Vuk Vrčević: TUŽBALICA SESTRE NAD NJEGOŠEVIM ODROM

[Ćipur]

Predgovor napisala i priredila dr Radmila Pešić:


Vuk Vrcevic je u vreme najzivljeg rada na skupljanju narodnih umotvorina u Trebinju, 1868. godine, sastavio zbirku »Svakojake narodnje tuzbalice ili naricanje zena za mrtvijema po Boki Kotorskoj, Crnoj Gori i Hercegovini«. Ovaj rukopis, spremljen za stampu, sadrzi sezdeset osam razlicitih tuzbalica: trideset pet su nove, dotad nestampane, koje je slusao u Risnu, Crnoj Gori, a najvise po Hercegovini, ostale su vec ranije bile objavljene. Uz svaku tuzbalicu Vrcevic je dao zanimljive i znacajne beleske o nacinu tuzenja, o zenama koje tuze kao i o licima koja se oplakuju.
Od svih tuzbalica u ovoj zbirci bez sumnje je najzanimljivija »Tuzba nad Vladikom Crnogorskijem Petrom Petrovicem II«. Vuk Vrcevic je imao prilike da vise puta dodje u licni kontakt sa Njegosem. On je ziveo u Budvi kao trgovacki pomocnik kada ga je, cuvsi za njegovu pismenost, pozvao mladi Njegos 1830. god. za pisara, ali ne dobivsi saglasnost roditelja Vrcevic je ostao na starom mestu. U prolece 1836. god. duze je vremena proveo uz Njegosa u manastiru pod Mainama, kada mu je vrsio sekretarske poslove i prepisao »Svobodijadu«. Za vreme bolovanja, dok je Njegos boravio na Prcanju, Vrcevic ga je u vise mahova obilazio. Ne znamo da li se Vrcevic, koji je u vreme Njegoseve smrti bio pisar kotorske opstine, nasao kraj Vladicina odra, kako se iz beleske zakljucuje, ali je malo verovatno da je tuzbalicu mogao u tom casu zapisivati. Zanimljivo je da Vrcevic ovu tuzbalicu pre unosenja u zbirku nije nigde pominjao, niti je o njoj ma sta nagovestio Vuku Karadzicu, kome je vec od ranije slao tuzbalice i znao da bi ga ova posebno interesovala.
Vrcevic je ziveci u Crnoj Gori kao sekretar kneza Danila (1852 – 1855) sabirao materijal i slusao pricanja savremenika o Njegosu, a ovom se gradjom posluzio kasnije kada je u Trebinju opisao zivot Petra II Petrovica. Mozda je tuzbalica Njegoseve sestre bila u gradji kojom je raspolagao, a konacni joj je oblik dao tek unosenjem u zbirku. Pouzdano se nista ne moze zakljuciti, te sve ostaje samo na pretpostavkama o jednom vrlo lepom tekstu, a mozda i autenticnom svedocanstvu savremenika.
U belesci iza tuzbalice Vuk Vrcevic opisuje drzanje Njegoseva oca Toma Markova i, kao najbolji poznavalac tuzbalica, on uocava narocite kvalitete koji odlikuju tuzbalicu Njegoseve sestre od u narodu uobicajenog nacina tuzenja za mrtvima.

Vuk Vrčević: TUŽBALICA SESTRE NAD NJEGOŠEVIM ODROM

»Tuzba nad vladikom crnogorskijem Petrom Petrovicem II, koju je naricala njegova sestra Stane (Cane), udata za Marka, sina serdara Filipa Djuraskovica, kad je dosla s nekoliko birani zena, dok je pokojnik jost lezao mrtav u Biljardi obucen od Mitropolita kao da ce sluziti leturdjiju.

Što si mi se pobanio?
Bane, Grade!
Te biljardu okitio,
Dični kralje!
Tako divan i naresen,
Vilosofe!
U cvijetu od mladosti,
O vladiko!
Zlatna glavo, sveta brado,
Zemlje glavo!
U odežde zlatotkane,
Zlatna glavo!
S petrailjom i sa sljakom,
Pristoi ti!
Sa krstima i sa mitrom,
Svecu sliko!
Kao kruna na ikoni,
Njoj priliko!
Al ćeš crkvi manastiru,
Crkovnjače!
Na razgovor sa svecima,
Sveta glavo!
Pojat božju leturđiju,
Boži druže!
Našu đačad zapopljati,
Dični bane!
Il s carima na sastanku?
O naš care!
Al dogovor s kraljevima?
Dični kralje!
Kako si se naučio,
Gospodare!
Što si senat okupio?
Sjajno sunce!
Pa vojvode i serdare?
Zemska glavo!
Kapetane, i glavare?
Sunce žarko!
I birane Crnogorce,
Sokolove,
Blagoslovom da ih rosiš,
Blagodete!
Časnim krstom da prekrstiš,
Zlatni krste!
Da zablistaš svetom sljakom,
Sunčan zrače!
Predaš teška amaneta,
Amanete!
Da te ne bi pokorili,
Mudra glavo!
Ni po smrti ka do smrti,
Besmrtniče!
No da brane Goru Crnu,
Grade kralje!
Od nevjerne turske ruke,
Zlatno perje!
Peksijana i dušmana.
Još odavna,
Na nas često napadaju,
To znaš divno!
Naše rane pozleđuju,
Nekrsnici!
Al kad rate, grdno plate,
Bog je s nama!
E je sloga s pomoć boga,
Molimo ga!
I biti će, bog će dati,
Koi može!
E si mudro uredio
Crnu Goru.
Jopet će joj bog pomoći,
Ako bog da!
Dok je Pera i Đorđije,
O moj rode!
Tvoja krila, brčna perja,
Od tvog roda,
I dva stupca pozlaćena,
Zlatna kruno!
Senatura biranije,
Glasen Grade!
I junaka crnogorski,
Sokolova!
Ubojnika, obraznika,
I četnika!
Oklopnika bez oklopa,
Znaju Turci.
Nemoj im se pobojati,
Nemoj sunce!
No će Pero i Đorđije
Upravljati,
Dok prispije mlad Danilo,
Gospodare!
Kojega si nakom sebe
Ostavio,
Opremio po svijetu,
Naš svijete!
Da on uči mudre škole,
Mudra glavo!
No te želja ponijela,
To znam divno!
Prije reda i vremena,
Zelen bore!
Do tvog strica Petra sveca,
Svetitelji!
Na kraljeve i careve,
Dični care!
Od zakona rišćanskoga,
Zakoniče!
Na prestolne patrijare,
Moj Patriko!
Divno će te dočekati,
Njima blago!
U zlatnome stolu sjesti,
Zlatni stole!
Zagrliti, počastiti,
Stolni Grade!
Al te molim, noge ljubim,
Gospodare!
Kada budeš svecu stricu
Uz koljeno!
Često okom pogledujte,
Svetitelji,
Na sirotnu Crnu Goru,
Sveta goro!
Šiljite im bracku slogu
I slobodu,
A od boga blagoslove,
Daj ga bože!
Da se slave i ponose,
Naš ponose!
Svojom slavom, moim rodom,
O moj rode!

Svak je sakruseno slusao doklen je goc tuzjela, a posto svrsi obori nekoliko suza, poljubi ga najprije u krst na prsima, pa u mitru, pa u ruku i najpotle u obje noge, svijem se naokolo smjerno pokloni pa ode u sobi Vladicinoj dje su mu bile druge sestre i rodice. Ne mogu izostaviti da ne javim osobitost o Tomu Markovu Ocu vladicinu (koi je onda imao 98 godina a posle jost zivio 4) kad dodje s Njegusa malo posle ove gornje tuzbe i medju nama u Biljardi uljeze: Svi u njega ocima uprijesmo, a on ni u jednoga nas nego pravo uputi se k biljardi na kojoj lezase pok. Vladika, pogleda ga malo s glave do noga, skide kapu pa ga najprije celiva u krst na prsima, pa u mitru, i prijedje s one strane biljarde te celiva sljaku i desnu ruku. Okrenu se put svijeh i pozdravi:
Dobro jutro Crnogorci!
Svi mu kape podigosmo i odpozdravismo, a Pero sin mu dize se iz Vladicine stolice te sjede Oca u nj. Bez da on koga upita, ali ko njega za zdravlje – kao sto je obicaj – rece:
»E pa Crnogorci! Evo Vladika moj sin a vas Gospodar umrije, pokoj mu Bog dusi dao i carstvo nebesno! Cujte me sto cu vam reci: doklen je on ziv bio njegova se broila u zlu i u dobru, a sad posto je on umro, i dok nastane Danilo broice se vasa i pred Bogom i pred svijetom, nego otvorite oci da ne propadne ova saka nase siromasne brace, i dosadasnje postenje crnogorsko. Nemoj te da svijet rece da u Crnu Goru nema ljudi koi ce upravljati s Crnom Gorom kao sto je Vladika upravljao, no eto vas i eto vam Crne Gore na teski bozi amanet, ovako vas molim!(podize kapu, a svi mi njemu). Tek sad sjede rece:
Daj te djeco! donesite rakije da pijemo s pomocu bozjom i crnogorske misice davno se stekla i nabavila u ovoj kuci za ovakve ljude«.

Suze jedne nije prolio ne znam ali zato da pred narodom pokaze pravo srce crnogorskog rijedkog trpeza, ili zato sto narod misli da se nad Vladikama ne place ni kuka kao nad ostalijem ljudima. Sto se pak tice naricanja ove gornje tuzbalice pozivljem citaoca da svaki presudu svoju dade ne toliko na sastavljanje slogova (jer bi se jos naslo u Crnoj Gori zena da znadu kititi kako Vladicina sestra) nego samo na:
a) kako ona iz neke pobozne smjelosti (?) nigdje ne zazva vladiku bratom,
b) kako nijedan stih ne svrsi jaukanjem i kukanjem kao sto su sve ostale tuzbalice (a zar nije imala za kim?),
v) kako – slavjeci Vladiku – mimogredno, i u prostoti zavitoj politici, dize crnogorsku slavu; i najpotle:
g) kako joj se uz ovoliko dugo naricanje ne omace daj-budi jedno: kuku ili lele! za onakim bratom, nego je pocela i svrsila kao nad crkovnim i narodnim poglavarom, i znade pobjediti sve one zalosti srca i kao njezna zenska glava, i cuvstvitelna sestra«.


Preuzeto iz Glasnika Etnografskog muzeja na Cetinju, III, 1963. strana 347 - 352

[Ćipur]

Vuk Popović Rišnjanin opisuje Njegoševu smrt u pismu Vuku Karadžiću

Petar II Petrović Njegoš umro je, kao što je poznato, od sušice. Njegovu je smrt lijepo opisao pop - Vuk Popović-Rišnjanin, u jednom pismu Vuku Karadžiću, pisanom neposredno poslije vladičine smrti, u Kotoru 10./22. novembra 1851.
Ovdje je to pismo onako kako je odštampano u „Vukovoj prepisci” (državno izdanje, knjiga VII - strana 109-112).

"Mili i mnogopoštovani Imenjače i Prijatelju! -
Mučno mi je žalosne glasove javljati, ali šta se ne može sakriti nije fajde ni kriti. Umrije nam vrli i divni vladika Crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u 10 sati izjutra. Na nekolika dana prije, teška ga je muka u prsima spopala bila, i kašljući veliku je krv ispljuvao.
- Po ovome mislili su mnogi da će mu bit na bolje, i on isti često im govoraše: „Ne bojte se neću vam još umrijet”.
U oči Lučina dnevi bješe navalio da ide u Kotor, ali mu ne dade Pero i Đorđe. I on ih počne zaklinjati da ga nose ako će i na nosila. Tada i oni za povoljit mu opreme sve za put, i tek da s njim krenu u podne, ali puče tako zlo vrijeme da se nije moglo izić iz kuće.
Na Lučin dan osvane teško-mučan, pa sazove brata i senatore, i sa stolice stane im govoriti ovako:

„Mila braćo moja! Evo sam vam baš došao na ždrijelo vječnog doma! I viđu da ću umrijet, i teško žalim e ću vas ostavit e ćah još sad biti dvije godine živjet, i viđet ćaste kako ćah proslavit Crnu Goru, ali volja Božja ne dade! Ja sam vam sveđer pričao i kaživao kuđ sam išao i što sam vidio što sam radio i što sam stekao. Ja sam sve ovo činio za dobro i poštenje naše, i koliko sam mogao, svuđe sam vi naredio, i napravio, da ve neće bit stid. A sadah! Braćo poslušajte me što ću vi najposlije reći: Zaklinjem ve Bogom i Svetim Gospođom držte Pera za gospodara, i slušajte Đorđa. Zeko neka sjede na moju stolicu, te bude za toga. Vi živite u dogovoru i u ljubavi bratskoj, pa će tako i svi ostali Crnogorci. Ne gonite Brđane, niti ih puštite krvnicima Turcima. Ne nasrćite na ćesarevu zemlju ni na ćesareva čoveka.
- Od kokoške do glave, ko ukrade ili nasilice učini u ćesarevu zemlju nek se mušketa. Čuvajte se od zlijeh Turaka, i šnjima gledite da u miru budete, a ne puštite bogme niko da vas tare.
Držte se Rusije, i slušajte cara Rusiskoga, i biće vam svako dobro.
On će vam onu pomoć i u naprijed davat, ako vam je uzbasta uzderžat.
Učinio sam tri testamenta: jedan je u Beču, drugi u Peterzburgu, a treći kod konsula u Dubrovniku, i ovoga pošto umrem pročitajte narodu. U Beču su 100.000 f. u Peterzburgu 100.000, a kod Pera 58.000, koje sam sačuvao za potrebe naše, i vi ih ne tičite bez nevolje domaće i čuda.
Još vi preporučujem i amanet predajem kad umrem kopajte me na Lovćen kod nove crkve.”

- Pošto ovo izgovori stišaju se svi, ali serdar Đurašković zapita:
„A da Gospodaru kad ne bi narod šćeo Zeka na mjesto tvoje šta ćemo onda?”
- „Bogme serdaru, tada neka narod izbira drugoga”, odgovori mu vladika.
Pri ovome razgovoru prispije mu i starac otac s Njeguša i nazove:
„Dobar večer Gospodaru! Zla mi večer”.
Vladika mu odgovori:
„Dobro došao Tomo! I milo mi je da si došao, nijesi me nikad na put spravljao, a sad oćeš”.
Zatim se raziđu u plač, i odmah pišu đeneralu kako je na samrti, i đeneral sjutri dan pošlje mu protomediga, ali ga ne zastane živa. Sjutri dan osvane još u težoj muki, ali ga bistra pamet nije nikad izdavala, i zato se mirno ispovijedi i pričesti, pa najposlje s razširenim rukama ove riječi izgovori:
„Bože i Sveta Troice pomozi mi!
Bože i Sveta Gospođo predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru!
Sveti Arhanđele Mihaile primi moju grješnu dušu"!
I odmah prostre se na stramac svoga strica Svetog Petra i ispušti duh!”
Obučen je bio u najljepšoj odeždi što mu je ruska carica poklonila bila, i tako u divnom arhijerejskom odjelu nakićen, prućen prosve crkve u odru, s otvorenim očima i zasukatim brcima izgledao je kažu kao živ, i mirisao kao ruža ili kao Svet! Đorđe je nad njim strangušao, i na naručja ponijeli su ga. S ovijem je njeke useljene o sebi u narodu misli protivne, dobro uništio i izgladio. Žalostna njegova mater nije ga zatekla živa, i kad je čula blizu manastira jauk i kukanje, rekne:
„Nije mi umroo ne! On je meni živ!”
A kad ga ugleda mrtva poviče:
„Kako mi te Bog ukrasio, mimo ikog slavo moja! ah lele! Falaj da je Bogu!”
Pa se obrne put sina Pera i rekne mu:
„Nemoj mi se Pero ti zaklati, neka gleda majka tebe, nek se sestre s bratom kunu, da nijesu bezbratnice!”
Iz Brda došlo je bilo do 400 ljudi, i preko polja Cetinskog jednogrlice kukali su:
„Kuku nama kruno naša! Lele nama za vijeka! Naš je svijet poginuo! Sunce nam je potamjelo! Krila su nam salomjena!” Ovako ga je svak tužio kao da je svakom iz srca bio. Pleme Erakovića sve se ošišalo, sve je u crno zamotano, - i izvan plemena vidim ovuda mnoge izgrebene i koža da im visi niz obraze. Oni svi i ovde po gradu i na pazaru jauču i nariču:
„Ah žalosti bež lijeka! Lele nama bez čobana! Mnogo li se nam ukide! i umali i ukrati! Poginu ni vid očinji!” i.t.d.
Oni svi vele: „da je Svet, i da je živ, a Svet po zemlji išao, i kad su ga ljubili poznali su ga po ruci mekoj kao pamuk da je Svet.”
U neđelju večer, treći dan po smrti ukopali su ga na Cetinje u crkvi u grob Svetog Petra u onoj lijepoj odeždi. Tako je ktio Pero i Đorđe. Na pogrebu bilo je preko 100 sveštenika, i do 4000 duša. Svakome su popu dali po cekin, prostom čoveku po cvanciku, za ručak i večeru; glavarima po dvije, a Primorcu po tri. Glavare iz svakog plemena priustave da čuju tastamenat, i pošto se pročita, prvi je Đorđe poljubio Pera u ruku, čestitajući mu novo gospodarstvo, a za tim svi ostali redom. I s ovijem dade Đorđe svemu narodu lijepi izgled. Tastamenat je bio po volji svakome, samo jedna odluka vladičina: da dobit na 100.000 f. što su u Beču, ima se davati ocu materi i dvjema udatim sestrama, dok su živi, ne bi mnogijem mila, govoreći:
„Ono nije njegovo nego naše”, kao i za Zeka što je rekao: da bude namjesto njega, ne bi im po ćudi, i rekoše:
„Nećemo Zeka božja ti vjera, e nema se šta viđeti pred kraljevima”.
Što nijesu ga saranili na Lovćen, kako što je preporučio, svijesno su promislili: da ne bi počem tamo u pustinji, po nagovoru krvnika glavu mu kagođ posjekao i ponio, ili ko od čobana naši ili njihovi, s njega ono odjelo svukao; ali su ugovorili: da poslje treće godine kosti mu prenesu tamo, i kuću ograde da u njoj stoje ljudi.
- Dakle sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i sveca!...
Čujem da je ostalo od vladike u rukopisu nekoliko u komadiće umotvorni njegovi djela.
Dosta se siromah trudio, i sa svom ljubavi podnosio jada i čemera, a na svoje zdravlje slabo je pazio, i zato može se reći, da je prije reda i vremena skončao svoju lijepu mladost!
Laka mu zemljica bila! i vječna pamet!"

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...09-07&id=70097

.

[Ćipur]

29. avgusta 1854.

Testament je sačinio Tomo Markov Petrović, otac vladike Rada, Petra drugog Petrovića Njegoša. Omiljeni starac testamentom je svoju imovinu ostavio crkvama, a sirotinji oprostio dugove.
Umro je na Božić 1859. godine u 105 godini života i nije ostavio muškog potomka, jer su svi prije njega umrli ili poginuli. Jedan njegov sin (Petar II) 21 godinu bio je gospodar Crne Gore, drugi Pero bio je predsjednik Senata, a treći Joko je poginuo na Grahovu 1836. godine zajedno sa još osam Petrovića. Imao je i dvije kćerke – Mariju i Stanu. Na Njegušima je sagradio crkvu u kojoj su sahranjeni on i njegova supruga.

[Ćipur]

VOLjETI CRNU GORU

Jovan Nikolaidis: Njegoš i posljedice

Daleko bi me odvelo dokazivanje da ondašnja Turska imperija i ondašnje svoje ******** NISU htjele da unište crnogorski narod, kao što se taj narod mogao drugačije odrediti prema opisanom u “Vijencu”, a ne kako ga je “predočio genijalni Njegoš u svom remek djelu”. No, činjenica da je Njegoš za temu svog djela opisao stanje u kome se dojučerašnja braća, rodstvenici i plemenici, ostrvljuju na one koji su vjeru promijenili radi razloga sigurno životno važnog a rijetko hira radi, dovoljno je i necivilizovana i neljudska, da bi poslužila kao “putokaz pokoljenju”. Koje je predhodnu deceniju i po, tek radi vjere i nacije, tih fantoma ljudske neslobode, ustalo na nož i krv, pod slikama Miloševića, perfidnog neokomuniste, Karadžića, frustriranog psihijatra i lošeg pjesnika, i našeg genija Njegoša. To je bio rasizam i ništa drugo. I onda i sada. Ponukan u narodu, pored ostalih, i stihovima onoga koji je pjevao o zakonu i topuzu, i koji je, pored ostalih književničkih nepodopština, iako znajući i uživajući slasti i strasti mletačke, kroz usta svog Draška rasistički nadmeno se mletačkom životu izrugivao. Vladar i sveštenik, dakle: uzor narodski po svoj dužini i širini ljudskog djelovanja, koji je bio odlučio da iz anegdotske tame izvuče za pokoljenje nauk, da se MORA jedna osorna volja (koja je danas na diku i ponos Crne Gore - mislim na Bošnjake-Muslimane), nacija i vjera, (mislim na Hrvate Boke i Albance koji čekaju da im se, inače kooperativnima, da dostojno mjesto u budućoj građanskoj Crnoj Gori) nametnuti drugoj, usto ne prezajući i od uništenja tog drugoga i drugačijeg, u svijesti slobodnih i mislećih ljudi nije drugo do bijedna nakana. Stvorena i pečatana od čovjeka i pjesnika koji je i u stvarnom životu često pokazivao mizantropiju i umišljenost, sa nedovoljno konkretne agilnosti. A koga unazad vijek i po proslavljaju kao egzemplara ljudskosti i mudrosti. Dokle, moliću lijepo! U ime čega, za boga miloga! U ime identiteta dokidajući ga Drugome. U ime opstanka uskraćujući ga Drugačijem. To je posve dovoljno da ga ne treba smatrati vrhunskim umjetnikom, niti osobitim humanistom, ne ulazeći u teoretsko književne analize koje bi pogotovo otkrile jednu raskupusanu pjevaniju kvazifilozofa, bolesnog i zbunjenog hedoniste i holerika, iz tame devetnaestog vijeka bolesno živućeg, koji je svoju estetiku zgotovio od epigonstva renesansnog, pozajmice kasnoromantičarske i sluganstva epskodeseteračkom. Njegoša moramo svesti na doista važnu istorijsko literarnu pojavu, ograditi njega od svih bedastoća puka, zaštititi inteligentne i obrazovane od njegovih navodnih epigona i poštovalaca, a Njegoša samog sondirati u period u kome zaslužuje respekt i slavljenje, ali ne glorifikaciju i idolizaciju.

I zato je Njegoš danas, ma kako ljubljen bio od Crnogoraca, jer Srbi, jednostavno, ne razumiju o čemu pjeva “njihov najveći pesnik”, onih Crnogoraca koji bi da budu i Srbi i Crnogorci, ali ne bi ni za živu glavu htjeli da malo budu Bošnjaci ili Albanci, samo metafora pijanih i praznoglavih, ludaka koji se kroz historiju mahnito kotrljaju, pokušavajući da, ne samo analogijama sa Pjesnikovim , čiste svijet koji nije po njihovoj mjeri.

Posljednja decenija proizvela je na hiljade onih koji su u “svetoj zadaći” vjere i nacije, datoj u “Vijencu”, mediokritetski nasrtali na Drugost. Dosta je u svjetskoj kulturi “zloslutnih knjiga”, ali bi nas trebale da zainteresuju “naše zloslutne knjige”. Koje su, po pravilu, i najveće. Zašto konačno ne prestanemo da špekulišemo nasljeđem? Nije valjda zato što nam je ono oskudno? Crnogorci moraju i Njegoša i Svetog Petra cetinjskog staviti na hiruruški sto, da bi otpočeo čas anatomije. Jednog genocidnog u peru, drugog genocidnog na djelu, spasiti i od njih samih i od naših paranoidnih sklonosti idolopoklonstvu, svodeći ih mirnom analizom na nadarenog literatu i na otresitog narodnog ujedinitelja, ne na božanstva. Sve drugo je bolest, epidemija, raspad.

Krenemo li u čišćenje svoje gube iz svoje torine, ubijeđen sam, postaćemo veći nego smo, časniji nego jesmo, slobodniji nego koliko priželjkujemo. I veće patriote od onakvih kakvima se predstavljamo, ne svijetu (koji nas, takođe, teško razumije) već sebi samima. Tada će, pored ostalih preinaka, i naša otvorenost biti dostojanstvenija i ljepša. Od naše vjekovne zatvorenosti korisnija, svakako. Duboko sam ubijeđen da i srpski i crnogorski narod mora proći jedan takav sanitetski tretman. Veliki narodi takvih se pročišćenja ne libe.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...02-28&id=21539

.

[FORMICA]

Lijepo rečeno.

[Ćipur]

Roditeljska tuga

Tri mjeseca prođe dana
kako živim u mukama,
nije muka od bolesti
već od tuge i žalosti.
Velja muka srca moga
neće proći sve do groba.
Tri mjeseca evo prođe
nit` se javi niti dođe
da me pusta želja mine
dođi u snu mili sine.
Dolazim Ti na grob često
tu je posad meni mjesto,
pa te molim srećo mila
ako ima viša sila
Tebe mama mnogo moli
moj Batica progovori.
Grob se hladan sam otvori
i Batica progovori:
"Što si mama dolazila
ja od tebe nemam mira,
idi mama domu svome,
a ja moram u ovome
teža mi je tuga tvoja
nego tamna kuća moja.
Idi mama, kaži svima
pošao sam s anđelima
i kaži im mama ovo -
da će oni u pakao,
i kaži tim monstrumima
da postoji viša sila,
nemoj mama tugovati
zlo će njima da se vrati.
Ima Boga ima sveca
platiće im njina đeca
muke će im velje dati,
a oni će sve gledati.
Kuni mama svakog dana
ne bilo im nigdje stana
ne bilo im ništa milo
srce im se skamenilo.
Nemoj mama svoje suze kriti,
kukaj, kuni, lakše će ti biti.
Tvoje će se kletve ostvariti.
Ti lijepu mladost dade
zbog istine i zbog pravde".
Zar nijesi Ti vidio
u dzungli si ti živio
a njima se zamjerio
što pošteno si živio.
Svi od kuge oboljeli
naredili sveci velji
na današnje Preobraženije
a i Sveti Vasilije.
Svakog redom molim sveca
platila im njina djeca,
pred njima se raspadali
i od muka pomoć zvali.
Molim redom sve svečeve
da im kazni i očeve
da zacrni kuće njine
i da satre njino ime,
da se takav trag ne širi
da pošteni narod živi.
Da im daju muke tantalove
za ubice i lopove,
neka znaju prokleti dzelati
istorija za ovo će znati
i dabogda proklet bio
ko je Tebi naudio
Bogu ću se obraćati
moju molbu da prihvati
da im ne bi oprostio
već se brzo osvetio.
Pisaću ti, prestajati neću
dok mi smrtnu ne upale svijeću.
Bez tebe su moj Batica
moju dušu ispraznili
a dabogda svoju djecu
naopako iznosili.
Zar ne vidje mudra glavo
to od ljudskog roda nije
da potiču od gorila
majke su im šarke zmije.
Velikom se Bogu molim
da mi molbu udostoji.
Evo ima tri mjeseca
kako moje srce jeca.
Uzeše Ti život mladi
veliki ih našli jadi,
nek pričaju sva plemena
dok je svijeta i vremena
Tebe kad smo sahranili
na trg kolo okupili
crno kolo zaigrali
kod Boga ga ispaštali
i od metka nastradali.
Muku nosim u grudima
vratila se njima svima
pa se molim milom Bogu,
mir ne našli ni u grobu.
Ja Isusa sad krst držim
molim da ih redom sprži.
Da se takvi ne umnože,
nek se tu svi sveci slože
da ih jakom mukom kazne,
ostale im kuće prazne
dok je vijeka i svijeta
ne ostalo ni đeteta,
nek` ih stigne moja kletva.
Ko ne htio sudit pravo,
u dom ovo sve našao.
Ja na svetac ovaj pišem
i rijeku suza brišem,
plakaću ti noć i dan
dođi meni makar u san.
Vladika nam nešto reče
da si gore s Anđelima
i da gledaš sa visina,
ni u snu moj Batica
ne daj mira krvnicima.

Sinu svom Dušku Jovanoviću
žalosna majka Dara

[Ćipur]

MAJKA STRADALE SANDRE MITROVIĆ POVODOM TRAGEDIJE NA BIOČU I GODIŠNjICE SAOBRAĆAJNICE BEOGRAD-BAR


Prugo, moja tugo! Čime ćeš se pohvaliti za jubilej, Prugo?!
Zar da tebi čestitam jubilej umjesto rođendana mojoj Sandri?
Sad je tvoj jubilej, Prugo, u ponedjeljak, 29. maja. Trideseti i trideseti rođendan moje Sandre. Kako ću čestitati rođendan mome djetetu kad ga ne dočeka?
Nepunih trideset godina radosti, snova, planova... ostaše sada samo sjećanja.
A onaj ko ju je znao, ko joj lice nasmijano ugleda, kome zvijezde iz očiju podari, toga su dva sunca obasjala i radost mu se u dušu uselila.
Pored nje svi smo bili srećni, jer je sreću sa sobom nosila, oko sebe svuda je širila. Čega god se sobom nosila, oko sebe svuda je širila. Čega god se dotače, to je naprijed išlo. Predodređena je bila na uspjeh i djela koja donose dobro ljudima.
A šta se dogodi? Šta li mi je to iznenadi? Ti, Prugo, i tvoj voz smrti. Odnese mi je zauvijek, u ponedjeljak, 23. januara na Bioču. Ti, Prugo, njena vršnjakinjo. To je onda bio značajan i važan dan. Kad je 29. maja 1976. god. čuveni Plavi voz stigao u Titograd, to se slavilo, bio istorijski dan; ispunio se san naroda da imamo prugu B-B-B.
Tad i moja Sandra, u to isto vrijeme, napusti okrilje majčine utrobe i uljepša nam dan, a kasnije život, meni majci, rodu svom, svima koji su se radovali sa mnom jer su znali koliko sam je željela.
Umjesto slavlja i sreće 29. maja 2006. god. u našoj kući je tuga. Unesreći nas, Prugo, uze dijete, nego još 45-oro. Zavi nas u crno, u srca useli tugu što lagano ubija.
Zar mogu da ti čestitam jubilej, Prugo, umjesto njenog rođendana? Ne, ne mogu ga čestitati. Nemaš se čime pohvaliti ni uznijeti. Naplatila si svoj danak nad nedužnima.
A ako bih i htjela da ti čestitam jubilej, to ne bih mogla samo u svoje ime. Morala bih ti čestitati u ime njene 86-godišnje babe čije i onako bremenite godine učini težim i slomi jednu dostojanstvenu starost.
A sad ono najvažnije, Prugo! Morala bih ti čestitati jubilej u ime njeno, moje Sandre, moje Saje; u ime njenih nedosanjanih snova, u ime njene vjere u ljepši život, u ime njenog poleta za rad, u ime njene radosti i ljubavi prema svemu što vidje i dotače.
Čestitala bih ti u ime njenih doživljenih i neproživljenih ljubavi; u ime njene nerođene djece, o kojima i ja sanjah i kojima se nadah, da podižem s njom zajedno nove ljude.
Čestitala bih ti u ime njene mladosti i ljepote koju ti, Prugo, ugasi i uništi.
Da li bi ti prijala čestitka, Prugo?
Zar možeš mirno spavati?
Čovjek u meni htio bi da oprosti. Ali majka ne oprašta. Ne zaboravlja.
I ako mirno spavaš, Prugo,... onda u zdravlje... i... čašu moju popij.

Milka Mitrović
majka Sandre Mitrović
što nastrada
23. januara na Bioču

http://www.dan.co.me/index.php?nivo=...tum=2006-05-28

MILKA MITROVIĆ, UČITELjICA IZ DANILOVGRADA, ČUVA OD ZABORAVA SVOJU SANDRU, NASTRADALU U ŽELjEZNIČKOJ NESREĆI NA BIOČU


Majčina tuga lijeka nema


Narodna mudrost kaže da vrijeme liječi tugu. Ipak, ne svaku. Za onu majčinsku lijeka nema. Ona kao da se hrani vremenom i kako minuti prolaze tako je tuga dublja, teža, prstima je možete opipati i svuda je prisutna. Kada majka tuguje za svojim čedom i nebo plače, plaču i zvijezde jer znaju da lijeka nema. Takvu tugu više od godinu dana u duši nosi Milka Mitrović, učiteljica iz Danilovgrada. Njenu kćerku jedinicu i uzdanicu, Sandru, iz njenog krila odveo je nesrećni voz smrti, prošlogodišnje hladne januarske noći. Od tada Milki je svaki mjesec januar, svako jutro je hladno i prolama ga nijemi šapat nesrećne Sandre. Nema Sandre, ali ima njene majke Milke. Ona danima i dok diše od zaborava će čuvati svaku crtu lica i svaki uvojak svoje jedinice. Nema, dakle, Sandre, ali ima Milke. Ili je to još uvijek ona, a ne neka druga čija je duša i radost umrla sa Sandrom te nesrećne januarske noći.
A nije da Milka ne traži lijeka. Mislila je da će to biti spomen obilježje na mjestu nesreće. Tu bi njena Sandra po drugi put bila rođena i onda bi majka znala kakva je njena preostala životna priča. Odvijala bi se između danilovgradskog groblja koje čuva Sandrino tijelo i biočkog spomenika gdje bi se uselila Sandrina duša. Ali, avaj, ništa od toga. Na Bioču ni traga od spomenika. Iznad šina jedino ravnodušno stoji ploča – informator da se tu desila tragedija. I ništa više, kao da tragedije ima bez tragičnih junaka i bez smrti koja je te januarske noći zasula biočke obronke.
Milka ne krije da je ogorčena na republičke vlasti i odgovorne u Željeznici Crne Gore koji su se njenoj Sandri odužili jedino bezličnom pločom.
- Kao da su željeli da sve to zaborave, da mrakom prekriju ono što se njihovom zaslugom desilo na Bioču. Bježe i ne žele da ih pravi spomenik sa imenima i slikama nastradalih podsjeća na ono što nijesu smjeli da dopuste, što su morali da spriječe. Bježe od imena nastradalih, ali sigurna sam da ih ona proganjaju u noćima. Poput one u kojoj je srce moje Sandre zadnji put otkucalo znake života. Smatrala sam da će ponašanje države i ljudi iz Željeznice barem malo ublažiti moju tugu. Prevarila sam se i sve ono što su uradili nakon nesreće ogorčilo me je, do bola povrijedilo da se pitam pa gdje to živim i gdje je to moja Sandra trebalo da živi – kaže Milka.
Ona se i pita ko je to dozvolio vlastodršcima i ostalima koji su učestvovali u spašavanju unesrećenih da iskazuju i pišu po štampi hvalospjeve za ono što su preduzeli tih dana.
- Ni u toj nesreći koja je u crno zavila čitavu Crnu Goru oni nijesu mogli da zaborave na svoj referendum. Iskoristili i zloupotrijebili su biočku tragediju da uoči tog njihovog glasanja kažu kako sve mogu sami, kako su sami sebi dovoljni i kako im niko ne treba. Možda njima i niko ne treba, ali mojoj Sandri te noći pomoć je bila potrebna. Svaki dan se pitam da moja Sandra možda nije odmah bila mrtva, možda je živjela nakon udesa, pružala ruke za pomoć, ali ona nije stizala. Ili ne baš onda kada je trebalo i kada su razne službe iz Srbije, Hrvatske i ostalih republika, htjele da pomognu. Ali nijesu im dozvolili vlastodršci, jer oni sve mogu sami. A ne mogu, jer moje Sandre nema, a možda bi je bilo da se neko stručniji i sposobniji te januarske noći našao na Bioču. Ta dilema me proganja svakog minuta, htjela bih odgovor, ali ga nema – primjećuje Milka.
Danilovgradska učiteljica ogorčena ponašanjem najodgovornijih u ovoj državi priključila se nedavno formiranoj nevladinoj organizaciji „Voz neprebola". Kada već neće država i Željeznica da dostojno obilježe biočku tragediju članovi porodica poginulih preuzeli su tu obavezu. Milka kaže da se na tome dosta radi, da postoji ideja kako bi spomenik trebalo da izgleda i da očekuje vrlo brzo da se na Bioču ponovo rode oči, kosa i glas njene Sandre. Biće to bar neka utjeha za Milku, ali i za ostale koji su nekoga svoga izgubili u željezničkoj nesreći.
Do tada Milki kao da su jedini lijek njeni đaci. Prepoznaje u svima njima svoju mezimicu. U njihovom uspjesima vidi uspjehe svoje Sandre kao nastavnika i novinara, ali i u njihovim lošim ocjenama prepoznaje nedoumice svoje jedinice. Odlazak u učionicu Milki kao da je odlazak u svijet gdje nema smrti i gdje njena Sandra još uvijek živi. Svi njeni učenici danas su Sandra.

„Umjesto tebe slika tvoja"

Neutješna majka nedavno je napisala i stihove posvećene svojoj jedinici. I na taj način Milka čuva Sandru od zaborava u koju je guraju neodgovorni ljudi koji žele sve da zaborave i da se prave kao da se ništa nije dogodilo.

„Kad bi mogla na tren da se pojaviš,
Da ti osmjeh vidim, da mi sunce grane.
Iz oka tvog sjaj da sijevne, iz grla zvonak šapat da začujem,
Svijet bi se promijenio.
Imala bih razlog da živim za taj tren,
Da budem srećna i radosna,
Za samo taj trenutak jedan jedini.
Ko me prisili da ti kuću pravim tamo gdje nije trebalo,
Da ti ime čitam tamo gdje mu mjesto nije?
Ko me natjera da nikada više ne slušam radio,
Jer tvoga glasa ne mogu prepoznati?
Zašto ti slike stavih tamo gdje ni sanjala nijesam da treba da stoje?
Kad tvojoj kući dođem,
Umjesto tebe slika tvoja.
Useli svoju dušu u nju, cvijete moj najljepši,
Pogledaj ljude poznate i nepoznate,
Svoje drugare i prijatelje,
Pogledaj na rod svoj,
Da mi tužna nijesi što nas ostavi.
Gledaj u svoj Garač u čijem krilu odraste,
Čiju stopu i svaki kamen s ljubavlju nagazi.
Neka duh tvoj u slobodu ode,
Ne tuguj i u miru počivaj".

I. Milošević

http://www.dan.co.me/index.php?nivo=...tum=2007-06-16

http://www.dan.co.me/index.php?nivo=...tum=2007-06-16

[Ćipur]

1811. godine



Rođen Vuk Vrčević, poznati sakupljač crnogorskih narodnih umotvorina, folklorist, saradnik Vuka Karadžića. Bio je trgovac, opštinski pisar i učitelj u Budvi, Grblju, rodnom Risnu i Kotoru, Njegošev pisar, sekretar knjaza Danila na Cetinju i austrijski vicekonzul u Trebinju. Sarađivao je u mnogim listovima i časopisima. Njegovi originalni radovi, kao i sakupljene narodne umotvorine objavljeni su u 15-ak posebnih knjiga. Penzionisan je u Dubrovniku, đe je i umro 13. avgusta 1882. godine.

[Ćipur]

13. avgusta 1882.



U Dubrovniku umro Vuk Vrčević, sakupljač narodnih umotvorina i folklorista. Učiteljevao je u Grblju i Risnu, a od 1832. bio je pisar kod Petra drugog Petrovića Njegoša. Nakon njegove smrti i kod knjaza Danila, a od 1861. do 1878. knjaz Nikola ga je postavio za austrijskog konzularnog agenta i vice konzula u Trebinju. Sarađivao je sa Vukom Karadžićem i sakupljao narodne umotvorine. Poznata njegova djela su Narodne zagonetke, Ženske pjesme, Pripovjetke i igre, Basne, Narodne humorističke gatalice i varalice i dr.