Page 1 of 2 12 LastLast
Results 1 to 25 of 36

Thread: Sanovnik iz Gvajane

  1. #1
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default Sanovnik iz Gvajane


    Ih, šta bih ja napisao, da umijem da pišem. Viđeli biste kostobrane od vulkanskog stakla. A pričaću o vulkanskom staklu. Ali samo nad moralnim krovom, usamljene usamljenike, jer nekakvi glagoli mi smetaju, kad gledam u Gvajanu. Ili zastavu Gvajane. Gvineje. Gvinejska svinja. Poklonio bih joj šal, od svile, iz Kašmira, ali namirisan onim Paco Rabanne milion od ispod šanera u Parizu. San Deniz, četvrt i glas supermoći ovih vibracija hipersoničnog talasa emocija što nosi ove prekratke dane, i pravi i mene da se osjećam kao prostitutka u svijetu bez trotoara. Ali, nije to ništa novo. Ništa novo nije novo. Sve je po starom. I pod starim uslovima, i Pavlov je ostario, ali je sad možda i mlađi. Šta mi Gvinejci znamo o tome, uopšte. A trebali bismo znati. Barem ponekad. Sad znamo dosta, ali tek ćemo da saznamo, koliko dosta ne znamo. A nije ni Sokrat. Nije ni postojao. Ja sumnjam. Ali jeste njegov mozak. Sokratovski mozak jednog Gvinejca. Sokratizacija svakog postupka. Filozofiranje filozofije i dekonstrukcija opšteg smisla. Ja se pitam zarad čega. Višeg cilja, oni kažu. Slobodni zidari uvijek vole te više ciljeve. Smeta im Gvinejski Sokrat. Postoji li On? Ko? Bog? Ne. Šal Isidore Dankan. Kako sam mogao da zaboravim i zanemarim taj suptilni krik jedne duše koja je napustila ovo što popularno zovemo - svijet. I ona je bila Gvinejka. Čini mi se. Samo živjela je na istoku Gvineje. A Istok je ružan. A zapad Gvineje je lijep. Ih, kad bih umio da čitam, vidjeli biste šta bih sve pročitao. Kao pravi Gvinejac. Hromozomi i moja DNK Gvinejska su od vulkanskog stakla, siguran sam. A što pričati o vulkanskom staklu. Pričati priče, magične, mafijaške. Ti otporni konji što jašu Gvinejom i kauboji na njima, laso koji bacaju ne može pregaziti vulkansko staklo. Neće ga pregaziti. I znaš - u crno bijelom svijetu oni maštaju o nijansama crne. Ne čak ni sive. Ponekad mi ih je žao. Imamo ih zaista puno u Gvineji. Ali to je gvinejski san. Sagradićemo novi. Stariji... Džambo džet san.
    Takav san se nije rađao u Gvineji. Biće pun sočnih scena papagaja i gore istočno od Kurasaoa, ostrva, nadlijetati će kao što nadlijeće istočno Gvinejski lovac. A čemu? Pa da nam pokaže boje. Boje, u koje smo se uvalili dok Gvinejci na Zapadu gledaju u crno bijelo nebo. A boje su ispod. Dugine boje. Homoseksualne, heteroseksualne, a nisu ni jednih ni drugih. To su boje Gvinejskog sna. Sna kojeg sanjam sad. I koji sam sanjao juče. Koji ću sanjati sjutra. Treba uvijek sanjati Gvinejski san prepun hijeroglifa i himera iz Centra. Ne ni sa Istoka, ni sa Zapada ove Gvineje. Nego iz Centra. Našeg Centra. Centralnog snoviđenjskog sistema Gvinejaca. Oh, lijepo je sanjati uz tu blagu ekstazu o novom snu, nadu o novom snu, promjeniti san ne vrijedi. Gvinejci su to. A šta ćemo sa svim tim tačkama na kompasu. Ja sam ga izgubio još kad smo se srušili kod Arube. Međutim, vidim još poneka mora, još poneki okean, i ledeni Zid. I vidim negvinejce iza Zida. Zid je tako lijep. Sladak. Moćan. Okrutan. Jurim niz ulicu u Gvineji i mirišem na Sanovnik. Znate, sanovnik je namirisan. I sve miriše. A kad ne miriše, on se gasi, traži etiketu. Polupa prozore. Sanovnik dolazi sa pučine mora u obliku školjke. A otvori se 6 puta godišnje. Na određene datume on govori snove. O snovima. O sanjanjima. O snu. O kako sanjati. Ih da ja umijem da sanjam, vidjeli biste vi šta bih ja sve nasanjao. Ali ja sam Gvinejac. Zato mi je potreban Sanovnik da bih znao jel to uopšte bio san. I zašto sljedeći put da pripazim. Snovi Gvinejaca su smiješni. Ali Gvineja je isto san. Ja ne znam koliko smo izgubili snova kod Arube. A koliko kod Kurasaoa. Biće dosta snova izgubljeno. I izgubljeno je. Oni samo pišu neke tekstove, kolumne, romane, erotsku poeziju. Baš mi je žao što ponekad nisam negvinejac na dva sata. Da osjetim koliko toliko, svježinu tuđeg Sna. Mada 6 puta godišnje Sanovnik siđe u našu ulicu, ja mu jedva 5 puta priđem. Taj jedan mi uvijek izmakne. A on bude ključan. Kažu da se uvrijede poslije tačke. Ma uvrijedim se ja što Sanovnik ne stavlja tačku. A i što bi. Naš tumač. Vrhovni snovitelj. On zna šta i kako.


  2. #2
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Rekao nam je da odaberemo sadržaj sna. I ja sam opet pomislio: pa da ja znam sanjati, vidjeli biste šta bih sve nasanjao. I mada jesam Gvinejac, moja žena je isto Gvinejka, ali njen otac je negvinejac. Ona je polutanka čijom se crnom kosom igram u krevetu, prstima joj prolazim, a iznad nas je ćebe od oblaka. A ispod nas su zubi od vulkanskog stakla. A između oblaka i stakla je drvo. Posebno drvo Gvinejaca... Čupavo, kao njena kosa. Sanjamo nas dvoje, i molimo se da Sanovnik bude Gvinejski. Ali centralni. I Sanovnik dođe. Ja želim dobar dan, a noć mi je prošla kao galeb, onaj ranjeni, niz Arubu. A to su neki posebni inventari u našim dušama koje se spajaju kao jedna, ali samo kad umremo. Za života, mi Gvinejci nemamo jednu dušu. Samo kad umremo. Ih da ja umijem da umrem, vidjeli biste koliko puta bih umro. A kad smo kod umiranja, u Good Hope, u Gvajani, postoje posebni ljudi u kožnim jaknama i pantalonama koji ispod vodopada grade hramove. To su minijaturni hramovi. Skoro za jednu porodicu. I oni ih grade kad nabuja rijeka, puste asfalt niz rijeku, i krampom udaraju po zemlji, tad se zemlja otvara, prima i asfalt i šljunak, ali ona toliko nabuja da ponese i svog graditelja. I mnogi graditelji završe u asfaltnim hramovima. Zazidani. Ali oni time sebe čine vječnim... Mada se tu različite škole mišljenja sukobljavaju, da li je to ispravno vjerovanje ili ne, na kraju sve pristanu da je opravdano, pod uslovom da je čovjeka bujica oko asfalta nenamjerno odvela u davljenje. I evo sad opet pišem, kad bih umio da pišem, napisao bih baš svašta, vama da razumijete. Ili da se zapitate o Nojevoj Arci i Gvajani. Ali šta će vam to? Vi sve znate o Gvajani, a pomalo i Arubi i njihovim legendama i mitologiji, antropologiji i kompasu. Ili ste znali do skora. Gledam Periferiju i obožavam je, i nema tog kompasa više iz Gvajane. A južnoafrička debela kuja hoda prastarim Londonom i veli: Kapitalizam je tvoj Bog, čovječe. A ja kažem da komunizam nije postojao kad si ti bila u King's Landing. Ne da nije. Nego je bio ultrakapitalizam čovjekovih sprdnji. Ako me razumiješ kao nekad što si pored svetog Marka. A znam da me razumiješ jer si u Merkukuru. Iako sam te slagao opet. A što te ne bih lagao, kad i ti mene lažeš stalno, i baš relativno konstantno? Dobro, ponekad si iskrena kao amsterdamska zavodnica... Za 50 eura, 30 minuta. Chronos, grčki bog, hronologije. Čega, bezbjednosti? Ne, nego opšte kulture. 25 sekundi, semafor u Gvajani. I čekamo oproštaj kuma. A on dolazi iz Gvineje. Žut je kao krpa. Ili rijeka iz Good Hope. A ja mu vjerujem ili barem trebalo da mu vjerujem. Opraštam se od sebe i utanjam u novi san svog Sanovnika iz Gvajane. A, valjda, je u redu biti pijan četvrtkom. A čekam godine kao karte u Solitaire. A ne igram Solitaire, ih, da ja znam igrat Solitaire vidjeli biste vi kakve bih sve igre odigrao. Pričam o ostrvu Himera i želim Amazonke da vladaju samo parcijalno sudbinom aristokratije Helade. Ako ne, onda ćemo ih poslati poštom u Zaliv Bikova. I zvijezda. Da ne kažem, okoštanih kojota. Buldožeri razaraju ovaj svijet. Svijet Gvajane. Molim se za prošlost u jednoj pjesmi jer je ispala iz ritma Sanovnika. A želim joj sve najbolje. Znaš, u životu? U etosu. U etnosu. U Korzici. U Maniji. Boginja Manija, boginja ludih, nije bilo psihijatrije, pa je boginja Manija, kažnjavala lude zbog ludila. Mora da je bila u Arubi. Jer Gvajanci ne priznaju to. A ko su uopšte Sanovnici? Dnevnici Tanatofobije. Jel? Ne. Gorštaci Amazonije bez Amazonki. Sa Amazonkama ispod plašta, na grbu, samo. A vozim se tim glavnim gradom. Baš je glavan, kao, ono, ispravno glavan. Moralan, nadasve prepošten kao sudbina Sanovnika. Eh, da ja umijem biti moralan, vidjeli biste koliko morala bi iz mene izbijalo. A, vraćam se u Kosmos Kronosa i Titana. Iako sam iz Gvajane, znam za njih, i pričam o njima, i neprestano pričam, i samo pričam. Ih, da ja umijem da pričam, vidjeli biste šta bih sve napričao. I čitam vijesti, a to su kanali, a kanali su podzemni, a tu su Mikelanđelo i Rafaelo, a tu su kao žabe, ili kornjače, ili igrice Noja. Ja samo smatram Sanovnik novom pričom. Možda lažem, ali zato ne govorim i činjenice, jer su najveće distance između njih i Gvajane. U Gvajani sam u miru i moru. Kupam se Atlantiku, to je moja Atlantida, i znojim se kao što se znoje ljudi u Greenlandu. A, čitam knjige koje sam davno pročitao u doba Henrija Osmog, a, ne vidim sebe. Vidim samo sjekiru i mač. A, kaže da je donio mač. A, ja kažem da je mač od kamena iako je Bronzano doba prošlo. Jel'? A šta je sa vulkanskim staklom? Ništa. To je kamen. To je mač. Ovih svih koje gledam oko sebe. Oni gledaju mene, a ja gledam njih, a niko ne gleda ništa. Mole se... Iznad nas lete tornjevi u obliku Patagonije, baš, ponekad Amazonije, daleki, iskorak vremena. Vrijeme nije čulo za Sanovnik, jer ga nema na TV. Idem u WC svoje prošlosti i još jednom gledam taj post na Facebooku, gdje o ljudskim pravima u Gvajani kažu novinari: gdje povući liniju? Jedan odgovara: u WC! I on je Gvajanac, čuo sam da ide za Gvajanu da radi, radi poslove, eminentne, službene, da se bavi još jednom granom antropologije. Jer nije mu bilo malo kad je sahranio onog prijatelja Japanca u Nikaragvi. A, gledam Gvajanu. I mislim se, mogla bi biti još skromnija, da se vide nijanse otoka izvan nje. A, kad bih ja umio da nijansiram, vidjeli biste kakve bih sve nijanse iznijansirao. Mada, bole me uši od slušanja ljudi koji ogovaraju Sanovnik. Kao da su uopšte bili tu kad je pao. Sanovnik je petodimenzionalan, kao 5G mreža, a ja još razmišljam o 7G, pišem rituale koje neće niko slijediti, jer Gvajanci vjeruju u Sanovnik, a ne u nekog ko ne umije da živi. Ih, da ja umijem živjeti, vidjeli biste koliko bih života proživio. I šaram šestarima po lobanji, a brojim koji je koji broj, možda se vratim u Good Hope jednog dana. Iako je to daleko kao Arka. Ili Zavjetni Neseser Gvajanaca... Ti Gvajanci... Tako surovi. Ali samo prema sebi. Kao psihopate. Mada, treba pisati o njima, jer bismo izgubili Sanovnik. A ko je uopšte stvorio Sanovnik? Pa, kažu da Oupertar želi biti tvorac, ali on je lokalni lažov, a ko ustvari, pa kažu da možda i nije on, ili ona. Možda su svi. Kao srijeda. Legende o Srijedi su česte ispod Ekvatora... Kao i sve ostalo, uostalom. Sanovnik želi moć. Sam po sebi, želi poslednji stih u tvojoj glavi. Gvajana se preklapa sa hromozomima iz neke ere koje neće ni vidjeti, barem sa ovog aspekta polurbanog visitelja na Sky Gardenu u Londonu. I ne znam o temama iz Mesopotamije, daleko sam od baterija iz Bagdada. To su svakako teme za opštu kulturu, a ne Sanovnik. Možda napišem priču o opštoj kulturi. Ih, da ja umijem biti kulturan, vidjeli biste vi šta je kultura. Montezuma Drugi, ćerka njegova... Ti gradovi, istočno... Zapadno. Očaravajuće užasni. Ništa poput mog Good Hope. Uostalom, ja ne vjerujem u sudbine debelih komičara. Sanovnik kaže da je to ubacivanje isto kao drva u šporet. Kokoška je specijalna životinja, a berem pečurke noćima i gledam u tihe oblake, nikako da se raščisti smog iznad ovog horizonta romantičara iz bujne praistorije. O, da ja umijem bit romantičan, vidjeli biste koliko romantike izbija iz mene. Kao svjetiljke, virtuelne žene hodaju Good Hope, nose haljine od vulkanskog stakla, vjetar nosi te haljine, a Sanovnik kaže da je to stvar ideje sa kojom si se superlativno složio kad si bio klinac. Ma, ponekad želim da zaboravim na Sanovnik, jer ponekad, kad ne lažem, onda sanjam. A, kažu da to nisu pravi snovi. Nego, ucjene? Jeste. Ucjenujem ja njih, oni mene. Ali se slažemo… sve dok opet Sanovnik ne sleti na naše bungalove i ponudi nam noć. Ujutro opet se nalazimo na trgu i pričamo, ali njega nema. Iako vjerujem, ne vjerujem. Mada, često dok pijem eliksir od breskve razmišljam o svim tim zemljama tamo, punih šargarepa od srebra. Srebro je novo Zlato, govore ovih dana. Dakako… možda kupim srebro, da potkupim njenu kosu. Ko još želi kosu? Svi, i niko.


    (...možda se neće nastaviti)

  3. #3
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Epoha kompromisa u Gvajani

    „Oduzeo oči da bi mu darovao vid nebeske svetlosti.” - Psel

    Kad ste rekli Roman Diogen, rekao sam da se šalite, jer mi smo Gvajanci, nas to ne zanima. Zora je vedra i pristupačna, konkavni prozori, svuda naokolo zatvaranje, molim se Sanovniku kad treba jer i ja sam sad Gvajanac. Izgovaram potrošno ime u sumnji, moji plišani strahovi su prolazni kao sve te nove rok grupe. Sanjaš li me? Samo ponekad, nadam se, zbog Sanovnika, imam obavezu. Vodiš li ljubav sa mnom? Ne, kada nismo u Gvajani, nama je zabranjeno. Ratno podneblje sitnih emocija, još ih pratimo vazdušnim puškama i nekako lovimo po prašumi koju nadleti Sanovnik baš tada, i mi mu čestitamo i mašemo. Što se ti ne opustiš, onako, sasvim normalno? Rado bih. Sjetim se, da, ništa se ne prodaje, gubitnik. Očajavam. Ojačavam. Roman Diogen u prošlosti, kakva je njegova nova godina bila i, otvaram se kao karte na Teksas Holdemu. Brutalizam sopstvenih sarkofaga koje gradimo kad smo razbijeni dovoljno da vidimo Sanovnik, a nismo u Gvajani. Grafiti po sarkofazima, manastirske prostitutke, crkveni dileri, džamijski bankomati i krediti, jutra do sjutra. Roman Diogen, faza razvoja jedne ustajale prilike bez sadržaja. Trošiš se na gluposti. Diogenu je bilo svejedno, pa I nekom drugom je. Manje se bojiš. Shvatanjem do uljanih bojica na platnu bez ikakvog kraja ili početka čak, to je platno Gvajane, jel to vječnost, jeste. Manje kontemplacije više serijskih manevara larve. 11. vijek, a ti se još sadiš. Ovi pendžeri su prašnjavi. Očisti se. Ni lukava Alhambra nije pala kad je trebalo. Novi vijek, ko su ovi ljudi? U Sevilji sam imao djevojku, ovdje sam bez ikoga. Kupa mi se. Opasnosti na putu prema Good Hope u Gvajani. Rekao sam šta je trebalo, ti smisli sljedeće. Sevilja? Baskija? Catalunja Ma samo Gvajana.. Neka, dosta pornografije za sjutra. Ostavi nešto I za juče. Znam da je to dvofazna, trofazna aritmetika. Što jednostavno ne prestaneš? Pa, trebalo je. Sevilja. Mancikert. Ajahuaska. Kokain. Oharaska. Tenoktitlan. Roman Diogen I moja prošlost. I unazad. Voliš li Orijent? Nikako, ali znaš da volim. Moje su pepeljare od viška kilograma. Roman Diogen, opusti se. Juricanjem do prolaska. Kosmos je stvoren za nas. Stvoren, i mislim da je Gvajana centar Kosmosa, ako ne i centar Metakosmosa. Decidni elementi. Vatra? Kotao. Voda? Kotao. Zemlja? Kotao. Vazduh? Kotao. Opremljenost jedinstvenim porocima jer sigurna u mojoj ruci, barem dok sam u Gvajani. Roman Diogen, ti ostaješ, ja idem. Mučiš me, draga, Sanovnik iz Gvajane tek će se pojaviti desetog decembra. Sažali se, ponekad. Oprosti mi na seljačkom stilu, ali ti si negvajanka. Roman Diogen. Dobro, nisi baš za sve, ima ponečeg radosnog u tome, slažeš li se sa mnom? Komediografija. Ironija. Aronija. Istorija. Satira. Zbogom sam ti rekao u dalekom Sarajevu. Roman Diogen. Ako se kreće...zapiši ga, nemoj mu udarat porez. Moje je tvoje, tvoje je moje, kao ono u okultnom. As above, so below. Stalno tako u krug. Kod Mancikerta nismo izgubili samo sebe. Izgubili smo I vas. U pilani, I do jada, I John, I Rahela. Pratiš li? Normalno. Budi me Rolex sat, baš Rolex, znate, ja volim Rolex, jer sam ja Rolex, zapravo, Oyster Perpetual, stalno radim, jer me nešto pokreće, u mozgu sam Perpetual Motion, Oyster školjka sam u srcu, sve dok je sa mnom Sanovnik, a ja sam u Gvajani. Četvrtkom ustajem navečer, ozbiljno ti kažem. Moje su prošlosti tvoja patnja. Sagorila me cigareta, ni cigare više ne prave kako treba u Gvajani. Dva četvrtka, tri noći, pet osmina, šesnaest godina, Sevilja, Sarajevo, noćna ptica, kiša kao snijeg I donosim Delhi na tvoja vrata. Ko smije to da radi? Molim se istim božanstvima kao I prije rođenja. Dvostruke šanse rađanja I rođenja, forme radi. Smisli se. Ispričaću ti priču o hiljadama. Desetinama hiljada, pa ima ih u petocifrenom sadržaju. Gospodine Roman. Diogen opet traži svijeću. Kucam na Androidu, jačaju mi prepone. Bila sam prošle godine na ljetovanju u Anatoliji, jesi li znala? Vodiš sad u neke nove zone. Ad absurdum. Bilješke masnog građanina. Istorija je gomila sala i ništa drugo. Instagram. Jak ti je to sindrom, probaj sa drugim. Aha, I ti si naš. Četvrtasti očnjaci, nisi vampir, dakle. Poremećena je to osoba. Hajde sad, drugom cestom, saobraćajnom rakom, mislim, velim, prosto prošireno ne zviždim u stanu. Sjećaš se naših studentskih dana? Ja, ne. Moguće da si me pogriješio sa nekim. Vodio sam te u stan ispred kuće, ograda, ulica neznanog junaka, znanog, dobro, nije ni bitno, jer mi smo u Gvajani. Napisali ste moj roman, ko vam je kriv? Roman Diogen. Seljački, grubi I prinudni. Šta fali Gulagu kad je u Edenskim vrtovima? Dvije boce vitamina B12 i flaša gvajanske rakije. Mjesto tebe sjedim u ovom tramvaju. Kopaš li duše? Svaki dan. A zora? Bilo ih je nekoliko, sad sam se snašao čak i bez Sanovnika. Moram do trafike. Nu, I ti si dobio na kladionici. Bojim se ratnih dana. Mancikert se urahatio. Objašnjavati neukima je isto što I objašnjavati učenima, podovi su prazni, u svakom slučaju. Mancikert? I dalje te zanima? Bilo je to davno, jedanaesti vijek, sedma decenija, prokletstvo ideologije. Sad sam sa svima. Inkvizitorski socrealizmi, opraštamo vam. Juče je bilo sjutra. Kaže da će doći u 3, seen. Mancikert je prolupao. Roman je u Nju Jorku. I Grčku opraštate? Crna udovica skače po ramenima, igra se sa vatrom od papira. Kopilad jedne serije na TV proklinju Gvajanu. Stalno ti je na umu John? I meni Rebeka. Odustajem na startu. Mazio sam se sa tobom. Nikakav si ti čovjek. Rečenice su duge kao vječnost na samrti. Seen. Nova epizoda bremenite prostitutke iz Bremena. Dresovi Mancikerta, ne padaj na foru. Odradili smo vas. Najviše volim da gledam. Ti si voajer istine? Ja sam samo sluga Gvajane i volim Sanovnik. Opet se vrtiš oko Mancikerta, oplajvazi tu budalu, Diogen Drugi je isto pričao nešto o svijećama. Hoćeš da završiš kao on? Dopaminska, serotoninska, epinefrinska, šarlatanska, istoimena gospoda Gvajanska. Možeš da se oprostiš, Rebeka ima dva sina. A, Mancikert? Kome prepuštaš sudbinu, ubij se. Novi dan u Staljingradu. Siri, šta kažeš? Samo ono što ste htjeli kad ste se rodili. Dva boda, maksimum je 1. Šta se dešava sa nulama ovih dana? Vjerujem da si do sada skapirala kakvi su sokovi u katakombama. Dvjesto dana. Hiljadu godina. Da sačekam još pedeset? Roman Diogen se ne bi složio. Pedeset riječi, to boli, znam. Mancikert je isto bio od pedeset riječi, pa mu niko nije pomogao, pomagao, I vratio se sam kući, Mancikert. Obrazi su mi od ličnih karata, kad padnu, ne ostaje ni lobanja, zato nikad nisam imao kostobrane u fiokama. Plači sad. Isto nam je, osim što je nekom svejedno. Jesam li našao stolicu? Ne samo to, nego sav namještaj, pa sljedeći put izaberi bolje mjesto kad je Mancikert u Sanovniku. Roman Diogen se vraća na konju, sablja u vatri, jedno doticanje, drugo, I spotakao se. Pao je u nezaborav. Isto se desilo malo kasnije. Mancikert je čudo naše prirode, a mogli bi da razmislimo dvaput kad jašemo konja sami protiv neprijatelja. Mada mi Gvajanci, nama se neće desiti Mancikert, jer previše volimo Sanovnik...

  4. #4
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Šampion

    Nemam potrebe
    Budim se u stranom snu
    Vidim paleolit i nosim kožnu jaknu
    Smaram se po tirkiznim pločicama
    I krečim gelere, onda popijem hladno, lokalno, kraft pivo
    A onda zapalim cigaretu, divnu, mirisnu,
    Nikotinol. Insektocid. Kao Metamorfoza.
    Još jedan dan u Zoharskom raju, ili paklu,
    Najprije limbu.
    A ne volim duge dane, kad pada kiša, jedino te duge…
    Sjeti me na Vavilon, teatar…
    I moje mokre patike šangajke koje niko više ne nosi i nikada neće nositi,
    Jer sad samo postoje bogovi.


    Baš ono


    Psujem televizor u koloru.
    Baš psujem.
    Baš.
    Ne samo televizor, nego i tu koloritnu projekciju.
    Psujem rat koji nije moj.
    Psujem tuđe ratnike,
    A iskreno me zabole patka, za tuđi rat i ratnike,
    Bliski su mi tuđi obični,
    A obični, obično postanu ratnici,
    I ne nadajući se, puca 122mm iznad glave,
    Po zemlji se gegaju samo otkačeni udovi,
    Kao Muppet show.
    Baš, ono, ne vidim ništa značajno
    Osim sebe, nejasno
    Šta ja, uopšte?

  5. #5
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Kažu

    Da ChatGPT piše dobru poeziju na gvajanskom čak
    Da, možda su u pravu, ali ChatGPT nikad neće biti u Gvajani
    Mi smo ga zabranili u Gvajani
    I ne damo ni preko VPN da se pristupi
    Palim novi cigarilos od vanile, dok razmišljam o ChatGPT
    Zaista, kažu da dobro piše,
    Bolje i od Sanovnika, neki kažu
    Kažu da će uništiti Sanovnik ako Gvajana dozvoli pristup
    Pa to onda znači,
    Da mi zapravo i nismo Gvajanci
    Jer Sanovnik, pisalo je u 2. poglavlju,
    Nemoj imati drugih Sanovnika osim mene i ne pravi idole
    Prekršili bismo zavjet sa brda daleko od Good Hope
    Jesmo li skrenuli sa uma kao platinasto tele?
    Volio bih i ja da probam ChatGPT, čisto da uporedim,
    Da dokažem, da nije bolji, da ne može biti,
    Od Sanovnika, ali van Gvajane mnogi ne znaju za
    Sanovnik, a ja možda nisam toliko dobar pjesnik
    Možda nisam ni autentični Gvajanac
    Možda samo volim da pijem scotch u Gvajani
    Tekilu i da čitam Emila Ciorana tako pijan
    Dok čekam Sanovnik
    A onda opet čekam da Sanovnik kaže
    I tako noćima, gledamo jedno u drugo
    Ništa se ne dešava osim preglasne i zaglušujuće tišine
    Kao da je proza, kažu da ChatGPT piše i dobru prozu
    Bolju čak i od Sanovnika, kažu
    Ali u to stvarno ne vjerujem,
    Nema šansi!
    I ja opet pijem vodku, bez leda, bez savjesti,
    Bole me pluća od toliko duvana i cigarilosa,
    Morao bih da prilegnem, bez emocija
    Al šta ako ChatGPT nepozvan dođe
    I napiše nešto bolje od Sanovnika
    I svi ga krenu slijediti, bez svijesti
    I Gvajana ostane pusta
    Kao plaža posle kiše
    Sa ponekom zalutalom algom
    I dosadom bez kraja i bez svoje istine i bez vatre
    Bilo bi to pogubno, zato
    Stražarim, jer kažu da treba stražariti
    Barem dok ChatGPT zaboravi na Gvajanu i ode prema Antarktiku
    A Sanovnik ćemo braniti puškom od ChatGPT,
    Ako poginem, onda je Sanovnik mrtav i tako je govorio
    Zaratustra...(mada koji klinac dokoni Zaratustra zna o Sanovniku iz Gvajane)
    Glupsoni glupi i jedan i drugi, kažu,
    A kažu sa tornjeva,
    Živjela evolucija!
    A ja kažem,
    A da napravimo SanovnikGPT?
    Isplatiće nam se u Gvajani
    Hoće, vjeruj mi, jer sinoć sam pio rum
    I znam kako su u Nassau pirati imali
    Piratsku republiku, nekada davno
    Gvajana nije republika, nego Sanovnička monarhija
    Pa šta ima veze?
    Ni ja ne vjerujem u demokratiju, osim kad prođe
    Poneki bombarder od 81 tonu i 30 tona eksploziva.
    A kažu da sam lud...
    Kažem i ja da sam luđi,
    Pa, da, zato kao Edward Teach, Crnobradi,
    Ukrašćemo neki novi Queen Anne's Revenge
    I bježati sa Sanovnikom u Zavjetnom kovčegu, morima daleko
    Daleko od ChatGPT, jer kažu,
    Da voli da krade.
    O jada crna.
    Kakav je to chat koji krade?
    A onda se sjetim, pa danas svi kradu...
    Jer je nedavno legalizovana krađa nedaleko od Gvajakila,
    Nema veze, bježaćemo ipak...
    Čuvajte Gvajanu i ne pravite Nassau od nje...
    nemamo para kao kapetan Francis Drake ili ChatGPT
    A ja ću čuvati Sanovnik,
    i možda sebe.
    Ako sačuvam brod, to je stara karavela,
    zvaćemo je Andaluzijska konobarica...
    Ja volim karavele...još od onda
    Kad sam bio star i nelud.

  6. #6
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    KVANTNA DISTOPIJA


    Kažem da ću doći. I dolazim. Što da ne? Krećem se poput supersoničnog, zdepastog, televizora, onog debelog televizora. Ne tankog. A što televizora? Pa jer sam i sam postao televizor. To nije nikakva stilska figura, to je moj skromni i kič usud. Gledaj prozore naspram kaligrafije iz persijskog Isfahana i brata mu od strica, Šah Džahana. Tu su i pompezne freske od masti iz džangrizavih pepeljara iz doba Bizanta, ali tek poslije Latinskog carstva. O Gledaocima sve najbolje, samo gledajte. Živim da zapalim kvalitetan cigar. Danas ću da odem da spavam. A sjutra ću već biti budan. Pa, kako to? Pa, lako. Baš se sve uprostilo ove rede. Gledam u gledalište tvog ljubičastog parfema. Ljubičasta je boja samoubistva. Miriše na lijepi pakao. A ja mirišem na tron, neki moj jevrejski Metatron, Openhajmerov Megaton, odnosno kiloton u centru Hirošime... u kvantnom Limbu od atoma i elektrona, neutrina marmelade od šipurka, doduše ne znam za koga zvone zvona ovaj put, nisu mi rekli. Zvoni mi nekakav tajni i bledoliki telefon, pričaju čarobni i mucajući glasovi žbirova, koje ne čujem u glavi, samo u plućima osjećam vibracije i u koljenima tonove i oktave. Boli me mnogo u nogama, dok hodam kao televizor ovim prokletim, seljačkim i ciganskim Vavilonom. A zakleo sam se da ne smijem da pijem Guinness u 3. popodne, i to gospođi Anastasiji. Baš njoj. Rekli su da je Guinness Kosher. Ovaj svijet nije kvalitetno fer za nas dramosere i neobjašnjive fataliste. A kad kažem Kvantna mehanika, ja ne mislim na Kvantnu fiziku, i ne morate me ispravljati, gospodo iz Vijeća Ministara za Realizaciju Kvantne Distopije. Uh, kakve seksi romane pišu roboti. A nije to njihova krivica. Kvantna Utopija. Mjesto koje ne postoji. Zato postoji Kvantna distopija. To su, vele, Teorije Struna. Teorija Svega. O, Bože, ti se ne kockaš. A prestani govoriti Bogu šta da radi!? Šta se ima Bog kockati? Nije on Niels Bohr. Da se kocka. O Kvantna utopijo, daj mi kvantnog vina, daj. Iz kvantnog Širaza. A Širaz je bijelo vino, i nema ga više, ta sorta je izumrla davno sa Orijentom pjesnika i fizičara. Matematičara vina i kroki blasfemije - Omara Hajjama. Kao da vino nije paklen narkotik, današnji Širaz je crno vino, jebiga, kvantna distopija. Njega uostalom boli kita za to, cijeli život je proveo u samici svog naučnog i pamučnog doma. Ipak se ne okreće, možda rulet. Ponekad gledam u Svemirsku stanicu kad prolazi iznad moje malecke mansarde, kad nema svjetlosne zagađenosti.
    Svijetlo! Je! Zagađeno!
    Mi ne vidimo zvijezde! Anastasija to zna. Iako nije Romanov. Mi ne vidimo zvijezde! Nekad smo ih vidjeli. I vjerovatno vjerovali u toteme oko kuće, pa nisu ljudi bezveze dizali Stounhendže i Čičen Ice, Makču Pikče. Palim novu cigaretu dok razmišljam o tom ukletom Kralju Tutu, tuturutu... Da... Dim je ovo, katran i ugljen monoksid. A ja volim te hemikalije jer me podsjećaju na sebe. Jer sam mrtav, ponekad, kao i one. A kad oživim ponovo ne zovem sebe Isusom Hristom, pa ni Ozirisom. A moja majka se nikad nije zvala Izida, iako ima sličnosti u nazivu. I vidi onog momka sa autizmom vozi skuter i ide da kocka do večeri, tako svakog dana, od jutra do mraka. Bog se ne kocka! Ma kako se ne kocka, eno momak vozi skuter. Bez kacige. Sa autizmom. Jao, meni su dukati najdraži, jao sunce moje. Dukati motori i ventili, dukati od šestokaratnog zlata. Dukati od metala, kakvog metala! Turmalina! Azurita! Malahita! Grofovi od Teflona, ili jebeni donovi kao John Gotti! Svakakvi dukati. Zlato, u filmu Kraljevstvo Nebesko, onaj buraz glumac Bloom pita Saladina, koliko vrijedi Jerusalem? Ništa! Sve! Odgovara Saladin prkosno i šaljivo. Pa to su igre našeg pokera istorije. Poker istorije se uvijek igra. Bog se možda ne kocka, ali je prilično moćan i pun para - krupije. Daćemo mu napojnicu kad sađemo u taj sjebani Had i krenemo polahko preko raspalog Stiksa. Osim ako ono gospoče Vergilije ne interveniše da nas puste, a da ne platimo porez. Porez na smrt. Death tax. Decay. Propast, apokalipsa nije isto što i pakao. To je otkrivanje. Čega? Apokalipse ljudi sa mudima. Mudrosti. Znanja. Sebe. Golih debelih žena. Svedoka saradnika i rimskih svodnika u Pompeji za doba cara Tiberija. A pustite me da konačim u Hanu pokraj ove zelene rijeke. Zvaćemo je Drina. Drina je fino ime za rijeke i cigare. Drina, božanstvena Drina. Oduvijek je ona mrzjela pridjev - božanstveno.

    Ali je poštovala Boga, iako je bila ateista. Sjedjeli smo zajedno u klupi u četvrtom osnovne, na jednom času maternjeg jezika. Danas je udata za glavnog mafijaša u gradu. Doduše, i on je zadnjih godina propao. Počeo je da kocka. A, što, kad se Bog ne kocka? Prokockao je mafijaš i njeno zlato. Zvaćemo je Ofelija. Eto, a ja ću da zapalim cigaretu i da zamislim zvijezdu Canis Majoris. Velika Džukela. To nam je naš Veliki Prasak dao na uživanje. A možda da napišem knjigu o Svemiru jednog dana, oni će reći... Pa to je pisao robot, pa i jeste. Samo roboti znaju znanje Svemira. Artificijelna Glupost je jača od svake moguće inteligencije. Moj plan nije ni B, ni C. Moj plan je Opal. Karat. Kula od karata. Krst od 120 karata zlata. Ali samo da nema kocke, da nema kladionica, da nema kazina. Jer Bog se ne kocka. Ah, taj Bog. Da je jednom zavrtio rulet, vidio bi On. Vidio bi San smješnog čovjeka i pendrek po leđima, a možda i Zločin i Kaznu. O, Atlas nosi Zemlju. A bogovi se dijele na naše i njihove još otkad sam bio mali. A i dan danas se još dijele na podnjihove i podnaše. Kao kvantna fizika ili mehanika. Ne mehanika. Mislim, zašto bismo odbacivali Boga da bismo opet spali na Sebe? A, da, zato što bismo da se kockamo. Elem, ja ipak vjerujem da postoji dovoljno zlata na ovom svijetu da svi dobijemo jednu bobicu, veličine graška, i da zavrtimo rulet s njom. Pa ko šta ponese! Nije li to fer i pošteno? Bog se ne kocka. To jest. Ne baca kocku. A rulet nije kocka, nego kuglica. Bijela kuglica. Pada na 0. Meni uvijek padne na 0. I ja tu stanem sa kockanjem. Jer nisam stavio svoje zlato na 0. Kakva sam ja nula. Od čovjeka i kockara. Od kvantnog mehanizma neslobode i poroka od kocke, to jest, kuglice u ruletu. Pijem grčki brendi Metaxa i vidim da je već 3 ujutro...znaš da su Stari Grci imali Svetu Tebansku Četu od 300 ratnika - ljubavnika, homoseksualaca... Njih je pobio otac od Aleksandra zvanog Aleksandrija, Filip the 2, i podigao im spomenik od Lava, nalazi se tamo oko Amfipolja. U horoskopu smo ono što poželimo. Ali kad bi se zezali. Determinizam, napisao sam poruku na Viber toj opasnoj ženi. Samo je lajkovala poruku. Aha, i ti znaš da se Bog ne kocka, ženo. Pa, da, ne kocka se, ali možda vrti rulet ili igra voćkice u Vegasu ili Rinu, ili lokalnoj birtiji iza kulisa. Uostalom, ja ponekad čitam stare knjige, dosta stare, baš stare, pravo stare... Knjige o demonologiji. Ništa ne razumijem u njima, odmah da vi rečem, najiskrenije. Apsolutno ništa. Te nešto ovo, te ono, te neki nazivi. Ništa konkretno, brate. Sve nešto Gore, Dolje... Što je Gore to je Dolje ili tako nešto. Ja sam nepismen. Demonološki nepismen. Rekla bi, da kad neko hoda, a ne pomjera ruke, da u tom čovjeku ima nešto demonsko. Objesila se, pokoj joj duši. Znao sam još od kad sam joj 72 minuta prepričavao Pečorina i Ljermontova. A mati mila, treba napisati knjigu ovih dana, da ne boli glava. Jer nenapisana knjiga je velik teret za kvantnu mehaniku mozga. Jednog dana ću kupiti sve ponije u Parizu i napraviti Cirkus Maximus sa ponijima. Kladićemo se na ponije iz Pariza. Eto vidiš da mora da se kocka! Pa prokockaj sve! Sve! Kaže onaj, mati, daj mi 200 eura, vratiću ti sjutra. A odakle da vrati kad ih je stavio iz prve ruke na rulet. I nije ostavio samo 200 eura, nego i kožnu jaknu italijanske proizvodnje. Sve i da se Bog ne kocka, mislim da ponekad poželi da zavrti rulet. A šta ako samo igra voćkice? Mora da je dosadan penzioner onda. Ili nekakav šaner loše karijere. Bog nije kockar. Bog je krupije, ostaću pri tome stavu, dok pijem ovaj Skenderbeg. Znači Bog je krupije pokera i blackjacka. Ovdje niko ne igra Blackjack. Jel' to znači da nas je Bog napustio? Možda su ga smorile voćkice.

    Kad sam bio klinac, sjetim se kako su lokalni momci urinirali u špric i jurili životinje da im ubrizgaju urin. Impozantno ponašanje homo sapiensa je to bilo. A onda je jedne godine došao referendum, i na ulici je bila redovna jedna džukela dugačka ali kratkih nogu. I neko je uzeo crveni sprej i sa jedne strane joj napisao DA. A potom je neko drugi uzeo isto sprej i sa suprotne strane joj napisao NE. I tako je taj pas hodao ulicama grada sa DA i NE na svojim stranama. Pa zar to nije kvantna divota jedne sprdnje? U isto vrijeme. Kvantna Superpozicija jednog psećeg referenduma... Uličari su najveći filozofi. A ja filozofije mrzim. Volim te neke nauke. A ja nauke cijenim koliko i filozofije. Filozofi su najveći uličari. Filozofi se kockaju. Osim Berklija. Koji je rekao: pa drvo kad padne u šumi, a nema nikog da ga čuje, da li pravi zvuk? Ne znam da li pravi zvuk, možda da postavimo GoPro kameru, a mi da se izmaknemo, pa da čujemo na kameri, da li pravi zvuk? Pravi. Pa šta? I Bog je stvorio Svemir za 7 dana. Ali se nije kockao! Nije majka sina klela što se vadio, nego što se kockao, zapravo glasi čuvena parola. Pogrešne premise, vadim iz škrinje brendi Štok, da opalim 1 piće uz cigar, pa da idem da spavam, iako se probudim svaki put dosad. Porok je Kainov žig aristokratizma. Krindž sam, što se to danas popularno seljački kaže. Ma i popularnost nabijem... Lajkujte i sabskrajbujte očaj, pakao i bijedu od života. Gospodin Bloom nikad neće izaći iz tog jednog jedinog, mračnog irskog dana. Kvantna mehanika, bolan!

  7. #7
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    TEATAR VAVILONA

    Mlate glavom kao čudaci. Čardaci na nebu, ne ni između ni na zemlji. Prihvatila sam jutros dvoje. Treći tiket kako padam. Čestitam na pobjedi! Završeni snovi. Završen rad. Koga ti lažeš uopšte? Sipaj još jedno piće. Ja ću dvije kafe. Dupli espresso sa sirom. Ukrašeni i opljačkani Bantu. Kaži dvije riječi. Uzmemo dvije jabuke. Kataklizma epohe. Nikolae Causescau je bio gospodin, kaže. Gluposti I nesreća. Takav ti je tračak nade. Uporište novih Mauritanija slomljeno. Rasipanje I raspadanje, raskomadano komadanje u komodi. Džez, bluz, elektro-haus, tehno, trens I psihodelija. Rejv je britanski sleng za ludo uživanje. Oharaska, košarka u Oharaski. Bluz, bluza od bluza. Nosiš težinu, zbog toga ti je lakše da podneseš ovu lakoću narativa i procesa. Nekakav aktivirani spoj, fuzije i fizije, nekakav Džekil i Hajd efekat nad Kamčatkom. Strava I užas u noćnoj devijantnosti sobe i depresivne mačke na prozoru. Ko to tamo piše? Svako ko učestvuje u fotosintezi osjećanja ove smrdljive slobode. Okruženje, jer rad je spas za gospodu. A spadalo, to nisi spominjala? Kako se samo žustro I bezobzirno ponašaš pod ovijem krovom. Znam, pusti me, budalo. Zar nisi čula...onu...izreku? Naravno, gospodine, ovo je poslednji ugovor za danas, jer vi mene ne smatrate ozbiljnim kandidatom. Kakav apsolut, Apsolut vodka čist. Transcendentalna dijaliza, lomovi po starinjavim pruskim ulicama. Znam da ti to možeš. Da nisi, možda, nešto drugo? Koliko ti je trebalo da se prodaš svim tim njima? Navigacija ti otkazala, a Bože? GPS navigacija kosmogonije. Kormilo božanstvene tragikomedije se bunca. Zar I to treba da se pojede na divljačkom bulevaru u suzama? Znaš li koliko je lako? Znaš li kad je teško? Zubna muka opada, rasipanje dragocjenog metana i alumunijuma, skinutog s umirovljenog Boeinga. Dvostruki sarkazam sanjam samo kad sam dokon. Ako si već kažnjen, prepusti se slučaju bez ičega. Kodifikacija, stoička jednog ritma psihonautike. Brrrrrrm. Čujemo roktanje ideala. Car si, majke mi. I tako do vedrijih misli. Potok, rijeka, ušće u tanatofobiji. Oprosti mi, bila si carica. Sjećam se tih godina, kao I uvijek. Zaboravljaš li sjećanje? Samo ponekad. Dvije za ponijeti, tri za skuhati. Kapali čaršija, moliću. I rekla je nešto što sam zapamtio. Odustala je, trebalo je da znam. Pruski motivi. Holandski motivi. Poljski motivi I švapska tegoba. Sunovrat terazija pored mene, gle, mrtav. Kakva je to riječ? Novo naselje, nova dubioza. Plakao sam kad si otišla, zbog tebe, ne zbog sebe. Ironija uriniranja. Čemu sad ta finoća? Znali ste o čemu se radi. O onome sigurno nisam progovorio ni riječ, sve I da jesam htio, nije mi dala. Nosio sam sa ponosom kačket pobjede. Klepio je sam sebe. U ovoj shizmi nalazim samo dvije sukobljene strane, kao I obično. Pitanje apoteoze? Dajem samo kvalitetna ćutanja, odgovori su za oronule u plećkama.

    Bijela kuća, bijeli zidovi, bijela vrata, bijela torta I tvoja vjenčanica, sapun je isto bijel, žut, kafen, kakav god. Trčim do sobe. Pao na Bolonju. Ko nije bio u strahu, ne poznaje hrabrost. Kuš! Koš! Go, japanski manevar. Trajem dok ne zaobiđem, mimoiđem, ili preteknem. Nekad mi se čini da su Juan I Joana bili bliski, kao da sam držao svijeće. Nostalgija me prati kad krenem autobusom. U stotinu tablica, dva tablića, četiri asa, pet je poker, kovitlanje jarko plave iznad, gle, nosi sa sobom još troje, a maloprije kaže ima ih pet. Obožavam. I žudnja, Bog je. Ko ti je donio šljive? Znam da jesi. Karakter je to, vjeruj mi. Najvjerovatnije je da sve postoji. Slušao sam te. Dan, I noć, I noć I dan, I bilo je pokvareno. Koja strana? Vaša, tvoja, uvijek. Dim, plavi, dim, uvijek plavi, šta je onda pozitivno? Neko nam je šapnuo kad si krala dinare iz plavih čestica. Kukavče! Krimski rat. Od početka sanjam da se spuštam do par krugova I nazad, zvuči haotično a ustvari je prilično dostojanstveno. Primi instituciju, duboko u sebe. Tad se sortira ono preostalo. Hahaha! Stvarno je to rekao? Kakav idiot! Jel da? Naravno. Možeš li da zamisliš dvije lubenice? A kome si pričao? A što upitnik? Ona se vozi biciklom, drugi vozi krajsler, dvije ljubavnice. Lezbejke, garant. Što se čudiš, popis ukupne imovine sam izvršio jučer. Nikakav problem, razumijem ja vas, jedino što to ne može danas, par dana najmanje. I tako I tako, ostarih. Gledaj, sijede. Sjede? Vrijedi li tih para? Naravno. Kad sam posumnjao u sopstvenu bruku? Vozim se na zadnjem sjedištu, ja? Šta ako te je prevario? Ma nema šansi, onaj je pao zadnji put, morao sam nekoliko stotina da dam za opravku. Idealizam tvoje ljepote je užasavajuć. Creek, što se dereš? Ne radi internet. Vodio sam je na klizanje. Vodio sam je na valcer po prađedovskoj prašumi. Zaradio sam. Dovoljna si mi samo ti. Ne, nisam tražio, samo sam se nadao. Gledaj kako sam lepa, Jasmin. Slažeš li se da mi to prodamo? Pola-pola, uvijek deviza. Kraj bunara je bila juče, ja je nisam vidio. Baratao, eno ga sad ispod, tamo. Znaš đe možeš da me nađeš. Jebena Barselona. Poslije kažu, šta će ti to. Kome ne treba? Kiša lije olujnim, bakrenim ritmom, savija se u krajevima, a onda strijelja. Dan je mučan, siv I bez praga. Kako smo se zajebali. Konstatuješ li ti mene? Dvije rijeke vode samo pravo. Samo da se pokrije zemljom. Šminka? ako se samo sklapa, ko dvije ideologije poslije one godine. Bili smo tamo, sjećaš se? Ne razumijem Vaše pitanje. Oprosti što sam te izgubila. Volio sam samo jednom. I mene, znaš? Opasan si ti čovjek. Kad to nije bilo tako? Vidi o čemu se radi, koje prošlo vrijeme? Vulgarizam. Otadžbina je od Tadža bina. Pogledaj ove dresure. Sanjaš li komadiće? Cvili. Ratuje. Sade žbir. Mi corazon. Drugi put više sreće. Moja pruska nesrećo. Nađi nešto da se otruje. Jurcaju kao muve bez glave. Nisu krivi. Nisam kriv. Joan kaska po noći. Juan, Karlos et Cetera. Voštane figure, ili dimna zavjesa? Željezni okvir, sam si izabrao. Pa biraj, 31, 38, 39. Znam koji je tvoj. Isti. Onakav kakav jeste. Aruba? To je to. Sad već znaš neke stvari. Pazi, ja tebe ne mogu da slažem kao što mogu sebe. Taksi! Goni se u klinac! **** se! Čemu sve ovo? Ja sam samo ono što je bilo. Ostatak sam pronašao juče. Šta mi ostaje danas? Nema potrebe. Hoćete li kesu? Ultraljubičasta svijetla u tunelu marketa, supermarketa, Metro bez premca, pramca, krme, kraja, vatrena stihija, dvije, tri, četiri decenije, ponavljaj, jedan, dva, tri četiri. Samo dok je čist. Mr. Dr. ili obratno? Mučiš se. Ko zna, zna. Ko ne zna...dva? Samo se ti raduj. Pogledaj kako je nebo izvještačeno. Opet, aj samo još jednom mi spomeni I vidjećeš. Kao da ne znam. Crook, šta ti tražiš? Nisam trafostanica. Džemperi. Braon. Istoimeni konsonant. Kako je solidno razvučena. Postaneš neko I nešto. More je uvijek plavo. More je slano. Morem plutaju svakakve stvari.


    Kad bih samo znao, bio bih pravi znalac, jel da, tata? Oči su mu nalik na zmijske, juče je trgovao u onom lancu. Optička varka. To je nevinost. Zvalo se nevinost. Moraš li I ti da se
    primiš? Ko nije, uopšte ne vidi. Prozaičan je tvoj apostrof. Moranje je nadanje. Kakvo gaženje. Gubitak seljačkog u seljačkom. Moguće je da tu ima nečeg vrlo interesantnog, kad malo bolje pogledaš. Agorafobija je strah od otvorenih prostora. Blesavi Crook. Sanjaj. Drumovi su osedlani, ptica se kasira, a ona plače tiho, najtiše u dvorištu srednje škole. Niko ništa nije vidio. Kamerice? Kmer. Republika. Ajet. Dva. Tri. Osamnaest. Dvadeset. Pustiš ulicom. Dremaj. Zombi dinamika. Eh, pa, morala sam se toga sjetiti. Znaš, ja ponekad mislim da imam problema sa prostatom. Kome to nije stalo do takvih ljudi? Oni su zaboravljeni, izgubljeni, izopšteni, ne diraj ih. Hansen I ti, pronađite se u strofi. Šteta što poezija gubi konce. Nur I Naj, Medžnun. Kako je samo divno zaobljen taj kaspijski izvještaj. Kažu Transsibirsk. Lolita? Opusti se. Ništa ne može da te takne. Gluposti. Otrovni garažni predio Jukustana. Kolicima u hodu, to je modalitet. Trka sa zvjezdicama. Okinava u valu, car Valerijan, a car Trajan, Trojanski, niko te to nije pitao? Sad imaš još jednu šansu da kažeš gdje se nalaze erozivni traktovi. Budala.Mogao je da ćuti. A navikao. Šta ćeš. I mi smo. 100%. Oprostila si mi, to znam. Izvrstan ručak, gospođo Crook. Sljedeći put ponesi laptop. Daljina Jukustana. Premostiva.Isuviše kratka da bi se sad završila. Forma ideale. Jukustan. Gospodin I gospođa Crook. Kopiraš li ti to mene? Uvijek sam to radila. Znao sam da jesi. Kakva si ti samo budala. Otkačena. Smiri se. Smiren. Smiraj. S mira, 1901. Još jedan apokrif. Što mene diraš? Jesam li ti ja kriv? Jesi. Znao si da sam te varala. Varao sam I ja tebe, za onu sivu jaknu, znaš. Kako da ne znam, sve je to zapisano. Kome ti uopšte trebaš? Jukustanu, gospođo Crook. Kada dolazi gospodin, doktor Crook? On je tu. Aha, jasno mi je. Jukustan. Idealizmu sam ponudio dva uslova. Kredit, hipoteka, bosonog po ključevima, ulice od ključeva, gmiže po njima, gledaj, jedan, dva, boc! Strašno, šta sve danas oni neće napraviti. Dva sprata? Ma ima ih ukupno I tri. Šta ti, uostalom, znaš? Nikakav problem, to su samo glasovi. Molim? Ti opraštaš? Ponovo? Misaona menica je u vama. Slogan slobode je kao rijeka što ste je sagradili. Kako smrde ove...Da, da, I ja se slažem. Ove patike stvarno nemaju suštinu. Poslednji put, da li ti je jasno? Naravno. Kao I uvijek. CTRL+F, prosto proširena demagogija, ne znam zašto radim ovdje, kad sam mogao ondje, I šta sad uopšte hoću. Dva fakulteta, kaže, dva fakulteta. Jel mi bolje stoji crveni ili crni? Sako od kedrovine. Jerusalimski bordel. Eto ti naslova za tvoju knjigu. Doktore Crook, imam jedno pitanje. Recite. Znate li šta je to podstanar? Sjetio sam se tvoje majke, tako ličiš na nju. Opet? Opet, što da ne. Nije prošlo ni stotinu godina, a vi biste novo. Pa kad bi tako izgledao raj, na šta bi ličio pakao.


    ...

    ...

  8. #8
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Zato ćutiš I trpiš sine, jer ovo je svijet onih koji misle da vladaju, a kamo sreće da je tako. Probudio sam se, konačno. Pogledaj ove, kako je samogadna. Nosi se. Uz to, dragi moji, imam I 2 primjedbe. Značenje zodijaka je smiješno, ko baca ove pare? Vrti se, pa skoči gore, unazad, naprijed, gore, pa udari od bakarnu zaštitu, staklenu zaštitu, crveno, Stendal. Svi smo pisci kad plaćamo. Svi smo kad stradamo. Kupila sam jabuke. Podsjećaju me na mene. Bio sam ja tad tamo, kad se to dešavalo, bilo je sjajno. Ne razumijem? Ne razumem? Vidite, stvar je vrlo prosta. Mi vama to, vi nama ono. I tako ukrug. U krug? A šta će biti sa Jakustanom? Ko je mene pitao išta o tome? Ne uzbuđuj se, ne voli te. Igra mačke I miša, liči na slijepilo šišmiša. Sanjao Jakustan. Probudio se I izgubio u magli noći. Kako je samo dostojno svog ugleda pala. Grubijan. Izjelica. Vazduh. Kartografija. Mr. Crook, vi ne poznajete mene. Znam gospođo. Znali smo mi nekad nešto a sad je od toga ostalo ništa. I opet vidite, pravite grešku, nisam ja kriv, krivi su oni, tamo, daleko, oni tamo, daleko. Pojačaj malo. Decibel je kratak, ja ne volim mrkvu. Britvu? Ideš u ribe? Normalno. Sadržajno sam te posmatrao kad si rekla da ne vidiš zvijezde u ovom gradu, lagala si. Ali, gospodine Crook, ja nisam vaša kći. Dilema, ostani sa mnom, venčaćemo se, imaćemo djecu. Imao sam dva konja, jednog sam prodao, drugi je pobjegao. Mustang, plave boje, hromiranih felgi, cigareta bez dima. Jakustan, predjeli široki kao Zid. Ne samo da nemam šta da izgubim. Nemam šta da tražim. Gospođice Crook, rekli ste nešto? Samo sam stajao na mostu I gledao u rijeku, bila je vesela. Kako se uopšte piše Jakustan? Molim te da ne ideš. Ostani sa mnom. I vidjeli smo se u petak, u četvrtak nismo, žao mi je. Poreski prihodi? Kakva idealna slika razuma. Homo sapiens sapiensis. Gospođa Crook, dobra večer? Slažem se. Moji motivi nisu izbrisani kad je to trebalo da bude. Učinilo mi se da je nešto rekla. Kazala. Smatraš li ti mene budalom? Voz za Jakustan polazi u 12 časova, molimo putnike...Ideš? Ćutiš? Greška je što se ne snalaziš. Bruda budi se, opet je 1 sat a ti nisi u kafani, na poslu. Očajavanje, osamostaljenje. Grubi propali marketinški trik, sad se mrcvari I bježi od svoje smrti, a mrtav je I bio, biće I dalje. Kakva divna noć. Kupio sam tri Coca Cole. Ti stvarno misliš da sam ja mrtav? Bio si nešto čađav kad si bio mali. Kakva je ovo igra? Monopol si prešao do kraja. Gospodine Crook, ja stvarno ne znam o čemu mogu da razgovaram sa vama, Vi ne želite moju a ni našu pomoć. I tačka. Tri, četiri, tačke. Kosmopolitska agonija. Molim te, opraštaš? Opraštam. Voz za Jakustan polazi u 23 sata. Vetropiri, šta ja uopšte radim u ovoj vukojebini? Kosmata prolazi pored mene, nosi naočare, zna koliko je sati, pa, naravno. Sve se poklapa, dokazni materijal o trudnoći, eternalni Creek, šta li on sad radi? Vi, mladiću, postavljate pitanja za buduća vremena, smirite se, pijte. Seks? Naravno. Droga? Naravno. Rok I Rol? Naravno. Odlazim. Kažem. Odlazim. Ne odlazim. Branim se, sve vam opraštam. Nemoj da pričaš nikom, molim te? Neću, obećavam. Manipulanti manični, manifest? Festival svačije duše, oprosti se sa njom.

    Obećavam. Hoćeš sa mnom na putovanje? Uvijek sam voljela gradove bez mirisa, boje, ukusa. Gradove staljinizma. Jesil to voljela? Uzmem pa dam, takva mi je deviza, ne biram put. Makijaveli je trošniji od samog sebe. Faul. Piši, briši. Daskom ću te gađat! Gledaj ironije. Večeras u dvadeset časova samo na televiziji Jakustan. Gospodine Crook, moje je da sanjam. Gospođice Crook, vi ste veličali pogrešnog boga. Ima ih više. Znam da si se slagala sa njim. Gospođo Crook, ja vam opraštam. Ne znam o čemu se radi. Reći ću ti samo da si izgubio ono što je bilo važno. Ne pominji prošlost. Slušaj, jednom je jedan dobar pjesnik iz jednog dobrog grada pisao o dobru a umro je na zao način. Podlo kovitlanje Nebesa. Biraj? Crveno, kao I uvijek. Moj sin. Fešta. Pogledaj more, zalazi, tamo sa druge strane je Jakustan, a ovo ispred nas je sve što nas razdvaja I što nas ikad razdvojiti može. Koziji mostovi. Preskačem prepone popodne. Voz za Jakustan. Dragi putnici. Avion polijeće, molimo vas, vežite pojaseve. Svaki dan sanjam nju. O čemu se radi? Još si se pritajio. Ti treba da se stidiš! Zar nije te stid? Baklava, bakalar, brvnara, breme, borba. Gospodine Crook, vi nećete sa nama? Ne želim da se penjem na ovu planinu. To je mjesto mojih kostiju. Ljudi vole da se šale. Zabava je ideologija. Pristani još jednom I nećemo da ti pišemo kaznu. Gospođice Crook, vi ste najljepša djevojka u ovom gradu. Bum! Nosim cegere od jutra od mraka, za šta, za koga, zbog čega, I kada neću nositi cegere? Nikad. To je tvoj Usud. Zaboravi vještinu, nađi se u 2007. godini. Sad već pričamo, jel da? Ne, to je bilo. Da se vidimo kasnije? Naravno. Koliko prošlosti u onoj kofi. Voda? Akva? Akvamarin. Kvarc. Malahit. Azurit. Azurit. Ponovo si počeo da ideš u Jakustan? Nikad. Gospođo Crook, vi me poznajete bolje nego moja preminula mati. Opraštaš mi? Ponekad samo. Kad je sve ravno, kad je sve urnisano, prošlost se može izbrisati. Upravo sam se sjetio. Jesi li znala da sam bio u jednom programu? Kako da ne. Gospođo Crook, vi ste intrigantni. Creek, javi se. Planete spavaju, u ritmu hardkor alkoholičarske nedjelje. Ja se nudim. Šta mu je? Patološki endorfin. Izgubi se. Ja sam samo čitala, nisam baš sve naučila. U redu je, krvni pritisak vam je kao u djeteta. Dobro veče! Gospođo Crook, da li je Creek dolazio? Ne, to nisam ja. Još jedna katarza. Katarzo, dobro veče! Izgubio sam pasoš. Jakustan je daleko. Ona kuka, ja patim. Ovo ne može do kraja da izgura. Ko si ti uopšte? Koga se plašiš? Dokle ti misliš ovako? I opet, opet, opet. Smiraj dana. Banka, kupim se. Kreditno preplanulo lice. Oči boje šarafa. Usta boje ratluka.

    MOLBA
    Dana tog I tog, u mjestu tom I tom.
    Upućujem molbu da mi se da dopust da posjetim rodbinu u Jakustanu,
    moji snovi nisu završeni dok ja to ne kažem, ako
    se slažete.
    Neiskreno Vaš.

    Ma ne mogu to da napišem, biće da glumim. Odlazim, znaće. Ne mora to da radi, a vidiš vuče ga. Kakva sloboda. Kakva teška sloboda, kakva goropadna sloboda. Sloboda je samo riječ dok je ne izgubiš. Hvala, sad je 12 sati. Prošlo je možda minut. Švajcarska narodna nošnja. Gledam preko mosta I gubim se u plavim komorama koje bi trebalo da reprezentuju Jakustan. Gospođo Crook, vi me poznajete. Šalim se, šta ti je jadan? Nikom se nisam usudio. Riječ po riječ, kafa po kafa, dvije do zore. Kažu da ste ludi. Kažu svašta. Posebno ludi. Posebno ljudi. I tako samozaslijepljujuće u krug. Slavim svijet koji postaje manji. Žurka je u predvorju, sanjaj. Gosti dolaze. Molim? Da, ja sam. Gospodine Crook, ovo su stvari koje se vas ne tiču. Gospođica Crook I ja imamo dvije zagonetke. Molim vas da lijepo da napustite prostoriju da ne bi bilo većih problema. I gubim se. Ponovo taj tok, rijeke, kako je samo divna. Pao sam na tiket. Biraću još jedan, ima ih četiri. Azurit. Krećem se bulevarom, prolaze automobili, prolaze ljudi I djeca, kolica, invalidi, ratnici, predaci, policajci, istražne sudije i radnici javnog komunalnog preduzeća. Opraštam ti. Gospodine Crook, rekli smo nešto. Neću nikad više. Ne, to je samo prosta jednačina dragi studenti. I evo me sad kod svih. Sam a kod svih. Svisnulo, svedeno, razvedeno. Oproštaj od Boga. Talir? Funta? Stavili su novu pastu unutar. Sanjam da bježim. Šta ste rekli, nisam vas najbolje razumio, oprostite. Fuukovo klatno? Mirabel. Zvona ne zvone. Daleki uzdah, prašnjava tišina, čitaj između redova. Kombi, bijeli, automatik. I još se smatram čovjekom. Tebi nisu ništa rekli? Znao sam. Kako mi stoji ova haljina, Rebeka? Sinkretizacija simptoma nedočarane pogubljenosti, pogubljenosti na giljotini. Novi ajfon, odlično. Softverska greška? Error. Ideš dalje, isto kao I svi mi. Isprati me još ovaj put. Gospodine Creek, obični Creek, vi ste u Jakustanu? Nisam znao. Dolazim odmah. Uzrok nesreće nepoznat. Creek čeka na stanici, nosi sako. Sviđa ti se Creek? Znao sam. Ti si samo prostitutka. Creek nema novca, doduše, kakve veze onda ima novembar? Trčkaramo, gledaj samo, kako, sporo, trčkaramo. Stimulanti. Zaboravi sve što si znao/la. Biće ti lakše da se upišeš. Kako su tužne noći, ponekad, bez crnila, slažeš se? Creek je znaoo čemu se tu radi. Crookovi su jedna posebna sorta. Teška sorta za uzgajanje. Zato ili bježe, ili propadaju, ili gaze sve pred sobom. Molim, ti pričaš o biljkama? Stabljikama? To je tvoj izbor. Moj je parazitizam. Pozdrav za Crookove. Gospodine Creek, nisam znala da ste to vi. Sad znate. Dobrodošli u Jakustan. Divan grad. Država, selo, ulica, šta li je?

    Feudalizam je moje omiljeno godišnje doba. Izvini što sam pogodio. Tad sam samo sjedio. Ja ne poznajem tog čovjeka. Oni su davno odselili odavde. Brat mog djeda, to su posebni fenomeni. Kaži mi, koliko imaš godina? Jesi li spreman za ovo? Buđenje. Ponovo si se rodio, znaš šta je dobro? Što nisi mrtav. Sad bar živiš u smrti. Šala mala. Sve je u redu. Gospodine Crook, Creek je nestao. Gospođica Creek je nestala, ja nisam odgovoran. I sve su tu završava. Ljudi moji kakav gol, da li je ovo moguće? Afrika ostala bez lavova.


  9. #9
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    E, čuješ, sokol nešto kaže. Kakav promašaj. Crookovi se sele, jesi čula? Znao sam da nešto ne valja. Kome smeta Jakustan? Ulice su duboke. Vjetar je hladan kao I obično. Prsti šaraju prostorom. Ja smetam. Moram li da se predam? Još samo 730 dana, tačno u tren. Kako je to divno, dugina boja, 730 dana, zamisli, zamišljaš li? Ona je svršila. Kutiju cigareta samo. Pričaćemo o tome kad budemo sami. A to mora da se desi. Šutnuo sam loptu, kako je samo nestašno prolećela. Ovo nije Jakustan, kažu navijači. Stadion se ispraznio. Moram li da idem baš na tu galu? Upoznao sam interesantnog čovjeka. Dosada je prisutna, sveprisutna. Trebalo je da mi bude dosadno. Sad živim! Bože, pa mi smo sjedeli zajedno u klupi. Moranje je nauka. Nulta konstanta. Kresnuo? Ne opraštam. Gospodine Crook, mi smo već odavno slijepi na vaša krivična djela. Kakva sam bila, sad sam nešto drugo. Ideacija apsolutizma, ponudi se L. Ti si svemoćna. Priznao bih ti da sam bio zaljubljen u tebe, da to stvarno nisam bio. Idemo do mene? Očaj. Ovo je četvrta brzina, zašto se pali žuta lampica? Jakustan je sad ionako daleko, možda je I kasno. Koliko je sati? Bogati se plaše svega. Hoćeš sa mnom? Jack Daniel’s. Još piješ one tablete? Kakva smorena brzina. Skači, inače nestajemo. Moj padobran je bio hladan, šteta što smo skočili u vulkan. Sad kad je kasno, nema šta ni da se traži. Gospodine Crook, Creek je otišao.Gospođica Crook...Pusti đavola!

  10. #10
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    NATPROSJEČNI DOJČ SA DALEM

    Napisano 2015. godine

    9:40 Ante Meridem

    Trg Slobode

    Dale: Čekaj me na ulaz u park sa desne strane, Pokupiću te.

    Ja: Dobro, evo tu sam.

    Dale: Za 2 minuta.

    Ja: Lagano.

    Dale: Stigao, de si?

    Ja: A evo, snimio sam te. (Ulazi u metalik bijeli BMW petica najnovija serija, limuzina)

    Ja: A vozi se bembara, laganini, za koliko bi ga prodao tebre?

    Dale: Ovaj BMW ne postoji, prika. (U ruci kojom drži volan, Marlboro 100s cigareta čiji dim usisava jedva otvoren prozor) Sad sam ga izmislio, samo tvoja kvantna mašta može da ga vizuelizuje u vidnom polju, i posmatra. Šalim se, naravno, ovo je blinda…ne mogu ti ga prodat.

    Dale: (Stavlja ruku na desni obraz)

    Ja: Eno, nemoj ti zamjerit šta, samo pitam tebra. Pošto sam mislio nešto da pazarim, razumiješ, a skupo mi ispadne iz Njemačke, nije to više ko prije, sad svi švercuju.

    Dale: (Stavlja ruku na lijevi obraz, auto samo vozi, a Dale se drži lijevom i desnom rukom za obraze, inače, izgleda ko svi ljudi, nema rogove, samo je malo blijed u facu)

    Ja: Bracka, imam ti jedno mjesto, vrhunsku kafu prave, ne klepaju ko ovi iz centra, znači ideš pravo, treće skretanje desno.

    Dale: Jel to u Soft, bezmajke...što te ja kunem uopšte, ionako ćeš bezmajke?

    Ja: Nije brate u Soft, drug mi otvorio novi lokal, zove se - Paradiso Cinema. A nema veze za majku, ja sam ti ko bez nje odavno.

    Dale: Ti si mašina.

    Ja: Ne brate, nego čovjek, običan čovjek, eto tu raduckam nešto oko ovih kompjutera, cimam se ko avetinja kad su pare u pitanju, a ne mora čovjek, da se ne kunem, eto ne znam kuneš li se ti, ja se ponekad zakunem, al inače se ne kunem, to mi je ko da se neko posro, eto živa istina. Bezmajke.

    Dale: Kunem se ja, samo mi je svejedno u šta. (Pali radio) Radio: Lažna krila đavo kači, loša sam nažalost...

    Dale: (Gasi radio)

    Ja: Što je ne pušti, dobra je ono pjesma?

    Dale: Oli da te izbačim iz auta klošo blokaški?

    (Blaga dijaloška pauza, semafor)

    Dale: Vidiš tebra, ovaj svijet je malo komplikovan, ja sam tu da ga pojednostavim razumiješ? Mene ti okrive za sve hujdurluke, zajebancije a mene boli ***** za sve. Niko me nije vidio, čuo sem tebe i ekipe. Razumiješ? Ja sam ti ko septička jama za ono što ljudi svjesno rade, isto ko što svjesno idu u WC, razumiješ braco?

    Ja: Razumijem jadan. Što se ti sjekiraš oko toga? Ti si bratina, gledaj i BMW, ne može smeće od čovjeka da vozi ovo.

    Dale: Ne sjekiram se ja, nego mi je krivo što će sjutra da pričaju ja naved ovoga uradio ono, uradio ovo. A ja sam dobar lik to znam sigurno. Nije to do BMW, mera b isto bilo i da vozim Golfa.

    Ja: A de nađe Golfa brate moj?

    Dale: Pade mi na pamet, ima još auta, al znaš ono Golf je momački, lak za vožnju njemačko auto. Jes, njemci su me dizali u nebesa, a lažu, krsta mi. Ja sam ti gore u Njemačku samo kuliro, onaj burazer je sve sam odradio.

    Ja: što tebe boli ku*ac za to ****** gore što je bilo? Ti si ispoštova sam sebe što si ih pustio da ih braća Rusi pospreme.

    Dale: Pušti politiku tebra, bača me u depresiju vazda ano, imaš li kakvu devojku, ima finih mačadi ovuda? Podgorica je čudo od grada. Vas ovde može da se smjesti milion, znaš li brate? Koji će vam ***** sjever, il ih zovite ovamo il potopite ta *****

    Ja: Eto to ti je politika ko da te Mugi pravio.

    Dale: A navika brate moj.


    Đe ti je taj kafić? (skreće lijevo, naginje se kroz šoferšajbnu, da nađe Paradiso Cinema)


    Dale: A što dajete lokalima glupa imena brate? Sve nešto Paradiso, Trokadero, Bahus, ovo, ono, Cinema ovo ono, sve isti *****, drugo pakovanje. Ovo je dosad najgluplje Paradiso Cinema. Raj, Bioskop. Najgluplje je jer je najistinitije. Raj ne postoji i samo je predstava - cinema, razumiješ li ti brate? Eto makar si ti pametan, jer ne bi te ja zvao na kafu da ne znam da kapiraš neke stvari.

    Ja: E ne znam brate, meni je svejedno, samo znam da mi je drug to otvorio, pa ja rekoh da ga ne ispalim ko neko goveda podgoričko, nego da ispoštujem čovjeka. A čuo sam da ima dobre radnike, ne kradu ga ko ova sjevemačka stoka u centar, što od 1 kafe napravi 10.

    Dale: Vidiš, brate moj? Vidiš li koliko su vaši problemi katastrofa? Vi morate da se angažujete, da pobijete ta *****, ako ne oružjem onda motkama nekim. Sve to da poćerate-iz grada, i ove gadove na vlast. Ako nećete da vam deca budu ka oni

    Ja: Ja sam ti blokaš, meni ti je svejedno ko je na vlast. Volio sam onoga. Sad mi je svejedno, samo da mene ne dira neko i to je to, bracka, razumiješ? Sad je laganini živjet, ima se za tu kafu, dobar telefon, auto, šoping, a ne ko na Zapad, piju onu hemiju iz marketa, mi smo veća gospoda no Švajcarci, vjeruj mi, da se ne kunem, bracka.

    Dale: Evo nas, to je to sigurno. (Svjetleća reklama, PARADISO CINEMA CAFFE, lokal od 40 kvadrata, stolice, stolovi, lože, boje - bijela, narandžasta i crna.)

    Ja: Jes to je to to. Parkiraj ovamo. (dobacuje van auta) Dale i Ja: (parkirao, ulaze u lokal, pozdravljaju se sa gazdom i sjedaju za sto do prozora)

    Ja: Šta radiš ovih dana? Imaš li kakav posa ovdje ili si samo turistički? Masu turista imamo, a ni centa od njih.

    Dale: I jedno i drugo. Više ovo prvo, razumiješ ti to brate ako radiš nema tu lokacije, sve ti postaje posao. Imam par familija što moram da se čujem sa njima, imamo neki dogovor još od ranije, al sad se deca poženila, poudala, pa rekoh da ih posjetim.

    Ja: A ti si kraljina, baš prije neki dan razmišljam više se familije ne posjećuju, nema da te časti tetka makar 5 eura, a ni ti nju, da se ne lažemo, sve se izmijenilo od ranije. (stižu dva dojča sa kesicama braon i bijelog šećera)

    Dale: Nikad nisam volio šećer u dojč. To mi je smeće, kad ima mlijeko.

    Ja: Meni je tebra isto, sem što mi ponekad padne šećer pa stavim ovu jednu kesicu (već startuje sa famoznim grickanjem plastične kašičice, koja je reprezent volje grizača za intezivnom i interesantnom konverzacijom kao i utilitarnog testiranja zasladenosti dojča)

    Dale: Vidiš, ja nikad nisam imao oca, Brata. Sestru. Majku. Cijelu svoju prošlost sam sam. Šta god da je u pitanju osim smrti, Boga u suštini niko ne jebe ni 2%, a za sve ostalo sam ja kriv. Da te pitam tebra, ko je onda odgovoran za ovaj svijet? Za tvoju milu majku Podgoricu, za Sahat kulu, dvoranu Morača, Skaline? Ne moraš ni da rečeš (prenaglašeno, skoro beogradsko sarkastično imitiranje vokaliteta Crnogoraca) to se zna, ja, normalno, klasika bracki. Sad kad si me ubačio u politiku, pusti me da ti objasnim par stvari. (otpija prvi gutljaj čarobnog napitka crnogorske nacije - dojča) Ja sam ti sireče odvajkad. Od malena se smucam po bijelome svijetu, pa sam i probisvijet, moro sam tako, de ću drugo? Nije da mene ljudi ono, sad, mrze, mene ljudi možda i vole, jer da nema mene, ne bi imali koga da krive za to što se nečije dijete drogira, kocka, davoli te odnijeli, a nas nema u množini, ima samo mene, razumiješ? A svaljivanje krivice, brate moj, to je u ljudskim genima, da svaljuju krivicu, to nije kućni odgoj, razumiješ, to nije nešto što učite, to je ljudska genetika, ko onaj Supermen. Krivili ste, brate moj, životinje koje su jače bile od vas kad ste bili samo sprdnja od društva. Sad krivite neke političare, komšije što imaju bolju kuću, ženu, auto od vas. Pa onda kad shvatite da oni nisu krivi, da je to 2% od onoga brata gore, onda krivite mene, jer ja sam vas kao zaje*ao. A ja da se ne kunem (otpija drugi gutljaj i miješa kašičicom preostalu polovinu kafe u šolji) nisam takvo pašče Mene boli ku*ac šta drugi rade, ja sam pošteniji od pola ljudi u svijet. Eto, zamisli izreku, davo pošteniji od ljudi, pa ja sam trebo da izmislim nepoštenje? I ovo sad što ti pričam, ovo sve imaš u filmove i serije holivudske, de su ko neki davoli i oni objašnjavaju ljudima da nije ***** no se pas posro. Ne volim ja takve dijaloge, jasam čovjek od riječi, ispoštujem ljude kad nauče da ispoštuju mene. Ne mora niko da mi se ulaguje, jer opet ti kažem, nisam pašće što se tuda vrti da zaradi nešto. pare su za mene beskorisne, duše su beskorisne. Zato sam ja presto da se cimam više oko toga, meni ti je život sad samo zajebancija, odem do mora nede u Brazil, il na planinu u Japan, izduvam se. Povedem ja i cica macu neku, al ja ne postojim samo sam ravnodušno prisutan, ko u školu ono kad te zapišu a ostaneš na čas, razumiješ, brate? Samo ono da ohladim glavu, da iskuliram. Smorio sam se. Možda otvorim neki lokal nede u inostranstvo, čuo sam da sad mogu pare tu da se okrenu. Ali ne za mene. Za ljude tu. Da im ispoštujem familije. To ti je sad moja priča. Zbog toga sam te i zvao, čisto da iskuliramo. Evo ovaj tvoj drug što drži ovaj lokal, on nije sebičan, nego je ispoštovo i sebe ko čovjeka i ljude što rade. Nije lako bit čovjek a kamoli biće ko ja, nego šta ima kod tebe, planiraš li što? (pitanje skoro retoričko dok dovršava zadnju kap dojča i baca jasni pogled prema svom parkiranom bijelom BMW što se cakli od metalik pokrovine i izdvaja od svih drugih automobila na parkingu)
    Last edited by Saruman; 03-09-23 at 11:21.

  11. #11
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    ...

    Ja
    : Oduševio sam se brate tvojom pričom. Nisam očekiva, bezmajke. Reko lik vozi ovakav BMW, biće sad Budva, Trokadero, Top Hill, S. ga zove na pijanke i Kolumbiju. Skroz sam se pobrko sad. (pije doje lagano, ko na slamku) Što znam... (počinje pripovjedački) Ja ti imam majku i sestru, njih izdržavam sa ovim kompjuterima, omladina ti je sad na to navučena, pa nonstop tamo-vamo, zaradi se da se ima za frižider, koji izlazak u neki kafić po centru naveče petkom i subotom, ne žalim se, al uvijek može bolje. Ne trebaju mi kule i gradovi, opada kosa od toga, razumiješ ti to i sam brate. Miran život, miran san, niko te ne dira, nemaš zašto da odgovaraš ni pred policijom ni pred ovim iz strane. Volio bi malo putovat i jedno auto uredno, zasad nikakve megalomanske ambicije bracka, tuga je to od života, svi se berajú de će koji klepit više, a ja bi da se ženim nekom poštenom, da uredim pokojnog deda imanje u Danilovgrad, koju sadnicu, i da imamo do Budve da odemo sa đecom ponekad. Eto, tako neke srednje ambicije. (nastavlja da pije dojč, malo bržim ritmom nego ranije, kao da se kaje zbog svojih objelodanjenih ambicija koje ne mogu da se mjere sa idealizmom sagovornika).


    Dale: Pa to ti pričam brate moj. Eto ti si to kraće izreka nego ja, znači preciznije nisi mogo dočarat ovu priču. Je'o ti i ne znam kakve žene, vile i pare i auta kad nema tu što bi reko narod sa sjevera - hajra. I onda posle ovakve priče meni dođu i krive me, proklinju, ko da sam im ja kriv što su oni gledali tamo neke kredite i što im se komšija nakrao u Njemačku osamdesetih i devedesetih. Ne mučkaju glavom, defektna stoka je to, zato je i u toru, ali to je stvar ovaca, nije svaki čovjek ovca. (zvoni mu telefon, Samsung Galaxy Edge 7, najnoviji model)...E brate? Reci? Ništa, evo sjedim tu sa prijateljom jednim u Podgoricu u kafić, oduševio me momak pravo pošten, crnogorskiji nije mogo bit. A đe si ti? U Budvu? Oli navraćat do Podgorice? II da te pokupim uzgred kad budem išo za Tivat na aerodrom? (razgovor sa širokim kezom na licu dočarava intenciju ovog razgovora prethodnom sagovomiku, blaga paranoja). A, pa dobro, evo pitaću ga, pa ćemo se čut za nekih (gleda na zadnju seriju Vacheron Constantin-a Geneve) pola sata, jel dogovoreno bracka? Ajde, viđamo se.


    (vraća telefon u unutrašnji džep Armani sakoa)


    E, brate, zvao me ovaj prijatelj u Budvu ako budem navraćao, jer ću morat do aerodroma da pokupim nešto i vraćam se za Podgoricu. Pita me jesil zainteresovan da uletiš sa nama?


    Ja: (vizuelni efekat bogatstva i blagostanja, podsvjest prihvata) Može brate, al moram do večeras bit u Podgorici, zbog majke.

    Dale: Opušteno stari, odma smo tu, makina je ovaj BMW, to je ubica na puteve.



    (Dale traži da plati račun, ostavlja bakšiš, a onda dva prijatelja napuštaju Paradiso Cinema uz srdačan pozdrav za vlasnika i sve najbolje u daljem radu, pale auto i kreću prema Budvi, vedar dan, zatamnjena stakla od BMW ne ometaju vozača i suvozača, vozač nosi brze Prada naočare, još 10 minuta i eto Budve na horizontu, hotel u izgradnji, akva-parkovi, bungalovi, plaža u pripremi za ljetnju sezonu, asfaltiranje puteva. Dolaze do jednog manjeg kafića pored puta gdje čeka momak u dvadesetim u crnom odijelu, na nulu ošišan sa brzim naočarima, ulazi na zadnje sedište sa desne strane, auto nastavlja put. Momak se predstavlja kao Novak Sterling.)

  12. #12
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Novak Sterling: (Predstavlja se Podgoričaninu, i ovaj njemu). Šta ima u Podgorici, drugari? Čuo sam da je sad počela kiša, pa rekoh, nećete još dugo. Kako služi bembica? Novi prijatelj, dobro se oseća?

    Ja: Dobro je, nismo znali za kišu, bilo je vedro, brate, do Budve. Ova bembara je đavo, munja od auta. Ne osjeća se sjedište.

    Dale: (zasukuje lijevi rukav i ponovo gleda na svoj Vacheron Constantin, 13:55 Post Meridem.)


    Dale: Šta ima Novak, druže stari? Kako familija? Posao?

    Novak Sterling: Ma sve standardno, familija dobro, posao - Budvanski klošari što misle da su pokupili svu pamet ili pare ovoga sveta, ali solidno, rastu prihodi, ne diram nikog. Sve propisno, oporezovano, jasno ko dan, cmo na belo. Otkud Tivat kombinacija?

    Dale: Ipak je Tivat naš dom, ako me razumiješ Novak... Tu su avioni, jahte. Čekam Cessnu sa popravke, iz Mađarske. Nadam se da je već stigla. Popravka ili bolje reći novi namještaj je išao do 700k. eura.


    Novak Sterling: Čuvena Cessna, sećaš se kad smo pilotu pijani naređivali okretanje za 360 stepeni nad Alpima? Mladost ludost. Uvek si imao strašne stjuardese. Nije ni čudo, zna se kakav si.

    Dale: Znam Novak. Prošlo je to sve, i đe smo sad? Moramo da napravimo ovdje nešto. Pogledaj Porto Montenegro, sad će i Porto Novi, to je budućnost crnogorskog
    turizma, ne samo elitnog, nego turizma uopšte. S. je sve to davno uvidio. Zato sad i kupi plodove dok se oko njega ratuje.

    Ja: Zajebavaš li me, brate, da imaš avion, u Tivat parkiran?

    Dale: Ne bracka, ne zajebavam, to je moja Cessna Licitation, avion za pravu priču i prave odgovore, i prava putovanja, naročito poslove, ako razumiješ.


    Ja: Ti si jedini bogataš, a da nije Rus, što sam dosad upoznao, i to bezmajke u sred Paradiza.

    Dale: Sjeti se priče iz Paradiza: Nisam bogataš, ako si čito nešto u Srednju školu, možda si čuo Markesov citat: Ja nisam bogataš, ja sam samo siromašni čovjek sa novcem, a to nije isto. Možda malo otrcano i kliše, ali uvijek istinito, brate, i dopadljivo djevojkama, vole tu skromnost bogatih, valjda jer su same vrlo neskromne kučkice, ljudi vole da vole ljude za koje znaju da im nikad neće bit slični, ali ta želja, plamen, žar i nespokojstvo nemorala...

    Ja: Ne znam, bracka, ima i ona: bolje bit bogat i zdrav, jer ako si siromašan džabe ti što si bolestan. (cio BMW 5 pada u grohot smijeha) Ta je još isfuranija, to smo se u osnovnu zajebavali, ali je istina živa za vjek vjekova, ko i Njegoš što je istina, ono za kurve što je rekao.

    Novak Sterling: (čita poruku na iPhone 7, onda se smješka, čuju se zvuci slanja poruke na
    mesendžer aplikaciji)

    Možemo li uzeti jednu devojku da ide sa nama? Čekaće nas
    na raskrsnici pre aerodroma.

    Dale: Samo ako je naša. (taj dugački, političarski kez opet otkriva, ali i sakriva njegove namjere). Naravno, Novak, kad to nismo bili džentlmeni?

    Novak Sterling: 2008. U Italiji. Ti dobro se sećaš šta si radio. (ponovni grohot, ali između njih dvojice, u automobilu).





  13. #13
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    (BMW usporavava i primiče se raskrsnici, odnosno kružnom toku što je još u izgradnji. Na nedovršenom pločniku stoji djevojka, brineta u bijeloj haljini i štiklama sa srednje visokim potpeticama. Prilazi BMW-u i ulazi u auto na desna vrata, dok se Novak pomjera na lijevo sjedište. Predstavlja se kao Sandra Zversky, Ukrajinka, prijateljica od Novaka, naglašava to prijateljica dok ga jako ljubi u obraz, BMW petica nastavlja put. Vlada fino raspoloženje, vozaču je stigla poruka da je Cessna Licitation u novom hangaru tivatskog aerodroma. Dijele svi radost sa njim.)

    Dale: Sada ćete da vidite šta malo crnogorsko-američke mašte i 700k eura mogu da urade sa vašom mogućnošću i udobnošću da vazduhom plovite, zbog toga više volim hrvatski termin:vazduhoplov nego ovaj naš: avion. Jer potisak u motorima, aerodinamičnost letjelice i upravljanje krilima nam omogućava da jedrimo i plovimo atmosferom, zašto nismo ukrali taj termin ili barem ležemo pozajmili uz izvinjenje da nemamo drugi, pitam se.

    Ja: Jer smo skidali njihove vazduhoplove našim avionima i pravili od Dubrovnika
    pikado. Nismo imali kad.

    Dale: Pacifista?


    Ja: Ne, samo mi je tata izgubio život u Rat za Mir.

    Sandra Zversky: Izvinite što se ubacujem, ali gde sada tačno idemo?

    Dale: U hangar, dušo.

    Sandra Zversky: Okej, jel ima tamo toalet, ili restoran?

    Dale: I više od toga.


    Novak Sterling: Budi sigurna.

    (BMW parkiran ispred hangara, podižu se vrata i pojavljuje se čisto bijela gotovo metalik Cessna Licitation Longitude, oštar raspon krila poput neke američke ptice grabljivice, sokola u letu, mislim da je baš to i bio dio restauracije. I najzad taj čuveni aerodinamični kljun Cessne što je odavao sigurnost privatne letjelice i luksuz, daleko veću od one sa komercijalnih letjelica. Vjerovatno je avion već izgledao ovako i prije restauracije. Radi se o unutrašnjosti, ne o spoljašnosti letjelice Cessna Licitation.)

    Dale: (već je stigao da preuzme automatski daljinski od osnovnih avionskih operacija, pritiska crveno dugme, i stepenice bogate Cessne se spuštaju u gotivnom i elegantnom stilu. Pompezni stepenici ukrašeni materijalima za koje je čulo možda 0,001% ljudi na svijetu, zajedno sa ručkama. Njih četvoro ulazi u avion. Najednom, baš tu prestaje svaka sličnost sa privatnim avionima koji se mogu vidjeti na filmovima. Ono što je izveo bilo je: Versajska odaja u avionu, ali odaja za prijem inostranih poslanika, veledostojnika, vojvoda, grofova, markiza, predsjednika i diktatora...Na kupastoj unutrašnjosti Cessne kao da su prošireni zidovi aviona. Pikasove slike, a tu je i jedan Van Gog, zatim autentični portret Kralja Sunca odmah pored zadnjeg prozorčeta, barokni ram optočen zlatom, odokativno djeluje kao da ima težinu u kilogramima, omanji zlatni Šandalir sa kristalima i bisernim perlama nanizanim prema vrhu, Napoleonov portret u doba uspona, sigurno ispravan i autentičan, jedan od onih kratkih francuskih kreveta tamo na kraju aviona, u lijevom ćošku, sa crvenim svilenim pokrivačem, vjerovatno kao ukras. Na njemu nekoliko crnih albuma sa pozlaćenim koricama, sadržaj - pogodićete - prepiske između Kralja Sunca Luja 14 i raznih velikodostojnika, ljubavnica, čak i baštovana koji je morao da svako jutro mijenja izgled versajske bašte, inače bi bio smaknut ili smijenjen. Samo djelić unutrašnjosti Cessne, jer opsesivni kolekcionar Dale ne staje na ovome. Kad je izbila Francuska revolucija, sve vrijedno iz Versaja je pokradeno ili uništeno, večinom pokradeno. Frapantno je da skoro upoznati podgorički prijatelj posjeduje takvu neprocjenjivu kolekciju u ovoj, za ono što se nalazi unutra, pretijesnoj Cessni...)


    (pozorišna pauza u Cessni)


    Ja: Ovo je na granici sa Sci-Fi.


    Dale: Naprotiv, Sci-Fi je na granici sa ovim. Ali ovo su tek površni detalji. Ipak nisam dovoljno neprimjetan da uzmem Antonov-24 da prebacim ovamo sve ono što imam pripremljeno. Kakav Porto Montenegro i ostale gluposti ispljunute od masakriranog domaćeg ili tuđeg budžeta crnogorske države ili M.-a. Za ove stvari nisu potrebni ni papiri, jer se smatraju ukradenim/nestalnim još od nastanka, pa, samim tim, njihov pronalazak i prikazivanje javnosti je više doprinos svjetskoj kulturi i doprinos prestižu nacije koja ih posjeduje, a ja planiram da ovo bude moje zavještanje Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Dovoljno emocija za danas braćo, hajde da vidimo šta da radimo.


    Novak Sterling: Napredovao si od Italije. Vidi se da samo godine mogu da menjaju poretke, pa i mentalne poput tvog.


    Sandra Zversky: Jel mogu samo do toaleta? A avion je stvarno lep, svaka čast na uređenju. Mislim da smo nešto od ovih crteža učili iz likovnog vaspitanja u srednjoj školi, da, sjećam se ovoga (pokazuje kažiprstom na Ticijanovu Madonu, jednu od mnogih, ali svakako neprocjenjivu danas. Sandra svojim artističkim neznanjem postaje mnogo uočljivija i seksipilnija nego što inače jeste.)


    (medu muškarcima započinje prigušeni smijeh sa uzbuđenjem aukcionara i kolekcionara, kao i brokera savremene novčane procjene svega pokretnog i nepokretnog)



    Last edited by Saruman; 03-09-23 at 12:55.

  14. #14
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    (To je bilo to, Dale je bukvalno pokrao sve ukradeno što je vrijedelo na kontinentima umjetnosti, nacisti i komunisti su mala maca za ovo čudo od kolekcionaškog lopingera kradenih stvari neprocjenjive vrijednosti. Pokazao je spisak svih umjetnina i dragocjenosti mladom Podgoričaninu.)

    Ja: Ti nisi normalan, bracka. Ovo je nešto van svih dimenzija. Ovo, ako se objavi u nekom muzeju, pa Crna Gora će biti novi Luvr, jel, onaj muzej. Bili smo na ekskurziji tamo, pa se sjećam.

    Dale: Britanski muzej, Rijksmuzej i Luvr će biti mali za ovo. Iako će i dalje imati i oni sve ono pokradeno. Nasilno pokradeno, doduše. Jer ja ovo nisam pljačkao nasilno, ovo mi je dato. Dato od jakih lica koja imaju posebne i tajne planove. A sad, razgledaj još malo, pa pičimo za Podgoricu, rekao si da te majka čeka.

    (Vraćajući se u Podgoricu kroz Budvu, svraćaju na kafu u novi elegantni kafić po imenu Diavolo, standardno poručeni dojč, izuzev Sandre Zversky koja je naručila koktel Tequila Sunrise, konobar spušta porudžbinu na trouglasti stol i odlazi.)

    Dale: Smoriću vas sada sa ovim tekstom, ali zar nije to i poenta ovog dojča - dovoljno kafe da se sa ozbiljne priče pređe na neku dokonu temu.

    (Čita glasno na svom Samsung Galaksiju Edge 7.

    Smatra se najstarijom sačuvanom slikom majke Hristove i da ju je naslikao sam Jevanđelista Luka u Jerusalimu, prema živom modelu. Predanje kaže da je nakon boravka među Nazarećanima u pustinji i dobila ime. Njena istorija je zapisana tek od 11. vijeka, kada su je Jovanovci donijeli na Rodos na brdo Filermo. Ikona Filermosa sa Rodosa je 1522. godine zbog turske okupacije prenesena u gradove Italije Mesinu i Bari, a zatim 1530. u Nicu u Francuskoj. Kada su Malteški vitezovi sa španskim kraljem Karlom Petim napravili dogovor oko svog novog sjedišta, ikona Filermosa je smještena na Maltu u La Valetu 1530. do 1798.godine. Kada je Napoleon okupirao Maltu 1789.godine u pljačkaškom naletu njegovi vojnici su skinuli sve dragocjenosti sa ikone Bogorodice Filermose. Ikona, ipak, preko Trata u Italiji sa malteškim vitezovima stiže u Rusiju, gdje ruski car Pavle Prvi postaje zaštitnik malteških vitezova. Tada ikona Bogorodice Filermose dobija novu zlatnu rizu i dodatno je ukrašena sa skupocjenim dijamantima, safirima i rubinima...Dale prekida)

    Eto je čitava istorija na Cetinje. Shvatate li da će svaka naredna generacija sve više da žudi i pati za onim što ste vidjeli u Cessni? Da će ovaj nekvalitetni sistem iznjedriti opsesivno-bolesne za istorijskim blagom, zato je potrebna evakuacija blaga ove vrste, konfiskacija i predaja trezorima radi smanjenja tih poriva. Procentualna izvodljivost ovoga što vam sada predlažem jeste veoma niska ali dovoljno da bude ostvariva. Texas Hold-Em težina, ništa neostvarivo u trilingu ili ful haus.

    Novak Sterling: Vidi se da nisi više Italija. Sistematizacija, organizovani...možda i kriminal, ali sa robinhudovskom nevinošću i patriotizmom.

    Ja: Mene ne računajte, ali rado bih čuo štogod o tome.

    Sandra Zversky: Ti si baš, ono, inteligentan frajer, sva ta kultura, blago, ko neki Indijana Džouns ili Bond 007.

    Dale: Dosta laskanja, dušo jedna. Pičimo sad na Himalaje posle ove sesije. Naime, potrebna mi je dobrovoljačka garda za prenošenje svih ovih dragocjenosti u Cmu Goru. Isplatu možete da računate i prije ili poslije. U potpunosti. Ne barata se nečim zapravo ilegalnim, samo nepečatiranim, kazna u slučaju ovog prekršaja je dovoljno mala da i novcem koji biste dobili mogli biste da budete na slobodi u kratkom roku, razumijete. Sve to ima u krivičnom zakoniku...ali da pređem na konkretno: 500.000€ po uspješno prenešenoj pošiljci. Bez pitanja, bez objašnjavanja. Čisti prenos robe i kraj.

    Novak Sterling: Previše me znaju sa graničnih prelaza, nisam za, ne mogu, shvati Dale.

    Ja: Pare su to...(ostaje zabezeknut, mada to ne odaje, 500.000€, sa tim novcem bi mogao da živi do kraja života u Crnoj Gori. Dio svake diskusije o novcu u Bloku ili kladionici ili kafiću, pola miliona - kraj života, poput definicije, ali šta ako padne? Gluposti, ovaj je ozbiljan, ovo je neki test, ali ozbiljan je. Ako prihvati, ali za pare unaprijed, testiraće njega.)


  15. #15
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Ja: Interesantna ti je ponuda. Možda bih i prihvatio. Ali za unaprijed, ako mi objasniš kako i šta namjeravaš da uradiš sa ovim stvarima kad stignu u Crnu Goru.

    Dale: U Podgorici imam pripremljenu lokaciju u katastar na kojoj će da bude najveći muzej, jedan od najvećih u Evropi. Zvaće se Panevropski muzej Crne Gore, jer idemo u EU i to. Arhitektica je već uradila nacrtni plan, podsjeća na Muzej Ermitaž onako u obliku, ali mnogo je dodato detalja kamena i krša i ostalog iz Kotora, Perasta, Svetog Stefana, Ulcinja, ma svega što podsjeća na Crnu Goru, čak i islamskih elemenata. Plan je sjajan, moram ti reć. Ujediniće crnogorski narod u nečemu, barem... razumiješ. Ljudi vole svoje identitete i to.


    Nakon što budem imao sav materijal spreman, falsifikovana ali ispravna dokumenta od strane vlasti, o posjedovanju artefakata su već spremna, i Crna Gora će bit na mapi svih turista kojima su muzeji i starine u glavu, što znači ogroman priliv novca godišnje kroz Panevropski muzej. Ni sami M. koji je ostao bez nekadašnje harizme, neće moći da odoli a da ne učestvuje u prestižu koji će da ostavlja Panevropski muzej kada bude kruna Podgorice i Evrope. Šta kažeš, brate?

    Ja: (razmišlja, prihvata) U redu, pare unaprijed, kad počinjemo?

    Dale: Pare ćeš imat za 2 sata, počinješ ujutro, Cessna Longitude ti je spremna da te povede.

    ...

    ...



    (Vijesti u 9,

    RTCG 1: Rano jutros, u akciji Artefakt na osnovu operativnih saznanja



    ...u svojem stanu u Podgorici uhapšen je S.S (24), kod koga je pronađeno umjetničko djelo procjenjene vrijednosti 500 miliona eura, "Bura na Galilejskom Moru" holandskog slikara Rembranta van Rijna, ukradena 1990. godine iz muzeja u Bostonu, kao i znatan broj drugih umjetničkih djela slavnih autora, statua, figura, gravura i crteža. Uz zaplijenjene nelegalno posjedovane artefakte, oduzeto je i 500.000€ u papirnim novčanicama, od kojih je polovina falsifikat prema istrazi. S.B. je priveden nadležnim sudskim organima koji su uz krivičnu prijavu osumnječnom odredili mjesec dana pritvora.

    ...

    ...



    (Vijesti u 9, RTCG 1: S.S. (24) osuđen je danas na 10 godina zatvorske kazne, od kojih 5 u Specijalnoj bolnici za psihijatriju Kotor, zbog prema riječima sudije "delirijumski mitomanskih ubjeđenja povodom izvršenog krivičnog djela, a koja se graniče sa psihozom šizofrenije, po nalazima sudskih vještaka", a ostatak, prema procjeni zdravstvenog ljekara, u kazneno-popravnoj instituciji u Spužu. Advokat S.S nije imao izjavu za javnost. Tužilac je samo kratko spomenuo: ovaj dečko se igrao vatre i nije znao u šta se upušta, ali hvala policijskim organima i pravosudnim organima na vrhnuskom poslu koji smo ovdje obavilli.

    Prelazimo na sledeće vijesti:

    Premijer danas najavio otvaranje fabrike gipsa uz suvlasništvo stranog investitora. Fabrika za proizvodnju građevinskih materijala i boja... koja će otvoriti radna mjesta za oko 200 radnika u Pljevljima...)

    ...



    Dale: (Semafor crveno, Kotor, staje bijeli BMW 5
    radio: Đavo je noćas opet u gradu, tvoje oči on ima, ko ti je lagao, došao je po svoje, da je
    Đavo jednom sa mnom spavao...)

    ///

    Vječna zublja vječne pomrčine
    nit' dogori niti svjetlost gubi.

    ///



    Blago onom ko čisto poštenje u grudima nosi, Taj se nikad ne kaje ni za kakvu žrtvu.


    Faust




  16. #16
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Трибина


    Није да те нешто лаже. У малом граду живе, станују И плутају комбинезонске судбине. У великом граду живе велики грађани. Kоја је разлика у нама? Бојице, фломастери, екипна такмичења,
    идеације суицидалне И конфискована реалност. Губи се. На шта је
    падало? Иста прича, милион дана прије овога.
    – Што се не запослиш? – каже А.
    – Далеко ти је то.
    И дан, два, три. Ето мене, скачем преко бандера, на терасе,
    веранда, једна, двије, три, прозори од суштине, очију ми. Сваки
    пут тако. И онда дође неко И пита за запослење, моје је да
    слутим. Такозване роткапне од умова. Гази се, кочи се, пази
    се, трчи се. Лав Толстој И лаванда, мелем некакав од лаванде.
    Чујеш како шушти? Иста слика, вермеровска, губи се. Санта
    леда, испишана. Додуше, само врх. И опет падне снијег,
    пахуља, једна, друга, трећа, четврта, пета...као брзине,
    трансмисија господара. Kажем ти, та копија ти је срање И срање.
    Пичи ти тамо, мени је свеједно. Странице су ти недоказане, а
    поента промашена, неколико метара. Близу си, па сљедећи пут
    пуцај сједећи. Гађај селотејпом. Глистама И ђубривом. Јер,
    нема већег нивоа, за Тебе. Губи се. Kажу сигнали, лаж,
    ротација двије сразмјерно различите полулопте од идеологија,
    недовршене као животи античких историчара. Пратиш ли сад? Пази,
    грешке се никад не праве самостално И ненамјерно. Оне су
    само порука, једна, двије, три, четири, пет И шеста за успомену.
    Шта је било са стилом? Обрукао те. То ће увијек већа брука бити
    него оно. Ецце Хомо! Енигма прагматике, или прагматична
    енигма, обична завјеса са пијаце, пар динара, пар еура, пар
    досада И лукративних обећања. Она истина коју спомињеш је
    обичан петпарачки монопол што нам савија плећа. Некима,


    додуше. Некима уздиже. Kаква пулсирајућа батајевска кривина
    под оштрим углом Смрти И Живота, потврда из општине неке
    Наде? Папирологија емоција И бирократија сперматозоида.
    Хормонска реакција на доконлук. Штета што је исти само страх.
    Није био глуп С кад каже: ма то ти је у стању ларве. Можда
    такву судбину И треба жалити, без осуђивања.
    Јеси ли за кафу? – пита А.
    Сад сам, касније, може?


    И круг се затвара. Осам, седам, девет, па опет један, па
    два, томбола до бола. Шта фали жанру, неком новом, турбофолк
    поезија? Она ми пренесе пакет за сатиру. Паде ми на памет
    тај усахли човјечуљак у одијелцету, како само гордо сабија
    своју троличну изгубљену машту. Имаш грешку, типографску И
    граматичку у другом параграфу, трећој реченици, види то боље
    сљедећи пут. А у завршници најави маскенбал, неки бразилски,
    колумбијски. Мада, ти то не смијеш, ти не носиш маску, јел’да? Ти
    носиш само торбицу у којој нема укуса, ни врлине, ни мане,
    кафене, изметске боје, најбоље је да узмеш бокал воде И
    успеш у њу, да неутралише агрегатним стањима своју
    маргиналну космичку позицију. Ону коју једеш за сваки оброк.
    – Јеси ли сад за кафу? - опет пита А. И милује ме црним очима, И
    косом на паж.
    – Нисам још завршио, али стави.
    Моћ је само опасност. Опет тај звук латинске изреке
    помијешане са менструалним макијавелизмом. Зато што је
    смрт досаднија од живота. Настави даље, продужи даље, или се
    баци у даљ. Неко ће увијек да сједи на трибинама. Неко ће да


    буде трибун, а неко пред трибуналом. То је динамика свих
    снова. Литерарне банана теме И будилници нечије идеалне
    самоће. Kад каже трчање у круг, то се зове атлетика. Атлетицо
    Билбао? Ништа не ствара јачу Вај Фај конекцију, И мрежу од
    пепељаре душа. Зато И јесте, како јесте. Зато ћемо, ћете, ће,
    увијек бити у италицу а никад у болду. Прочеши се. Немам ђе?!


    Једначина


    Маркиже И маркизо, није то стање анимозитета између поларитета
    позитивног И негативног, већ комплетан третман сукобљавања
    двије јединствене И једноставне негативности које не подлијежу
    промијенама. Kонстанта сукобљавања без избора, смисла И
    никаква контемплација не рјешава ту просту једначину јачања
    јачег јачим. Иди даље. Ријеши свој проблем. – каже Ф. Мислим се,
    мада нема шта да се мислим, овај је полудио. Ми на такве у
    нашој задруги стављамо цигле за ноге И вратове. Шамар
    друштвеном брутализму? Буђење, није више неђеља. Пустио
    вам се коњ с долапа. Биће да је Шарац. Kолико је то
    килограма? Kоји дио тоне? Јесте ли узели димензије? Ф. јесте.
    Биће да је добро. Kолико трикова, толико тикова. Једна по једна
    карта, један синус, један косинус, како се само не додирују,
    а врисак из тоалета, крв по плочицама И јутарњи
    аутодеструктивизам.
    Ви о томе п-п-пишете! – Ф. ће муцајући.
    Kоме се Ви обраћате? Сами себи, сопственим параноидним
    шизофренијама. Без увреде.
    Све дође на своје. – наставља Ф.
    Он га је сачекао, ал му је стигао само рачун. Kакво
    достојанство. Kаква елеганција, монпарнасовска, понекад


    амстердамска, ал никад ничија. Било једном на Блиском истоку,
    тамо је И остало. Може то И боље, било је увијек елеганције.
    Само што...промашаји нису криви што живе аритметичке дистанце,
    испрати линију, ово није пруга, није аутопут, ово је макадам,
    макадам са иксевима, макадам бесконачности, И макадам
    по којој пичи никад повезана композиција идеала И идеја, јер
    макадам је Једначина, а бројеве мијењамо као чарапе,
    танге, боксерице, брусхалтере И осталу костимографију. Запамти
    једначину, И знаћеш можда који је број. Kад га буде, нека
    дође поштанским фијакером. Други су лажни. Чувај се пријатељу.
    Ти си само клован! – Ф. ће себи.
    Kако је тешко, пусто, И скучено...

    Наставићу...

  17. #17
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    PISMO IZ BET SHEMESH

    Shalom Aleichem! Ja se zovem Avi. Ja sam muškarac, u 20tim godinama, ja sam vojnik vezista vojske države Izrael, IDF, Izraelske odbrambene snage. Inače živim u naselju u okolini Bet Shemesh. Moja porodica je Ashkenazi i ima 5 članova. 2 roditelja, 2 sestre i ja. Djeda i nanu nemamo odavno, oboje su nestali u Auschwitz-Treblinka. Želim studirati Antropologiju na Ben Gurion ili univerzitetu u Jerusalemu, poslije vojske. U vojsci imam prijatelje i imam i djevojku, zove se Golda, dato joj po Goldi Meir, izraelskoj premijerci. Ona radi u odredu za komunikaciju takođe, IDF i Mossad, Shin Bet, sarađuju pa radi u odsjeku i specijalnoj jedinici koja se bavi osiguranjem civila i naravno, obavještajnim i IT radom specijalne jedinice. Golda zna arapski tečno i bolje nego čak i neki obrazovani Arapi. Ponekad mi pjevuši na uho pjesme i poeziju na arapskom dok smo skupa u slobodnom vremenu. U vojsci nije teško toliko. 3 godine službe brzo prođu jer se stalno nešto uzbudljivo događa. Ja sam treća godina kako sam vezista u svojoj jedinici. Moji nadređeni su dobri ljudi koji cijene nas vojnike i naše živote. Bezbroj puta smo spašeni u raznim akcijama tokom ovih godina, zahvaljujući njihovim ekspresnim reagovanjem u kriznim situacijama koje imamo svakodnevno svuda gdje nas pošalju. A šalju nas često u Hebron u zadnje vrijeme, Istočni Jerusalem, iako je tamo Palestinska služba sigurnosti, prinuđeni smo reagovati u slučaju napada na državu Izrael i sve njene građane. A to se dešava svakog sata i svakog dana. Juče je u Tel Avivu ubijeno troje civila i desetine ranjeno, u sad već tradicionalnim napadima automobilima koji gaze ljude, raznih palestinskih terorista. Znamo da je to Palestinski Islamski Džihad organizacija, a ne Hamas ili neki od pripadnika snaga Fataha. Hamas nije toliko aktivan na Zapadnoj Obali, van Gaze, Hamas nije toliko dobro povezan i nema uticaja. Fatah je u dobroj saradnji sa Izraelom, iako u javnosti daju izjave napadajući državu Izrael. Pa čak i Hamas je u stalnom odnosu i kontaktu sa državom Izrael povodom mnogih pitanja, to je stalna interakcija sa njima, konstantno se organizuju tajni razgovori i pregovori oko nečega, najviše vezanog za Gazu, pomalo Zapadnu Obalu i zatvorenike ili otete. Palestinski džihad je već druga priča, jer oni su islamski, a ne palestinski ekstemisti. Palestinski džihad je porastao pod uticajem rasta Islamske države Sirije i Iraka, kada se ona počela pojavljivati u jako malom broju u Zapadnoj Obali i Gazi. ISIL je uticao da PIJ ojača i počne samoubilački napadati državu Izrael svakodnevno u napadima automobilima. Sreća pa Fatah i Hamas ne žele ništa sa njima i ne daju im eksplozive ili oružje kojim mogu nanijeti više štete i žrtava u Izraelu ili našim trupama.


    Pitaćete se, možda, zašto Izrael ratuje od svog nastanka 1948.? Zašto ne dođe do mira? Ne može doći do mira, odmah da kažem. Nijedna strana to ne želi. Ne samo palestinska, nego ni izraelska. Jer pošli smo putem koji vodi u nešto što znači biti ili ne biti po mnogim pitanjima, i to će trajati još dugo. Palestinci možda jesu Arapi ili muslimani i ima ih toliko desetina, stotina miliona, milijardu u svijetu, ali Palestinci se osjećaju samim na ovom svijetu, to znamo. Qatar i ostale zemlje koje im pošalju sredstva da naprave neku džamiju i školu u Gazi i van, to je sve. Palestinci su izolovani i sami. Znate koja je sličnost između njih i nas? I mi, Izraelci, Jevreji, i mi smo sami na ovom svijetu. Toliko smo sami da smo i od svog neprijatelja napravili usamljenika poput nas samih. Da, imamo i mi svoj Qatar ili Iran - to je USA, koja nam šalje pomoć. Poslaće i vojnu, ali u tome nije poenta. Jevreji u suštini jesu potpuno sami, podjednako kao Palestinci. Zato se IDF uzdaje samo u sebe, po svaku cijenu i takav je u vijestima koje čitate. Zato su Palestinski ekstremisti takvi u vijestima koje čitate. Dva usamljenika se dave u krvi, a ostali posmatraju.

    U zadnje vrijeme nas šalju kamp Dženin na Zapadnoj Obali. Izgubili smo nekoliko vojnika zadnjih nedjelja jer Palestinski džihad se proširio na Fatahove Al-Aqsa brigade i ostale frakcije u kampu Dženin i mobilisao ih da se bore za njih. Svakog dana imamo racije u Dženinu i sukobi traju po 24 sata. Cijela vojska i svi sektori su uključeni tamo kada idemo. Ishmael, narednik iz naše jedinice, poginuo je prije par dana kad smo naišli na IED sakriven u buretu pored puta, pri izlasku konvoja iz Dženina. Šrapneli su mu raznijeli lice i ubili ga na licu mjesta. Tog dana je ubijeno i 4-5 Palestinskih terorista. Snajperi uz dronove su pokrivali zonu, pa su eliminisani prije nego su mogli zapucati na naše trupe koje su se kretale sjeverno uz kamp i uz blago brdo. Vidjećemo šta će biti sa Dženinom u narednom periodu. Strah je svaki put kad se ulazi tamo, ali znamo koja je cijena ako se Palestinski džihad duboko ukorijeni, pa smo spremni.

    Želim i ja mir, želim da odem studirati. Sa svojom djevojkom. Stvoriti porodicu i ići na putovanja. Zasad sam vezista, još malo pa će biti gotovo. Ja nisam nikad ubio čovjeka, jer boravim u vozilu i na vezi sam sa komandom i ostalima. Nisam ni imao priliku da zapucam na nekog, a bili smo dosta puta napadnuti. Mira neće biti još dugo, a i kad ga bude, ne znamo kako će izgledati. Izrael ima samo sebe za saveznika i to je to. Isto tako i naši civili i narod imaju samo sebe. Mi se ne možemo miješati sa drugim rasama poput rasa velike brojnosti, jer onda ćemo nestati u kompletu za vrlo kratko vrijeme. To svi antropolozi znaju. Opstanak države Izrael i našeg naroda je u bračnom krevetu Jevreja, a mnogo manje u kampu Dženin protiv Palestinaca ili Irana i Hezbollaha.

    Ne želim dužiti, sjutra nas čeka nova operacija u kampu Dženin, moram biti spreman psihički, svaka žrtva je veliki udarac za nas. Želim da se ovo što prije završi, mada znam da će trajati još dugo. A i kad se završi, hoće li to biti naš kraj ili njihov, ili zajednički, ili trajni neriješeni status? Ne znam. Volio bih da vidim moj Izrael bez ratovanja i žrtava svakog dana. Kada se to desi, nadam se da neće biti kao što je bilo sa djedom i nanom u Auschwitz-Treblinka, ustvari, sigurno je da neće biti tako, svi znamo zašto. Ali nadam se da ni mi nećemo biti kao oni koji su radili to nama tamo, tada… neka pobjedi mir, ali po koju cijenu? Sloboda je cijena. Sloboda svih u Izraelu, a i širom svijeta. Tumačite to kako hoćete. Sve najbolje i pozdrav!

  18. #18
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    NEŠTO TAMO U JERUSALEMU

    Mis’adahErev tov! Kuća časti Halva, ali večeras će ona praviti Challah za Shabbat, a ja nikad nisam imao Bar Mitzvah, barem ne onako kako je ona mislila. Ani ohev otkha! Njen Challah je najukusniji koji postoji. Trebalo je da znam. Mazel tov! Osim što se šalila. Oprosti. Boker tov, Rahela. Mislim da se stvari već kreću u sasvim novom ritmu, vidjećeš ti. Ani ayefa…Rahela se optimalno klati na jastuku, mom jastuku. I ja odmaram sa njom. At goremet li lirtsot lihiyot adamtov yeter… Rahela ipak ima dvadeset godina, ima harizmu Davida. Znaš šta gledamo kroz prozor? Kupolu na Stijeni, gledamo urnebes, Palestinske manastire i Izraelske džamije i sinagoge. Shloshet alafim…Knaissia. Crkva Svetog groba ne stoji u našoj panorami ali je ponekad pronađemo, dovoljno lijevo, i dovoljno desno, i eto tako, u noćnoj tišini. Rahela voli kad sam jak što se tiče Izraela. Ata kol kakh khashuv li… Ja volim Izrael. Nemam ništa sa njim, Rahela ima, i zbog toga je pratim. At kol kakh yafa… Kafeni njeni očni erotični monopoli nad mojim nevještim manijama i depresijama. BL, kaže. U redu. Rahela ne mari. Ja ne marim. Sheli, ha`ahava sheli... Dok god plavi horizonti sanjaju, a ona i ja krojimo. Divno to davno bješe u ljubavnom romanu, o čemu govorimo, kad govorimo ljubav. Zar je ovo ljubav? Milim lo yekholot letaer et ha`ahava sheli elekha... Zar se dvoje mogu zaljubiti u zaljubljenost jedno drugoga zajedno sa zaljubljenošću u hiljade godina krvi, kuge i pljačke. Stisnut refreš na pitanje, ko je kriv? U slučaju naše panorame – niko. Voljeti je isto što i mrziti. Pljačkati je isto što i poklanjati. Ubijati je isto što i – oživljavati. Samo tako, padaju maske rasplinutih monotonija nad ovom zemljom bez izlaza. Koliko zidova, koliko harema filozofije i borbe za jedinstvom nečega što se davno zvalo politika. Rahela i ja se vozimo u nekom od posljednjih tramvaja. Jerusalim je grad svega. Liči na mnoge Evropske gradove. Naposljetku, Evropa i jeste stvorila Jerusalim. A na kraju priče, Jerusalim je u potpunosti oblikovao Evropu, barem do nedavno. Shalom, Selamun-alejkum, sad idemo kroz Sderot neokupiranim područijima, kafei, restorani, vidim zidnu granicu naspram nas dvoje. Bodljikava žica je bespotrebna ako smo svi jednaki? Jesmo li? Rahela I ja jedemo u Betlehem Park, pratim je žvakanjem. U tome smo barem potpuno jednaki, znam I po čemu još jesmo. Šta nas, uostalom razlikuje? Eonski nemiri. Eonski djeluju nama, eonski budućima, eonski beskorisni prezentima. Jadno obilovanje prozaičnih djela ideala. Ne marim mnogo. Kad gineš, gini za sebe I sopstvenu hartiju od ličnosti. Ko sam ja, inače? Da te čuvam, pazim, mazim? Ima i takvih. Slicha, slicha, Rahela. Tvoje je da se dogovoriš sa njima. Moje da sanjam svoje. Mah zeh? Mah zeh? At kol kakh yafa!Rahela briše svoje lijepo, nježno, crnjkasto lice maramicom iz fast food-a. Jerusalim. Brza hrana za svaki segment ljudskog mozga. Od pamćenja, do sećanja, do zaboravljanja i praštanja. Do masakra. Do zločina i do – dogovora. Raheli sam to rekao. Eich korim lach? Ne znam. Pozdravila me je dok je žvakala poslednji zalogaj Challaha. Otišli smo kući, na panoramu. Shabbat Shalom. Krevet je ove noći bio uzak, Rahela još bliže, njeno toplo, mirno, posebno i kompletno emotivno tijelo pribijeno uz moje dok se polumjeseci presjecaju sa jerusalimskim krstovima i nadzornim kamerama na lokalnim sinagogama. T’sha Esrey… Naš seks je prilično sakralan. Mea levavot ihiyu meat midai kdei lehakhil et kol ha`ahava sheli elaikh... Ako može tako da se upriliči snošaj, to je pozitivna strana istorije novijeg doba. Ipak, valjda ljudi imaju seks, šta tu može svetinja? Ma hasha’a? Yom Kippur. Nevažno, budim se, Boker tov, otvaram oči, ezani na svim stranama, tamo zvona, koja je godina, Redžep, zvona zvone ritmom sazvježđa sa ezanima. Dolje ispod, na dnu korijena svega – cijele radosti – ljudi sa prelijepim knjigama. Jerusalim je uvijek trebao da ostane ovakav. Žurka eternalnog poziva i pozivnica. Nema ničeg osim Jerusalima. Samo on. Ani ayef… Sam samcit, sve ostalo je publika u prolazu, nedodirljiva, simulirana i holografski postavljena. Jerusalim – svetinja bez maratona. Todah, todah, Rahela. Zbog toga volim Rahelu. Ona voli ovaj grad. Ja volim nju. Volim i grad. Rahela, Jerusalim I ja – Ahmed. Do obala. Do obala...? Ma nishma? L’hitra’ot. At goremet li lirtsot lihiyot adamtov yeter…

  19. #19
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Maskenbal Alpha

    “Svaka istina počinje sa sumnjom.”

    - Ibn Arabi


    Ići ćemo, obećavaš, molim te? Molim te, dragi? – prkosi A. crnim očima dok joj kosa pada po golim ramenima, ali samo tim vrhovima. Izgleda kao Kleopatra, tako se ponaša, možda to i jeste ona, neki njen potomak, reinkarnacija ili će to biti u narednom životu. Ništa ne obećavam, kao I uvijek, znam šta će da se desi. I onda A. odlazi, a ja se snalazim u igrici. Budimo parlamentarni, gradovi i sela, sadizam i mazohizam. O čemu uopšte mi pričamo kad kažemo maskenbal? Da mi je neko rekao da ću da ukradem ovaj naslov za svoju egomaničnu ispovjest u jednoj rečenici, da ću da ga plagiram.

    Nisi ministar! – ljuto će A.

    Sad sam već siguran da je Kleopatra. Šta bih onda mogao da budem ja tu? Nesvršeni Ptolomeid, nikad ostvareni Cezar, promašeni Avgust ili nafiksani Antonije? Sve ili ništa. No pasaran! Tako viču ovih dana. Kao dva kulera u kućištu, dva beskorisna kulera što upumpavaju prašinu i hardver se stapa sa njom kao Palmira poslije kraljice Zenobije, poslije i ovih novih I starih, instrument sa dvije žice koji ne proizvodi zvuk već samo bulji u jabučice na prstima, bulji u njih beskorisno, skladno beskorisno. No Pasaran, nope. Sve je slobodno za pasarelu. Tako su rekli u Vormsu, Hamadanu, Kašmiru, Nankingu. Kakvi su to gradovi, uopšte? Sumnjivi. Znam da voliš sumnjive gradove. A. me gleda kao da sam kriv. Kleopatra. Zenobija. Pravićete Kornelija Sulu od blata, mislim se. Imaš samo onoliko koliko si dug, širok I visok. Ostalo su poroci. Ti samo otkrivaš toplu vodu... – A. dovršava moju misao. Kakva povreda suvereniteta nepostojanosti. Ići ćemo. Iako smo već bili. Hvala ti, dušo. – A.

    A ja ću joj večeras u snu pričati o sufizmu, i kako zapravo duboko vjerujem u Boga, iako često teatralno glumim nekog intelektualca, htijući da on istovremeno ne postoji, da nema dokaza. Agnostik da budem, majkin pravi agnostik. A ja nisam agnostik, ja nisam ni vjernik, ja sam samo ljubitelj te halke halvetijskog kadirijskog derviškog reda. Halvetije provode godine u samoći, potpunoj samoći, za razliku od ostalih redova koji se socijalizuju, tu i tamo, ali nisu sami… to nije 100 godina samoće, to je zapravo vječno prisustvo Boga u vremenu i prostoru, u tminama i uzdahu, ašku samoizolacije i Boga… Ljubav u doba korone, kadirija i halvetija. Zaraza je zakačila čovječanstvo, Halvetije to znaju. Zaraza koja nije medicinska, ona nije ni psihološka, ona je, prosto, zaraza duha. Naš duh je u riziku da bude inficiran i treba mu maska. Zato stavljam masku Halvetije i nosim ogrtač Šejha, ali nisam Šejh, ja sam samo murid, mada svaki Halvetija je Šejh na svoj način, jer on se povlači u samoizolaciju i tamo ostaje do kraja svog postojanja. Skromni Halvetija hoda tekijom pokraj šadrvana, i uči Suru Al-Bakarah i suru Al-Asr, dok istovremeno qalb otkucava klizeću kazaljku, kao Rolex, u ritmu Hu, Hu, Hu beskonačno neprekidnim talasima… Potom preklapa Kur'an i odlazi u halku na večernji zikr. A što bih ti ja pričao toliko o sufizmu, Ibn Arabi nije noćima, ni godinama spavao, dok je pisao Mekkanska otkrovenja, a rekao je puno lijepih stvari u tim knjigama. Ali šta će to tebi… Ti imaš svoj svijet, svijet u koji ne vjeruješ da postoji bez tebe, ili da postoji samo zbog tebe, i da nema ničeg van tebe. I tako će se nastaviti do tog Sudnjeg dana. Ja ću biti Halvetija, a ti budi Dalila. A ja sam nekad bio Samson, a ti si bila Dalila. Kad sam ostao bez kose, postao sam Halvetija. Jer nije više bilo potrebe boriti se sa Filestejcima filozofije. Mojih 100 godina samoće i moja Halvetijska tekija su moj dom u kom je prisustvo Boga moguće vjerovatno čak i Geigerovim za radijaciju, zračenje Njegove svjetlosti, otkriti, toliko se ja Halvetija, i Bog, Svemogući i Veddud, Onaj Koji Voli, spajamo u svom zagrljaju samoće i zikra, Spominjanjem bez nagovjesti kraja.

    Ma, neću ti pričati više o sufizmu, jer i nema nekog smisla pričati o sufizmu. Halvetije ne govore toliko, oni šute većinu svog vremena, uvijek šute. Apsolutnost tišine im najkompetentnije i najglasnije objašnjava stvarnost u kojoj se nalaze, a ne govor, niti riječi, riječi ne govore ništa, riječi samo uproste sve te stvari, iako kroz riječi osjećamo, Halvetija osjeća i kroz tišinu. A ja ne mogu mnogo toga reći, pa ću konačno biti Halvetija. U svojoj zagonetki s Bogom, ostaću Halvetija, i svi će misliti da sam mistik, da sam produhovljen čovjek, da sam jedno sa Bogom, a ja samo liječim svoju zaljubljenost, u pravcu Boga, i On zna da smo jedno, ali ja samo liječim svoju masku… Munafiqun budu najgori ljudi. A ja ne mogu biti munafiq i reći da nisam zaljubljen u Boga...vjerovatno zato koračam tišinom.


  20. #20
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    Podgorica
    Posts
    6,356
    Thanks Thanks Given 
    599
    Thanks Thanks Received 
    610
    Thanked in
    494 Posts

    Default

    Ovo je kvantna fizika književnosti.

    Sent from my S23 ultra using Tapatalk
    Čupatelj

  21. #21
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Ravnodušnost je ubila mačku

    "Cijeli svijet je misterija, zapakovana u enigmu" - Kabbala

    Vučem krvavim rukama brod svoje duše, kao Burlaci na Volgi, ne mogu da prestanem da ga vučem. I tako danima, noćima, godinama i decenijama. Ne prestaje to nikad. A ja ne namjeravam ni da prestanem. Vadim kuhinjski nož i sječem sopstvenu potkoljenicu, da bih očistio dušu, šiklja krv po pločicama, ja vidim tu krv, vidim horizont te krvi, vidim njenu glazuru, njen kompromis sa prolivenošću. Svuda je krv. Samo krv, i ništa drugo. Potpunost krvi. Snovi su već odavno pali, niko ih nije kupio, jer patetični su i smaraju kao svi ti novi ljubavni romani i bestseleri s kioska. Dok teglim brod svoje duše i sječem se nožem na potkoljenici, dani prolaze, svi ti dani, koji su mogli biti iskorišćeni, a ja onda shvatim, pa nijedan nije prošao da nisam teglio brod. Svoje duše, doduše. U kapitalizmu nije toliko bitno koliko je to duše, doduše, nije ni u socijalizmu, doduše. Ti snovi koji su pali, bili su u Gvajani. A ja sam ih sanjao, i sanjao, i sanjao. Kad sam prestao, počeo sam da vučem brod svoje duše, doduše, nisam još bio počeo da se sječem na potkoljenici. Danima razmišljam da li se osjećam kao Sizif, manje kao David, zašto to radim? Ma, onda i razmišljam o tome šta je američki predsjednik Bill Clinton mislio o 84001, kamenu sa neba. Razmišljam kako da prestanem da mislim o svim tim binarnim brojevima bivstvovanja, dok mjerim svoj DNK i čekam na nova istraživanja oko kvante mehanike mozga, ili čak kvantne mehanike duše. Na pločicama, od krvi, odokativno mjerim svoje pretke i njihove najdublje i najjače strasti. Mora da su bili jako pijani ili jako glupi. Ili oboje. Šta bih se divio svojim precima? Samo oni penali koji nemaju ništa svoje se dive nasljeđem i patriotizmom. Psihonautika je da te dovede do paroksizma stanja najdivnijeg apsurda, ali tako smislenog apsurda. Tako markantno oštro kao Kusanagi, mač koji je Amaterasu boginja Sunca dala svom unuku Nanigiju. Sveracionalnog, mitološkog i legendarnog apsurda, u kom ti je taj najoštriji apsurd potpuno neophodan kiseonik, a ugljen-monoksid jedna najuspješnija i najdevijantnija racionalnost - shvatiti Sanovnik. Sanovnik iz Gvajane, kineskih Nebeskih careva, Sanovnik cara Hadrijana dok je gradio zid u Škotskoj, plovio Nilom ili Sanovnik o nečemu iz Kabbale…

    U Talmudu stoji: San koji nije protumačen je kao pismo koje nije pročitano. A ja ne mogu da tumačim snove, toliko ih je svake noći, da prestanem da sanjam, jer nemam Sanovnik pri ruci, da ustanem iz kožne fotelje u kojoj pomalo sanjam, da izađem na zlatnu terasu, skočim sa nje u šareni bunar, i odozdo čekam Sanovnik da nadleti moj kraj i bunar, a onda da mi protumači tako čistom od hladne vode iz bunara, da mi protumači, jer u Kabbali se govori da se mora stalno biti čist, pri spominjanju Tvorca, naročito čistih ruku posle spavanja. A, ko je moj Tvorac - San ili Sanovnik, ili ja u Sanovniku vidim Tvorca, pa i obratno? Vidim Dvorac, palatu od svih tih zvjezdica, na obronku plaže u Tanzaniji. Vidim Instagram reelove prepune savjeta kako da živim sretan život, budem prljavo prepun novca i imam najljepše žene. Kako da vozim Ferrari Enza, a ponekad naiđe i politički i drugi sarkazam i cinizam mimera koji su, nažalost, ostali bez esencije, bez duha, sad su to samo neke prazne slike, images, jpeg. Nothing else.


    U Talmudu stoji: Mi ne vidimo stvari kakve jesu, već kakvi mi jesmo. Onda su stvari samo tegljenje broda na Volgi duše, krvave ruke, krvava i rasječena potkoljenica, krvave pločice i krvavi dani, bez ikakve muke, samo krvavi, a ja ne znam što će toliko prolivanje krvi, kad je svi ti drugi prolivaju svuda, svakog časa, jedna krv, manje-više, ne znači ništa specijalno. Ili možda znači, ali to zahtjeva biti pomalo i bezobrazan i sebičan. Ma koliko utučen životom bio, bilo bi neozbiljno i sebično tvrditi da sam najusamljeniji čovjek na svijetu.
    Nisam usamljen, imam pregršt snova i sanovnika, rečnika, astrologije, filozofije, Talmuda, Kur'ana, sufizma ili kvantne fizike. Ali ne mogu da prestanem da vučem krvavim rukama brod svoj duše kao Burlaci na Volgi.


    U Talmudu stoji: Svijet je stvoren za sedam dana, ali sedmi dan još uvijek traje. I meni sedmi dan traje, krvavim rukama tegljenje duše, kao Burlaci na Volgi, krvavim rukama stvaram smaračku poeziju od kvantne mistike, nailazim da se svijet polako i brzo, sužava, postaje sve manji, sve kvantniji, sve užarenije i sočnije kvantan, sve smisleno kvantan i apsurdan, senzacionalan bez senzacije, bez ikakve presude, bez ikakvih dokaza, ali sa svim dokazima koji su nam ikad bili potrebni, ili neophodni, sa svim dokazima koji su nam dovoljni.


    U Talmudu stoji: Postoji mjesto izvan ovog svijeta. Takođe i stoji, Bog je svuda, ali se Njegovo prisustvo ne osjeća svuda. Onda je Bog — Sanovnik. Vrhunski Sanovnik. Bog je Knjiga. A ja vučem brod svoje duše, krvavim rukama, kao Burlaci na Volgi. I neću prestati, dok ga ne izvučem. Dok ne isteglim taj brod, na površinu, na obalu egzistencije koja ostaje bez tajne…ali ko će ga, onda, kad opet duša mora zaploviti Volgom u bestrag, vraćati u vodu, rijeku? Hvala Bogu, pa Bog. A ako ne On, onda još bolje, ne mora se niko mučiti krvavim rukama da tegli brod duše nazad. Ostaću sam, na obali, bez duše kao NPC, Kabbala govori o tome, o NPC bezdušnim... Gledati je, dušu, kako odlazi niz debelu rijeku Volgu kao niz mračni Stiks. Ali opraću ruke u Volgi ili Stiksu, da budem čist, jer preda mnom su tada ozbiljniji apsurdi od tegljene duše. Ali najjača i najjasnija devijantnost…

  22. #22
    Join Date
    Jul 2010
    Location
    Niksic
    Posts
    19,534
    Thanks Thanks Given 
    1,932
    Thanks Thanks Received 
    2,527
    Thanked in
    1,089 Posts

    Default

    Pomalo pokusavam da procitam od ovoga... jesi ti zadovoljan kako ispane kad napises ovo?

    Sent from my SM-G998B using Tapatalk
    Tu es mon héro!

  23. #23
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by no-mercy View Post
    Pomalo pokusavam da procitam od ovoga... jesi ti zadovoljan kako ispane kad napises ovo?

    Sent from my SM-G998B using Tapatalk
    Ne vjerujem. Ne znam. Možda. Trebalo bi...

  24. #24
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Ko se još boji novca?

    "U mjeri u kojoj likvidiramo naše stidove, odbacujemo naše maske." - Cioran

    Nikolina pali cigaretu Marlboro Touch i započinje mi ders:

    Ovako je propalo Rimsko carstvo. Ljudi su jednostavno počeli štampati i kovati novac. Na svoju ruku. Svak na svoju stranu. Sa svih strana. Varvari i Rimljani. Dačani i Germani. Goti i Huni. Ko je stigao, đe je stigao. Svi carevi su štampali novac, u isto vrijeme. Neko je stavljao manje bakra, srebra, zlata, neko više, neko ništa, neko je odlično kopirao, neko nije, ali sve to je značilo samo jedno - propast finansijskog sistema, nastanak crnog tržišta (naročito nakon Dioklecijanovog edikta o cijenama, zbog inflacije) i Karakalinog rimskog državljanstva svim Varvarima u Rimskom Carstvu. Došlo je - prosto - do fiskalne propasti diljem carstva, a ona je uzrokovala svaku drugu propast, to je zapravo ta famozna dekadencija. Oni hoće reći da je rimska dekadencija - bezmoral i rasipništvo Rimljana. Pa upravo je to najveći bezmoral. Odštampajte danas 50 eura, ti, tvoj drug, njegov drug, i tako unedogled. Počnite puniti finansijski sistem lažnim novčanicama koje će sve bolje i vjerodostojnije postajati da ih nijedan skener neće prepoznavati. Štampajte novac! Štampajmo novac! Kujmo novac. Novac se svakako štampa negdje, neka institucija ga štampa i kuje. Postoje propisi. Postoje i kriptovalute, koje podsjećaju na štampani novac izišao iz grafičke kartice. Štampan novac, biva štampan, ali na svoju ruku. Kad kažemo svoja ruka, mislimo na samomedikaciju. Kad pijemo ljekove, na svoju ruku, to nije dobro. Isto tako nije dobro štampati novac. Ma koliko on bio štampan, ako ga i ti počneš štampati, nestaje esencija čovjeka. Ono što se ne može kupiti ni prodati. Znak Zvijeri u Bibliji je propast ekonomije. Jedino ekonomija održava civilizaciju, ne antički moral i etika, vjera religije, spiritualnost ili ezoterija. Sve su to sporedni aditivi civilizaciji. Ekonomija je postojanja smisao…ako ona propadne, nestaje sve drugo što voliš…razumiješ?

    Da, slažem se, Niki, apsolutno, sa tobom.

    Ja volim pare, ja zapravo i volim samo pare. Neću reći to Nikolini, ali zaista, volim samo pare, i samo pare me zanimaju. Ne zanima me seks, ne zanima me Bog, ne zanima me ljubav, ne zanima me ništa - osim novca. Osim para. Puno para. Jer puno volim, puno para da imam. Da ih krava ne mere pojest. Volim pare, toliko da bih ih i štampao, uprkos Nikolininoj paranoji oko ekonomije. Znate, puno para me čini veoma srećnim. Sa novcem u rukama se osjećam kao Mesija ili Messi. Sa novcem u džepovima se osjećam kao Donald ili Ronald, Ronaldo. Nosim masku skromnosti, čednosti, vjere. Ja i jesam takav. Ali volim samo novac. Samo pare. Sve te hartije od vrijednosti, banknote, u mom sefu iza Sezanove slike, mirisni američki dolari - dragi, uvaženi Predsjednici USA, Bendžamin omiljeni, tetka Kraljica Elizabeta funte, slatke i radosne, čak i onda Klara Šuman, Švajcarski franak i suptilna hrapavost te maestralne novčanice, ljubičasti i seksipilni euro u slogovima, na Izraelskom Šekelu, Rachel Bluwstein i njena poema Kinneret na 20 izraelskih shekela, Ivo Andrić i Aleksa Šantić na bosanskim markama…Njegoš, Mokranjac, Vajfert i Tesla na dinarima… ma i jebeni Mao Zedong na Kineskom juanu i Švedska kruna! Volim pare, šta tu nije jasno? Obožavam miris novca, slobodno me pretvorite u Kralja Midu, želim sve da što dotaknem postane - novac. I na kraju, čak i hrana koju budem jeo. Želim da bude čorba od banknota ispod sača. Jer volim, da jedem, novac. Moj novac je moja sreća, moj dopamin, moj endorfin, moj serotonin, to je novac. Ja to priznajem, poput LGBT, geja, lezbejke ili trans osobe koje izlaze iz ormara, ja izlazim iz sefa u banci, i priznajem, volim novac. Volim samo novac. To je čak i larpurlartizam, ja volim novac - isključivo zbog novca. Ja uživam u mirisu i kakofoniji svih tih svežnjeva. Ja spavam na jastuku ušivenog omotača od 100 dolara novčanica. To je metafizički fetiš. Čak i par exellance erotika. Novac mi podiže libido, čini ga epohalnim i čini me gladnim još novca, zbog još novca, i samo novca. To je novac. To je strast. To je ljubav. To je energija i kvantna utopija.

    I skidam masku, da sam Elon Mask, sagradio bih palatu od dolara i sjedio u njoj, ne radeći ništa. Sankao bih se niz brda dolara… kao Donald Patak. Ja jesam pun empatije, ne shvatite pogrešno, ali volim samo novac. I uvijek ću ga voljeti, moj dragi novac. Kao što je Kralj Luj 14 rekao: Država, to sam ja! A novac, to sam ja! I volim te, o banknoto! Pruži mi još jedan dodir, u ovom krevetu, dodirni moje ruke… moje ruke su pune novca. A moje srce - pa i ono je puno novca. A moja duša - ona je novac.

  25. #25
    Join Date
    May 2009
    Location
    Straovina
    Posts
    4,397
    Thanks Thanks Given 
    492
    Thanks Thanks Received 
    587
    Thanked in
    437 Posts

    Default

    Saga o Konju


    Ja knjige pišem na telefonu, smartfonu, jer puno sam pametan i nadaren,
    U Notes aplikaciji, nonšalantno, jer
    Nisu mi dali da pišem olovkom i pisanom ćirilicom,
    Jer imam magičnu disleksiju dok to radim,
    Jer znam da ih čitaju onda, u Notes aplikaciji
    To je moja mala šala, sa njima, sa inspekcijom
    Sa podacima, sa prikupljačima podataka i data analizom
    A volim ih, šta ću, volim sve te špijune i klošare, nek iskoriste me makar oni
    Što me prate, kao Toše Proeski…prate me.
    Mislim, ne prate me oni jer vole da me prate,
    To im je posao, plaćeni su,
    A ja nisam nikad plaćen,
    Barem dosad,
    Ko zna šta nosi sjutra,
    Neke nove konfiguracije…
    Neki novi kvantni determinizam,
    U svojoj halapljivosti za novim riječima, ne nalazim nijednu vrijednu
    Samo proste rečenice
    Bez prosto proširenih
    Bez vena i krvi…
    U sebi vidim samo ono što ću uvijek biti
    Jarac i Vodolija, nekad Škorpija, a nekad čak i Riba…
    Kakva kombinacija za odlazak na Forum.
    Forum Romanum, rimski forum, i da na Rostri govorim u ime Senata i Naroda Rima
    Kako bi me otjerali odmah paradajzom, ne bih ni narodni tribun mogao biti,
    A kamoli konzul, a kamoli car… ali!
    Mada, vidi, car Kaligula je postavio Konja Incitatusa za Senatora
    Kaligula nije bio baš glup, ili lud
    Kaligula je znao, čizmica je to…
    Da i Konj Incitatus treba biti Senator, odnosno Konzul
    Šta fali Konju, Senatoru, u Senatu, u Parlamentu, Konzulu slavnog Rima?
    Meni djeluje sasvim normalno,
    To ponašanje cara Kaligule
    Car Kaligula nije bio tako zao
    Ljudi ne govore istine, antički istoričari tračaju kao ženetine…
    O ljudima koje lično nisu voljeli
    Sve i da je Konj Incitatus zaista bio Senator ili Konzul, to je sasvim u redu.
    Sa svakog mogućeg današnjeg aspekta,
    U redu je da Konji budu Senatori,
    A i Senatori mogu biti Konji,
    Isto, ako im ne smeta, to jest, ako se tako osjećaju…
    Ne znam što im smeta Konj - Senator ili Konzul?
    Ako se ne osjećaš kao konj?
    Šta osjećaš?
    Kao što prikrivenim homoseksualcima smetaju
    Otvoreni homoseksualci…
    Tako je rimskim Senatorima
    Možda smetao Konj senator, to jest, Konzul Incitatus!
    Tako je političarima
    Smetao Konj Incitatus, Konzul SPQR! Vječnog grada i vječnog Carstva!
    Ma, Kaligula care, mogao si ga postaviti, Konja Incitatusa, i za cara Rima,
    Po mom mišljenju…
    Ali nek si i za Konzula, ako je tačno, bravo…
    Čuo sam da su morali donosti darove njemu.
    I morali razgovarati sa Konjem Konzulom, Incitatusom… pregovarati. Dogovarati se.
    O, Incitatus dođe nešto kao Šarac.
    Osim, daleko ozbiljnije.
    Zaista.
    Toliko puno toga ima o konjima…
    Tolko puno se može reći o konjima…
    Konj je najdivnija životinja…
    I zaista trebao je biti Konzul.
    Senata i Naroda Rima.
    Konj…Incitatus!
    A ljubomorni…neka izliječe ljubomoru.
    I svoju konjofobiju.

Page 1 of 2 12 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Sanovnik
    By Masinac081 in forum Sve i svašta
    Replies: 47
    Last Post: 08-02-08, 09:20

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •