DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom

[metuzalem]

Nekad sam pjevao:

...Vidim da dobre
skole nema
bez metuzalema,
i da je sve
gola proza
bez Joske Broza...

E, dobri moj, lijepo što si se javio, pošto me priziska ovi stud pa se i zbog toga prisjetim tvojih toplih priča, te bih volio znati ima li ih novih i đe se mogu naći. nadam se da ćeš me uputiti a ja ću tebe i Harija častiti jednom modernom bajkom...
- M -
.................................................. .................................................. ........................

Aladinova lampa postmoderne

Bilo je to dan nakon što mi, na Univerzitetskoj Klinici grada H., ugradiše onu diznu (stent) koja živit znači, te se nađoh u jednoj od onih proleterskih soba, prostranih, da bi se povodom toga u njima slobodno mogla održati uobičajena - svečana akademija.

Pošto sam bio nov, osvrnuh se oko sebe, osluškujući koja bi to aktuelna tema mogla biti, u diskusiji vođenoj „iz svega mozga“, te mi ne bi teško zakljućiti da je riječ o – birokratiji... Nakon što odslušah nekoliko nesuvislih primjedaba, začetniku diskusije postavih brzopotezno pitanje:

- „ Reci ti meni, kakve utičnice i koji napon struje imaš u svojoj kući...?“

Ne samo on, nego i ostali, zbunjeno i skoro ljutito pogledaše u mom pravcu, nestrpljivo očekujući odgovor, nakon čega onaj upitani reče da su mu utičnice – normalno – po DIN-u (Deutsche Industrie -Normen) - a tako i napon od 220 volti...

- „E vidiš“ – odgovorih njemu i ostalima – „ dižeš tun dreku protiv birokratije, koja je na sebe sve preuzela da ti ne bi morao razmišljati kako i u koju utičnicu da nabiješ šteker i na miru se mogao obrijati svojim električnim brijačem – naprimjer.“

Nakon što se smiri žamor, nastavih direktnim pitanjem:

- „Jesi li, ikad, bio u Francuskoj...?“

Nakon nesigurnog i zbunjenog komentara; „Kakve to veze ima...!?“ nastavih:

- „ Eto vidiš, da si bar jednom bio tamo, već bi pri samom brijanju mogao shvatiti prednost njemačke birokratije koja te oslobodila razmišljanja o tome u koju utičnicu da se uključiš. U Francuskoj to nije tako jednostavno, jer ima utičnica mimo svake norme a kad se u neku uključiš, neočekivano ti zadimi aparat i time opomene da si pobrkao napone od 110 i 220 volti, ali malo kasno, jer je u tom momentu aparat već „u prknu...“

I stvarno, dan današnji se dobro sjećam francuskih (a i njemačkih) električara kad umjesto onog da - nema struje - uzgred izjave - nema soka (ka; sok od šljiva) - čime su moje shvatanje obogatili jednim skoro mističnim pojmom (električne) energije o kojoj smo danas tako tragično zavisni. Od tog momenta je, stvarnost uobičajene svakidašnjice, postala bogatija za dimenziju, jer se mnogo toga okovanog navikom, iskazalo kao aspekt - primijenjene magije - znane iz domaćih i istočnjačkih bajki... Osim toga, svaki put se naprosto zadivim kad vidim nekog zaludnjeg ćutuka, kojom lakoćom, čak i bez završene Autoškole, vozi auto; dostignuće dva milenijuma ljudskog naučnog i tehnološkog stvaralaštva...

Zar je onda čudno što baterije potrebne za pokretanje svih modernih aparata, (po)smatram kao bočice pune pomenutog soka, odnosno kao svojevrsne – Aladinove - lampe za masovnu upotrebu...

[forumen]

Bolje ve nasa, obojicu.

Kad citam metuzalemove fine ljudske price sa zapadne strane, zamislim ga kao Zuka Dzumhura ili Ernesta Hemingveja koji ko zna dje ce zabasati i o cemu pricati. O Cetinju najvise, zavicaj je to, bogo moj.

Cetinje i ja posjetim cesto, cesce nego prije. U njemu nemam nista osim nesto ljutog krsa oko 30 km ka Niksicu. On mi je siri zavicaj, Katunjanin sam, ne krijem. Ako zanemarim da je tu nas izvor, so nase duse i podsjetnik nase istorije, neke druge stvari me vuku u Cetinje. Banalne, ne krijem. Pogadjate, jeftini restorani! A hrana im nije uopste losa. Besparica cetinjska ucinila je da su cijene jela i pica po lokalnim birtijama skoro upola nize od podgorickih. A jos ako dodam gostoprimne konobarice i fini, domaci ambijent, ponekad pored kakve furune, to je onda ljepota bozija. Pogotovo nama kojima miris dima sa ognjista jos svrdla nozdrve i stipa oci, romanticima kojima djetinjstvo opredijeli neke emocionalne trase kroz cijeli zivot.

Ima jedan restoran u samom centru sa finim stolovima i onim kockastim stolnjacima, ali i 'termor' radijatorima, dje rado svratim. Kroz prozor vidim siroki trg ka Dvoru kralja Nikole i Biljardi, kao i nekadasnje srpsko poslanstvo oko kojeg prije neku godinu bjese polemike, da li da se vrati Srbiji ili ne, a ljeti vidim i onog bradatog kovaca koji u rock'n roll ritmu kuje nekakvu gvozdjuriju privlaceci poglede radoznalih turista i djecice. U tanjir obicno vidim neke leso drobove, rastan sa domacom kobasicom ili mozda neku od sveprisutnih przanija. Desno cirkulise konobarica, uctivo se obracajuci gostima. Nekoliko puta vidjeh tu naseg jedinog sahovskog velemajstora, ponekad neke umjetnicke trudbenike. Ali ponajvise vjecito gladne studente od one 3 akademije cetinjske koji tu pocinju svoju boemstinu, nerijetko sa kakvom pricljivom curicom preko puta stola, kojoj je ovo jedinstvena prilika da glumi neku gradsku gospodju prepunu traceva i kritike svakodnevnih dogodovstina ili poneku koleginicu ili kolegu, groznicavo gaseci jednu od onih 'slim' cigareta u pepeljaru. (ovo iz vremena dok se smjelo pusiti.)
Kad saberem trosak, za moju malu familiju, ispadne da mi je gorivo doslo dzabe i da se jos pridoda kakva sitnica iz prodavnice.
Ne krijem, postao sam kalkulant, ne bih li kako spojio prvi sa prvim, teska su vremena. Davno proslo vrijeme je ono kad putovah Jevropom i piskarah odje postove iz dalekih gradova. No, mogu se fine price napisati i o nasim bliskim selima i gradovima. Priznajem, vecinom gledam ljepsu stranu medalje i ono sto ljude spaja i stvara fini stimung. One ruzne stvari ostavljam drugima, sklonijim svadjama i ljutnjama.
I da dodam strofu od prije 10tak godina sa ovog istog foruma, dje sklapasmo fine pjesmice u neka druga vremena, upucenu Monitoru (dolazi li vise taj ulcinjski ribar koji mi pokloni i knjigu svojih vrcavih stihova?):

...No da pjesme pjevamo o moru
o lovcenu ili o kotoru
da imamo pred oci tu sliku
ka tereza o svom dubrovniku
da se malo durmitorom hvalim
a ne da o kilibardi balim
i da cure fine pofalimo
a sve drugo mi da batalimo!


Eto, gospodo moja, toliko danas od mene. Ajd uzdravlje...

F

[Hari Krisna]

Vitalnost duha nasih ljudi je fenomen na koji se uvijek moze racunati. Nema muke koju neće i na sprdnju okrenuti, a ni ozbiljne stvari koju neće osvijetlititi sa druge strane. Nazovem nekog prijatelja da pitam kako su njegovi da li su zavijani, cuje li se sa njima... a on ka iz topa.
- Ma ovo je sad super
- Kako jadan super..?
- Zavijane Pluzine pa ni tica ne moze donijeti pismo Luksiću. Dako pocne nesto raditi kad mu ne smetaju.

[forumen]

Ajde da bar odje ne pricamo o dnevnoj politici, Hari. Vjerujem da je metuzalem ovu duhovnu apoteku i otvorio da bi se fine i duhovite price pricale.

Dakle, evo jedne anegdote sa mog ljetosnjeg putovanja na Krf, ali albanske.
Elem, provedoh 7 finih dana na Krfu sa porodicom, i sad me evo nazad, kolima, albanskom obalom od Sarande ka Valoni. Nekoliko km prije Valone, osjetim da mi se nesto desava sa autom, nalik na izdusenu gumu. Zaustavim se, i gle cuda, moja nova prednja, skoro kupljena guma je bila izdusila, sasvim. Naravno, ukazah sebi prvu pomoc, izvadih onu rezervnu, malu gumu i eto, mogah krenuti u potragu za nekim vulkanizerom. Krenem naprijed i nakon 2-3 km se zaustavim pored nekog servisa. Izadjem i priupitam mehanicara ima li blizu neki vulkanizer, tj. 'gomist' kako procitah na nekim usputnim radnjama tog tipa. Tip mi poce objasnjavati da se moram vratiti oko 3 km, a onda mi rece da ga pratim i sam udje u svoj auto i krenu. Nijesam ocekivao toliku pomoc i krenuh za njim. Nakon taman 3 km ukaza se sa desne strane vulkanizerska radnja, tj 'gomisteri'. Tip me pozdravi, nakon sto mu zahvalih, i on ode. Ostadoh sa nekim omalenim majstorom za gume, koji, gle cuda znavase engleski solidno. Rece mi da je nekoliko godina radio vani. Uze moju izdusenu gumu, namjesti crijevo na nju da je napumpa i vrlo brzo zakljuci da je otisao ventil tubelesa, sto i mene, iskreno, obradova. Jer, vec sam bio prezalio pare za mogucu novu gumu. Vjesti majstor zamijeni ventil novim, napumpa, i bjese sad sve u redu sa gumom. Krenu da je montira na auto, prethodno skinuvsi moju rezervnu.

Dok je sve to radio, razmisljao sam da mu, ako cijena bude 5 Eur dam 10 Eur, jer mi je bas rijesio veliki problem.
Kad je doslo do placanja, upitah:

- How much cost?
- 3 Euros - rece majstor

Ja mu pruzih 5 Eur i kad on ode za kusur, rekoh da ja sve OK i da je rijesio moj veliki problem, nasta on rece:

- No, no, no, here are your 200 leks, vracajuci mi kusur.
Ja opet pokusah da mu kazem da je sve OK, nasta on rece:

- This is my job, and that is your money, ser!

Ne mogah da vjerujem svojim usima, aja ocekivao da mi jos i zatrazi mnogo vise, da iskoristi to sto sam stranac a jos u bezizlaznoj situaciji. Rekoh mu:
- Thank you, you are a big man!
- No, no, you are big, I am small!, rece majstor.

Uzeh kusur, zahvalih mu i odoh, usput se cudom cudeci da ima i ovakvih ljudi, pogotovo majstora koji kod nas uglavnom preplate svoj posao. I pomislih da je pred Albanijom svijetla buducnost ako je budu gradili ljudi kao sto je ovaj 'gomist'. Posle sam vise puta pricao tu pricu nekim svojim prijateljima koji se ne mogahu cudom nacuditi da je tako nesto uopste moguce.

Eto, to bi bila ta anegdota, a sad da vidim sta je Hari novo smislio protiv ambasadora Pejovica ...
Ajd uzdravlje i kuckamo se uskoro...

F

[Hari Krisna]

Bajke o ambasodaru Pejoviću izgleda da imaju ljekovito djelovanje pa ako je to ljekovito savrseno je dobro mjesto Metove apoteke. Nekom apoteka, a nekom apaurin, zavisno od proizvodjaca nekom plivadon nekom krkadon. Izaci iz kafane a ne popiti casicu, iz apoteka ne dobiti lijek moze se smatrati grijehom. U medicini postoji pravilo Primum Non Nocere, a Met jos nije napisao sta vazi za ovu duhovnu apoteku, dje i nije bas obavezno naći lijek

[forumen]

Bajke o ambasodaru Pejoviću izgleda da imaju ljekovito djelovanje pa ako je to ljekovito savrseno je dobro mjesto Metove apoteke. Nekom apoteka, a nekom apaurin, zavisno od proizvodjaca nekom plivadon nekom krkadon. Izaci iz kafane a ne popiti casicu, iz apoteka ne dobiti lijek moze se smatrati grijehom. U medicini postoji pravilo Primum Non Nocere, a Met jos nije napisao sta vazi za ovu duhovnu apoteku, dje i nije bas obavezno naći lijek

Kad smo vec kod Plivadona, jesi li isao nekad putem od Podgorice ka Matesevu, preko Veruse. Ima tamo u Bratonozice, cini mi se u selu Bolesestre, jedna oronula kucica sa jos uvijek vidljivim nazivom nekog kafica u njoj: Andol! Originalno, nema sta. Mnogima je pokoja loza, pivo ili vino bolji lijek i od samog Andola. A mozda ni oni ne nadju lijek u Andolu, ko zna...

[metuzalem]

Kad smo vec kod Plivadona, jesi li isao nekad putem od Podgorice ka Matesevu, preko Veruse. Ima tamo u Bratonozice, cini mi se u selu Bolesestre, jedna oronula kucica sa jos uvijek vidljivim nazivom nekog kafica u njoj: Andol! Originalno, nema sta. Mnogima je pokoja loza, pivo ili vino bolji lijek i od samog Andola. A mozda ni oni ne nadju lijek u Andolu, ko zna...

Posebno kad Cetinjem prošetam uzduž (Njegoševom) vazda me "nabodu" nazivi ugostiteljskih objekata, počev od onog - "Antib(es)", "Pariz" (Paris) i dr. - na latinici, da bi se, na njih, u "novoj varoši" nadovezali nazivi na ćirilici i iz lokalne geografije, poput "Katun"-a i njemu sličnih... Zato sam na istom ovom forumom iznio prijedlog da se prijeđe na maštovitije nazive poput onoga koji je, još davno, Đoko Žigalj predložio a mudri Vulaš prihvatio za svoju trgovinsku radnju - "Osvit" - a ja se nadam e je onaj bife na benzinskoj pumpi nazvan "BAR A BAR..." ovaj naziv uzet po navedenoj sugestiji o "vladavini mašte..." (L´imagination au pouvoir - Paris 68.)
Ovih zadnjih godina mi dosadiše farmaceutske reklame koje se, bez izuzetka, završavaju zbrzanim trtljanjem:
- "U sluaju neželjenog dejstva, pitajte svog ljekara ili apotekara..."

No koliko god ova primjedba izgledala glupava, potsjetila me je na ličnu obavezu u pogledu sopstvene farmaceutike, te ću se potruditi da, kao (duhovni) apotekar opšte prakse - svojoj klijenteli budem na raspoloženju...
- M -

[forumen]

Posebno kad Cetinjem prošetam uzduž (Njegoševom) vazda me "nabodu" nazivi ugostiteljskih objekata, počev od onog - "Antib(es)", "Pariz" (Paris) i dr. - na latinici, da bi se, na njih, u "novoj varoši" nadovezali nazivi na ćirilici i iz lokalne geografije, poput "Katun"-a i njemu sličnih... Zato sam na istom ovom forumom iznio prijedlog da se prijeđe na maštovitije nazive poput onoga koji je, još davno, Đoko Žigalj predložio a mudri Vulaš prihvatio za svoju trgovinsku radnju - "Osvit" - a ja se nadam e je onaj bife na benzinskoj pumpi nazvan "BAR A BAR..." ovaj naziv uzet po navedenoj sugestiji o "vladavini mašte..." (L´imagination au pouvoir - Paris 68.)
Ovih zadnjih godina mi dosadiše farmaceutske reklame koje se, bez izuzetka, završavaju zbrzanim trtljanjem:
- "U sluaju neželjenog dejstva, pitajte svog ljekara ili apotekara..."

No koliko god ova primjedba izgledala glupava, potsjetila me je na ličnu obavezu u pogledu sopstvene farmaceutike, te ću se potruditi da, kao (duhovni) apotekar opšte prakse - svojoj klijenteli budem na raspoloženju...
- M -

Kad smo kod imena cetinjskih kafana sa nasijem imenima, ima i ona 'Mala kuzina' dje se fini rostilj priprema, a i ona pretencioznog naziva 'Crna Gora' u Bajovu, sa vazda svjezim mesom za fini cevap. Jedne godine tu se dzabe dijelila kuvana krtola sa suvim mesom i kisjeli kupus. Slucajno prolazismo i najedosmo se bas . A autoputem ka Budvi, u Ocinice, ima onaj 'Konak', kome je ime na jednoj tabli ispisano nekim pisanim kitnjastim slovima, pa ono 'n' izgleda vise kao 'nj', i, vjerujem da to mnogi usputni turisti cesce citaju kao 'Konjak'.
A kad smo kod Vulasa, ne znam vlasnika, ali sam o tom mom zemljaku cuo da je pravi potomak svojih predaka, koji su uvijek bili vrijedni, posteni, ljudi od svoga posla, privrzeni porodici i radu. A tesko je nekad bilo sa tim osobinama postici ugled u okruzenju vojvoda i serdara, kad se vise cijenila umjesnost na sablji i nadgornjavanju od marljivog i postenog rada. Vazda mu cvjetalo, a vidim da mu dobro ide. Usput, Vulasi su starosjedioci u Katunskoj nahiji, jedno od najstarijih bratstava u staroj Crnoj Gori.

[Maja]

<strong>

U Rimu se ponasaj kao Rimljanin.
U CG se ponasaj kao gradjanin CG.
Od danasnjeg racuna za struju navijam za sve mediokritete iz Vlade, za sve lezilebovice i grebatore iz Skupstine, i sve lopove u CG od onih drustvenih preduzeca koje su ocerupali kao onaj Rus sto je prodao pistu na aerodromu zbog svojih par hiiljada dolara, i sve lopove koji ne placaju struju, vodu, i nidje nista u CG.
Od danas navijam i podrzavam te boljsevike kao vecinu u CG u svakom smislu.
Hvala ovim dodacima EPCG koji mi pokazase pravu sliku CG.
Do sada sam se nadala, a od sad.. Tako je kako je, a kako je, vidi se i iz aviona.
Demokratski vecina gradi pravila u drustvu, pa...Mi manjina samo da aplaudiramo.
SFSN ili SOS


Hvala Lepo

[NSX]

procistice to sjever samo da dune jos par puta ovako

[blokteatar]

Gosp. Met ,
vrlo često , zadnjih dana, pokusam zastati ,koliko me studeni i snazni vjetar pušti ne bi li uspio proviriti kroz izlog vašega butiga . Ima dana kada toliko žurim da ne uspijem ni vidjeti koga sve ima unutra ,ima li guzve , a kamoli dohvatiti okom moj omiljeni šareniš sa uredno složenih polica i sav njegov sjaj. Ruke su mi najčešće zauzete : u jednoj ceger s nesto krtole, koje jaje i kilo brašna , a u drugoj najčesće kesa s hlebom i mlijekom. Koliko god žurio i svakako znajući da me doma neko iščekuje , odlučih da upravo danas , spuštim sve što uprtih , otresem snijeg s kaputa i konacno osjetim miris Vaše apoteke .
Najiskreniji da budem , nisam ni siguran što mi je .Znam da cesto zažiga , nekada zapeče ali bol je uglavnom konstantan i tinja , čas u predjelu glave pa prsa , pa opet odozgo pa onda odjednom na oči udari , pa konstantno ne staje do kasne veceri , nekad i ranoga jutra , dok se kapci ne umore.
U rano predvecerje svratih do “Sloge” , stare sarajevske birtije , po karte za sutrašnji derbi ,dje je otac sa svojim rock bendom godinama gajio i vješto tajio misteriju duhovnog i intelektualnog sazveždja dajuci nama , na kašičicu po nešto od svega , najčešce u svitanje , kad je ko imao prilike , dočekat ga doma .
Staro i poznato društvo , bokali na stolu , gitara u skutu , d-mol.. Kroz oblak dima , u bordo sakou , crnih revera s peskirom preko ramena , domacin Refik pozdravlja : “ Bujrum, doktore u pravi si čas , ide pače .. “
Stari iz džepa izvadi karte , ali ih uz prsa prisloni i reče da dok ne popijem s njima bar jednu , ne nadam se ničem. Stukoh prvi gemišt , pa drugi i na pola trećeg istroh mu ih iz ruke , poljubih ga u čelo , pa sve ostale redom i trčećim korakom požurih ka Medicinskom fakultetu gdje me ispred Kuka cekao Samir , sin poznatog sarajevskog mesara i cevabdžije , druga kuća od naše , ali niz ulicu , tako da nas je ipak Bog pogledao , jer im je uz kucu postojala i klanica , pa je često niz niži dio sokaka znala poteći i rijeka krvi završavajuci u obližnjoj bašti staračkog doma . Samir je moj prvi , najbolji i jako dugo i jedini jaran kojega sam imao . Bio sam visočiji i jači od njega , iako smo samo par puta oprobavali snage , ali Samir je imao neki rijedak sklop dobrote i arogancije , tako da je njegova nekako uvijek bila zadnja ,pogotovo kad bi se našli u većim problemima sa ostalom rajom, ali djetinstvo prodje kao kroz san , pa tako i naše. Bez riječi mu ugurah njegovu ulaznicu u džep , blještave , svilene košulje , boje ciklame i krenusmo na brucoški dernek , naš prvi ,od kad smo na medicini. Ugurasmo se na nešto malo slobodnog dijela, velikog drvenog šanka i prve dvije pive stigoše , pa još dvije . Raje sve više , najmanje brucoša na brucoškoj. Ines te večeri nije dosla , iako sam je preklinjao i nazivao glupačom . Njen problem ako što naleti dok iz petnih žila i sveg glasa pratim “Graciju” , držeći se za ivicu barske stolice na kojoj sjedaše neka guzata rokerka , s lijeve strane, a s moje desne , naravno Samir i zajedno sa mnom u ritmu, kao na teniskom meču , vrćeo glavu lijevo pa desno , pa opet ,kako bi koja prosla pored nas. Ako bi nam koja loptica i promakla svako bi se od nas osjećao kao izdajnik i nedorastao situaciji. U neka doba pogled mi zakači po podijumu , dje se igralo kako je ko mogao i umio . Ponoć se bližila i djelovalo je da će i ova kao i mnoge ranije završit nekim narodnjakom dje se Samčo posebno dobro snalazio , a nakon toga ja koji ga vadim iz sevdaha, moleći , kumeći i pokušavajući da se uhvatim džade . Naravno s njim pod ruku . No , te noći ne bi tako. Ne baš tako. Ne vjerujući očima , odgurnuh se nekako prema napred . Daleko od toga da je Samir bio plašljiva riba kad su žene u pitanju i nije da nije imao bar par veza , ali nikad ga s nijednom ne vidjeh u zagrljaju . E, tad bješe. Neki se sentiš zavrće , u jednoj ruci boca , a drugom obgrlio sitnu , plavu , blijedoga lica . Pridje mi prvo on pa par koraka za njim i ona. “ Ovo je moja ljubav “-reče , klateći se , a ona dodade : “ Marija, drago mi je . “-pa se i sama zatetura . Brzo se nadjosmo u separeu s Marijinim prijateljicama . Samir obrnu turu , pa jos jednu .Od bučne muzike se slabo sto moglo prozborit , ali je jedino Samir povremeno nadjačavao dok se s Marijom nadvikivao s uva na uvo. Čulo se najčešće , da se ženi i da je ona ona prava .Pa u smijeh i on i ona. Marija je na prvoj godini medicine kao Samčo i ja , ostale rekoše , al ne dokučih .Ponešto smo , ipak , Lidija koja je sjedila do mene i ja uspjeli razmjenjujući komentare jedno drugom na uvo , a da ga ovo drugo čuje , reći. Samir je ,ustvari ,naletio iz gužve i na koljenima zamolio Azru za ples. Azra nije bila oduševljena , a Samir se okrenuo ne mijenjajući klečeći položaj prema Mariji , dok je iz zvučnika stizao glas Bebeka :” Selma, Selma …”
E, kakav papak , moj jaran. Kad bi samo prihvatio barem dio onoga što mu nabijam na nos svakodnevno. Seljačina. Jebo ga Babo , jebo ga Željo , Miloš Bojanić koji mu se dere u sobičku natrpanom posterima obnažene Samante, Sabrine i *****a, palaca ,jeb’la ga ona mesara i svaki prsten na ruci , svilena košulja i onaj pramen Halida Muslimovića na glavi …a, vidi mu glave tek. To je , fakat posebna priča . E, brate moj, nikad te neću naučit .

Pola tri i raje sve manje . Samir i Marija i dalje , priljubljeni jedno uz drugo , jedno drugom na uvo okačeni , pa smijeh, pa opet . Rekao bi čovjek da se znaju godinama , a ne svega par sati . Lidija poznaje Ines sa Ekonomije tako da smo najviše pričali o njoj, sve dok ne reče da bi morale ići . Ustadosmo i niz Dalmatinsku lagano . Prva se na asvalt stropošta Marija ,a Samir u pokušaju da je zadrži , za njom . Jedva nekako , nastavismo . Taksi je na dnu ulice pa će cure prema Skenderiji , a ja i Samčo uz Vratnik , pjehe.
Cure odoše, a Marija ostade u Samirovom zagrljaju iz kojeg se izmicala samo kad je povraćala , a on za njom kao po dogovoru. Da je vrag odnio šalu i da je vec skoro četiri vidjeh dok sam bukvalno gurao oboje uz naš sokak. Zastajali bi dok Marija povrati , pa sačekali par sekundi da i Samčo to obavi, pa opet nekako uzbrdo sitnim korakom , uz klizavu kaldrmu , pa par koraka unazad, pa opet .
Ne znam niti je bitno koliko je prošlo i kad se konačno ukaza velika kapija Aljove avlije kroz koju se u par koraka nadjosmo u uskom hodniku Samirove kuće iz kojeg smo drvenim stepenistem , na vrh prstiju , došli do njegovog sobička , držeći u rukama ja svoje martinke , a Samčo Marijine sebadjine, crne . Taman , dok se u redu trpasmo kroz uska vratanca sobička, začu se škripa vrata odozdo i glas teta Hajre: “ Hajvani , Božiji, u ova doba tumarate , a ti mali , ako ti se Babo probudi , neš se fino provest ! “. Sačekah tren da se vrata opet zalupe , mahnuh im na kratko, pa bjež kroz avliju , pa uz sokak .
Na satu je pokazivalo 12:45 kada me zvonjava telefona iz ledenog hodnika probudila. Ustah nekako . S one strane Samir : “ Buraz, hajde do mene odmah i nista nikom ne govori, ako te ko išta upita”.
Dan derbija, na Koševu se sprema spektakl , al’ ajd , samo na kratko , računam . Na vratima teta Hajra :”Bujrum, sine , ako je to njihova volja njihova je i nafaka i nek im je sa srećom “. Jedva izustih nešto pa lagano uz stepenice gore . Ukočen . U šoku zastadoh ispred zatvorenih vrata Samčovog sobička . Film od sinoć , koliko god sam popio , vraćam u solidnom ritmu po svakoj roli i ne sjećam se ničeg osim glupiranja i zajebancije. Razne. Naravno , mnogo toga mi bi jasno i ona mangupska žica u meni , namotana godinama i deklovana čvrstim metalnim oklopima sarajevskih sokaka , natjera me u smijeh . Ipak , Samčo je to . Pokucah dva put , pa tri put, pa tri put po jednom , kao i uvijek , godinama već . Marija na krevetu u Samčovoj pidžami , on do nje , sjede ispred malog drvenog stočića na kojem se ukazivala samo puna pepeljara i bokal vode. Na radijatoru svilena košulja , farmerke i karta za derbi na vrhu gomile. Na ormaru , Marijin djubretarac , izvrnut .
Te sam godine zadnji put vidio moga Samča. Ja sam se s prvom granatom vratio pradjedovima .A on ..seljak ko seljak. Bogu hvala ,rat nam nije odnio nikog bližnjeg , a ipak donio dosta. Sad su u nekakvom usranom Lajdenu u Holandiji . Marija je ginekolog i kad stigne ponekad napise ponešto , meni . Samčo je u drugoj klinici i tamo je radiolog ,jako je zauzet i bruto zaradi oko trideset hiljada eura , ali tamošnji porezi urade svoje , tako da ne izadje preko dvadeset hiljada mjesečno , možda nešto malo preko.Tada Marija uspije nadoknaditi ostalo. Najviše žale za djecom . Četvoro , dvije cure i dva dječaka , a malo vremena za njih . Ipak , snalaze se , kaže.
U zadnjem pismu , za koje odgovor čekam već mjesecima , bio sam kategoričan da bar djecu pošalju na ljeto , meni u Crnu Goru jer ja imam svo vrijeme ovoga Svijeta ,a i takvi smo mi glumci, vječiti boemi i kad radimo glumimo, a glumimo kad hoćemo , a i plaća se nešto . I prije svega, da im ni slučajno nista,osim o ćevapima ne govore , pogotovo nikako o Vilsonovom u proljeće , o mojoj gitari , o derbiju i Želji , muzici i “Estradi”, devedesetim i prvoj granati. E, to ću ja ,neka pušte mene, mnogo bolje. Mnogo bolje …

[metuzalem]

blokteatar:

Gosp. Met ,
vrlo često , zadnjih dana, pokusam zastati ,koliko me studeni i snazni vjetar pušti ne bi li uspio proviriti kroz izlog vašega butiga . Ima dana kada toliko žurim da ne uspijem ni vidjeti koga sve ima unutra ,ima li guzve , a kamoli dohvatiti okom moj omiljeni šareniš sa uredno složenih polica i sav njegov sjaj. Ruke su mi najčešće zauzete : u jednoj ceger s nesto krtole, koje jaje i kilo brašna , a u drugoj najčesće kesa s hlebom i mlijekom. Koliko god žurio i svakako znajući da me doma neko iščekuje , odlučih da upravo danas , spuštim sve što uprtih , otresem snijeg s kaputa i konacno osjetim miris Vaše apoteke .

E dobri moj..,
Kolikogod da je mučna ova tvoja lektira, čini mi čast, jer sam siguran da si je ispisao u jednom grču a zatim upodobio mojoj apoteci....

A zašto i ne, jer kad čoek pošteno razmisli u svakoj apoteci prednost ima baš onaj koji je od neke unutrašnje muke napunio gaće ili sere na usta zato što je, kako narod posprdno veli, zaboravio ključ od prkna.., pa zašto bi bilo drukčije kad je u pitanju – duhovna – apoteka.
I dobro je da si sa tvojim sumnjama i u iskrenom povjerenju došao u moju apoteku, kako bi, ne samo sebi no i tvojim dragim prijateljima našao lijeka u ovim besudnim vremenima... Za tu boljku će se u mojoj apoteci uvijek naći preparat, jer određene duhovne preparate nosite u sebi a meni je sasvim dovoljno da vas na njih uputim... Njihov nazivi su – iskreno prijateljstvo, utjeha i nada.
- M -

[Hari Krisna]

Vazda su Crnogorci isli trbuhom za kruhom pa tako i izvjesni Pero iz Pjesivaca ode za Ameriku. Nesto kasnije javi rodjaku, kojeg od miloste zvali Mujo, da proda nekakvo njegovo magare i da pare posalje po komsiji koji će svratiti. Mujo ucinjen cojek, a posto tada radio voz silom na sramotu ukrcaju magare da ga na pazarni dan proda na Slap. Otvorio se pisak magaratu pa ojadu zabavio narod od muzike a neki komsija zamoli Muja da umiri djaola. Proba Mujo na sve nacine i dzaba a onda se śeti.
- Ma dje jadan da ga umirim kad on taman ka gazda. Na silu ga ubacismo na voz a on cim vidje voz pomislio da je kondukter.

[Pirun]

ja samo svrnuh da popijem praškove. sezona je bakcila zastavagrbhimnablablqblabla. ne prolazi ova epidemija. Kuga. Camus.

[metuzalem]

ja samo svrnuh da popijem praškove. sezona je bakcila zastavagrbhimnablablqblabla. ne prolazi ova epidemija. Kuga. Camus.

U zadnje vrijeme mnogobrojne i česte reklame ljekova i preparata na ovdašnjoj televiziji, dosadile su mi, posebno zbog neizostavnog refrain-a koji slijedi svaku od njih i to bez izuzetka:

„U slučaju neželjenog dejstva, obratite se svome ljekaru ili apotekaru...!“


No ipak, ovaj do mantre obavezni refrain me je potsjetio i na moju obavezu duhovnog apotekara, posebno zato što sam svoju apoteku neoprostivo zapustio iako se za njom i njenim uslugama potreba itekako jasno osjeća. A koliko to i jeste važno, najbolje ukazuje činjenica da su apoteke odavno postale izvjesne – consulting institutions – time me obavezujući da budem u trendu i ponudim svoje (duhovne) usluge i preparate svakome kome trebaju. Ovo me potsjeti da sam dan nakon otvaranja ove značajne ustanove na cetinjskom Dvorskom Trgu, nao vaj nadasve moderan način postupio kada sam onom njemačkom turisti, koji je poput onoga ojađeloga zeca iz „Alise u zemlji čuda“, zadihano protrčao ispred tek otvorene butige uz potpitanje:

- Što mu znači ovo o savjetima - "iz zasjede"!'


- A, bravo - odgovorih iz mjesta - konačno da neko primijeti i u skladu sa porukom pruži jedinstvenu priliku da mu baš - iz zasjede - i dobacim jedan mudar savjet uz pitanje: Možeš li ti sebi, uopšte, dozvoliti da bez moga savjeta nastaviš put i život?

Iako sam mu ponudio svoj (duhovni) preparat širokoga spektra, on se ipak odlučio za – nadu – o kojem veliki mislioc Niče i nije imao baš najbolje mišljenje... No nuđen – čašćen i to ti je....

No, da bi ovu butigu ponovo doveo do dužne uslužnosti, došao sam na ideju da, uskoro, poštovanomee općinstvu ponudim izvjestan (duhovni) – diuretikum – kumulativnog dejstva...

- M -

[milovan]

Plannco Wallach S. kaže:5. Mart 2012. - 4:01 u 4:01 am
Milovane, bio bih ti zahvalan ako bi prenio Metusalemu da se necu registrovati na onom Mn. kafeu, jer kad sam par puta ranije pokushavao da se registrujem odbilo me. pretpostavljam da je onaj janichar koji se veli Hari. ispod chasti mi je da se petljam dje sam nepozeljan.
zashto Metusalem ne navrne odje?
unaprijed zahvalan!
PWS

[Hari Krisna]

Milovane, kad već prnosis te poruke red je da se objasni. Nije to zbog Harija već prilikom registracije na ovom forumu ima mali test na inteligenciju koji je ocigledno nekom korak koji se ne moze preskociti.

[milovan]

Milovane, kad već prnosis te poruke red je da se objasni. Nije to zbog Harija već prilikom registracije na ovom forumu ima mali test na inteligenciju koji je ocigledno nekom korak koji se ne moze preskociti.

Hari izvini,
vec sam odgovorio na javniservis,me, da sa Harijem nikad nemam GRKE,
i vodim ostru bitku sa SNOBOVIMA, koji se gade CdMa, Vijesti i antene m,
za njih sam napisao malo pjesmica na topiku o Misku Djukicu, jer mu TRAZE DLAKU U JAJCE, STO PISE KOLUMNE ZA VIJESTI.

Srdacan pozdrav,
bio sam slobodan da iznesem njegov STAV, a LICNO GA SMATRAM POGRESNIM.

[metuzalem]

U zadnje vrijeme, uglavnom virtuelno, obitavam na forumu Cetinje, nespretno pokušavajući da (posebno mlađe) Cetinjane uputim na izvjesne prednosti koje nudi ovaj nestvarni grad te zato pišem postove od kojih se čak i meni drob prevrće i zbog toga smatram da bi ovaj zadnji post u duhovnoj apoteci, slobodno mogao dobiti status duhovnog preparata posebnog dejstva...

Odavno sam se uvjerio, da osim četiri godišnja doba postoji i jedno, koje bi se slobodno moglo predstaviti kao – peto, a to je onaj kratki period kada zima prelazi u varljivo proljeće... Zbog toga mi i nije čudno što mi se nameću neke slutnje i predosjećaji, da mnogi koji ulaze na ovaj moj tread, dolaze na pomisao e se matuf, iz svog dobro situiranog besmisla, podmuklo umiljava i udvara cetinjskoj mladeži, koja je bez para, izvjesnosti..., a i kako izgleda, bez - budućnosti...

No umjesto osjećaja jalovog sažaljevanja nametnu mi se, iznenada, jedna od znanih latinskih uzrečica:

„Ako voliš svoje dijete, pošalji ga u svijet...!“
.... što za mene ipak predstavlja prežvakanu antičku mudrost iz druge ruke, jer u objektivnoj Crnoj Gori još uvijek važi ona nesmiljena starocrnogorska mudrost:

„Ako (stvarno) voliš svoje dijete, pošalji ga u – kur@c...!!!“

Ovo mi je postalo jasno tek kada sam napravio saldo svjih životnih iskustava, sve se čudeći kako je jedan (cetinjski) ćutuk mogao postati punopravni stanovnik Berlina i, uzgredno, počasni stanovnik Pariza a čijoj stvarnosti s punim pravom pripadaju; i katedrala u Sietlu, kao i Susreti u Berlinu o kojima tako nadahnuto pišu nedostižne velićine crnogorske literature...

Svjestan sam da ovo moje obraćanje cetinjskoj omladini, stvarno, a može biti i tagrićno, predstavlja jedinstvenu moralnu pornografiju ali isto tako i jedinstvenu privilegiju da pravovremeno, iz prve ruke (hm glave!) steknu duhovne i moralne prednosti, kojih cetinjski matufi postanu svjesni tek kad napune pedeset godina i tada sa iskrenom sjetom i onako, sami za sebe, tiho othuknu:

„Eh da mi je, su dvadeset i pet..., bila ova pamet...“

Zato upozoravam sve namjernike koji zabasaju na ovaj moj thread, da je odrastanje u Crnoj Gori a posebno u Cetinju jedinstvena privilegija, koje sam postao svjestan tek nakon svih ispita, na kojima sam pao ali i položio, a sve to nakon što su me, u samoupravnoj sigurnosti ušuškani brašnjomudi, kao moralno-politički nepodobnu skitnju lepetnuli onamo đe (prirodno) i pripadam, tojest u GULAG zvani: „Truli Zapad“. Zbog toga sam svim tim brašnjomudima, zaštićenim poput polarnih međeda, iskreno zahvalan, posebno kad ih vidim kako u neprozirnoj neizvjesnosti novog poretka, zijevaju ka ribe na suvom, pritom se, onako udbaški tješeći kojekakvim bjelosvjetskim zavjerama, skoro da bi mi moglo biti žao...


A kako da, i Crnoj Gori a i Cetinju, na koje sam pristao još i prije svog rođenja a koji su me poslali u Svijet (odnosno kur@c) na jedan tako bezuslovan način, ne budem zahvalan, kad pomislim da bih i su sedamdeset i kusur godina, slobodno mogao zarađivati, ne samo pameću nego i pomenutim – kurcem... No nećemo sad o tome... Možda u nastavku...
Ako ga bude !

- M -

[Hari Krisna]

Ne znam zasto, ali kad cujem to "pošalji ga u svijet.." vazda me asocira na jednog naseg zemljaka sa Cetinja kjeg poslali da studira u London. Nidje ka na Cetinju se ne izostri duh i valjda nidje na svijetu se narod ne sprda s ozbiljnim stvarima ka tamo. E taj duh sprdačine ih drzi dje god odu i oni koji ih bas dobro ne znaju nikad ne znaju kad pricaju ozbiljno, a kad udaraju u šegu s nekim. Otišao tako naš zemljak u London odavno, a pošto je stvarno duša od cojeka cim nekom nešto zatreba kod njega za pomoć. Nalazio razne poslove, sponzore za razne NVO...a kad nekoj zenskoj trebalo srediti papire on se šnjom kao fol ozeni poslije razvede i djao zna koliko takvih brakova imao dok se sam nedje nije zamislio i kaze " e zloga rada, šetam kroz Cetinje i nidje mrdnuti što neću sresti neku bivsu punicu ili svastiku. Reka bi cojek blago ovome, a ja se jadan ni omrsio od tih silnih zena". Da nevolja bude veća u zadnju od tih "zena" se zaljubio i poceo da muva svoju rodjenu zenu. Prije toga objasnio joj da tu bruku ne prica nikome jer cim stane stopom u Crnu Goru strpaće ga u Dobrotu zbog nerazumijevanja kako to da se ozeni pa se tek zenskoj udvara.
Neki daljnji "šura" po toj odivi cim bi ga sreo na Cetinje kad bi doša obavještavao kako na CT svi pricaju da je šaner.
- A šta je to šaner, Pero?
- Ma to ovi što prodaju mirise!
- Aaaaa ma dobro onda jer iako djaolji nikom ne prodadoh, grdje bi bilo da pricaju da ja tamo šišam pašcad.
Drugi put ga Pero obavjestava da pola Cetinja prica kako on tamo šiša pašcad, a Raki opet pomirljivo "Reci Pero i toj drugoj polovini, ada neka pricaju bolje i to nego da kazu da se tamo *****m....
Posto mu uspjelo da ubijedi zvanicnu zenu i za bracne obaveze, objavili kućama da je sve to zvanicno i legalno i po obicajima, ne navodeći detalje.... Pero shvatio da sam moze imati slobodu i da zamoli zeta da mu nadje tamo neki posa jer kriza spopala, a rabote nidje.
Pristane zet bez po rijeci ali kaze da ima jedan uslov. Mora otići doktoru i razglasiti po Cetinju da je bolestan od side i da ide sa lijeci.
- A što jadan jesi li poludio?
- Kao prvo bićeš siguran da ti se niko neće ni primać zeni i bez brige raditi, a kao drugo onaj Mirko Radov što se po Cetinju fali da ti timari zenu od stra' će se u gaće usrati.

[forumen]

Upadoh nocas u neko cudno stanje, bolesno, povracanje, grcevi, glavobolje... I kad se malo okopirkah, onda navalise neke misli, neka sjecanja, neka sentmenti stanja. U zadnje vrijeme, dok sam jos u krevetu, skopam ovu djavolju napravu po kojoj kuckamo, pa listaj, gledaj, slusaj. Sve u jednoj otvorenoj knjizi. Internet je najjaci izum, jaci nego pojava i samog racunara. Jedino sto nam oci iskopa, kicmu nagrdi, glavu zdrobi, ali sve to trpimo radi informacije, vijesti, ekskluzive, a sve se nadajuci da ce ovaj svijet postati bar malo bolji i srecniji. Avaj, uzalud sve to, samo poneka iskrica da do znanja da nesto sto je ljudsko i posteno nije zanavijek zatomilo i da ima pomalo tog zara u svima nama, samo ga treba prodzarati, produvati. No za to trebaju specijalne mašice, pa onda prica pocne, onako lijepa, ljudska i topla, pa nas sve to vrati u vremena kad je maštarenje bilo lijek, lijepa riječ podizala iz jada i depresije.
Maloprije odslusah finu pricu, po svemu gospodina, kralja muzike, fine balade, sansone, naseg Kema Montena. Kadgod ga cujem, neki zmarci me prodju i sjetim se njegove Branke, Lidije, Ane, fine atmosfere pored kamina, negdje tamo na Bascarsiji pa sve pored onih kujundzija, ibrika i dzezvi, suvenira bosanskih, izradjenih vjestim rukama sinova vjekovnih tradicija. E prica Kemo o Sarajevu, o svom ocu Talijanu koji ostade i posle rata da zivi sa njegovom majkom, a tamo u Italiji imao cerku od dvije godine kad se Kemo rodio. Kako je Sarajevo jedna fina mjesavina bila, svakolikih vjera, nacija, sudbina. I moralo je tu u jednom periodu da vaskrsne nesto najbolje sto je ona drzava ikad imala, i muzika, i slike i sport, i kosarka, fudbal. A sve to protkano finom rajom koja nikome zlo nije mislila, pa se cudila, kaze Kemo, ratu koji je dosao, nevjerujuci da je nesto tako moguce, pa su proveli godine u iscudjavanju i nevjerici, isto nikoga ne mrzivsi, nego pristajuci na to kao na nesto sto ce jednom proci. Pominje Kemo svog Davorina i svog Mirzu, idole generacija, uzore ljudskosti i vjestine u svojim djelatnostima. Pa se onda i ja prisjetim kosarkasa Bosne i one euforije iz 70-tih godina, tih junaka koji pronesose slavu Sarajeva i debelo ga preporucise za organizaciju Zimskih olimpijskih igara. Tanane duse sarajevske, nespremne za ono sto je doslo kasnije, prerano odose sa ovog svijeta, kao sto ode i Toma, nedje u nekoj srpskoj kafani.
Prica Kemo i o jos jednom bardu muzike i romantike, svevremenskom Arsenu koji je isto simbol davnih vremena. Gledao sam ga prije nekolike godine u nasem KICu, sve sa Gabi i Matijom i radovao se kao malo dijete sto je ziv, a uz to i dalje vrcavi ironik iz cega proistekose neke najbolje pjesme koje je srocio i odsvirao na svoj, originalan, topao i ljudski nacin.
Prastajte za ovo malo podsjecanja na stara dobra vremena, daleko od ovih dnevnih zadjevica i politikanstava.

F

[forumen]

Apropo Sarajevu, prije deset godina odoh, nakon dobrih 14 godina, da vidim sta je ostalo od sjajnog šehera, ćevabdžinica, buregdžinica, Ilidže, Vrela Bosne... I našetah se i naudisah tih ostataka, vala baš djelića od onoga što je Sarajevo nekad bilo, a još opalim i do Travnika da vidim da li grad izgleda kao u mojim vojničkim danima, kad ono mrtav grad, a objekti skoro isti kao nekad, samo neke druge zastave se viore.

I posljednjeg dana boravka, malo opet šetah centrom Sarajeva pored Holiday Inna i ona dva solitera koje neko nekad nazva Momo i Uzeir, a sad su to blizanci, nalik na ex NY World Trade Center. I odoh onom sarajevskom transverzalom, u daljini gledajući neke nove staklene solitere i zgradurine, Avaz i ostale. A prekoputa, još u gareži, nekadašnja Skupština BiH, mada nijesam bio sasvim siguran da je to. E, pitaću nekog, pomislih, i uočih starijeg gospodina koji mi je išao u susret trotoarom, ka Holidej Inu.

- Izvinite, znate li možda, je li ona zgrada bila BH skupština - priupitah
Stariji čovjek me malo čudno pogleda i reče:
- Do you speak English?
- Yes - rekoh i ponovih: Is this building ex Bosnian Parliament?
- Oh yes, odgovori, that was the Parliament, and beside it Government of Bosnia.
Zapanjen što mene o Sarajevu uči neki stranac, zapitah:
- Where are you coming from?
- I am from USA, Oregon.
Nastavih na engleskom, otkud on baš u Sarajevu, a on mi poče objašnjavati da mu je sin tu bio u vojsci, u ratu, pa je tu upoznao djevojku sa kojom se oženio i ostao tu da živi. Kako se istorija ponavlja, nekad otac Kemov, a sad jedan drugi soldžer iz mnogo veće daljine. Ovo je očito grad koji privlači i gdje zetovi ostaju da žive postavši dio te bosanske mješavine. I tako sad ovaj stari povremeno dođe u Sarajevo kod sina, a u međuvremenu je naučio o gradu više nego što znamo mi, nekadašnji fanovi Miljacke i Bembaše.
Raziđosmo se i čovjek produži svojom ustaljenom putanjom a ja ostadoh zapanjen sa mislima: O tempora! O mores!
Eto, i to je danas Sarajevo, nešto sasvim drugo, a i mi smo drugi, nekad bijahu radne akcije, a sad forumi i internet. No, sve je to ljudski, ko zna šta nose naredne godine i decenije...

[Maja]

Da.. podsjeti me ovo na jednog poznanika u inostranstvu, koji je imao neki "feler" da se posle prijateljski odigrane kosarke opusti, napije, i po defaultu zapoji sve sa osmjehom i to vazda o Sarajevu.. Prvih nekoliko druzenja nisam nesto obracala preveliku paznju na tu simpto"mAniJu", dok se neko iz drustva nije pozalio da ga mora svaki put "voditi" ili "nositi" kod njegove zene. I tako shvatih da je studenske dane proveo u Sarajevu i primijetih da posle pocetnih pretjerivanja (kao price iz vojske) osmjeh baci od uva do uva i o nekoj djevojci druge vjere sa kojom je bio..
Kasnije sam ga sretala i u drugim situacijama, ali nikad o Sarajevu ni rijeci u normalnom stanju..
Cesto sam u SA, i zaista, ni jedan put nisam preskocila da se sjetim tih scena poznanika u pijanom stanju.. Sad kad mi neko pocne o Sarajevu, ja vidim ovog sa kriglom piva, mutnog pogleda, nalegnut na sto.. i odmah zatim "trzaj" u strahu kad bi ga supruga zvrcnula telefonom - prestravljeno "budjenje" u realnost..
Cudno...


Hvala Lepo

[forumen]

Da.. podsjeti me ovo na jednog poznanika u inostranstvu, koji je imao neki "feler" da se posle prijateljski odigrane kosarke opusti, napije, i po defaultu zapoji sve sa osmjehom i to vazda o Sarajevu.. Prvih nekoliko druzenja nisam nesto obracala preveliku paznju na tu simpto"mAniJu", dok se neko iz drustva nije pozalio da ga mora svaki put "voditi" ili "nositi" kod njegove zene. I tako shvatih da je studenske dane proveo u Sarajevu i primijetih da posle pocetnih pretjerivanja (kao price iz vojske) osmjeh baci od uva do uva i o nekoj djevojci druge vjere sa kojom je bio..
Kasnije sam ga sretala i u drugim situacijama, ali nikad o Sarajevu ni rijeci u normalnom stanju..
Cesto sam u SA, i zaista, ni jedan put nisam preskocila da se sjetim tih scena poznanika u pijanom stanju.. Sad kad mi neko pocne o Sarajevu, ja vidim ovog sa kriglom piva, mutnog pogleda, nalegnut na sto.. i odmah zatim "trzaj" u strahu kad bi ga supruga zvrcnula telefonom - prestravljeno "budjenje" u realnost..
Cudno...


Hvala Lepo

Da,

Kao sto vele da lipe Cetinjanima daju neko ludilo u glavama, tako ima neki antrak i sa Sarajevom. Priznajem, uvijek sam se posebno osjecao u tom gradu i nekad davno, a i sad, iako je debelo zglajzalo. Nesto me je tu podsjecalo uvijek na dane djetinjstva u Niksicu, ima te energije, ima tu neke fantazije i razrogacenih djecijih ociju kao u ponajboljem Kusturicinom filmu 'Doli Bel'. Ima tu neke otkacene raje i vrljavih pogleda. Sve nam se to ureže duboko u podsvijest, pa nije čudo da tek u nekom pripitom stanju provale sve te slike, pokuljaju van, oslobađajući nas tjeskobne svakodnevice odlaskom u irealno, čudesno i umjetničko. Tako da mogu da shvatim tvog poznanika i ono što mu je Sarajevo urezalo u dubinu njegove duše. A vojska i neke cure tamo, to je vječna tema nas koji taj dug odužismo u onoj staroj velikoj domovini...

[metuzalem]

Pristane zet bez po rijeci ali kaze da ima jedan uslov. Mora otići doktoru i razglasiti po Cetinju da je bolestan od side i da ide sa lijeci.
- A što jadan jesi li poludio?
- Kao prvo bićeš siguran da ti se niko neće ni primać zeni i bez brige raditi, a kao drugo onaj Mirko Radov što se po Cetinju fali da ti timari zenu od stra' će se u gaće usrati.

Bogomi Hari nema druge no da te, ne samo proglasim, no uzmem za farmaceutskog asistenta, jerbo si mi mojoj butigi ponudio, ništa manje, no opštenarodni antibiotik širokog spektra, još od davnina na ojađelom Cetinju poznatog pod stranim imenom - Humor...

Da li zaista ima išta bolje od slične (moralne) profilakse, kad je u pitanju zaštita bilo koje žene od nasrtljivih cetinjskih i inih "Trojanaca", no objaviti upozorenje da narečeni domaćin boluje od AIDS-a, pa da taj čoek (muž) bude miran i spokojan. No, ako ćemo pošteno, treba priznati da se ovdje radi o izvanredno funkcionalnom, iako virtuelnom, no baš može zbog toga biti - pojasu (hm!) nevinosti...
- M -