Results 1 to 2 of 2

Thread: UMRO NAJSTARIJI BJELOPAVLIĆ, MOŽDA I NAJSTARIJI CRNOGORAC - Dusan Stojovic u 108 god.

  1. #1
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Djolja Varosh
    Posts
    1,191
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts
    Rep Power
    0

    Default UMRO NAJSTARIJI BJELOPAVLIĆ, MOŽDA I NAJSTARIJI CRNOGORAC - Dusan Stojovic u 108 god.

    A na kraju sve stane u dvije riječi

    ~Dušan Stojović iz Martinića, čovjek koji je živio u tri vijeka, u rvanju sa životom posustao u 108 godini
    U Donjim Martinićima u bjelopavlićkoj ravnici, juče je preminuo najstariji Bjelopavlić, vjerovatno i jedan od ponajstarijih ako ne i najstariji Crnogorac, a zasigurno najstariji golootočki mučenik. U svom neobičnom rvanju sa životom koje se proteglo kroz tri vijeka, plemenita i dobroćudna starina, krepka i bistroumna do posljednjeg daha, posustala je u 108. godini, tiho kako je i živio, okružen brigom i pažnjom brojne djece i potomstva.
    U njegovoj ličnoj karti, pasošu i drugim dokumentima piše da je rođen na početku dvadesetog vijeka, 22. februara 1900. godine, ali je on uvijek tvrdio da je to bilo barem godinu, godinu i po ranije, da je svijet ugledao još u devetnaestom vijeku, odnosno da su mu matičari ukrali ono vrijeme dok je prohodao i dok se neko u zabitom rodnom Gostilju sjetio da ode do popa i upiše ga u knjige rođenih.
    Kako god bilo, po tome kako se držao i kako je izgledao do posljednjih dana svako bi se zakleo da nije prestupio ni osamdesetu. Noge ga, istina, poslednjih godina nijesu služile kao nekada, slabije je i čuo, izgubio je i jedno oko nakon operacije katarakte nastupila je neka komplikacija, ali do kraja života ostao bistrouman i pamtiša, mudri razgovorddžija, vazda oran za priču i šalu, vazda okružen bremenom knjiga i novina, koje je, na ono jedno oko, čitao do posljednjeg slova.
    A u životu ga, kazivao je, samo kamen vodenički nije mlio. Preturio preko glave sve ratove u dvadesetom vijeku, iskusio austrougarske i italijanske tamnice, dvije godine i na zloglasnom Golom otoku kamen lomio:
    - Nikad mi nije bilo lako i ništa mi u životu nije palo džabe, ali, svejedno, ne žalim se i još bi taj put tamo prema crkvi i groblju bio potonji kojim bih krenuo i samo ako se baš mora – rekao nam je prilikom poslednjeg rođendanskog slavlja. - Laže svaki, sem ako ga nije kakva bolest i muka golema skolila da bi radije tamo nego ovamo, bez obzira na godine. Može biti da ja tako mislim zato što se mogu pofaliti nečim čime se malina mogu pofaliti, pogotovu ako dočekaju duboku starost kao ja. Uprkos svemu što sam u životu preturio preko glave ja do sada ipak nijesam doživio ništa što me za srce ujelo i na njemu vječnu ranu napravilo - nije me pogodila smrt koja bi me toliko zaboljela i život mi omrazila...
    Ispričao je potom kako su mu tri brata umrla prije nego se on i rodio - "uvukla se jevtika u našu kuću i pokosila ih". Poslije izgubio i četvrtog brata Jakova, poginuo kao mladić na Skadru u Balkanskom ratu dok je Dušan još bio dijete.
    - Otac mi Rade onda umrije u švapskom logoru u Vuksanlekiću kod Tuzi - bio već starac koji je nosio ožiljak strašne rane na licu iz boja sa Turcima na Fundini. Na kraju i majka mi Njegosava umrla u dubokoj starosti... Od svega toga najteže mi je, pala smrt supruge Stanke, jer je za starog čoeka najteža kazna i najveća muka kad ostane bez druga, onoga sa kojim je dijelio i zlo i dobro i koji mu je predstavljao najtvrđi oslonac.
    Sa suprugom Stankom Dušan je izrodio osmoro djece – sinove Milorada, Radosava i Tomaša i ćerke Vojislavku, Anu, Dragicu, Jovanku i Marušku. Svi imaju svoje kuće i porodice, sem Ane, koja se nije udala i koja je do potonjeg dana njegovala oca. Iza Dušana je ostalo i više od četrdesetoro unučadi i praunučadi, a jedina njegova velika neispunjena želja je to što ih sve još jednom nije vidio na okupu, jer su rasuti po svijetu (sin Tomaš sa porodicom, recimo, živi u Čikagu):
    - Želja mi je da iza mene ostanu svi živi i zdravi – rekao nam je Dušan prilikom poslednjeg razgovora - i da na "onaj put" krenem zadovoljan i puna srca. Čini mi se da sam cijelog vijeka mislio na taj dan, da mojoj djeci i potomstvu nijesam ostavio ništa čega bi se mogli stidjeti. A znaš kako je, moj sinko: šta god radio, koliko god se trudio u životu, šta god stvorio i kakvo god bogatstvo stekao, na kraju ti se sve svede samo na dvije riječi – dobro ili loše. Srećan je onaj kod koga dobro prevagne...

    Kod Dušana Stojovića je, nesumnjivo, prevagnulo dobro.

  2. #2
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    gdje stignem
    Posts
    1,965
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts
    Rep Power
    17

    Default

    porodica se zahvalila svima koji su lichno, putem telegram,telefonom.. izjavili saucheshcje,komshijama i rodjacima..zahvalili se i doktorima na pruzhenoj pomocji!
    I lost my watch….now I’m lost in time

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Srbi vs. CRNA GORA!
    By kozak in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 59
    Last Post: 22-05-06, 16:35

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •