvi, neka plati pet, ili po odluci suda i više, no najviše osam ugarskih forinti, te ozlijeđenome troškove i štetu, kao i dužnu plaću liječnika. Krivac pak u drugima, počinjenima bez prolijevanja krvi, samo sa znakovima modrica zadobivenih udarcima zamahnutim mačem ili na neki drugi neuobičajeniji način, neka plati polovicu ili cijelu ugarsku forintu, odnosno najviše četiri. Oni, također, koji pruže povod za takve svađe i prepirke, neka plate polovicu jedne, odnosno najviše tri ugarske forinte. Ipak, kao i u trećem članku, sud neka bude ovlašten, umjesto na spomenute globe, krivca osuditi na druge tjelesne kazne ovisno o značajkama osobe ili počinjenog djela.

ČLANAK 8.

Makar nakon takvih svađa i prepirki oštećena stranka i ne podigne tužbu kod suca zbog nanesene povrede, ipak, ako će se to sudu zbog težine počinjenog djela činiti primjerenim, valjat će protiv krivaca službeno provesti istragu te postupiti ovisno o značajkama počinjenog djela.

ČLANAK 9.

Zatečeni u bludničenju, kao i same bludnice, neka se na nekoliko dana kazne okovima na kruhu i vodi ili javnim radom. Preljubnici pak i silovatelji neka se predaju Ratnome vijeću da im sudi i kazni ih tjelesnom kaznom.

ČLANAK 10.

Sinove koji su neposlušni ili se još teže ogriješe o roditelje, neka suci, ovisno o težini počinjenog djela, kazne tamnicom ili sličnim kaznama, odnosno, ako bi suci krivično djelo smatrali tako teškim, neka se predaju Ratnome vijeću. Ako je pak krivnja sinova lakša, neka se protiv njih sudbeno ne postupa bez optužbe roditelja.

ČLANAK 11.

Novčane globe neka budu namijenjene za plaće sudaca i ostalih službenika, te za druge troškove suda.

ČLANAK 12.

Ubuduće neka tamničaru ne bude dopušteno zahtijevati više od dvadeset i pet denara od zatvorenika i uhićenih osoba.

[Ćipur]

O VOJNIM POSLOVIMA

ČLANAK 1.

Vlasi koji služe u vojsci neka poput ostalih naših plaćenika u svemu neka potpadaju pod vojno pravo i neka vjerno opravljaju svoje dužnosti. To valja podrazumijevati i za ostale koji, premda ne dobivaju plaću, jednako tako opravljaju vojničke dužnosti i glede toga su bili obdareni povlasticama.

ČLANAK 2.

Vojvode neka budu vojnici besprijekorna vladanja, neporočna života i slobodni od svake sumnje u postojanje krivnje. Ako bi ipak slučajno bili osumnjičeni zbog zločina bilo koje vrste ili bi čak bili optuženi zbog zlodjela, neka se takvi predmeti ispitaju u nazočnosti kapetana ili potkapetana i njihovih vojnih službenika, među kojima neka uvijek bude nekoliko, a najmanje trojica ili četvorica vojvoda. Krivce neka, već prema tome što im se čini primjerenim, ili kazne zasluženom kaznom ili ih upute dalje na Ratno vijeće.

ČLANAK 3.

Isto tako, ako bi vojvode među svojim haramijama imale koga krivog ili optuženog za kakav zločin, neka ga također sudbeno ispita kapetan ili potkapetan s vojnim služenicima i trojicom vojvoda. Ako bi krivično djelo bilo lakše, neka krivce kazne ovisno o značajkama počinjenog djela, a radi li se o težim djelima, neka ih predaju Ratnome vijeću.

ČLANAK 4.

Tako i sve svađe i prepirke koje se ne tiču zemljišta i drugih nepokretnih dobara, a koje bi se zametnule između ili protiv vojvoda i haramija i drugih plaćenih vojnika, neka se na propisani način istraže i prekinu. Presuda pak u onima koje će izbiti oko zemlje i drugih nepokretnih dobara, prepušta se samo sucima i prisjednicima.

ČLANAK 5.

Na mjesta vojvoda, kao i barjaktara te drugih službenika koji preminu ili su sudbenim putem skinuti sa službi, općina će generalu predložiti druge zaslužne osobe.

ČLANAK 6.

Vojvode će vojnicima haramijama isplaćivati dohotke i plaće i razdjeljivati ih prema propisu i drevnom običaju.

ČLANAK 7.

Budući pak da se čitava općina Vlaha posvetila prvenstveno ratnim i vojnim poslovima pa zbog toga uživa posebne povlastice, svi su oni, kao i svaki napose, bili plaćenici ili ne, dužni svake godine sjeći pustopoljinu i šume između Save i Drave ostavivši dostatne straže samo u utvrdama, kako bi, dakako, tim poslom onemogućili Turcima i neprijateljima svaki pristup do tih mjesta i napad na kršćane.

ČLANAK 8.

Jednako će tako svojim radom pripomagati izgradnju tvrđava koje su podignute ili ih još treba podići za njihovu obranu.

ČLANAK 9.

Sve sumnjive smutnje i spletkarenja neka se vjerno dojave nama ili našemu generalu.

ČLANAK 10.

Osim plaćenih vojnika, i svi ostali Vlasi koji ne primaju plaću dužni su dostatnim dnevnim i noćnim stražama neprestano štititi i čuvati granice domovine u sve tri kapetanije kako bi svakom neprijatelju kršćanskoga imena bio onemogućen pristup.

ČLANAK 11.

Pojavi li se u neko doba, što neka BOG milostivo otkloni, kakav napad ili sumnja u veće pokrete, neka svi Vlasi, koliko god ih ima, iz svih kapetanija, pa čak i mladići iznad osamnaest godina, smjesta budu pripravni udruženim snagama sa svih strana protjerati Turke i neprijatelje po cijenu života i prolijevanja krvi. Stoga će se, na vojnički znak koji im general uputi, podići, i za dva, a najviše tri sata, pod punom ratnom spremom na jednome mjestu okupiti uvijek barem šest ili sedam tisuća vlaških vojnika, dok im se i oni koji su udaljeniji, a na primljeni znak dotrče, ne uzmognu pridružiti ili se, sukladno naredbi generala, okupiti na drugome mjestu kad to iziskuje nužda.

ČLANAK 12.

Ako budu odvedeni protiv neprijatelja izvan pokrajine, slijedit će bez plaće generalov tabor u krajevima podložnim Turcima tijekom četrnaest dana, a u drugim pokrajinama tijekom osam dana. Poslije njihova isteka primat će plaću poput ostalih.

ČLANAK 13.

Kako su plaćenici malobrojni, a najveći dio ne prima plaću, naš će general svima njima, bili ovoga ili onoga položaja, dostatno davati olova za pravljenje kugli i puščanoga praha, kao što je i dosada bio običaj.
Stoga svima i svakome napose od naših pomoćnika i službenika, te ostalima podložnima i vjernima svih staleža, stupnjeva, položaja ili istaknutosti, a osobito Našem Ratnom vijeću te sadašnjim i budućim generalima Slavonske krajine Našega Kraljevstva, kao i vrhovnim kapetanima i svima drugima Našim vojnim službenicima, dobrostivo i zbiljski povjeravamo i nalažemo da dopuste da prije spomenuta općina Vlaha koja boravi između Save i Drave, sukladno Našoj volji i volji Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske, mirno i bez ikakve poteškoće, zapreke i uznemiravanja koristi, ubire plodove i uživa gore navedene članke Zakona i Statuta, da ih obdržavaju i čuvaju kakvi jesu, te da ništa ne pokušavaju ili čine suprotno njihovome sadržaju i smislu, odnosno da ne dopuštaju da to itko na bilo koji način pokuša ili učini, ukoliko žele izbjeći naš gnjev i najoštriju kaznu od strane Nas ili Naših nasljednika. Svjedočanstvom ovoga spisa potpisanog Našom vlastitom rukom i osnaženog privezom Našega pečata. Dano u Regensburgu, gradu Našem i gradu Svetog Rimskog Carstva, petoga dana mjeseca listopada godine Gospodnje tisuću šest stotina i tridesete, dvanaeste godine Našega vladanja u Rimskom Carstvu, trinaeste u Ugarskoj i ostalim zemljama, četrnaeste pak u Češkoj.
Ferdinand, vlastitom rukom.
Johann Baptista slobodni barun od Werdenberga, vlastitom rukom.
Na osobni zahtjev Svetog Carskog Veličanstva, Caspar Frey, vlastitom rukom.
Potpisao
Schmidt od Greifenaua, vlastitom rukom.

Prijevod s latinskog jezika: ZRINKA BLAŽEVIĆ

http://www.skdprosvjeta.com/page.php?id=33

[Ćipur]

"da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile ..."

Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka: Radovan Samardžić, Rajko Veselinović i Toma Popović, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.

Knjiga: Istorija srpskog naroda, izdata u Beogradu 1994.

U knjizi srpski istoričari kažu da su 1636. godine postojali u hrvatskoj Krajini privilegovani i neprivilegovani "Srbi", oni pošteno navode što je u originalnom dokumentu, u kom vidimo da se radi samo o fantomskim "Srbima", riječ je naravno o potpuno drugom narodu. Naravno, te 1636. godine nikakvi Srbi u Hrvatskoj nijesu postojali.

Dakle, radilo se, ne o privilegovanim i neprivilegovanim Srbima, već o privilegovanim i neprivilegovanim Vlasima, to jest u IZVORU se nazivaju Privilegiati Valachi i Priuati Valachi.

Dakle, Vlaški Vojvoda Đurđe godine 1642. odgovara zagrebačkom biskupu na jedan njegov zahtjev. Srpski istoričari kažu za njega i za krajiške pravoslavce da su Srbi, međutim sam Vojvoda Đurđe ne misli tako već odgovara zagrebačkom biskupu:
"da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile, nego se s nimi Kraine brane i podpiraju i oni su kakti jedan čit. I to dobro znate vaše gospodstvo, da smo jedna bratia, da oni ne mogu prez nas živi biti, kako ti ni mi prez nih.
Tako nemoite nas bantuvati ni burkati Kraine med sobom"
Dalje Vojvoda kaže:
"ja ne možem kraine deržati ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti"

To su dakle ti srpski preci zapadno od Drine, koji sami sebe nijesu zvali Srbima, već Vlasima!

I u ovom IZVORU vidimo da tada nema, naravno, nikakvih Srba u Ugarskoj, u Krajini, nikakvi Srbi nijesu bili izbjegli u državu Ugarsku, u hrvatske krajeve, radi se o pravoslavnim Vlasima koje je Vuk Karadžić u 19. vijeku proglasio, ćiribućiriba, za Srbe, jednim potezom pera u njegovom čuvenom tekstu SRBI, SVI I SVUDA!

[ssin]

Do danas sam mislio da su ustanak poznat kao Nevesinjska puška digli Srbi ali sada vidim da su to Vlasi. Onda sam i ja valjda neki Vlah.

[djmilen]

Teorija o vlasima i porijeklu pravoslavnog stanovnista na prostorima Vojne Krajine (tzv. Vlaska Teorija) se prvi put spominje u novijoj istoriji
i to iz pera albnansko-hrvatskog istoricara Zefa Mirdite.

Ovu teoriju su svesrdno prigrlili neki zagrebacki historijsko-politicki krugovi, a izgleda i neki crnogorski, prevashodno iz sledecih razloga:

1. da bi se dokazalo da srbi nikada nisu zovjeli (ili su zivjeli u neznatnom
broju) na prostorima danasnje hrvatska a samim tim i obeznacio progon srba i etnicko ciscenje iz 1995 godine.

Teorija se zasniva samo na jednom pisanom dokumentu Statutu Valachorum, i citava zabluda se odnosi na termin kojim su turci ponekad koristili a austrijanci nesvjesno preuzeli, za pravoslavno (skoro 100% srpsko stanovnistvo u ovom podruciju), cak i danas se u hercegovini a narocito u istocnoj bosni, kod starijih bosnjaka zadrzao termin vlasi, kao pogradan termin za srbe


Ali na zalost, tvoraca ove teorije, lako ce je oboriti svaki pismen istoricar a bogami i po koji laik.

Postoje neka tumacenja da nacije na balkanskom prostor a pogotovu na prostoru bivse vojne krajine nisu ni postojale do 19. vjeka i de se radilo samo o konfesijonalnim diferencijacijam a nikako o etnickim. odnosno da hrvati i srbi nisu ni postojali do 19. vijeka, nego samo pravoslavci (vlasi kako ti plemeniti CIPUR tvrdi) i katolici.

Ako se vodimo tom konfeijonalnom pripadnoscu, pravoslavci (vlasi po CIPURU) se masovnije doseljavaju na podrucije danasnje hrvatske jos u 14. i 15. vijeku kad ih doseljavaju kao tampon zonu na podruciju vojne krajine.
Ali na zalost CIPURA i ZEFA MERDITE to nisu vlasi nego SRBI, kako to znamo?
evo ovako:

Prvi masovniji dolazak srba u dansnju hrvatsku se veze za uduju sestre srpskog vladara despota Djuradja Brankovica, Katarine Brankovic za grofa Urlicha Celjskog, gdje ona dovodi sa sobobom znatan broj stanovnistva, vojske i svestenstna koji grade prve Srpske Pravoslavne Crkve, na prostoru dansalje hrvatske,(tesko da je u to vrijeme smederevska vlastela, bila vlaskog apodrijetla).

Srbi se od 15 vijeka masovno naseljavaju bjezeci od turaka i prave svoje crkve i manastire, pa je cak i papa Eugen IV salje svoje misionara da pocnu preobracati "sizmatike" u katolicanstvo (misonar Jakov di Marcija).

Pa tako u tom periodu vec imas sledece pravoslavne manastire
- Manastir Krka, podignut oko 1350, zaduzbina sestre cara Dusan (koja opet tesko da je vlahinja)
- Manastir Orahovica, podignut u kome je posle obnove Pecke Patrijarsije 1557, patrijarh Makarije Sokolovic, sjediste pozeske mitropolje,Mitropolit Vasilije koji je tu bio ustolicen do 1596, manastir je gradjen u moravskom stilu.
-Manastir Lepavina, podignut oko 1590 od strane Hiladarskog monaha Jefraima Vukobradovica (porijeklom Hercogvaca) a koji opet tesko da je vlaskog porijekla.
-Manstir Dragovici podignut oko 1400 godine, opustosen vise puta, da bi ponovo zazivo oko 1700-te.
i jos neke druge..

Svi ovi manastiri bilo bo:
-zaduzbinarima i graditeljima
-po monastvu
-po arhitekturi (resavski i moravski stil)
-po ikonografiji (srpski,kirtski i bugarski zografi)
-po ikonostasima
-po znacaju ( sjedista eparhija i mitropolija)

imaju neraskidivu vezu sa srpstvom,svetosavljem i srpskima narodom.
Tako da ovaj samo ovaj segment o srpskim manastirima manastirima daje neoboriv dokaz o pristustvu srpskog pravoslavnog stanovnistva na ovom prostoru, i u potputnosti obara tvoje teorije.

a postovani CIPURE, prije nego si iznio ove opservacije o srbima kao
vlasima trebao se nauciti neke stvari. Ko su to Vlasi!!!

A ko su u stvari Vlasi?. Rijec Vlah vodi porijeklo od germanske rijeci Valah, sto je znacilo Rimljanin, drzvljanin rimskog carstva, romanac, covjek romanskog porijekla. Ovu rijec su preuzeli i sloveni, pa tako na pr. Poljaci italiju zovu Wlochy.Na kraju su i turci preuzeli taj termin

Germani i Sloveni su narode koje su zaticali u toekom osvajanja balkana jednostavno nazivali Vlasima (pripadicima rimskog carstva).
Dubrovnik i Dalmatinski gradovi su dugo stanovnistvo svog zaledja zvlai vlasima, (po nekim teorijam odatle i datira naziv za vlahe u vojnoj krajini). Vlasko stanovnistvo se mjesalo sa slovenskim stanovnistvom i lagano se slaveniziralo. Sa dolaskom turaka na ove prostore ponovo dolazi odredjeni broj vlaha i cincara (iz danasnje rumunije) i po formiranju nacija vlasi po konfesionalnom kljucu postaju srbi, hrvati i muslimani.
Antropoloski je dokazano da vlasi nisu sloveni, a niti su rumuni ali sigurno imaju zajednicki korijen sa njima i zajedno su bili se enklava romanskog, latinskog naroda, ostatak rimske imperije koji je zadrzao svoju kulturu i jezik, potpuno okruzenih za pocetak vizantijom (grckim djelom rimskog carstva) a kasnije slovenima, madjarima



Molim postovane sagovornike, da svoje argumente ne iznose gomilanjem tekstova tipa "copy and paste" u stilu ovaj je reka` ovo onaj je napso ono i zato je to tako.

Nije argument ako je "poznati istoricar" ili "filozof" pa cak i tirekao da nesto bilo.
I daj unesi neku svoju opservaciju i prestani citirti minorne historicare, prepisivati neke napise iz novia, i beskonacno trgati segmente nekih istorijskih dokumeata.

[Ćipur]

Znači ovi srpski istoričari koji navode gomilu izvornih dokumenata đe se pominje Vlaško ime, đe Vlasi sami sebe zovu Vlasima, oni lažu?

Zašto se stidiš svog Vlaškog porijekla? Zbog čega?

Misliš li da je oznaka Srbin slavnija od oznake Vlah?

Znaš li da Vlah znači Dinarac, da je Dinarac ustvari Vlah?

Dakle da ponovim što Vlasi pišu, u ovom pismu, ljeta gospodnjeg 1596:

"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene."

[Beki]

Da Cipure,zasto ne citiras Cvijica i Garasanina nego neke tamo minorne...:lolblue:

[djmilen]

Zašto se stidiš svog Vlaškog porijekla? Zbog čega?

Misliš li da je oznaka Srbin slavnija od oznake Vlah?

Znaš li da Vlah znači Dinarac, da je Dinarac ustvari Vlah?

Stvarno mi nije jasno o cemu ti pricas??

Jesi li ti uopse procito moj post???

ja sam ti izveo dokaze, prijatelju,a ti ako mozes opovrgni te dokaze, nekim argumentima a nemoj stalno vrtjeti svoju pricu u nedogled
da te parafraziram: "ovo je forum istorija", a da ja dodam "a ne forum propaganda"

Vlah ne znaci dinarac, ja sam ti u proslom postu naveo porijeklo rjeci VLAH.

pa cak i da na neki volseban nacin dokazes da su sadasnji srbi porijeklom Vlasi ne vidim sta je tu toliki problem, niti ja niti bi se ijedan srbin toga stidio.

Meni se ipak cini da se ti stidis svoga porijekla.

Da Cipure,zasto ne citiras Cvijica i Garasanina nego neke tamo minorne...:grin::lolblue:

a garasanina i cvijica nemoras citati, dovoljno je da pratis moje postove

[ssin]

Svi smo mi u stvari pomalo Vlasi

[Ćipur]

Stvarno mi nije jasno o cemu ti pricas??

Jesi li ti uopse procito moj post???

ja sam ti izveo dokaze, prijatelju,a ti ako mozes opovrgni te dokaze, nekim argumentima a nemoj stalno vrtjeti svoju pricu u nedogled
da te parafraziram: "ovo je forum istorija", a da ja dodam "a ne forum propaganda"

Znači ljudi koji su napisali ovu knjigu lazu?

Knjiga: Istorija srpskog naroda, izdata u Beogradu 1994.

Lažu SRBI (Samardžić je Velikosrbin):
Radovan Samardžić, Toma Popović, Rajko Veselinović, ljudi koji su decenije proveli kopajući po arhivima, oni lažu?
Oni lažu a ti govoriš istinu?

Oni daju lažno pismo, lažno citiraju?

Našli su ovo pismo iz 1596 i lažno ga prenose u knjizi, daju lažan citat, da lili ne???
Ovo je lažan citat????

"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene."

Skenirano iz knjige :arrow: http://img230.imageshack.us/img230/6785/vlasicakavcime7.jpg

[djmilen]

Nebi bilo lose za pocetak da prestanes da se bavis zamjenom teza

-kad sam ja rekoa da neko od istoricara laze?
istirorija nije bas egzaktna nauka, i moze svako da je pise, ali ako
se drzis samo cinjenica, mozes izvuci neke dokaze

-sta ti dokazuje taj citat?

ja sam li lijepo objasnijo u mom postu kako je doslo da termina Vlasi
za srbe, pa cak i dotle da su oni sami sebe nazvali vlasima.

- i opet ti ponavljam jesi li ti procito moj post, tu su ti izvedeni "matematicki dokazi" od kada su srbi na prostorima dansanje hrvatske

[Ćipur]

-sta ti dokazuje taj citat?

Dokazuje da su tvoji preci sami sebe Vlasima zvali!!! :blah: :lolblue:
Vlasi pišu, u ovom pismu, ljeta gospodnjeg 1596:

"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene."

Skenirano iz knjige :arrow: http://img230.imageshack.us/img230/6785/vlasicakavcime7.jpg

[Ćipur]

Svi smo mi u stvari pomalo Vlasi

Naravno, mi smo uglavnom Dinarci, iskreno žao mi je što je Vlaško ime potrto, a potro ga je ćopko.

Najslavnija crkva na Cetinju, najslavnija u Crnoj Gori, nosi naziv Vlaška crkva, tu je na cetinjskom polju Ivan Crnojević zatekao Vlahe - stočare koji su imali svoju crkvu.

Gledano kroz istoriju, za one koji stvarno poznaju istoriju, vlaško ime je mnogo slavnije od srpskog, dobar dio Srba koji su 1804. godine digli I srpski ustanak, samo su Vlasi kamuflirani u srpsko ime.

[ssin]

Naravno, mi smo uglavnom Dinarci, iskreno žao mi je što je Vlaško ime potrto, a potro ga je ćopko.

Najslavnija crkva na Cetinju, najslavnija u Crnoj Gori, nosi naziv Vlaška crkva, tu je na cetinjskom polju Ivan Crnojević zatekao Vlahe - stočare koji su imali svoju crkvu.

Gledano kroz istoriju, za one koji stvarno poznaju istoriju, vlaško ime je mnogo slavnije od srpskog, dobar dio Srba koji su 1804. godine digli I srpski ustanak, samo su Vlasi kamuflirani u srpsko ime.

Možda ali mnogo bi nam bilo da smo Vlasi, onda bi mogli da svojatamo Valahiju, tj. ogroman deo Rumunije i još mnogo toga :blah: Ima razloga zašto je sve ovako kako jeste, nije to bilo kao vađenje zecova iz šešira. Imena su jedno, poreklo drugo, nacija nešto treće. Pričali smo kako su se Srbima zvali i zovu čak i danas različiti narodi, i kako se isti narod zvao Vlasi, Srbi, Iliri.

Ili je možda ovda glavna tema imenovanje, ili kako bi Cimeša napisao imentovanje?

Reč i komunikacija se jako vrednuju u toj da je nazovemo dinarskoj kulturi. A ime je na kraju krajeva samo reč, ono što označava se menja kao što se menja sve na ovom svetu. Pa ni Crnogorac kao što znaš danas ne znači isto kao što je bilo pre 100 godina, dan danas različiti ljudi različito shvataju imena, a predviđam da će se sve to i dalje menjati. Pa ja i ti pojam Srbin različito shvatamo, na primer. Za tebe je to neko ko negira Crnogorce, Ceca, Milošević, turbo folk, za mene ta reč znači nešto drugo itd.