Plamenca uzaludno očekivali ustanici oko Cetinja
ta je, u međuvremenu, radio politički vođ ustanka i zapovjenik trupa iz Crmnice, Jovan S. Plamenac? On je, naime, 21. decembra (3. januara), sa snagama koje su brojale 400 ljudi, bio opkolio je Virpazar, ali do borbe nije dolo. U Virpazaru je, pod komandom Jagoa Drakovića, toga dana bilo oko 350 okupatorskih vojnika. Poručnik Draković je bio spreman da se suprotstavi ustanicima, ali Plamenac nije bio odlučan da napadne, već je pozvao Drakovića na pregovore. Oni su izvjesne kontakte imali i dan ranije, kada je Draković rekao Plamencu da raspusti svoje ustaničke snage i saoptio mu da slobodno moe otići na Cetinje.
Plamenac je traio od Drakovića da primi i proslijedi dalje njegovu političku peticiju i da se ona uruči francuskom i engleskom komandantu u Virpazaru, a poslije toga bi on (Plamenac) otputovao u inostranstvo. Plamenac je, takođe, zahtijevao da mu Komanda Jadranskih trupa odnosno general Milutinović, pismeno garantuju da se njemu i njegovim ljudima neće nita dogoditi. Milutinović je telefonom Drakoviću prenio obavezu da Plamenac moe slobodno doći na Cetinje i da ljudi pod njegovom komandom neće biti proganjani.
U noći 20 i 21. decembra 1918/ 2. i 3. januara 1919. Draković se vratio da to saopti Plamencu, ali njega nije naao na ugovorenom mjestu. Dan kasnije, 3. januara 1919. godine (po novom kalendaru) u popodnevnim časovima Plamenac je obnovio razgovore sa Drakovićem i susrio se sa njim, kao i sa jednim od vođa crmničke bjelake omladine, dr Blaom Lekićem. Draković je Plamencu predao pismo koje je napisao po ovlaćenju i odobrenju Komande Jadranskih trupa i generala Milutinovića.
Plamenac je Drakoviću kao odgovor dostavio svoje pismo, ove sadrine: Primio sam upućeno mi pismo od strane gospodina Drakovića, a izdato mi po nalogu gospodina generala Milutinovića, komandanta Jadranskih trupa, koje akceptiram u pogledu odranja reda i mira sa strane mojih ljudi, koje otputam kući preporučivi im da ne bi nita učinjeli, to bi moglo doći do nereda i prolivanja krvi.
Nakon toga, u noći između 3. i 4. januara Plamenac se povukao u rodne Boljeviće i raspustio dio ustaničkih snaga pod svojom komandom.
Već 4. januara ustanički pokret na prostoru Virpazara je likvidiran. Toga dana bjelai su bili u pripravnosti, jer nijesu imali povjerenje u obećanje Jovana Plamenca da će raspustiti svoje ljude i otići na Cetinje.
Na Virpazaru napetost se zaotravala nakon dolaska iz Skadra Andrije Jagoeva Radovića i njegovog govora na Viru, koji je bio radikalan i koji je vrijeđao osjećaje Crmničana. Iako je prethodno bio raspustio ustaničke snage pod svojom komandom, Jovan Plamenac je zbog govora Andrije Radovića ponovo prikupio oko 70 ljudi. Komandant Virpazara, Draković, saznavi za ponovnu mobilizaciju koju je učinio Plamenac, sa 150 ljudi, noću 4/5 januara, otiao je u Boljeviće, đe se Plamenac nalazio.
Plamenac ga nije sačekao nego je sa svojim ljudima otiao prema albanskoj granici. Formacije Drakovića gonile su Plamenca i ljude pod njegovom komandom sve dok ih nijesu odbacile preko granice, u pravcu Skadra. Na taj način pokuaj opsade Virpazara i podizanje ustanka na prostoru Crmnice, pod komandom Jovana S. Plamenca, potpuno je propao.
Tako Krsto Popović nije mogao računati da će im se u akciji oslobađanja Cetinja pridruiti Plamenac sa svojim snagama. Umjesto u pravcu Cetinja, kako je bilo planirano, Plamenac je otiao za Skadar i dalje za San Đovani di Medua.
Uz to, Popoviću je poručnik Vlado Vrbica telefonom javio sa Njegua da sa vojskom na Krstac stie srpski major Antonović. Krsto je na to poručio: »Stavite do znanja majoru Antonoviću da ako produi pokret da će biti dočekan ognjem iz puaka«. Potom je naredio poručniku Niku Kaćelanu da se sa ljudstvom kojim raspolae krene i da se pridrui poručniku Vrbici. Istodobno je u Njeguima, zbog pojačanja ustaničkih snaga, poslao 40 Cuca, pod komandom poručnika Roganovića.
Popović je 22. XII 1918. (4. I 1919) dobio izvjetaj da je srpski major Antonović i pored toga to je obećao da neće produiti kretanje sa svojim formacijama prekrio riječ i noću produio dalje od Njegua. Krsto je u odgovoru svojim snagama kako da postupe bio eksplicitan i kategoričan. Izdao je naređenje ove sadrine: »Po cijenu ivota ne dozvolite mu da nastavi prema Bukovici i Lovćenu«.
Okupacioni srpski oficir, potpukovnik Grgur Ristić, stigavi na Cetinje, poto je prethodno obmanuo francuskog generala Pola Venela o brojnom sastavu i cilju kretanja srpskih trupa u pravcu Njegua i Cetinja, izdao je naređenje komandantu srpskog bataljona iz sastava II jugoslovenskog puka, majoru Antonoviću, »da bez oklevanja i pregovaranja odmah nagrne vojskom i artiljerijom, ako se ustai ne raziđu i ne oslobode put«.
Oruani konflikt nije izbio ni 4. januara 1919. godine, iako je ratna atmosfera bila na vrhuncu. Ustaničke snage pod komandom Krsta Popovića su 4. januara 1919. dobile pojačanja od nekoliko stotina vojnika sa prosora Ljeanske nahije, Komana i Zagarača. Oni su raspoređeni na poloajima istočno od Cetinja.
Pokuaji srpske vojske i bjelaa, koji su bili van Cetinja, da prodru na Cetinje i probiju obruč ustanika tog dana nije uspio. Ustanici nijesu dozvolili pored toga ni da prođu andarmerijske patrole koje su bile krenule u pravcu sela u okolini Cetinja - Kosijerima i Jabuke. Ustanici su i jednima i drugima ultimativno rekli da ih neće pustiti bez borbe.
Na prostoru Njegua ustaničke pozicije bile su znatno uzdrmane i ugroene tokom 5. januara 1919. godine. Bjelake snage sa Grahova od 300 osoba pod komandom kapetana Spasoja Bulajića, stavili su se na raspolaganje srpskom majoru Antonoviću i njegovim formacijama. Krsto Popović je, suočen sa tom opasnoću naredio poručniku Vladu Vrbici da do posljednjega brane dalje prodiranje jedinica majora Antonovića. Ali, uprkos naredbama Krsta Popovića situacija je, sa stanovita aspiracija ustaničkog taba, na Njeguima bila itekako pogorana. Ustanici sa Njegua dozvolili su da prođe sa vojnim formacijama za Cetinje srpski potpukovnik Grgur Ristić. Njega su ustanici u Bajicama zadrali, ali su ga, na koncu, ipak, pustili da uđe u Cetinje.
U Cetinje je, 5. januara 1919. godine, od pravca Rijeke Crnojevića uspjelo da uđe preko 500 bjelaa, koji su ranije krenuli od Podogrice i koji su, poto je propao ustanak na području Rijeke Crnojevića, nesmetano mogli da se kreću prema Cetinju. To je značajno pomoglo utvđivanju i jačanju pozicija okupatorskih srpskih trupa. Sve to je učinilo da crnogorske ustaničke snage nijesu pruile valjan otpor, jer to, realno, nijesu ni mogle.
Kad se uzme u obzir brojčano i u naoruanju znatno premoćnije vojne snage pod komandom Dragutina Milutinovića u odnosu na crnogorske ustanike, očekivanja i nada u uspjeh ustanka svedena je bila na minimum. Vie je bila, takoreći, stvar fantastike, nego li realnosti. Ali, ustanicima nije bilo povratka nazad.
Nakon to je propao ustanički plan oko zauzimanja Rijeke Crnojevića i produavanja za Cetinje, preostale ustaničke snage oko Cetinja pretrpjele su nenadoknadiv udarac. Ni ustaničke snage koje su preduzele akciju oko Virpazara 22. XII 1918/ 4. I 1919. godine nijesu uspjele.
Vijest da su bjelai prodri do Cetinja iz pravca Podgorice, Krsto Zrnov je primio u ustaničkom tabu i bio je njome razumljivo pogođen. Ali, ni to ga nije demotivisalo da odustane od ustaničkih akcija. Dodatno je bio pogođen činjenicom da od najavljivanih vojničkih aktivnosti od strane Jovana S. Plamenca nema nita. Krstovi kuriri koju su traili Plamenca vratili su se i saoptili mu loe vijesti da, naime, Plamencu nijesu mogli ući u trag.
Bookmarks