DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom

[Beranac]

I, Metuzaleme, sta bi poslije? Da li ti zivot izgleda ljepsi sad posto si ga dobio natrag? Je su li istinite one price da se zivot cijeni mnogo vise, poslije neke teze bolesti?

I naglavnije: Jel sex bolji?

[metuzalem]

Djes´Beranac! Zdravo mi bio...

Ljepsi!? Sto znaci ljepsi zivot? Zanimljiviji, ljuckiji, plodniji...

ne mogu ti odgovoriti su malo price, nikako, ali ti mogu reci da sam u pocetku bio dosta ijedak jer sam se sjetio one narodne:

- Hrabar coek umire jednom a kukavica hiljadu puta...!

... ijedak sto mi se nije posrecilo da to obrsim na gore navedeni nacin no sam morao usitniti onu "hiljadarku" koju srecom potrosih u prve tri godine kad sam "umira" nekoliko puta nedjeljno, no se u medjuvremenu navikoh pa me vise nije mnogo stalo. E, vidis, ovo ti je po onoj drugoj narodnoj da:

- Svako Zlo ima svoje Dobro..!

A da je u nekuu ruku ljepsi to - stoji, jer sve sto sam u ovih deset godina prozivio, stvarno je i prozivljeno a o tome najbolje svjedoce bas ovi ojadjeli forumi koji me potsjecaju na Tusku pjacu na koju svak moze da iznese svoju robu, siguran da ce naci kupca, dok se oni sto imaju pare, ime i polozaj snabdijevaju u svojim boutique-ma.

No i ovamo, u ovoj novoj domovini Njemackoj, pored sve rabote sto cinjeh i ucinjeh, ispade da je infarkt koji prezivjeh u stvari i moje najvece junastvo i dostignuce jer je jedino nesto ama bas sasvim moje, sto je naislo na nepodijeljeni interes moga okruzenje.

pri tome, nijesam propustao da sve okrenem na zajebanciju ( sto i jeste) te svim zainteresovanim razlazem svoju teoriju da infarkt nije nista drugo do samoubisto mekobraznih i pristojnih ljudi, koji ne zele da za sobom ostavljaju svinjariju i glib, no sve srede na sto manje upadljiv nacin. nema druge bolijesti koja bolje moze ukazati na cinjenicu da je taj bolesnik u stvari covjek kome, kao opravdanje, ne moze proci ni ono:

- E ne znam sto cu vi drugo do da se ubijem...!

Pa mu se omakne, onako iznutra...

- M -

[milovan]

Ima Boga da je koliko machka,
kad ti je spasio zivot i obogatio i ovaj i sve forume gdje je prava rijetkost na buvljaku naci pravu i kvalitetnu ponudu.

Ko dva puta umire, dva puta se radja, tek kada izgubimo zivot,
pronadjemo zivot.
I ja sam izgubio zivot ne fizichki nego dushevno,
i sada poluushkopljen kao onaj tvoj BIK, umjesto jaja shetam muckove, umjesto u boji gledam crno bijelo,
umjesto ljubavi i mrznje ostaju sjecanja,
to je taj drugi zivot poslije smrti,
a pravu smrt chekam sa podsmjehom, shteta za ove shto o njima brinem, a za mene lichno, isti qurac, ovdje ili tamo.
Ko je imao hrabrosti da zivi, taj ima hrabrosti i da umre ka chovjek.

[crrncogorac]

Bezbroj puta sam pokusao da dokazem da nasa geneza nije ista kao i Srpska, ipak je 1000 godina krsa ostavilo traga.
A kako vidim nasa geneza je u sustini fantasticna.

ilivam

Volim Vas braco moja Crnogorska svim srcem, dusom i obrazom
Zivjeli mi u nezavisnoj, vrlo brzo, Crnoj Gori, majki takvih heroja, junaka, ljudi sa covjecnosti. To moze samo Crna Gora da nas da ovakve!!
Sto bi moj pokojni djed reka:
SVE VAM PJEVALO

[metuzalem]

Crnogorci su to u svom jadu prepustili svom najplemenitijem osjecanju - postenju - koja cini da zaboravis usku ljubav prema sebi i da bi sebe volio i postovao kroz drugoga, govoreci:

...jer smo duze zivi nego mrtvi...!

Milovane!

Dobro me ovim tvojim dubokim razmisljanjem potsjeti da pregledam ove dosadasnje postove te nadjoh ovu skoro neoprostivu gresku, koju cu u tvoju cas navicas ispraviti i postaviti da bude kako treba jer predstavlja jednu od neumitnih - izvjesnosti, a to je:

"...da smo duze mrtvi nego zivi...!"

I u tome svi jednaki, osim onih nikad ne rodjenih.

- M -

[milovan]

Milovane!

Dobro me ovim tvojim dubokim razmisljanjem potsjeti da pregledam ove dosadasnje postove te nadjoh ovu skoro neoprostivu gresku, koju cu u tvoju cas navicas ispraviti i postaviti da bude kako treba jer predstavlja jednu od neumitnih - izvjesnosti, a to je:

"...da smo duze mrtvi nego zivi...!"

I u tome svi jednaki, osim onih nikad ne rodjenih.

Za Metuzalema,

Mozda slijepi bolje chuju, gluvi bolje vide,
a mrtvi dublje razmishljaju, svi senzori ugasheni, muda miruju,
gledash kukove kako se njishu sa sjetom,
a siva masa se aktivira, dje sam bio, shto sam radio,
shto ovi okolo nas rade i koji ih qurac cera da chine zlo.

Na nama je da dajemo to shto imamo,
da sijemo zivote i da se nadamo da ce, da se prime i radjaju dobro,
za korov i zlo, imash apoteku, ko voli nek izvoli,
drugoga mu lijeka nema.

Smrt je vjechna i vremenski neogranichena, dio kosmosa,
zivot je lucha mikrokozma, zishka u kamenu, kratka a slatka.

[kuratomir]

mehmete, koliko godj da si ***** i bolijesnik bolijesni koji boluje od poznate bolijesti bolijesnika iz dolomita i slichnih zabiti, ovi oce da su josh gori od tebe.
bolijesnici, tijetku vam i*****!!

[metuzalem]

Eh, Karonja, sto bih ja da mi nije tebe i ostalijeh SKOJevaca..? No sad da ti se ovim ABC-flasterom (boljereci oblogom za otekla muda) oduzim sto me spomenu u kontekstu NEJEBICE koju pomenu pokojni nas prijatelj, slava mu i cast; Vuk Pejovic - Rijecki, jedini koji je onako umjetnicko - filosofski uspio da prokljuvi stvar.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


[size=6]BEDUINI PUSTINJE OSJEĆAJA [/size]

Svaki put kad ulazim na ovaj forum i vidim da je svrstan u grupu - umjetnost - nagoni me da ove topike pretresem (i to usrdno činim) kako bih vidio koja je tematika aktuelna.

Ovom petragom bio sam veoma prijatno iznenadjen ali i žestoko zatečen činjenicom, da se svi ovi mladi i pametni ljudi bore sa, uglavnom, istim nevoljama kao i ja, koga brojne generacije dijele od ovih današnjih i sve me to potsjeti na jedan poznati aforizam C. G. Lichtenberga, koji kaže:

"Obrazovati žene, znači vaspitavati djecu (još dok su) u majčinoj utrobi."

Dakle, rastužilo me je saznanje da se ova današnja mladost nosi sa problemima, ne samo istim, već još sofistiranijim nego što su bili u mojoj mladosti, kada sam odrastao u nepokolebljivom ubjedjenju da do svega onoga što vi danas nazivate sexom, mogu i moram doći jedino uz pomoć nasilja, bilo fizičkog bilo duhovnog.

Onda možete zamisliti koje je oduševljenje i optimizam izazvala izvjesnost da jedna neizmjerno životna motivacija, koju nazivate tom stranom riječju (sex) i nije baš tako beznadezno - jednostrana!

Paradoxalno, to divlje i "zapušteno" odrastanje, predstavljalo je, ujedno i jedinstvenu privilegiju, da se covjek sebi okrene u jednoj smisaonoj potpunosti, kojoj i konačno mogu zahvaliti na iskustvenom bogatstvu, koje me sada čini jednim razigranim "bezobraznikom", koji tvrdoglavo zaboravlja i odbija da ostari i zavuče u svoj rasušeni upretnjak.

Kao svoju posebno bolnu privilegiju, smatram jedinstveno iskustvo tzv. spoznajne potencije, odnosno sposobnosti da kroz genitalni zagrljaj (jebačinu; sex) dostignem visine pred kojima se život otkriva u svoj svojoj (poštenoj) zbilji, kao i tragično iskustvo njenoga gubitka u svojoj dvadesetiprvoj godini. Ipak je i to nešto u odnosu na mnoge koji nešto takvo jedva da i naslucuju.

Zaslugu (ili krivicu) što je to tako, ima tzv. lažni (prinudni) moral, koji svojim javnim i posebno tajnim institucijama izvodi masovnu (duhovnu) kastraciju - škopljenje - kako bi se stvorila drzava, koja se (mistično) hrani baš onom suptilnom energijom (quinta essentia) na kojoj i počiva sve ono što mi zovemo erotikom.

Wilhelm Reich, progonjeni psiholog, koji je sebe poistovjetio sa Djordanom Brunom modernog doba, jednu tako sudbinsku manipulaciju je nazvao: "die emotionale Wüste", što prevedeno znači - Pustinja Osjećaja - kojom svi mi, od jebačine do jebačine, beznadežno tumaramo poput Beduina u pustinji, dok istu mukotrpno prelaze, idući od jedne do druge oaze...

Nauka, tako tragično u službi države, prema tzv. sex-u se odnosi na veoma reakcionaran nacin, svrstajući ga u tjelesne funkcije poput sranja, pišanja i ostalih lučenja, na taj način očajnički pokušavajući da sakruje činjenicu da je jedini pravi polni organ - ljudski mozak!

Zato sam više puta na ovim forumima iznio svoju formulu - obrazac - koja uveliko prevazilazi onu Decartes-ovu i glasi:

COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

... a razlikuje se, ne samo za jedno slovo, vec i jednu (duhovnu) dimenziju.

- M -

[Beranac]

COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

Mislim da bi se ovo moglo prepraviti u BIVAM JEBAN, DAKLE POSTOJIM!

[metuzalem]

COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

Mislim da bi se ovo moglo prepraviti u BIVAM JEBAN, DAKLE POSTOJIM!

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Beranac!

Nema potrebe za bilo kakvim prepravkama jer se u ovom (univerzalnom) slucaju ionako radi o jedinstvenom - [size=6]povratnom glagolu!!![/size]

- M -

[kuratomir]

COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)

Mislim da bi se ovo moglo prepraviti u BIVAM JEBAN, DAKLE POSTOJIM!

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Beranac!

Nema potrebe za bilo kakvim prepravkama jer se u ovom (univerzalnom) slucaju ionako radi o jedinstvenom - [size=6]povratnom glagolu!!![/size]

- M -

pushti pashche ljubomorno.

[metuzalem]

[size=6]ČOPORI PUSTIH ŽELJA[/size]


Kad su jednog od mudraca antičkog doba pitali, koja bi mu najveća želja bila, odgovorio je:

- Moja jedina želja jeste - da nemam nikakvih želja!

U istom smislu je i narod formulisao nešto slično u svojoj izreci da:

- Zdrav čovjek ima hiljadu želja a bolestan – jednu!

U stvari, nije mi ni trebalo potezati ove mudrosti jer mi je dovoljno da se, sa stidom, sjetim svoje uspaljene i zapuštene mladosti, kada sam pred svojim pustim željama očajnički bježao kao pred čoporom gladnih vukova. I stvarno, sa ničim se mladalačke želje ne mogu bolje uporediti... Svoj prvi, mukotrpno zarađeni novac, bez ikakvog premišljanja sam dao za tada jedan od najprestižnijih automobila – ID 19 ("Ideja" 19) Citroen – i potom se usred zime i bez ikakvog iskustva uputio u Crnu Goru, kako bih se mogao kurčiti do besvijesti, ali sam ga razvalio na neočišćenom odronu nove ceste kroz Platije. Ipak, ne mogu se požaliti na hudu sudbinu, je mi je, jedna samoupravna „Volga“ ispred mene, signalizirala svaki od ovih odrona, ali što to vredi kad se jedan uspaljeni ćutuk poput mene, nije umio sjetiti da ovaj auto posjeduje tehniku koja mu je omogućavala da svoje skup vozilo visoko uzdigne i bez muke „prekorači“ skoro svaku prepreku.

U tadašnjem Titogradu su ovaj auto, iako havarisan, odmah primijetili i došli sa ponudama da ga, uz doplatu, zamijenim za jednog od rijetkih krševa istog ili sličnog tipa, ali moja pusta želja za ovu mogućnost nije htjela ni da čuje, već mi je naredila da iz daleke Francuske naručim djelove i popravim ga, kako bi ipak poslužio svojoj svrsi – kurčenju - iako me doveo do prosjačkog štapa.

Trajalo je to skoro šest mjeseci i kad je bilo gotovo u´fatio sam dva tri đira po Cetinju i Podgorici i izgubio se u pravcu „Trulog Zapada“, đe sam ga budzašto prodao i cijelu godinu bio u korotu za njim, ali nije bilo te sile koja me mogla nagnati da još jednom sjednem u njega. Ipak nešto...!

Ovo je bio vrijedan nauk i opomena i tek tada sam stao posmatrati ljude iz porodica u kojima je novac bio nešto što se podrazumijeva, kako bih i konačno zaokružio svoje mučno iskustvo. Ubrzo sam zapazio da skromnost toga bogatog naroda nije nikakva gluma, već da se u tom bogatim porodicama itekako vodi računa da naslijeđeno bogatstvo ne postane žrtva neuračunljivih i iracionalnih želja potomstva.

Ovo arhetipsko iskustvo me potsjetilo na Eskime i njihove pse upregnute u saonice kojima su prelazili snježna prostranstva. Pa da, mislio sam, da nije tako odavno bi puste želje raskuble i najveće bogatstvo, zato ti, s pravom bogati ljudi, želje svoje djece dresiraju kako bi, umjesto da njihove potomke bjesomučno gone, istima poslužile u stvaralačkom pravcu.

Ne samo ovaj udes već i mnoga druga iskustva su mi ukazala da želje ondašnje nomenklature (potomaka udbaša i oficira slavne JeNeA) nijesu nalik na krvožedne vukove, već umnogome na ne manje krvožedne i obaška podmukle hijene, za koje je svaki čoek bio vrsta strvi koju treba raskusti a i moglo im se.

Pošto ja u Crnu Goru rijetko dolazim, nijesam baš upućen u zoologiju želja novobogataša, ali mogu da pretpostavim da izgledaju poput gladnog čopora zvijeri, (ne samo vukova) puštenog iz nekadašnjeg samoupravnog zabrana.

Bila bi mi velika - želja! da vidm na koje zvijeri nalikuju želje naših vajnih akademika i intelektualaca, no kad vidim njin učinak, sve mi se čini da se radi o nekakvoj podzemnoj flori i fauni. Ima više tih duhovnih glavara, koji bi me mogli potsjetiti na neku od divljih zvijeri, da nijesu poput tegleće marve upregnuti u taljige režima.
U zadnje vrijeme nešto razmišljam i o ovoj mojoj butici, koju sam ovoga proljeća, na vrat – na nos, na sto crnijeh jada otvorio na „Stazi Slonova“, inih i turističkih, na pola puta od muzeja do „Gradske Kafane“ sve moljakajući začudjeni narod za neke potrebe. No, tada mi je to bilo razumljivo iako su, posebno žene, za mnom vikale e od toga neće biti ništa ali sam ja ostao pri svojoj namjeri i kasnije je prenio na ovo duhovno drkalište, gdje je evo i danas sa tendencijom opstanka. Kad o ovome pričam Njemcima, odma im se pojavi sjaj u očima, nakon čega pitaju što je ovamo ne prenesem.

No ovdje se ne radi samo o ovoj neobičnoj apoteci, već i o mnoštvu topica od kojih su neki veoma studiozni ali režimski duhovni specijalci, sa mozgom utrgnuzim u kozni mantil "vladajuce ideologije" i ne misle da iz ovoga bogatstva izvuku bilo kakvu stvaralačku sirovinu, vec se bojažljivo pribijaju zu skute režima, ne shvatajući koliko smetaju Crnoj Gori na putu duhovnog osamostaljenja.
No mene to ne brine, kad vidim da je bilo više od 3000 (i slovima: tri hiljade) ulazaka u moju Apoteku, što je za Crnu Goru isto kao 60.000 za Srbiju.

- M -

[metuzalem]

[size=6]SLAVA[/size]

Prije par dana, u širem porodičnom krugu smo slavili uspješan završetak studija na Visokoj Školi (lijepih) Umjetnosti, odnosno Hochschule der Künste = francuski L´ecole des beaux arts, na kojoj je moj najstariji Evropljanin sa crnogorskim pedigreom ostvario zvanje Dipl.-Ing.-Arch., mada arhitekte koji dolaze sa ove škole prati zvanje Graditelja (Baumeister) od kojih je danas najpoznatiji – Hundertwasser.

Slavlje je bilo skromno ali u intezivnoj porodičnoj atmosferi u čijem stvaralačkom ugođaju (Stimmungu), kako to ovakvoj porodici i priliči, čvrsti konci ubičajenih konvencija počnu pucati, pritom otvarajući pitanja od životne važnosti. U tome je na red došla i ova moja ojađela apoteka a čim sam vidio kako se porodica polako zbija u zatvoreni front, odmah sam znao da će biti (ne)ugodne priče, kako se ispostavilo.
No, sve se odvijalo spontano i u smislu porodične tradicije, jer je baš najstarija evropska muška glava sa svježe osvjedočenim statusom, ovo pitanje potegla po svim pravilima porodičnih odnosa. Glasilo je:

- Dobro, starac, što bi s´onom tvojom jedinstvenom butigom?

Time je mislio na ovu moju ojađelu „DUHOVNU APOTEKU s ambulantom“. Ponosno sam mu odgovorio da ona radi a narod je redovno posjećuje. Nakon što me jedno vrijeme nekako čudno gledao, poče da se raspituje o „Tuškoj pjaci“ kojom smo se nekoliko puta zajedno motali u vremena ona... Znao sam da ga odgovor ne zanima, već da želi samo da tim pitanjem podvuče nešto drugo. Nakon što mu rekoh da ne znam, ali sam čuo da tavori zadnje dane, on se okrenu ostalima ovim riječima:

- „E, viđite što ti je čoek...! – zazvuča otprilike kao ono biblijsko: Ecce Homo! – Ne da ima no mu se neodoljivo nameču mogućnosti da tu jedinstvenu butigu, s neprikosnovenim pravom, ustanovi; bilo u Parizu, bilo u Berlinu a može u oba ova evropska centra... Ali ne! Ovi matuf se još uvijek tegli sa svojim duhovnim tvorevinama po balkanski osvjedočenom moralnom, duhovnom i politickom smetlištu koje neodoljivo podsjeća na današnju Tušku pjacu, kojom vjetar nosi plastični otpad a kojekakve (duhovne i moralne) džukele riju i raskubaju debele slojeve otpadaka preostalih iz ne tako davnih obnova, preobražaja i ostalih AB-revolucija.

Ili tako nekako ali sa temeljitim uvidom...

Osjetih kako mi ovim ostatkom obraza liznu žestoki plamen, koji probudi iskonski patrijahalni kodex po kojem imam pravo i dužnost da svog potomka odmah „dovedem poznaniju prava“ ali se istovremeno sjetih, mimo ove groteske sa Ambulantom, ko i koliko njih je bilo u domovini Crnoj Gori, koji su sa mnom omlatili ka s kanavacom, kako bi oposlili nekakvu njinu kulturnu, ideološku ili političku rabotu.

Pa da, što đetićima preostaje no da svoga oca, koji svoje rodoljublje penje do vrhova mazohizma, opomenu da se svijet obnavlja i da ono što je krenulo niz vodu pušti da otplovi u dubine okeana Prošlosti i da se konačno okrene izazovima budućnosti ma koliko kratka bila ili baš zbog toga...

U krugu familije u ovako stvaralačkoj ekspanziji, šampanjac predstavlja pravu medidžinu te sam uskoro osjetio kako pucaju nametnuti okovi oko ovo malo mozga i ja uskoro sa neizmjernim olakšanjem shvatih koliko mi je potomstvo u pravu. Nakon potrebnog broja ispijenih boca, konačno shvatih da je krajnje vrijeme da svojoj „Majci Crnoj Gori“ i konačno doviknem:

-„Iako si majka pokrij se... (..da ti se pizdurina ne vidi)“

Pritom neumitno znajući da će ona nakon ove moje poruke sebi u pognutu bradu, poput molitve promrmljati:

- „Neka ste vi mene dobro i na sigurnoma a za mene je lako...“

Da bi mi se drob prevrnuo kad se sjetim kome je prepuštam, jer ne da ću ostati ovamo đe mi je dobro i đe sam siguran, no ću sve ono (duhovno) bogatstvo testamentom ostaviti ovome narodu naučenom da gubi kako bi dobijao, jer će doći vremena kad neće biti grada đe neću posthumno imati barem ulicu ako ne i trg. Neću ih u Crnoj Gori, jer nije ni znala ni da me ima..

Ostaću na ovome smetlištu dok ne razdijelim ove preostale polovne ABC – flastere a onda...

Neka mi pouzdani prijatelji ne zamjere, jer će za njih vrata nadam se novootvorenih boutique biti uvijek otvorena a oni dobrodošli, jer znam da će oni ovu moju odluku podržati makoliko im to teško palo

- M -

[milovan]

Neka mi pouzdani prijatelji ne zamjere, jer će za njih vrata nadam se novootvorenih boutique biti uvijek otvorena a oni dobrodošli, jer znam da će oni ovu moju odluku podržati makoliko im to teško palo

Nadam se da nijesi rijeshio da bolesnike ostavish bez ljekova,
znam da jedna lasta ne chini prolece, ali bez tebe ce biti prazno.

[Hari Krisna]

Postovani Metuzaleme,
I sam si vjerovatno, ne jednom, dosao do misljenja ka nasljednik, ali te to brzo prolazilo ili nijesi htio sam sebi priznati da si to i pomislio. U toj nasoj Crnoj Gori se kaze "Iako si majka pokrij se..." ali ipak to niko majci ne rekne. Nije to rodoljublje nikad mazohizam jer to je jedina ljubav koja te ne moze iznevjeriti ili prevariti, ne ode sa nekim ljepsim, boljim, bogatijim, nikad ne trazi nesto zauzvrat vec je uvijek tu sa tobom da grije srce i kad se ljutis i kad mislis da ti ojadjeli krsi mogu biti i od zlata ili da su crni da crnji ne mogu biti. Uvijek se sjetim doskocice jednog starog forumasa " svi smo mi pelcovani onim kamenjem", a ta vakcina daje imunitet na malodusnost.
Naravno da te necu podsjecati na Hipokratovu zakletvu, ali bi volio da procitam tvoje utiske sa sastanka crnogorske dijaspore. Naravno sve u cilju boljeg lijecenja jer kako kazu i pojacan adrenalin nekima zna dobro ucinjeti.

[metuzalem]

Hari moj dobri!

Vidim da se dobro snalazis s preparatima ove apoteke (utjeha!) a ovo sto me pitas o sastanku dijaspore bas odgovara i ovome gornjem napisu, dje pominjem neke koji su zarad nekih njihovih poslova omlatili sa mnom ka s kanavacom...

Bilo je lijepo u Schneyu jer je doslo naroda i prominencije mimo ocekivanja, ali sam ja u medjuvremenu postao oprezan da to tumacim nekim boljitkom za nas poskitane, posto me je iskustvo naucilo a instikt se probudio jos one davnje 2000 kad su nas dovukli na Svjetski Kongres Iseljenika na Cetinju kako bi uz pomoc njinih vjestina odblejali na lijepi staljinisticki nacin: Milo, Milo...!!!

Tad je preliminarno otpjevena danasnja sluzbena himna, koju smo uz dizanje novog znamenja (drzavne zastave) Crne Gore otslusali i prilikom ovog zadnjeg susreta u dvorcu Schney, sto mi je i objasnilo svu onu prominenciju i ostalu brojnu posjetu. Svejedno, ove susrete i pored svih manjkavosti racunam u nesto dobro te ih zbog toga redovno posjecujem sve ocekujuci da sretnem neke od onih pravih vitezova ali oni rijetko zalaze ovamo jer ih nema onamo dje se dijele mogucnosti. A da ih ima, ima ih... Vec sama cinjenica da se ovi susreti odrzavaju u tako otmenom okruzenju, jeste zasluga nekih od njih kao sto je Ljubo Dabovic, covjek koji sve daje od sebe i sebe samoga.

No, polako postajem umoran vec i od cinjenice da oni, od kojih sve zavisi, cine to kao da niko od nas nema mozga u glavi i ne umije prozrijeti igru providnu ka "carevo novo ruho.."

[metuzalem]

Evo,konacno da krenem sa rasprodajom ovih polovnih ABC - flastera za visekratnu upotrebu.

[size=6]Slatki bolovi gluposti[/size]

Naslov ovoga teksta, nametnuo se onim predhodnim naslovljenim "Na popravnom..."
Popravnim ispitom smatram svo ovo vrijeme, u koje me je usud vratio kako bih raščistio sa gomilama laži, samoprevara i predrasuda dosadanjega života. Kao prvo, shvatio sam da će biti najbolje ako počnem razmišljati o – nezamislivom. U svakom slučaju više nijesam želio da svijet i stvari gledam kroz prizmu navike i olako se zadovoljavam nepouzdanim svjedočanstvom očevidnosti.

"Neću znanje, hoću izvjesnost!" – glasi jedna arapska mudrost.
Dakle, životni smisao treba dovesti do vrhunca izvjesnosti!?

Uvijek sam se čudio, zašto u svijetu odraslih suvereno vlada mišljenje da postoji samo jedna jedina – istina, dok se lažima ni broja ne zna. Ta tvdnja mi je, svojedobno, bila posve prihvatljiva, iako je jednako izmicala mome shvatanju kao i nepregledno mnoštvo laži, kojima je moj život bio neizmjerno bogat. U stvari, ako bih bio iskren, ničega u životu se, ionako, nisam ni bojao kao te sveobuhvatne i jedinstvene - Istine.

Zato sam, u svojoj mašti, Istinu, jedinu i sveobuhvatnu, poistovjetio sa okeanom, beskrajnim i bezgraničnim, ali ipak, neshvatljivo konačnim, dok sam male i velike laži, poistovjetio sa morskom florom i faunom; koralima i ribama, medju kojima ima onih divnih, šarenih, dok je mnogo više onih opasnih, zločestih i ružnih. Sjećam se kako sam se nekad u školi ježio od svega onog što se podrazumijevalo pod pojmovima: ljuskari, zglavkari, glavonošci...

Kasnije sam sve to, nanovo, zgranut, uveliko prepoznavao na moralnoj razini društvenog okruženja. U kasnijim godinama svoga života, shvatio sam da se ničemu nisam tako divio kao – Gluposti. Zato sam bio zadivljen onom duhovitom izrekom da su u laži – lijepe noge, mnogo više nego onom mudrosti da su te noge – kratke.

U najtežim trenucima, najmanje sam imao potrebu za bilo kakvom istinom i tada sam jedino čeznuo da me neko laže, ali što nježnije... i čudio se vladajućem cinizmu, koji je, onako s visoka, tvrdio da:

"...kad bi glupost bila bolna, pola svijeta bi vriskalo...!"

Začudo, ova otmjena izreka je, nakon bolne tjelesne i duhovne rehabilitacije, u mojoj oporavljenoj svijesti, poprimila jedan veoma jasan prizvuk, odmah nakon što sam se suočio sa nekad prenaviklom svakidašnjicom i njenim problemima. Više mi nije odzvanjala cinizmom, vec, naprotiv, bila nekako bliska i – poštena.

Pa, jeste, ima tu nečeg... Ne baš tako da vriska zagluši, ali..., zar se mnogi od mojih drugara i prijatelja, ne žale na nešto što se tako moderno naziva – stres!?

Stres, što je to? Da to, možda, nije začetak one boli, koju spominju bezimeni cinici...?! Kako shvatiti depresiju jedne mlade, lijepe i zdrave žene koja, utučena, sjedi u divno namještenom, svijetlom i prostranom stanu ili kući, bezmjerno nesretna zato što joj se zavjese ne slažu sa tepihom... ili

Naprimjer:

Nakon useljenja, mladi par se kući i kao prvo kupuje solidan - trosjed, koga je mladi domaćin, kako i treba, u sjedećem i ležećem stavu, "isprobao" već u salonu pokućstva. Nakon toga kupljen je veliki sto i potom se krenulo u žestoku potragu za – stolicama. Već danima, sretni par obija salone pokućstva u potrazi za stolicama, ali mlada domaćica nikako da se odluči i iz dana u dan, pada u sve dublju depresiju, bez prestanka uzdišući i stenjući pod teretom nesnosnog unutrašnjeg napona.

Mladog supruga, uprkos vreloj ljubavi, konačno napušta strpljenje i svoju suprugu pita, staloženo koliko je to moguće, u čemu je uopće problem i može li joj nekako pomoći. No, prvo da mu ona potpuno glasno i jasno kaže u čemu je njena teška i neizmjerna - dilema...

Ona mu sasvim kratko objasni, da njena nesnosna dilema dolazi otuda što se niti jedne, od već vidjenih stolica, baš nikako ne slažu sa već kupljenim – trosjedom!

Na to joj mladjahni (i mudri) domaćin pridje, nježno je zagrli i vrelo prišapti – na samo uho:

– Draga, znaš što, kupićemo one prve na koje naidjemo, a nadalje ću se osobno ja starati, da te novokupljene stolice ne zajebavaju naš dostojanstveni – trosjed, ili da on – nedajbože – ne počne po kući ganjati i juriti te slatke, nevine, naivne i razigrane stoličice!

[milovan]

Metuzaleme,
Chestitam ti snahu.

[metuzalem]

Metuzaleme,
Chestitam ti snahu.

Fala ti Milovane..! Veliko!

- M -

P. S. Bilo bi mi drago znati ko ti saopsti ovu stvarno radosnu vijest? Moze i PP

[Waterman]

Mete,
evo da navratim u ovu tvoju zdrastvenu ustanovu samo koliko da te pozdravim i cestitam ti snaju uz zelju da nam ubrzo postanes i pravi djedo .

P.S. Veliki pozdrav i za Milovana.

[milovan]

Metuzaleme,
Chestitam ti snahu.

Fala ti Milovane..! Veliko!

- M -

P. S. Bilo bi mi drago znati ko ti saopsti ovu stvarno radosnu vijest? Moze i PP

Inspiracija za tvoju prichu je mogla poteci iz stvarnog zivota,
pa sam se nashalio, sad ti od srca chestitam i zelim puno zdravih unuchadi.

[milovan]

Mete,
evo da navratim u ovu tvoju zdrastvenu ustanovu samo koliko da te pozdravim i cestitam ti snaju uz zelju da nam ubrzo postanes i pravi djedo :D .

P.S. Veliki pozdrav i za Milovana.

'

Evo nas oko ognjishta, sa Metom da ogrijemo dushu.

Mi nemamo dushmana.

pozdrav prijatelju!

[metuzalem]

Inspiracija za tvoju prichu je mogla poteci iz stvarnog zivota,
pa sam se nashalio, sad ti od srca chestitam i zelim puno zdravih unuchadi.

Milovane!

E, pa ne znam sto da ti recem jer si ovom tvojom shalom pogodio vise od ono pola poslovicne istine.

Stvarno, snaha i jeste bas za cestitku, ne samo zato sto je lijepa, skolovana i pametna nego sto potice iz onoga polabskog naroda (Luzica njem Lausitz) od kojega su i nasi preci, dolutali otuda prije vise od hiljadu godina.

Osim toga, ona je zdravo seljacko celjade, iz jednog sela gdje su njeni preci zivjeli odvajkada, tako da mi se nece trebat baktati s nadrkanim Bürgerima.

U stvari, moj najstariji je zatvorio genetski krug, pa sad ostaje da vidimo hoce li od njega nastati novo euro-crnogorsko pleme.

- M -

[milovan]

U stvari, moj najstariji je zatvorio genetski krug, pa sad ostaje da vidimo hoce li od njega nastati novo euro-crnogorsko pleme.

Dragi Metuzaleme,

Dje god odio, doma dodio, sa buljukom unuchadi.
Ja sam cheka unuke, najstari sin je 31 godinu,
pa sam izgubio strpljenje te napravih jednoga prije 4 godine.
Imam petoro iz tri braka, ali su spori na obarachu.

To ime Crnogosko se mnogo puta uzdizalo iz pepela,
jedna zuta zvijezda ce da ukrasi evropsku zastavu,
a nashi potomci imaju temelje za krutu i sigurnu domovinu.

[metuzalem]

[size=6]KNJIGA NAD KNJIGAMA[/size]

Ova tema će mnozinu navesti na pomisao da će biti priče o BIBLIJI... Kako će se, tek, iznenaditi i začuditi kad saznaju da je čak i pojam – knjiga – više nego uslovan. Prije nego tu “knjigu” pomenem, prvo bih nešto o literaturi i pismenosti... M. Becković, kaže da je cilj pismenosti da dostigne izražajnost usmenosti. Ovu Matijinu formulu možemo naći i kod Kineza, koji vele: “Bolja ti je noć razgovora, no deset hiljada godina čitanja...” Toliko o vrijednosti priče i ljudskog razgovora, ali ovo što slijedi o, posve uslovno, “knjizi nad knjigama”, za čitavu dimenziju prelazi sveukupni ram literarnog stvaralaštva.

Dakle, kad bi neko, sa uvidom u sve tajne svijeta, htio da ih zapiše i da ih, u svojstvu amaneta i ostavštine, sakrije za dobrobit nekih budućih pokoljenja koja će ih i konačno moći rastumačiti, kojem i kakvom skrovištu bi te tajne i arkane preporučio? Ako bi njegova mudrost stvarno bila na visini tih i takvih tajni, onda bi jedino dostojno mjesto, da tu knjigu sakrije, bilo: DATI JE U SVAČIJE RUKE!!!

Pa, da li takva knjiga uopste i postoji???

Kako da ne, čak je i tako sveprisutna, da ju je navika učinila posve neprimjetnom... Radi se, u stvari, o - KARTAMA ZA IGRU! To je ta “knjiga nad knjigama” u kojoj su tajne pohranjene na domaku svačijeg pogleda a jedino onim izabranim pripadnicima ljudskoga roda i – na domaku uma! Isto kao što se za filosofiju moze reći, da je mudrost bez humora (humor = strana riječ!), tako se i za sport može reći da je - igra (uslovno) bez zadovoljstva.

E, sad, karte za igru, u smislu knjige, pretpostavljaju uobičajenom, jedno sasvim drukcije i u izvjesnom smislu - vanvremeno stvaralaštvo. Igrači priču, roman, tragediju, počinju miješanjem stranica ove tajanstvene knjige, da bi i sami postali akteri i vektori sudbine za one simbole-ličnosti, koji po njihovom nahodjenju stupaju na scenu. Svaka partija karata predstavlja kompleksnu priču, dok bi solo igre; tzv. pasijansi (patience), više odgovarali - monodramama.

U jednom, više ispričanom nego otpjevanom šlageru, pjevač nabraja božansku simboliku igraćih karata; četiri boje poistovjećujući sa četiri godišnja doba a njihovu moć sa položajem u društvenoj hijerarhiji, navodeći da broj znakova odgovara broju dana u godini(364) + joker! Koliko god bio zanimljiv, ovo je samo profani aspekt ove tajnovite knjige, koja je na svoj put kroz istoriju krenula iz Egipta, čija se transcedentna simbolika naslućuje i u pismenosti ove velike kulture.

Sve ono sto se podrazumijeva pod pojmom – EZOTERIKA – ne može se ni zamisliti van simbolike ovog općtepoznatog i sveprisutnog “orudja” za igru i razonodu, koje seže sve do brojnih turnira na lokalnoj i svjetskoj razini. Sve ovo, teško da će iko razumjeti, ko nije barem jednom noć proveo u igri karata s prijateljima ili namjernicima. Nekada su takve partije karata remetile redove vožnje “Tarinih” autobusa, koji su do Cetinja, vozili starom cestom preko Rijeke Crnojevića, jer osoblje nije moglo da se otme čarima dobre partije preferansa u (hm!) kafani-restoranu sela Rvaši.

U jednom mističnom traktatu o dogmi božje svemoći, jedan od teologa zahtijeva od učenika da mu ispostavi silogizam (dokaz) svoje sumnje u osnovanost te dogme, na što on, doslovno adutira ovom izjavom:
Ni Gospod Bog, ne može sedmicom od mača (pika), da posiječe asa adutskoga!

Ovo je jedna od osnovnih premisa ove čudnovate “knjige”, iz koje, jedva da se može i naslutiti koje bi sve tajne u njoj mogle biti pohranjene. Ja dobro znam važnost ove simbolike, jer se još uvijek sjećam onih davnih dana kad sam, sa ostalima, gradio Barsku luku, a ona gradila – mene! Tada je Novi Bar bio veliko gradilište puno mladih ljudi iz cijele zemlje (SFRJ), privatno uvučenih u vrtlog strahovite konkurencije glede ono malo ženskinja u gradu, te se veoma dobro sjećam svog “juriša” u nesmiljenoj “borbi” za naklonost jedne lijepe raspuštenice, itekako svjesne svojih čari, a kad sam i konačno dospio toliko blizu da me primijeti, ona mi reče nešto, što se kasnije ispostavilo jednom vrstom dalekosežnog proročanstva:

Dakle, onako nježno, kako samo žene tih osobina i toga iskustva umiju, reče mi tada, da za nju nijesam ništa drugo do – sedmica od mača (pika)!

Ono što se nakon toga dogadjalo u velikoj partiji karata, zvanoj život, samo je potvrdilo ovu njenu sudbonosnu konstataciju. No, svejedno, neko ipak mora biti i..:

“Sedmica od mača!”- adut sa predznakom poraza...