Page 1 of 3 123 LastLast
Results 1 to 25 of 68

Thread: OTMICA U ŠTRPCIMA

  1. #1
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default OTMICA U ŠTRPCIMA

    [size=6]OTMICA U ŠTRPCIMA[/size]
    Analiza suđenja za ratni zločin
    Činjenice, pravna pitanja
    i političke implikacije


    Pred Višim sudom u Bijelom Polju u Republici Crnoj Gori 9. septembra 2002. godine izrečena je i objavljena presuda Nebojši Ranisavljeviću za krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SRJ, kojom je osuđen na 15 godina zatvora, zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije 27. februara 1993. godine. Iz voza 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, u stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine, oteti su sledeći građani Savezne Republike Jugoslavije:
    Halil Zupčević (1944), Senad Đečević (1975), Esad Kapetanović (1954), Iljaz Ličina (1947), Fehim Bakija (1950), Rifat Husović (1958), Ismet Babačić (1963), Šećo Softić (1945), Adem Alomerović (1935), Rasim ćorić (1953), Fikret Memović (1939), Fevzija Zeković (1939), Džafer Topuzović (1938), Muhedin Hanić (1966), Safet Preljević (1971), Nijazim Kajević (1963), Zvjezdan Zuličić (1960), Jusuf Rastoder (1938) i Tomo Buzov (1940).

    Krivica Nebojše Ranisavljevića u potpunosti je dokazana. Njegov iskaz dat pred istražnim sudijom Branislavom Joksimovićem je autentičan, dokumentovan i sadrži podatke, opise, događaje i činjenice o kojima policajci, koji su uhapsili Ranisavljevića, nisu ništa znali, niti su mogli znati. Prema tome, policajci, istražni sudija ili bilo ko drugi nisu mogli da prisile Ranisavljevića da prizna činjenice koje njima nisu bile poznate. To, što je Ranisavljević u većem delu iskaza pred istražnim sudijom rekao nije u trenutku davanja iskaza moglo biti poznato policiji, istražnom sudiji, tužiocu ili bilo kom drugom ko je učestvovao u istražnom postupku protiv Ranisavljevića.
    U, svojom rukom pisanoj žalbi, 25. oktobra 1996.godine, ponavlja navode iz iskaza pred istražnim sudijom i to ključne delove iskaza gde opisuje način organizovanja akcije i otmice i način likvidacije otetih putnika.U toj, svojeručno pisanoj, žalbi ne negira, niti na bilo koji način osporava ili dovodi u sumnju bilo šta, bilo koji detalj, bilo koju činjenicu iz iskaza pred istražnim sudijom od 22. oktobra 1996. godine, već samo iznosi i ponavlja tvrdnju iz iskaza istražnom sudiji da on nikoga od putnika nije ubio, već je samo jednog ranio. U pomenutoj žalbi Ranisavljević piše:
    ...Kao prvo priznao sam sve ali nemojte da mi stavljate na teret da sam ovog putnika ubio – ja jesam rekao da sam pucao u njega, da je on pao a posle jaukao i zvao majku u pomoć. Kada je Milan Lukić izašao iz kuće i pitao je ko je pucao ja sam mu rekao da sam pucao i pokazao u pravcu ovog ranjenog putnika on mu je prišao i nožem tojest vojničkim bajonetom ( 48 ) prerezao grkljan i rekao tako se to radi.
    To tvrdim i da se nisam sa njima dogovarao u vezi te otmice da sam to jutro stigo iz Srbije i posedujem dokument da sam bio kući 24. II 1993. godine do 27. II 1993. godine i da su me pokupili da idem u akciju. Kao što sam rekao da sam znao na pola puta gde idemo. Ali pošto sam znao već ko vodi akciju tu nema odustajanja...

    U vezi sa pomenutom žalbom relevantno je istaći da je Ranisavljević zaista pred istražnim sudijom rekao da su u tom spaljenom selu, u jednoj kući koja je bila udaljena od reke Drine 10 – 15 metara, čiji je gornji sprat spaljen, u prizemlju ( ili garaži ) koja je bila očuvana, likvidirani putnici. Putnici su iz kamiona izvođeni u grupama od po 3 – 4 vezani žicom, zatim uvođeni u garažu gde su ih ubijali Lukić i Inđić. Ranisavljević je objasnio da je grupa ljudi uvedena u garažu, zatim su u nju ušli Lukić i Inđić. čulo se samo: „Lezi dolje“ i pucnji iz pištolja. čulo se onoliko pucnjeva koliko je ljudi bilo u garaži. Lukić je Ranisavljevića odredio da čuva stražu i da puca ako neko pokuša da beži, što je on i uradio na način kako je opisao u žalbi.

    Ovo pucanje u one koji pokušaju da beže iz prostora u koji su zatvoreni, specijalnost je Milana Lukića u njegovoj akciji etničkog čišćenja Višegrada i okoline. Tako u optužnici pred Haškim tribunalom, koju je protiv Lukića i drugih podigao tužilac Tribunala u predmetu BR – IT – 98 – 32 – I piše:
    “Otprilike sredinom juna 1992. godine, Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i drugi prisilili su otprilike 65 žena, djece i starijih muškaraca bosanskih Muslimana, od kojih je većina bila iz sela Koritnik, da uđu u jednu sobu u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, u naselju Nova Mahala...
    Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević zaključali su i zabarikadirali ove ljude u kuću kako bi spriječili njihov bijeg. Kasnije, dok su Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević stajali iza njega, Milan Lukić je otvorio vrata, na pod stavio zapaljivu napravu i zapalio fitilj. Cijelu kuću je za nekoliko sekundi zahvatio plamen i ona je nastavila gorjeti sljedećih sat vremena. Neki ljudi pokušali su iskočiti kroz prozor, ali Milan Lukić i Sredoje Lukić stajali su vani i pucali na njih dok je Mitar Vasiljević osvetljavo žrtve. Povici i vrisak ljudi u kući mogli su se čuti još otprilike dva sata nakon što je započeo požar. Svi ljudi zaključani u kući, osim njih šestoro, su izgubili život. Žrtve su ili poginule u požaru ili su ustreljene pokušavajući pobeći. Među žrtvama je bilo nekoliko male djece i beba...“

    Okrivljeni je u iskazu pred istražnim sudijom naveo da su otete putnike odveli u selo Prelovo kod Višegrada, da su u fiskulturnoj sali u osnovnoj školi u tom selu oni postrojeni uz zid, pretresani, oduzimane su im lične stvari, nakit, novac, zatim su udarani rukama, nogama, nožem i na drugi način. Zatim je izjavio da su oteti vezani žicom, ponovo ubačeni u kamion, odveženi u jedno selo u pravcu Višegrada u kome su skoro sve kuće
    bile spaljene i u tom selu u jednoj garaži spaljene kuće, u neposrednoj blizini obale Drine, Lukić i Inđić su likvidirali putnike otete iz voza. Kasnije su se vratili u selo Prelovo i u svlačionici fiskulturne sale osnovne škole podelili opljačkani plen od otetih i ubijenih putnika. Sedam putnika otetih iz voza ubijeno tako što su, dok su stajali na zidu brane iznad jezera HE „Višegrad“ pokošeni rafalom koji je ispalio Mićo Jovičić zvani Crni. HE „Višegrad“, kao objekat od posebnog intresa za Republiku Srpsku, obezbeđivale specijalne jedinice Vojske Republike Srpske i policija Ministarstva unutrašnjih poslova i da na objekat nije mogao doći niko bez posebne propusnice, ističemo da za Milana Lukića to nije važilo. Za ubistva, premlaćivanja, pljačkanja i paljenja Lukiću i njegovoj jedinici nije bila potrebna propusnica. Oni su ubijali svugde i na svakom mestu.

    Sud je, vršeći uviđaj, identifikovao jednu takvu kuću, snimio je video kamerom i snimio unutrašnjost prizemne prostorije gde su se vrlo jasno mogla uočiti imena ispisana kao grafiti na zidovima: Boban, Ranko, Brane, Boča, Nebojša, Goran. Nije teško zaključiti da većinu tih imena nose otmičari koji su pod komandom Milana Lukića oteli i likvidirali putnike iz voza 671 dana 27. februara 1993. godine u stanici Štrpci: Boban Inđić, Ranko Drekalo, Nebojša Ranisavljević. U Lukićevoj jedinici, po svedočenju Duška Petrovića, bio je i izvesni Rom po imenu Goran.

    U haškoj optužnici stoji:
    “…Milan Lukić i Crnogorac zatim su odvezli sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana do hotela Vilina vlas van Višegrada gdje im se pridružio Mitar Vasiljević. Nakon što su proveli kratko vrijeme u hotelu, Milan Lukić, Mitar Vasiljević i Crnogorac vratili su se u crveni Volkswagen Passat i Yugo i odvezli sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana do rijeke Drine u selu Sase i naredili im da se postroje. Milan Lukić, Mitar Vasiljvić i Crnogorac zatim su otvorili vatru i pucali na sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana iz automatskog oružja. Nakon pucnjave, Lukić, Vasiljević i Crnogorac vratili su se do svojih vozila i otišli. Petorica od muškaraca su ubijeni, ali dvojica su preživjela.“

    “Svakog dana su muškarci, žene i djeca ubijani na čuvenom mostu na Drini, a njihova tijela bacana u rijeku.“

    “U više navrata počevši od avgusta 1992. pa do oktobra 1994. godine, Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi pripadnici jedinice Milana Lukića, okrutno su premlaćivali muškarce bosanske Muslimane zatočene u pritvoreničkom logoru u vojnoj kasarni Uzamnica u Višegradu. Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi pripadnici jedinice Milana Lukića ulazili su u logor, obično kasno noću i opetovano udarali zatočenike pesnicama, kundacima i drvenim štapovima i šutirali čizmama...
    ...Hotel Vilina vlas, bivše odmaralište, i obližnja Banja, jedan manji hotel, služili su kao objekti za zatvaranje u kojima su zatvorenici tučeni, mučeni i seksualno napastvovani...“

    Tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije, Zoran Lilić je, u intervjuu koji je dao državnim glasilima, prema “Pobjedi“ od 20. avgusta 1994. godine rekao:
    "...Javnosti je poznata otmica putnika iz voza u stanici Štrpci. Svima je brzo postalo znano da je izvršilac bio nekakav Lukić, štampa je o tome pisala. Naša policija ga je našla i uhapsila rizikujući sopstvene živote. Istraga je povedena, ali niko, i slovima niko, nije hteo da pomogne da se dođe do jednog jedinog materijalnog dokaza. Na kraju su rekli (vlasti iz Republike Srpske – primedba D.T.) da će njihovo pravosuđe to završiti i da je to uostalom djelo izvršeno na njihovoj teritoriji, da su oni pravna država itd. Uputili su pismo za izručenje Lukića zbog, kako se to uobičajenim pravnim jezikom kaže: osnovane sumnje da je umješan u otmicu putnika itd. Kada je izručeni predat, odmah je pušten i čak nagrađen od strane rukovodstva Republike Srpske. Tim činom je postalo jasno ko bi mogao da bude idejni tvorac otmice putnika i da je Lukić bio puki izvršilac. Osnovna zamisao je bila da se izazovu krvavi sukobi u oblasti Prijepolja i Priboja kako bi se kroz tu, nacionalno mješovitu sredinu, prelio rat na prostore Srbije i izazvalo uvlačenje Srbije i Crne Gore odnosno Savezne Republike Jugoslavije u ratni vihor. Takva i slična djela nikada neće moći da budu opravdana, a kad bi ih iko mogao rangirati, onda bi po svojoj svireposti i bezobzirnosti bili gori oni koji su nalogodavci nego oni koji su izvršioci."

    Lukić je ekstradiran Republici Srpskoj iako nisu postojali zakonski uslovi za ovu ekstradiciju pošto Republika Srpska nije imala status države i nije bila međunarodno priznata. Takođe nije sprovedena ni zakonska procedura predviđena u ZKP-u. Prilikom dolaska u Republiku Srpsku Milan Lukić, ne samo da nije pritvoren, već je dočekan kao heroj.

    Taj postupak u celini, od početka i od strane svih učesnika u njemu (Okružno javno tužilaštvo i Okružni sud u Beogradu, Republičko javno tužilaštvo i Vrhovni sud Srbije ) sabotiran je i lažiran. Taj postupak je i vođen samo da se javnosti predstavi angažovanje sudskih instanci na ovom slučaju i pokaže da nema dokaza za Lukićevu krivicu. U tom pravcu i u tom smislu preduzete su sve radnje pravosudnih institucija, a ne da bi se utvrdila istina o otmici u Štrpcima i krivična odgovornost Milana Lukića. Okružni javni tužilac u Beogradu stavio je zahtev za sprovođenje istrage protiv Milana Lukića istražnom sudiji Okružnog suda u Beogradu, 6. aprila 1994. godine, aktom Kt – 601/94 koji je potpisala zamenik Okružnog javnog tužioca Milena Inić – Drecun i to zbog krivičnog dela protivpravnog lišenja slobode iz člana 63 stav 5 u vezi stava 1 KZ RS. Uz zahtev, stavljen je predlog za saslušanje svedoka: dvojice policajaca – pratilaca voza, otpravnika vozova u stanici Štrpci i trojice policajaca iz Užica, koji su bili putnici voza pošto su privatno putovali iz Užica u Priboj. Voz 671 iz koga su 27. februara 1993. godine, na stanici Štrpci, oteti putnici imao je skoro 1000 putnika, koji su bili očevidci otmice, koji su videli otmičare i otete, a pošto je, u to vreme, od otmice bilo prošlo samo godinu dana, postojala je realna mogućnost prepoznavanja otmičara, pogotovu kada se Lukić nalazio u zatvoru. Međutim, tužilac je predložio samo trojicu policajaca koji su bili putnici. Od zvaničnih lica tužilac je predložio dvojicu policajaca – pratilaca voza i otpravnika vozova u Štrpcima, a nije predložio konduktere, mašinovođu i pomoćnika mašinovođe, iako je posedovao kompletan materijal sa izjavama koji je sačinila železnica. Pored toga postojale su izjave mnogih putnika voza 671 koje su dali SUP-u u Užicu. Istog dana (6.aprila 1994.) istražni sudija Okružnog suda u Beogradu, Dragoslav Rakić, ispitao je okrivljenog Milana Lukića, koji je negirao svaku povezanost sa otmicom i doneo rešenje o sprovođenju istrage i određivanju pritvora protiv Lukića broj Ki – 566/94. U nastavku istražnog postupka istražni sudija Rakić još jednom je saslušao Lukića (7. aprila 1994.), dvojicu policajaca – pratilaca voza (14. aprila 1994.), i otpravnika vozova u stanici Štrpci (26. aprila 1994.). Trojicu policajaca – putnika voza, koje je javni tužilac predložio da se saslušaju u svojstvu svedoka, nije ispitao. U toku istrage nije izvršeno prepoznavanje okrivljenog Lukića u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Dakle, istražni sudija od blizu hiljadu putnika voza 671pred čijim očima se odvijala otmica nije saslušao nijednog, a Lukić je bio u zatvoru, od otmice je prošlo nešto više od godinu dana, pa je postojala realna mogućnost prepoznavanja, pogotovu što su mnogi svedoci inspektorima MUP-a – Sekretarijat u Užicu izjavili da bi pojedine otmičare mogli prepoznati. Istražni sudija je u toku istrage koja je trajala samo 20 dana (znači trajala je 10 dana manje od vremena za koje je određen pritvor okrivljenom) ispitao okrivljenog i samo trojicu svedoka bez preduzimanja bilo kakvih drugih istražnih radnji. Istog dana kada je ispitao poslednjeg svedoka (26. april 1994) istražni sudija, umesto da dostavi spise tužilaštvu da ono odluči da li će podići optužnicu, staviti predlog za dopunu ili proširenje istrage ili odustati od daljeg krivičnog gonjenja, kako je to uobičajeno i kako se radi u svim iole značajnijim i činjenično i pravno komplikovanijim predmetima, sam piše predlog krivičnom veću Okružnog suda da u smislu člana 171 stav 1 tačka 4 Zakona o krivičnom postupku, obustavi istragu pošto nema dokaza da je okrivljeni učinio krivično delo. Po ovom članu 171 Zakona o krivičnom postupku u predmetima u kojima je zahtev za sprovođenje istrage stavio javni tužilac, nije postupio nijedan istražni sudija u bivšoj i sadašnjoj Jugoslaviji od 1945. godine do danas. član 171 u stavu 2 predviđa: „Ako istražni sudija nađe da postoje razlozi za obustavljanje istrage... obavestiće o tome javnog tužioca. Ako javni tužilac u roku od osam dana ne obavesti istražnog sudiju da odustaje od gonjenja istražni sudija će zatražiti da veće odluči o obustavi istrage.“ Istražni sudija je dana 26. aprila 1994. godine saslušao svedoka, našao da postoje razlozi za obustavljanje istrage i o tome obavestio zamenika Okružnog javnog tužioca, kojaje odmah izjavila da ne odustaje, ali istovremeno nije povukla spise na razmatranje (videli smo da o obaveštenju istražnog sudije može da odluči u roku od 8 dana) niti je insistirala na saslušanju svedoka koje je predložila u zahtevu za sprovođenje istrage. Verovatno se radilo o dogovoru istražnog sudije i zamenika tužioca da tako postupe, pošto se nekome mnogo žurilo, jer istog tog dana (26. aprila 1994) istražni sudija u pismeno obrazloženom predlogu traži da krivično veće Okružnog suda obustavi istragu protiv Milana Lukića, što krivično veće Okružnog suda i čini i to odmah sutradan po stavljanju predloga od strane istražnog sudije (27. aprila 1994) donoseći rešenje Kv – 554/94, kojim obustavlja istragu protiv Milana Lukića i ukida mu pritvor. Sledećeg dana, 28. aprila 1994. godne, drugi istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Dobrivoje Gerasimović donosi rešenje Kri – 607/94 o određivanju takozvanog ekstradicionog pritvora Milanu Lukiću. U obražloženju tog rešenja piše: “Preko nadležnih organa dostavljen je zahtev za izdavanje stranca Lukić Milana, s obzirom na činjenicu da je u Republici Srpskoj izvršio kriv. delo razbojništva iz čl. 150 KZ Republike Srpske – posebni deo. Kako je priloženo rešenje istražnog sudije Osnovnog suda u Sarajevu KI – 67/94 od 05.04.1994. godine, to istražni sudija smatra da postoje razlozi iz čl. 191 st. 2 tač. 1 ZKP da se Lukić Milan kao stranac pritvori jer niti ima mesto stalnog boravka na teritoriji SR Jugoslavije niti postoji način da bi se legalnim putem doveo u sud pa te okolnosti ukazuju da postoji opasnost od bekstva. Prethodno je istražni sudija utvrdio da su ispunjeni svi uslovi iz čl. 525, 526, i 527 ZKP radi postupka za izdavanje Lukić Milana kao stranca.“ Radi se o neuobičajenoj i prosto neverovatnoj brzini postupanja. Naime, u samo tri dana ( 26 – 28. april 1994.) urađeno je sledeće: saslušan je svedok u istražnom postupku; istražni sudija je obavestio zamenika javnog tužioca da postoje razlozi za obustavljanje istrage; zamenik javnog tužioca izjavio je da ne odustaje od zahteva za sprovođenje istrage; istražni sudija pismeno obrazloženim predlogom tražio je od krivičnog veća Okružnog suda da obustavi istragu; krivično veće Okružnog suda obustavilo je istragu rešenjem Kv – 554/94 i istražni sudija Dobrivoje Gerasimović odredio je tzv. ekstradicioni pritvor Milanu Lukiću rešenjem Kri – 607/94.

    Predsednik Komisije za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza 671 izvršenoj u Štrpcima 27. februara 1993. godine, koju je formirala Skupština Crne Gore, Dragiša Burzan uputio je 31. januara 1996. godine pismo Filipu Vujanoviću ministru za unutrašnje poslove Crne Gore u kome ga između ostalog obaveštava sledeće:
    "Svjedok poznat Komisiji, čiji iskaz Komisija poseduje i kojeg je svojevremeno ponudila MUP-u Crne Gore, a koji je dostavljen i Javnom tužiocu Srbije izjavio je da su Neša Ranisavljević, star (sada) oko 30 godina, rođen u Despotovcu, i Mića Jovičić star (sada) 33 – 34 godine, rođen u Kninu, učesnici otmice (otmičari). Ova dvojica su krajem marta 93-će liječeni od rana u Urgentnom centru u Beogradu. Nastanjeni (vjerovatno) u Beogradu. Postoje i njihove fotografije u posjedu svjedoka. Mnogo više detalja sadržano je u dokumentu u posjedu Komisije."

    (A) - Pre svega, iz sprovedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da u Višegradu i široj okolini na potezu pored reke Drine 1992. i 1993. godine nisu ratovale nikakve paravojne i parapolicijske jedinice, nikakve razularene bande bez više komande, nije se radilo o hajdučiji, otmicama, pojedincima koji isteruju neku svoju pravdu i osvetu. Ništa od svega toga. Sve je to stereotip koji su stvorili oni koji su organizovano, sistematski i sa tačno određenim ciljem vodili ratove, ubijali ljude, palili kuće, stvarali logore, razarali gradove, silovali žene, mučili decu, rušili bogomolje. Radilo se, dakle, o regularnoj vojsci Republike Srpske koja je imala naoružanje i veći broj vojnika, nižih i viših oficira iz bivše JNA. Komandanti najviših vojnih formacija na ovom području Luka Dragićević, Damjan Mitrašinović, Mihailo Petrić, Slobodan Cerović, Momčilo Tuba bili su viši oficiri JNA, nakon početka rata u Bosni, odlukom Generalštaba
    JNA, upućeni na ratište pored reke Drine i nakon Dejtonskog sporazuma vraćeni u Srbiju na dužnosti u Vojsku Jugoslavije, na kojima se i danas nalaze. Znači, Vojska Jugoslavije i Vojska Republike Srpske su i faktički i pravno bile jedna vojska koja se čak i finansira u potpunosti iz Jugoslavije i Srbije, koja ima jednu komandu, jednog Vrhovnog komandanta, jedinstvene ciljeve i jednog neprijatelja bošnjački narod i sa jedne i sa druge strane Drine.

    (B) - Kada se u izloženom kontekstu (pod A) posmatraju činjenice utvrđene u ovom postupku, na osnovu dokumentacije strogo poverljive prirode iz koje proizlazi da su najviši državni, politički, vojni, policijski i železnički organi i rukovodeći pojedinci Jugoslavije i Srbije 30 dana unapred, 30 dana pre otmice iz voza 671, u stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine, znali sve detalje najavljene i predstojeće otmice, onda je jasno da je otmica isplanirana, organizovana i izvedena iz jednog centra uz saglasnost, odobrenje i punu koordinaciju najviših organa Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije čiji je predsednik bio Dobrica Ćosić.
    - U poverljivoj informaciji koju je generalnom direktoru Železničko transportnog preduzeća (ŽTP) Beograd uputio direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu Mitar Mandić, 1. februara 1993. godine, obaveštava se generalni direktor ŽTP Beograd o informaciji koja glasi:
    "Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa Sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd – Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš."
    Povodom informacije direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu preduzeo je niz aktivnosti o kojim izveštava generalnog direktora. Navodi da je informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP, održao sastanak sa predstavnicima
    policije i službe Državne bezbednosti MUP-a Srbije i na kraju obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije, generalom Kuzmanovićem. General Kuzmanović je preuzeo obavezu da o najavi otmice obavesti ministra odbrane Republike Srbije, a ovaj Vojsku Jugoslavije. U tom razgovoru zaključeno je da ŽTP Beograd prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu. Povodom najave otmice obavljene su i konsultacije sa svim zamenicima generalnog direktora ŽTP Beograd i održan sastanak sa direktorima sektora eksploatacije, gde je zaključeno da je ŽTP Beograd preduzeo sve iz svoje nadležnosti.

    Dakle, informacija o najavi otmice primljena je izuzetno ozbiljno i preduzete su mere da se o njoj obaveste svi relevantni faktori, uključujući najodgovornije u železnici, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Vojsci Jugoslavije, što je brzo i efikasno urađeno. Već posle prve informacije o najavi otmice u kratkom vremenskom periodu obavešteni su praktično svi nadležni koji su mogli da spreče otmicu. Kako se otmica ipak dogodila, to znači da su svi obavešteni o najavi otmice osnovano sumnjivi za izvođenje otmice s obzirom da su sve znali, ništa nisu preduzeli a otmica se dogodila. Ta sumnja postaje još vidljivija i izraženija kada se izvrši uvid u deo materijala dostavljenog sudu iz koga proizlazi nastavak aktivnosti ŽTP Beograd povodom najave otmice. Prema informaciji o aktivnostima ŽTP Beograd na sagledavanju bezbednosne situacije na pruzi Užice – Gostun, saradnji sa organima MUP-a Srbije i Vojske Jugosalavije vidi se, prvo da je održan sastanak zamenika generalnog direktora ŽTP Beograd, četiri pomoćnika generalnog direktora i šest direktora sektora na kojem je zaključeno da se o najavi otmice odmah obaveste Ministarstvo odbrane Republike Srbije, MUP Srbije i Služba državne bezbednosti Srbije radi preduzimanja mera iz svoje nadležnosti. Zatim je održan sastanak u SUP-u Užice 2. februara 1993. godine trojice najodgovornijih funkcionera Sektora za odbrambene pripreme ŽTP Beograd sa načelnikom SUP-a Užice Boškom Petrićem i komandirom policije užičkog regiona Đorđem Kerićem sa ciljem da se proveri verodostojnost informacije o otmici. Na tom sastanku je zaključeno:
    -„Potvrđuje se informacija o nameri odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zaključeno je da bi ovakav potupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Ova rešenja treba tražiti u dubini bosanske teritorije stav je SUP-a Užice.“
    Održani su i sastanci odgovornih ljudi sa železnice u Službi državne bezbednosti regiona Užice (4. februara 1993.) i Korpusu Vojske Jugoslavije sa sedištem u Užicu na kome je prisustvovao i komandant korpusa general Dragoljub Ojdanić. Održan je i niz drugih sastanaka sa jedinom tačkom dnevnog reda: najava otmice putnika Bošnjaka u stanici Štrpci. Svi odgovorni funkcioneri ŽTP Beograd angažovani na rešavanju situacije nastale prijemom informacije o najavi otmice ispitani su na suđenju u Bijelom Polju i potvrdili verodostojnost i autentičnost povrljivog materijala koji je dostavljen sudu.

    Sve navedeno, uključujući i podatak da taj materijal, više od devet godina, nije bio dostupan tužilaštvima, sudovima, štampi, porodicama otetih, Komisiji Skupštine Crne Gore koja je formirana da utvrdi činjenice povodom otmice u Štrpcima i kompletnoj javnosti, nedvosmisleno, jasno i bez ikakve dileme ili sumnje ukazuje da je ova otmica isplanirana, organizovana i izvedena zajedničkom akcijom Vojske Republike Jugoslavije i Vojske Republike Srpske koje praktično predstavljaju zajedničku vojnu fomaciju sa jednistvenim sastavom, oruđem, oružjem, finansiranjem i komandovanjem, kao i sa apsolutnom saglasnošću za delovanje te zajedničke vojske kod najviših političkih organa Jugoslavije, Srbije i Republike Srpske.

    Predsednik opštine Prijepolje Radojko Petrić organizovao je 2. marta 1993. godine u Skupštini opštine Prijepolje sastanak sa političkom aktivom opštine, predstavnicima političkih stranaka i verskih zajednica sa tog područja sa jedinom tačkom dnevnog reda: otmica u Štrpcima. Sastanku je prisustvovao pravoslavni sveštenik Vasilije Starovlah. Prota Starovlah nije običan pop već arhijerejski namesnik za više sandžačkih gradova, što znači da je imao veliku moć i crkvenu vlast koja nije zanemarljiva, pogotovo za to vreme i tu lokaciju. Pored toga, Starovlah je rođen u Rudom, a 13 godina je radio kao sveštenik u Višegradu. Takav pop Starovlah po stanju u spisima predmeta ucenjuje na sastanku prisutne Bošnjake i kaže da će on te putnike u roku od sat i po vremena dovesti žive i zdrave ako se puste četiri borca Radovana Karadžića, četiri heroja, kako se pop izrazio. U toj uceni sugerisao je prisutnim Bošnjacima da se obrate komandantu armije BiH Seferu Haliloviću, koji je Prijepoljac. Kada su mu odgovorili da oni njega ne poznaju, da do njega ne mogu da dođu, on im je odgovorio: „Onda ni ja ne mogu ništa da uradim za otete putnike“.

    Pored izloženog, na spregu Srbije i Jugoslavije sa Republikom Srpskom prilikom izvršenja ovog, u civilizovanoj Evropi, nezapamćenog zločina, ukazuju i sledeće jasne, nesumnjive i neumoljive činjenice utvrđene u ovom postupku:
    Policajci - pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš. Tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine koje su bile obaveštene o najavi otmice iz voza u Štrpcima i koje su znale za ranije otmice iz vozova;

    Kondukteri i policajci - pratioci voza su prilikom pregledanja karata i legitimisanja, u toku kretanja voza iz Beograda prema Baru, a pre stanice Štrpci, zapisivali imena putnika Bošnjaka;

    Veliki broj naoružanih i nenaoružanih policajaca i vojnika iz Srbije i Jugoslavije koji su bili u vozu, uopšte nisu pitali uniformisana lica zbog čega se ti putnici izvode, niti su na bilo koji drugi način intervenisali da se to obustavi. Naprotiv, većina se sa tim ljudima koji su naoružani i u uniformama upali u voz prijateljski pozdravljala: „Gde ste, braćo, četnici?“. Oni su im odgovarali: „Poručite braći muslimanima da ovuda ne prolaze bez pasoša“;

    Stanica Štrpci, selo Štrpci, i okolina nalaze se u zoni odgovornosti Ruđanske brigade (po varoši Rudo). Mihailo Petrić, jedan od komandanata te brigade, rekao je u svom iskazu da je on imao jednu četu vojnika koja je uvek bila u selu Štrpci, a jednu koja je bila u stanici Štrpci, pa su se nakon sedam dana menjali. Kada se zna da je jedina vojska na tom području bila regularna Vojska Republike Srpske (jer sam komandant Višegradske brigade, Luka Dragićević, kaže da ne mogu dve vojske da ratuju, mora da se zna ko komanduje), kada imamo iskaz Ranisavljevića da je od komandanta Goraždanske brigade Damjana Mitrašinovića, Milan Lukić dobio teretno vozilo sa kojim je izvedena akcija otmice putnika u Štrpcima, onda je jasno da ta otmica nije bila nikakav incident, nikakva pljačka, nikakva osveta, nikakav lični čin, već smišljena i dobro organizovana akcija od najviših političkih i vojnih faktora Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije;

    Svedok Šefko Alomerović koji se slučajno zatekao na stanici Beograd pre polaska tog voza i koji je to svoje prisustvo
    na stanici detaljno obrazložio pominjući niz ljudi koje je sreo i navodeći razlog zbog koga je došao što se sve uklapa u stanje u spisima predmeta, u svojoj izjavi na sudu tvrdi da je na ulazu u Železničku stanicu Beograd video ćosićevog savetnika za štampu, Matovića, u razgovoru sa jednim čovekom sa bradom čiji opis se poklapa sa kondukterom voza 671 koji je i nakon predaje smene u Užicu nastavio put. To je vrlo ubedljiv dokaz da se o otmici pre nego što se dogodila ozbiljno diskutovalo u kancelariji Dobrice ćosića, a taj Matović je kasnije, od ćosića, imenovan za člana komisije za istraživanje okolnosti pod kojim su se događale otmice po Sandžaku i kao član te komisije ništa nije uradio. Na kraju, Matović je zajedno sa ćosićem podneo tužbu protiv Šefka Alomerovića zbog toga što ih je on optuživao da je otmica smišljena u kabinetu Ćosića, pa je zajedno sa Ćosićem nakon nekoliko ročišta odustao od tužbe;

    Otmičari su propustili lokalni voz Prijepolje – Beograd, nisu ga zaustavljali, iz njega nisu vršili otmicu putnika iako je on naišao dok su oni bili u stanici Štrpci pre dolaska voza 671. Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu i da su u vezi sa tom planiranom otmicom i kašnjenje polaska ovog voza sa stanice u Beogradu, kao i drugim karakteristikama vezanim za kretanje ovog voza i ponašanje osoblja u njemu.

    Nakon što se dogodila otmica, sva zvanična lica železnice u koje spadaju mašinovođa, otpravnik vozova, kondukteri, milicioneri-pratioci voza dali su svoje pismene izjave i to sutradan nakon događaja otmice putnika. Ta dokumentacija je skrivana na železnici i nikom nije dostavljena niti data na uvid, sve do juna meseca 2002. godine, kada su novi rukovodioci ŽTP “Beograd“ dostavili poverljive dokumente koje je predsednik veća Golubović pročitao na glavnom pretresu, a sva sredstva informisanja objavila. Tek posle toga i pošto su pozvani da svedoče pred Višim sudom u Bijelom Polju, bivši rukovodioci železnice doneli su tu dokumentaciju koja je sačinjena sutradan po udesu i koja je morala biti dostupna svima, i sredstvima informisanja, i oštećenim porodicama, i sudu, i Skupštini Crne Gore, a ona je skrivana skoro deset godina.

    Ta otmica je izvedena skoro javno, samo što nije direktno prenošena na televiziji. čak su mnogi svedoci-očevidci otmice, u samom momentu otmice znali da izvode Bošnjake i da im se ne piše dobro. Otpravnik vozova na stanici Štrpci Slobodan Ičegić, naveo je da su izveli Fikreta Memovića, čoveka koji je radio na železnici i sa kojim je jedno vreme zajedno radio u Priboju i bio nerazdvojn prijatelj. Pokušao je da spreči njegovo izvođenje, ali naoružani otmičari su mu zapretili da će i njega odvesti. Svedok Zoran Milekić je putovao iz Požege sa maloletnim šesnaestogodišnjim Senadom Đečevićem iz Bara. Njih dvojica su bili u istom kupeu u vozu 671 i sedeli jedan naspram drugog. Mali Đečević je odmah po ulasku u kupe zaspao. Kada su otmičari upali u voz, probudili su ga i pitali kako se zove. Kada im je odgovorio izveli su ga iz voza. Svedok Milekić je protestovao: „Pustite dete, šta je ono krivo “. Na to su mu otmičari odgovorili : „Ko te šta pita, oćeš li metak?“. Svedok Bosiljka Ostojić, koja je bila u vozu, kaže da je izvođenje ljudi iz voza prokomentarisala rečima: „Kukala im majka noćas.“ Dalje, izjavila je da je jedna devojka plakala nakon izvođenja putnika. Svedok Radojko Ješić, koji je takođe bio u vozu, izjavio je pred sudom da su u bifeu voza, nakon izvođenja putnika, neki ljudi komentarisali: „Onaj što su ga izveli predstavljao se da mu je ime Dragan, a vidi se da je lagao, jer sigurno je musliman čim su ga izveli.“

    Crnogorski nedeljnik „Monitor “ u broju od 5.marta 1993. godine objavljuje tekst M. Perovića u kome piše :
    „Kad je sedamnaest pribojskih Muslimana oteto iz autobusa, bio je to incident i opomena državi da ne pruža dovoljnu sigurnost svojim građanima. Otimanje Muslimana iz voza na pruzi Beograd-Bar na teritoriji koju kontrolišu srpske formacije incident se pretvara u državnu politiku, jer su i ovaj podvig izvele jedinice koje su saveznici Vojske Jugoslavije. Ako to što je snašlo putnike na pruzi Beograd-Bar ne bude dovoljna opomena građanima Crne Gore i crnogorskoj vlasti, uskoro će sve nas pogoditi ista sudbina. Kad su odvodili komuniste, ćutali smo. Kad su odvodili Jevreje, ćutali smo. Kad su došli za nas shvatili smo-govori jedno svjedočenje iz perioda njemačkog fašizma. Najteža je bila istina, kažu rijetki svjedoci koji su se osmjelili da nešto, uz zagarantovanu anonimnost kažu o tome šta se tog subotnjeg popodneva događalo na stanici u okrajku razorene Bosne. Oni kojima je presuđeno nijemo su napuštali kupe ne tražeći objašnjenje. Nijesu se ni bunili, ali ni molili za milost. Bio je dan, i ostalih hiljadu putnika čak i da nijesu htjeli, morali su vidjeti beskraj ljudske nemoći, s jedne, i oholosti, s druge strane. Oni koji su došli sa oružjem, nijesu se ni trudili da pronađu kakav takav izgovor. Bili su jači - i to je bilo dovoljno.“

    U istom broju „Monitora “ N. Novović navodi svedočenje jednog očevidca otmice:
    „Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo se voz zadržava tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska, ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.“

    U „Monitoru “ od 12. marta 1993. godine S. Cerović piše:
    „Grupa bandita zaustavi voz, legitimiše putnike, u prisustvu policije izvede iz njega Muslimane i odvede ih u nepoznatom pravcu-što će reći zapravo, u vrlo poznatom, da ih hladno likvidira - ta situcija je viđena samo sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.“
    U strogo poverljivoj dokumentaciji, koja je pročitana na glavnom pretresu, u dokumentu koji se zove „Procena političko – bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“ piše: „Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli...“
    Taj citat najbolje, najpreciznije i najtačnije predstavlja situaciju u Srbiji i Jugoslaviji u vreme otmice, kada je i sama pripadnost muslimanskoj nacionalnosti bila opasna po život.


    Fond za humanitarno pravo

  2. #2
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    141
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Strpci su nas pecat anahronosti,naseg neevropstva . Strpci su pecat nase necivilizovansti.Zalosno je sto Bosnjaci i dalje moraju da dijele taj zig sa svojim dzelatima.Ali, Strpci su prevashodno srpsko breme koje ce ih pratiti kroz predstojece decenije u kopjima se "srpska djeca nece smojat".

  3. #3
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Holland
    Posts
    842
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORNOTO PREDUZEĆE
    „BEOGRAD“
    SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME I
    ZAŠTITU
    Strogo pov.br. 5/1 – 93
    Dana: 01.03.1993. god.
    Beograd, Nemanjina br. 6
    PREDMET: Informacije o zadržavanju vozova i
    odvođenju putnika u ukrsnici Štrpaca
    Obaveštavamo Vas da je u poslednje vreme prisutna
    pojava nepredviđenog zaustavljanja i zadržavanja vozova
    sa prevozom putnika na pruzi Beograd – Bar i to na
    delu pruge koja prolazi kroz teritoriju Republike Srpske,
    službeno mesto ukrsnica Štrpci.
    [size=6]Dana 12.02.1993. godine izvršeno je prinudno
    zadržavanje voza u ukrsnici Štrpci i izvršeno je
    odvođenje putnika, i to:
    - Iz voza br. 3600 koji je zadržan od 7.36 – 7.44 časova
    odvedena su 3 putnika.
    - Iz voza br. 3601 koji je zadržan od 8.05. – 8.14 časova
    odvedeno je 6 putnika, a dva putnika koja su čekala na
    stanici sprečena su da otputuju i takođe odvedena[/size]
    .
    Dana 27.02.1993. godine prisilno je zaustavljen voz 671
    u 15.50 časova i zadržan je 22 minuta. Ovo je uradila
    grupa uniformisanih lica koja je pod pretnjom zahtevala
    od otpravnika vozova da putem glavnog staničnog
    ulaznog signala zaustavi voz 671. Nakon zaustavljanja
    izvršen je pregled putnika u prisustvu dva milicionera –
    pratioca voza. Odvedeno je 24 putnika, muškarca.
    Posebno naglašavamo da je među odvedenim licima i121
    jedan radnik ŽTP-a „Beograd“ i to otpravnik vozova u
    stanici Prijepolje teretna Memović Fikret.
    Dužni smo da Vas upoznamo da smo blagovremeno
    Ministarstvu odbrane RS i MUP-u RS ukazali na moguće
    posledice po saobraćaj vozova, bezbednost železničke
    infrastrukture, i druge posledice koje mogu proizaći
    nakon ovakvih akcija.
    Svako zaustavljenje i zadržavanje vozova koje nije predviđeno
    redom vožnje ili nije unapred najavljeno u cilju
    preduzimanja odgovarajućih organizacionih mera
    može imati za posledicu ugrožavanje bezbednosti kretanja
    vozova, kao i druge posledice.
    Ovu informaciju dostavljamo radi preduzimanja
    potrebnih mera iz vaše nadležnosti.
    DOSTAVLJENO:
    - Ministarstvu odbrane RS
    - Ministarstvu unutrašnjih poslova RS
    - Ministarstvu za saob. i veze RS
    GENERALNI DIREKTOR ŽTP-a “Beograd“
    Milomir Minić, dipl.pravnik
    Sami Crnogorci, i niko vise, odlucice slobodno, zakonskim putem, o buducnosti Crne Gore, koja ce, uvjeren sam, biti dostojna svoje proslosti

  4. #4
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Germany
    Posts
    2,261
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Rolex
    [size=6]Strpci su anahronosti,naseg neevropstva . Strpci su pecat nase necivilizovansti.Zalosno je sto Bosnjaci i dalje moraju da dijele taj zig sa svojim dzelatima.Ali, Strpci su prevashodno srpsko breme koje ce ih pratiti kroz predstojece decenije u kopjima se "srpska djeca nece smejati[/size]
    Napokon glas razuma.Nadam se uvazeni kolega da ste Srbin.

  5. #5
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    [size=6]Zapisnik o ispitivanju okrivljenog[/size]
    Sastavljen na dan 22.10.1996. godine kod istražnog sudije
    Višeg suda u Bijelom Polju u krivičnom predmetu
    protiv Ranisavljević Neboješe.

    PRISUTNI SU:
    Istražni sudija Javni tužilac
    Branislav Joksimović Milan Radović
    Zapisničar Okrivljeni
    Miljojka Miladinović Ranisavljević Nebojša
    Okrivljeni u smislu člana 218. st. 1 ZKP daje o sebi
    sledeće podatke:
    Ime i prezime: Nebojša Ranisavljević
    Nadimak: Neša
    Ime i prezime oca: Ranisavljević Đura
    Ime i djevojačko prezime majke: Ana Bibar
    Gdje je rođen: Despotovac
    Gdje stanuje: Savez Boraca 63, Despotovac
    Dan, mjesec i godina rođenja: 26.03.1964.
    Narodnost i državljanstvo: Srbin, SRJ

    Upoznat da nije dužan da iznese odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja okrivljeni izjavi:

    Ja sam upoznat sa sadržinom zahtjeva za sprovođenje istrage Višeg tužioca u Bijelom Polju Kt. br. 38/96 od 22.10.1996. godine, sa svojim pravima u krivičnom postupku, upoznat sam i sa činjenicom da ne moram da odgovaram na sva pitanja, čiji bi odgovori sebe ili bliže srodnike doveli u situaciju da budu krivično gonjeni, pa ističem da sam odlučio da se izjasnim sada, odmah u vezi navoda iz zahtjeva za sprovođenje istrage, da sam se dogovorio sa suprugom da mi ona naknadno angažuje advokata za branioca, a ovo iz razloga što ocjenjujem da se mogu izjasniti u vezi navoda iz zahtjeva i bez prisustva advokata. Rođen sam u Despotovcu, po zanimanju sam stolar, imao sam privatnu radnju. Odmah po izbijanju ratnih sukoba na teritoriji Hrvatske pošao sam na ratište, prijavio sam se kao dobrovoljac. Ukupno na ratištu u Hrvatskoj ostao sam nešto preko jednu godinu. Iz Hrvatske sam se vratio 27.12.1992. godine. Za vrijeme mog boravka u Despotovcu od dolaska iz Hrvatske pa do 14.01. ja sam razgovarao sa više mojih poznanika u vezi rata na području Bosne, od tih poznanika više lica je bilo raspoloženo da se prijave kao dobrovoljci za ratište u Bosni. Negdje 14.01.1993. godine otputovao sam kod oca u Beograd, sreo sam se sa djevojkom Draganom, prezime joj ne znam, inače imala je nadimak medicinska sestra. Pošli smo na ručak, mislim da Dragana sada ima 21 godinu, inače poznavao sam je ranije sa ratišta u Hrvatskoj. Dragana mi je predložila da pođem na ratište u Višegrad, prihvatio sam, pa sam o tome obavjestio poznanike iz Despotovca. Tačnije prije polaska za Beograd ja sam se dogovorio sa Obradović Dragim zv. Drakče, zatim Obradović Nebojšom zv. Djed, Milošević Radišom zv. Hans, Petrović Dušanom zv. Plastični i Savom zv. Fašista i na kraju Dicom, čije mi je ime i prezime nepoznato ( sva ova lica su iz Despotovca) da se nađemo na autobuskoj stanici u Beogradu 15.01.1993. godine, znači naredni dan po mom razgovoru sa Draganom. U zakazano vrijeme našao sam se sa ovim licima, s tim što je Dragana došla sa još jednom djevojkom, zove se Rada, ali joj ne znam prezime. Takođe, sa Draganom je došao, odnosno kod mog oca našao sam Jovičić Miću sa dva nadimka Crni i Splića, pa je i on sa nama otputovao za Višegrad. Za Višegrad smo pošli 15.01.1993. godine oko 23 sata, do Užica, zatim smo autobusom nastavili do punkta koji je držala policija Republike Srpske. Kod ovog punkta Dragana je izašla da sredi naš prelazak, međutim nakon kraćeg vremena došao je policajac i naredio da iz autobusa izađu svi dobrovoljci. Nakon našeg izlaska ovaj policajac je kazao da dobrovoljci ne mogu da idu kod Milana Lukića. Moram da napomenem da sam prije polaska iz Beograda, ja pošao u udruženja Srba iz Bosne i Hercegovine, gdje sam dobio dokument za besplatan prevoz, a na poleđini tog dokumenta bilo je upisano ime komandanta višegradske brigade, potpukovnika Luke Dragićevića. Policajcu sam pokazao ovaj dokument i istovremeno sam mu kazao da ne idemo kod Milana Lukića, već da treba da se javimo potpukovniku, nakon toga dozvoljen nam je prelazak. Dolaskom u Višegrad zadužili smo oružje i opremu, a nakon provedenih 3 – 4 dana stigla je vijest da je pao dio teritorije kog Rudog. Tog momenta ja i ostala lica koja su došla iz Beograda, izuzev Dragane, koja se vratila za Beograd, pristupili smo interventnoj četi, koja je bila formirana prije našeg dolaska. Napomenuo bih da su u Višegradu postojale dvije brigade: Goraždanska brigada, kojom je komadnovao Mitrašinović, koja je bila sastavljena od izbjeglica iz Goražda i Višegradska brigada, kojom je komandovao Luka Dragićević. Ove dvije brigade su bile regularne vojske Republike Srpske, a ja i dobrovoljci, koji smo došli iz Beograda, bili smo kod Luke Dragićevića. Svakog dana smo imali sastanke sa Lukom Dragićevićem u trajanju od oko pola sata, kojom prilikom smo dogovarali akcije, bilo da se radi o izviđanjima ili ratnim dejstvima. Sa Lukom sam se viđao sve do ranjavanja, do 24.03.1993. godine.
    Milana Lukića vidio sam istog dana kada sam došao u Višegrad, ali se nijesmo upoznali. Vidio sam ga u prolazu nakon nekoliko dana. Milan Lukić je došao i pozvao sve dobrovoljce kod njega na slavu, njegov poziv sam prihvatio ja, Jovičić Mićo zv. Crni – Splića i djevojka po imenu Rada. Na toj slavi kod Milana Lukića zadržali smo se 15 – 20 minuta, popili po kafu, odbili smo da ručamo, a to vrijeme provedeno kod Lukića iskoristili smo da se upoznamo. Lukić nas je pitao odakle smo, mi smo mu ispričali, a zatim smo napustili kuću Lukića. Inače kada smo došli u Višegrad, Dragana mi je ispričala da je Lukić strah i trepet za Višegrad, da je glavni za grad, kazala je „Milan je očistio Višegrad od Muslimana“, pod tim sam ja podrazumjevao kako je Dragana kazala da je on dosta Muslimana pobio. Po mom saznanju Milan Lukić je imao svoju jedinicu zv. „Osvetnik“. Komanda te njegove jedinice nalazila se u Višegradskoj banji. Po pričama koje sam čuo, prije dolaska Luke Dragićevića za komandatna Višegradske brigade, pokušali su da pripadnike ove jedinice Lukićeve pripoje regularnoj vojsci. Međutim, nakon dolaska Dragićevića, to nisu uspeli, pa su pripadnici „Osvetnika“ pripojeni interventnoj grupi i od tada Lukić nije komandovao tom jedinicom, već Mijo, ne znam mu prezime, znam da je i on iz Višegrada ili okoline. Od pripajanja „Osvetnika“ regularnoj vojsci, Milan Lukić je članove te jedinice snabdjevao uniformama i slično, a mislim da je on to radio na dobrovoljnoj osnovi, a ne da je to bilo njegovo zaduženje. Jedinica u kojoj sam se ja nalazio smještena je u mjestu zv. Okolište iznad Višegrada u zgradi nekadašnje bolnice. Milan je dolazio kod nas, čašćavao nas je sokovima. Često sam učestvovao u akcijama, ni u jednoj od tih ratnih akcija nijesam primetio da je učestvovao Milan Lukić. Bobana Inđića upoznao sam 3 – 4 dana nakon dolaska u Višegrad, kada je trebalo da pođem u akciju, po saznanju da je dio teritorije Rudog trebalo osloboditi, tog istog dana pristupio sam interventnoj grupi. Inđić je bio komandir interventne čete i tu funkciju je obavljao sve do mog ranjavanja, znači i u vrijeme 27.02.1993. godine. Takođe bih istakao da je Inđić Boban bio aktivan vojnik. Iako je bio iz Višegrada spavao je sa nama i obavaljao sve funkcije aktivnog vojnika. Inđić je primao naređenja od potpukovnika Luke Dragićevića, koliko sam bio upućen Inđić nije mogao da izvodi neke interventne akcije bez znanja i saglasnosti potpukovnika Dragićevića. Interventna grupa je imala maskirane sivomaslinaste uniforme. Prije 27.02.1993. sa Milanom Lukićem sam imao više susreta, ti susreti su bili kratki, samo smo se pitali, nijesmo se posećivali niti družili. Nadjduži susret bio je u Beogradu, taj susret je trajao 10 – 15 minuta, kojom prilikom sam od Lukića saznao da je u Beograd došao radi nabavke uniformi i angažovanja novih dobrovoljaca. Sjećam se da je tom prilikom angažovao još četiri dobrovoljca. Za vrijeme mog boravka do 27.02.1993. godine u Višegradu zaključio sam da su Milan Lukić i Boban Inđić dobri prijatelji, primećivao sam ih zajedno, družili su se. Da li je neki poseban intres postojao u tom njihovom druženju, ja ne znam. Po mojoj proceni Boban Inđić je star oko 26 godina, znam da je imao oca i mlađeg brata, ne znam njihova imena, ne znam da li mu je majka živa, a mislim da Boban nije bio oženjen. Sada Boban Inđić živi u Višegradu. Ja sam 24.02.1993. godine otputovao za Srbiju sa Jovičić Mićom i Obradović Dragim, a ja i Jovičić Mićo vratili smo se iz Srbije 27.02.1993. godine, uzjutra oko 8 i 9 časova. Odmah smo pošli u Okolište, imali smo nameru da otspavamo jedno vreme, jer smo bili umorni. Ulaskom u kasarnu na udaljenosti od nas oko 100m od kuhinje primjetio sam jednu grupu vojnika, sad se sjećam nekih od tih vojnika i to znam da je bio Rade Tanović iz Goražda, Drekalo Ranko zv. četnik takođe iz Goražda, zatim dva brata po prezimenu Poluga, ne znam im imena, iz Višegrada, Mijo, ne znam prezime, znam da je komandir grupe „Osvetnik“ i lice po nadimku Pukovnik, čije ostale podatke ne znam. Među ovim licima sam video i mog komandira, Inđić Bobana, a sa njim i Milana Lukića. Kada smo prišli na udaljenost oko 20m Inđić mi je kazao „Idete i vi sa nama u akciju“. Ja sam to shvatio kao njegovo naređenje, prišao sam i pitao se sa Lukićem, a zatim Lukića pitao trebaju li nam puške, ne znam zbog čega sam to pitao, mada sam primjetio da su svi naoružani. Pošto smo uzeli puške iz sobe vratili smo se i prišli toj grupi vojnika, pitao sam koliko ima vremena do polaska, rečeno mi je oko 1 sat. U tom trenutku primetio sam da,je Milan Lukić razgovarao sa potpukovnikom Mitrašinovićem. Lukić se vratio i kazao da je sve oko kamiona završeno. Ja i Jovičić smo pošli u kuhinju i jeli. Negdje oko 10 –11 došao je kamion, nas ukupno 20 sjeli smo u kamion, sada se sjećam da je sa nama pošao i Šekarić, ne znam mu ime, znam da je iz Goražda. Prešli smo punkt Republike Srpske prema Srbiji, nakon pređenih oko 1 kilometar vozilo se zaustavilo. Milan Lukić je naredio vozaču da izađe i sačeka oko 1 sat. Ja i Jovičić smo prešli pozadi, a Šekarić Milan, Kulić i Inđić Boban su prešli naprejed. Šekarić je nastavio da upravlja ovim teretnim vozilom. Vratili smo se ponovo u Republiku Srpsku, cirada je bila spuštena tako da nijesam vidio kuda smo sve išli. Malo smo krenuli putem u pravcu Rudog, pa smo u jednom trenutku skrenuli sa glavnog puta, put je bio loš, bili smo prinuđeni da napustimo vozilo, da bi se vozilo lakše kretalo. Jedno vrijeme išli smo pješke, krećući se pješke čuo sam od prisutnih komentare zakasnićemo, proćiće i slično, tada sam shvatio da to nije uobičajena akcija, to su shvatili i Jovičić i ovaj stariji Poluga, za koga sada mislim da se zove Obrad. Nas trojica smo se pogledali, nijesmo ništa govorili, uz put, krećući se pješke, još sam saznao da se radio o akciji u kojoj treba da napadnemo voz, ali tom prilikom nijesam shvatio gdje treba izvesti taj napad. Ponovo smo nastavili kretanje istim kamionom. Došli smo do jedne željezničke stanice, nijesam vidio naziv te stanice, vozilo u kome smo se nalazili je parkirano između zgrade stanice i pomoćne zgrade blizu pruge, nijesam napuštao vozilo, cerada je bila spuštena do samog dolaska voza. Vozilo su napustili samo Inđić Boban i Milan Lukić, odmah po dolasku njih dvojica su pošli u željezničku stanicu, tačnije prvo je pošao Milan Lukić, zadržao se 10 – 15 minuta, vratio se, a nakon prolaska izvjesnog vrijemena ( ne znam koliko ) u pravcu zgrade željezničke stanice pošli su zajedno Inđić i Lukić. Tada se čuo voz da ulazi u stanicu, tada smo mi izašli iz kamiona, tada sam pretpostavio da vozač koči zato što smo mi tu. Prije dolaska voza došli su Milan Lukić i Inđić Boban, kazali nam raspored, napravljene su nekoliko grupa, svaka grupa imala je svog vođu. Znam da su prve dvije grupe za vođe određeni Milan i Boban, ko je po drugim grupama određen za vođe ne sjećam se. Grupe su imale oko tri čovjeka, napravljen je i raspored za lica koja će paziti na voz, pored voza određena su 4 čovjeka , a iza voza dva. Ovoj dvojici iz voza Milan i Boban su naredili ukoliko neko počne da bježi iz voza da pucaju u to lice. Ja sam određen sa još trojicom lica pored voza. Naš zadatak je bio da lica koja izvode iz voza odvedemo do kamiona, gdje su se nalazila dva, tri pripadnika naše grupe, a oni su imali obavezu da ta lica smjeste u vozilo i da ih prilikom preuzimanja pretresu, radi utvrđivanja da li su ta lica naoružana. Sjećam se da je kod jednog od tih lica koja su izvedena iz voza nađen pištolj bez odobrenja, kal. 7, 65 mm CZ, sjećam se da sam ja imao namjeru da kupim taj pištolj i davao sam Milanu Lukiću 200 DM, pa mi je on odgovorio da je prodao taj pištolj. Ovom prilikom svi smo imali zelene maskirne uniforme, a Milan je nosio šubaru, a ostali kako koju kapu. Niko nije koristio tzv. fantomke. Niko nije skrivao lice, a koliko se sjećam Jovičić je nosio crnu maramu povezanu preko čela, ali je on uvjek nosio tu maramu povezanu. Ja ne znam kako je voz zaustavljen, nikog od osoblja stanice nijesam vidio. U momentu kada je voz ulazio u stanicu, mi smo se nalazili pored pruge, ja sam gledao u voz. U to vrijeme Lukić i Inđić su se nalazili u zgradi stanice, ne znam šta su oni tamo radili.
    Kad je voz zaustavljen, grupa je određena za ulazak u voz, za njima sam ušao i ja, iako po rasporedu nijesam trebao da uđem. Odmah po ulasku predali su mi jedno lice, koje sam odveo da našeg vozila, ne znam koliko je to lice imalo godina. To lice sam vodio tako što se ono kretalo ispred mene, ja iza njega, pušku nijesam držao uperenu u to lice. Napominjem da na mojoj pušci nije imalo remena, tako da sam pušku nosio držeći je u desnoj ruci, cijev je bila okrenuta prema zemlji. Prethodno sam napomenuo da su u našoj grupi određena lica koja će čuvati voz od pozadi, njima je naređeno u slučaju da neko pokuša da bježi, da u to lice pucaju. Ja ne znam kako bih reagovao da su lica koja sam ja vodio pokušala da bježe, ostavljam mogućnost da bih pucao, a naređenje koje je izdato u obezbeđenju voza pozadi sam shvatio kao naređenje koje važi za sve nas učesnike u ovoj akciji. Ne znam tačno koliko sam lica preuzeo od grupa koje su ta lica izvodile iz voza i ja odveo u kamion. Radilo se sve o muškim licima. čitav ovaj događaj trajao je, od momenta kada je stigao voz do momenta kada je voz izašao iz stanice, 10 – 15 minuta. Sva lica koja su izvedena iz voza smeštena su na karoseriji kamiona do kabine. Naređeno im je da se što više zbiju, pa su čak sjedeli jedni drugima u krilu. Ja nijesam vidio da je neki od nas zaduženih za vođenje lica do kamiona udario ta lica koja smo sprovodili, nijesam vidio ni u jednom trenutku da neko udara ta lica, niti da se ona na bilo koji način opiru. Moram da napomenem da kada je ušao u voz, Milan Lukić je kazao da se radi o rutinskoj kontroli, da će lica koja budu izvedena iz voza biti vraćena u voz poslije provere, koja će se izvršiti prilikom kompjutera. Po mojoj proceni ukupno smo u ovo teretno vozilo smjestili 19 lica, koja smo izveli iz voza. Nakon odlaska voza iz stanice, ja i ostala lica, učesnici ovog napada, smo se smjestili u kamion i krenuli u pravcu Višegrada. Ponovo smo spustili ceradu, tako da niko nije mogao da vidi šta se nalazi na karoseriji ovog vozila. Do polaska sa stanice, a ni kasnije niko nije ispalio nijedan metak. Postojao je kontakt između Milana, koji se nalazio u kabini, i nas na karoseriji, konatakt je ostvarivan radio vezom. U jednom trenutku Milan Lukić je pitao radio vezom, pa su prisutni čuli to njegovo pitanje, znaju li ko je on, a zatim je odgovorio: „Ja sam Milan Lukić, komandir Osvetnika“. Vidio sam da su se ta lica, koja smo uzeli iz voza, snuždila, sjedeli su i ćutali. Ja sam zaspao i kada sam se probudio vidio sam da smo već stigli u Višegrad, bio je mrak, stigli smo u selo Prelovo. Tada sam prvi puta čuo kako se zove to selo i prvi put sam u njega došao. Svi smo napustili teretno vozilo, ušli smo u fiskulturnu salu škole. Ispred sale bilo je upaljeno svjetlo, a u sali nije. Nijesam obratio pažnju da li nas je neko čekao. Međutim, kasnije, kada smo uveli ova lica u salu i prislonili ih uza zid, jedno lice, koje do tad nijesam primetio, prošlo je kroz salu, radilo se o muškarcu starijem. Nakon što smo postrojili ova lica, koja smo izveli iz voza, uza zid sale, neki borci su odložili oružje na suprotan zid, ja sam stajao kod oružja. Milan Lukić i Boban su naredili tim licima da izvade sve iz džepova i stave ispred sebe. Takođe su im naredili da ispred sebe stave satove i sav nakit, lančiće i prstenje i novac i da novac i nakit i satove odvoje od ostalih stvari, ličnih dokumenata. Nakon toga su Inđić i Lukić sami išli od jednog do drugog i sami vršili preteres tih lica. U jednom tenutku Milan je naišao kod jednog lica - studenta kojeg je od ranije poznavao, to lice je bilo zadnje u stroju, a da su se ovo lice i Milan poznavali zaključio sam iz razgovora. Pretresom ovog lica Milan je našao 200 DM, pa mu je odmah zadao nekoliko šamara, nakon čega su Milan i Boban išli ponovo od jednog do drugog lica, pitali ih za imena, a zatim im davali srpska imena, davali su im i srpski krst da poljube. Odmah nakon toga skoro svi smo počeli da ih udaramo, za sebe ne mogu da tvrdim da li sam ja nekog udario. Prije tvrdim da nijesam nikog udario, već da sam sve to vrijeme stajao pored oružja. Udarali su ih prvo pesnicama, a kada bi neko od njih pao, nastavili su da ih udaraju nogama. To udaranje je trajalo oko jednog sata, niko od tih lica nije se opirao, niti je to smio. U jednom trenutku jedno lice, znam da se radilo o crncu, je iz torbe izvadio nevažeći jugoslovenski novac i govorio je da tim novcem hoće da plati svoj život. Svi smo se tome smijali. Milan Lukić je nešto razgovarao sa njim, taj crnac je znao srpski jezik. Sjećam se takođe da je najmanje tučen taj crnac. Takođe se sjećam da je Milan Lukić, isključivo samo on, tukao tog studenta kod koga je našao 200DM. Lukić je govorio da imaju neraščišćene račune iz Beograda, pri tom Milan mu je zadavao i povrede nožem, ali su to bile lakše povrede. Sve je to trajalo dok Milan Lukić nije kazao da prestanemo sa tim, zatim je kazao da se nađe žica. Ne znam ko je našao zicu i donio je do vozila, mi smo ih izveli iz sale i više od pola tih ljudi bilo je vezano za ruke, ne znam da li su im ruke bile vezane sprijeda ili pozadi, nakon čega su svi smješteni u vozilo, smjestili smo se i mi. Tim kamionom vratili smo se jedno kilometar u pravcu Višegrada. Vozilo je zaustavljeno u jednom selu, gdje su sve kuće bile spaljene, primjetio sam 4 – 5 spaljenih kuća. Kamion je zaustavljen na oko 5 – 6 m. od jedne spaljene kuće u čijem prizemlju se nalazi garaža. Izašli smo iz vozila, a zatim je Milan naredio, odnosno dao nam raspored za obezbeđenje, kazao nam je da ukoliko neko pokuša od tih lica, koja smo zarobili, da bježi da pucamo i ubijamo. Ja sam dobio raspored na početku jednog voćnjaka, tako da su mi kuća i kamion bili udaljeni po oko 5 – 6 metara. Ta lica koja smo zarobili iskakala su iz kamiona u grupama od 5 – 6. Ta lica su prihvatili Milan Lukić i Boban Inđić, sa njima su išli do ulaza u garažu još dva tri borca, nakon toga ja sam čuo prvo komandu, ne znam da li su to bile Milanove ili Bobanove komande, radilo se o komandi „lezi dole“. Nakon te komande čuo sam prigušene pucnje i to onoliko koliko je tih lica uvođeno u garažu. Nijesam čuo nikakve jauke, krike ili slično, niko ništa nije govorio. Sjećam se da su na kraju izvedene dvije grupe od 5 – 6 lica, ja sam stajo na istom mjestu, pušku sam držao u desnoj ruci, ali naslonjenu na desno rame, tako da je cijev bila okrenuta iza mene, puška je bila spremna za pucanje, metak u cjevi, a što je od mene rijetkost, puška je bila spremna za rafalno pucanje, nijesam držao prst na obaraču. Kada su zadnje dvije grupe dovedene do ulaza u garažu, Milan i Boban su uveli prvu grupu, dok je druga ostala kod samih ulaznih vrata. Nijesam u jednom trenutku gledao u pravcu te grupe lica ispred garaže, pored njih su stajali nekolicina boraca. čuo sam pucanj sa lijeve strane, koja je takođe obezbeđivana, okrenuo sam se i u tom trenutku vidio sam sa moje strane, koju ja obezbeđujem, jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao, za to vrijeme lice koje sam pucao jaukalo je, Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“. Nakon toga Milan je prošao na suprotnu stranu, gdje se takođe čuo pucanj, jer je i sa te strane pokušalo da bježi, pa pretpostavljam da je sa tim licima postupio na isti način kao i sa licem u koje sam ja pucao. U to vrijeme, ova preostala lica iz zadnje grupe stajala su ispred garaže, a u njih su bile uprete puške boraca te grupe. Nakon toga, Milan i Boban su uveli i ta preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže, naredili su da uđemo u vozilo i ponovo smo se vratili u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat. Sjećam se da je prilikom pretresa Boban Inđić kod jednog zarobljenog lica našao jedan skupocen zlatan lanac, pa ga je stavio u svoj džep da drugi to ne vide. Nakon podjele Milan je kazao da će stvari koje su oduzete od tih lica koja su se tu nalazila i tijela ukoloniti jedan stariji čovjek iz sela bacanjem u Drinu, koja je bila udaljena od te kuće, gdje su ova zarobljena lica lišena života, 10 do 15 metara. Takođe se sjećam da su neki od boraca iz oduzetih torbi uzimali garderobu. Poslije podele tih stvari sjeli smo u vozilo i vratili se u Višegrad. Tvrdim da ja ništa od gardarobe nijesam uzeo, nijesam uzeo ni sat. Nikog nijesam nudio bilo kakvim stvarim koje nijesam ni uzimao ovom prilikom. Sjećam se da je sa nama te noći išao i borac, porijeklom je Slovenac, a zvali smo ga pijani Slovenac, inače je bio stručnjak za mine, a sklon alkoholu. Po povratku, kada smo izašli iz kamiona i to negdje kod novog mosta, ne znam da li je Milan ili Boban, kazao da o ovome što se desilo nikome ništa ne pričamo. U Višegrad smo se vratili oko 23 sata, ja i Jovičić smo odmah prišli dobrovoljcima iz naše čete, ništa nijesmo pričali o tome šta se desilo te večeri. Pošto smo došli u našu spavaonu, pripremili smo se za spavanje, pa nam je došao jedan dobrovoljac i kazao nam da dođemo i smirimo Slovenca, pošao sam, Slovenac je bio pijan, pričao je kako je dobio 100 DM i sat i oteo sam mu flašu sa rakijom, bacio je, pa je on pošao u svoju spavaonu, uzeo pušku i uperio je na mene, spriječili su ga da puca borci iz njegove spavaone. Sve što sam do sada ispričao tvrdim da je istina, ako sam nešto preskočio, za šta ostavljam mogućnost, to je zbog toga što sam za ove tri godine to zaboravio, a trudio sam se da što više o ovom događaju zaboravim. Na kraju sjetio sam se da je prilikom oduzimanja stvari od zarobljenih lica Milan pravio spisak i da je Milan zadržao taj spisak kao i jednu količinu čekova, a ne znam da li su to bili bančini čekovi ili poštanski. Nakon par dana pročitao sam novine, u kojima je pisalo o napadu na voz, tada je ušao Boban Inđić u sobu i pitao sam ga šta je ovo Bobane, a on je rekao ne sekiraj se, sve se desilo na teritoriji Republike Srpske. O ovom, događaju nijesam pričao ni svojoj ženi, mada znam da je ona znala da sam ja učestvovao.


    Ovaj zapisnik je glasno i jasno diktiran u mom prisustvu, razumio sam šta je unijeto u ovaj zapisnik, te ovu izjavu priznajem za svoju i potpisujem je bez primjedbi, na pitanje da li je potrebno prije potpisivanja da je pročitam izjavljujem da nije potrebno. Razumio sam šta je unijeto u zapisnik, pa ovaj zapisnik potpisujem bez primjedbe.

    O v j e r a v a j u

    Zapisničar__________________________ISTRAŽNI SUDIJA
    Miljojka Miladinović __________________Branislav Joksimović

  6. #6
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Germany
    Posts
    2,261
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Da li postoji imalo stida?

    Izgleda da kada su Bosnjaci u pitanju zlocinci
    nijesu uopste morali da se dogovaraju.
    Svako je radio svoj prljavi posao kako je najbolje znao.
    Za ovakve fukare zapravo ne postoji kazna na zemlji.
    Njihova prava kazna im predstoji kad dodju Bogu na ispovest.
    Mada ima ogroman broj slucajeva da su te ubice jos za vrijeme zivota poludele.
    To njihovo ludilo se ogleda na razicite nacine.
    Mnogi od njih slusaju po citavu noc krikove i jauke svojih zrtava. Neki vide krvave slike toliko jasno da tesko mogu da ih odvoje od stvarnosti.
    Neki peru ruke svakih pet sest minuta jer vide krv na njima. Posto to operu nakon nekoga vremena sve ponovo. Oni zapravo tacno vide krv koja se sliva i to niko njih ne moze ubijediti da nije tako jer to je prava slika koju oni svakodnevno gledaju. Vide cak i kad se opere i ode sa vodom kroz lavabo.
    To ce im se ponavljati do kraja zivota.
    Jedan dobar deo njih zbog ludila uzmu pa pobiju clanove porodice ili bilo koga drugoga.
    Radi ilustracija pogledajte samo Crnu hroniku na pojedinim medijima i reci ce vam se sve.
    Zaista tesko, tesko ga onima koji su ubijali druge bez potrebe. Kad bi oni jadni znali sta ih ceka, ove sile sto ih sada proganjaju su nista u odnosu na njihovu pravu kaznu i ponizenje koju ce dobiti na Sudnjem Danu.
    Raditi zlo a cekati dobro nije nikad nigde bilo niti ce biti.
    Da vam kazem jednu stvar.
    Poznajem licno mnogo onih koji su u svoje vrijeme kao dobrovoljci isli za Hrvatsku i Bosnu i otud donosili kozne jakne, bijelu tehniku, cak i poljoprivredne masine i tako redom. Niko NIJE prosperiro. Jedan deo njih su vec mrtvi, umrli su iz nekih rasloga. Jednoga je zena otrovala i porodica mu se raspala. Neki su se sami poubijali verovatno ne mogavsi da trpe posledice svojih necasni dela. Uglavnom da vam kazem nema niti jednoga da mu je krenulo na bolje.
    Sve porodice iz kojih je neko bio ucesnik rata se polako gase elhamdulilah.
    Svaka ce da se utre i da jednostavno nestane.
    To je cijena koju moraju platiti jer racuni za naplatu pristizu pokalo.
    Srecan je onaj koji nije ucetvovo u tome.
    Neka je Bozje prokletstvo na prljave zlocince.

    Kad dedovi jedu kiselo grozdje, jos i unucima trnu zubi

  7. #7
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    234
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ...Kao prvo priznao sam sve ali nemojte da mi stavljate na teret da sam ovog putnika ubio – ja jesam rekao da sam pucao u njega, da je on pao a posle jaukao i zvao majku u pomoć. Kada je Milan Lukić izašao iz kuće i pitao je ko je pucao ja sam mu rekao da sam pucao i pokazao u pravcu ovog ranjenog putnika on mu je prišao i nožem tojest vojničkim bajonetom ( 48 ) prerezao grkljan i rekao tako se to radi.
    Ovo sve govori. Cak i u kamenom dobu uredjenici su bili manje svirepi...

  8. #8
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    [size=7]JAVNO ŽELEZNČKO TRANSPORTNO
    PREDUZEĆE „BEOGRAD“
    SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME
    I ZAŠTITU[/size]
    [size=6]Strogo pov. br. 4/1 – 93
    Dana: 01.02.1993. god.
    Beograd, Nemanjina 6[/size]
    [size=7]G E N E R A L N O M D I R E K T O R U
    PREDMET:[/size] [size=6]Poverljiva informacija

    Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od
    šefa sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske
    vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje
    putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge
    Beograd – Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.[/size]
    Prvi zločin se dogodio 11 a drugi 26 dana kasnije!

    Waterman

  9. #9
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Germany
    Posts
    2,261
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    [size=6]Gde si Savindane,gde si Karma,gde si Berankrsu2...da cujem vase komentare.Da vidim sta imate da kazete.Ubice ovih nevinih ljujdi krijete po Srbiji.Pih!!![/size]

  10. #10
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    [size=7]KONTAKTIRANJE ŽTP-a „BEOGRAD“ SA DRŽAVNIM ORGANIMA[/size]
    [size=6]U vezi ove najave preduzeo sam sledeće aktivnosti:
    - Informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP-a;
    - Održao sastanak sa predstavnicima Milicije i službe državne bezbednosti MUP-a Srbije;
    - Obavio razgovor sa pomoćnikom Ministra odbrane Srbije
    generalom Kuzmanovićem gde smo došli do zaključka:
    (1) da general Kuzmanović obavesti Ministra odbrane o pomenutoj najavi,
    (2) da Ministar odbrane Republike Srbije obavesti Vojsku Jugoslavije,
    (3) da ŽTP „Beograd“ prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu.[/size]

  11. #11
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    [size=6]Obavešteni smo da se u Generalštabu Vojske Jugoslavije
    priprema sastanak sa Ministrom odbrane Republike
    Srbije i Generalnim direktorima četiri velika – složena
    tehnološka sistema čiji su objekti od posebnog značaja
    za odbranu Republike (ŽTP „Beograd“, „Elektroprivreda
    Srbije“, „NIS – Naftna industrija Srbije“ i PTT – saobraćaja
    „Srbija“).
    Očekuje se da će se na ovom sastanku govoriti o vitalnim
    objektima i njihovoj zaštiti, pravima i obavezama
    Preduzeća odnosno mogućnostima vojske da najvitalnije
    objekte sistema lično štiti.[/size][size=7]
    DIREKTOR SEKTORA ZA
    ODBRAMBENE PRIREME I ZAŠTITU[/size][size=6]
    Mitar Mandić, dipl.saobr.inž.[/size]

  12. #12
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    [size=6]Šef Sekcije STP-a Užice informiše (28.01.1993. godine u 10,30) o najavi odvođenja putnika na pruzi Beograd – Bar koji prolaze kroz Bosnu kao i o zarobljavanju i ubijanju naših radnika koji su bili u sastavu vojske srpske.

    Hitno smo reagovali na ovu informaciju:

    1. Izvršena je konsultacija sa zamenikom generalnog direktora za eksploataciju i pomoćnikom generalnog direktora za koordinaciju (Ljubomira Stožinić i Mr Slavoljub Vukićević) gde je dogovoreno da se rasprava o ovom događanju prenese na uže rukovodstvo stručnog Kolegijuma gde će se utvrditi dalje aktivnosti.

    Ovom sastanku prisustvuje:

    Ljubomir Stožinić, zamenik generalnog direktora
    Dr Dragoslav Durković, pomoćnik generalnog direktora
    Nebojša Bakić, pomoćnik generalnog direktora
    David Vojinović, pomoćnik generalnog direktora
    Slobodan Stamenković, direktor Sektora
    Momčilo Stanković, direktor Sektora
    Aleksandar Vojinović, direktor Sektora
    Zoran Milićević, direktor Sektora
    Radoslav Galičić, direktor Sektora
    Mitar Mandić, direktor Sektora

    Posle rasprave zaključeno je:

    1. Odmah obavestiti Ministarstvo odbrane Srbije, MUP i državnu bezbednost Republike Srbije radi preduzimanja nadležnih mera.
    2. Održati sastanak u Sektoru za odbrambene pripreme i zaštitu sa direktorima sektora eksploatacije gde će se utvrditi aktivnost po delatnostima.[/size]

  13. #13
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    908
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ZALOSNO BRATE ZALOSNO ZAISTA SAM BEZ RECI

  14. #14
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Vidiš, Waterman ti nije tako sentimentalan. :cry:

    On ti brate priča li priča

  15. #15
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    141
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ovo je nevjerovatno.Tako veliki krug informisanih a nigdje da pocuri informacija o kidnapovanju.Od ministara do konduktera ,od direktora do odpravnika vozova itd, itd.Svi su znali i niko da progovori . Niko da javno saopsti ,upozori.Ili makar komsijski tajno iza coska -cuje se prica .Niko da kaze ljudima da ne putuju tim relacijama.Cak i u dobro organizovanim grupama koje vlade finsnsiraju takve informacije procure.Necija savjest proradi.Sta je savjescu srpskog naroda???????
    Ko sada moze da kaze "narod nije kriv".

  16. #16
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    908
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Karma ne@#@#@#@@vidio bi te junacino u njihivoj kozi
    pihhhhh kakav si ti penal fujjjj ljago

  17. #17
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Svemir & okolina
    Posts
    686
    Thanks Thanks Given 
    1
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Karma ovo se saznalo 10 godina kasnije jer na srecu ima i 15% ljudi, ja bih ih nazvao herojima, koji misle svojom glavom i ne pristaju da im zlocinci budu idoli. Zalosno je sto ih je tako malo ali je upravo zbog toga njihova ljudska velicina ogromna. Treba biti veliki covjek pa se otrgnuti zovu divljine koji hara nasim prostorima. To su ljudi koji ce biti istinski heroji ovog vremena, kada mrak jednom napusti nase prostore.

    Waterman

  18. #18
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Holland
    Posts
    842
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Dana 12.02.1993. godine izvršeno je prinudno
    zadržavanje voza u ukrsnici Štrpci i izvršeno je
    odvođenje putnika, i to:
    - Iz voza br. 3600 koji je zadržan od 7.36 – 7.44 časova
    odvedena su 3 putnika.
    - Iz voza br. 3601 koji je zadržan od 8.05. – 8.14 časova
    odvedeno je 6 putnika, a dva putnika koja su čekala na
    stanici sprečena su da otputuju i takođe odvedena.
    Koliko su gradjani bili upoznati sa prvom otmicom?
    I posred suskanja,tacne informacije sam saznao tek juce citajuci izvjestaj ZTP-a.U izvjestau takodje stoji da su destak dana prije te prve otmice nadlezni iz ZTP-a obavijestili zamjenika ministra odbrane Kuzmanovica,kao i pripadnike MUP-a.Takodje je nepobitno da je i sam generalstab vojske Jugoslavije bio upoznat.
    I posle ove prve otmice koja se desila 12.02,oni nijesu ucinili nista da bi sprijecili drugu 27.02.,sto ukazuje da su direktni krivci,ako ne saucesnici,za obadvije otmice.
    Nadam se da ce svi oni koji su direktno ili indirektno umijesani u ove zlocine izaci pred lice pravde i odgovarati za svoja zlodjela.
    Sami Crnogorci, i niko vise, odlucice slobodno, zakonskim putem, o buducnosti Crne Gore, koja ce, uvjeren sam, biti dostojna svoje proslosti

  19. #19
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by PHANTOM
    Karma ne@#@#@#@@vidio bi te junacino u njihivoj kozi
    pihhhhh kakav si ti penal fujjjj ljago
    :trashcom: :hammer:

    Samo kulturno podjebavanje dolazi u obzir, molim lijepo.

  20. #20
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    119
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Cini mi se da je licno Savindan sa svojim duhovnim adjutantima i nadredjenima, pronosio slavu kurcu ovoga Ranisavljevica i od njihove halabuke se svakom postenom coeku drob prevrtao, te odajem utoliko vece priznanje onome ko ovaj topic postavi.

    Istovremeno zelim da jos jednom ovdje objavim pismo koje poznati crnogorski nedjeljnik MONITOR nije denjao da objavi iako sam ga poslao express preporuceno.

    Takodje koristim ovu iznenadnu priliku, da ovaj poznati crnogorski nedjeljnik MONITOR, javno i namjerno posaljem u - tri pizde materine...!!!

    - M -

    metuzalem
    Iskusni Clan
    Member # 4783

    Member Rated:
    posted October 07, 2003 13:35
    --------------------------------------------------------------------------------
    Naprasno odlucih da se povucem u ovu moju butigu i ostali prostor ovog duhovnog buvljaka prepustim neumornim trgovcima opanaka i obojaka, Veljem VKV Hriscaninu, neumornom Gramofonu (Savindanu, Videorikorderu (Titanu) i dr.

    Sto se politickih i inih izjava tice, nemam posebnih namjera, jer unaprijed blanko potpisujem vecinu postova koji se pojave sa potpisom - Laufera.

    Zbog toga sam zaronio u proslost kako bih od zaborava spasio jedan vapaj koji niko nije htio ni da cuje a kamo li - podrzi.
    ----------------------------------------------------------
    Deseti krug pakla
    ( „Šest godina mraka i tuge“)

    (Tragom neobjavljenog pisma nedjeljniku MONITOR)

    Davno je to bilo, kad sam od majke čuo priču o potresnom dogadjaju koji se dogodio pred sam kraj Prvog Svjetskog rata. Jednoga dana, austrijski vojnici u selo dovedoše uhvaćenog komitu, djetića – jedinca od jedva sedamnaest godina, po kratkom postupku ga osudiše, potom strijeljaše i zakopaše u kraj obližnjeg dola - hranitelja.

    Sljedećeg dana, u selo dodje izbezumljena majka sa užetom preko ramena i s ceste, iznad sela, nijemo sidje niz kamenitu stazu do mjesta gdje se tamnila svježa humka. Tu, u blizini, čuvajući brave, zadesili su se moja majka i ujak, tada djeca od deset-dvanaest godina, te ih nesrećna žena pozva da joj pomognu, ali oni odbiše pravdajući se da su im „iz doma“ zabranili. Na to djetinje pravdanje, žena se kao prenu i bez riječi okrenu grobu, raskopa ga golim rukama, uz jauke i lelek izvadi nesretnoga jedinca, sama ga i s velikom mukom uprti na svoja pogrbljena ledja, pa onda s naporom i uz posrtanje krenu uz strmu stazu, opirući se rukama o obližnje stijene, svaki čas zastajući da bi prikupila snagu i sebi dala oduška kroz lelek i prodorne jauke koji su se prolamali kroz opustjelo selo. Čak su i austrijski vojnici, stacionirani u seoskoj školi, iako ogrubjeli u četiri godine dugom ratu, bježali progonjeni njenim kletvama i skrivali po kamenjaru dok nesrećna žena i konačno nije zašla za visokim brdom. Majka mi reče i to, da će joj „za dovijek“ biti žao što toj nesretnici tada nije pomogla.

    Kasnije, kada sam i sam postao otac, prisjećao sam se ovoga dogadjaja i pitao se ima li, za roditelja, veće kazne od ove? E, ima...! To sam shvatio kad sam u MONITORU br. 437 od 5. marta 1999. godine, pročitao pismo pod naslovom: „Šest godina mraka i tuge“, koje je napisala majka Zvjezdana Žuličića - neutješna Milka. U tome pismu kaže, da je pisala, preklinjala i molila, da joj neko reče što je bilo sa njenim sinom, nestalim u otmici na željezničkoj stanici Štrpci, još 27. februara 1993. godine. Ne zna više kome da se obrati jer na svim adresama vlada muk, dok se počinioci zločina slobodno šetaju. Poslije izdržanih, dugih šest godina inače neumitno doživotne sopstvene „osude“, našla se u zatvorenom krugu svoje nemoći, očaja i bezizlaza. Njena kazna, u odnosu na ovu maloprije ispričanu, teža je za olovnu neizvjesnost, za koju su krivi svi oni bezlični politički dileri, koji bezočno trguju ljudskim sudbinama na crnom tržištu ovdašnje političke stvarnosti. To se najbolje može zaključiti i po tome, na koji način oni tragiku ovoga dogadjaja zloupotrebljavaju u izbornim kampanjama i medjusobnim obračunima najniže vrste da bi, kad im više ne treba, ponovo kukavički zaćutali.

    Kao prvo, tvrdoglavo se nameće jedno suštinsko pitanje; da li ova neutješna majka stvarno mora sama da piše ovakva pisma i objavljuje ih u rubrici - „pisma“ - jednog samostalnog nedjeljnika i kako to da nikoga nema ko bi je u tome odmijenio? Ostavljena je da očajava u svojoj tuzi poput nesrećne majke iz prethodne priče, kojoj su jedini sprovod i potporu, predstavljale stijene nagnute nad strmoglavom stazom. Gdje su sve one umne i pismene glave, koje su uvijek spremne da se jave i napišu sa mnogo manje važnim povodom. Da je poštenja i civilne hrabrosti, od prvoga dana trebalo je sve te, koliko važne, toliko i nemušte adrese, zatrpati gomilama pisama, ne prestajući dok se ne oglase svi oni mračni zavjerenici ovoga sramotnog ćutanja. Čovjeku se smuči kad vidi one gomile godišnjeodmorskih razglednica i licemjernih novogodišnjih čestitki, pri pomisli kolika jalova snaga leži u tim do besmisla ustanovljenim navikama.

    Ovim pismom bih želio da pozovem sve istomišljenike, da nesmiljeno i ne prestajući zaspemo protestnim pismima sve one nijeme adrese koje pominje Milka Žuličić, s uvjerenjem da će se to mnoštvo jednoga dana preobratiti u jedan moćni pokret protiv sila mraka koje gutaju ljudske sudbine. Vrijeme je da se počnu zatvarati crne rupe naše savjesti. Tek kad se oslobodimo duplog dna naše stvarnosti, velike riječi kao što su : Pravda, Istina, Dostojanstvo i na kraju Demokratija, imaće zdraviji i pošteniji prizvuk. Ni mnogo veće i moćnije države od Crne Gore ne bi, „pod tepihom“, mogle da sakriju dvadeset i jedan nevini i bezimeni grob.

    Pozivam redakciju MONITORA da nadje i objavi sve „nadležne“ adrese u zemlji i inostranstvu, kako bi svi ljudi dobre volje, savremenim sredstvima mogli pomoći da se stane na kraj ovoj zločinačkoj zavjeri ćutanja, koja već godinama pruža zaštitu gomili zločinaca. Ovim pismom želim da opomenem i sva nezavisna glasila (ako to jesu!), da se ovom temom ne bave samo kampanjski, kako bi se kod javnosti održao napon osjećanja opšte odgovornosti koja itekako postoji. Ne može se govoriti ni o kakvim reformama, dok je otvoreno ovo nezaobilazno pitanje najosnovnije konvencije opstanka ljudskog društva i ukoliko ono ostane bez odgovora, treba s pravom slutiti da bi se mogao vratiti zavjetni zakon krvne osvete - i sve ostalo što ga neumitno prati.

    Adresa u redakciji

    P.S.: Ovo pismo sam prije godinu i po dana, preporučeno, uputio MONITORU i, kao što se „iz priloženog“ da zaključiti, iz nekog razloga ovaj nedjeljnik nije „denjao“ da ga objavi, čak ni kao pismo, a kamo li kao apel da se pomogne jednoj od nesretnih majki putnika otetih na stanici Štrpci. Danas se neizmjerno stidim, što sam dopustio da me redakcija MONITORA, svojim neshvatljivim uredjivačkim postupkom, gurne nazad u živo blato nemoćne šutnje. U slučaju da ovo moje pismo nijesu dobili, molim da mi oproste ovaj novi pokušaj i njime uslovljenu osudu, ali nikada im neću oprostiti ćinjenicu da su o ovoj više nego tragičnoj nepravdi pisali jedino prigodno (pred izbore) i sporadično. U svakom slučaju daleko manje nego što jedna ovakva tragedija zaslužuje. No, ionako ne mogu osudjivati bilo koga drugog, kad pomislim da sam i sâm s tolikom lakoćom i tako kukavički, odustao od svoje tadašnje namjere. Zbog toga, uz duboku i iskrenu sjetu, koristim ovu E-mogućnost, novu i bez granica, da obnovim svoju - opomenu. Inače će mi, kao i mojoj majci, ostati da „zadovijek“ žalim što nijesam iskoristio mogućnosti, na koje sam se u ovom pismu pozvao.

    -----------------------------------------------------------
    U medjuvremenu, pravda je “zadovoljena” na taj način što su vladajući politički dileri, na dugogodišnju robiju osudili jednoga posebno baksuznog ili po njinim kriterijumima dežurnog učesnika u ovome zločinu i time, praktično, i njega učinili dopunskom žrtvom, dok sve one bezlične funjare, odgovorne i za ovaj i mnoge druge zločine i dalje čuče u paukovoj mreži sveprisutnog nečovještva.
    COITO ERGO SUM

  21. #21
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Met
    Cini mi se da je licno Savindan sa svojim duhovnim adjutantima i nadredjenima, pronosio slavu kurcu ovoga Ranisavljevica i od njihove halabuke se svakom postenom coeku drob prevrtao, te odajem utoliko vece priznanje onome ko ovaj topic postavi.
    Watermanu nema premca kada su ovakvi postovi u pitanju.
    Priznanje i od mene

  22. #22
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    141
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Samo koliko da podignem ovaj topik bez kojeg ne mozemo u buducnost.
    Kako naprijed ako zaboravimo ko smo i sa kime smo.Ne moze se sjevernije od sjevernog pola ali treba nam svijest polazista.Srecniji narobi imaju pozitivne vrijednosti u osnovi svoje kulturne nadgradnje.Nasa su osnova Strpci.Jedna od osnova.
    Kao sto su osnovci nekeda obilazili Jabuku i napijali se pricom o B.Buhi tako bi trebalo organizovati posjete Strpcima i djeci pricat pricu o divljastvu ,svireposti.Nezaboraviti.Ili, jos gore .Ne dozvoliti predanju da opjeva nekog dzelata.Toga smo makar siti.

  23. #23
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Novi Beograd
    Posts
    12
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Malo je bajata tema :roll:

  24. #24
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    311
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Website
    Malo je bajata tema :roll:

    ovakvi zlochini nikad ne "bajate"
    AtlantidiaN je MiZaNTRoP

  25. #25
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Podgorica
    Posts
    2,690
    Thanks Thanks Given 
    20
    Thanks Thanks Received 
    550
    Thanked in
    257 Posts

    Default

    Rat je rat, i bilo je svega, ali Strpci su posebna prica - u pitanju su bili civili! Mene samo zanima postoji li i jedna osoba koja je toliko opijena mrznjom i kojoj je jedini princip zivljenja "oko za oko", (pa i da tudje "oko" predstavljaju civili kojima je jedini "grijeh" to sto su muslimani, i koji to placaju zivotom), koja odobrava ono sto se u Strpcima desilo?

Page 1 of 3 123 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •