Originally Posted by
Gagarin
Ko doziva u mrklome mraku,
u mrklome mraku, pomrčini,
sa jezera, sa blata velika,
ja l’ je vila, ja l’ neman jezerska.
Nijesu vile, ni neman iz voda,
niti strašna noćna pomrčina,
no sestrić mi, ribar mladi,
pošten ribar iz doma zetskoga.
Bješe mukla legla vrh jezera
tu se bješe bojna započela.
Sestriću mu ribar i drugovi
strašnih su mu muka dopanuli.
Njih su snašli zetski zulumćari
Skadarskoga blata lovočuvari.
Ne daju im što se vazda šćaše,
da izlove ribe što je naše.
Sluša zvuke sa visoke kule,
Monah stari manastira Koma.
Srce mu se steglo od nevolje,
te on trči čunu bijelome,
svome čunu, teke kupljenome.
Tu on grabi vesla i alate,
te zaplovi spasti nevoljnike.
A ribari iz zemljice zetske
kano vuci braniti se staše,
u odbranu osti isukaše.
A monah je, to je njemu dužnost,
U zaštitu nevoljniku stao.
Moleći se Bogu svevišnjemu,
što upravlja nebom i vodama,
on dograbi tu zlosrećnu spravu
kojom mu se namjerili bjehu
snimat što je onđe stalo.
On je baca od sebe podalje,
da u mraku mrklome nestane,
da je voda jezerska proguta.
Bijele ruke on žrtvama pruža,
da ih spasi s povrijeđena čuna,
pa se dade u trk pravo,
gustom trskom domu svomu
na jezeru manastiru Komu.
Tamo stade proklinjati
Izdajnike roda i plemena,
što no su se namjerili bili,
kaljat časno ime prađedovsko
i namjesto glava samurajskih
časni narod zećanski proganjat.
Sestriću mu, od stresa potrešen,
i drug jedan što sa njime bješe,
tavnice mu ipak dopanuše…
Sent from my iPhone using Tapatalk
Bookmarks